Književnici u Australiji
FOTO: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova
Ne tražite ljudi ovdje,
Ne tražite mene,
Već tražite mene tamo
Ispod masline zelene.
(S. Žarnić)
Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i što je najvažnije, igraju nogomet koji je toliko pridonio sportskom životu Australije.“ Borba protiv tih predrasuda nije bila laka. Negativne su predodžbe o cijeloj hrvatskoj zajednici nekoliko desetljeća kolale u javnom prostoru Australije potpomognute djelovanjem jugoslavenskih tajnih agenata čemu su pridonosili i pojedini australski mediji i povodljivi političari, predstavljajući ih empirijskim činjenicama, te su u znatnoj mjeri utjecale na dugotrajnu izolaciju hrvatske etničke zajednice od australskog mainstreama.
Malo nam je znano koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine. Od najranijih dana odselidbe stvarana je književnost na hrvatskom materinskom jeziku u dijaspori, kako među iseljenicima tako i među izbjeglicama, ali i u Bosni i Hercegovini kao i u manjinskim hrvatskim enklavama u susjednim zemljama te je bila […]
Politizacija društvenog života hrvatske dijaspore odrazila se i u kulturnoj sferi i u svakodnevnom životu, kako u autopercepciji pojedinaca i skupine u cjelini tako i u kontinuiranom manifestiranju “buntovničke prirode” pripadnika hrvatske etnije kao rezultata izbjeglištva, borbe za priznanje nacionalnog identiteta, dubokih frustracija zbog položaja drugosti i osobnih gubitaka brojnih pripadnika hrvatske dijaspore u Australiji.
U prethodnoj kolumni naveli smo, a sada možemo i potvrditi, da se to odnosilo na sve sredine gdje su se stvarale dijasporske zajednice u vrijeme nepostojanja hrvatske države na raznim stranama svijeta, tamo gdje se vodila borba za očuvanje nacionalnog identiteta. Kada je riječ o australskim Hrvatima, bila je to heterogena skupina pristiglih iz raznih krajeva hrvatskih zemalja s različitim navikama, jezičnim, kulturnim i tradicijskim specifičnostima čiji su životni uvjeti s početka bili osobito teški, a udaljenost od obitelji i doma nepremostiva. U takvim okolnostima, bez posebne naobrazbe, u borbi za kruhom i uspostavom kakvog-takvog društvenog nukleusa u kojemu će se osjećati svoji sa svojima, iseljenici nisu imali vremena, znanja ni mogućnosti da stvaranju i uživaju plodove visoke kulture.
Malobrojni pojedinci ponešto bi uspjeli napisati i objaviti u iseljeničkom tisku ili se izraziti na neki drugi umjetnički način dok je većina svoje potrebe za kulturnim i umjetničkim sadržajima nalazila isključivo u njegovanju vjerskih i narodnih običaja i priredbi, kada su im to prilike dopuštale. Trebalo je raditi od jutra do sutra na poljima šećerne trske ili u brdima Snowy Mountainsa, u tvornicama i na građevinama pa nije bilo ni znanja ni prilika za predah. Tako su mnoga djela nastajala tek u godinama relativnog smiraja i stečene materijalne sigurnosti budućih autora kad su retrospekcija i memorija dobile vrijeme i prostor za slobodno cvjetanje.
Prvi skromni pokušaji kreativnog izričaja u iseljeničkom tisku pojavljuju se kao članci, pjesme i crtice o životu u tuđini i prilikama u domovini. Od kompleksnijih djela, najbrojniji bili su izvještaji o doselidbi Hrvata na australsko i novozelandsko tlo te neka vrsta kronika o zbivanjima i načinu života u novom okruženju. Zahvaljujući autorima poput Marina Alagicha; Vincenta Serventyja (An Australian Life); Nevena Smoje (History of Croatian Pioneers in Western Australia); Mate Tklačevića (Croats in Australia); Mary Stenning (Croatian and Slav pioneers in Australia) u Australiji te Andrije Trlina (The Yugoslav in New Zealand…); Stephena Jelicicha (From distant villages); Ante Klarića (Povijest hrvatske katoličke misije u Aucklandu); Georgea L. Skansija (The Fight for Freedom of the Yugoslavs 1919) i Jamesa Belicha, autora četiri knjige o povijesti Novog Zelanda, sačuvana su svjedočanstva o ranim migracijama u taj udaljeni predio našega planeta.
Od novijih autora povijesti useljavanja, nastalih krajem 20. i početkom 21. stoljeća, najcjelovitije djelo su dvije knjige Fabijana Lovokovića, (Hrvatske zajednice u Australiji: nastojanja i postignuća te U pomoć Hrvatskoj), zatim A cry from afar: Croats of (Western) Australia (1976-2016) Stjepana Asića i The Fountain and the Squeezebox, o životu moliških Hrvata u Perthu, Johna F. Clissa-e. Pojavom znanstvenih radova istaknutih profesionalaca hrvatskog podrijetla, Vesne Drapač, Ilije Šutala, Waltera Voryja Lalicha, Kristine Kalfic ‒ posvećenih istraživanju i povijesti hrvatske dijaspore otvoren je, u posljednjih tridesetak godina, prostor za dubinsku analizu društvenog fenomena hrvatske dijaspore u Australiji.
Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]
Od tada se sve češće pojavljuju i autobiografije i memoari. Među najranijim memoarskim zapisima su djela Zona Darvenice (An Australian Saga) te The Home Fires Anthonyja Splivala. Steve Horvat piše Accomplished dreams: from hardship in a tiny Croatian village to success in Australia, a Vanda Boras Podravac, Dnevnik iz hrvatske dijaspore…; Frank Grivec progovara o svome životu u knjizi A glimpse from the past: the life and story of Frank Grivec. Ivana Bačić Serdarević, pak, donosi romansiranu biografiju Mojmira Damjanovića (Mojmir); Phillip Brajkovich objavljuje Memories of the past, Our Family Tree, Mick Illich objavljuje autobiografiju The Toil and The Promise a Ivica Licitar (John Lisyak), Stories of my Life. Neke od tih (auto)biografija pisane su na engleskom jeziku dok su druge nastale na hrvatskom ili su objavljene u dvojezičnoj varijanti.
Romani, drame i kratke pripovijesti pojavljuju se relativno kasno i u velikom broju slučajeva na hrvatskom su jeziku da bi se tek na prijelazu tisućljeća, a posebno u posljednja dva desetljeća pojavili novi autori čija su djela na engleskom originalu. Pripadnici starije dijaspore, doseljenici, osim izuzetaka, pisali su na hrvatskome dok se njihovi potomci rođeni u Australiji i Novom Zalandu javljaju na engleskom jeziku.
Prve pripovijesti i romane na Novom Zelandu nalazimo u djelima Amelije Batistich (An Olive Tree in Dalmatia and Other Stories, Sing Vila in the Mountain te brojni drugi naslovi) koja, osim što je plodan autor i odličan pripovjedač, svojim djelima prva osvaja prostor novozelandske manjinske i „ženske“ književnosti. Slijedi zatim Anna Roberts s povijesnim romanom Luka, John Yelash, (Forty Thousands Beers i monodrama Jail Song) s prikazujući mračne strane iseljeničkog života, Veljko Ćurin s autobiografskim romanom Živjet ćete kao bogovi i Leanne Radojkovich s pregrštom kratkih priča po časopisima i zbornicima.
U Australiji je posebno uspješan iseljenik iz Zavidovića, Karlo Kiseli. Kao politički izbjeglica iz Jugoslavije odlično je savladao engleski te se istaknuo kao izvrstan dramski pisac i prozaik, a piše na engleskom i hrvatskom jeziku. Neki ga književni teoretičari smatraju jedinim relevantnim književnikom među australskim Hrvatima. Među rijetkim dramskim piscima istaknuo se George Blazevic iz Pertha autor nekoliko vrlo uspjelih kazališnih komada (Grind Core i Nevesinjska 17).
U počecima, romani nose puno autobiografskog sadržaja, no s vremenom autori proširuju tematiku obogaćujući svoja djela likovima, dijalozima i zapletima iz mašte, katkad povezanima sa stvarnim osobama i događajima, uvezujući gotovo redovito u pripovjedno tkivo konture Hrvatske i Australije kao dvije sastavnice jedne iste priče. Kod pojedinih autora osjeća se duboka povezanost s prošlošću i domovinom ili zemljom porijekla, dok se noviji autori okreću temama iz australskog života i sadržajima u kojima prevladavaju psihološke i obiteljske drame i kriminalistički zapleti u australskom društvu.
U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]
Među najplodnijim književnicima u Australiji svakako je Duška Tomašić, koja je kao visoko obrazovana pedagoginja doselila u Australiju 1985. gdje se isključivo bavila pisanjem poezije i proze. Objavila je 11 knjiga pjesama, proze, zapisa i putopisa iz Hrvatske i Australije. Drugi vrlo plodan autor koji je stigao u Australiju 1960. godine je Drago Šaravanja. U domovini je završio gimnaziju, u Australiji program hrvatskog jezika i kulture na Sveučilištu Macquarie. Književnim radom počeo se baviti u zreloj životnoj dobi te je objavio deset naslova, od kojih četiri romana, tri monografije i tri zbirke. Vladimir Mark Jakopanec iz Gornje Voće stigao je u Australiju 1987. Visoko obrazovanje stekao je u Hrvatskoj, ali se u Australiji bavio restauriranjem i reprodukcijom pozlaćenih antikviteta. Objavio je dvije zbirke pjesama i tri romana (Nefretiti, Heretici i Requiem za Belu Nemeth).
Među autorima novog naraštaja rođenih u Australiji treba istaknuti Morgan Yasbincek, dobitnicu brojnih uglednih književnih nagrada. Njezin roman Liv uvodi nas u napetu obiteljsku dramu žena triju naraštaja. Djelo je jezikom i stilom dubok poetski izričaj u suprotnosti s mračnom dramom ispunjenom obiteljskim nasiljem i jedan od najdubljih urona u psihu hrvatske žene u dijaspori. Radnja romana događa se 90-ih godina u Australiji, ali i u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U posljednje vrijeme pojavilo se još nekoliko vrlo uspješnih prozaista: Lidia Kardos s romanom A Boy from Zara: The Rebuilding of Croatia; Emma Viskić, autorica serije fikcije o gluhom dječaku Calebu Zelicu te Lenny Bartulin iz Tasmanije s romanom Unearthed. Viskić, Bartulin i Kardos nosioci su više prestižnih australskih književnih nagrada i priznanja.
Jedna od autorica autobiografske proze s Novog Zelanda, Florida Vela, u knjizi Croatia Mine, opisala je mučno iskustvo mlade majke koja je svoje dijete istrgnula iz voljenih korijena i odvela u svijet gdje će daleko od ratnih strahota uživati mir i blagodati demokracije. Malo poznata priča o dalmatinskoj zajednici u Aucklandu pozadina je romana The Way to Spell Love autorice Nine Nole iz Whangateaua, objavljene nedavno u Aucklandu. Djelo je pokušaj razumijevanja autoritarnog oca, osobe s nerealnim očekivanjima od svoje obitelji pod utjecajem kulture koja ga je oblikovala. Ninina romansirana biografija svjedoči o vezanosti za hrvatsku baštinu iako se stvarni život odvija na Novom Zelandu. Njezin sljedeći roman već je u pripremi. Posvećen je iskustvima života u utočištu El Shatt, u Egiptu.
Većina autora proze također se okušala i u poeziji (Tomašić, Šaravanja, Bačić Serdarević, Jakopanec, Yasbincek i dr.). Među pjesnicima najraniji je autor, kopač smole, Ante Kosović iz Zaostroga koji je odselio na Novi Zeland. Napisao je više zbirki pjesama, ali mu je pjesmarica Dalmatinac iz Tudjine (1907) doživjela veliki uspjeh u Novom Zelandu i u Dalmaciji.
Lista pjesnika u hrvatskom iseljeništvu u Australiji i Novom Zelandu podugačka je pa ćemo ovdje spomenuti samo udrugu Hrvatsko-australsko literarno i umjetničko društvo (HALUD)/koja je značajno pridonijela popularizaciji hrvatskih pjesnika te je do danas objavila pet zajedničkih zbirki i 20-ak zbirki pjesama pojedinih autora gdje se, uz gore spomenute, pojavljuju Mirjana Emina Majić, Ana Kumarić (Anna Kumarich), Marija Kosović Makić, Ante Glavor, Vlado Pucak, Bartul Salečić Šale, Frano Pervan, Slavko Žarnić, Mato Stula, Ante Pucar – Ribicic, Pero Milostić Tragetir, Stipe Pecar, Ivan Skračić, Srećko Vukorepa, Vladimir Barać, Veselko Grubišić, Miroslav Črljenac, Dinka Bednjačić, Marija Kusec Teofilović, Luis Postružin, Ivan Bralić, Marko Bakušić, Tomislav Mravičić, Ivan Filipović i Ilija Majdandžić i drugi, manje poznati pjesnici. Od novozelandskih pjesnika treba spomenuti Paula Alesicha (zbirka 10 Each s K. Willoughby) i Slavka Žarnića (zbirka Rastanak). Očito je da pjesnička duša hrvatskog čovjeka, otrgnutog od vlastitih korijena nalazi plodno tlo za oslobađanje unutarnje drame koju proživljava u procjepu između dvaju svjetova.
Nema ništa ljepše nego podijeliti radost Kristova rođenja u krugu svoje obitelji. To jedinstveno iskustvo prati me od najranijih dana kad je naša mama svirala na glasoviru stare božićne napjeve, a cijel obitelj je pjevala. Tata je godinama gradio jaslice, izrađivao figurice, sagradio Jeruzalem od kartona, izradio svetu obitelj, anđele i pastire pa je to […]
Ovim prikazom nije bilo moguće obuhvatiti sva imena autora i predstaviti svu raznolikost njihovih stvaralačkih uradaka, ali vjerujem da ovo štivo barem donekle odražava dinamičnu i kreativnu prirodu hrvatske iseljeničke zajednice u Australiji i Novom Zelandu koja je, zahvaljujući nadarenim i marljivim pojedincima, svoje doživljaje, nostalgiju i uspomene sačuvala od zaborava – u romanu, priči, drami i stihu ostavivši u nasljeđe budućim generacijama aromu sredine u kojoj su ta djela nastajala.
