Pismo iz dijaspore

Seljak je odlazio u tuđinu za zaradom i spasom, a “gospoda” su tjerala politiku

29. svibnja 2020. u 11:32

Potrebno za čitanje: 2 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Svaki naš čovjek koji poštenim radom uštedi koju tisuću dolara u tuđini, taj to postiže najvećim samoodricanjem, ili kako bi se reklo “otkidanjem od usta”.

Kada smo izbjegli, a još Amerike ili drugog stalnog boravišta domogli se, sudili smo po hrvatskim novinama Hrvate koji daju po 50 c u kakovoj sabirnoj akciji za rodoljubive ciljeve, da nemaju narodne hrvatske svijesti ni osjećaja…

Sada mi tek znamo, koliko je u našega čovjek rodoljublje, koji godinama provede u tuđini odrekavši se i doma i obitelji i sreće u njoj, samo da se s nekom uštedom vrati, pa onda da kupi kuću, koje jutro zemlje i da spašava svoje potomstvo od neimaštine, a domovinu od gubitka.

Poslije ukinuća kmetstva, hrvatski seljak se nije mogao razviti, jer je financijalna nagodba s Mađarskom sputavala gospodarski razvoj, a hrvatski političari stvarali raznoimene stranke koje nisu marile mnogo za seljaka, dok nije svjetski rat prekinuo sve i našao se Stjepan Radić da seljaka osovi na noge… Osiromašen on je išao u tuđinu za zaradom i da spašava, dok su “gospoda” tjerala politiku…

I sada mi politički izbjeglice padamo u istu pogrešku, kao da ne vidimo da se države stvaraju i održavaju samo silom kojom se mi u tuđini niti možemo niti smijemo poslužiti.

Još nikom nije uspjelo stvoriti državu papirnom politikom i galamom, a za to nam doista nisu potrebne stranke, da se svadimo i onemogućujemo povratak u domovinu… Najnovija orijentacija zapadne politike prema komunizmu, politika supostojanja, lišava nas svake nade, da stvaramo situacije za ostvarivanje narodne slobode i države, silom.

Za nas mogu biti prihvatljive samo revolucionarne organizacije, a te mogu raditi samo u tajnosti, kao što su radili komunisti. I one traže da se rad prenese u domovinu, dakle povratak. Napokon se više ne smije dogoditi da neki odbori ili grupe stvaraju Hrvatima državu bez slobodno izražene odluke naroda, za koga se to čini.

Narod u domovini i sada vodi politiku oslobođenja, ne olovnom, ne gumenom kuglicom, već ustrajnom obranom svoga doma, obitelji uz odgoj potomstva u vjerskom i narodnom duhu, što se kroz stoljeća povijesti Hrvata pokazalo jedino sigurnim.

Dok su iza 1945. križari krstarili po šumama, da bi srušili komunističku vlast, nađoh se jednom zgodom kod ing. Augusta Košutića, u društvu nekoliko pristaša HSS-a u prijateljskom razgovoru. Ovi su ga upozorili na križarske akcije i predlagali, da bi vodstvo HSS-a trebalo tu akciju da prihvati i vodi. On je na to odgovorio: “Tko ide u šumu, taj će si tamo naći i vođe”.

Drugom prilikom bijah sam s njime, pa sam mu skrenuo pažnju na to kako se seljake tjera u zadruge, a ja mislim da imade tu i dobra i da se stvaranje zadruga ne protivi seljačkoj politici, jer i mi smo stvarali seljačke, pa gospodarske, kreditne zadruge samopomoći: naročito prva od četiri u zakonu predviđenih, koje dozvoljavaju i slobodan istup, vraćanje imovine…

“Ljudi mi dolaze i pitaju što da rade”.

On mi je na to odgovorio: “Pomozite narodu gdje možete!”

Sam je kazivao da je išao u šumu, da bi se sporazumio s partizanima. Nije uspio, jer su oni htjeli biti na vladi, a ne uz vladu, što je on odbio.

Kada je išao u inozemstvo da se liječi, mogao je ostati, ali se vratio. Kada su ga policijom zvali da uzme posao inženjera u tvornici, on je radio. Pa ipak nitko ni unutra ni vani od HSS-a nije se njega odrekao ili ga proglasio izdajicom…


M. Š.


Ovo pismo čuva se u Hrvatskom etničkom institutu, u fondu fra Ljube Čuvala. Autor je nepoznat, kao i datum.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje