Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran.

S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog knjige Nova klasa. U njoj je među ostalim izložio teoriju prema kojoj u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), pa onda i u Jugoslaviji nakon pobjede komunista nije došlo do stvaranja besklasnog društva i diktature proletarijata, nego do tada nepoznate klase, čija je vlast bila potpunija u odnosu na sve ostale vladajuće klase u povijesti. Nazvao ju je političkom birokracijom, a pripadnike nove klase opisao je kao one „koji isključivo na osnovu monopola upravljanja imaju izuzetne privilegije i materijalne prednosti“. Dakle, radilo se o klasi koja je na temelju totalitarizma vlasti upravljala državnim vlasništvom, a pri tome zadovoljavala vlastite interese na štetu ostalog stanovništva.

Međutim, dvadesetak godina ranije, vrlo sličnu kritiku na račun komunističkog sustava u SSSR-u iznio je hrvatski ljevičar, bivši komunist Ante Ciliga, koji je zbog svojih antistaljinističkih stavova pet godina proveo u političkoj kaznionici na Uralu i progonstvu u Sibiru. Svoja iskustva nakon izlaska na slobodu iznosio je od 1936. do 1940. godine u zagrebačkom časopisu Nova Evropa, dok je zaokruženu sliku svojega boravka u SSSR-u prezentirao je u knjizi “U zemlji velike laži”, koja je na francuskom jeziku objavljena u Parizu 1938., a u narednim godinama prevedena na niz svjetskih jezika. Također, nakon boravka u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata zbog ranijeg članstva u Komunističkoj partiji Jugoslavije, Ciliga je pušten na svojevrsnu poluslobodu, pa je o istoj temi pisao i za časopis Spremnost. Valja dodati da je Ciliga gotovo cijeli ostatak života proveo kao vrlo aktivni hrvatski politički emigrant u Parizu i Rimu, a preminuo je 1992. u Zagrebu.

Već u prvome članku u Novoj Evropi iz 1936. godine Ciliga je upotrijebio vrlo sličnu terminologiju onoj Đilasovoj, pišući da je ogroman napredak koji je SSSR ostvario izgrađen „na kostima, na krvi i suzama milijona i grada i sela, na osnovi eksploatacije ugnjetene radeće većine novom privilegisanom manjinom“. U nastavku ovoga teksta bit će detektirane i analizirane sličnosti Ciliginih pojedinačnih ocjena o ustroju vlasti u SSSR-u u međuraću te Đilasove sveobuhvatne „kritike savremenog komunizma“, kako govori drugi dio naslova njegove knjige.

Boraveći u drugoj polovici 1930-ih godina u Parizu, Ciliga je surađivao s nizom ljevičarskih skupina, a uspostavio je i kontakt s tada najpoznatijim komunističkim, antistaljinističkim disidentom – Lavom Trockim. Potonji je Ciligu nastojao uključiti u svoj pokret, no do toga u konačnici nije došlo budući da se Ciliga zalagao za stvaranje široke antistaljinističke koalicije, a i temeljne ocjene Cilige i Trockog o komunističkoj vlasti u SSSR-u bivale su različitije. Upravo se u tim razlikama mogu iščitati Ciligini stavovi o komunističkom i staljinističkom sustavu vlasti.

Iako je Trocki u drugoj polovici tridesetih znao mijenjati neke svoje postavke, za njega je u tom razdoblju SSSR ostao država koja je različita od onih kapitalističkih i fašističkih zbog državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Ovakvo je stanje smatrao samo privremenom fazom, nakon koje će radnici zbaciti birokraciju s vlasti i krenuti u izgradnju socijalizma ili će pobijediti „kontrarevolucija“ i buržoazija će ponovno doći na vlast. U početku se i Ciliga slagao s njime po pitanju privremenosti ovakvoga stanja, no 1938. godine Ciliga je odustao i od takvog tumačenja, smatrajući da će se birokratsko uređenje zadržati stanovito vrijeme. On se, pod utjecajem drugih antistaljinističkih grupa, zapitao je li državno vlasništvo nad proizvodnjom ikada bilo napredan element, i to u rukama birokracije, pritom kasnije posumnjavši i u Lenjina, kojega je smatrao začetnikom birokratske sovjetske države.

Nakon sukoba oko suradnje s ostalim antistaljinistima u Parizu, Ciliga je nastavio razrađivati svoje misli, optužujući trockiste da su previše povezani s birokratskim sovjetskim sistemom, odnosno da su potekli iz njega potekli te da ne mogu objektivno kritizirati taj sistem. Trocki je, prema Ciligi, teoretičar režima, kojega je u djelo na ipak rigidniji način proveo Staljin. Za Ciligu, komunistička partija u kojoj su raširene buržoaske navike (!) i koja vlada uz pomoć birokracije i različitih stručnjaka, činila je novu klasu koja je vladala Sovjetskim Savezom. Sva je proizvodnja bila u rukama te nove klase, a radnici su bili u gorem položaju nego u kapitalističkim zemljama. Zaključio je da je birokracija iskvarila sve navodno pozitivne rezultate koje je donijela Revolucija. Staljinizam je za Ciligu bio nasljednik boljševičkog birokratizma, koji se, kako je tvrdio Ciliga, počeo razvijati još pod Lenjinom. Za Trockog je ovakva kritika Lenjina bila neprihvatljiva. Dok je Ciliga smatrao da je u SSSR-u na djelu državni kapitalizam, Trocki je i dalje tvrdio da u SSSR-u postoji diktatura proletarijata, bez obzira na političke oblike, jer se nacionalizirana imovina, nalazeći se u rukama države, štiti od buržoazije koje je nekada s pomoću te imovine izrabljivala radničku klasu.

Đilas je, želeći opravdati svoja mladenačka uvjerenja te sve ono što je činio kao jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita za vrijeme Drugog svjetskog rata te u prvim godinama postojanja komunističke Jugoslavije, komunističke revolucije u pojedinim zemljama ocijenio iznimno pozitivno. Tvrdio je kako su se zemlje poput Rusije, Jugoslavije i Kine našle na prekretnicama – krenuti u snažnu industrijalizaciju ili potonuti u još goru zaostalost i postati plijen snažnijih država i inozemnog kapitala. Prema Đilasu, jedini način za ostvarenje brzog gospodarskog i društvenog preobražaja te obrane od nasrtaja stranaca bilo je provođenje revolucije pod vodstvom komunističke partije. Pri tome je isticao da je korištenje široke represije bilo nužno da bi se postigao prethodno spomenuti cilj. Međutim, nastavlja Đilas, u ranijim revolucijama „revolucionarna sila i nasilje bili su samo nužno zlo i sredstvo“, dok su ih komunisti uzdigli „na visinu kulta i konačnog cilja“.

Na Zapadu su revolucije nakon, kako ih Đilas uvjetno naziva, odstupanja i lutanja, završavale demokracijom, a na Istoku despocijom. Slično kao i Ciliga, zaključio je da komunistička revolucija nije ostvarila niti je bila sposobna ostvariti ideale zbog kojih je vođena, ujedno tvrdeći, a pritom zaboravljajući na stotine milijuna ubijenih i na razne načine potlačenih, da je komunistička revolucija u modernu civilizaciju uvela velike dijelove Europe i Azije čime su stvorene pretpostavke za slobodnije i naprednije društvo.

Budući da komunistička revolucija nasilnim sredstvima izvršava ono što je kapitalizam izvršio na Zapadu – industrijsku revoluciju, onda je ona „državno-kapitalistička revolucija“, što podrazumijeva da ona stvara i državno-kapitalističke odnose. Ovome je Đilas dodao da u komunističkim zemljama nisu uspostavljeni državno-kapitalistički odnosi, iako su im prilično slični. Podsjećajući da je Lenjin za državni kapitalizam rekao da je „predsoblje socijalizma“, dakle, prva faza socijalizma, Đilasova analiza pokazuje sličnost, gotovo istovjetnost s Ciliginom „dijagnozom“ geneze nove klase i tipa vlasti u SSSR-u.

Ako je komunistička revolucija dovela do izgradnje državno-kapitalističkih odnosa, onda bi korak u pravom smjeru po komunističkoj teoriji, upozorava Đilas, bilo smanjenje pritiska i samovolje državne birokracije. No, komunisti čine upravno suprotno, neprestano se zalažući za jačanje rada državne administracije, a istodobno tvrdeći da se bore protiv birokratizma. Opisujući strukturu društva u komunističkom sustavu, Đilas navodi da se na vrhu nalazi partijska profesionalna birokracija koja upravlja formalno podržavljenom ili podruštvljevenom imovinom i životom društva. Ona je poseban privilegiran sloj, zbog toga što monopolistički upravlja nacionalnim dohotkom i formalno državnim vlasništvom.

„Ako svojina nije – a zaista nije – ništa drugo doli pravo korišćenja i raspolaganja, i ako se ovim pravom koristi jedan određen sloj, onda se u komunističkim državama ne radi u krajnjoj liniji ni o čemu drugom, nego o nastanku jednog novog oblika svojine, odnosno nove vlasničke eksploatatorske klase“, zaključuje Đilas. Vraćajući se na ciljeve i dosege komunističke revolucije zaključuje i ovo: „Komunistička revolucija, vođena u ime ukidanja klasa, dovela je – nasuprot ranijim revolucijama – do najpotpunijeg gospodstva isključivo jedne – nove klase“.

Đilas se također osvrnuo na i kritike Trockoga na račun komunističkog sustava u SSSR-u, došavši generalno do istog zaključka kao i Ciliga, koji je dobro sažet u sljedećoj rečenici: „I mada se Trockom ne može poreći zasluga da je prvi – makar i nesvesno, pokušavajući da ga spasi – počeo da otkriva unutarnju suštinu savremenog komunizma, mora se reći i da on ovu nije bio kadar do kraja da sagleda“. Đilas objašnjava kako je Trocki smatrao da se komunizam u Sovjetskom Savezu može spasiti promjenom u rukovodstvu, te da je degeneracija partije i revolucije i dominacija birokracije samo privremena pojava. No, kako je tvrdio i Ciliga, na djelu je bilo nešto trajnije – Staljinov uspon na vlast nije bilo samo preuzimanje vlasti u režiji jednog despota, nego cijele nove klase.

I Ciliga i Đilas isticali su kako je jedna od karakteristika te nove klase, pogotovo njenog najvišeg sloja privilegiranost, parazitiranje na plodovima rada potlačenih. Ciliga tako 1937. godine u Novoj Evropi piše da „jedna grupa ljudi, privilegisana manjina“ živi „široko i bogato na račun druge grupe, ugnjetene eksploatisane većine“. Đilas pak zaključuje ako se pripadnost nekoj klasi manifestira uživanjem pogodnosti na temelju vlasništva, onda se to na primjeru političke birokracije manifestira kao dobivanje viših prihoda od onih koji bi se za tu vrstu posla realno trebali isplaćivati te u vidu privilegiranog položaja u društvu koji donosi razne benefite. U komunizmu je vlast izjednačena s privilegijama i vlasništvom, pa Đilas kaže: „Zbog toga u komunizmu vlast, odnosno politika kao profesija, postaje idealom ako ne svih – budući da je to praktično nemogućno – ono onih koji se ne mogu oteti želji ili imaju izgleda da parazitski žive na račun drugih“.

Obojica su kritizirali i nemoralnost nove klase. Spomenuto je kako je Ciliga rekao da među njenim pripadnicima vladaju „buržoaske navike“. Đilas je o tome zapisao sljedeće: „S osećanjem da vlast, odnosno raspolaganje nacionalnom svojinom donose i blagodeti ovoga sveta, neizbežno mora da raste i laktaštvo, neiskrenost, ulizištvo i surevnjivost. Karijerizam i množenje birokratije neizlečive su bolesti komunizma.“

I iz ovog kratkog pregleda vidljivo je da su Đilasove teze o vladajućoj novoj klasi u komunističkim režimima u suštini jednake onome što je o toj temi zaključio Ciliga još u drugoj polovici 1930-ih. Takvu ocjenu ne umanjuje činjenica da je Đilas detaljno razradio i kontekstualizirao svoje teze, dok se Ciliga nije trudio usustaviti svoje misli i zaključke. Ciliga je u svojim člancima te knjizi svijetu razotkrio „rusku enigmu“. Naime, njegova knjiga “U zemlji velike laži” u engleskoj je varijanti nosila naziv The Russian Enigma. Međutim, oni koji su trebali čuti njegovu poruku očigledno nisu slušali, pa su stotine milijuna ljudi od Drugog svjetskog rata pa do propasti komunizma koncem 1980-ih i početkom 1990-ih na vlastitoj koži morale iskusiti ono na što je upozoravao Ciliga još koncem 1930-ih godina.

Ključne riječi #Ante Ciliga #Milovan Đilas #U zemlji velike laži