VELIKI SPECIJAL (1) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Imali su vlastito brodogradilište, lovili losose…

Ribarstvo u Britanskoj Kolumbiji dijeli se na glavnije kategorije kao što su bacanje mreže među brodovima, ribolov manjim mrežama, kružno postavljanje mrežnog konopca, zavisno od toga na koji se način riba lovi. Svrha je ovog izlaganja opisati tehnološki razvoj ribarske mreže te spomenuti neke Hrvate koji su u tom razvoju imali neku ulogu. Kako ne […]

Po završetku programa uspješnim polaznicima tečaja bit će dodijeljena diploma (potvrda) s 4 boda ECTS po Europskom sustavu prijenosa i prikupljanja bodova. Time će studentima biti priznat hrvatski jezik kao drugi ili strani jezik za prijem na UBC, i kao izborni predmet u srednjoj školi.

Program učenja hrvatskog jezika izvodit će Croaticum – Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ova akreditirana visokoškolska ustanova organizirat će sinkroni interaktivni internetski tečaj. Nastava će se odvijati nedjeljom poslijepodne prema pacifičkom vremenu, od listopada do svibnja. Croaticum će po završetku tečaja izdati posebnu diplomu (potvrdu) o uspješnom završetku programa u kojoj će biti navedena pohađana razina i postignuta ocjena.

Odjel za središnje, istočne i sjeverne studije Sveučilišta u Britanskoj Kolumbiji (UBC) uzet će u obzir 4 ECTS boda za one studente koji uspješno polože Croaticumove tečaje za dobivanje kvalifikacije na njihovom fakultetu.

„Ovdje u Kanadi, ali i na Sveučilištu u Britanskoj Kolumbiji, rjeđe poučavani jezici poput hrvatskog nisu ništa manje važni od njemačkog, španjolskog ili mandarinskog. Oni su riznice znanja, iskustava i značenja nebrojenih naraštaja i bez njih ne možemo. Mi na Odjelu, ali i na Filozofskom fakultetu, radujemo se ovom partnerstvu koje će dodatno osnažiti našu posvećenost proučavanju Jugoistočne Europe u svoj njezinoj složenosti. Ujedno se nadamo da će ovaj program osnažiti zajednice koje govore hrvatski te im otvoriti dodatne mogućnosti u Britanskoj Kolumbiji”, rekao je dr. sc. David Gramling, profesor i voditelj Odjela za središnje, istočne i sjeverne studije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Britanskoj Kolumbiji.

VELIKI SPECIJAL (2) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Kako je Mario Puratić osmislio revolucionarno rješenje!

Malo je tehnoloških novina bilo uvedeno u ribarsko brodovlje sve do kasnih 1940-ih godina, kad je nekoliko ribara upotrebljavalo rudimentarni cilindar, ali s malo uspjeha. Ribarski valjkasti brod nasuprot četverokutnom brodu može postaviti mrežu mnogo brže. Cilindar je bio na mehanički ili hidraulički pogon, a horizontalni cilindar – napravljen od drveta ili aluminija – stavio […]

„Radujemo se što srednjoškolcima iz Britanske Kolumbije možemo ponuditi mogućnost učenja hrvatskog jezika i dobivanja diplome (potvrde) Sveučilišta u Zagrebu. U dijaspori često nema dovoljno tečajeva hrvatskog jezika za srednjoškolce. Ovom ćemo suradnjom oživiti hrvatske jezične programe u Britanskoj Kolumbiji i pozicionirati Britansku Kolumbiju uz bok Ontariju gdje se hrvatski jezik u srednjim školama kontinuirano uči od 1988.“, rekla je Ana Bačić, mag. ed., koordinatorica za programe na hrvatskom jeziku u Kanadi iz Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

„Croaticum – najstarija je i najveća ustanova na kojoj se poučava te znanstveno i stručno proučava i opisuje hrvatski kao drugi, strani i nasljedni jezik. Jedna je od temeljnih Croaticumovih misija i aktivno pomagati hrvatskim zajednicama izvan Republike Hrvatske da se nastave aktivno služiti hrvatskim jezikom te da ostanu u živom kontaktu s hrvatskom kulturom. Zbog toga smo iznimno sretni i ponosni što nam se pružila mogućnost sudjelovati u ovom projektu te što popisu sveučilišta s kojima surađujemo možemo dodati i UBC. Vjerujemo da u suradnji s takvim kvalitetnim partnerom možemo postići zajednički cilj ojačavanja hrvatske zajednice u Britanskoj Kolumbiji te povećanja vidljivosti hrvatskog jezika”, naglasio je dr. sc. Darko Matovac, lektor i znanstveni suradnik u Croaticumu – Centru za hrvatski kao drugi i strani jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Ove školske godine nastava počinje 17. listopada i završava 15. svibnja. U školskoj će se godini nastava održati 20 puta, svaki put u trajanju od dva i pol sata, uz pauzu od 15 minuta. Dodatno, učenici će biti uključeni u projektnu nastavu.

“Jezik nije samo sredstvo komuniciranja, jezik je dio identiteta svake osobe. Učenje hrvatskog jezika izvan domovine je od velike važnosti. Samo tako možemo spasiti vlastiti identitet. Novoostvareni program učenja hrvatskog jezika u Britanskoj Kolumbiji je obećavajući korak za buduće generacije hrvatskog identiteta”, zaključila je Katarina Tomas, profesorica hrvatskog jezika u široj regiji Vancovera…

VELIKI SPECIJAL (3) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Prvo je lopatom izbacivao teret iz broda, a već godinu dana kasnije imao je vlastitu posadu

Motorni uređaj dozvoljavao je većim brodovima u vanjskim vodama lovljenje većim i dubljim mrežama, jer je – kako se govorilo – trebalo imati teže mreže na “zapadnim obalama” Otoka Vancouvera, prema kojem su ti ribari težili zbog dubina u kojima se dobro riba hvatala. A hidraulički način pokretanja cilindra još nije bio dovoljno usavršen niti […]

Za dodatne informacije o programu i načinu prijave posjetite ovu internetsku stranicu ili kontaktirajte sljedeće osobe:

Katarina Tomas, katarina.tomas@bccroatian.ca
Ana Bačić, ana.bacic@bccroatian.ca

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

Howe Sound, tjesnac s lancem otoka, otočića i fjordova, prava je meka za ribiče. Prema mišljenju jednog bivšeg stanovnika: “Bez sumnje, Britannia Beach je pravi raj na zemlji”. Ali nekima nije. Samo spomen tog mjestašca vlaži im oči i rasplamsava duboko usađenu tugu i bol.

Manjoj skupini, potomcima onih koji su prije više od sto godina u tom malom slikovitom seocu izgubili majke, očeve, sestre i braću u jednoj od najvećih katastrofa u povijesti rudarstva Britanske Kolumbije. Bila je to noć kada se pola brda odronilo u more.

U Muzeju rudarstva u Britannia Beachu, krcatom slikama, plakatima, alatnicama, radničkim odijelima i svojevrsnim rudama, vidljivo je prikazana povijest ovog naselja.

Rudnik bakra, Britannia Beach Copper Mine (kasnije Britannia Mining and Smelting Co.), svojevremeno je bio jedan od najvećih u Commonwealthu. Tijekom 70 godina (1904. – 1974.) u njemu je bilo zaposleno preko 60 tisuća radnika koji su iskopali oko 57 milijuna tona visoko kvalitetne bakrene rude, s velikim postotkom zlata, srebra i cinka, u vrijednosti od 400 milijuna kanadskih dolara.

U ukupnom broju zaposlenog osoblja, većinom stranaca iz preko 50 zemalja, našlo se i nekoliko stotina Hrvata. Vođeni su u kompanijskim radničkim kartončićima kao Croatian, Slav, Slavic-American, Austrian, Austrian-Canadian pa čak i Hungarian, Hungarian-Canadian… Bilo je podosta samaca te onih sa ženama i djecom. Kvalificiranih rudara nešto manje. Većina ih je radila kao “muckeri”, nekvalificirana radna snaga; mladi ljudi sa sela, jakih mišića, nepismeni i sa slabim znanjem engleskog jezika. Oni su pijucima kopali rupe za dinamit, iskopavali rudu i lopatama punili vagončiće te ih izvozili iz rudnika. Bio je to težak, opasan i dosadan posao.

Učilo se na radu i greškama. Naprimjer, tijekom nepuna tri mjeseca 1914., u rudniku je zabilježeno više od 15 nesretnih slučajeva, jedan smrtni. Hrvat Ante Kretonović poginuo je od neočekivane eksplozije pripremajući dinamit. Neposredno pred sam Božić, hrvatski “mucker” Vinko Drivić zbog udara kamena izgubio je vid jednog oka.

U godini prije Prvog svjetskog rata naglo je porasla potražnja za žuto-crvenim metalom. Da bi zadovoljila tržište, Britannia udvostručuje i utrostručuje proizvodnju. Ulaže se veliki kapital za modernizaciju rudnika i proširenje stambenih naselja. Staromodne ručne bušilice zamijenjene su modernim, ali teškim preko 50 kilograma – Rand bušilicama, a konjska sprega uskotračnom željeznicom s trotonskom Westinghouse lokomotivom i šest vagončića, svaki kapaciteta preko dvije tisuće kilograma.

Za nove radnike užurbano se proširuju stare i grade dodatne nastambe. Prostor Beach kampa između podnožja Britannia brda i mora obogaćuje se novim spartansko uređenim montažnim kućicama. Bolnica, hotel, trgovine namirnicama, sportsko igralište i veliki otvoreni bazen dobivaju svoje mjesto. Ondje se smjestilo oko 600 djelatnika koji su radili dubinsko rudarenje, odlazeći na posao 300 metara uz brdo i duboko u njedra rudnika modernom uskotračnom željeznicom.

Na istočnoj strani Britannia Mountaina, na nadmorskoj visini od preko 600 metara, užurbano se gradi naselje – Jane camp. U stotinjak montažnih kućica, skromnom hotelčiću i nekoliko višekatnih domova za samce, neplanirano razbacanih po obroncima brda, živjelo je oko 300 radnika. Većina ih je radila na površinskom rudarenju s teškim Rand bušilicama. Podosta Hrvata.

Pri gradnji kampa i bespravnoj sječi, prorijedili su guste šume i poremetili bujičine tokove koji su ovdje bili brojni, a nekontrolirano dinamitiranje po obroncima brda uveliko je pridonijelo ogoljenosti cijele istočne strane. Rane 1915. na sjeverozapadnom Pacifiku došlo je do neobičnog sklopa klimatskih okolnosti koje će, uz površne hidrograđevinske radove i oštećen ekosustav, prouzrokovati jednu od najvećih rudarskih nesreća u povijesti rudarstva Britanske Kolumbije.

U ožujku te godine u Britanniji je palo neobično mnogo snijega. Prekinuti su svi vanjski radovi. Sredinom mjeseca kao da se “otvorilo nebo”, počele su padati guste kiše. Kišilo je neprestano, punih šest dana. U nedjelju, 21. ožujka, negdje iza ponoći počeo je puhati jak Chinook, topao, suhi vjetar s Pacifika, prouzrokovavši naglu promjenu barometarskog pritiska.

Zašto su Hrvati napustili plodnu zemlju i došli živjeti među divlji kaktus, kamen i pijesak? Dobro došli u Arizonu

Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje. […]

Prema sjećanju jednog očevica: “Vjetar je bio tako jak, izgledalo je kao da je nadošla ciklona. Onda smo čuli veliki prasak, poput groma. Mislili smo da je eksplodiralo naše skladišta dinamita. Ali nije. Dogodilo se, o Bože, gore od toga. Jedan užas. Visoko iznad Jane kampa pukla je velika brana od Mountain Lake jezera koje nas je opskrbljivalo vodom. U manje od pet minuta, 30 metara široka i 12 metara duboka lavina vode, snijega, tekućeg blata, drveća, kamenja i ljudskih tijela, nemilosrdno se survala preko oba naselja u more. Izgledalo je kao da se pola brda odronilo. Ni u snu nisam mislio da u roku od nekoliko minuta priroda može prouzrokovati toliku ljudsku i materijalnu štetu. Bujica je ‘progutala’ više od 60 kuća. Blagovaona u kampu s desetak kuhara, konobara i pomoćnog osoblja, kao i skupna spavaonica broj 1 s podosta usnulih radnika, iščupane su iz temelja, smrvljene i odnesene u more. U donjem naselju – uništenje. Idiličan kamp izgledao je kao neko mjestašce na dalekoj kanadskoj preriji, nakon što je kroz njega prošla ciklona”.

Prema službenom izvješću, u katastrofi je poginulo 56-ero rudara (od mnogih ostaci nikad nisu pronađeni). Među njima su petorica Hrvata: J. Pavelić, E. Smiljanić, J. Šulentić, M. Šulek i G. Sobol. Na popisu od preko dvadesetak ozlijeđenih, zabilježena su trojica Hrvata:

John Borić, rođen u Hrvatskoj, Austrija, 30 godina star, rudar. U Kanadi boravi tri godine i dva mjeseca. U Britannia Beach rudniku radi dvije godine i tri mjeseca. Teško je ozlijeđen u nedavnoj nesreći. Ima ženu i dijete u Hrvatskoj. Prijavljen je kod vlasti.

Matt (Matija) Katalinić, rođen u Hrvatskoj, Austrija, 27 godina star. Brusač alata. Šest godina živi u Americi i četiri godine u Kanadi. U Britannia Beach rudniku radi dvije godine. U nesreći izgubio vid lijevog oka. Prijavljen je kod vlasti.

Ivan Devać, rođen u Hrvatskoj, Austrija, 27 godina star. Ima američko državljanstvo. U Britannia Beach rudniku radi dvije godine. Po struci – rudar. Ozlijeđen je u nesreći. Neoženjen. Prijavljen je kod vlasti.

Sva trojica su brodom Britannia prevezeni u Vancouver gdje im je pružena hitna pomoć. Međutim, njihov kratak boravak u bolnici bio je tek početak prave tragedije.

Nedugo po izbijanju Prvog svjetskog rata, bojeći se petokolonaških aktivnosti u zemlji, kanadska Vlada donijela je parlamentarnu uredbu (Order-in-Council, No. 301) o boravku stranaca.

Većina pripadnika neprijateljskih zemalja s kojima je Kanada stupila u rat: Nijemci, Austrijanci, Bugari, Slovaci, Česi, Poljaci, Hrvati i ostali, otpušteni su i stavljeni u zatočeničke logore, od Halifaksa na istoku do otoka Vancouvera na zapadu.

Osakaćeni i besposleni, Katalinić i Borić stavljeni su iza bodljikave žice u logor Mill Bay, nedaleko od Britannia Beacha. Budući da je američki državljanin, Ivanu Devaću bilo je dopušteno da se legalno vrati u Ameriku. Diskriminirani i ožigosani kao neprijatelji, mnogi Hrvati su se odlučili vratiti u old country.

“Za mene ovdje nema budućnosti”, izjavio je jedan povratnik.

Doček hrvatske dijaspore 1927. u New Yorku: Hotel je rasvijetljen s električnom rasvjetom, a upravitelj je Hrvat

Hrvatski etnički institut u Chicagu u svom bogatu arhivu čuva brojne zanimljive oglase iz 20. stoljeća koji se odnose na hrvatsku dijasporu. Među njima je i jedan iz 1927. godine – Transatlantic hotela iz New Yorka, u kojem je upravitelj Hrvat Dragutin Brešan, a putnicima se nude razne usluge – od smještaja i preuzimanja prtljage […]

“Došao sam u Kanadu kako bi izbjegao ekonomsko i političko iskorištavanje. Planirao sam steći bolji život i pridonijeti izgradnji ove zemlje. A što se dogodilo? Praktički preko noći, bez moje krivice i bez ikakvih razloga, počeli su me mrziti, diskriminirati, sumnjičiti… I što je najgore, bez ikakvog suda stavili su me u logor kao da sam kriminalac. Što sam napravio? Idem kući pa kud puklo da puklo”.

Želimir B. Juričić, profesor emeritus
Sveučilište Victoria
Hrvatska matica iseljenika

VELIKI SPECIJAL (1) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Imali su vlastito brodogradilište, lovili losose…

Ribarstvo u Britanskoj Kolumbiji dijeli se na glavnije kategorije kao što su bacanje mreže među brodovima, ribolov manjim mrežama, kružno postavljanje mrežnog konopca, zavisno od toga na koji se način riba lovi. Svrha je ovog izlaganja opisati tehnološki razvoj ribarske mreže te spomenuti neke Hrvate koji su u tom razvoju imali neku ulogu. Kako ne […]

Sintetske mreže, koje su bile napravljene od sintetskih materijala, kao što je najlon, zapravo su djelovale revolucionarno. Hrapavije je, lakše, manje bi se trošile, ne bi trunule, a bile su manje obujmom, te su sintetske mreže značile da se na cilindar moglo staviti više namotaja s više konopaca, što ujedno znači da je mreža mogla biti dublja.

Zamjena teške pamučne mreže lakšom sintetskom značila je da i pogon može biti jači, da se više olova može upotrebljavati te da mreža može ići duboko dolje (gdje se nalazi riba). To je opet cilindru dalo više prednosti, posebno kad se radilo o ulovu malih crvenih lososa i malih morskih pasa. Ipak je tu bila opasna popratna pojava, jer kako bi ribarske mreže postajale veće i teže, stabilnost je cilindra postajala manja. Težina cilindra s mrežom na njemu značila je da ih je oboje skupa postajalo nestabilnijima. Upotreba aluminija koji je lakši nego čelik mogla je tu nestabilnost malko popraviti.

Rješenje bi moglo biti kad bi se napravio ribarski brod s cilindrom, s potpunim pomicanjem krme kako bi se dobilo na stabilnosti te ujedno bi se tako dodalo nosivosti cilindra. Jedan od prvih takvih velikih brodova bio je napravljen prema nacrtu Waltera Carra, zvan “Waldero”.

Walter Carr St. rođen je 1910. u Crikvenici blizu sjeverne hrvatske granice, koja je bila tada u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Kroz dugi niz naraštaja on vuče porijeklo od ribara koji su većinom običavali loviti tune i ribu po dnu, postavljanjem zamke ribama, i mnogim drugim načinima. Takav lov tune postavljanjem zamke bila je svojstvena Carrovoj porodici kroz naraštaje. Ribu su po dnu također lovili malim barkama.

Kada je imao 14 godina, Walter Carr se isticao svojom snagom, ustrajnošću, snalažljivošću i smislom za predvodništvo. U mladoj dobi od 14 godina običavao je postavljati ribi zamke, mamiti ribu s dna mora te loviti sleđeve “na sviću”, služeći se svjetiljkom i upotrebljavajući malu ribarsku mrežu. Bio je poznat kao dobar ronilac u vrijeme kad nije bilo nikakve ronilačke opreme. Kada bi netko izgubio lampu ili sidro, zvali bi Waltera da im to pronađe. Kao što se sjeća Walter Carr Mlađi: “Običavali su staviti vate u uši, po dva ili tri mala uvojka, kako ne bi povrijedili uši. Ipak je on jednom na tu vatu zaboravio: u novoj ga je domovini godinama smetalo svrbljenje i glavobolja. Konačno je otišao doktoru, a doktor je iz njegova uha izvukao uvojčić pamučne vate, koja je bila u uhu više od deset godina.”

Kad je Walteru bilo 17 godina, tj. 1927, došao je u Kanadu, iskrcavši se na istočnoj obali. Proputovao je iz Montreala do mjesta Medicine Hat, zatim do Vancouvera, obučen u veliki kaput i noseći kovčežić od kartona. Prvi je njegov posao bio u Vancouveru 1928., gdje se zaposlio praveći pločnike. Odatle je otišao u mehaničku školu za teške diesel-strojeve.

Napustio je Vancover 1930. i otišao u Uculet na zapadnu obalu Otoka Vancouver. Tu je najprije radio za “Nootka Packing Co.” na pravljenju mreža gdje su njegove izuzetne sposobnosti kao majstora mreža došle do izražaja. Ali to nije bilo dosta dobro za Waltera Carra. Jednog je dana, nakon radne smjene na mrežama, Walter vidio ljude koji su čekali u redu s lopatama. On im se pridružio i izbacivao je sleđ lopatama. Radio je dvije smjene, ponekad čak i tri, što je dovelo do teše ozljede leđa.

Ipak se sav taj teški rad isplatio. Bio je zaposlen kod poduzeća “Notka Packing Co.” kao inženjer na ribarskom brodu “Riyou II”, kojeg je vlasnik bio Japanac. Brod je išao prema propasti: motor na benzin bio je nepouzdan, često pokvaren, što je značilo da nije mogao ribariti. Walter ga je u kratku vremenu uredio tako da je radio kao sat, a za to je dobio nagradu od 50 dolara i kutiju cigara. Iduće godine je bio na brodu “Riyou II”, kojim je on kasnije upravljao i koji je posjedovao. Tako je imao prigodu loviti unosne vrste sleđa u Barcley Soundu, a sve je ostalo, kako kažu, povijest samoizgrađena pomorca i ribarskog uspješna predvoditelja.

Gordon Gibson u svojem životopisu “Bik iz šuma” otkriva: “U dane naših ribolova imali smo neke izvrsne brodare; jedan od najboljih među njima bio je Walter Carr, čovjek koji je sama sebe izgrađivao, koji je kao dječak došao iz nekog sredozemnog sela. Kad sam ga sreo prvi put 1931. godine on je po ugovoru izbacivao lopatom teret iz broda u dizalo. Godinu dana kasnije imao je posadu i bio je kapetan veoma uspješna broda. I nije prošlo dugo dok je postao vlasnikom tog broda, a imao je i ugovor s našim ‘North Shore Packing Company’. Bio je jedan od naših vrhunskih ribara i značio je veoma mnogo za sebe sama i za našu tvrtku”.

Tada je Walter prodao “Riyou II” tako da on sam za sebe može napraviti veći brod. Nikada nije tražio nikakve načine financiranja. Upravitelj tvrtke “Nootka Packing Co.”, Ken Rosemburg rekao mu je: “Walter, Vama ne trebaju partneri”. Razlog tomu je bio što banke ne bi iznajmljivale novac ako ne bi znale za koga netko ribari. Tako je na trošak kompanije bio napravljen veliki četverokutni ribarski brod “Adriatic Star” (Zvijezda Jadrana) prema ribarskom umijeću Waltera Carra.

To je ribarsko umijeće također bilo značajno u susretu s gospođom Carr. Walter je zastupao “Nootka Packing” na putovanju u San Pedro, gdje je bio priređen ples u korist ribara. Tu je on susreo gospođicu Marian Carr, koja nije bila ni u kakvom rodu s njim. Gospođica Marian Carr je također bila iz ribarske obitelji. Imali su jednog sina, Waltera Carra ml. rođena 1941. i dvije kćerke, Lorraine i Alice, rođene 1945.

“Adriatic Star” bio je veliki četverokutni brod s trima platformama, a Walter Carr ga je napravio po svojim zamislima. Ipak je u tim nacrtima bilo i nedostataka, kako nam to otkriva Walter Carr ml. “‘Adriatic Star’ je trebao u bokovima biti puniji, ne tako elegantan nego puniji. Moj je tata mislio da će tim što ga više stanji brod dobiti na brzini. I dobio je na brzini, ali što se dogodilo i što je bilo krivo s brodom ‘Adriatic Star’… Fino, sve moderno, ali čim bi brod ušao u nemirnije vode počeo bi se nabadati pramcem u vodu, jer nije bilo težine, nije to bio brod s trbuhom… Tu je pogriješio”.

U svakom slučaju, Walter St. dobro je prošao sa svojim brodom “Adriatic Star” i onda je sagradio drugi brod “Liberty”. Taj se brod “Liberty” razlikovao od broda “Adriatic Star” po tom što je imao punije bokove. Nažalost 4. studenog 1941. brod je potonuo sa svim ljudima na njemu (izuzev jednog), uključujući tu i Walterova brata Augustina, kapetana kojeg je Walter Carr St. doveo u Kanadu 1930.

Idući brod što ga je Walter Carr sagradio bio je “Wamala”, godine 1942., a bio je sličan brodu “Liberty”. Dok se činilo da je tehnologija projektiranja ribarskih brodova napredovala, postepeno se išlo prema dodatnoj težini konopca za pluto i konopca za olovo, a to je sve prouzrokovalo preinačenja postojećih brodskih projekata.

Kada je Walter Carr St. okrenuo kobilicu prema dolje na “Waltero”, to je njegovo iskustvo 1950-ih u različitim projektima bilo od pomoći.

• moguće je da je Walter Carr postao i suvlasnikom u “North Paking of North Vancouver” u Britanskoj Kolumbiji

Također je Walter primijetio i druge stvari koje su dobro funkcionirale na drugim ribarskim brodovima na Zapadnoj obali. To je značilo da je “Waltero” bio vrhunac za mnoge rane boljitke i u pogledu ribarske mreže i u pogledu samih brodova.

Graditelj broda bio je Bert Benson – iz brodogradilišta Benson – koji je uzeo u obzir inovacije Waltera Carra. “Waltero” je mnoge rane inovacije unio u jedno. Usavršio je rebra broda tako da bi brodski trup bio većeg promjera kad bi izišao iz vode. To je ostvareno tako da brod ne bi “orao” kad bi se valovi uza njega propinjali. Također kad bi more udaralo u dio broda s krmom, to bi udaranje prouzrokovalo da se brod ljulja s jedne strane na drugu, ili da uplovi u vjetar.

