Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske države. Unatoč tome što je niz njegovih suboraca, sumišljenika i prijatelja u nizu prilika s neoborivim argumentima ukazivao na to da Bušić takvo što nikada ne bi izgovorio ili napisao. Zbog želje da se okonča, ili barem svede na najmanju moguću mjeru širenje te neistinite izjave, u ovome članku neće biti reproducirana, a svakome tko je imalo upućen u temu, znade da počinje riječima „Da smo složni i čestiti…“.

U njoj Bušić tobože govori o tome da je poslovična hrvatska nesloga glavni razlog tomu što Hrvati nemaju svoju samostalnu državu. Nadalje, da će ona ipak nastati kada se bude rušio Berlinski zid, ali da će se sloboda morati izboriti u ratu sa Srbima, a „možda i s Turcima“. Nakon toga slijedi nekoliko ključnih rečenica kojima se poručuje da će Hrvatima zapravo mnogo gore biti „pod našima“, koji će nas rasprodati strancima. I na koncu, upozorava nas „Bušić“, i to 2007. godine – tri desetljeća nakon što ga je smaknula jugoslavenska obavještajna služba u Parizu, da će nam najveći izazov u povijesti biti obraniti se od „naših“.

Bruno Bušić bio je od svojih dječačkih dana, pa do smrti u Parizu, uvjereni zagovaratelj i borac za hrvatsku državotvornu ideju. To je bila konstanta njegovoga djelovanja, a mijenjala su se samo sredstva i načini rada na njenome ostvarenju, ovisno o prilikama i sredinama u kojima je djelovao. Ono je bilo najotvorenije i najraznovrsnije u vrijeme njegovoga trećeg i, kako će se pokazati, posljednjeg egzila, od 1975. do 1978. godine. Konzultiranjem brojnih i različitih izvora koji govore o Bušićevom radu – njegovih objavljenih tekstova u hrvatskim emigrantskim časopisima, pisama suborcima, dokumenata jugoslavenskih obavještajnih službi o njemu te sjećanja suvremenika, nameće se zaključak da je Bruno Bušić u spomenutome razdoblju nastojao modernizirati i revolucionarizirati hrvatsku oslobodilačku borbu.

Želio je da Hrvati, riječima Franje Tuđmana, uzmu svoju sudbinu u svoje ruke, da se prometnu u faktor koji neće čekati da im slobodu dade netko drugi, nego da se sami izbore za nju. Jedan od najvažnijih elemenata u tome nastojanju bilo je ostvarivanje što šire hrvatske sloge, i među hrvatskim političkim emigrantima u inozemstvu, i među Hrvatima, podijeljenima bratoubilačkim sukobom iz Drugoga svjetskog rata te kasnijim zbivanjima, općenito. Dakle, Bušićev rad u vrijeme kada je navodno dao svoju sumornu i obeshrabrujuću viziju buduće hrvatske države, bio je orijentiran na odlučnu i beskompromisnu borbu za nju na temelju ostvarivanja sloge, zajedništva i suradnje među razjedinjenim i sukobljenim hrvatskim opcijama te na jačanje samosvijesti hrvatskoga naroda, širenje uvjerenja da ima snage vlastitim se rukama izbaviti iz ropstva.

Tobožnja vizija hrvatske države Brune Bušića i njene budućnosti dijametralno je suprotna opisanome Bušićevom nastojanju, za koje je dao život. Bušić, želeći probuditi u Hrvatima prkos, otpor i neustrašivost iz njihovih hajdučkih vremena, te se identificirajući dijelom sa svojim davnim pretkom, hajdučkim vođom Ivanom Bušićem Rošom, nikada ne bi obezvrjeđivao cilj koji je trebao biti konačan produkt te borbe – samostalna hrvatska država. Bušić, koji je povezivao Hrvate raznih pozadina koji su se našli u oprjeci Beogradu – od bivših komunista otriježnjelih od jugoslavenstva, do bivših pripadnika režima Nezavisne Hrvatske Države koji su spoznali i priznali njegove promašaje, pa do mladih revolucionaraca neopterećenih ideologijama, „školovanih“ na Grguru, Golome i Staroj Gradiški, nikada ne bi dijelio Hrvate. Nikada ne bi, bez obzira na nadahnjivanje hajducima, muslimane u Bosni i Hercegovini nazvao Turcima, budući da ih je, kao i svi hrvatski politički emigranti, držao dijelom hrvatskoga naroda. Da ih je smatrao „Turcima“ s kojima će se „pobiti“, ne bi 1976. godine u Njemačkoj išao u posjet umirućem Ibrahim-begu Pirić-Pjaniću, časniku Hrvatskih oružanih snaga i istaknutom Hrvatu muslimanske vjere u emigraciji.

Bruno Bušić, zbog svoje nesalomljivosti pod pritiscima i udarcima jugoslavenskoga komunističkog režima postao je nadahnuće i uzor kako domovinskim tako i na sve četiri strane svijeta protjeranim Hrvatima za otpor Beogradu u borbi za samostalnu hrvatsku državu, kao i simbol prijekopotrebnoga hrvatskog jedinstva u toj borbi. Zbog toga je i izgubio život, pa tako jugoslavenska obavještajna služba nakon što ga je pogubila zadovoljno zaključuje: „Ukupne mjere Službe na razbijanju jedinstva ustaške emigracije posebno su rezultirale nakon smrti Brune Bušića. Dakle, u prošloj godini Služba je uspjela razbiti ono što je Bušić ostvario kroz HNV [Hrvatsko narodno vijeće, krovno tijelo većeg dijela hrvatske političke organizacije, op. au.], tj. kakvo takvo jedinstvo starije i mlađe ustaške emigracije“. Upornim prišivanjem u uvodu spomenutih riječi Bušiću, omalovažava se i umanjuje njegova borba – i u konačnici – žrtva.

Bruno Bušić nije imao luksuz promišljati kako će izgledati hrvatska država, jednom kada bude stvorena. Sva njegova pozornost i energija bila je usmjerena na ono što je trebalo prethoditi njenome stvaranju – oslobodilačkome procesu. Jer, boriti se za samostalnu hrvatsku državu u vrijeme Bušićevog života, značilo je boriti se za dalek, gotovo nestvaran cilj, za san. Komunističku Jugoslaviju pomagala su i podržavala oba hladnoratovska bloka, svaki iz svojih interesa, a podrška je dolazila i od brojnih pojedinaca i krugova na Zapadu, zavedenih jugoslavenskom državnom promidžbom o naprednoj i humanoj inačici socijalizma – samoupravljanju. Beogradski je pak režim u zemlji brutalno gušio bilo kakav oblik nezadovoljstva, progoneći i marginalizirajući svoje neistomišljenike i protivnike.

Hrvatske političke izbjeglice na Zapadu demonizirao je i diskreditirao, lijepeći im etikete fašista, terorista i masovnih zločinaca, istodobno ubijajući one koje se nikako drukčije nije moglo obeshrabriti, zaustaviti. Biti borac za samostalnu hrvatsku državu u tim okolnostima značilo je biti idealist. A idealist ne može biti onaj koji bezgranično i bezuvjetno ne vjeruje u svoj cilj. Biti borac za samostalnu hrvatsku državu kada se za to plaćalo i glavom, kako je platio i Bušić, moglo se samo ako je netko bio zaljubljen u Hrvatsku. A takva osoba nikada ne bi o svojem idealu, svojem predmetu obožavanja govorila s razočaranjem i defetizmom. Samo čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku mogao je svojevoljno prihvatiti lutanje i životarenje po zapadnoj Europi, život u teškoj neimaštini te neprestano osvrtanje preko ramena zbog Udbinih doušnika i ubojica.

Bruno Bušić bio je veliki protivnik malodušja, očajavanja i žalopojki, upozoravajući svoje klonule sunarodnjake da prestanu druge tražiti da im daju ono što žele – slobodu za Hrvatsku. A njegova navodna vizija hrvatske budućnosti upravo obilježena tim elementima – rezignacijom i dizanjem ruku od cilja za koji je toliko mnogo žrtvovano.

Ostavljajući po strani pitanje zašto je došlo do pripisivanja navedene „žalopojke“ Bruni Bušiću, valja istaknuti da se neprestanim obnavljanjem te laži, više nesvjesno, ali poneki i svjesno, diskreditira hrvatsku državu. Jer, ako nam je pod „našima“ još i gore nego pod „strancima“ – postavlja se pitanje zašto smo se za nju uopće borili? Čin stvaranja nacionalne države, koja i dalje ostaje najidealniji okvir za očuvanje samobitnosti jednoga naroda, valja strogo lučiti od procesa izgradnje države, koji pak nikada ne prestaje, budući da se jednom stvorena država neprestano susreće s novim izazovima te istodobno, pogotovo u hrvatskom slučaju, nastoji sanirati teške posljedice prošlosti – naslijeđe totalitarizama, ratova i teških ideoloških sukoba. U tome procesu svakako ima i pogrešaka, no umjesto da ih se predimenzionira i zbog njih dovodi u pitanje opravdanost stvaranja hrvatske države, treba raditi na njihovome uklanjanju i popravljanju. I umjesto da očajavamo – a Bruno Bušić u pismu jednome prijatelju 1976. godine upozorio je da se „s očajem ne može daleko naprijed“ – valja nam biti graditeljima hrvatske države, nasljednicima onih koji su ju stvorili i ugradili svoje živote u nju. Onih koji su za nju stradali prije ’91 i onih koji su pali u borbi za nju od ’91 nadalje, a koje simboliziraju upravo Bruno Bušić i jedan od heroja obrane Vukovara, Blago Zadro – obojica poginuli na isti datum – 16. listopada.

Ako već se želimo nadahnjivati Bušićevim riječima, onda iz pregršta njegovih izvanrednih članaka možemo izdvojiti jednu poruku s kraja teksta naslova „Poziv na dostojanstvo i slobodu“, koji je kao „krik hrvatskih disidenata“, da upotrijebimo naslov nedavno objavljene knjige Julienne Bušić, odjeknuo svijetom 1976. godine. Bruno Bušić poručuje i poziva: „Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti.“ Kao što su se mnogi odazvali tome pozivu u vrijeme stvaranja neovisne Republike Hrvatske i njene obrane u Domovinskom ratu, i danas nam je odazvati se na rad s ciljem njene izgradnje, osnaživanja i daljnjeg pretvaranja u istinski slobodarsko društvo.

Ključne riječi #Bruno Bušić #Julienne Bušić #Wollfy Krašić