Hrvatski svećenik u Americi u godišnjem izvješću župljanima: Pritisla bijeda i nevolja svaka. Nerad na sve strane!

Dijaspora.hr ekskluzivno objavljuje godišnje izvješće Hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu iz 1932. u kojem župnik fra Blaž Jerković analizira tešku prethodnu godinu i nada se uspješnijoj 1933. “Dragi moji župljani! Prođe i ova, kud i ona.Ako ikad to se za ove prošle dvije godine može s pravom reći.U lanjskom vam Godišnjem izvješću napisah: ‘Ovo […]

Duga povorka svećenika, redovnika, redovnica i dobrih katoličkih vjernika krenula je iz školske dvorane u hrvatsku crkvu Presvetog Srca Isusova u Chicagu. Za povorkom je kretao zlatomisnik obučen u svečano misno odijelo zlatne boje, praćen od dvojice vitezova sv. Grgura Velikog, dičnih, zaslužnih i vrlo uglednih hrvatskih sinova rođenih u Chicagu: sveučilišnog profesora prava s Loyola sveučilišta (u miru), dr. Johna A. Zvetine, i vrhovnog liječnika Hrvatske katoličke zajednice, dr. Johna Ružića.

Na ulazu u crkvu zabrujale su orgulje na koru i zaorila hrvatska obljubljena crkvena pjesma: Do nebesa nek se ori. Točno u podne zlatomisnik je počeo svoju zlatnu misu u koncelebraciji s još 12 hrvatskih svećenika.

Kao đakon služio je starješina hrvatskih franjevaca u Americi, dr. fra Vjekoslav Bambir, a kao pod đakon, dr. fra Zoran Ostojić, hrvatski župnik iz Sharon-Farrella, Pennsylvanija, dok je komentator bio župljanin župe Srca Isusova, dobri vjernik i rodoljub, mladi hrvatski liječnik dr. Kaurić. U svetištu su uz jedan dio svećenstva i ministranata klečali naši dični vitezovi Sv. Grgura, dr. Ružić i profesor Zvetina, dok su ostali svećenici, redovnici, redovnice i vjernici klečali u crkvenim klupama i napunili prostranu crkvu. Ceremonijar je bio mladi hrvatski franjevac fra Ante Čuvalo. Prigodnu propovijed održao je bivši zlatomisnikov đak iz gimnazije fra Ljubo Čuvalo.

Crkveni zbor lijepo je pjevao pjevanu misu i uz to velik broj hrvatskih popularnih crkvenih pjesama. Za vrijeme mise skoro su svi vjernici primili svetu pričest. Osobito je lijepo bilo vidjeti službenu obitelj Hrvatske katoličke zajednice: glavnog predsjednika, g. Josipa Šabana, koji je sa svojom suprugom pristupio k stolu Gospodnjem, kao i glavnog potpredsjednika, g. Luku Samaržiju, koji je također sa svojom suprugom pristupio k stolu Gospodnjem, kao i glavna blagajnica, gđa. Helen Ratković, i urednik službenog glasila H.K.Z., gosp. Stanko Borić, koji je također sa svojom suprugom pristupio k stolu Gospodnjem, kao i mnogi drugi ugledni Hrvati i Hrvatice iz Chicaga i drugih mjesta.

Na kraju sv. mise zahvalnice otpjevan je himan Tebe Boga hvalimo od sviju prisutnih i krenula je povorka u 1 sat popodne u crkvenu dvoranu gdje je održan svečani banket i prigodni program. Velika crkvena dvorana, koju je dovršio malo prije svoje smrti bivši župnik župe Presvetog Srca Isusova, pokojni dr. fra Vendelin Vasilj, jedva je primila brojni narod.

Banket je molitvom otvorio župnik hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu, fra Marko Kozina, koji je bio i stolo-ravnatelj. Mladi dječji tamburaški zbor iz župe Srca Isusova odsvirao je hrvatsku himnu Lijepa Naša, zatim otpjevao i odsvirao rukovet hrvatskih popularnih pjesama i otplesao nekoliko hrvatskih plesova i kola pod vodstvom svoga zborovođe gosp. Gornika. Milina je bila gledati mlade hrvatske djevojčice i dječake u šarolikim hrvatskim narodnim nošnjama kako lijepo pjevaju hrvatske pjesme i plešu hrvatska kola, iako su oni drugi i treći naraštaj rođen u Americi. Prisutni su ih nagradili burnim aplauzom, kojega su oni u cijelosti i zaslužili.

Iza lijepe glazbene razonode naših mališana stolo-ravnatelj fra Marko Kozina otvorio je službeni dio programa na vrlo duhovit način s nekoliko zgodnih i prikladnih šala, kako to samo on zna. Fra Marku ne manjka riječi. On se ne može izgubiti. Govorio je na engleskom, hrvatskom, čak malo i na talijanskom. Njemu to sve teče i on vlada sa sva tri jezika odlično. On zna vješto sve šalom začiniti i napraviti ugodno raspoloženje i veselje. Fra Marko je nakon čestitanja zlatomisniku pozvao starješinu hrvatskih franjevaca u Sjedinjenim Državama, dr. fra Vjekoslava Bambira, da ovom prigodom progovori nekoliko riječi.

O. Bambir najprije je čestitao zlatomisniku njegovu zaslužnu 50-godišnjicu svećeničkog života i rada za Boga i hrvatski narod, zatim se dosta opširno osvrnuo na njegovo djelovanje kao nastavnika na Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu, profesora na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, misionara među američkim i kanadskim hrvatskim doseljenicima, dugogodišnjeg starješinu hrvatskih franjevaca u SAD-u, zatim župnika na hrvatskoj župi u Sharon-Farrellu u Pennsylvaniji i sadašnjeg prokuratora Hrvatske franjevačke kustodije u Americi. O. Bambir dao je javno priznanje zlatomisniku za njegov neumorni rad za Boga, vjeru, Crkvu, franjevački Red i hrvatski narod i zaželio mu od Boga još mnogo godina plodna rada.

Sijao je samo ljubav i dobrotu: Ako daješ, daj odmah jer dvostruko daješ

Smrću našeg dragog i dobrog oca Vilima Cecelje završava se i za našu obitelj jedan posebni odsjek života. Izgubili smo u njemu jednog od naših najboljih i najdražih prijatelja, što smo ih ikada imali. Dok smo još bili u Europi, a posebno Salzburgu, bili smo svjedoci stalne brige i ljubavi koju je ovaj uzorni svećenik […]

Poslije vlč. dr. Bambira, zlatomisnika je pozdravio ugledni čikaški Hrvat, dr. Michael Bilandić, gradski vijećnik grada Chicaga, koji je zlatomisniku čestitao u ime načelnika grada Chicaga i u ime svoje i zaželio mu još mnogo godina života i rada na korist hrvatskog naroda.

Iz hrvatske župe sv. Ante – Sharon-Farrell, Pa., došla je velika skupina od 50 ljudi i žena na autobusu na zlatnu misu svog bivšeg župnika. U ime župe i župljana zlatomisnika je pozdravila biranim riječima gđa. Marry Phillips, zahvalila mu se na svemu što je tijekom devet godina svog župnikovanja učinio za župu i župljane župe sv. Ante i uručila mu u ime župe veliki dar.

Da skrati program, fra Marko nije više najavljivao nikakvih govornika, iako ih je bio još lijep broj, koji su željeli pozdraviti zlatomisnika, nego je samo predstavio prisutne svećenike, istaknutije laike i skupine časnih sestara.

Od svećenika je predstavio dr. fra Dominika Mandića, O. Ireneja Petrička, vlč. dr. Stjepana Lackovića, hrvatskog župnika iz Lackawanne, New York, vlč. Branimira Radetića, hrvatskog župnika iz Youngstowna, Ohio, vlč. Stjepana Šprajca, hrv. župnika iz Hamiltona, Kanada, vlč. Josipa Gjurana, hrv. župnika iz Toronta i njegova pomoćnika vlč. Aleksandra Borasa, vlč. O. Viktora Rogulja, zlatomisnika iz Detroita, vlč. O. Mirka Godinu, hrv. župnika iz Gary, Indiana, vlč. fra Dominika Ćorića, duhovnog vođu Hrvatske katoličke zajednice, vlč. dr. Antu Livajušića, duhovnika iz bolnice sv. Josipa iz Warren-a, Ohio, vlč. Alberta Adamiča, slovenskog župnika iz Waukegana, Illinois, O. Teofana Kalinovskog, bivšeg provincijala poljskih franjevaca u SAD-u, O. Benedikta Hoga, bivšeg starješinu slovenskih franjevaca u Sjedinjenim Državama, O. Jeronima Selaka, slovenskog franjevca i župnika slovenske župe sv. Jurja iz Chicaga, vlč. fra Častimira Majića, hrvatskog župnika iz Milwaukeeja, Wis. i njegova pomoćnika vlč. fra Lovru Frankovića, vlč. fra Antu Dukića, župnika hrvatske župe sv. Augustina iz West Allisa, Wis. i njegova pomoćnika vlč. fra Nenada Galića, vlč. fra Eugena Petrovića, župnika hrvatske župe Presvetog Srca Isusova iz Chicaga i njegova pomoćnika vlč. fra Zvonimira Kutlešu, vlč. Stjepana Budrovića, dominikanca i župnika hrvatske župe sv. Trojstva iz Chicaga, vlč. fra Ferdinanda Skoku, gvardijana franjevačkog samostana sv. Ante iz Chicaga, vlč. dr. fra Gracijana Raspudića, urednika Hrvatskog katoličkog glasnika iz Chicaga, vlč. fra Trpimira Musu, upravitelja franjevačkih edicija iz Chicaga, vlč. fra Ivana Bradvicu, mladog hercegovačkog franjevca, koji je nedavno došao iz domovine u Franjevačku hrvatsku kustodiju sv. Obitelji u Sjedinjene Države, vlč. dr. Hijacinta Eterovića, hrvatskog dominikanca i profesora s Duquesne sveučilišta iz Pittsburgha, Pa., fra Antu Čuvala iz Chicaga, fra Mladena Čuvala, pomoćnika hrvatske župe iz New Yorka, fra Ljubu Čuvala i fra Radovana Šoljića iz Chicaga.

Uz ove su još prozvani O. Marion Habig, američki franjevac i čuveni povjesnik franjevačkog Reda, mladi talijanski franjevac P. Vito iz Apulije, koji se nalazi na studiranju u Sjedinjenim Državama, koji je potomak Molisanskih Hrvata, i župnik slovačke župe sv. Ivana Krstitelja iz Chicaga.

Hrvatske redovnice iz kongregacije Kćeri Božje Ljubavi došle su u velikom broju iz svoje matične kuće iz Akrona, zatim iz Ohija i Wisconsina, kao što su u velikom broju došle i školske sestre sv. Franje iz Lemonta, Illinois, iz župe Sv. Trojstva s Throop ulice i iz župe Srca Isusova iz Chicaga, i hrvatske sestre sv. Franje sa Drexela iz Chicaga te sestre Klanjateljice Predragocjene Krvi iz župe sv. Jeronima iz Chicaga. Kao veliko jato lastavica blizu 50 časnih sestara došlo je na zlatnu misu O. Davida Zrne. Među njima je bilo i časnih starica, koje su jedva hodale, ali su bile vesele da su prisustvovale ovom lijepom i veselom slavlju zlatne mise.

Na kraju programa stoloravnatelj fra Marko Kozina pozvao je zlatomisnika vlč. dr. fra Davida Zrnu da progovori nekoliko riječi. Svečar se digao i najprije progovorio na engleskom, a zatim na hrvatskom jeziku. Srdačno je zahvalio svima, koji su došli iz bliza i daleka, da se s njime zahvale Bogu na svim milostima, koje je od Svevišnjega primio kao njegov svećenik tijekom 50 godina.

Drugima je davao doslovno sve, a za sebe je rijetko nešto tražio. I kada je, to je zvučalo otprilike ovako: ‘Ako može’

Fra Vilim Primorac rodio se 8. siječnja 1907. u Čitluku od Mije i Ive r. Sušac, a na krštenju je dobio ime Petar. U obitelji u kojoj je bilo 14-ero djece, sedmorica braće i sedam sestara, svi su teško radili, često i dugo molili i jedni druge voljeli. Petar je s bratom blizancem pohađao pučku […]

Iako je njegovo srce fizički dosta bolesno, svaka je njegova riječ zvonila i odjekivala. Zlatomisnik je održao misaon govor o katoličkom svećenstvu i njegovoj ulozi u životu katoličkih vjernika. Posebno je naglasio ulogu katoličkog svećenstva u životu hrvatskog dijela katoličkog naroda, naglasivši da nema ni jedne stranice hrvatske povijesti gdje se ne nalazi ime bar kojeg hrvatskog svećenika od početka naše pisane povijesti do danas. Na kraju je obećao, da će se dnevno sjećati u molitvama i na oltaru dok žive svih svojih prijatelja i dobročinitelja.

Zlatomisnik O. David Zrno markantna je ličnost. U svoje vrijeme on je bio dobro poznat u svojoj užoj domovini kao odličan govornik. On je također dobro poznat starijim hrvatskim iseljenicima diljem Sjedinjenih Država i Kanade, jer je kao misionar u svoje vrijeme za više godina neumorno obilazio hrvatska naselja na sjevernoameričkom kontinentu od Atlantika do Pacifika – uzduž i poprijeko, propovijedajući riječ Božju, dijeleći sv. sakramente, krsteći, popravljajući nevaljane ženidbe, vraćajući zalutale, zanemarene i nehajne katoličke iseljenike natrag k Bogu, Crkvi i životu milosti:

Za njega ni jedno mjesto nije bilo maleno i neznatno. U mnogim manjim mjestima u Sjedinjenim Državama i Kanadi on je bio prvi hrvatski svećenik, koji je ikad pohodio naše vjerski zapuštene pojedince i obitelji. Njegove su misije bile pravi duhovni užitak jer je on govornik kakvoga se ne čuje često na propovjedaonicama i govorničkim tribinama. Preko polovice svoga života posvetio je radu među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Državama.

Fra David Zrno rodio se od čestite hrvatske i katoličke obitelji u povijesnom hrvatskom Duvnu gdje je završio i osnovnu školu. Franjevačku gimnaziju završio je na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio je 17. rujna 1914., a bogoslovne znanosti započeo je u Mostaru i nastavio u Beču i Münchenu. U Beču ga je zaredio za svećenika na 28. kolovoza 1921. tadašnji papinski nuncij nadbiskup Francesco Marchetti Salvegiani. Prvu misu imao je u Münchenu u Bavarskoj. Vrativši se u domovinu bio je dvije godine nastavnik na Franjevačkoj Gimnaziji na Širokom Brijegu. Godine 1924. otišao je u Beč, gdje je 1926. položio doktorat iz teologije na Bečkom sveučilištu.

Iza toga je predavao crkveno pravo i liturgiju na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru do svibnja 1930., kada je napustio domovinu i pošao za hrvatskog misionara u Sjedinjene Američke Države.

Godine 1935. fra David Zrno imenovan je starješinom hrvatskih franjevaca u Sjedinjenim Državama. Na ovom položaju ostao je do polovice 1949.

Za vrijeme njegove uprave hrvatski franjevci dosta su se snažno afirmirali u Sjedinjenim Državama. Tako je među drugima otvoren hrvatski franjevački samostan (prvi hrvatski samostan izvan Hrvatske) i kulturni centar na Drexel Boulevardu u Chicagu, pokrenut vjerskonabožni list “Hrvatski katolički glasnik“ i “Hrvatski Almanak“, tjednik “Danica“ i osnovana Hrvatska franjevačka tiskara.

Odmah nakon rata stigao je velik broj hercegovačkih franjevaca koji su morali napustiti svoju domovinu zbog komunističkog zuluma u Sjedinjene Američke Države i tako se povećao broj članova u zajednici hrvatskih franjevaca u Americi, a usporedno s time i obujam njihova rada.

U lipnju 1949. imenovan je O. David Zrno župnikom hrvatske župe sv. Ante u Sharonu, državi Pennsylvaniji. Na ovoj župi učinio je mnogo za duhovni i vremeniti napredak župe za vrijeme svoga devetogodišnjeg župnikovanja. Posebno se mnogo zauzimao za što veći i brži dolazak naših poslijeratnih izbjeglica u Ameriku, kao i za njihov smještaj i zaposlenje.

U veljači 1958. O. David Zrno imenovan je starješinom ili gvardijanom hrvatskog franjevačkog samostana sv. Ante u Chicagu. U posljednjih 10 godina obnaša dužnost prokuratora hrvatskih franjevaca u Americi i obavlja razne druge poslove u svojoj redovničkoj zajednici. Uz razne duševne darove Bog ga je obdario i dosta dobrim zdravljem, da i u odmaklim godinama još može raditi za slavu Božju i korist svog bližnjega.

Uzornom svećeniku, koji je radio 50 godina u Vinogradu Gospodnjem – dr. fra Davidu Zrni – prigodom njegova zlatomisničkog jubileja od srca čestitamo 50.godišnjicu njegova plodnog svećeničkog rada i želimo mu još mnogo godina plodna rada na slavu Božju i korist hrvatskog naroda, kojega je on uvijek sinovski štovao i ljubio.

Ovako je 1946. izgledao naš susret s New Yorkom: Dao Bog da tako ostane na vjekove

Napokon je došao i taj trenutak. Duboki, metalni zvuk brodske sirene snažno je potresao gluhu tišinu mrtvog mjesta i u nekoliko minuta bili smo u pokretu. Odmicali smo sve više i više od obale. Za nama je na moru ostala samo duga staza pjenušave morske vode. Talijani su vikali i rukama mahali. A u nama […]

dodatno

Na službi savjetnika Kustodije bio je od 1952. do 1955. godine. Nakon mnogo godina otišao je u domovinu, gdje je 17. kolovoza 1984. godine preminuo u Splitu u 88. godini života. Pokopan je 20. kolovoza na groblju Karaula u Tomislavgradu.

fra Ljubo Čuvalo, 1972.

Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]

Fra Jozo Grubišić rođen je 20. veljače 1949. u Sovićima u Hercegovini. Gimnaziju je završio u Splitu, a Franjevačkom redu pristupio je 1971. na Humcu. Teologiju je studirao u Sarajevu, Zagrebu i Washingtonu.

U Sjedinjene Američke Države došao je u svibnju 1975. Za svećenika je zaređen 3. rujna 1977. u Chicagu. Bio je pomoćni župnik u župi sv. Antuna u Sharonu (1978. – 1980.) i sv. Marije u Steeltonu (1980. – 1982.). Godine 1982. imenovan je župnikom u župi sv. Leopolda Mandića u Londonu, Ontario, gdje je tu dužnost obnašao do 1989. Zatim je služio kao pomoćni župnik u SS. Ćirila i Metoda u New Yorku i sv. Franje, Windsor (1989. – 1991.). Župnikom je imenovan u Svetoj obitelji u Kitcheneru (1991. – 1997.), a zatim u crkvi sv. Jeronima u Chicagu od 1997. do 2001.

Fra Jozo je bio član Kustodijskog vijeća od 1997. do 2000. i ponovno od 2012. Od 2001. do 2004. služio je kao župnik u župi svetog Leopolda Mandića u Londonu, a bio je i župnik u hrvatskoj župi u Montrealu. Godine 2016. postao je vikar u Norvalu, Ontario. Godine 2018. treći put se vratio u župu svetog Leopolda Mandića u London gdje je bio svećenik do 2022.

Oproštaj od fra Joze Grbeša

Fra Jozo Grbeš, dosadašnji kustos hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi, izabran je 26. travnja za provincijala hercegovačkih franjevaca! Fra Jozo će krajem ovog mjeseca napustiti Chicago, a Župa sv. Jeronima priprema mu oproštaj… “Kao najveća hrvatska župa u Chicagu, želimo mu reći: hvala i doviđenja”, javljaju iz ove hrvatske župe, u koju je fra […]

“Na ovaj Dan zahvalnosti mi fratri smo danas na poseban način zahvalni za našeg brata fra Jozu Grubišića koji se ovih dana nakon 47 godina rada u našoj Kustodiji vraća u domovinu. Dragi fra Jozo, hvala Ti na svemu. Osobito Ti hvala na Tvojoj poniznoj prisutnosti po kojoj si učinio toliko dobra Crkvi Božjoj i našem iseljenom narodu u Americi i Kanadi. Bog neka Te poživi i vidimo se u Međugorju”, rekli su iz Kustodije Svete obitelji u Americi i Kanadi.

A zahvalni su i župljani u Londonu koji su svom voljenom svećeniku pripremili i film…

“Zahvaljujemo mu za svu njegovu službu i sve što je učinio za našu zajednicu. Fra Jozo, jako ćeš nam nedostajati, ali želimo ti sve najbolje u mirovini. Bio si naš najdugovječniji svećenik u svetom Leopoldu Mandiću i zauvijek ćeš biti naš voljeni svećenik. Svi te volimo i svima ćeš nam nedostajati”, napisali su župljani.

Sa siromašnim pukom u Pennsylvaniji sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar

U vrijeme rascvjetalosti bogatih floridskih kamelija i divnih poinsetia, pozvao je svemogući Bog 3. ožujka 1974. zauvijek k sebi – u svoje nebeske stanove – skromnog redovnika sv. Franje Asiškoga i poniznog svećenika Novog Zavjeta, oca Anzelma Sliškovića, reda Manje braće. Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, […]

Ostavio je ovaj svijet dosta neočekivano. Naglo je obolio 13. listopada 1964., da je jedva mogao disati. Toga dana rekao je ujutro – kao i obično – misu i bio dosta raspoložen i veseo. Nakon povratka u samostan iz crkve u kojoj je slavio misu – 15 milja daleko od samostana – fra Otonu je naglo pozlilo. Teško se mučio i jedva disao. Tijelo mu je bilo hladno kao mramor. Zatražio je posljednju pomast i zatim bio prevezen u bolnicu. U bolnici mu nažalost nisu mogli pomoći.

Njegova redovnička subraća obilazila su ga u bolnici i s nestrpljenjem gledala u kako je teškom zdravstvenom stanju. Fra Oton je to najbolje sam osjećao i znao, ali ga nije trebalo tješiti ni bodriti. On je kreposno živio i mirno dočekao smrt, potpuno predan u volju Božju. Umro je mirno i spokojno, kao što je mirno i spokojno i živio.

Upravo kada su k njemu došli da ga obiđu fra Irenej Petričak i dr. Kvirin Vasilj, 19. listopada 1964. u ponedjeljak u 14 sati, fra Oton se nalazio u agoniji. U 14.20 sati ispustio je svoju plemenitu dušu. Umro je od skleroze, raka i šećerne bolesti. Sve ove bolesti srušile su se odjednom na njega, da mu ne dadnu prigodu proživjeti još koju godinu. Međutim, za njega je smrt samo dobit, jer se na nju ozbiljno spremao cijeli život i nije ga zatekla nespremnog.

Pokopan je nakon svečanih zadušnica obavljenih u svetištu sv. Ante u četvrtak 22. listopada 1964., u groblju “Svetog Groba” – tik do svoje prije preminule subraće – hrvatskih franjevaca. Svetu misu zadušnicu prikazao je za pokojnika gvardijan samostana Hrvatskih franjevaca u Chicagu o. fra Zvonko Mandurić uz asistenciju fra Ljube čuvala i dr. fra Rufina Šilića. Svetište je bilo puno hrvatskih i slovenskih franjevaca, koji su došli s raznih strana Amerike, ispratiti pokojnika do njegova posljednjeg počivališta i iskazati mu posljednju počast.

U svom toplom govoru, fra Rufin Šilić naglasio je vrline pok. fra Otona koje danas nisu u modi, a to su poniznost, jednostavnost, siromaštvo, pobožnost, osobito prema euharistiji, duh molitve i prezir prema zemaljskim stvarima. Sve je ovo posjedovao pok. fra Oton u veoma visokoj mjeri. Naglasio je još i njegovu pčelinju marljivost i žarku ljubav prema svom patničkom hrvatskom narodu kojeg je ljubio kao što dobro dijete ljubi majku.

ŽIVOTNA STAZA

Dr. fra Oton Knezović rodio se 27. siječnja 1890. od siromašnih, ali bogobojaznih i čestitih roditelja u Cernu kod Ljubuškog. Osnovnu školu završio je u Ljubuškom, zatim je stupio u Franjevačko sjemenište i počeo gimnaziju na Širokom Brijegu. U franjevački red stupio je 1910. godine u samostanu sv. Ante na Humcu kod Ljubuškog i tamo proveo godinu kušnje.

Filozofske i bogoslovne znanosti završio je u Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, gdje je i ređen za svećenika 28. lipnja 1915. Godinu dana proveo je kao župni pomoćnik u prostranoj širokobriješkoj župi, zatim se 1917. upisao na Hrvatsko sveučilište u Zagrebu, da bi studirao slavistiku i hrvatsku povijest. Bile su to teške ratne godine, kada je na sveučilištu u Zagrebu bilo skoro više profesora nego sveučilištaraca, jer su svi morali poći u vojsku.

U njegovoj Hercegovini harala je 1917. glad, a 1918. i 1919. epidemija – nazvana španjolskom gripom koja je nemilo kosila ljudske živote i zamela djelomično ili posve brojne obitelji. Fra Oton je i sam obolio od ove epidemije, ali uza sve to nije zanemario svoj studij. Na Hrvatskom sveučilištu položio je profesorski ispit i doktorirao iz filozofije.

Priča o dobrom franjevcu koji je otplatio sve dugove župa i pomirio narod

Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]

Početkom školske godine 1920. došao je za profesora u gimnaziju na Široki Brijeg, gdje je neumorno djelovao kao profesor i odgojitelj sve do pod kraja Drugog svjetskog rata, kada je ovo kulturno, vjersko i rodoljubno žarište katoličke Hercegovine raspršeno i velika većina njegovih kolega profesora nedužno je ubijena i živa spaljena na najokrutniji način.

Fra Otonu Knezoviću uspjelo je uz veliku opasnost i tegobu spasiti goli život tijekom najveće tragedije hrvatskog naroda u svibnju 1945. Bio je uhvaćen od partizana na povlačenju hrvatske vojske i civilnog pučanstva i vraćen iz Slovenije u Hrvatsku, ali je nešto kasnije uspio pobjeći iz njihovih šaka i skloniti se najprije u Austriju, zatim u Italiju, odakle je napokon krajem 1950. u Sjedinjene Države.

Najbolje i najsretnije godine svog života fra Oton je proveo kao profesor na Širokom Brijegu. Predavao je hrvatski jezik i književnost svim gimnazijskim razredima. Cijelo vrijeme bio je prenatrpan satovima predavanja; redovito je tjedno imao preko 20 sati. Trebao se pripravljati za predavanja, ispravljati pismene zadaće, držati klericima predavanja iz duhovnog života, obavljati svoje redovničke i svećeničke dužnosti, što je on uvijek savjesno u detalje i veselo ispunjao. K tome je još skoro redovito u crkvi ispovijedao učenike i ostale vjernike i često držao propovijedi vjernicima prostrane širokobriješke župe.

Sve je štedio osim sebe. Na vremenu je posebno bio štedljiv. Nikad nije dangubio niti se podavao bilo kakvoj dokolici. Neprestano je sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za čitanje i molitvu. Ako nije čitao, onda je molio i obratno. Za lijepa i ružna vremena moglo ga se vidjeti na “Nasipu” na Širokom Brijegu, gdje s knjigom ili krunicom u ruci šeta između stabala mladih oraha, čita ili moli. To je bila njegova najmilija razonoda, jer druge uopće nije ni poznavao.

Na praznike je rijetko kada išao. Ako je slučajno kad i otišao, to je bilo u vezi s kakvom katoličkom ili narodnom manifestacijom ili proslavom. Njegov djelokrug i životni prostor sastojao se od crkve, škole i samostana. Zbivanja u svijetu pratio je iz novina i časopisa iz dana u dan, iako svojim životom nije izgledalo da živi u svijetu, niti je po ičemu pripadao svijetu osim po svom fizičkom životu. Svijet kao svijet njega je vrlo malo zanimao. U tome je, izgledao običnom svijetu ne samo neobičan, nego dosta i čudan. Ali on je stalno težio, da što više umre sebi i svijetu, da što bujnije mogne živjeti Bogu.

Uza svu svoju povučenost nastojao je što više koristiti svom bližnjem. Još za vrijeme svojih sveučilišnih dana počeo se baviti pisanjem i surađivati u raznim hrvatskim listovima i časopisima. U 50 godina napisao je mnoštvo članaka i rasprava u raznim listovima i časopisima u domovini i emigraciji. U pisanju je bio neumoran. Rijetko je prošao koji dan, da on u njemu nije barem nešto napisao.

Prvi dan jubilarne svete hrvatske godine (1300. godišnjice pokrštenja Hrvata) – na Petrovdan 1940. fra Oton Knezović proslavio je svečano na Širokom Brijegu 25. godišnjicu svog misništva, 50. godišnjicu života, 30. godišnjicu redovništva, 25. godišnjicu književnog rada, 20. godišnjicu profesorske službe i 10. godišnjicu prefekture, klerika. Na ovoj proslavi osobito se istaknula franjevačka mladež koja je neobično voljela i poštovala svog profesora i odgojitelja zbog njegove dobrote srca, idealizma… Fra Oton je tada zaista mogao s potpunim pravom i ponosom pogledati na mučnu, ali plodonosnu i svijetlu pedesetogodišnju stazu.

Zanimljiv i neobičan svećenik doseljenicima je tražio poslove, obnovio je župu u St. Louisu i stavio sladoled u pogrešan automobil

Dana 26. ožujka 1979. u Pensacoli u Floridi u 83. godini života preminuo je fra Špiro Andrijanić. Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, […]

Sami naslovi njegovih književnih studija kao što su: Ali-paša Rizvanbegović, fra Grgo Martić, fra Didak Buntić, Hrvatska povijest, koju je za šire hrvatske slojeve izdalo Društvo sv. Jeronima, koju je Banovina Hrvatska bila preporučila za hrvatske, škole, Franjevački idealizam i Svećenik na Oltaru, svjedoče nam posve jasno da je fra Otonova duša prije svega svećenička, franjevačka i hrvatska. Tom prigodom vrlo lijepo su pisali o njemu razni hrvatski listovi i časopisi. I naš bijeli Zagreb, gdje je fra Oton imao dosta znanaca i prijatelja, sjetio se njegove 50. godišnjice.

Dana 27. siječnja 1940. održao je lijepo predavanje na zagrebačkom radiju o fra Otonovu životu i radu vrsni hrvatski esejist dr. Ivan Esih. Zbog tadašnjih prilika to se predavanje nažalost nije smjelo tiskati. Otvorenost, karakternost i iskrenost fra Otonova nije se sviđala svima tada, prije toga, a ni poslije toga.

ŽIVOT I RAD U EMIGRACIJI

Nakon bijega od komunističke strahovlade u jesen 1945, fra Oton se neko vrijeme sklonio u Austriji. Iako je vlastitim očima vidio i djelomično sam proživio kalvariju hrvatskog naroda, on ipak nije postao pesimist, nego je riječju i perom neprestano radio za slobodu svog naroda. U Austriji je predavao povijest u improviziranoj gimnaziji za mlade slovenske izbjeglice u Linzu. Nakon dolaska u Italiju bio je profesor u privremeno otvorenoj gimnaziji i sjemeništu za hrvatske mladiće u Grottaferrati nedaleko od Ancone. Jedno vrijeme bio je i ravnatelj ove gimnazije. Kada je napokon gimnazija prestala sa svojim djelovanjem, fra Oton je pošao u Sjedinjene Države, gdje je stigao krajem. 1950. i ostao tamo do svoje smrti.

Kraće vrijeme pomagao je na hrvatskim župama Presvetog Srca Isusova u Chicagu i Sv. Josipa u St. Louisu. Zatim je boravio u sjedištu hrvatskih franjevaca u Gulf Breezu u Floridi, dok napokon nije u rujnu 1957. došao u hrvatski franjevački samostan sv. Ante u Chicagu, gdje je ostao do svoje smrti. U samostanu se uvijek prvi ustajao, došao svako jutro u svetište sv. Ante, izmolio s drugima časoslov, svirao i pjevao koju pjevanu misu, zatim redovito išao reći pjevanu misu u kojoj američkoj crkvi, a nedjeljom i blagdanom redovito po dvije mise. Idući u crkvu i iz crkve, redovito je molio, vozeći se u autu. Molitva mu je bila najveća naslada.

Svaki dan ispunjao je molitvom, čitanjem, pisanjem i šetnjom u samostanskom vrtu. U Americi je izdao Englesko-hrvatsku gramatiku, Pokolj hrvatske vojske, Povijest Hrvata (I. svezak tiskan u Madridu 1961.) i drugi svezak Povijest Hrvata (tiskan u Torontu), dok je treći svezak Povijesti Hrvata imao priređen za tisak. Neumorno je pisao članke u “Našoj Nadi”, “Danici”, “Hrvatskoj” i drugim hrvatskim listovima. Ostavio je nekoliko neobjavljenih djela u rukopisu u domovini i Americi.

Fra Oton Knezović bio je vrstan poznavatelj hrvatskog jezika, gramatike i književnosti. Jezik mu je bio čist i lijep, a način ili stil pisanja ili prikazivanja događaja vrlo lak i jasan. S lakoćom je prevodio s latinskog, talijanskog, francuskog i njemačkog jezika. Prevodio je s velikom vještinom, da mu se rad jedva mogao raspoznati da je prijevod i da nije pisan izvorno na hrvatskom. Nije bilo ni jednog starijeg ni novijeg djela – bez obzira na njegovu vrijednost – pisanog na hrvatskom jeziku, a da ga on nije pročitao. Čitanje je bilo njegova najslađa hrana i piće, a knjiga najdraži prijatelj i drug.

Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjekzemlja postaje težai dubljaza jednu ranucrnja za jednu jamuijedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjeksvijet bi morao statii zadrhtatitežinom tugedubinom bola. U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnicei podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijetai zemlja postaje teža iskusnija i ljudskijai veća za jednu ranui dublja […]

Smrću dr. fra Otona Knezovića izgubili su hrvatski franjevci u Americi jednog od svojih najzaslužnijih članova, hrvatska emigracija jednog od svojih najčestitijih i najiskrenijih rodoljuba, a hrvatski narod jednog od svojih skromnijih sinova, koji je cijeli svoj život usmjerio za dobro i sretniju budućnost svog hrvatskog naroda.

Neka je laka američka gruda zemlje uzornom svećeniku, redovniku i žarkom hrvatskom rodoljubu.

fra Ljubo Čuvalo, Hrvatski katolički kalendar, 1965.

Vrativši se sa studija, neko je vrijeme pomagao fra Didaku Buntiću i župniku na Širokom Brijegu. Kasnije je bio, od 1915. do 1916., prefekt bogoslova u Mostaru, a od 1916. do 1919. tajnik Hercegovačke franjevačke provincije i upravitelj novoosnovane franjevačke tiskare. Godine 1916. imenovan je također katehetom na državnoj gimnaziji u Mostaru i tu je dužnost obnašao do 1928. Te godine izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca i na toj dužnosti ostao do 1934. Od godine 1934. do 1939. bio je direktor franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu.

Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio […]

Godina 1939. bila je presudna u životu fra Dominika Mandića. Te godine na općem sastanku Franjevačkog Reda izabran je za savjetnika u Vrhovnoj upravi Franjevačkog Reda. Malo kasnije Vrhovna uprava Reda izabrala ga je za generalnog ekonoma Reda. Te službe u Rimu obnašao je 12 godina.

Godine 1951. Vrhovna uprava Reda poslala ga je u Sjedinjene Američke Države da ondje službeno posjeti hrvatske franjevce, a sljedeće godine imenovala ga je njihovim poglavarom. Kada je završio tri godine u toj službi, povlači se u privatni život, bavi se pretežno znanstvenim radom i piše knjige.

Djelovanje u Hercegovini

Javni život fra Dominika Mandića počinje za vrijeme Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.), zapravo kada je 1916. imenovan katehetom na državnoj gimnaziji u Mostaru. Obavljajući tu dužnost učio je svoje đake pravilima kršćanskoga života. Bio je uvjeren da su dobro odgojeni učenici zalog budućnosti jednoga naroda. Oduševljeno i s ljubavlju nastojao je da njegovi đaci shvate načela kršćanskog života i provode ih u svom djelovanju.

U isto vrijeme mislio je i na one koji su ostavili đačke klupe, koji su se nerijetko nalazili pred raznim pitanjima koja nisu uvijek mogli sigurno riješiti. Da bi njima bio na korist, pokrenuo je 1918. Suvremena pitanja, vjersko-znanstvene rasprave za naobražene krugove. Tu zbirku uređivao je sve do 1934. i izdao 37 svezaka.

Silom prilika bavio se i političko-društvenim pitanjima koja su iskrsavala pred hercegovačkim stanovnicima. Tako je 1918. išao dvaput u Beč da traži kruha i ostale potrepštine za siromašni puk.

Na svojim putovanjima u Beč doznao je od zastupnika u carinskom vijeću da se radi o preustroju austrougarske monarhije i da će doći do osnutka hrvatske države u sklopu habsburške monarhije. Međutim, početkom listopada 1918. osnovano je u Zagrebu Narodno vijeće, a hrvatski sabor je odcijepio hrvatske zemlje od austrougarske monarhije i 29. lipnja te godine prenio svu vlast u odcijepljenim zemljama na Narodno vijeće.

Po uzoru na Narodno vijeće u Zagrebu stvorena su i pokrajinska narodna vijeća. U pokrajinsko Narodno vijeće u Mostaru izabran je i fra Dominik Mandić. Zadaća toga vijeća bila je preuzeti vlast od austrougarske vojske i držati red i mir. Fra Dominik je u ime toga Narodnog vijeća preuzeo vlast u Mostaru.

Nakon stvaranja nove države Slovenaca, Hrvata i Srba trebalo je misliti na demokratsko uređenje i demokratski život u toj državi. U Hercegovini tada nije bilo nijedne političke stranke. Hercegovački ugledniji ljudi mislili su što bi trebalo u tom trenutku činiti. Fra Dominik Mandić, kada je doznao da vodstvo Hrvatskog katoličkog pokreta u Zagrebu misli prenijeti svoje djelovanje i na političko polje, prihvatio je misao da i Hrvati, po uzoru na Slovensku Pučku Stranku, osnuju Hrvatsku Pučku Stranku, koju će voditi izgrađeni katolici i nastojati da i Hrvati u novoj državi nađu dostojno mjesto.

Na početku je izgledalo da će Hrvatska Pučka Stranka imati dobar uspjeh. Ali kako je nadmoćna srpska vlast u državi nastojala uništiti hrvatsku samobitnost, program Hrvatske Pučke Stranke postao je nestvaran. Njezini glasači prešli su Stjepanu Radiću koji je pozvao hrvatsko seljaštvo da se bori za slobodu Hrvatske.

Fra Dominik je nastojao da se hercegovački seljaci podignu gospodarski. Ljudi su se tu odavno bavili sadnjom duhana, ali nisu imali nikakve ustanove koja bi branila njihova prava, unaprjeđivala njihov način rada i pazila na prodaju njihovih proizvoda. Fra Dominik je upoznao radničke ustanove na europskom zapadu i smatrao je korisnim osnovati jednu sličnu ustanovu za hercegovačke duhanare. Stoga godine 1919. osniva Udruženje sadilaca duhana da bi, po uzoru na slične europske ustanove, to udruženje branilo prava hercegovačkih duhanara. To je udruženje vodio sve do 1939.

Sa sličnim namjerama osnovao je 1931. u Mostaru društvo rudarskih radnika, a 1936. udružio je i vodio boksitne radnike da bi postigli poboljšanje radnih uvjeta i osigurali primjerene plaće.

