Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],
žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.
[…]
Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,
pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“

Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora bili su i ostali kulturna iskaznica hrvatskoga identiteta – ples, stih, nošnja, pjesma i glazba s hrvatskih tradicijskih instrumenata kreativan su okvir u kojemu su stasale generacije Hrvatica i Hrvata izvan domovine podsjećajući prvi naraštaj iseljenika na zavičaj i upoznavajući njihove potomke s kreativnom ostavštinom predaka. U svemu tome stvaralačkom bogatstvu posebnu je ulogu odigrao jedan instrument bez kojega je gotovo nezamisliv hrvatski narodni ples – tamburica ili tambura.

Tamburica je od davnih dana prisutna u hrvatskoj dijaspori jednako kao i u Hrvatskoj te je s pravom smatramo nacionalnim hrvatskim glazbalom koje najprirodnije povezuje dva dijela istoga narodnog bića ‒ onoga u domovini i onoga u tuđini. Postala je tamburica prepoznatljiv dio hrvatske glazbene tradicije, iako nije izvorno iz hrvatskoga podneblja te vuče svoje korijene iz davne Mezopotamije. Kao narodni instrument pratila je hrvatskog emigranta kamo god je odlazio i bila mu predmet utjehe, svjedok porijekla, identiteta i tuge za zavičajem.

Kao što je sredinom 16. stoljeća stigla u Slavoniju i Bačku seobom hrvatskoga življa, Bunjevaca i Šokaca, iz Bosne, gdje je tijekom 18. stoljeća postala najistaknutijim narodnim instrumentom, tako je s prvim većim migracijama naših sunarodnjaka preplovila oceane i osvojila nove prostore svijeta kamo god je stupila hrvatska noga.

Što je to privlačno u tom instrumentu tijela sačinjenog od plemenita drveta na koje je preko vrata i trupa postavljeno nekoliko žica razapetih od vijaka za ugađanje do zapinjače na bazi instrumenta? Čime se to tamburica uvukla u dušu našeg čovjeka? Lako savladiva tehnika sviranja omogućila je početniku rekreativcu brzo savladavanje osnova muziciranja, a svojim sjetnim bojama zvuka podgrijavala je tople emocije slušatelja. Tamburica je pratila sve važnije događaje u životu Hrvata u tuđini korištena kao pratnja plesačima folklora, ali i kao solistički instrument (samica) ili kao član vokalno instrumentalne skupine u izvedbi tradicijskih narodnih popijevki i novih skladbi prilagođenih njenim karakteristikama.

Uz svoju ulogu u narodnom stvaralaštvu, tamburica od 1847. godine dobiva i na umjetničkom značaju kada glazbenik, pedagog, preporoditelj, skladatelj i saborski zastupnik Paulusa Pajo Kolarić osniva prvo Tamburaško društvo u Osijeku. Od onda je tambura prošla dugačak put razvoja premetnuvši se u različite oblike te razvivši mnogostruke karakteristike i načine ugađanja, otvarajući različite izvedbene mogućnosti i boje zvuka da bi danas izborila svoje ravnopravno mjesto s ostalim instrumentima profesionalnog muziciranja u vrhunskim ansamblima i orkestrima. Tamburica se razvila u nekoliko različitih oblika ‒ od bisernice, brača i bugarije, do čela i berda ‒ čime su se znatno proširile mogućnosti interpretiranja složenijih kompozicija što je doprinijelo i sve većoj popularnosti toga omiljenog instrumenta među Hrvatima u domovini i dijaspori.

Bogata povijest i značaj tamburice u hrvatskom iseljeništvu vezana je za ulogu gore spomenutog Paje Kolarića i njegova tamburaškog sastava. Iz Osijeka je tamburica poput kometa osvojila svijet. U manje od tri desetljeća hrvatski iseljenici, posebno između 1880. i 1914., pokrenuli su razvoj tamburaške glazbe od SAD-a i Južne Amerike do Australije i Azije. U SAD-u su najraniji ansambli nastali već u kasnim 80-ima 19. stoljeća, a njihovi su nastupi, uključujući i koncert u Carnegie Hallu 1900., svjedočili snažnu vezu s domovinom. Tamburaški orkestar „Živila Hrvatska“ (Long Live Croatia) nastupio je u Bijeloj kući za predsjednika Roosevelta 1900. godine. Tamburaši su zbog izvođenja i obrada američkih pjesama i valcera često obogaćivali i vlastite glazbene partiture, pa su čak i engleski jezik i melodije vješto integrirali u svoj repertoar.

Od 1903. do 1914., zahvaljujući časopisima Tamburica i Sloga, tamburaški su se ansambli u inozemstvu povezivali s domovinom putem izvođenja izvornih partitura i suradnje s hrvatskim skladateljima i pedagozima. S vremenom su i u iseljeništvu stasali vrsni izvođači, skladatelji i nastavnici. Turneje tamburaških ansambala bile su često vrlo ambiciozne i popularne, a jedna je planirana čak za najdužu putnu rutu koja bi obuhvatila Ameriku, Aziju i Europu. Tako su, na primjer, tamburaši iz Buševca kraj Zagreba već 1905. godine nastupili u Clevelandu. Hrvatski tamburaši djelovali su i u Južnoj Americi i Australiji. U Zapadnoj Australiji tamburaško društvo već 1910. djeluje u Boulderu. U Broken Hillu orkestar „Hrvazska tamburica“ sudjeluje u svim važnijim događajima zajednice od 20. godina prošloga stoljeća.

U Africi je osnovan prvi tamburaški zbor „Jadran“ u Johannesburgu 1903. I u Vijetnamu je prije više od stoljeća jedan Hrvat, Antun Jordan, u suradnji s lokalnom regimentom osnovao tamburaški ansambl. Zanimljivo je, također, da su u značajnom broju u raznim tamburaškim ansamblima svirale i žene. Tamburaška glazba je bila više od običnog muziciranja — bila je i do danas je ostala demonstracija nacionalnog identiteta, veze s domovinom i sredstvo očuvanja hrvatske kulture u svijetu. Tamburaški ansambli su igrali važnu ulogu u promociji izvorne hrvatske glazbe, popjevke, jezika i običaja, u okupljanju i druženju naroda, povezivanju i stvaranju novih obiteljskih i prijateljskih veza, a djeluju i danas u hrvatskim zajednicama diljem svijeta.

Danas je teško precizno odrediti broj sličnih tamburaških sastava u iseljeništvu, jer se često formiraju u manjim lokalnim sredinama ili se gase nakon izvjesnog vremena, a informacija o svim sastavima još uvijek nije centralizirana. Međutim, procjene govore da danas postoji više od stotinu aktivnih tamburaških i folklornih ansambala u svijetu, posebno u zemljama s velikim hrvatskim iseljeništvom ‒ u SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj i Švedskoj. Oni djeluju kroz kulturno-umjetnička društva, uz hrvatske katoličke centre, kao samostalni ansambli ili u okviru neke dijasporske institucije ili folklorne skupine. U SAD-u je aktivno više od 80 tamburaških skupina koje djeluju kroz hrvatske kulturne centre, udruge i društva. Posebno su poznati ansambli u New Yorku, Chicagu, Pittsburghu i drugim gradovima gdje postoji veća hrvatska zajednica. Te skupine često nastupaju na kulturnim manifestacijama, poljoprivrednim sajmovima i folklornim festivalima, promovirajući hrvatsku tradiciju i baštinu.

U pedesetim i šezdesetim godinama u Americi su tamburaške i folklorne udruge doživjele veliki procvat. Zahvaljujući tome sazrela je ideja o održavanju jedne godišnje manifestacije koja bi okupila na jednome mjestu sve skupine i ansamble u obliku festivalske priredbe. Ta je odluka pridonijela još većoj popularnosti kulturno umjetničkog stvaralaštva među mladim potomcima iseljenika te se broj članova ansambala umnogostručio.

Hrvatska bratska zajednica, najmoćnija i najdugovječnija hrvatska društvena organizacija u SAD-u na čelu s mudrim predvodnikom, vizionarom i predsjednikom Zajednice Bernardom Luketichem i skupinom predanih aktivista, utemeljila je 1966. Tamburaški festival mladeži HBZ-a koji se od tada organizira svake godine u drugome gradu i tako obilazi Ameriku promovirajući hrvatsku kulturnu baštinu. Od njihova osnutka do danas više puta su posjetili domovinu svojih predaka. Kao i ranije, godine 2024. u organizaciji Hrvatske matice iseljenika održali su u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nezaboravnu večer svirke i plesova pod naslovom „Tambure kroz generacije“. Bila je to kruna djelovanja 56 godina starog Tamburaškog festivala mladih i 37 godina postojanja Tamburaškog festivala za odrasle svjedočeći i opet radost i ponos zbog pripadanja velikoj hrvatskoj nacionalnoj kulturnoj i glazbenoj baštini. Došli su sa svih strana SAD-a i Kanade.

I u hrvatskoj dijaspori u Kanadi od sredine 20. stoljeća djeluju brojna folklorna društva s tamburaškim sekcijama, posebno u Torontu, Hamiltonu, Vancouveru i Winnipegu. Trenutačno u Kanadi postoji više od 30 tamburaških i folklornih sastava, uključujući neke od najstarijih i najaktivnijih u inozemstvu, poput Hrvatskog kulturnog centra u Torontu i Hrvatskog kulturnog društva u Hamiltonu. Ti sastavi često održavaju radionice, festivale i turneje, te brinu o vrsnoći i autentičnosti baštinskog nasljeđa.

U Australiji se kulturno-umjetnički život znatnije razvijao nakon masovne doselidbe Hrvata na kontinent početkom 1950-ih godina, s uspostavom hrvatskih katoličkih centara, kulturno-umjetničkih društava i škola hrvatskoga jezika. Tamburaški sastavi su svoje aktivnosti održavali u prostorima hrvatskih katoličkih centara ili u društvenim domovima. U Australiji danas djeluje više od 20 tamburaških i folklornih skupina, primjerice u Sydneyu, Melbourneu i Adelaideu. Ove skupine često sudjeluju na tradicionalnim hrvatskim festivalima i australskim manifestacijama, multikulturnim sajmovima, božićnim i uskrsnim priredbama, te održavaju samostalne koncerte ili nastupaju kao pratnja folklornih skupina.

U većini slučajeva, tijesne veze tih ansambala i sastava s domovinom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom odnose se na sudjelovanje u zajedničkim projektima, festivalima i gostovanjima posredstvom Hrvatskih kulturnih i edukativnih institucija, kao i za potrebe hrvatskih diplomatskih misija. Pedagozi ili učitelji u tim skupinama najčešće su članovi samih sastava, često iskusni glazbenici i poznavatelji folklorne baštine s posebnim iskustvom u čuvanju i prenošenju tradicije. U pojedinim slučajevima, u okviru formalnih ili neformalnih edukacijskih programa, uključuju se i profesori hrvatskog jezika ili etnomuzikolozi iz Hrvatske i BiH, koji sudjeluju u radionicama i kulturnim projektima. Za veliki doprinos održavanju veza s domovinom i BiH u pružanju edukacije voditelja, organizaciji gostovanja, pribavljanju instrumenata i notnog materijala i drugih oblika podrške zaslužna je Hrvatska matica iseljenika, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Ansambl LADO.

Tamburaška glazba je oduvijek bila važan prenositelj narodne kulture i snažan simbol identiteta hrvatske glazbene baštine povezujući prošlost i sadašnjost hrvatskoga naroda otvorenog spram budućnosti. Za Hrvate u svijetu tamburica je bila i ostala sidro koje ih veže s domovinom. I kako kaže pjesma „Ona [im] nosi zvuk davnina koji spava u žicama, pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama“. Skromna tamburica prometnula se u most između domovine i njezinih raspršenih kćeri i sinova. I tako neka bude dokle god bude Hrvata.

Ključne riječi #festival HBZ-a #tamburica u dijaspori #Tuga Tarle