Misteriozna smrt hrvatskog umjetnika u Južnoj Americi! Prvo je radio teške poslove u rudniku, a onda je postao najpoznatiji fresko slikar

Svaka osoba koja je živjela i danas na svijetu živi ne samo da je umjetničko djelo Gospodnje, nego svatko od nas u sebi nosi umjetnički dar. Kad čujemo riječ umjetnik, obično mislimo na kipare, slikare, arhitekte, glazbenike…, ali svako pozitivno stvaralaštvo odraz je naših umjetničkih talenata koje nam je Bog dodijelio. Važno je takve darove […]

Iako se o Nikoli ponekad pisalo, ipak njegovo ime nije prepoznatljivo među Hrvatima koliko bi trebalo biti. Čak ga ni enciklopedije ni leksikoni ne spominju. Zato, neće biti na odmet prisjetiti se Primorčeve uspješne avanture koja je prije 150 godina zadivila svijet.

Nikola je rođen u Dubrovniku 28. srpnja 1840. godine, u brojnoj obitelji Ive i Ane, rođ. Nadramija u Brgatu. Budući da ga u engleskim izvorima toga vremena oslovljavaju kapetanom, mora da je već kao mlad Dubrovčanin bio iskusan mornar.

Je li bio kapetan nekoga broda prije svoje prekooceanske plovidbe u brodici City of Ragusa, ne znamo. Kažu da je domovinu napustio kad mu je bilo dvadesetak godina. Spominje se da je imao suprugu i djecu koji su rano umrli. Možemo samo nagađati kako je i zašto Nikola dospio u Englesku, ali je najvjerojatnije i njega u tuđinu potegla želja za boljim životnim prilikama, a i da vidi taj „bijeli svijet” o kojem su pričali stariji pomorci.

Najpoznatiji dio Nikoline životne priče jest prekooceanska plovidba koju do tada nitko nije poduzeo u tako maloj brodici. On i Irac John Charles Buckley imali su ne samo plovidbeno znanje i iskustvo, nego i začuđujuću hrabrost otisnuti se na oceansku pučinu kao na maloj trijesci drveta. Nikola je kupio staru, odbačenu i bezimenu brodicu (šest i nešto metara duga i malo više od metra široka), dao ju popraviti, napraviti potrebne izmjene i krstio ju po rodnom gradu City of Ragusa/Grad Dubrovnik.

Postoji više inačica priče kako se Nikola odlučio na prekooceansku plovidbu u tako maloj i krhkoj brodici. Legenda kaže, dok je u nekoj liverpoolskoj krčmi s mornarima pio, Nikola se okladio da će za 100 funti sterlinga (neki navode čak 1000!) svojom malom jedrilicom uspješno preploviti od Liverpoola do New Yorka. Navodno je Buckley bio pijan kada se ukrcao na brodicu, da je našao sebi zamjenu i na vrijeme se iskrcao. Ali čini se da to nije bila tako hirovita odluka, nego pomno pripremljena plovidba. Premda tadašnji tisak veliča Buckleyjevu ulogu, a Nikolu spominju kao pomoćnika, očito je da je Nikola, imajući duh i tradiciju starih dubrovačkih pomoraca, donio odluku o putovanju, kupio i „krstio” brodicu te dao napraviti potrebne pripreme. Također, kaže se da je od habsburških vlasti Primorac zatražio dopuštenja da plovi pod barjakom sv. Vlahe, ali mu Beč nije dopustio pa su se britanske boje vijorile na vrhu jarbola. To je bio kapetanski posao, a ne nekoga pomoćnika.

Filip Bošković davno je prozvan ‘Kraljem luka’ u Kaliforniji, a njegova obitelj danas je najveći uzgajatelj zelenja u Americi

Krajem rujna 2013., u mjestu Westlake Village u okolici Los Angelesa, u 97. godini preminuo je Phil (Filip) Boskovich. Tim povodom htio sam vam reći: umro je dobar čovjek i Hrvat rođen u dalekoj Americi i pokoj mu duši, ali mi je namjera upoznati vas s velikom i dobro poznatom obitelji Bošković (ili Boskovich); poznatom […]

City of Ragusa je iz Liverpoola isplovila 2. (negdje stoji 3., a negdje 1.) lipnja 1870. godine. Tadašnji londonski „Times“ komentirao je da je to „nevjerojatno hrabra i luda avantura koja bi se mogla pretvoriti u tragediju ili trijumf”. Srećom, brodica, naš Nikola i njegov kolega Buckley doplovili su živi i zdravi, ali ne u New York, nego u Boston, nakon 80 dana (ponegdje stoji 92 dana). Velik je pothvat bilo to što su sretno doplovili i što je City of Ragusa uspješno izdržala neumoljive udare oceanskih valovima, a je li putovanje trajalo koji dan više ili manje, nije važno.

