Upoznajte pionira moderne hrvatske javne diplomacije

O stotoj godišnjici rođenja filologa Branka Franolića (Rijeka, 2. VII. 1925 – London, 11. I. 2011) prigoda je iskazati pijetet tome strastvenom poklisaru hrvatskoga naroda koji je među pionirima hrvatske moderne javne diplomacije kao globalnoga komunikacijskoga fenomena što je zahvatio našu dijasporu na svim kontinentima od sredine šezdesetih 20. stoljeća. Cilj je bio isti – širiti u inozemnoj, domicilnoj, javnosti istinu o Hrvatskoj i Hrvatima.

Neprocjenjiva je Franolićeva zasluga što je svojim knjigama i člancima objavljenima na engleskom, francuskom, švedskom i talijanskom sustavno rasvjetljivao hrvatsku jezičnu problematiku u inozemnim slavističkim krugovima i u najširoj javnosti zapadne Europe, ali i ostatka prekooceanskoga anglofonog i frankofonog svijeta. Time je pridonio otporu spram jezičnog unitarizma u bivšoj Jugoslaviji, pomogao je afirmaciji svijesti o autonomiji hrvatskog jezika, ali i širenju spoznaje o pravu hrvatskoga naroda na političku i državnu samostalnost. Napose su značajni njegovi radovi o francusko-hrvatskim kulturnim vezama, o golemoj baštini hrvatskoga latinizma te o znamenitim Hrvatima koji su pridonijeli da se svjetska javnost bolje upozna s hrvatskom poviješću, identitetom odnosno cjelokupnim kulturnim naslijeđem.

Od pedesetih do sredine sedamdesetih na raznim je državnim školama u Francuskoj predavao engleski i francuski, dok je karijeru sveučilišnog profesora poentirao punih 16 godina na prestižnom Sveučilištu René Descartes, Sorbonne. Od 1974. iz obiteljskih razloga ponovno boravi u Engleskoj, gdje radi kao profesor francuskog jezika i književnosti na Beverley College u New Maldenu (Surrey). Od 1990. predaje francusku lingvistiku i hrvatski jezik na Atkinson College, Sveučilište York u Torontu (Kanada).

Najcitiraniji Franolićevi radovi razasuti su u nizu utjecajnih inozemnih časopisa: Lingua (Amsterdam), Linguistics (The Hague), Die Welt der Slaven (München), Annali dell’Istituto universitario orientale (Napulj), Journal of Croatian Studies (New York).

Među našim istaknutim iseljenim intelektualcima u doba hladnoratovske podjele svijeta teško je jugoslavenska diplomacija mogla lažno prozivati ljude poput erudita Franolića da su „šovinisti“, „neprijatelji naroda“ ili pak „mrski emigranti“, dok je u domovini Hrvatskoj – koja je onodobno bila u sastavu komunističke Jugoslavije s lakoćom iz javnoga života tadašnja vlast isključila potpisnike „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika“, čijim objavljivanjem (kako se pokazalo kasnije) uistinu započinje masovni otpor hrvatskoga naroda jugoslavenskome totalitarizmu, poznat pod nazivom Hrvatsko proljeće.

Upravo zbog toga što je jezikoslovac Branko Franolić profesionalno djelovao gotovo šest desetljeća izvan granica Hrvatske (većinom u Velikoj Britaniji), za nju i njezinu kulturu je učinio izuzetno puno. Nakon uspostave hrvatske državne neovisnosti izabran je godine 1994. za dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1996. dodijeljena mu je ugledna Nagrada za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Posmrtno je odlikovan za znanstvene i kulturne zasluge najvišim državnim odličjem suvremene Republike Hrvatske.

Kao neovisni intelektualac, koji se pouzdavao samo u svoje sposobnosti – stečeno znanje i radišnost, neumorno je istraživao britanske i francuske knjižnice i arhive. Jedina mu je motivacija bila ljubav prema domovini. Istina, kao politički izbjeglica Franolić je upoznao na razne načine gorki kruh tuđine, ali je svejedno obavio ono što su u sretnijim narodima i sredinama obavljale čitave institucije, ocijenio je vodeći živući jezikoslovni kroatist s višedesetljetnom kanadskom adresom Vinko Grubišić.