Svraćao je pažnju i na to da se po selima, gdje je bilo potrebno, podignu osnovne škole i izgrade putovi kako bi se do škola lako došlo. Potpomagao je rad redovničkih zajednica, napose Školskih Sestara i Sestara Milosrdnica. Isposlovao je državno priznanje stručnim školama Školskih Sestara u Konjicu, Mostaru, Čapljini, Stocu, Trebinju i Širokom Brijegu. Isto tako i stručnim školama Sestara Milosrdnica u Mostaru i Duvnu.

Osobito se bavio izgradnjom i poboljšanjem franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Dok je bio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije već je bio dovršio veliku gimnazijsku zgradu. Kasnije je nastojao da ta gimnazija postane pravi znanstveni zavod sa svim potrebnim sredstvima za pouku. Tim se posebno bavio dok je bio direktor gimnazije. Za vanjske đake izgradio je nedaleko od gimnazije udoban konvikt.

Djelovanje u Rimu

Kao savjetnik u Vrhovnoj upravi Reda, izabran 1939., bavio se sa svim pitanjima Reda. Kao generalni ekonom Reda fra Dominik je pokazao razboritost, spretnost i poduzetnost.

U to vrijeme Vrhovna uprava Franjevačkog Reda nije imala dovoljno potrebnih prostorija za svoj rad. One prostorije koje su dotada upravi služile bile su dotrajale i nedovoljne. Osjećala se potreba sagraditi nove. Neki su bili mišljenja da nije uputno za vrijeme rata izgrađivati veliku zgradu nego da treba čekati bolja vremena. Fra Dominikovo je mišljenje bilo da treba odmah započeti i da je lakše izgraditi za vrijeme rata nego poslije rata.

Njegovo je mišljenje konačno primljeno i odmah se započelo radom. Fra Dominik je vodio radove i uspio je sagraditi od 1942. do 1947. zgradu Generalne kurije i lijepu crkvu, s puno vrlo cijenjenih umjetničkih radova.

Osim gradnje Generalne kurije, fra Dominik je kao generalni ekonom Reda obnovio i povećao srušeni ljetnikovac franjevačkih studenata u blizini Rima, u mjestu Grottaferrata. Podigao je i novu knjižnicu i tzv. aulu magnu na franjevačkom sveučilištu Antonianum.

Po svojoj službi u Vrhovnoj upravi Reda fra Dominik je imao dužnost zastupati i tumačiti prilike slavenskih zemalja, Mađara i Albanaca. U to vrijeme bile su u svijetu izvanredne prilike, pa se morao baviti ne samo običnim pitanjima koje život sa sobom nosi, nego i težim slučajevima koje su izvanredne prilike uzrokovale.

Godine 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Protivnici te države optuživali su u Rimu franjevce jer su tu državu općenito prihvatili. Često su im pripisivali pogreške koje oni nisu počinili. Slično je bilo kada je Hrvatskom zavladala komunistička vlast. Bila je prava sreća da je fra Dominik poznavao stvari i mogao svim optužbama dati pravo značenje.

Velik dio svoga vremena posvetio je fra Dominik brinući se najprije za hrvatske zatočenike, a onda za izbjeglice.

Kada su Talijani 1941. zauzeli neke hrvatske krajeve, preselili su mnoge ljude iz tih krajeva u Italiju. Godine 1942. takvih na silu preseljenih ljudi bilo je u Italiji oko 98 tisuća. Fra Dominik je za njih doznao preko nekih crkvenih ljudi. Na početku nije mogao vjerovati da ih je iseljeno tako puno. Osnovao je s drugim Hrvatima posebni odbor koji je, pomognut od međunarodnog Crvenog Križa i hrvatskog Crvenog Križa iz Zagreba, vodio stalnu brigu o njima sve do njihova povratka kućama nakon sloma Italije 1943.

Bila je tužna i puna briga za fra Dominika 1945. U veljači te godine primio je vijest da su komunisti srušili 7. veljače samostan Široki Brijeg i pobili sve franjevce koje su u njemu našli. A u svibnju je počelo stizati nebrojeno mnoštvo hrvatskih izbjeglica tražeći u Italiji spas za gole živote.

Hrvatski ljudi u Rimu obnovili su staru Bratovštinu sv. Jeronima da bi se preko nje brinuli za hrvatske izbjeglice. Ona se obraćala na ljude dobra srca, posebno Hrvate diljem svijeta, da bi poslali kakvu novčanu pomoć za izbjeglice. Bratovštinu su osobito pomagali hrvatski svećenici u Sjedinjenim Američkim Državama koji su osnovali Hrvatsku Pomoćnu Akciju, tražeći pomoć za svoje izbjegle sunarodnjake. Američki biskupi, čim su dobili molbu od Pomoćne Akcije, poslali su joj 10 tisuća dolara za izbjeglice.

Fra Dominik je zdušno pomagao rad Bratovštine sv. Jeronima. Ali i kao ekonom franjevačkog Reda bio je u stanju nešto odvojiti za izbjeglice. Napose otkako mu je Vrhovna Uprava Reda povjerila 14. lipnja 1945. brigu za izbjegle franjevce te preporučila da učini što može i za izbjegle hrvatske svjetovnjake.

Prva pomoć bila je milostinja koju je Uprava Franjevačkog Reda svake godine odvajala za sirotinju. Izbjegli Hrvati bili su zaista sirotinja, pa je od te milostinje predviđene za sirotinju davano i za njih, ali to je bilo malo.

Pročitajte što piše u čestitki hrvatskom fratru koju potpisuje George Bush sa svojom suprugom

U osobnom fondu fra Ireneja Petrička u Hrvatskom etničkom institutu nalazi se zanimljiva rođendanska čestitka iz Bijele kuće koju sa svojom suprugom Barbarom potpisuje 41. američki predsjednik George H. W. Bush (1989. – 1993.) “Šaljemo vam iskrene čestitke za vaš rođendan. Ponosni smo što s vama dijelimo ovaj nezaboravni trenutak i šaljemo naše pozdrave. Sretan […]

Kako je međutim fra Dominik kao generalni: ekonom Reda gradio veliku generalnu kuriju, dolazio je u dodir s industrijalcima, trgovcima, bankarima, inženjerima koji su svi radeći s njim dobro zarađivali. A oni, kad su doznali za izbjegle fra Dominikove sunarodnjake, pokazivali su samilost prema njima. Odvajali su od svoje zarade i davali fra Dominiku da može pomagati hrvatske izbjeglice. Ponajviše tako je pomagao bolesne, darivao mlade ženidbene parove, izlazio ususret pojedincima u izvanrednim prilikama, pomagao djelovanje Hrvata u logorima, omogućivao studentima da nastave škole.