Odjek toga prekooceanskog pothvata bio je velik diljem svijeta. Brodica je bila izložena na više mjesta u Americi, uključujući i zgradu „Mechanics Hall” u Worcesteru, relativno blizu Bostona. City of Ragusa privlačila je pozornost i divljenje, ne samo pomoraca nego i američkih građana. Došao ju je vidjeti i američki predsjednik Grant te čestito pomorcima na hrabrosti i uspjehu. Iste su godine objavljeni dnevni zapisi plovidbe od Liverpoola do Bostona. (P. Donahoe, The thrilling log; with incidents, hair-breath escapes, &c., &c., of the little boat “City of Ragusa”, on her voyage from Liverpool, via Queenstown, to Boston. Boston: The Pilot Press, 1870.)

Nikola se sljedeće godine ponovno uputio svojoj brodicom na prekooceansku plovidbu. Ovoga puta od New Yorka do Liverpoola. Zahvaljujući povoljnim vjetrovima i morskim strujama, putovanje u Europu bilo je mnogo brže i bez većih poteškoća. U Liverpool je stigao za 30 (negdje stoji 33) dana. Neka izvješća vele da je plovio sam, a druga da je s njim bio pomorac Edward T. W. Hayter s Novoga Zelanda. Kraljica Viktorija čestitala im je na uspješnoj plovidbi. Navodno ih je i nagradila. Brodica City of Ragusa bila je izložena na više mjesta, a dospjela je u Muzej u Liverpoolu. Uništena je 1941., ali je ostala zapisana u povijesti pomorstva, kao i Nikola Primorac.

Za pomorce morske širine nisu strah, nego izazov koji ih kao magnet privlači. Hrvatski pomorci prednjačili su u otvaranju novih morskih „staza” diljem svijeta, tražeći ne samo bogatstva, nego i nova znanja i spoznaje. Mnogi su pretrpjeli brodolome i izgubili živote, ali zvukovi morskih sirena uvijek i nanovo očaravaju one koji nemaju straha od mora, kao ni od života.

Nakon Nixonove pobjede ponudili su mu posao u Washingtonu. No, zbog smrti supruge napustio je Ameriku i preminuo u samoći

U noći između 13. i 14. rujna 1971. u gradu Alicanteu u Španjolskoj, preminuo je dr. Vilim Meinzl, poznati hrvatski intelektualac, organizator i borac za slobodu hrvatskog naroda. Dr. Meinzl je bosanski Hrvat iz Sarajeva. Gimnaziju je pohađao kod bosanskih franjevaca koji su u najodlučnijim godinama njegova duhovnog razvoja usadili u njegov um i pamet […]

Naš Nikola, izdanak slavne dubrovačke pomorske tradicije, nakon svjetskog pothvata, izdahnu od tuberkuloze 1. ožujka 1886. u Prescotu, Merseyside, nedaleko od Liverpoola. Kako se nije plašio mora ni života, vjerujemo da se nije plašio ni smrti koju je susreo daleko od svojega rodnog Dubrovnika.

Je li ovaj Hrvat najveći pehist u dijaspori? Stvorio je dva uspješna restorana i oba su mu srušili orkani

Velika upornost naših iseljenika najbolje se očituje u primjeru Josipa Baričeva, koji je kao 16-godišnjak stigao 1920. godine u Ameriku iz rodnog otoka Molata na Jadranu. Prve je tri godine radio s ocem u industriji oštriga, a nakon toga se zaposlio u restoranu u New Orleansu, gdje se i oženio. Na svoju prvu godišnjicu braka […]

Na nijednom prostoru naše planete nije čovjek pokazao toliko hrabrosti i nigdje nije svoju kob toliko vezao uz sile prirode kao na tim plavim prostranstvima. Mornari će reći: danas više nema hrabrih. Jer, otkad su morima i oceanima zaplovili prvi parobrodi, oni najhrabriji povukoše se s poprišta te najveće bitke što je čovjek vodi s prirodom.

Već prvih godina 20. stoljeća nabujala jedra počela su nestajati s morske pučine, da u sutonu Prvoga svjetskog rata i potpuno napuste olujna obzorja Cape Horna, sumorne ekvatorske tišine, zlokobne fortunale Biskaja i Rta dobre nade. Njihovim nestankom završilo je jedno romantično razdoblje moreplovstva ispunjeno besprimjernim podvizima trag kojih još uvijek živi u legendama i u sjećanjima.

