Legendarna bosanska kraljica: Što sam bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek

Posjetitelji tijekom boravka u Rimu često navrate u baziliku Santa Maria in Aracoeli kako bi odali počast pretposljednjoj bosanskoj kraljici, blaženoj Katarini Kosači, koja je tamo pokopana. Pred glavnim oltarom veličanstvene rimske bazilike na nadgrobnoj ploči isklesan je njezin lik dok je epitaf napisan na bosančici – srednjovjekovnome bosanskom pismu i na latinskome jeziku. Katarina […]

Njezini se zemni ostaci nalaze položeni ispod glavnog oltara te bazilike, a franjevački red štuje ju kao blaženicu. Uz fra Miljenka je suslavilo 12-ero svećenika među kojima su bili vicerektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima don Marko Škraba i generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine don Bojan Ivešić. Na misi su sudjelovali hodočasnici iz Hrvatske, Njemačke, Austrije te mladi župe Humac – filijala Zvirići, kao i drugi vjernici koji žive i rade u Rimu.

Na početku mise fra Miljenko je istaknuo da je uz pomoć rektora bazilike uz reljef kraljice Katarine postavljena mala ploča na kojoj se donosi prijevod izvornog glagoljskog teksta s kraljičina groba, koji je preveo i priredio fra Dominik Mandić. Fra Miljenkovu propovijed u nastavku donosimo u cijelosti.

„Priča o kraljici Katarini Vukčić Kosača nije samo povijesni zapis o jednoj sudbini. To je živa prispodoba: smokva koja je u progonstvu procvala duhom i donijela plod. Ona je, u vremenu kad su kraljevstva padala, birala obraćenje, birala vjernost, birala život po Duhu.

Ponekad je dostatno stati pred jedan nadgrobni natpis i slušati šutnju. Jer iz nje progovaraju glasovi vremena, tuge, vjere, nade, ljubavi… Tako govori i nadgrobna ploča Katarine Vukčić Kosača – bosanske kraljice, žene izgubljenoga kraljevstva i majke koju povijest nije vratila djeci. U doba kad se Europa lomi pod udarcima istoka i vlastitih slabosti, kad su krune sve češće bile bačene pod noge osvajača, Katarina se nije predala. U bijegu, u tuđini, ovdje u Rimu, ona ne traži prijestolje – traži djecu, traži nadu, a u konačnici, zapravo, traži Boga i Njegovo kraljevstvo.

Ovdje je bila kraljica bez kraljevstva, majka bez djece, supruga bez muža i žena bez doma. A ipak, u toj potpunoj praznini, ostala je dostojanstvena. Njezina oporuka nije čin očaja, nego posljednji pokušaj da se sačuva nešto sveto iz izgubljenoga: ime, vjera, sjećanje. Ona, prognana, izgnana, zaboravljena, ostaje vjernija Domovini, sad je to bjelodano, negoli Domovina njoj.

Hrvat u Italiji bio je liječnik ispred svoga vremena

Đuro Baglivi bio je izvrstan praktični liječnik budući da je držao odvojenima praksu od teorije te je odbio i osudio apstraktno filozofiranje i prazno umovanje liječnika tog razdoblja. Dao je novu, veliku važnost starome hipokratskom empirizmu, osnovanom na iskustvu i rasuđivanju. Đuro Baglivi rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku, otac Vlaho podrijetlom je iz […]

Ovdje, u rimskom Aracoeliju, ne počivaju samo njeni zemni ostaci, nego čitava sudbina našega naroda. Mač svoga muža, koji je ponijela sa sobom, nije simbol moći, on je uspomena na ono što se više nije moglo obraniti. Postao je relikvijar nade: ako se sin vrati vjeri, naslijedit će kraljevstvo; ako ne, kraljevstvo pripada Papi i Katoličkoj Crkvi.

Znamo, nije joj uspjelo. Sigismund postaje Ishak, kći Katarina nestaje u turskom groblju. Ali Katarina je uz sve te teške nedaće i u progonstvu sačuvala obraz i sačuvala dostojanstvo – ona nije poražena. U današnjem svijetu, kad se granice brišu, identiteti razvodnjavaju, a vjernost ismijava, priča kraljice Katarine ne smije biti shvaćena samo kao povijesna bilješka. Ona je poziv. Poziv da, poput nje, ostanemo dostojanstveni ljudi čak i kad nam sve drugo oduzmu. Poziv da u nekom „Rimu“ vlastitih izgona ne izgubimo srce i savjest. Da u izgubljenim kraljevstvima ne izgubimo dušu. Kao što reče Matoš: „Kad sve izgubiš, ostaješ ti. A kad izgubiš sebe – izgubio si sve.“

Katarina nije izgubila sebe. I zato njezin grob ovdje u Rimu još uvijek govori. Govori glasom žene, majke, kraljice – koja je znala izgubiti sve, a ostati vjerna. I to je veća pobjeda od svake krune. Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu, – daleko od Domovine, ali blizu neba. Obučena u franjevačko znakovlje trećoredice, bez krune, bez dvora, ali s mirom onih koji su naučili da je jedino Kraljevstvo koje vrijedi ono Božje.

U svojoj oporuci, pisanom rukom koja je drhtala – iako je bila tada relativno mlada žena, izrazila je posljednju želju: da bude pokopana ovdje u franjevačkoj bazilici Santa Maria in Aracoeli, na ovom rimskom brežuljku gdje se nebo na poseban način spušta do čovjeka – kako joj i ime sugerira. Ovdje počiva žena između dvaju svjetova, između moći i poniznosti, između izgona i svetosti. Nije ostala u svojoj Domovini, ali Bosna je ostala u njoj: u molitvi, u vjeri, u suzi za izgubljenom djecom i u nadi u Božje milosrđe.

Hrvatska zajednica u Rimu proslavila misu na spomendan smrti kraljice Katarine

U bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu u petak je slavljena sveta misa povodom spomendana smrti posljednje bosanske kraljice blažene Katarine Kotromanić Kosača, koja je u toj bazilici pokopana 1478. godine kao franjevačka trećoredica. Misno slavlje predvodio je fra Miljenko Šteko, rektor međunarodnog Zavoda “Antonianum” u koncelebraciji vlč. Marka Đurina, rektora Papinskog hrvatskog zavoda […]

U našemu Franjevačkom redu štuje se kao blaženica, a ovaj njezin dan, 25. listopada, nije samo datum smrti – to je dan jedne duše koja se vratila Očevoj kući, ondje gdje se više ne gubi ništa što se ljubilo iz srca. Blažena Katarina je umrla kao slobodna žena koja je izgubila kraljevstvo, ali je stekla nebo. A tko nebo pronađe u progonstvu, taj više nikada nije izgubljen. Katarina, blaženice naša, moli za nas. Amen“.

Legendarna bosanska kraljica: Što sam bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek

Posjetitelji tijekom boravka u Rimu često navrate u baziliku Santa Maria in Aracoeli kako bi odali počast pretposljednjoj bosanskoj kraljici, blaženoj Katarini Kosači, koja je tamo pokopana. Pred glavnim oltarom veličanstvene rimske bazilike na nadgrobnoj ploči isklesan je njezin lik dok je epitaf napisan na bosančici – srednjovjekovnome bosanskom pismu i na latinskome jeziku. Katarina […]

Misno slavlje predvodio je fra Miljenko Šteko, rektor međunarodnog Zavoda “Antonianum” u koncelebraciji vlč. Marka Đurina, rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu i vicerektora vlč. Marka Škrabe te još osmorice hrvatskih svećenika.

Misi je prisustvovala i Tea Zupičić, otpravnica poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj stolici. Okupljenima se priključila i skupina hrvatskih hodočasnika iz Beča, među kojima i neki podrijetlom s bobovačkog područja gdje je kraljica Katarina stolovala do osmanske provale i okupacije Bosne u svibnju 1463. godine.

Molitveno okupljanje i odavanje počasti s cvijećem i upaljenim lampionima ispod kraljičine nadgrobne ploče na istaknutom mjestu kod glavnog oltara popratili su i reporteri mjesečnika “Bobovac” iz Vareša, koji izlazi u okrilju HKD “Napredak”, a sve u sklopu aktivnosti koje Napredak provodi temeljem toga što je ove godine 600. obljetnica rođenja Katarine Kosače Kotromanić.

Homilija fra Miljenka Šteke

Danas, prigodom 600. obljetnice rođenja kraljice Katarine Kotromanić (Vukčić Kosača) (1424. – 2024.), u ovoj franjevačkoj crkvi Aracoeli, slavimo svetu misu, gdje, pod ovim oltarom, počivaju njeni posmrtni ostaci.

Kraljica Katarina (Vukčić Kosača) Kotromanić bila je kći hercega Stjepana Vukčića Kosače i majke Jelene. Rođena je točno prije 600 godina u Blagaju, dakle 1424. godine. Početkom srpnja 1461. umire njezin suprug kralj Stjepan Tomaš. Katarina postaje udovica i stvarno posljednja a pravno pretposljednja bosanska kraljica, a dvoje njezine djece, Šimuna i Katarinu, Osmanlije odvode u ropstvo. Godine 1478. umire u progonstvu ovdje u Rimu, kao franjevačka trećoredica. U svojoj oporuci izrazila je želju da bude pokopana baš ovdje, u ovoj rimskoj franjevačkoj crkvi Aracoeli, gdje se okupljalo i njezino bratstvo ondašnjega svjetovnog Reda sv. Franje. U Franjevačkom redu štuje se kao blaženica na današnji dan, 25. listopada.

Ime crkve Svete Marije na ovome brdu Kapitol u Rimu “Aracoeli” dolazi od latinskih riječi, a znači “nebeski oltar”. Crkva je posvećena Djevici Mariji i sagrađena je u 13. stoljeću. Do crkve se penje zavjetnim stubištem koje je 1348. godine izgradio puk kao zavjetni dar Gospi što je grad oslobodila od kuge. Cijeli ovaj prostor sa svojim nazivljem “Aracoeli” podsjeća na ideju svetoga mjesta, uzdignutog prema nebu. Ali, ovaj uspon na koji se treba popeti, nosi i elemente Golgote – brežuljka smrti, mjesta patnje, a ujedno i simbola najveće ljubavi i otkupljenja. Stanište između neba i zemlje, sveto tlo na kojem se odvijala najsvetija drama povijesti, kad ljudsko srce susreće beskonačnost boli i preklapa se s nadom koja izranja iz srca samog Boga.

Vjerujem da je svatko od nas, dok se uspinjao uz ove skaline, bio svjestan da je to isto kamenje, da su ti pragovi isti oni kojima su prošle tisuće i milijuni drugih prije nas.

Danas se sjećamo da je prije pet i pol desetljeća istim tim skalama dolazila i prolazila naša kraljica Katarina.

U tišini ranoga jutra ili kasna predvečerja, pod sjenom svojih Golgota i životnoga raspeća, ona se uspinjala ovdje kao udovica i ožalošćena majka, svijetli simbol vjernosti, franjevačke poniznosti i predanosti Bogu. U toj tihoj patnji, ne nalazimo samo žalost zbog izgubljenog supruga i otete djece, već i duboki otisak ljubavi koja, iako rastrgana, ne prestaje tinjati. Ona je bivala kao ptica s prekinutim krilom, koja ne može letjeti visoko, ali svoje gnijezdo u srcu nosi, ovdje, na sveto mjestu tuge i molitve.

U toj turobnoj povijesti vidimo jedan poseban pejzaž, onaj unutarnji, gdje se srce ove majke i udovice uspinjalo ovim skalama, u dubokoj vjeri, između tuge i nade. To srce nije plakalo samo za izgubljenim mužem i otetom djecom, već i za izgubljenim velikim dijelom sebe. Taj njen unutarnji jecaj nije izrican glasno i ljudi to nisu mogli razumjeti. Njezina patnja je i njezina tajna koju je samo Bog mogao do kraja razumjeti.

Dvostruko slavlje Hrvata u Rimu

Vlč. Alen Lulić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i upravitelj Župe Uzašašća Gospodnjega u Zagrebu – Sloboština, obranio je doktorsku tezu “L’idoneità e il suo discernimento al sacerdozio sacramentale”. Obranu je imao na svetkovinu Uzašašća na Fakultetu kanonskoga prava Papinskog sveučilišta Svetoga Križa u Rimu pod mentorstvom prof. dr. sc. Luisa Navarra. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen […]

U sjećanje na kraljicu Katarinu i njenu žrtvu, žene u Bobovačkom kraju i danas nose posebnu crnu maramu, ne kao simbol poraza, već kao sveto odijelo koje svjedoči o, nazovimo ga, nepisanom zavjetu žalosti koji nije prestao ni nakon svih ovih stoljeća. To je taj sveti odraz u jednostavnim stvarima i u malim ljudima, čitljiv u svojoj skromnosti koja nosi nešto neizrecivo i sveto.

Nema u tih jednostavnih žena velikih gesta, nema velikih riječi, ali sve opet nosi izraz duboke i nepokolebljive vjere, čija je snaga u tihom trajanju koje nas podsjeća da vjernost nije prolazna, i da ljubav, ona prava, ne umire.

Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu. „Sestrica smrt“ joj je došla poput sna, poput mirnog odlaska u tišinu, gdje sve ono što je bilo u njezinoj povijesti, postaje dio nečega većeg. Proglašena je blaženom. Kad Crkva nekoga proglasi blaženikom ili blaženicom, to znači da je osoba bila krjeposna. A krjeposti nisu povlastice svetaca ni blaženika. One su dostupne svakome tko traži ljepotu u vječnom, tko ne pristaje na privid. Današnje Evanđelje nas uči o tome.

Blaženi život, pojava u javnosti toliko rijetka, a ipak stvarnost o kojoj neprestano sanjamo, igra je duha koja se smiješi iz magle naših želja i naših čežnji.

Blaženstvo nije tek plod tihog spokojstva, bez bure i oluje, u beskonačnom, statičnom miru. Blaženstvo, Katarinin život nam kazuje, nije mir, već borba i muka. Nije tišina, već zanos, tihi krik, a ponekad i krvava suza puštena za najmilijima.

Kroz moje misli prolazi slika takve naše Majke kraljice. Slika kraljice isposnice, stoičke zatvorenice u svojoj prognaničkoj sobi, kako gleda u daljinu i sanja o Domovini, o zemlji, tada već neko vrijeme ne svojoj.

Duša joj nije mirna, ona nije na mjestu gdje bi željela biti, i s onima kojima bi željela biti. A opet, u tom nemiru, u toj čežnji, postoji neka vječna neugasiva radost. Ona je itekako znala što znači gubitak, bol, egzil, progonstvo. Njezino pero pisalo je Papi i vladarima ovoga svijeta u patnji, u borbi, u sukobu svjetla i sjene.

Blaženstvo za Katarinu bijaše sposobnost da u toj napetosti prepoznaje tragove nebeskog. Bijaše sposobnost balansiranja između ljubavi prema Domovini i egzila, između rimskih svjetala i svoje tihe i pokorene bosanske i hercegovačke provincije.

I našla je mir u toj tenziji. Spoznala je da je blaženi život taj susret, dodir vječnosti u teškom životnom prolaznom trenutku. “Život prolazi, a ljepota ostaje”, rekao bi Matoš.

Hrvatska zajednica u Rimu proslavila blagdan svog zaštitnika

Hrvatska rimska zajednica proslavila je 30. rujna svetkovinu sv. Jeronima, prezbitera i crkvenog naučitelja te zaštitnika Papinskoga hrvatskog zavoda i Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu, objavio je Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima. Svečano euharistijsko slavlje na hrvatskom jeziku predslavio je mons. Hrvoje Škrlec, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, savjetnik nuncijature u službi u Sekciji za odnose […]

Neka blažena Katarina bude naša tiha učiteljica, svojim zagovorom naš tihi suputnik kroz život, koji nas podsjeća da je svaki trenutak dragocjen, baš zato što je prolazan, a nosi i vječne odrednice. Amen!

Hrvat u Italiji bio je liječnik ispred svoga vremena

Đuro Baglivi bio je izvrstan praktični liječnik budući da je držao odvojenima praksu od teorije te je odbio i osudio apstraktno filozofiranje i prazno umovanje liječnika tog razdoblja. Dao je novu, veliku važnost starome hipokratskom empirizmu, osnovanom na iskustvu i rasuđivanju. Đuro Baglivi rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku, otac Vlaho podrijetlom je iz […]

Katarina Kosača rođena je u Blagaju kraj Mostara 1424. ili 1425. godine u obitelji Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Djetinjstvo i ranu mladost provela je s braćom Vladislavom i Vlatkom te sestrom Marom. Sudbina braće bila je posve različita od njezine nakon što su postali veziri u Turskom carstvu.

Nakon što je navršila 22 godine, sklopila je brak s prestolonasljednikom Stjepanom Tomasom Kotromanićem 26. svibnja 1446., u Milodražu kraj Fojnice. To je dovelo do ujedinjenja Bosne i Hercegovine i jakog vojnog saveza između Katarinina oca i supruga. Podrijetlo imena Hercegovine, pokrajine u kojoj se nalazi Blagaj, vezano je uz oca Stjepana, koji je dobio naziv „Herzog” ili na hrvatskom „vojvoda” od rimsko-njemačkog cara Fridrika III.

Godine 1448. Humskoj zemlji nad kojom je vladao dao je ime Hercegovina, s tim da je malo promijenio način pisanja titule koja mu se neobično svidjela. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu te Katarina, koja je dotad bila sljedbenica bogumila, prelazi na katoličku vjeru. Katarininim zalaganjem podignute su mnogobrojne crkve: crkva sv. Trojstva u Vrilima pokraj Kupresa, crkva sv. Tome u Vranduku, crkva sv. Katarine pokraj Jajca i velika crkva u Bobovcu koja je ostala nedovršena.

Tijekom godina dobila je troje djece, sina Zigmunda, kćer Katarinu i dijete koje je preminulo u 14. godini i o kojem nema pouzdanih podataka. Prije braka s Katarinom njezin suprug Stjepan živio je dugo godina s Vojačom, ženom iz naroda koja po tadašnjim načelima nije bila „dostojna” postati kraljica. Iz te veze dobio je sina – člana Katarinine i Stjepanove tek osnovane obitelji. Sjedište kraljevstva nalazilo se u Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske, kao i u Jajcu, stolnome gradu.

Roditelji se pismom opraštaju od sina: Oči stare, a naočale više ne mogu pomoći. Zbogom, sine!

Drugo pismo koje objavljujemo i jedno od posljednjih poslanih, 13. ožujka 1929. mladi Hrvat u Chicagu John Aranza primio je od svog oca Ivana. Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje! Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović. “Dragi moj sinko, Primili smo tvoja pisma. […]

Dana 10. srpnja 1461. dramatični događaj dovodi do velikih promjena u životu kraljice. Tog dana bio je pogubljen njezin muž Stjepan Tomas kojeg je naslijedio Stjepan Tomašević, sin Vojače. Katarina prestaje biti kraljica i dobiva titulu „kraljice majke”, s tim da je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare. Prodor Turaka u Bosnu doveo je do vojnih sukoba u kojima je poginuo Stjepan Tomašević, a i sama Katarina sa svojom djecom našla se u opasnosti u mjestu Kozogradu. Bježeći pred Turcima, Katarina se najprije sklanja na Kupres odakle pokušava bezuspješno organizirati obranu Bosne i zatim preko Stona dolazi u Dubrovnik. Doživljava veliku tragediju jer su joj Turci odveli sina Zigmunda u ropstvo. Postoje povijesne nejasnoće o trenutku otmice njezine djece, koju više nikad nije vidjela. Princ Zigmund odgojen je u islamskoj vjeri te je ostvario značajnu vojnu karijeru na sultanovu dvoru dok se kćer Katarina udala u Makedoniji. Pokopana je po islamskom obredu u Skoplju gdje joj je mauzolej podignuo Isa-beg Isaković, osnivač Sarajeva. Njezina djeca spominju se u povijesti Turskog carstva s dobivenim, novim imenima kao Ishak-beg Kraljević i Tahiri Hanuma.

U Dubrovniku pod opsadom turske vojske kraljica ostavlja mač svoga pokojnog muža kako bi ga uručili njezinu sinu kada se vrati iz zarobljeništva. Nakon toga odlazi u Rim gdje je bila primljena s velikim poštovanjem. U kronici tih godina zabilježena je njezina prisutnost na raznim važnim društvenim i religioznim skupovima. Jako pobožna, dobra, plemenitog duha, u suradnji s franjevcima iz bazilike Santa Maria in Aracoeli (na Kapitolu –najvišem od sedam rimskih brežuljaka) – pomagala je raznim milosrdnim djelima siromašnom narodu. U Vječni Grad dopratili su je njezini dvorjani; jedna od dvorskih dama Paula pokopana je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima.

Budući da je kraljica bila i izbjeglica pred turskom silom, primala je veliku novčanu pomoć od pape Pavla II. i pape Siksta IV. Dugo godina pokušavala je vratiti svoju djecu iz zatočeništva te se zbog toga obratila milanskom knezu Galeazzu Mariji Sforzi, koji je odbio posuditi novac za otkup.

Kraljica Katarina preminula je 25. listopada 1478. u Rimu, a prije smrti ostavila je bosansko kraljevstvo oporučno iz zahvalnosti Svetoj Stolici u slučaju da joj se djeca ne vrate iz zarobljeništva niti kršćanskoj vjeri. Podijelila je svoja dobra s tim da je darovala crkvi sv. Jeronima dio novca, franjevcima kraljevski svileni plašt protkan zlatom, a nakit i odjeću dvorskim damama iz njezine pratnje i siromašnoj djeci.

Posljednja havajska kraljica bila je udana za – Hrvata! Ova priča dostojna je filma

Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]

Na kraju, značajne su riječi kraljice Katarine koje su odraz njezine tuge jer je daleko od rodnoga kraja: „Što sam bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sada znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine i ne moći se u nju vratiti? Sada mi je jasna definicija progonstva osuđivanih rimskih pisaca koji su govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živom čovjeku. Jer… što je čovjek bez domovine i bez jezika svoje domovine? Ovo što sam ja. Mrtav čovjek kojem je ostao sam taj dio svijesti kojim tu istinu može reći”.

Svjetlana Lipanović, Hrvatska matica iseljenika