Djelovanje u Sjedinjenim Američkim Državama

U travnju 1951. General Franjevačkog Reda imenovao je fra Dominika da umjesto njega službeno posjeti hrvatske franjevce u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Očito mu je drago bilo to imenovanje, jer je otprije te franjevce poznavao i s njima bio u stalnoj vezi.

Nakon završenog posjeta fra Dominik je poslao Generalu izvještaj o hrvatskim franjevcima koje je posjetio, o njihovu životu i radu, mogućnostima i poteškoćama. A kada je Vrhovna uprava dobila njegov izvještaj i o njemu raspravljala, došla je do zaključka da bi bilo najbolje imenovati fra Dominika njihovim starješinom. To je i učinila 27. veljače 1952.

Bilo je to za njega veliko iznenađenje. Tim više što je bio predviđen da uredi i vodi središnje izdavačko poduzeće Reda. Primio je ipak dužnost u duhu poslušnosti, iako je bio svjestan poteškoća u novom svijetu, s drugom uljudbom i drukčijim nastojanjima i potrebama.

Pomno je pratio i proučavao duhovne potrebe hrvatskih iseljenika i nastojao što bolje urediti duhovnu pastvu u župama koje su povjerene franjevcima. Brinuo se da te župe imaju dostatan broj svećenika koji će zadovoljiti potrebe vjernika.

Kako su novi doseljenici obnovili hrvatske naseobine u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, a i drugdje u svijetu, fra Dominik je osjetio potrebu da hrvatski franjevci pojačaju svoju izdavačku djelatnost. Dotada su franjevci izdavali godišnjak Hrvatski Kalendar, mjesečnik Hrvatski Katolički Glasnik i tjednik Danica. Zbog priliva novih doseljenika, posebno školovanih ljudi, općenito se mislilo da bi trebalo povećati izdavačku djelatnost i urediti je prema novim potrebama. Stoga je fra Dominik pokrenuo izdavačku tvrtku Croatia, koja je izdala lijep broj popularnih i važnih knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku, među njima: Hrvatska i Hrvati od Vatroslava Murvara, Eseji od Ante Bonifačića, Serbia and Croatia od Georgea Cesaricha (Vilko Rieger), A Review of Croatian History od Bazilija i Krune Pandžića, The Croatian Nation in its struggle for freedom and independence, engleski zbornik od 17 hrvatskih povjesničara i pisaca.

Brinuo se fra Dominik i za one koji su ostali po europskim logorima i tražili odlazak u neku drugu zemlju. Nije zaboravljao ni one koji su živjeli u domovini u teškim prilikama. Nastojao je da se i njima pomogne koliko su prilike i mogućnosti dopuštale.

Znanstveni rad

Na sveučilištu fra Dominik je učio povijesne znanosti. Njegova doktorska radnja bila je o prvotnom pravilu (protoregula) sv. Franje. Tu je radnju objelodanio zasebno 1922. u Mostaru, a dvije godine kasnije ponovno ju je izdao zajedno s druga dva franjevačka pravila.

Kasnije se bavio pretežno proučavanjem povijesti Hercegovine. Godine 1933. objavio je u Sarajevu na latinskom jeziku šematizam hercegovačke franjevačke provincije. U Mostaru je izdao 1934. zbirku povijesnih izvora za prošlost Hercegovine do 1699., a 1936. izašla je u Zagrebu njegova povijest duvanjske biskupije od XIV. do XVII. stoljeća.

Za vrijeme boravka u Rimu nije imao mogućnosti baviti se sustavno znanstvenim radom premda nije napuštao povremena povijesna istraživanja. A kada je došao u Sjedinjene Američke Države, na početku je izdavao knjige potrebne hrvatskom iseljeništvu, a od 1955. bavi se isključivo znanstvenim radom. Iz godine u godinu izlazili su njegovi članci i knjige koji su zadivili nepristrane prijatelje znanosti. U svojim izlaganjima dolazio je nerijetko do novih zaključaka koji su iznenađivali i stručnjake. Jedino ih je službena jugoslavenska politika osuđivala, i o njoj ovisna skupina povjesničara osporavala njegove zaključke.

Godine 1956. tiskana je u Buenos Airesu njegova radnja Postanak Vlaha. Sljedeće godine izlazi u Chicagu njegovo djelo Crvena Hrvatska, koja je kasnije izišla u više izdanja. Godine 1958. objavljuje u Rimu dokumente o mučeništvu Nikole Tavelića. Posebnu vrijednost predstavljaju tri sveska Povijest Bosne i Hercegovine (1960., 1962. i 1967.). Godine 1968. objavio je u Rimu Franjevačka Bosna, povijest bosanskih franjevaca do 1735.

Pravo iznenađenje pobudilo je njegovo djelo o staroj hrvatskoj povijesti, izašlo u Rimu 1963. pod naslovom Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti.

Jedno od posljednjih djela fra Dominika Mandića bila je knjiga Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, München-Barcelona 1971., u kojem iznosi povijest tih dvaju naroda i opisuje njihove međusobne veze i razlike. Posljednji svoj članak “Hrvatski franjevci Sjeverne Amerike: počeci – razvoj – uspjesi” pisao je na bolesničkoj postelji malo prije svoje smrti.

Taj nadaleko poznati i cijenjeni svećenik i franjevac, poglavar i odgojitelj, graditelj i povjesničar, umro je u svojoj 84. godini u Chicagu 23. kolovoza 1973. Bio je čovjek velikih naravnih sposobnosti koje je neprestano razvijao tijekom života i marljivo upotrebljavao na svim područjima gdje je obavljao svoje dužnosti. Na kraju je ostavio zamjetne uspjehe svoga djelovanja.

Njegova smrt bolno je odjeknula po svim hrvatskim naseobinama u svijetu, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je, u nemogućnosti vratiti se u domovinu, proveo više od 20 posljednjih godina svoga života. Velik broj Hrvata Chicaga, hrvatskih svećenika iz Amerike i Kanade, njegove braće fratara i časnih sestara, ispratio je 27. kolovoza njegove zemne ostatke iz crkve Sv. Jerke u Chicagu na groblje Holy Sepulchre, da tu u grobnici hrvatskih franjevaca čeka uskrsnuće.

Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]

Opći pogled

Ime fra Dominika Mandića ostat će vidno zabilježeno u povijesti hrvatskoga naroda, napose u povijesti Bosne i Hercegovine i povijesti Hercegovačke franjevačke provincije. Bio je čovjek velikih sposobnosti koje je nastojao razviti i po njima u životu što uspješnije djelovati.

Njegov primjer trebao bi biti uzor novim pokoljenjima. Upotrebljavati sve svoje sposobnosti na slavu Božju, na dobro svoje i na dobro bližnjega – jest način života koji je Stvoritelj čovjeku namijenio.

fra Bazilije Pandžić
Hrvatski kalendar 2001.