I s naše obale Jadrana potekli su mnogi junaci davno minulog romantičnog razdoblja pomorstva. U knjizi s naslovom “Oploviti Cape Horn”, poznati pomorski povjesničar Radojica F. Barbalić i riječki publicist Ivo Jurković opisali su na oko 200 stranica podvige hrvatskih pomoraca koji su u ono teško, ali slavno doba jedrenjaka plovili oko tog zloglasnog rta “na kraju svijeta”.

Prelistajmo zajedno stranice te knjige, u nas jedinstvene kronike o vremenu kada su još barkovi, brigantini, nave i kliperi brazdali morska prostranstva.

Iako na kugli zemaljskoj ima više po zlu poznatih pomorskih putova, mornari se neće dvoumiti kada ih zapitate koji je najzloglasniji: “To je put oko Cape Horna!”.

Za razliku od mnogih drugih novootkrivenih plovidbenih pravaca, koji su itekako korišteni, ovaj je još desetljećima bio pust. Cape Horn nije privlačio ni brodove ni mornare jer se ubrzo pročula njegova zla ćud. Tišine su ovdje vrlo rijetke i redovno ne traju duže od 24 sata. To je zato što se Rt Horn nalazi upravo u stjecištu suprotnih zračnih strujanja, izložen sudaru dvaju velikih oceana – Atlantika i Pacifika – pa orkanski vjetrovi i prijeteće ledene sante znaju od tog mjesta načiniti pravi pakao.

U doba jedrenjaka bio je podvig oploviti Cape Horn. U tim mračnim predjelima na granici vječnoga leda, mrtvi od umora i ukočeni od hladnoće i strave, mornari su se često borili za sam goli život. Vjetar se poigravao njihovim brodovima kao s igračkama, lomio im katarke, kidao jedrilje. Samo su albatrosi, te prkosno hrabre ptice, bili nijemi svjedoci mnogih drama i agonija kod Paklenog rta.

Sredinom 19. stoljeća, kada je kalifornijska zlatna groznica uzdrmala svijet, do obala Kalifornije pohitali su i jedrenjaci iz američkih atlantskih luka. Već godine 1851. poznati kliper “Flyng Cloud” prevalio je relaciju od New Yorka do San Francisca, obišavši Cape Horn. Konjuktura je potrajala sve do godine 1857., a tada taj plovidbeni pravac zamire uslijed gospodarske krize u SAD. Oživjet će ponovno nakon 1880. kada je kalifornijsko i australijsko žito postalo traženo na europskom tržištu i kada salitra iz čileanskih luka nalazi dobru prođu u Trstu i Rijeci.

Upravo su posljednji jedrenjaci, čelične nave i barkovi, bili korišteni na tim plovidbama. Među njima nalazimo i nekoliko čeličnih jedrenjaka koji su vijali doduše austro-ugarsku zastavu, tada suverenu na našim jadranskim obalama, ali s našim pomorcima i lukama pripadnosti u Orebiću, Kučištu, Malom Lošinju i susjednom Trstu. Oni su također mnogo puta prošli kroz pakao zloglasnog Cape Horna. Premda se naši drveni jedrenjaci pojavljuju u pacifičkim lukama Južne Amerike već potkraj 18. stoljeća, primat oplovljenja Cape Horna pripada dvojici vrsnih kapetana iz prošloga stoljeća. To su Petar Jakov Levi iz Velog Lošinja, koji je kao zapovjednik brigantina “Ferdinando V Re d’Ungeria” od 296 tona nosivosti oplovio Cape Horn godine 1834., i Ivan Visin, koji je kotorskim brikom “Splendido” od 311 tona oplovio Rt Horn 1852. godine. Njihovom brazdom zaplovili su u te olujne prostore i mnogi drugi naši hrabri kapetani i mornari.

Posljednja havajska kraljica bila je udana za – Hrvata! Ova priča dostojna je filma

Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]

Do sutona naših jedrenjaka duge plovidbe zloglasni rt “na kraju svijeta” oplovili su još nav GIOVANNA, brik IVICH, nav MARIETTA W., bark TRI SINA, METTA, TERESA COSULICH, ŠTIPAN, BEECH-DALE, nav DEVERON, bark SAVA, nav ORPHEUS, bark ESEMPIO, CONTESSA HILDA i nav FRANCESCO GIUSEPPE I.

Kapetan Branko Širola, rodom iz Hreljina, bio je posljednji živući zapovjednik naših jedrenjaka duge plovidbe i ujedno posljednji zapovjednik posljednjeg lošinjskog čeličnog jedrenjaka – barka “Contessa Hilda”.

Cape Horn prvi put je oplovio još 1903. kada je kao 18-godišnji kadet bio ukrcan na čeličnu navu “Francesco Giuseppe I”. Pet godina kasnije ponovno će se sresti s Paklenim rtom, ali sada već kao zapovjednik barka “Contessa Hilda«. Širola je tada imao nepune 24 godine i bio je najmlađi zapovjednik starih jedrenjaka duge plovidbe u nas.

U svojim dnevnicima iz tih dana zabilježio je mnoge dramatične događaje. Ovaj je zapisao 10. prosinca 1908…

“Tek što smo oplovili Cape Horn, zapali smo u područje ledenih santi, dok nam je u krmu udario orkanski vjetar. Golemi valovi počeli su nam potapati brod s lijeve strane. Sva posada skupila se za kratko vrijeme na kasaru i krmi… Gusta magla spustila se nad more, a oko nas su počele sablasno izronjavati goleme sante. S dvije ‘štrace’ (jedra) na pramcu ‘Contessa Hilda’ juri 10-11 milja na sat, polijevana valovima višim i od 14 metara. I dok je snijeg neumorno prašio po brodu i zabijelio palubu, na jedra, križeve i jarbole uhvatio se debeli led. Vukući zaleđene konopce mornarima su pucali dlanovi kao sasječeni britvom…”

O mnogim takvim teškim trenucima pričao je i Miroslav Slavo Grdaković, bivši lovac kitova u ledenim vodama oko Grahamove zemlje, jedrar i pomorac koji je 30 godina obavljao dužnost noštroma (vođe palube) na raznim brodovima.

Kao 12-godišnji dječak počeo je ploviti “kot mali od kamare”. Potucao se po mnogim jedrenjacima, da bi godine 1910. dospio čak na austrijski bojni brod S.M.S. “Kaiser Karl VI” s kojim je tri godine proveo u Kini. Kasnije, kada se poslije dugih devet godina provedenih u mornarici ponovo domogao civilnog odijela, barba Slave je doplovio do Argentine i tu se ukrcao na norveški jedrenjak “Tijuca”. Pune dvije godine s tim je jedrenjakom brazdao kroz ledene sante u vodama oko Grahamove zemlje i – lovio kitove. Na povratku u Buenos Aires “Tijuca” je zapala u orkansku oluju i tek nakon 32 duga dana borbe s pobješnjelim morem posada je uspjela spasiti brod.

Kapetan duge plovidbe Frane Stojčić iz Crikvenice također je pod jedrima oplovio glasoviti Cape Horn. Na njemačkom navu “Philadelphija” doplovio je oko Rta dobre nade do Australije, a vratio se na engleskom barku “Birkdale” preko Tihog oceana i Cape Horna. Bilo je to početkom godine 1910. u suton naših jedrenjaka.

U to je vrijeme svoje “capehornovsko krštenje” proživljavao i kapetan Robert Randić (81), Bakaranin koji danas živi u Zagrebu. Završivši bakarsku Nautiku godine 1908. on je plovio na stranim jedrenjacima – engleskom navu “Manx King” i američkom “Pactolusu” – i dvaput oplovio Cape Horn.

Kapetan duge plovidbe Ivo Čargonja, rođen je u Tijanima, nedaleko Rijeke. Triput je pod jedrima prošao kroz iskušenja Paklenog rta, a posebno se ponosio što je bio jedini živi mornar koji je plovio s nenadmašnim lošinjskim kapetanom Aldebrandom Petrinom. Pod njegovim zapovjedništvom Čargonja je doživio i tada najbržu plovidbu na jedra iz jadranskih luka do Čilea. Naime, putovanje od Trsta, preko Rta dobre nade do Taltala u Čileu, “Contessa Hilda” pod zapovjedništvom Petrine prevalila je za samo 94 dana. S obzirom na to da je prevaljena udaljenost iznosila 19 tisuća morskih milja, bio je to izvanredan rekord. Mnogi smatraju da je Petrina na tom putovanju nadmašio čak i rekord poznatog engleskog klipera “Cutty Sarka” postignut na njegovim australskim plovidbama.

Roditelji se pismom opraštaju od sina: Oči stare, a naočale više ne mogu pomoći. Zbogom, sine!

Drugo pismo koje objavljujemo i jedno od posljednjih poslanih, 13. ožujka 1929. mladi Hrvat u Chicagu John Aranza primio je od svog oca Ivana. Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje! Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović. “Dragi moj sinko, Primili smo tvoja pisma. […]

Takvi podvizi u svijetu moreplovaca nisu zaboravljeni ni do danas. Iako su “bijeli romantičari” već davno iščezli s morske pučine, junaštva njihovih posade žive i dalje u legendama što krstare svim morima svijeta.

Hrvatska matica iseljenika, 1973.