Znao je Branko Franolić kako je hrvatska nacionalna borba za neovisnost zahtjevna, kako se nerijetko suočava s nerazumijevanjem i u onim akademskim krugovima Zapada gdje se to ne bi očekivalo. Njegovim nastupima na prestižnom BBC-ju o višestoljetnim hrvatsko-engleskim kulturnim vezama ili pak francusko-hrvatskim kulturnim dodirima, nitko se nije mogao argumentirano usprotiviti jer je Franolić bio uvjeren da je istina sasvim dostatna u obrani Hrvatske i njezinih prinosa čovječanstvu, kakve je dao primjerice hrvatski matematičar, fizičar, astronom, filozof, diplomat i pjesnik Ruđer Bošković (1711. – 1787. ), koji se u Londonu kretao u krugovima znamenitih znanstvenika i bio primljen u članstvo Royal Societyja.

Slobodoumni poliglot eruditske naobrazbe

Tog slobodnog strijelca u svjetskim lingvističkim časopisima iz Velike Britanije prvi uočava spomenuti Vinko Grubišić, predstavljajući ga čitateljstvu našeg emigrantskog tiska („O znanstvenim radovima Branka Franolića”, Hrvatska revija 2-3/1976.: 305-308; „A Short History of Literary Croatian”, Hrvatska revija 1/1982.; 136-138 te „Les mots d’emprunt français en croate”, u: Canadian Slavonic Papers 2/1978.: 441-442), smatrajući Franolićeve radove iznimno važnim doprinosom stvaranju objektivne znanstvene slike o hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi. Djelujući namjerno izvan hrvatskog emigrantskog tiska čiji je čitateljski krug bio vezan uz znanje hrvatskoga jezika, Franolić je pišući na velikim svjetskim jezicima širio krug poznavatelja hrvatskih kulturnih i jezičnih posebnosti.

Podsjetimo, Franolić je u rodnoj sredini stekao istinoljubivost i odlično znanje klasičnih jezika, koje je za vrijeme studija na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nadogradio modernim jezicima. Usavršavao se zatim u inozemstvu studijem engleskog i francuskog jezika kao stipendist na Harlech Collegeu u Walesu te na Cambridge Universityju, a zatim studira u Strassburgu gdje je na sveučilištu diplomirao iz anglistike i amerikanistike. Francuski i opću lingvistiku na poslijediplomskim studijama nastavlja na pariškoj Sorbonnei, gdje je doktorirao kod glasovitog lingvista Andréa Martineta na temu hrvatsko-francuskih jezičnih dodira pod naslovom „Les mots d’emprunt frnçais en croate“, koju je kasnije i objavio, što je uz godinu dana ranije tiskano djelo „L’Influence de la langue française en Croatie“ zapravo fantastičan udžbenik o višestoljetnim kulturnim i društvenim odnosima Francuske i Hrvatske, te pregled leksičkog bogatstva riječi francuskog podrijetla koje su usvojene u hrvatskom jeziku. Valja znati da je stoljećima francuski jezik Hrvatima bio ono što je danas svima nama – engleski.

Na europsku lingvističku scenu stupa objavom djela „La langue littéraire croate – aperçu historique“ („Hrvatski književni jezik – povijesni pregled“), 1972. godine kod izdavača Nouvelles Éditiones Latines, a kod kojega će nastaviti objavljivati studije s područja jezikoslovlja. Nevelika je to knjižica od svega četrdesetak stranica, ali iznimno sadržajna. Posrijedi je sintetska lingvistička studija o hrvatskom jeziku i to na velikom svjetskom jeziku. Knjižica je distribuirana o autorovom trošku u knjižnice diljem Švicarske, Francuske, Belgije, ali i drugih europskih zemalja gdje su pristizali hrvatski pečalbari nakon sloma Hrvatskoga proljeća i otvaranja granica zbog političke i ekonomske krize Titove tzv. nesvrstane Jugoslavije. Hrvati u Švedskoj shvatili su važnost te Franolićeve knjižice pa su je preveli na švedski i objavili 1975. godine. No, slijedeći vlastite vizije hrvatske neformalne javne diplomacije sam Franolić priredio je prijevod te knjižice s još opširnijim prikazom hrvatske jezične dijakronije i sinkronije „A Short History of Literary Croatian“ (Paris, 1980.). Uz odlično poznavanje povijesnog razvoja hrvatskoga jezika, Franolić je znao kako na prihvatljiv način prikazati ponekad i kompliciranu jezičnu tematiku ne gubeći iz vida sociolingvističku komponentnu, što je posebno došlo do izražaja u radu „Language policy in Yugoslavia with Special Reference to Croatian“. Interesantno je kako su strani slavisti, koji su zagovarali jezično jedinstvo srpskoga i hrvatskoga, bili slabo upućeni u ustavne formulacije Republike Hrvatske iz doba jugoslavenske federacije pa je ova Franolićeva studija ukazala na političku nekorektnost određenih formulacija ondašnje jugoslavenske jezične politike. U međuvremenu je Republika Hrvatska (1991.) stekla neovisnost i hrvatski jezik je postao službeni jezik Lijepe Naše, a članstvom Republike Hrvatske u Europskoj uniji hrvatski jezik je uvršten među 24 službena jezika Europske unije.

Unatoč bjelodanim istinama o hrvatskome jeziku zna se dogoditi da pokoji zlonamjerni zastupnik u Europskom parlamentu politički nekorektno govori kako će opet trebati u taj briselski parlament vratiti „Serbo-Croatian”, i to čim u Europsku uniju uđu Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora te da tu više ne će biti samostalnog hrvatskoga jezika. Struka, slijedom filoloških istraživanja Branka Franolića i ostalih lingvista, jednostavno argumentira: „Nema standardnog srpskohrvatskog jezika ni opće srpskohrvatske jezične norme poput standardnog engleskog ili standardnog francuskog jezika, tj. nema standardne varijante jezika koja se koristi u tiskanim djelima, na kojoj se obično predaje u školama, kojom govore obrazovane osobe i koje se koristi u radio/tv emisijama i drugim sličnim situacijama, tj. varijante koju svi govornici priznaju kao uzor, odnosno jezičnog uzora koji određena zajednica prihvaća kao autoritativni uzor“. S druge strane, „hrvatski je standard doista objedinio i objedinjuje sve Hrvate u zajednicu jednog jedinog jezika. Taj kriterij podržava, možda jasnije od svih ostalih, autonomiju hrvatskog standarda“. Sve se to moglo u Bruxellesu argumentirati Franolićevim djelima o dijakroniji i sinkroniji hrvatskoga jezika. S ponosom je isticao Branko kako je hrvatski jezik u Katoličkoj crkvi bio u uporabi stoljećima prije II. vatikanskog koncila te da se prema peterojezičnome rječniku Fausta Vrančića još 1595. hrvatski jezik ubraja među pet „najplemenitijih jezika Europe”.

Bibliografski prinosi

Uz lingvističke i kulturološke prinose, Franolić je ostvario iznimne rezultate na području bibliografije. Svjestan temeljne važnosti bibliografskih izvora, on je zapazio koliko su za hrvatski jezik i književnost oni još uvijek nepotpuni, kako ne postoji pregled djela takve tematike u velikim inozemnim znanstvenim i javnim knjižnicama te kako je i ono što postoji slabo poznato čitateljima, naročito onima u anglofonom i frankofonom govornom području. Franolićeva knjiga „A bibliography of Croatian dictionaries“ (Pariz, 1985) prvi je pokušaj kronološkoga pregleda hrvatskih rječnika kroz povijest. Slijedi niz djela o hrvatskim knjigama u Britanskoj knjižnici: nakon sveska „Croatian glagolitic printed texts in the British Library General Catalogue“ (1994), Franolić je sastavio i objavio retrospektivnu bibliografiju knjiga hrvatskih pisaca i onih stranih auktora čija se djela odnose na Hrvate i na Hrvatsku, tiskanih u rasponu od pola tisućljeća, tj. od XVI. stoljeća do naših dana: „Books on Croatia and Croatians recorded in the British Library General Catalogue“, u tri sveska (1996, 1999, 2000).

Usto, u Franolićevoj literarnoj ostavštini je i njegova vrijedna knjižica o Hrvatu iz Donje Austrije Filipu Vezdinu, redovničkim karmelićanskim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo, pod naslovom „Doprinos Filipa Vezdina studiju indologije u Europi koncem 18. stoljeća“ („Filip Vezdin’s Contribution to Indic Studies in Europe on the Turn of the 18 Century“, Paris 1991.). Knjižica o jezikoslovcu Vezdinu, piscu prve sanskrt gramatike, prevedena je na talijanski i tiskana u Velletri 2005.

Spomenimo još jedan oblik njegova rada, samo naizgled nevažan, kojim je još jednom dao nasljedovanja vrijedan primjer. U zahvali prigodom dodjele nagrade za promicanje hrvatske kulture u inozemstvu istaknuo je: „Knjige, ponavljam, treba nabavljati i dostavljati inozemnim knjižnicama, što ja osobno neprestano i radim jer je to dio moga posla.“ Uz pozamašan niz njegovih vlastitih knjiga, koje se nalaze na policama stotina i stotina knjižnica diljem svijeta, pamtit ćemo ga i po tom obliku tiha, samozatajna i ustrajna rada za dobrobit struke i domovine.

Ključne riječi #Branko Franolić #Hrvati u Francuskoj #Vesna Kukavica