Stilizirana rebra broda “Waltero” zaustavila su “posrtanje” broda. U tom je Walter Carr St. kopirao ribarski brod “Trinity”. Jednu je odliku imao “Waldero” koju nije ni jedan drugi brod imao, a to je bio izuzetno mal razmak od vode do palube u odnosu na razmak s brodskom utrobom. U jednom mi je razgovoru Walter Carr ml. rekao: “Pitao sam ga gdje je našao tu visinu, jer ako gledate na ‘Waldero’ brod, unutrašnjost spremišta za ribu, ona nije duboka. Ako pogledate na kojem drugom brodu, kao ‘John Todd’ odnosno ‘Pacific Raider’ tu je spremište zaista duboko. Za dvije je daske dublje, ali moj je tata želio… Za dvije daske su ta spremišta dublja, ali to nisu dobri brodovi… ‘Ocean Star’ se prevrnuo u Cape Mudgeu upravo radi toga”.

Vrijednost na moru bila je jedini razlog toj inovaciji. To je ujedno značilo da je takva plitkoća spremišta omogućavala lakše kormilarenje pa kad bi se na primjer izvlačila mreža s plutom tako je lakše to obavljati.

“Waltero” je bio među prvim brodovima u Britanskoj Kolumbiji koji je bio s ovom inovacijom. Walter St. je znao da bi cilindar eventualno mogao steći prednost pred motornim uređajem i da će brodovi sa sasvim pokretnom krmom biti traženi. To bi pružalo snagu i stabilnost za mrežu i cilindar da budu smješteni eventualno na dio broda s kormilom kad tehnologija s cilindrima postane primjenjiva za veće brodove.

Kao što Walter Carr ml. u razgovoru sa mnom objašnjava: “Znate, moj je tata bio na velikim brodovima, ali svatko je prodavao te brodove… Svatko se htio otresti tih brodova… Bili su preveliki. U to su vrijeme bili traženi mali brodovi. Jednog je dana moj tata rekao: ‘Što misliš da napravimo obli ribarski brod s cilindrom?’ Rekao sam: ‘U redu. Kako misliš to napraviti?'”

“Waldero” je 1967. je bio jedini veliki vanjski brod s ugrađenim cilindrom o postavio je nova brodska dostignuća u odnosu na nacrte i izgradnju, kombinirajući najbolje osobine drugih brodova. Walter St. je ugrađivao i elemente drugih ribarskih brodova. Te su jedinstvene novine povećavale rezultate tog valjkastog broda. Tih godina kad je Walter St. bio ribar na obali Britanske Kolumbije imao je mogućnost za stalnim usavršavanjem broda i “Waltero” je bio rezultat tih mogućnosti. Tako se može razumjeti što Walter ml. osjećajno govori o tom brodu: “Bio je to prvi brod s nosivosti više od 100 tona, a utroba je imala nosivost manju od 100 tona. Nije to bila nikakva grdosija od broda. Lijepih linija, niski brod, ugodan za upravljanje”.

Koji su doprinosi Hrvata ribarskoj industriji u Britanskoj Kolumbiji? Hrvati su u tu industriju unijeli mnoge novine koje danas ribari uzimlju kao nekako date same od sebe.

Rani dolazak Hrvata u Britansku Kolumbiju značio je to da su bili u stanju doprinijeti napretku tehnologije. Koje su odlike ti Hrvati imali kako bi mogli iskoristiti svoje mogućnosti? Je li to bila duga tradicija u brodarstvu na Jadranskoj obali? Je li to bila želja novih useljenika za uspjehom i stvaranjem boljeg životnog standarda za sebe i svoje obitelji? Je li to bilo zbog suradnje – a nekad i kompeticije – s drugim Hrvatima i onima koji nisu bili Hrvati da pokažu smisao za tehnološke inovacije? Ili je to bila kombinacija svega što smo ovdje naveli?

Kao što smo vidjeli u susretu s obiteljima Martinolich i Carr ti ljudi nisu uveli ribarske mreže na obalama Britanske Kolumbije, ali su ih preuredili i preoblikovali. Među prvima je Venanzio Martinolich uveo ribarske brodove, “Yankee Boy” na Zapadnu obalu. On je sagradio i usavršio “B.C.Kid” tako da taj brod pri ribarenju nije bio ograničen na lokalne vode. Kasnije su njegovi unuci Richard, Alwin i Glenn razvili cilindre za mreže i posebno uređene ugrađivali su ih u brodove. Kasnije je Walter Carr St. razvio “Waldero”, jedan od prvih i možda najljepši od ribarskih brodova u vanjskim vodama na obalama Britanske Kolumbije.

VELIKI SPECIJAL (2) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Kako je Mario Puratić osmislio revolucionarno rješenje!

Malo je tehnoloških novina bilo uvedeno u ribarsko brodovlje sve do kasnih 1940-ih godina, kad je nekoliko ribara upotrebljavalo rudimentarni cilindar, ali s malo uspjeha. Ribarski valjkasti brod nasuprot četverokutnom brodu može postaviti mrežu mnogo brže. Cilindar je bio na mehanički ili hidraulički pogon, a horizontalni cilindar – napravljen od drveta ili aluminija – stavio […]

Ti ljudi nisu bili inženjeri, nego su bili obrtnici; oni nisu bili poslovni izvršitelji, nego su bili smioni poduzetnici; nisu bili pomorski graditelji, nego su bili brodograditelji. Genijalnost i pustolovnost ovih ranih hrvatskih useljenika omogućila im je ogromni doprinos napretku ribarstva na zapadnim obalama Britanske Kolumbije.

Herman

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte dolje…

VELIKI SPECIJAL (1) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Imali su vlastito brodogradilište, lovili losose…

Ribarstvo u Britanskoj Kolumbiji dijeli se na glavnije kategorije kao što su bacanje mreže među brodovima, ribolov manjim mrežama, kružno postavljanje mrežnog konopca, zavisno od toga na koji se način riba lovi. Svrha je ovog izlaganja opisati tehnološki razvoj ribarske mreže te spomenuti neke Hrvate koji su u tom razvoju imali neku ulogu. Kako ne […]

Ipak se općenito smatralo da valjkasti brod ne može loviti male crvene losose, baš onu vrstu ribe koju je četverokutni brod najrađe lovio. Takvo je mišljenje bilo općenito prihvaćeno, uglavnom jer se ribarska tehnologija nije razvijala u tom pravcu da bi valjkasti brod postao prihvaćeniji.

Razastiranje mreže sa stola bio je još prihvaćeni način lovljenja lososa. Ranih 1950-ih godina stolna mreža bila je podignuta plovećom mrežom. To se obavljalo vezivanjem mreže i teglenjem preko čekrka. Motorni uređaj zamijenio je teglenje.

Puratićev motorni uređaj izumio je Mario Puratić iz San Pedra, iz Kalifornije, 1954. godine, a proizvela ga je tvrtka “Marine Construction” te “Design Company” (Mario) iz Seattlea 1955. godine.

Mario Puratić, Hrvat nastanjen u Kaliforniji učinio je revolucionarnim stolno razapinjanje mreže u Britanskoj Kolumbiji. Pismo upućeno Duncanu Staceyu 16. listopada 1980. pokazuje olakšanje procesa koji se primjenjuje u učvršćivanju ribarske tehnike, kakvu je uskoro izabrala većina ribarskih brodova.

“Ukratko, kad sam probao motorni uređaj u Kaliforniji, pri prvom pokušaju sve je bilo savršeno. Nakon tog savršena funkcioniranja pri rukovanju mrežom, zanimljivo je da su vijesti o tom novom ‘čudu’ išle veoma brzo. Bilo je to 1954. upravo pred Božić. Prije tog vremena bilo mi je nemoguće za to zainteresirati bilo koga. Pri prvom se pokušaju pokazalo da bi proces na hidraulički pogon bio skup. Ne imajući kapitala (niti zainteresiranih ulagača) pronašao sam jeftin način – ili navodeći riječi iz glasila ‘Pacific Fisherman’ ‘genijalan način’ – kako bi pogon bio motiviran da pobere mrežu. Iznalazak je bio nedovršen prije nego li sam napravio prototip. Jeftin prototip se pokazao veoma dobrim i pouzdanim sa zavrtnim uređajem koji bi se okretao u onom pravcu kamo treba krenuti. Nakon toga mi je Peter Schmidt of Marco uputio pismo u kojem me je pitao da se vidimo, a ja sam tako donio prototip u Seattle u prtljažniku svojeg auta. Marco je postavio uređaj na svoj brodski motor koji se palio povlačenjem konopca. Motorni uređaj je krasno funkcionirao, radio čitavi dan skupljajući stalno mrežu za losose. Nakon tog pokazivanja Marco je počeo uzimati stotine narudžbi. U isto je vrijeme za te uređaje interes rastao u Britanskoj Kolumbiji i u Kaliforniji”.

Velika ispovijest Borisa Mikšića: U formuli krv + znoj + suze malo mjesta ostaje za ono što zovemo slavom

Šezdeset i osme godine, koju svijet pamti kao neobuzdanu godinu prosvjeda mladosti, jedan je običan izlet u samoborske brege presudno odredio cijeli moj životni put. Na povratku, idući prema “Samoborčeku”, prolazili smo moja djevojka Dunja i ja glavnim trgom kad smo začuli neuobičajeno glasno brujanje automobilskog motora. Okrenuli smo se i ugledali crveni Ferrari 500 […]

Duncan Stacey u svojem pamfletu “Blondies and Hairpins” (“Čipke i ukosnice”) donosi pojedinosti o tom prvom motornom uređaju na obali Britanske Kolumbije: “Motorni uređaj je uveden u Britansku Kolumbiju 19. svibnja 1955., kad ga je isprobao na brodu “Western Warrior” kapetan C. A. Clarke, uz kojeg su bili i službenici ribarske kompanije te grupa poznatih brodskih stručnjaka, uključujući tu i Georgea Brajcicha”.

Kao rezultat tog testa George je Brajcich, Hrvat, svoj ribarski brod “Freeland” – i to prvi u Britanskoj Kolumbiji – opskrbio motornim uređajem.

Danas svaki ribarski brod u Britanskoj Kolumbiji upotrebljava cilindar umjesto motornog uređaja. Zato treba priznanje odati obitelji Martinolich koja je vjerovala u brod s cilindrom te da se toga treba držati sve dok se drugo ne razvije i ne udalji od svojih porođajnih muka. Neki su ribari upotrebljavali rudimentarni cilindar, ali s malo uspjeha. Kao što izjavljuje Richard Martinolich: “Brodovi ‘Marsons’ i ‘Mar-Lady’ bili su napravljeni specijalno za cilindre, a tata je onda prodao ‘Splendor’ i preokrenuo ‘Klemtu’ na cilindar. Tako kad su cilindri došli na sasvim nove brodove ‘Marsons’ i ‘Mar-Lady’, kojih su brodari bili Richardova braća Aldwin i Glenn, ‘trio’ je počeo eksperimentiranjem. Hidraulični motor imao je transmisiju Fordova kamiona dvotonca koji je svojom snagom opskrbljivao cilindar. O tom pogonu kasnije se govori kao o “pogonu na kotur”.

Dok su drugi ribari bili skeptični, kako mi reče Richard Martinolich… “Najviše ljudi ili nije znalo ili nije vjerovalo da bi se valjkastim brodom mogli loviti mali crveni lososi ili male ribe. Tako su se oni rade koristili motornim uređajem. U nekim smo slučajevima uspijevali razgrnuti mrežu cilindrom kao što su oni razastirali redovitim putem, ali oni su taj način nazivali ‘nepouzdanim’, kao što su tako nazivali i sve ostalo”.

Danas svaki ribarski brod u Britanskoj Kolumbiji upotrebljava oboje i brodski cilindar i motorni uređaj: cilindar se upotrebljava za ribolov, a motorni uređaj za bacanje i izvlačenje mreže. Na dugi će se rok cilindar pokazati superiornijim nad motornim uređajem, jer će moći postići veći broj postavljanja mreže nego motorni uređaj.

Ali u početku su mogli manji brodovi u unutrašnjim vodama prilagoditi se cilindrima i koristiti se njima, dok to nije bio slučaj s većim brodovima u vanjskim vodama.

Novi život na Novom Zelandu: Kiša je nemilo padala, ja sam plakao u nekom kutu, a onda je došao policajac

“Kada sam došao iz svoje Podgore na Novi Zeland, bilo mi je svega 14 godina”, započeo je svoju priču Mate Borić. “Od tada je proteklo pedeset godina, a ja se još uvijek sjećam tog prvog koraka po novozelandskom tlu. Kiša je nemilo padala, bila je zima, a ja sam plakao u nekom kutu u luci. […]

U to su vrijeme ribarske brodove s cilindrom razvijali Martinolich i još neki. Martinolichi su bili sposobni razviti svoju vlastitu tehnologiju i koristiti se njome za svoje vlastite svrhe, na način na koji su oni voljeli ribariti, u plitkim vodama plima i oseka.

Herman

Plivački prvak Velike Britanije bez konkurencije bio je – Dubrovčanin

Kada bi netko sastavio popis sportaša našeg podrijetla, koji su nastupali pod zastavama drugih zemalja i postizali vrijedne pobjede i zapažene rezultate, sigurno je da bi se u samom vrhu našlo ime Dubrovčanina Pavla Radmilovića, plivačkog prvaka Velike Britanije i višestrukog olimpijskog pobjednika. U svojoj neobično dugoj sportskoj karijeri on je nastupao na svim olimpijskim […]

Kako ne raspolažemo pisanim izvorima s ovog područja, izlaganje se temelji uglavnom na razgovorima s preživjelim ranim ribarima i njihovim obiteljima. To su ljudi koji su gradili brodove, kormilarili i stavljali u pogone uređaje koje su sami proizvodili. Takav sam pristup usvojio, jer ovo je izlaganje usmjereno više na proučavanje obrtnika i tehnologije za koju su pomogli da se uvede te njihove osobne doprinose Britanskoj Kolumbiji i Kanadi, nego li na samo proučavanje tehnologije. Htio bih se ovdje zahvaliti Duncanu Staceyu, pomorskom povjesničaru, za njegovu neprocjenjivu pomoć i obavijesti. Općenito, ovo je izlaganje u skladu sa Staceyevim tvrdnjama da su ljudi poput ranih hrvatskih useljenika pomogli stvoriti tehnologiju na Zapadnoj obali, zahvaljujući svojem ribarskom iskustvu na obali Britanske Kolumbije.

U lipnju 1905. Venanzio Martinolich iz Ladnera potpisao je ugovor s tvrtkom Yamamoto iz Stevestona da će ribariti s Martinolichevim parnim brodom 50 stopa dugim tegljačem zvanim “Eva”. Uz taj su brod plovila dva pomoćna broda te dva broda s mrežama; bile su tu sve potrebne mreže te devet pomoraca i ribara koji su išli loviti losose i male morske pse na području između Deep Baya i grada Comoxa.

Ribarske su mreže ušle u uporabu negdje polovicom 1880-ih godina na području Puget Sounda. Problem je bio kako ih razvlačiti; u postavljanju ranih mreža sudjelovali su pomoćni brod i čamac. Duncan Stacey tvrdi u svojem djelu A History of Gear Technology in the West Coast Fishing Industry (Povijest tehnologije pogonskih uređaja u ribarstvu na Zapadnoj obali): “Razvlačenje mreže je bilo u to vrijeme sporo i teško; u rano doba mrežama se lovilo između ribarskog broda i pomoćnog broda.

Brod je bio 25 stopa dug, a 7 stopa širok. Pomoćni brod kojim bi se obavljao najveći dio posla i koji je bio smatran neizostavnim u razvlačenju mreže, bio je 20 stopa dug i 8 stopa širok. Na svakom njegovu kraju bio je željezni čekrk. Ti su čekrci služili za razvlačenje mreže, budući da je s tog pomoćnog broda mreža razvlačena. Tu je također bila i drvena soha koja se upotrebljavala sa strane broda i na koju je bio pričvršćen drveni probojac (duljine 3 palca), te konopac mreže koji je išao sve do čekrka na svakoj strani.

Za postavljanje mreže bilo je potrebno 11 do 14 ljudi, šest na veslima, dvojica za mrežu i dvojica na pomoćnom brodu. U vrijeme sporog postavljanja mreže, jedan je čovjek stajao na sohi s dugom motkom s pričvršćenim drvenim probojcem, koji se zvao “ronilac”. On je služio za micanje mreže među konopcima gore-dolje, kako bi ustrašio ribu da se ne nakuplja previše u sredini mreže. Bez dvojbe je to bio učinkovit put u očuvanju jata riba, budući da je mreža nekad bila otvorena od 25 do 40 minuta, a to je sasvim dovoljno vrijeme da lososi sebi pronađu izlaz kako bi pobjegli. Trebalo je od jedan i pol do dva sata za umakanje i razvlačenje mreže te istovaranje ribe kako bi mreža bila spremna za idući ulov.

Upotrebom parnog tegljača djelomično je riješen problem pokretljivosti, kao što Venanzio Martinolich dokazuje, ali stvarna je novina u to vrijeme bila uvođenje broda na pogon gorivom. Duncan Stacey to objašnjava ovako: “To je omogućilo pokretljivost i promijenilo je proces bacanja mreže. Pomoćni brodovi nisu više bili potrebni i mreža se razvlačila čamcem. Krajevi mreže sada su bili pričvršćeni za motorni čamac, koji je služio kao sidro, a postavljač mreže mogao je sada ići natrag svojem čamcu. Oba kraja mreže bila su postavljena na čamce, mreža bi se otvorila i konačno bi se povukla, omogućivši tako da se riba uvuče. Uskoro nakon uvođenja motornih razvlačilaca mreže, ručke mreže bile su izvučene glavnim motorom, a tako se izbjeglo veoma mnogo napora oko bacanja mreže. S motornim postavljačima mreže posao se mogao obaviti za polovicu vremena brže nego što je to prethodnicima bilo moguće”.

Venanzio Martinolich rođen je 10. siječnja 1848. na Malom Lošinju, na sjevernoj Jadranskoj obali. Oženjen je bio u Malom Lošinju; prva mu je žena umrla pa je Venanzio ostao s dvoje djece, sa sinom Marijanom i s kćerkom Marijom. Majstor u pomorstvu i graditelj brodova Venanzio je odlučio da bi Sjeverna Amerika mogla pružiti bolje mogućnosti njemu i njegovoj obitelji pa je napustio rodni otok i nikad se na njega nije vratio.

Velika ispovijest Borisa Mikšića: U formuli krv + znoj + suze malo mjesta ostaje za ono što zovemo slavom

Šezdeset i osme godine, koju svijet pamti kao neobuzdanu godinu prosvjeda mladosti, jedan je običan izlet u samoborske brege presudno odredio cijeli moj životni put. Na povratku, idući prema “Samoborčeku”, prolazili smo moja djevojka Dunja i ja glavnim trgom kad smo začuli neuobičajeno glasno brujanje automobilskog motora. Okrenuli smo se i ugledali crveni Ferrari 500 […]

Iskrcali su se u New Orleansu. Venanzio se Martinolich uskoro upoznao, a zatim i oženio, s Antoinettom Nicolich. Tada je Venanzio s obitelji odselio u Colorado, gdje im se rodila kći Carolina 27. srpnja 1889. Očito je probao sreću kao rudar u ugljenokopu na sjeverozapadu SAD-a. Tada se obitelj preseljava u mjesto Tacoma, Washington, gdje mu se rodio sin Venanzio, 14. svibnja 1891.

Venanzio i Mariano počeli su se baviti ribarstvom u Tacomi – gdje je bilo odlučeno da se ide u Fraser River, gdje bi ulov mogao biti bolji. Kako je Venanzio ribario u Tacomi, i na koji su pogon bili brodovi, ostaje nepoznato. Venanzio je tada odselio u Port Guichon, 1892. U Port Guichonu – koji se nalazi nešto oko pola milje južno od današnjeg mjesta Ladnera, blizu Vancouvera – preuređivani su parni brodovi i jedrilice.

Venanzio je uvidio potrebu za popratnim brodovima i tegljačima. Tako je on otvorio svoje vlastito brodogradilište. Prvi su Martinolichevi brodovi bili parni tegljači. Jedan se zvao “B.C. Boy”, a drugi “Eva”. Poduzetni Venanzio počeo je upotrebljavati pogonske strojeve koje je sam priredio.

U nedavnom razgovoru, njegov unuk Richard Martinolich otkrio mi je da je Venanzio gradio tegljače i upotrebljavao ih za vuču čamaca i polica jer su police na obali bile potrebne kako bi dostavili ribu tvornicama konzervi i stavili konzerve na te police. Prije ranih 1900-ih razvijalo se tržište za losose i male morske pse te za mlade losose, a manje se razvijalo tamo gdje je prije bilo samo crvenih lososa. A kad je za tu vrstu lososa bila slaba godina, tada su u potražnji bili crveni proljetni lososi i mali lososi.

Venanzio je vidio dobru prigodu u ribolovu gdje su na tržnici prodavali losose, a ta je tržnica bila ustanovljena 1905., kada je on tražio prvu dozvolu za lov lososa u Britanskoj Kolumbiji. On je običavao loviti ribu na područjima uz obalu sve dok taj lov ne bi završio, a onda bi se premještao uz drugi dio obale. Upotrebljavao je dva pomoćna broda, jedan na kojem se živjelo, a drugi na kojem se radilo, a ta su dva broda ujedno služila za postavljanje mreže sa samih brodova. Venanzio je nastavljao raditi tako po prilici tri godine.

Ipak, kako to napominje Duncan Stacey, za bacanje mreže revolucionarno je otkriće bio pronalazak motora s unutrašnjim sagorijevanjem.

“Preteča modernog ribarskog broda bio je uveden oko 1902., kad je ‘prvenac’, motorni ribarski brod bio pušten u pogon u Puget Soundu. Taj je brod bio samo 38 stopa dug, s osam konjskih sila, s motorom na unutrašnje sagorijevanje, a imao je čekrk koji se upotrebljavao ručno. Tipični rani ribarski brod bio je mali brodić s prekrivenom palubom sprijeda i s malom kabinom iznad motora. Širina mu je bila jedna četvrtina duljine, dovoljna da primi teške terete iskrenute iz napetih mreža. Ribarska je mreža bila pospremljena na palubi ili na stolu krme, odatle i naziv za jednu vrstu ribarskog broda ‘četverokutni brod'”.

Negdje 1909. Venanzio je izišao svojim četverokutnim brodom “Yankee Boy”, koji je vjerojatno uvezao s područja Puget Sounda. Bio je to jedan od najranijih motornih ribarskih brodova u Britanskoj Kolumbiji. Ti su rani ribarski brodovi bili namijenjeni mjesnom ribolovu. Ipak se ribarstvo mijenjalo i mreže su bivale sve jače i dublje, a to je iziskivalo promjene u pripremi brodova. Kao što Duncan Stacey tvrdi “Ribarsko brodarstvo u Britanskoj Kulumbiji počelo se naglo razvijati nakon 1911., kad se ribarilo od Swift Sure Banka do Straits of Juan de Fuca. Tijekom 1911. i 1912. broj se ribarskih brodova povećao s 22 na 100. Ribari koji su lovili ribu u tim vodama bili su poznati zbog svojih ribarskih brodova napravljenih za duboko more i razlikovali su se od prvotnih tipova brodova po tom što su bili snažniji, imali su mjesto za boravište ribara i bili su potpuno prekriveni”.

Venanzio je lokalno upotrebljavao “Yankee Boy” veoma uspješno i odlučio je 1912. sagraditi novi ribarski brod s trupom utemeljenim po novom nacrtu broda. Brod koji je napravio “The B.C. Kid” bio je po prilici osamnaest stopa dug i dubljeg trupa, a bio je napravljen za kretanje u težim područjima mora. Prvi domaći ribarski četverokutni brod napravljen na području Ladnera bio je “The B.C. Kid”, a on je bio ujedno Venanzijev zadnji brod.

Godine 1913. u svojoj 65. godini Venanzio Martinolich je umro od srčanog udara, ali je iza sebe ostavio nasljedstvo: obitelj prvog Martinolicha i dalje će biti inovativna u pristupu ribarstvu.

Dosad neobjavljeni detalji iz života Ivana Meštrovića! Njegovi Indijanci postali su simbol Chicaga, a plaćeni su 150 tisuća dolara

Primjereno značenju umjetnika, kojega je Auguste Rodin još 1914. nazvao “najveći fenomen među kiparima svijeta”, Metropolitan je prekinuo tradiciju i prvi puta organizirao retrospektivnu izložbu djela jednog umjetnika za njegova života. Za Meštrovića to nije bio prvi slučaj ove vrste, jer je isto takvu iznimku učinio i Victoria and Albert Museum u Londonu izlaganjem njegovih […]

Matt Martinolich nastavio je baviti se ribarstvom i napravio je 1918. “Green Sea”, brod dug 65 stopa, zatim “Daisy B” godine 1927. i 1940. “Splendor”, brod dug 65 stopa. Matt Martinolich se oženio Emiliom Giuricich u veljači 1917. u Port Guichonu. Imali su tri sina, Richarda, Aldwina i Glenna.

Herman