Rođeni za život ili smrt?

Uči li čovjek živjeti tek onda kada je već ostario?

16. svibnja 2021. u 11:47

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Duhovnost

FOTO: Pixabay

Naši se suvremenici pitaju: “Zašto su na svijetu? Zašto su rođeni?” Pitamo li se cijelom težinom svoga bića i okrenemo li se prema odgovorima naših suvremenika, onda ćemo pronaći redovito dva odgovora: “Rođeni smo da umremo!” A drugi je odgovor: “Rođeni smo da živimo”.

Ako Crkvu želimo vratiti na noge – trebamo pasti na koljena

Nad Crkvom našega vremena stoji pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Pitanje koje je u ovom tekstu postavljeno pokreće nas i potiče na promišljanje. Pitanja nas određuju. Stavljaju u određeni položaj. Kristovo pitanje potresa i protresa. Do srži. Ponekad nas sasvim običan zahtjev, jednostavno pitanje zna staviti u nezgodnu […]

Život ima svoju nutarnju dinamiku, od samoga svoga početka on je neprestani prolazak, trošenje, gubitak vlastitih životnih izvora, resursa… Čovjek može iskušavati sve životne mogućnosti, ali na kraju ostaje veliki upitnik pri kome mu smrt zagorčava sav život.

Međutim, budući da je ovom zemljom hodio Isus Krist, možemo mi upravo Isusa zapitati: “Zašto si se Ti rodio, Isuse Kriste?” I on će nam dati iste odgovore koje dajemo mi sami sebi. Rodio sam se da umrem. Rodio sam se da živim. Ali, on živi životom punine, unatoč svoj skrovitosti u kojoj živi, unatoč skromnosti. Koliko bismo bili svi mi i cijeli svijet siromašniji, da nije bilo ove jedincate osobe, s njezinim riječima i djelima, životom i smrću?

Peter Fenwick i Sam Parnia, ugledni istražitelji neuropsihijatrije i opće medicine iz Engleske, objavili su studiju 63 liječnika koji su nakon teških moždanih udara ili moždane kapi bili proglašeni mrtvima, ali su nakon toga preživjeli moždanu smrt. Sedmorica preživjelih opisala su svoje doživljaje nakon smrti, četvorica od njih položila su strogi test spram vrednovanja tih iskustava praga, prijelaza praga života i smrti. Svi se slažu u jednome: imali su iskustvo radikalno ubrzanoga osjećaja vremena i savršeno izoštrene sposobnosti zapažanja. Govore da su dospjeli do ulaza u jedan drugi svijet iz kojega nema povratka.

Istražitelji smatraju tu informaciju o životu nakon smrti, u onostranosti: “Ako su duh i mozak neovisni, onda to nabacuje pitanje života svijesti nakon smrti. I time se podiže duhovno nasuprot fizičkome čovjeku”, rekao je Fenwick, a njegov ga kolega dopunio: “Ako je mozak posrednik duha, onda smo mogli pokazati da duh postoji i onda kad je mozak mrtav”.

Veliki se filozof Immanuel Kant jednom žalio da se tragedija ljudskoga života sastoji upravo u tome što čovjek uči tek onda živjeti kada je već ostario i kada je već za život prekasno da bi se ono što se nauči primijenilo u životu. On je postulirao besmrtnost da bi postojala za čovjeka nada da može u budućnosti, negdje u čistilištu, još raditi na sebi, da bi tu postigao savršenstvo i ono zbog čega je bio na svijetu i u životu, da ne bi bilo sve uzaludno ovdje.

Mogućnost sazrijevanja ovdje prije smrti data je samo onda ako čovjek ima jasne kriterije za svoj život prema kojima živi. Potresna je praznina koja danas vlada u dušama tolikih ljudi, napose mladih. Potresna je praznina tolikih koji su beznadni. Toliki su zamijenili nadu drogom, ufanje napretkom ili rastom proizvodnje, ljubav nekakvom solidarnošću ili humanizmom. Ponašamo se kao kozmonauti u svemirskome brodu u kojem svaki čas sve više ponestaje kisika dok svi ne umru od strahovite smrti gušenja, ili kao oni u ruskoj atomskoj podmornici Kursk…

Znanstvenik pomiješao željeznu prašinu sa zemljom i tako dao odgovor na vječno životno pitanje

Dan prijelaza. Noć svih promjena. Promjena postojanja. Hod od tame do svjetla. Svjetlo je božanski znak. Noć subote, Velike subote govori više od ijedne druge noći. Svjetlo i tama Sve u životu je vezano za stvarnost svjetla i tame. Bitku stalno vodi tama protiv svjetla, a snaga svjetla stalno prodire i pobjeđuje. U tom dualitetu […]

Ovakvim riječima opisuje jedan suvremeni pisac svoje duhovno raspoloženje i svoje starenje:

“Zadovoljstva koja sam tražio da bih ispunio svoju prazninu, da bih utažio svoju životnu čežnju, te zadovoljstva koja sam pronašao mogla su samo ponekad, i to za ljutu nevolju, ispuniti ili prikriti egzistencijalno nezadovoljstvo, životnu nelagodu… Ta su me zadovoljstva odvraćala od bitnoga, ali to ne mogu više. Bol, nevolja, promašaji bijahu mi uvijek bliži i iskustveniji od uspjeha ili zadovoljstva. Pokušavao sam cijeloga svoga života živjeti, ali sam živio pored života, mimo života. Vjerujem to je nešto što većina ljudi osjeća. Nisam se mogao zaboraviti. A da bih se zaboravio, morao sam zaboraviti ne samo vlastitu smrt, nego istodobno zaboraviti da će svi koje ljubim, jednoga dana umrijeti i da ovaj svijet ima svoj svršetak.

Sama pomisao na svršetak me straši i ogorčuje. Zbiljski sretan bijah samo u pijanstvu, opojenosti. Nažalost, alkohol ubija pamćenje, a meni preostaju samo blijeda sjećanja, uspomene na euforična stanja. Život je nesreća. Međutim, ipak me to ne priječi da pretpostavim život smrti, egzistenciju neegzistenciji, jer nisam siguran da ću biti ako me jednom više ovdje ne bude. Živjeti na ovoj zemlji jedini je oblik bivovanja koji poznajem i ne mogu si predočiti nikakav oblik bivovanja izvan ove egzistencije koju živim. Postoji jedno zlatno doba u čovjekovu životu: to je doba, to su godine djetinjstva, neznanja. Čim čovjek spozna da mora umrijeti, da će umrijeti, prestaje djetinjstvo. Kao što već rekoh, ono je za mene veoma rano svršilo.

Čovjek je sa sedam godina odrastao. Potom, vjerujem, većina ljudi zaboravlja ono što su shvatili te pronalaze neku vrst drugoga djetinjstva. Kod nekih to može potrajati cijeli život, ali samo kod veoma malo njih. Nije to nikakvo pravo djetinjstvo, to je vrst zaborava. Želje i brige priječe pristup temeljnoj istini.

Nikada nisam zaboravio, nikada nisam ponovno pronašao svoje djetinjstvo. Osim djetinjstva postoji još i milost koja nas tješi da egzistiramo, koja nam može pružiti puninu neba na zemlji i u srcima. Djetinjstvo je nemirno, ono zaboravlja milost. Kako živjeti bez milosti? Ili pak, kad ne bi bilo milosti, onda bi morala postojati zaborav, da bi čovjek uopće mogao živjeti.

Pišem ove svoje ispovijesti samo zato što one nisu samo moje. Gotovo svaki drugi ima ista iskustva i htio bi ih pretočiti u riječi. Pisac samo glasno izgovara ono što drugi misle ili šapuću… Zašto sve ovo pišem? Zato što sam svjestan kako je život nesreća, kako je nesreća egzistirati te da su uvjeti pod kojima čovjek živi neprihvatljivi.

Kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko

Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti […]

Nalazim se u dobi kad se u jednoj godini stari deset godina, kada sat traje samo nekoliko minuta, kada čovjek i ne zapaža kako protječu četvrti sata. Pa ipak, unatoč tome, još uvijek trčim za životom u nadi da ga u posljednjem trenutku stignem kao što se skače na papučicu vlaka koji je već krenuo”, Eugene Jonesco.

fra Tomislav Pervan, Hrvatski kalendar 2001.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje