Predstavljena znanstvena monografija o kulturi sjećanja na Bleiburšku tragediju u iseljeništvu

Kao i u ranijim desetljećima, i ove su godine održane komemorativne manifestacije za žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda povodom katoličkoga blagdana Svih svetih. Izmoljene su molitve kod hrvatskoga groba na groblju u Unterloibachu te održana sveta misa na Bleiburškome polju, koje su predvodili i predslavili velečasni dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu te fra Pavo Dominković, voditelj Hrvatske katoličke misije iz Klagenfurta.

Članovi vodstva Počasnoga bleiburškog voda na oba su mjesta položili vijence i zapalili svijeće, a isto je učinjeno na Dušni dan kod spomenika žrtvama Bleiburške tragedije i kod Središnjega križa na Mirogoju, zatim kod spomen-obilježja i grobnice u Maclju te pred spomenik i kosturnicu u Teznom kod Maribora.

Sve je ove manifestacije svojim prisustvom te sudjelovanjem u odavanju počasti žrtvama poslijeratne komunističke represije uveličao povjesničar, grof Nikolaj Tolstoy, koji se još od 70-ih godina znanstveno bavi istraživanjem problematike izručivanja britanskih ratnih zarobljenika sovjetskim i jugoslavenskim komunistima nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Uskoro će ponovno biti objavljena daleko najpoznatija knjiga grofa Tolstoyja na ovu temu – Ministar i pokolji, u engleskom i hrvatskom izdanju, a u nakladi Školske knjige.

Također, na Bleiburgu, u restoranu Gasthof Hafner, održano je i predstavljanje knjige “Naša je osveta – slobodna država Hrvatska”, komemoracije Bleiburške tragedije u hrvatskim iseljeničkim zajednicama i na Bleiburškome polju od 1945. do 1990. godine, čiji je autor ujedno i pisac ovoga priloga.

U uvodnom obraćanju autor je zahvalio prisutnima što su došli na predstavljanje knjige na Bleiburg, kojega su „svojim životima i krvlju naši mučenici pretvorili u mjesto naših hodočašća“, kako je napisao pjesnik Vinko Nikolić, kada ga je pohodio 1965. godine, obilazeći hrvatske emigrantske, državotvorne zajednice diljem svijeta. I ovogodišnje okupljanje autor je nazvao hrvatskim hodočašćem na ishodišno mjesto doista najveće hrvatske tragedije, jer odatle su „kolone smrti“ krenule u „Grobnicu Hrvatske“, kako je povodom desete obljetnice Bleiburške tragedije napisano u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji.

Zatim je istaknuo da je 14 godina prije Nikolića te prije točno 75 godina – 1. studenoga 1951., devetero hrvatskih političkih izbjeglica, od kojih se samo jedan nije u svibnju 1945. našao na Bleiburgu, organizirano posjetilo groblje u Unterloibachu te Bleiburško polje. Odajući počast svojim ubijenim suborcima i sunarodnjacima na spomenutim lokalitetima, a unatoč zabranama britanskih okupacijskih vlasti, prisegnuli su da će čuvati uspomenu na njih. Bila je to, dakle, prva komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, kao i postavljanje temelja za organizaciju koja će o tome voditi sustavnu brigu, a koja to čini i danas – Počasnoga bleiburškog voda. Povodom te važne obljetnice nastala je i ova knjiga.

Najkraće rečeno, u njoj se kronološkim hodom nastoji prikazati različite oblike javnog komemoriranja Bleiburške tragedije, ponajprije u obliku manifestacija u zajednicama hrvatskih političkih emigranata i iseljenika u zapadnoj i sjevernoj Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Australiji, kao i na austrijskim lokalitetima na kojima se tradicionalno obilježavao spomenuti događaj. Zbog potonjega ova se knjiga dijelom može smatrati nastavkom istraživanja Bože Vukušića, voditelja Predstavništva Počasnoga bleiburškog voda u Republici Hrvatskoj i glavnog tajnika udruge Hrvatski križni put, objavljenog u dva izdanja knjige naslova Čuvari bleiburške uspomene: Počasni bleiburški vod: 1952. – 2017.

Također, knjiga je opsežan nastavak autorova istraživanja koje je u obliku kraćega priopćenja objavljeno u zborniku radova Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda s istoimenoga znanstveno-stručnoga simpozija. Njega su organizirali Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Počasni bleiburški vod i Hrvatska matica iseljenika, pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora i supokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije i Ministarstva hrvatskih branitelja 29. i 30. listopada 2024. u Zagrebu. Simpozij je organiziran uoči, a zbornik radova tiskan i predstavljen u povodu 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda. Oni predstavljaju doprinose znanstveno-stručnom istraživanju ne samo njegovanja kulture sjećanja na ratne i poratne žrtve koje su stradale od jugoslavenskih komunista, nego i komunističkih zločina. Uz objavljen spomenuti prilog, autor je ujedno i suurednik zbornika radova, a ova knjiga nastavak je spomenutoga nastojanja. Nakladnik knjige jest Hrvatski križni put – Središte za istraživanje komunističkog totalitarizma i njegova naslijeđa, dok su sunakladnici Počasni bleiburški vod, Institut za istraživanje migracija te Hrvatska matica iseljenika.

Knjigu su recenzirali jedan od najuglednijih hrvatskih istraživača suvremene povijesti – dr. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest, čija su istraživanja dijelom usmjerena i na upotrebu hrvatskih nacionalnih simbola u kulturi sjećanja na Bleiburšku tragediju te dr. Marin Sopta, bivši politički emigrant u Kanadi, koji je tijekom 1980-ih među kanadskim Hrvatima bio jedan od protagonista nastojanja da se očuva sjećanje na Bleiburšku tragediju, ali i koristi u hrvatskom državotvornom djelovanju. Knjigu je uredio jedan od istaknutijih istraživača hrvatskoga iseljeništva, dr. Ivan Tepeš s Instituta za istraživanje migracija, a njezin izvršni je urednik Bože Vukušić. Dragan Karanušić je grafički oblikovao knjigu, Neda Koci ju je lektorirala, a Božena Mihaljević izvela korekturu.

Osim što je ova knjiga novi historiografski doprinos boljem poznavanju djelovanja hrvatske političke emigracije od 1945. do 1990., teme koja je još uvijek dijelom neistražena, ona pridonosi i boljem razumijevanju važnosti Bleiburške tragedije za dio Hrvata u inozemstvu i njihove potomke u spomenutome razdoblju, kasnije, a i danas. Sličan utjecaj Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda imali su i na dio njihovih sunarodnjaka u domovini, što joj dodatno daje na važnosti.

Izborom prvoga dijela naslova knjige – „Naša je osveta – slobodna država Hrvatska“ – autor je želio dodatno naglasiti jednu od njenih temeljnih poruka – da hrvatski politički emigranti nisu težili osveti za Bleiburšku tragediju, nego da im je, uz očuvanje sjećanja na ubijene te priželjkivanja pravde koju nikada ni oni ni njihovi potomci nisu dobili, osnovni cilj bilo stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države, koju su vidjeli kao najprikladniji spomenik stradalima. Smatrali su da su žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda stradale upravo zbog nastojanja jugoslavenskih komunista da unište nositelje ideje samostalne Hrvatske. Pobjeda hrvatske državotvorne ideje kroz njezino uobličavanje u neovisnu i demokratsku hrvatsku državu bila bi i pobjeda žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda nad njihovim krvnicima.

Vraćajući se na 1945. godinu, hrvatska politička emigracija bila je „rođena u krvi“ Bleiburške tragedije; nju su činili oni pojedinci koji su uspjeli izbjeći predaju na Bleiburškome polju u kolonama koje se nisu ni stigle probiti do njega ili pak izručenje jugoslavenskim komunističkim vlastima iz britanskih zarobljeničkih logora. Iako opterećeni brojnim izazovima vezanim uz egzistenciju te moreni nizom negativnih osjećaja, u izbjegličkim i zarobljeničkim logorima u Italiji i Austriji preživjeli su komemorirali stradale. Odvijalo se to na misama zadušnicama već u prvim tjednima nakon Bleiburške tragedije, u povodu prvog blagdana Svih svetih u jesen 1945. godine, a onda i obilježavanjem prve godišnjice toga događaja zasebnom manifestacijom u logoru Fermo.

U narednim godinama, s odlaskom hrvatskih izbjeglica iz logora, uglavnom u razne prekomorske zemlje, zasebno komemoriranje žrtava Bleiburške tragedije gotovo i nije nastavljeno. No zato se stradalih spominjalo na drugim manifestacijama, poput proslava dana hrvatske državnosti (ili neovisnosti) 10. travnja, zatim Antunova te u sklopu odavanja počasti svim hrvatskim žrtvama koje su stradale u borbi za interese hrvatskoga naroda te neovisnu državu. Paralelno, Bleiburška tragedija postajala je s vremenskim odmakom sve prisutnija u hrvatskim izbjegličkim zajednicama, ponajprije u memoarskim i komemorativnim člancima u njihovim časopisima i novinama, ali i pjesničkim uradcima. Bol, tuga, razočaranje, bijes, sram i drugi slični osjećaji koji su morili preživjele postupno su se pretakali u pisanu riječ.

Bleiburška tragedija, kao jedna od temeljnih sastavnica identiteta hrvatske političke emigracije, jačala je i zbog toga što su na Zapad stizali novi izbjeglice koji su preživjeli Križni put hrvatskoga naroda te dijelili svoje traumatične spoznaje. Poslije njih dolazili su mladići kojima su u Bleiburškoj tragediji stradali očevi i drugi članovi obitelji, najčešće muški, te oni koji su taj događaj preživjeli kao djeca. Izbjeglice iz, kako ga je nazvao Vinko Nikolić, „oskvrnutoga proljeća“, svoja su sjećanja i osjećaje prenosili na potomke pa je Bleiburška tragedija postala vezivno tkivo različitih skupina unutar sve heterogenije hrvatske političke emigracije.

Spomenute, ali i brojne druge okolnosti utjecale su na to da se saznanje o Bleiburškoj tragediji od početka 1960-ih godina iz hrvatskih emigrantskih zajednica počelo širiti prema relevantnim čimbenicima i javnosti na Zapadu. Iako je američka javnost o tome događaju mogla čitati od svjedoka i preživjelih već 1946. godine, a putem pojedinih političkih inicijativa, informacije o Bleiburškoj tragediji došle su do američkoga Kongresa i Ujedinjenih naroda početkom 1950-ih godina, svojevrsna internacionalizacija Bleiburške tragedije započela je 15-ak godina nakon što se dogodila. Osim dokumentarnih knjiga na engleskom i španjolskom jeziku, ključnu ulogu odigrale su javne komemoracije u SAD-u kojima su prisustvovali i neki relativno visokopozicionirani američki državni dužnosnici i političari.

Oni preživjeli i na različite načine obilježeni Bleiburškom tragedijom tako su svoju traumu te nacionalno-političku interpretaciju toga događaja počeli upotrebljavati kao jedno od „oružja“ za rušenje onoga režima i one države koja je bila idejni stvoritelj i izvršitelj toga zločina. Države i režima koji su, prema hrvatskim političkim emigrantima, imali Bleiburšku tragediju u svojim temeljima te se zbog toga nisu mogli održati. To je trebalo sokoliti Hrvate u borbi za samostalnu državu, a podržavatelje i podupiratelje komunističke Jugoslavije na Zapadu potaknuti na razmišljanje o svrhovitosti ulaganja velikih resursa u nestabilan režim i državu. Komemoriranje i kritičko razmatranje Bleiburške tragedije imalo je pak mnogo veći učinak na, nazovimo ga, unutarnjem hrvatskome planu; odnosno posvješćivanju da samo širok blok raznih hrvatskih ideološko-političkih opcija može rezultirati stvaranjem i održanjem (!) samostalne hrvatske države te tako spriječiti „novi Bleiburg“.

Već su komemoracije u SAD-u tijekom 1960-ih godina imale umnogome svehrvatsko obilježje – u njima su sudjelovale razne organizacije hrvatskih političkih emigranata te iseljenika i njihovih potomaka iz prijašnjih iseljeničkih valova. Prisustvovali su im Hrvati katolici, grkokatolici i muslimani. S druge strane, u pojedinim hrvatskim emigrantskim zajednicama, prije svega u onoj u Argentini, organizirale su se paralelne komemoracije kao posljedica različitih tumačenja uzroka Bleiburške tragedije i pouka koje se trebaju izvući iz toga događaja. Unatoč tome, tendencija ujedinjavanja na Bleiburškoj tragediji bila je mnogo snažnija. Svehrvatsku dimenziju komemoracijama za žrtve Bleiburške tragedije tijekom 1980-ih godina dali su mladi, bilo potomci onih koji su je preživjeli, bilo oni koji su u desetljećima nakon nje stigli u inozemstvo.

U Australiji su posebno važnu ulogu u povezivanju hrvatskih državotvornih snaga imala „djeca“, ali ujedno i „osvetnici Bleiburga“ – pripadnici Hrvatske mladeži Uzdanica i Hrvatskoga revolucionarnog bratstva. Njihova „osveta“ bila je izgradnja samostalne hrvatske i demokratske države na temelju hrvatske nacionalne pomirbe. U Argentini, Australiji i Kanadi komemoracije su tijekom 1980-ih godina imale i prosvjedni karakter s ciljem upoznavanja domaće javnosti te državnika i političara s Bleiburškom tragedijom, zatim prosvjeda protiv tada aktualnih progona hrvatskih disidenata u domovini te ubijanja hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu. To se zbivalo u bitno drukčijoj situaciji negoli prije, budući da se sve jasnije nazirala mogućnost za oslobađanje hrvatskoga naroda iz jugoslavenske komunističke države.

Od početka 1950-ih godina mala skupina preživjelih iz Bleiburške tragedije koja je ostala u Austriji, bez obzira na razne opasnosti i prepreke, obilježavala je spomenuti događaj na njegovu ishodištu. Hrvatski politički emigranti, prije svega iz raznih zapadnoeuropskih država, u narednim su godinama sudjelovali na komemoracijama koje bi na lokalitetima na Bleiburgu (groblju u Unterloibachu i Bleiburškome polju) upriličila organizacija izrasla iz nepokolebljive posvećenosti očuvanju „bleiburške uspomene“ – Počasni bleiburški vod. Njegovi članovi imali su ključnu ulogu u održavanju komemoracija, gradnji spomen-obilježja žrtvama Bleiburške tragedije, kupnji zemljišta na dijelu Bleiburškoga polja, zatim opiranju raznim opstrukcijama austrijskih vlasti te odolijevanju pritiscima jugoslavenskih diplomskih i sigurnosnih službi, pri čemu su se potonje služile ubojstvima i podmetanjima eksplozivnih naprava.

No hrvatski politički emigranti iz raznih dijelova svijeta pružali su im određenu financijsku, a još više moralnu podršku. Od sredine 1970-ih do sredine 1980-ih godina hrvatskim političkim emigrantima izvan Austrije bilo je gotovo nemoguće doći na komemoraciju na Bleiburg. To se znatnim dijelom promijenilo u drugoj polovici 1980-ih, pa je od 1985. godine Bleiburško polje postalo u punom smislu te riječi mjesto hodočašća hrvatskih političkih emigranata koji su pripadali raznim organizacijama, skupinama i naraštajima. To jedinstvo u klanjanju žrtvama, zavjet da će očuvati sjećanje na njih te odlučnost u borbi za stvaranje samostalne hrvatske države, na Bleiburgu bi barem nakratko natkrilili razlike i nesuglasice. Ono je posebice ojačano 1990. kada su se među hodočasnicima legalno mogli naći i domovinski sudionici, i to predstavnici niza vodećih, tada novostvorenih političkih stranaka.

Hrvatska politička emigracija dala je nemjerljiv doprinos u stvaranju i obrani Republike Hrvatske te hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini od velikosrpske i bošnjačke agresije. Prelazeći preko dubokih rascjepa koje je u hrvatskoj naciji izazvao Drugi svjetski rat, obilno i ustrajno pomažući proces stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države te poštujući demokratske procese koji su se odvijali u njoj, hrvatski su politički emigranti ispunili zavjet koji su godinama i desetljećima davali i oni i njihovi preci te suborci na komemoracijama za žrtve Bleiburške tragedije diljem svijeta.

Predstavljanje knjige održano je i u Zagrebu, 5. studenoga u Hrvatskoj matici iseljenika. Pred velikim brojem slušatelja, uglednih gostiju iz nekoliko državnih institucija i udruga te niza istaknutih, nekadašnjih hrvatskih političkih emigranata, autor je ponovio objašnjenje o osnovnoj poruci knjige, istaknutoj u prvome dijelu njenoga naslova. Pritom se pozvao i na riječi hrvatskoga intelektualca u Argentini, Radovana Latkovića, s komemoracije iz 1985. godine, kojom se prilikom Latković zapitao što preživjeli i njihovi potomci duguju „bleiburškim mučenicima“, dajući sljedeći odgovor: „Posvetiti naše spašene živote, sve naše snage, ideji zbog koje su izgubili svoje živote naša braća u Bleiburgu. […] Provesti u djelo ono što predstavlja idejnu pobjedu žrtava Bleiburga: suverenu, demokratsku i socijalno pravednu Državu Hrvatsku.“

Zatim je autor istaknuo da se možemo i moramo ponovno zapitati koji je danas najprikladniji način za očuvanje sjećanja na žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, nakon što je stvorena, obranjena i oslobođena Republika Hrvatska?

Svojim odgovorom na to pitanje, zaključio je obraćanje: „Svakako, to je njihovo komemoriranje na brojnim stratištima i spomen-mjestima, kao i pravna, diplomatska i svaka druga prikladna borba da to u punini bude ponovno moguće i na Bleiburgu, sukladno civilizacijskim normama 21. stoljeća. Drugo, što opsežnija znanstvena, prije svega antropološka istraživanja posmrtnih ostataka žrtava koji još nisu iskopani iz brojnih raka, jama i rovova, po mogućnosti identificirani te dostojanstveno pokopani. Nažalost, još je uvijek itekako aktualna ona ganga: ‘Slovenijo, tvoji’ ti borića/ di su kosti ‘rvatskih mladića?’, a to vrijedi i za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i postaje Križnoga puta hrvatskoga naroda sve do Rumunjske i Grčke. I na koncu, neprestanim i neumornim radom na izgradnji i osnaživanju Hrvatske kao suverene, slobodarske i demokratske države, jer tako ćemo – uvjeren sam – biti najbolji mogući – osvetnici Bleiburga!“

Ključne riječi #bleiburška tragedija #dr. Tomislav Markić #Wollfy Krašić