Vratio se u Hrvatsku i poručio: Ovdje mi ništa ne nedostaje, a reći ću vam i što u Kanadi nije moguće!

Samo je jedan trenutak u životu Adriana Belje u kojem se htio vratiti u Kanadu u kojoj je rođen te u kojoj je odrastao. Danas profesor i voditelj Centra za međunarodnu suradnju na Veleučilištu Edward Bernays, a tada mladić s netom ranije završenom srednjom školom, Adrian je godinu dana nakon svog povratka u Hrvatsku već […]

Matea, danas profesionalna kuharica kojoj je cilj i otvaranje “nečeg svog”, ispričala nam je u sklopu serijala o povratnicima kako je nakon iznenadne smrti supruga još 2004. odlučila svoj život pronaći u Hrvatskoj, zemlji iz koje je dva puta otišla, ali joj se isto toliko puta i vratila…

“Prvi put sam došla u SAD 1994. nakon završene medicinske srednje škole jer sam dobila stipendiju na fakultetu, ali sam se vratila godinu dana poslije. Ipak, i nakon povratka u Hrvatsku Amerika me zvala nazad, ostavila sam puno lijepih prijateljstva koja su i danas aktivna. Tada mi se činila kao zemlja u kojoj moram biti, sada to nije. Skoro šest godina mi je trebalo da se ponovno vratim. To sam i učinila, zaposlila se kod jednog Hrvata u Newportu i paralelno se počela dopisivati sa svojim, kasnije, suprugom”, objasnila je, a par je nakon nekoliko godina dobio i dvoje djece.

Velika tragedija dogodila se 2004. kada je, nakon što je izgubila majku ranije iste godine, u rujnu preminuo njen suprug. Sama s dvoje male djece, Matea je shvatila da Amerika nije zemlja u kojoj bi ih mogla odgajati pa se na kraju i vratila u Hrvatsku…

“Znala sam da ja moram biti dobro kako bih mogla biti dobra i svojoj djeci. Da su oni bili stariji, ja ih vjerojatno ne bih vraćala u Hrvatsku. Odgajani su dvojezično, i suprug me jako podržavao u tome da naučim djecu da znaju otkud im je mama. I danas kad razmišljam o tom periodu ne znam kako sam to uspjela preživjeti”, otkrila je.

Strast pronašla u kuhanju

Ono što ju je i u tom teškom razdoblju pratilo je bila ljubav prema hrani, za koju kaže da ju je zapravo i izvukla iz melankolije koju je osjećala. Kuhanje je jezik ljubavi, rekla je Matea, a život oko stola na kraju je njenu karijeru odveo u nekom smjeru u kojem se nikada nije zamišljala – u kuharstvo…

Savjet Hrvatice iz Čilea koja se vratila u domovinu: Zatvorite neka životna poglavlja i počnite ispočetka

“Hrvatska nije samo moja država, već je i moja obitelj”, riječi su Camile Beović Vege, jedne od brojnih potomaka Hrvata iz dijaspore koja je svoj životni put pronašla u Hrvatskoj. Rođena u La Sereni, u Čileu, Camili su trebale godine da otkrije svoju prošlost, no sada kada je zna, ispričala nam je, može se okrenuti […]

“Da je meni netko rekao prije deset godina da ću ja ići u tom smjeru, rekla bih mu da nema šanse. Stresan je posao, ali kad to radite s ljubavlju, onda je to drugačije”, objasnila je.

Nakon godina koje je provela radeći kao prevoditeljica, 2016. je Matea odlučila na Pučkom otvorenom učilištu i završiti za smjer kuharice, a dosad je radila u više popularnih restorana i bistroa u Zagrebu. U međuvremenu se i specijalizirala za slastice, za koje kaže da u njih može unijeti više ljubavi, a u planu joj je i otvoriti svoj bistro za kojeg ima hrpu ideja…

“Moja majka je uvijek kada bi išla u goste ili na zabave poklanjala kruh u obliku srca, i dalje imam taj glineni kalup. Sada kada se sjetim, vidim da sam od nje pokupila to razmišljanje da nema ljepšeg nego pokloniti nešto što si sam napravio”, ustvrdila je.

S obzirom na to da je Matea profesionalka s međunarodnim iskustvom, postavili smo joj naravno pitanje – koje joj je jelo najdraže?

“U SAD-u je to definitivno T-bone odrezak, i cezar salata. U Hrvatskoj obožavam štrukle i dobar pileći paprikaš”, odgovorila je, uz samoborske kremšnite i palačinke u vinskoj pjenici za desert.

Pozitivnu stranu Amerike vidi u jednostavnosti koja se tamo pruža manjim poduzetnicima, a nada se kako će isto dočekati i Hrvatsku jer, kaže, vjeruje kako većina poduzetnika zaista želi raditi pošteno…

“Vi možete imati proizvodnju keksa u svojoj garaži jer oni računaju da vi u tom slučaju ne možete tih keksa napraviti toliko da biste trebali plaćati velike poreze. Vi kažete koliko planirate proizvoditi, oni izračunaju koliko će vas to stajati, provjere vam neke minimalne uvjete i to je to. U SAD-u je bezbroj tih ‘home bakersa’ koji bez problema prodaju svoje proizvode, i to po visokim cijenama”, otkrila je naša sugovornica…

‘Život daleko od Paragvaja pokazao mi je da za ljubav prema obitelji ne postoji udaljenost!’

Kao dijete sate je provela pred računalom u svom domu u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, kako bi gledala ulice njoj tada daleke Makarske u Hrvatskoj. Kako su one izgledale, kako su se ljudi ponašali i kako je život tekao u Lijepoj Našoj, zemlji iz koje njeni korijeni dolaze? Mariana Glavinich 2018. godine odlučila je u […]

“Kada ću krenuti u te vode u Zagrebu, želim pošteno platiti ljude koje ću zapošljavati, ali biti i u mogućnosti sebi nešto omogućiti. Kad bi došlo do nekakvog restrukturiranja tih poreza, mislim da bi se zaista u Hrvatskoj moglo lijepo živjeti”, mišljenja je Matea.

Djeca sada i sama razmišljaju o odlasku na studiranje u SAD, baš kao što je i Matea prije 30 godina…

“Dok su bili mali uvijek smo slavili Dan zahvalnosti, za Božić su se u vrtić i školu nosili američki keksi, za dan svetog Patrika smo se oblačili u zeleno… Njima je SAD dom u kojeg se mogu vratiti, ali za sada im nije zanimljiv za život zbog političke situacije. Amerika više nema otvorena vrata kao nekoć, neki su već počeli odlaziti živjeti u inozemstvo. U Hrvatskoj možeš reći što misliš bez da te netko automatski osuđuje i izopći iz društva”, objasnila je junakinja naše priče.

Uz kuhanje i humanitarnost

Obitelj u kojoj je odrasla, ali i koju sada odgaja, vrlo je humanitarno angažirana. Osim udruge Životna linija koja promiče važnost mentalnog zdravlja u kojoj su Matea i djeca angažirani, u svom bistrou, nada se, planira barem jedan dio vremena odvojiti upravo u humanitarne svrhe…

“Moja mama je radila u Institutu za tumore i stalno je dovodila pacijente koji su bili previše bolesni i udaljeni od Zagreba da bi putovali u petak i vratili se opet u ponedjeljak na kemoterapiju. Nama je bilo normalno svaki drugi vikend imati nekoga s odjela tko bi prespavao kod nas jer nema nigdje drugdje za ići. Tako sam ja odgojila i svoje klince – u petak nam dolazi ukrajinska obitelj u sklopu projekta božićnog ručka s izbjeglicama koje organiziraju isusovci”, naglasila je junakinja naše priče.

Matea i skoro 20 godina nakon tragedije svakodnevno radi na mentalnom zdravlju sebe, ali i svoje djece. I sama želi jednog dana, govori nam, “biti super-kul baka”.

‘U Hrvatskoj se lijepo živi. U Kanadi bih samo radila’

Noć prije nego što je obitelj Tomislave Francisković Vitez iz Osijeka trebala otputovati u Kanadu, predstavnik stanara im je dao uputu da u slučaju uzbune moraju otići u podrum. Ta ljetna večer 1991. godine ipak je protekla mirno, kao i sljedeće jutro, no ono što tada nisu znali je da su otišli u vrijeme kada […]

“Ako ne radim na sebi, kako ću dalje funkcionirati? Postat ću ruina. Želim jednog dana otvoriti nešto svoje i biti dobar šef kako bismo svi zajedno mogli raditi. Takva sam i sa svojom djecom, razgovaramo o svemu kako bi i sami svega bili svjesni. Iako ćemo se posvađati, ja ću njima uvijek pri izlasku iz doma reći da ih volim i poljubiti ih jer oni to moraju znati. Možda zvuči kao floskula, ali život ide dalje. Najlakše je tu frustraciju i tugu držati u sebi, ali što nam to daje u životu? Ništa”, zaključila je Matea McConnell.

urednik projekta: Ivan Ril

‘U Hrvatskoj se lijepo živi. U Kanadi bih samo radila’

Noć prije nego što je obitelj Tomislave Francisković Vitez iz Osijeka trebala otputovati u Kanadu, predstavnik stanara im je dao uputu da u slučaju uzbune moraju otići u podrum. Ta ljetna večer 1991. godine ipak je protekla mirno, kao i sljedeće jutro, no ono što tada nisu znali je da su otišli u vrijeme kada […]

Od svega je, nametnuo se već odgovor, odustao, i zato već točno 30 godina živi i radi u Hrvatskoj.

Adrian Beljo nam je u sklopu serijala o povratnicima ispričao i koja mu je bila motivacija za ostanak, unatoč svim razlikama koje su ga možda i odvlačile od Lijepe Naše.

“Na početku je bilo dosta izazovno zbog ratnih događanja. Nama je bilo u redu jer smo bili u Zagrebu, ali nam je sve bilo drugačije i novo. No, bili smo svjesni svega što se događalo, a i sami smo bili uključeni u borbu za samostalnost još u Kanadi, svako na svoj način. Ja sam tada bio jako mlad, ali smo znali organizirati prikupljanje sredstva za pomoć domovini. Ja u srednjoj školi, a ostali kako su mogli u to vrijeme”, objasnio je naš sugovornik.

Jednostavnije, ali…?

“U početku sam sve uspoređivao s Kanadom. Ovo je povoljnije, ovo je jednostavnije… No, kada se čovjek vrati onda opet počne uspoređivati sve s Hrvatskom i vidi da su neke stvari ipak ljepše u domovini, počevši od klime, ljudi i druženja… Neke su stvari dosta drugačije u odnosu na Kanadu, a prvi primjer je ispijanje kava po kafićima, ali i načini okupljanja oko sporta. Hrvatska ima toliko toga za pokazati, ali ima i Europa. U pet sati vožnje automobilom se može doći do puno glavnih gradova u susjedstvu, to u Kanadi nije moguće”, otkrio je junak naše priče.

Da razlike postoje, i na njih se treba pripremiti, duhovitim je primjerom pokazao i slučaj Adrianovog brata koji je srednju školu upisao u Zagrebu. Ne znajući da u Hrvatskoj mladi upisuju srednje škole na temelju ocjena te kvalitete škole, on je upisao školu na temelju – količine grafita na zgradi…

“Vratio se iz škole i ja ga pitam koju je odabrao, a on će meni: ‘Pa ta neka škola na Jordanovcu’. Na kraju je ispalo da je to bila XV. gimnazija MIOC, nije imao pojma da je to jedna od najtežih srednjih škola. Bilo mu je teško, no u jednom trenutku je jednostavno shvatio da mora zagrijati stolicu i učiti”, ispričao je naš sugovornik.

Dvaput je odlazio u Njemačku, no na kraju se ipak odlučio vratiti: Jedna stvar posebno me šokirala!

Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pa Hrvat u Njemačkoj, pa na kraju – Hrvat u Hrvatskoj. Tako bi se ukratko opisao tijek života Roberta Babića, povratnika iz Njemačke koji već 24. godinu svoj život gradi u Zagrebu sa svojom obitelji. U razgovoru u sklopu serijala o povratnicima, Robert nam je otkrio kako su ga ove […]

Adrian je pak na studiju anglistike na Filozofskom fakultetu upoznao brojne kolege koji su baš kao i on stigli u iz dijaspore studirati u Kanadu. Iako se većina njih nakon studija vratila u svoje zemlje, razveselilo ga je to što su nakon nekoliko godina na posljetku i oni ipak preselili u Hrvatsku. A tu je i njegov angažman u Hrvatsko-kanadskoj poslovnoj mreži (CCBN), gdje je pritom spomenuo i brojne poduzetnike koji su u Hrvatskoj osnovali svoje tvrtke…

“Tu je i Joe Bašić, organizator Ultre u Splitu, John Gašparca, predsjednik uprave PwC Hrvatska… Zanimljivo mi je što se i inače puno ljudi vratilo, i stariji i mlađi. Drago je to vidjeti, a uvijek je isti zaključak, a to je da je Hrvatska prekrasna i sigurna zemlja. Neke stvari idu u pravom smjeru”, priznao je.

Po završetku studija radio je kao sudski tumač, a kao izvorni govornik engleskog jezika imao je veliku prednost te su mu se otvorila vrata na Hrvatskim studijima, a kasnije i na Veleučilištu Edward Bernays gdje je od samog osnutka. Danas predaje engleski jezik, ali je i voditelj Centra za međunarodnu suradnju na Bernaysu te svakodnevno radi sa studentima koji odlaze razmjenu u inozemstvo…

Ipak žele ostati u Hrvatskoj

“Jako je bitno da mladi imaju priliku otići van jer često imaju predodžbu koju dobiju iz okoline, ali to konkretno nisu iskusili. Najčešće odlaze u Italiju i Francusku, barem studenti s našeg fakulteta i više-manje uglavnom su imali pozitivna iskustva. No, nitko od njih nije rekao da bi ostao živjeti vani, svi se žele vratiti i graditi svoj život u Hrvatskoj”, objasnio je.

Adrian je tako imao prilike i raditi s Hrvatima u inozemstvu kojima je pružena stipendija na Veleučilištu, za koje ima samo riječi hvale…

Komadić papira koji joj je promijenio život

Vladislavci – ključno je ovo naselje nedaleko od Osijeka kojim je dugogodišnje putovanje Carmen Rosa Munaico Banaj započelo u Peruu u kojem je rođena te na posljetku završilo u Hrvatskoj. Naime, riječ je o mjestu u kojem je rođen njezin djed koji je prije 80-ak godina otišao u daleku Južnu Ameriku. Do smrti se nije […]

“Hrvatska jako malo privlači strane studente, zbog čega smo htjeli da dođu preko nas i nadam se da će tako biti i u budućnosti”, naglasio je.

Kao veliki ljubitelj sporta tijekom posljednjih godina bio je dijelom brojnih momčadi koje su i osvajale medalje. Igra i hokej na ledu, ali i mali nogomet, gdje je sa svojom ekipom pobijedio u turniru popularne Kutije šibica, pa se nametnulo logično pitanje – “kanadski” hokej ili “hrvatski” nogomet?

“Volim i jedno i drugo! Kao pravi Hrvat nogomet je tu ipak glavni sport, mi smo se uvijek okupljali u hrvatskim klubovima. Čak smo na inicijativu konzula Kanade u Hrvatskoj počeli igrati nešto što se zove ‘ball hockey’ – sve je isto kao hokej, ali se ne igra na klizalištu. To je bilo jako lijepo”, napomenuo je junak naše priče.

Ljubav prema sportu dijeli i sa svojom djecom, pa smo ga pitali i – tko je bolji?

“Rekao bih sin, ali samo zato što je u boljoj formi, ali inače se ja ne dam”, nasmijao se Adrian.

Za sebe, kao i svoju obitelj, rekao je da mu u Hrvatskoj ništa ne nedostaje…

‘Život daleko od Paragvaja pokazao mi je da za ljubav prema obitelji ne postoji udaljenost!’

Kao dijete sate je provela pred računalom u svom domu u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, kako bi gledala ulice njoj tada daleke Makarske u Hrvatskoj. Kako su one izgledale, kako su se ljudi ponašali i kako je život tekao u Lijepoj Našoj, zemlji iz koje njeni korijeni dolaze? Mariana Glavinich 2018. godine odlučila je u […]

“Ja jesam za to da djeca jedan dio studija u budućnosti provedu u inozemstvu, ali zasad nisu izrazili žaljenje što nisu otišli u Kanadu. Jako smo povezani s obitelji koja je još u Kanadi, važno je održati te veze”, zaključio je Adrian.

urednik projekta: Ivan Ril

Savjet Hrvatice iz Čilea koja se vratila u domovinu: Zatvorite neka životna poglavlja i počnite ispočetka

“Hrvatska nije samo moja država, već je i moja obitelj”, riječi su Camile Beović Vege, jedne od brojnih potomaka Hrvata iz dijaspore koja je svoj životni put pronašla u Hrvatskoj. Rođena u La Sereni, u Čileu, Camili su trebale godine da otkrije svoju prošlost, no sada kada je zna, ispričala nam je, može se okrenuti […]

Naša sugovornica, čije smo iskustva imali prilike počuti, odrastala je u Kanadi gdje je završila i fakultet, no zatim je zajedno s obitelji odlučila napraviti nešto vrijedno – vratiti se u Hrvatsku, i to kako bi se bavila medicinom…

“Mi smo tog ljeta otišli, a zbog rata se nismo ni vratili. Ja sam bila mala, ali se sjećam tate koji je gledao vijesti i političare kako stalno nešto raspravljaju. Sjećam se i mame koja mi je objašnjavala kako više ne postoji petokraka te da sada imamo grb”, ispričala nam je Tomislava u sklopu serijala o povratnicima.

Biti stranac u Kanadi nije bilo jednostavno. Njena obitelj isprva je živjela kod tete, a trebalo je vremena i truda da mogu reći da su uspjeli sagraditi život.

Izazovni počeci

“No, roditelji su nakon nekog vremena dobili bolje poslove pa smo se imali prilike preseliti u kuću i imati lijep život. Ja sam jako brzo naučila engleski jezik. Išli smo u hrvatsku crkvu, a moji su i upoznali brojne Hrvate s kojima smo se družili. To su također bili ljudi koji su došli manje-više isto kada i mi”, ispričala je junakinja naše priče.

Na povratak 2007. godine njezinu obitelj zapravo su potaknule dvije stvari – dot-com kriza u Kanadi, ali i Tomislavina želja za studiranjem medicine koju je uspjela ostvariti kada se otvorio studij na engleskom jeziku u Zagrebu. Prvi dojam kada se vratila bio joj je, kaže nam, kulturološki šok…

“Odrastanje u Kanadi mi je bilo relativno mirno i bez previše stresa, dok je to ovdje ipak drugačije. Nisam bila zadovoljna kvalitetom predavanja na engleskom jeziku, u Kanadi se studente potiče na raspravu i slobodno razmišljanje”, objasnila je.

Dvaput je odlazio u Njemačku, no na kraju se ipak odlučio vratiti: Jedna stvar posebno me šokirala!

Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pa Hrvat u Njemačkoj, pa na kraju – Hrvat u Hrvatskoj. Tako bi se ukratko opisao tijek života Roberta Babića, povratnika iz Njemačke koji već 24. godinu svoj život gradi u Zagrebu sa svojom obitelji. U razgovoru u sklopu serijala o povratnicima, Robert nam je otkrio kako su ga ove […]

Specijalizacija u polju pedijatrije također joj je donijela nove stresove. Odnosi su drugačiji, a neugodnih iskustava je puno. Kako prijeći preko takvih problema, pitamo je kao buduću pedijatricu, i raditi u korist pacijenata?

“Bila sam ljuta i revoltirana, no jednostavno sam si ‘stavila u glavu’ da s takvim ljudima nema veze ono što ja radim, to je samo između mene i pacijenta”, priznala je.

Koliko god je stav i odnos ljudi drugačiji, Tomislava je naglasila kako cijeni što su u Hrvatskoj prijateljstva puno intimnija…

“Ljudi u Kanadi ne pričaju o svojim problemima, možda su zato i odnosi tamo skladniji, jer su jednostavno površniji”, otkrila nam je.

Je li bolji hrvatski ili pak kanadski način, Tomislava nije bila sigurna, no ono što zna je da je uz supruga i boravak u Hrvatskoj postala otvorenija…

“U Hrvatskoj kada stekneš dobre prijatelje s kojima si blizak, to je za život”, naglasila je.

Tomislava je u Hrvatskoj sa suprugom i podigla obitelj, dvoje djece za koje je sretna što će imati prilike odrastati u Hrvatskoj…

Komadić papira koji joj je promijenio život

Vladislavci – ključno je ovo naselje nedaleko od Osijeka kojim je dugogodišnje putovanje Carmen Rosa Munaico Banaj započelo u Peruu u kojem je rođena te na posljetku završilo u Hrvatskoj. Naime, riječ je o mjestu u kojem je rođen njezin djed koji je prije 80-ak godina otišao u daleku Južnu Ameriku. Do smrti se nije […]

“Drago mi je što će moja djeca odrastati u Hrvatskoj jer mislim da se u Kanadi ne potiču na kritičko razmišljanje. Edukacija u tamošnjim osnovnim školama nije dobra. Ovdje je teško, možda i malo previše teško, no djecu se tu uči kritičkom razmišljanju, čak i unatoč ponekim profesorima koji zahtijevaju bespogovorno ponašanje. Ljudi koji su odrastali u Hrvatskoj naučili su se težem životu i to je dobro jer ih kasnije možeš staviti u bilo kakvo okruženje i oni će se jednostavno snaći. To vidim i po svom suprugu”, objasnila je.

No Tomislava se, kao i brojni roditelji u Hrvatskoj, ipak boji za budućnost i preživljavanje svoje djece…

Kritičko razmišljanje koje se cijeni

Ova buduća pedijatrica govori i kako joj je obitelj koju je stvorila sa suprugom glavni razlog i motivacija zbog kojeg je ostala u Hrvatskoj. Da se okrenula samo karijeri, rekla nam je, nije sigurna koliko bi se zadržavala…

“Volim imati osjećaj sigurnosti u sustav jer sam jednostavno na to naviknula. Ipak, nisam sigurna koliko bih se vratila u Kanadu jer sam boravkom u Hrvatskoj shvatila koliko tamo vlada konzumerizam”, istaknula je, otkrivši kako bi njena preferencija ipak bila Europa.

Uz specijalizaciju, pripremanje za stručni ispit i dvoje djece, kako Tomislava provodi slobodno vrijeme?

“Nemam ga! Provodim ga s djecom ili učim. Ponekad odem malo na kavu s prijateljicama, ali sam uglavnom što više s djecom!”

‘Život daleko od Paragvaja pokazao mi je da za ljubav prema obitelji ne postoji udaljenost!’

Kao dijete sate je provela pred računalom u svom domu u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, kako bi gledala ulice njoj tada daleke Makarske u Hrvatskoj. Kako su one izgledale, kako su se ljudi ponašali i kako je život tekao u Lijepoj Našoj, zemlji iz koje njeni korijeni dolaze? Mariana Glavinich 2018. godine odlučila je u […]

“Sve u svemu, ipak se lijepo živi u Hrvatskoj, opuštenije je i imaš više vremena za svoju obitelj. Da sam u Kanadi, vjerojatno bi konstantno radila. Kad god pitam nekog u Kanadi kako im je, uvijek je isti odgovor: ‘Imam puno posla. Posao je uvijek ono što tamo dominira, dok ovdje imaš puno više vremena za obitelj i prijatelje”, zaključila je naša sugovornica.

urednik projekta: Ivan Ril

‘Život daleko od Paragvaja pokazao mi je da za ljubav prema obitelji ne postoji udaljenost!’

Kao dijete sate je provela pred računalom u svom domu u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, kako bi gledala ulice njoj tada daleke Makarske u Hrvatskoj. Kako su one izgledale, kako su se ljudi ponašali i kako je život tekao u Lijepoj Našoj, zemlji iz koje njeni korijeni dolaze? Mariana Glavinich 2018. godine odlučila je u […]

Rođena u La Sereni, u Čileu, Camili su trebale godine da otkrije svoju prošlost, no sada kada je zna, ispričala nam je, može se okrenuti svojoj budućnosti koju posljednjih godina vidi upravo u Hrvatskoj.

Kao i brojni potomci Hrvata u svijetu, Camila je kao dijete još u Čileu sama počela istraživati o svom podrijetlu. Njeno preseljenje se odvilo, ispričala nam je u sklopu serijala o povratnicima, u dva koraka: godine 2016. kada je stigla putem stipendije Croaticuma, a drugi puta u veljači ove godine kada je ponovno došla sa suprugom. Osim toga, pojasnila nam je i što se sve odvilo u međuvremenu.

Ona ključna osoba koja ju je vodila kroz život i putovanje bio je i njezin otac. Iako je njenoj baki bilo teško pričati o Lijepoj Našoj zbog teške situacije koju je doživjela u prošlom stoljeću, za vrijeme bolesti peronospore koja je poharala Brač i otoke, njen otac je svojoj djeci ipak htio prenijeti što više “hrvatskog”. Čak nije znao niti jezik, no to ga nije spriječilo da svojoj djeci usadi koliko je Hrvatska u njihovom domu važna, što je i samu Camilu nagnalo da krene istraživati o svom podrijetlu…

Dijelom identiteta

“Kada sam to shvatila, počela sam shvaćati i koliko je Hrvatska stvarna za mene. Hrvatska u mom domu je bila dijelom mog identiteta. Poručila bih svima da zakopaju dublje kako bi otkrili što ih veže uz druge. Moj otac je posljednjih godina prije svoje smrti imao problema s bubrezima, no on je bio jako humorističan oko svega. Puno smo pričali o njegovoj smrti i tako je on rekao da bi htio biti pokopan u Chañaral, gradu u kojem se rodio. Kada je postajao sve bolesniji, rekla sam mu: ‘Tata, moraš još jednom posjetiti Hrvatsku. Živ ili mrtav, ti tamo ideš’. Iako je tada već bio slab, i sam ju je htio posjetiti. Nažalost, preminuo je prije nego što se put ostvario. No, mi smo odlučili ispuniti svoje obećanje njemu i dio pepela smo odveli u Chañaral. Ipak, odlučili smo ispuniti i njegovo obećanje nama pa smo dio pepela odnijeli u Hrvatsku! Tim cijelim putovanjem mi smo zatvorili cijeli krug i oslobodili ga, a sva obećanja su održana”, objasnila je naša sugovornica.

Komadić papira koji joj je promijenio život

Vladislavci – ključno je ovo naselje nedaleko od Osijeka kojim je dugogodišnje putovanje Carmen Rosa Munaico Banaj započelo u Peruu u kojem je rođena te na posljetku završilo u Hrvatskoj. Naime, riječ je o mjestu u kojem je rođen njezin djed koji je prije 80-ak godina otišao u daleku Južnu Ameriku. Do smrti se nije […]

“O svemu smo pričali, bila sam s njim do njegovog posljednjeg dana. Nakon smrti znala sam da mogu napraviti taj sljedeći korak, i ta velika odluka o preseljenju se dogodila u veljači ove godine”, dodala je.

Camila je već ranije posjetila Hrvatsku, i to 2016. godine također putem stipendije, no sada joj je, kaže, glavna motivacija uživati u životu, što ima priliku u Lijepoj Našoj.

Inače, Camila je ranije i osnovala klub Hrvata u La Sereni, no kako nam je otkrila, htjela je vidjeti što može napraviti da bi taj klub i opstao. Počela je istraživati hrvatsku kulturu, običaje i načine druženja, a sve je kasnije i primijenila u svom diplomskom radu…

“Stvar koja je dala veliku vrijednost mom projektu bila je to što je moje cijelo istraživanje na kraju bilo i primjenjivo u stvarnosti. Započela sam misleći kako ću osmisliti kako bi klub mogao izgledati, no na kraju sam ga osnovala i prije kraja cijelog projekta. Zbog toga se on i zove ‘Strateški plan’. Moram priznati, isprva sam mislila da će ljudi htjeti biti dijelom kluba kako bi mogli i prosperirati u životu i sklapati poslove s dijasporom. Čula sam da su neki klubovi tako i funkcionirali, no oni bi na kraju propali jer su njihovi čelnici prestali sudjelovati, ili bi preminuli, nakon čega ljudi više nisu imali razloga ostati u klubu. No, ja sam htjela ići dublje. Ljudima nisam htjela dati samo popis povlastica koje bi ostvarili ulaskom u klub Hrvata, već im dati i razlog zbog kojeg bi se osjećali dijelom neke zajednice”, naglasila je junakinja naše priče.

Ostala zbog ljubavi i promijenila nešto na što se čekalo više od stotinu godina

Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]

Tako je uvela i nove aktivnosti, među kojima su bile i večeri Hrvata, i starih i mladih, na kojima bi pričali o svojim precima i svemu što su naučili o njima…

Klub Hrvata – velika obitelj

“Nisu svi prije razgovarali sa svojim bakama i djedovima o tome i onda bi se iznenadili kada bi doznali kako su oni došli do Čilea i koliko je taj put bio težak. Mjesecima su putovali, nisu znali jezik, niti bilo što drugo. To nam je svima ukazalo na sličnosti koje dijelimo. Neka naša i prezimena su bila slična i shvatili smo da mi zaista i jesmo jedna velika obitelj. Od tog trenutno sve ostalo se počelo događati i bilo je prekrasno”, napomenula je.

Od svog ponovnog dolaska ovdje, YouTube kanal Tutoriales Croatas koji je pokrenula, stvorila je kako bi pomogla svim Hrvatima iz svog kluba u La Sereni da dobiju hrvatsko državljanstvo. Velika zainteresiranost krenula je od 2020., a brojni su, govori nam Camila, dolaskom ovdje shvatili koliko im se sviđaju hrvatska kultura i običaji…

“Vrlo je olakšavajuće znati da mogu danas pomoći ljudima s papirologijom. Uvijek im kažem da u tom cijelom birokratskom procesu i sami nauče više o sebi. Svoj kanal volim gledati kao ruku koju prime kada im zatreba, i ne samo oko prijevoda, već i oko svih koraka dobivanja državljanstva”, ustvrdila je, dodajući kako, kada spominjemo notornu hrvatsku birokraciju, neke latinoameričke države imaju i veći problem od Hrvatske. Ovime se planira i nastaviti i u budućnosti u Hrvatskoj, ali se planira okrenuti i projektima koji bi pomogli drugima…

Dvaput je odlazio u Njemačku, no na kraju se ipak odlučio vratiti: Jedna stvar posebno me šokirala!

Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pa Hrvat u Njemačkoj, pa na kraju – Hrvat u Hrvatskoj. Tako bi se ukratko opisao tijek života Roberta Babića, povratnika iz Njemačke koji već 24. godinu svoj život gradi u Zagrebu sa svojom obitelji. U razgovoru u sklopu serijala o povratnicima, Robert nam je otkrio kako su ga ove […]

“Što više naučim, to ću moći više i podučiti druge. Moj savjet svima koji žele doći u Hrvatsku je da pripreme dobar plan za sebe, informiraju se i onda dođu uživati. Ako netko dođe bez pripreme, u Hrvatskoj neće imati vremena uživati jer će se usredotočiti na druge stvari. Također, zatvorite neka životna poglavlja u državi iz koje dolazite, ako možete, i počnite ispočetka ovdje”, zaključila je Camila.

urednik projekta: Ivan Ril

Dvaput je odlazio u Njemačku, no na kraju se ipak odlučio vratiti: Jedna stvar posebno me šokirala!

Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pa Hrvat u Njemačkoj, pa na kraju – Hrvat u Hrvatskoj. Tako bi se ukratko opisao tijek života Roberta Babića, povratnika iz Njemačke koji već 24. godinu svoj život gradi u Zagrebu sa svojom obitelji. U razgovoru u sklopu serijala o povratnicima, Robert nam je otkrio kako su ga ove […]

Mariana Glavinich 2018. godine odlučila je u sklopu stipendije Croaticuma i doći u Hrvatsku kako bi naučila i jezik, a ubrzo je i shvatila da upravo u Splitu želi i ostati…

“Bilo je prekrasno, zbog toga sam i dalje ovdje. Tada još nisam našla svoju rodbinu koja je u Hrvatskoj, pronašla sam ih tek 20 dana prije odlaska u Paragvaj. I kada sam se vratila već nakon mjesec dana sam rekla da ja tamo više ne mogu biti. U Splitu sam svaki dan šetala uz more, mogla sam šetati sama ulicom jer sam se osjećala sigurno… Toga svega tamo nema, jednostavno sam osjećala da je Split grad u kojem se osjećam sretnom”, rekla je Mariana, danas arhitektica sa splitskom adresom s kojom smo razgovarali u sklopu serijala o povratnicima u Hrvatskoj.

Mariana Glavinich se nakon godinu dana ponovno i vratila na još jedan semestar u Hrvatsku, a ovoga puta se i zaposlila u arhitektonskom uredu kao studentica arhitekture kako bi iskusila kako je to živjeti i raditi u domovini.

Diplomski rad pa pravac – Hrvatska

Tih pola godine je prošlo, no i dalje je ostalo pitanje diplomskog rada u Paragvaju. Otac joj je govorio da sigurno neće predati taj rad, na što mu je naša sugovornica odlučila prkosno pokazati da nije u pravu – vratila se u Asunción na četiri mjeseca, napisala rad od 300 stranica i diplomirala…

‘Meni je u Hrvatskoj normalno raditi dva-tri posla kao i u Americi’

Kako bi se zvao mjuzikl s pričom mlade Hrvatice koja svoj put nakon niza uspjeha u SAD-u, a zatim i Europi, u svojim dvadesetima pronalazi ponovno u Hrvatskoj, zemlji iz koje su njezini roditelji otišli prije 30-ak godina? Možda mu ne znamo naziv, ali je sigurno kako bi mu nadahnuće mogla biti Tanya Ariana Bendiš. […]

“Majka mi je govorila kako se baš vidjelo na meni da želim ići nazad u Hrvatsku, ja sam četiri mjeseca samo sjedila ispred računala samo kako bih to što prije dovršila. Zatim sam se i vratila i ja se ovdje i dalje osjećam sretnom”, objasnila je.

Dovoljno zanimljivo, njezin diplomski rad temeljio se na jednom od prvih gradova u Paragvaju, San Ignaciju, kojeg su izgradili isusovci, a u kojem su također djelovale hrvatske časne sestre iz Sestara milosrdnica…

No, Mariana je potomak djedova i baka iz raznih zemalja – od Italije, Španjolske pa sve do Makarske i Cavtata, odakle su joj prabaka i pradjed s očeve strane. Od pradjeda Srećka, govori nam, “pokupila” je osjećaj za gradnju zbog kojeg je i upisala arhitekturu, no od bake Pauline naslijedila je – karakter…

“Srećko je bio vrlo vrijedan, iako je u Makarskoj završio tek dva razreda osnovne škole, i vrlo velikodušan. On se preselio kada je imao oko 25 godina, sam i siromašan, bez karte za brod. A Paulina… Moj tata kaže da joj vrlo sličim, snažnog karaktera, vrlo uporna, ali vrlo osjetljiva. Emigrirala je sa sedam godina s cijelom obitelji iz Cavtata. Obitelj joj je uvijek bila na prvom mjestu”, otkrila je.

Uz posao arhitektice oduvijek joj je bilo zanimljivo istraživati te razlike među kulturama u kojima je i sama odrastala. To ju je potaknulo da počne istraživati svoje korijene, ali onda i korijene drugih iz Paragvaja…

“Oduvijek mi se sviđalo čitati o genealogiji, satima sam proučavala arhive kako bih vidjela tko je živio na kojem području. Prve godine kada sam došla zamolio me očev prijatelj da pogledam otkud je njegova obitelj. Malo sam gledala po Facebooku i pronašla starijeg muškarca koji i dalje živi u Splitu i javila mu se. Našli smo se na kavi i on mi je pokazao papire na kojima jasno piše kako je dio njegove obitelji otišao u Paragvaj, no nije ništa znao o njima. Uvijek kažem da su ti ljudi htjeli biti pronađeni, htjeli su se ponovno povezati sa svojom obitelji, zbog čega je sve lakše”, dodala je.

Danas pomaže i drugim potomcima hrvatskih iseljenika u organizaciji papirologije u procesu stjecanja hrvatskog državljanstva…

“Ponekad postoje teškoće jer ljudi mijenjaju prezimena, ali i imena, ali je lijepo vidjeti kako danas puno potomaka Hrvata želi znati odakle su potekli. To smo prije često vidjeli kod Talijana, no danas takvi postaju i Hrvati”, ustvrdila je.

Ostala zbog ljubavi i promijenila nešto na što se čekalo više od stotinu godina

Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]

Žbuka ili šbuka?

Pitali smo je i kako se snašla kao arhitektica u Hrvatskoj. Pronalazak studentskog posla u arhitektonskom uredu bio joj je velika odskočna daska, a u istom uredu radi i danas…

“Imala sam sreću što sam našla posao. Znam koliko je to teško, a znam da ni njima nije bilo lako. Ja na početku nisam znala što je primjerice žbuka pa sam na papire pisala ‘šbuka’. Šef se meni toliko smijao, rekao mi je da se vidi da se trudim, ali da nije lako. Danas uživam i učim, ne samo o arhitekturi, već i o hrani, kulturi, jeziku”, otkrila je naša sugovornica, dodavši: “Htjela bih se i dalje baviti arhitekturom, ali bih također htjela širiti hrvatsku kulturu jer sad već znam puno o tome. Nažalost, sada nemam puno vremena istraživati i pomagati drugima da otkriju svoje pretke, no htjela bih se tome više posvetiti. Iako mi puno vremena ode na istraživanje, na to gledam kao hobi jer volim slušati nove priče”.

Spominje nam i jednu priču koju je doznala dok je istraživala, a koja je vrlo zanimljiva…

“Jedna žena iz Hrvatske zaljubila se u Peruanca koji je došao u posjetu u Peru. Njezina obitelj nije htjela da ona ode s njim pa je onda pobjegla! Danas imaju obitelj u Peruu, i u Kolumbiji. Zbog ovakvih priča ja volim istraživati obiteljska stabla, imam osjećaj kao da zatvaram krug za te ljude, a to sam isto uspjela učiniti i za svoju obitelj”, istaknula je.

Uz posao i hobi, Mariana danas voli svoj život u Splitu, uvijek istražujući nove stvari i otkrivajući nova mjesta koja ju, priznala nam je, iznova fasciniraju…

Komadić papira koji joj je promijenio život

Vladislavci – ključno je ovo naselje nedaleko od Osijeka kojim je dugogodišnje putovanje Carmen Rosa Munaico Banaj započelo u Peruu u kojem je rođena te na posljetku završilo u Hrvatskoj. Naime, riječ je o mjestu u kojem je rođen njezin djed koji je prije 80-ak godina otišao u daleku Južnu Ameriku. Do smrti se nije […]

“Život daleko od Paragvaja samo mi je pokazao da za ljubav prema obitelji ne postoji udaljenost. A pronalazak obitelji s drugog kraja svijeta potvrdio mi je da imam prekrasnu obitelj na mnogim mjestima”, zaključila je Mariana Glavinich.

urednik projekta: Ivan Ril

Komadić papira koji joj je promijenio život

Vladislavci – ključno je ovo naselje nedaleko od Osijeka kojim je dugogodišnje putovanje Carmen Rosa Munaico Banaj započelo u Peruu u kojem je rođena te na posljetku završilo u Hrvatskoj. Naime, riječ je o mjestu u kojem je rođen njezin djed koji je prije 80-ak godina otišao u daleku Južnu Ameriku. Do smrti se nije […]

U razgovoru u sklopu serijala o povratnicima, Robert nam je otkrio kako su ga ove tri države danas oblikovale te kako je uspio pronaći svoj uspjeh u poslovnom smislu, kao voditelj nabave jedne njemačke tvrtke…

Njegova zanimljivost je što se u Njemačku nije vraćao jednom, već dva puta, i to u potpuno različitim stadijima života…

“Rođen sam 16. prosinca 1971. u Tesliću. Sa šest mjeseci roditelji su me odnijeli u Njemačku. I tamo sam išao u vrtić, pa školu i onda su me roditelji 1984. vratili opet u BiH. Tamo sam proveo šest godina. Do 18. godine sam išao u školu u BiH, a nakon dovršene gimnazije sam ponovno otišao u Njemačku”, objasnio nam je Robert.

No, iskren je, hrvatski duh postojao je u obitelji ovih Babića gdje god da su se nalazili…

“Njegovali smo hrvatski duh, dapače. Tada je postojala i jugoslovenska škola u koju sam išao, ali nas je spajala crkva u koju sam išao svake nedjelje. Tamo smo se družili s ostalim Hrvatima. Roditelji su htjeli da učim i hrvatski i njemački jezik. Njemački je bio normalan od vrtića pa do škole, ali opet nisu htjeli niti da zaboravimo hrvatski”, otkrio je naš sugovornik.

S navršenih 18 godina Robert Babić tako je ponovno otišao u Njemačku, no ovoga puta sam. Okušao se kratko i u Švicarskoj, ali ubrzo je upisao i fakultet u Njemačkoj od kojeg je naposljetku odustao nakon godinu i pol dana kako bi se mogao zaposliti. Njegova karijera tako je počela u jednoj tvrtki koja se bavila prijevozom i sklapanjem namještaja…

Ostala zbog ljubavi i promijenila nešto na što se čekalo više od stotinu godina

Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]

“U to vrijeme bilo je super, imao sam super posao. Vozio sam i radio montažu, bio sam zadovoljan. Onda me prijatelj nagovorio da sami otvorimo svoju obrtničku tvrtku za montažu, gdje smo radili tri godine”, dodao je junak naše priče.

Iako je posao tekao dobro, Robert je ipak odlučio ostaviti karijeru koju je dotad stvorio u Njemačkoj, i to zbog ljubavi…

“Slučajno sam se vratio jer tadašnja cura nije htjela doći u Njemačku pa je meni predložila da se vratim u Hrvatsku. Ja sam i došao, ali nisam bio siguran koliko ću dugo ostati. Eto, ipak sam izdržao sad već 23 godine”, ispričao je kroz osmijeh.

Ova ljubav je naposljetku potrajala, kao i ostanak u Hrvatskoj. Kako su roditelji tada reagirali, zanimalo nas je…

“Od cijele obitelji jedino sam se ja vratio. Malo su bili iznenađeni jer nisu vjerovali da ću tako dugo ostati. No, na kraju, nisu imali ništa protiv”, priznao nam je. Ono što mu je znalo zasmetati u Hrvatskoj kada se vratio, naglasio je, bilo je to što su mu neki predbacivali što je Hrvat iz BiH…

“S obzirom na to da sam ja kao Hrvat bio rođen u BiH često su me gledali drugačije, no u poslu nikada nisam imao tih problema. Više je bilo privatnih problema u susjedstvu u kojem sam živio”, istaknuo je Robert pa objasnio i kako je bilo pronaći posao u Hrvatskoj…

“U početku je bilo jako teško jer sam mislio da ću puno lakše naći posao u Hrvatskoj, ali nažalost nije bilo sreće. Nakon godinu i pol dana u domovini sam se ipak i zaposlio u jednoj njemačkoj tvrtku u kojoj sam i dan danas”, otkrio je.

Jedan od najuspješnijih Hrvata u Americi: Ako država 40 godina subvencionira poljoprivredu, jasno je da će je ubiti. To tako ne ide u SAD-u!

Čovjek s puno života, mogli bismo nazvati Matta Darka Sertića, Hrvata koji je uspio ono što brojni nisu – u SAD-u razviti tvrtku koja proizvodi komponente za poluvodičku industriju. No, velika posebnost Matta Sertića je što je taj isti proizvodni pogon početkom stoljeća doveo i u Hrvatsku, u isti Sisak u kojem je i odrastao, […]

Znanje njemačkog jezika je tu zasigurno pomoglo? “Uvjeren sam da je pomoglo. Krenuo sam skroz od početka, zaprimao sam robu i malo po malo napredovao do voditelja nabave, gdje sam i danas”.

Pitali smo ga i koji mu je bio kulturološki šok kada je stigao u Hrvatsku, na što je Robert odlučno odgovorio – vrijeme…

“Većina prijatelja i poznanika nikada se nije držala dogovora. Nekima sam se prilagođavao, ali neke sam ostavio. Ako netko nije došao na vrijeme, ja bih jednostavno otišao. I dan-danas volim biti točan i ispoštovati određeni termin. Naravno, postoje dvije-tri osobe koje su u mom životu iznimke. Njima to toleriram, i one će se prepoznati”, poručio je naš sugovornik.

Rutina su mu danas posao, obitelj i prijatelji, a kada bi jednom riječju skupio cijeli svoj život, poručio bi da je – zadovoljan…

“Razlika ima, opuštenije je, barem je bilo, no u posljednje vrijeme počinjemo sličiti Njemačkoj. Po točnosti, preciznošću, disciplini, nazovimo to tako. Nekada nije bilo tako disciplinirano. Meni se pak bilo teže prilagoditi onim ljudima koji nisu bili takvi”, ustvrdio je.

A je li razmišljao o povratku u Njemačku?

‘Meni je u Hrvatskoj normalno raditi dva-tri posla kao i u Americi’

Kako bi se zvao mjuzikl s pričom mlade Hrvatice koja svoj put nakon niza uspjeha u SAD-u, a zatim i Europi, u svojim dvadesetima pronalazi ponovno u Hrvatskoj, zemlji iz koje su njezini roditelji otišli prije 30-ak godina? Možda mu ne znamo naziv, ali je sigurno kako bi mu nadahnuće mogla biti Tanya Ariana Bendiš. […]

“U pojedinim fazama života jesam. Bilo je trenutaka kada je bilo zeznuto. No, mislim da sam dobro odlučio. Ovdje sam stekao obitelj, suprugu, kćer i dom, ali sam se i naviknuo na život”, zaključio je Robert Babić.

urednik projekta: Ivan Ril

‘Meni je u Hrvatskoj normalno raditi dva-tri posla kao i u Americi’

Kako bi se zvao mjuzikl s pričom mlade Hrvatice koja svoj put nakon niza uspjeha u SAD-u, a zatim i Europi, u svojim dvadesetima pronalazi ponovno u Hrvatskoj, zemlji iz koje su njezini roditelji otišli prije 30-ak godina? Možda mu ne znamo naziv, ali je sigurno kako bi mu nadahnuće mogla biti Tanya Ariana Bendiš. […]

No, Carmen nije oduvijek znala da je njezin djed iz Vladislavaca. Znala je kako je iz Hrvatske pa se kao mlada djevojka u Peruu bacila u istragu kako bi otkrila svoje korijene. Raspitivala se po hrvatskim klubovima, odlazila u konzulat i hrvatske crkve u Peruu… No ni dalje nije mogla otkriti točnu lokaciju…

“Rekli su mi da moj djed je iz Hrvatske, no nisu mi znali reći iz kojeg mjesta točno”, rekla je, no onda joj je 2017. godine jedan svećenik preporučio stipendiju Croaticuma putem kojeg je dobila priliku učiti hrvatski jezik na tri semestra u Zagrebu.

Dugogodišnja potraga

“No, moja potraga za korijenima mog djeda počela je još 2004. godine! Dugo je trajalo to kucanje na vrata i raspitivanje”, dodala je Carmen, koja se za tu stipendiju prijavila te ju naposljetku i dobila. No, ono što joj je puno pomoglo je bio zapravo jedan komad papira kojeg joj je supruga djedova prijatelja, inače isto hrvatskog iseljenika u Peruu, dala jednom prilikom, a na kojem je jasno pisalo rukopisom kako je bio rođen u Vladislavcima…

“Uvijek smo pričali o hrvatskoj povijesti i kako se moj djed Franjo preselio u Peru… On je nakon Drugog svjetskog rata otišao u Campo Fermo u Italiju, izbjeglički logor za Hrvate, otkud je dvije godine nakon otišao brodom u Južnu Ameriku. Nije niti znao gdje će stići. Neki Hrvati su stigli u Urugvaj, neki u Čile, dok je on u Peru. Dvije godine je živio u Limi, nakon čega se preselio u Chincha Altu i tamo zasnovao obitelj”, objasnila nam je svoje podrijetlo Carmen.

“U kući moje majke nalazila se velika fotografija mog djeda, svi su ga jako voljeli. Kada sam dolazila, čak bi ga pozdravila kada bih vidjela sliku”, nasmijala se. Carmen je zatim 2018. i stigla u Hrvatsku, a ubrzo se zaputila i u Slavoniju, u rodno mjesto svog djeda…

Jedan od najuspješnijih Hrvata u Americi: Ako država 40 godina subvencionira poljoprivredu, jasno je da će je ubiti. To tako ne ide u SAD-u!

Čovjek s puno života, mogli bismo nazvati Matta Darka Sertića, Hrvata koji je uspio ono što brojni nisu – u SAD-u razviti tvrtku koja proizvodi komponente za poluvodičku industriju. No, velika posebnost Matta Sertića je što je taj isti proizvodni pogon početkom stoljeća doveo i u Hrvatsku, u isti Sisak u kojem je i odrastao, […]

“Koliko mi je srce kucalo kada sam vidjela tablu na kojoj je pisalo Vladislavci! Imala sam osjećaj kao da se moj djed, kroz mene, ponovno vratio. Sjeli smo i u kafić i počela sam pričati s ljudima, a onda i sam zaplakala. Moj djed se nikada nije uspio vratiti, a ja sam imala taj osjećaj da moram umjesto njega ispuniti njegovu priču”, naglasila je junakinja naše priče. Time je priča pronalaska njenih korijena i završila, zar ne?

“Ne, to je samo dio cijele priče. Htjela sam naći rodbinu mog djeda, a znala sam i da je imao sestru koja je nakon rata nastavila živjeti u Slavoniji”, dodala je Carmen.

Tri semestra učenja su završila, a naša sugovornica i odlučila se prijaviti za hrvatsko državljanstvo kao potomak Hrvata. Puno je učenja bilo pred njom, a prijatelji su joj predložili da i “za svaki slučaj” nauči hrvatsku himnu…

“I što se dogodi, došla sam ured i službenica me usputno pitala znam li himnu! Ja sam je i otpjevala”, dodala je, što je službenike oduševilo. No, vratimo se na Carmenin projekt otkrivanja svojih korijena. Kako je otkrila i da je njen djed imao sestru Veroniku koja je do smrti živjela u Donjim Andrijevcima, tako je ubrzo i dobila kontakte za koje se vjerovalo da su njeni potomci…

“Vlakom sam ponovno otišla u Vladislavce, k ženi Ivanki koju sam upoznala kada sam prvi put došla tamo te mi je ona pomogla nazvati te brojeve. Ivanka ih je pitala poznaju li Veroniku Banaj, na što su oni rekli kako im je to majka, i mi smo se zaputili u Donje Andrijevce”, otkrila je naša sugovornica.

Napustio i Njemačku i Švicarsku: U Hrvatskoj morate imati ove 4 stvari i uspjet ćete!

Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]

“Tamo sam upoznala svog ujaka Josipa, tetinog supruga, i njihovu djecu. Prvi susret s njima bio je nevjerojatan. Oni su znali da imaju rodbinu u Južnoj Americi, no nisu znali gdje. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kada sam ih prvi puta vidjela, bila sam presretna što sam znala da sam ostvarila svoj san, došla u Hrvatsku i otkrila svoje korijene”, napomenula je Carmen. Rodbina je sada u dobrim odnosima, a naša sugovornica je i božićne blagdane već provela s njima.

‘Hrvatska je prekrasno mjesto za život’

Carmen je nakon ove cijele priče znala da želi ostati u Hrvatskoj. Prvo se zaposlila kao konobarica, nakon čega je upisala studij kako bi postala odgojiteljica u vrtiću…

“Hrvatska je prekrasno mjesto za mene. Ovdje se osjećam sigurno, mogu slobodno hodati Zagrebom bez straha. Ponekad bi mi se dogodilo da bi mi ispali novci na pod i ljudi bi mi ih uvijek vratili. Osim toga, ljudi su jako dobri prema meni i zaista se osjećam kao Hrvatica”, iskrena je.

No, ova povratnica nije zaboravila ni svoje korijene u Peruu. Za rođendane djece svojih prijatelja iz “fore” je počela donositi južnoameričke pinjate, šuplje oblike koje mališani moraju razbiti kako bi došli do igračaka i slatkiša koji se nalaze unutar njih, a uskoro to planira pretvoriti i u obrt…

“Stvaram ih rukom i zaista ih radim od srca. To je moj poklon za djecu, srce mi je ispunjeno kada vidim da se i njima sviđa”, napomenula je.

Oduševile su je i hrvatske šume kojih inače nema u Chinchi Alti u kojoj je odrasla…

“Čak sam jednom prilikom na Sljemenu i gledala suze sv. Lovre, imala sam osjećaj kao da sam na nebu”, dodala je.

Carmen je svoje državljanstvo naposljetku i dobila, i to upravo na dan kada su se vatreni s osvojenim srebrom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji vratili u Hrvatsku na proslavu koja se pamtila…

Ostala zbog ljubavi i promijenila nešto na što se čekalo više od stotinu godina

Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]

“Svakako planiram ostati u Hrvatskoj. I obitelj u Peruu mi govori svaki put kada ih posjetim kako se vidi da sam u Hrvatskoj sretna”, zaključila je naša sugovornica.

urednik projekta: Ivan Ril

Ostala zbog ljubavi i promijenila nešto na što se čekalo više od stotinu godina

Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]

Možda mu ne znamo naziv, ali je sigurno kako bi mu nadahnuće mogla biti Tanya Ariana Bendiš. Ova 29-godišnja balerina takav je svoj put nazad u Hrvatsku pronašla još 2018. godine, a mi smo s njom imali prilike razgovarati u sklopu serijala o povratnicima, tek nekoliko sati prije nego što je morala odjuriti na još jedan mjuzikl u kojem je dijelom baletnog ansambla “Ljepotice i zvijeri”, koji se izvodi u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Tanya se u SAD-u školovala kako bi mogla postati vješta u plesu kojeg i dan-danas smatra jednim od svojih velikih strasti. Nakon završenog fakulteta zaposlila se i u Međunarodnom baletnom kazalištu u Seattleu u kojem je živjela, da bi nakon tri godine otputovala po nove pobjede u Europu. Ideju o povratku na Stari kontinent pobudile su tada u njoj još i kolege koje su i same većinom iz Europe…

“Zbog njih mi je bilo jasnije da želim nazad u Europu. Bila sam dva mjeseca u Njemačkoj, malo u Francuskoj, gdje sam išla na audicije. Na kraju sam dobila upalu pluća kad sam bila u Ljubljani i onda sam lijepo rekla da idem svojoj baki u Zagreb. Kod nje mi je bilo toliko lijepo tih mjesec dana pa sam shvatila da želim biti u Hrvatskoj, a sve ostalo će se riješiti”, objasnila je.

Život u malom koferu

Sljedeća tri mjeseca u Zagrebu je boravila s odjećom spremljenom u jednom manjem kovčegu, a čak je i od pra-tete morala posuditi kaput…

“Kaput je još kod mene”, kroz osmijeh nam je ispričala Tanya.

No, to nije bio njezin prvi “kontakt” s Hrvatskom. U obiteljskoj kući u Kaliforniji oduvijek se pričao hrvatski jezik, a i svakog ljeta putovalo se u Dubrovnik…

“Mi smo doma manje-više pričali hrvatski jezik, tek kada sam krenula u školu rekli su nam da moramo više vježbati engleski. Družila sam se s kolegama iz razreda, a tek u srednjoj školi sam bila s još nekoliko Hrvata. Također, ljeti smo četiri mjeseca provodili u Hrvatskoj pa sam stekla prijateljice koje bih upoznala na plaži. Razmjenjivali smo i razglednice, a ta prijateljstva su ostala i dan-danas”, otkrila je naša sugovornica.

Napustio i Njemačku i Švicarsku: U Hrvatskoj morate imati ove 4 stvari i uspjet ćete!

Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]

“Nema puno ljudi koji su prvi naraštaj potomaka Hrvata u SAD-u. Mi smo uvijek bili povezani s hrvatskom kulturom jer su moji roditelji preselili u SAD početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Većina ljudi koje tamo poznajem već su i četvrti, čak i peti naraštaj pa često ne pričaju hrvatski jezik”, ustvrdila je Tanya, dodavši kako joj je sama znala imati poteškoće jer se, kaže, osjećala kao da je “ni vrit ni mimo”…

“Uvijek si nekako napola, niti Hrvat niti Amerikanac. Ja ne govorim savršeno hrvatski jezik, a nemam ni neka iskustva koja su imala djeca u Lijepoj Našoj. Osim toga, način rada je drugačiji. Meni je normalno imati dva-tri posla kao i ostali Amerikanci, dok to ovdje nije uobičajeno, i te neke navike su mi ostale”, objasnila je.

U Hrvatskoj je isprva surađivala s Kazalištem Komedija, no ubrzo je njezin rad prepoznat pa je sada vanjski suradnik. Osim toga, ovdje se zaposlila i kao grafička dizajnerica. Niti Amerikanka, niti Hrvatica, kaže Tanya, ali zato se udala za – Slovenca…

“Suprug i ja smo se upoznali u tvrtki u kojoj sam radila, i to na jednoj konferenciji u Ljubljani kada je on bio taj koji mi je dao moju akreditaciju. Ja sam tom prilikom morala pisati e-mailove koji su stizali svima u tvrtki, a suprug mi je kasnije rekao da su oni komentirali da sam ja sigurno neka starija zaposlenica jer stalno šaljem e-mailove pa je ostao u šoku kad me upoznao. Sjeli smo na kavu koja je potrajala četiri sata, a onda i ušli u vezu dva mjeseca nakon”, ispričala nam je.

Možemo zamisliti kako je bilo organizirati vjenčanje Hrvatici čija je uža obitelj u SAD-u, rodbina u Zagrebu i Dubrovniku, a mladoženja u Sloveniji. Gregor i Tanya tako su se vjenčali na vrhu Krvavcu u Sloveniji, a kaže nam i da su slavili u još nekoliko gradova – kako ljudi ne bi morali putovati!

Vratili se iz Švedske među magarce: Motivacija za opet novi početak je neobjašnjiva

Imati farmu životinja zahtjevan je posao koji nema radno vrijeme, a najbolje to zna i mlada obitelj s Raba koja je odlučila napraviti svoju farmu – magaraca. Ova važna, ali zanemarena vrsta u Hrvatskoj dobila je priliku upravo uz Doru Šimičić i Kristiana Perezu. Njihovu četveročlanu obitelj krasi i činjenica što se radi upravo o […]

“Imali smo slavlje u Seattleu i na Krvavcu, a još smo dužni jedno u Dubrovniku”, podsjetila je junakinja naše priče.

Zanimljiv im je život u Zagrebu što duže ovdje borave, kaže Tanya: “Imamo zajedničke prijatelje, a stalno sam dolaze i Slovenci u posjet, svaki vikend je netko kod nas”.

S obzirom na to da joj je otac iz Dubrovnika, a majka iz Zagreba, pitamo je: Dubrovnik ili Zagreb?

“Joj, teško je reći. Dubrovnik jako volim, prekrasan je i jako volim ljude tamo, a puno me toga veže i uz djetinjstvo jer smo svake godine tamo provodili ljeta. No kad se vraćam u Zagreb i vozim Slavonskom avenijom, ne znam zašto, ali uvijek mi se javlja taj osjećaj: ‘Stigla sam doma’. Čak i kad tu nisam živjela”, dodala je.

Jedino što je rastužuje, ističe, je vidjeti Zagreb u stanju kakvom je nakon potresa…

“Ipak, sviđa mi se što grad ima svoj duh”, objasnila nam je Tanya.

Dijelom brojnih izvedbi

Danas Tanya ima treninge svakog radnog dana u jutarnjim satima, uz izvedbe u večernjim satima. Slijedom toga, nastavili smo sa serijom ozbiljnih pitanja: balet ili suvremeni ples?

“Uh! Opet je pitanje koji suvremeni ples je u pitanju. Možda preferiram suvremeni ples ako je riječ o neoklasici. Nemam ništa protiv modernih, volim ih gledati, ali se nikada nisam vidjela u njima sto posto. Volim kada koreografija daje neku priču, ali nije svih sto posto apstraktna. Opet, kada pričamo o klasičnom baletu, ja jako volim improvizacije i kreiranje, zbog čega mi to možda tamo nedostaje. Kada si ti u primjerice, Labuđem jezeru, imaš pokrete koje možeš raditi i to je to, nema kreativnosti”, naglasila je.

Povratnica iz Australije: Mi iseljenici imamo tu jednu bolest – svaki dan živiš dva života!

Zbog obitelji je otišla iz Hrvatske, a u nju se vratila zbog sebe – tako bi se mogao ukratko opisati put Branke Ćubelić, Hrvatice iz Australije s kojom smo imali prilike razgovarati u sklopu serijala o povratnicima, a koja nam je dopustila da malo zavirimo u njezin život i sve što ju je obilježilo. A […]

“U svemu što radim volim kreirati nešto novo ili promijeniti postojeće. I u grafičkom dizajnu radim animacije, zbog čega je važno uhvatiti prirodni pokret”, otkrila je.

Najdraža uloga joj je bila kada je u Seattleu utjelovila Lucy u Drakuli, mladu djevojku koju ugrize Grof Drakula i koja i sama postane vampirom…

“To je mješavina klasike i suvremenog jazza, a ima i elemenata stepa. To je predstava koja uključuje sve dinamike, slično mjuziklu, samo nema pjevanja. Meni je to bilo super, u tom liku sam mogla dramaturški napredovati i ulaziš u jednu priču, u jedan lik”, objasnila je junakinja naše priče.

Kada je u pitanju Hrvatska, oduševila ju je popularna rock opera Jesus Christ Superstar u kojoj je dijelom baletnog ansambla, a potom nam je otkrila i koji su je mjuzikli od malena privlačili…

“Oduvijek sam voljela mjuzikl Sound of Music (Moje pjesme moji snovi) i lik Liesl koja pjeva ‘I’m sixteen going on seventeen’. Volim jako i Harryja Pottera pa mi je odličan mjuzikl Harry Potter and the Cursed Child. Ipak, voljela bih najviše kada bi Hrvati stvarali više svojih mjuzikla. Alfi Kabiljo s Jalta, Jaltom i takvim produkcijama su savršeni mjuzikli, ali sada u posljednjih nekoliko naraštaja nema ih toliko. Treba više mladih ljudi koji stvaraju mjuzikle, voljela bih doživjeti to u svojoj karijeri”, naglasila je.

Kao članica kazališta Komedija, Tanya je istaknula kako se osjeća njihovom, a vrlo je zahvalna što su je i ostali prihvatili. Još najmanje deset godina vidi se kao plesačica, a nakon toga htjela bi se “baciti” i u koreografiju…

Jedan od najuspješnijih Hrvata u Americi: Ako država 40 godina subvencionira poljoprivredu, jasno je da će je ubiti. To tako ne ide u SAD-u!

Čovjek s puno života, mogli bismo nazvati Matta Darka Sertića, Hrvata koji je uspio ono što brojni nisu – u SAD-u razviti tvrtku koja proizvodi komponente za poluvodičku industriju. No, velika posebnost Matta Sertića je što je taj isti proizvodni pogon početkom stoljeća doveo i u Hrvatsku, u isti Sisak u kojem je i odrastao, […]

“Osim toga, grafički dizajn će uvijek biti tu za mene tako da i ako dođe do ozljede, bit će sve u redu. Svakako se više želim baviti kreiranjem programa za mlade i prostora u kojem mladi umjetnici imaju mogućnosti prezentirati svoj rad jer je ponekad vrlo teško izboriti se”, zaključila je Tanya.

urednik projekta: Ivan Ril

Jedan od najuspješnijih Hrvata u Americi: Ako država 40 godina subvencionira poljoprivredu, jasno je da će je ubiti. To tako ne ide u SAD-u!

Čovjek s puno života, mogli bismo nazvati Matta Darka Sertića, Hrvata koji je uspio ono što brojni nisu – u SAD-u razviti tvrtku koja proizvodi komponente za poluvodičku industriju. No, velika posebnost Matta Sertića je što je taj isti proizvodni pogon početkom stoljeća doveo i u Hrvatsku, u isti Sisak u kojem je i odrastao, […]

Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom gradu na obali Čilea, iz kojeg je preselila u Santiago de Chile kako bi nakon završenog studija mogla raditi kao odvjetnica. Ipak, tijekom studija odlučila je iskoristiti priliku i 2018. otići u Hrvatsku u sklopu stipendije Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kako bi naučila jezik…

“Znala sam za tu stipendiju za hrvatski jezik, no i voljela sam Lijepu Našu. Već sam je ranije posjetila, išli smo na Brač i bilo je prekrasno. Iako nismo fizički bili blizu Hrvatske, moja obitelj je bila jako povezana s hrvatskom kulturom”, objasnila nam je Javiera koja se u Čileu bavila i hrvatskim folklorom…

Voli hrvatsku – gramatiku

“Velika motivacija mi je bila naučiti jezik. Jedno je imati hrvatsku putovnicu, ali je u potpunosti druga stvar kada znam da i razumijem jezik. Osim toga, mislim da je hrvatski jezik odličan! Inače ne volim toliko gramatiku, ali sam obožavala hrvatsku gramatiku”, dodala je.

Ideja je bila ostati u Hrvatskoj na semestar ili dva, priznala nam je Javiera, nakon čega bi nastavila putem gradnje karijere kao odvjetnica u Čileu…

“Odlučila sam ostati”, između ostalog, jer u Hrvatskoj i upoznala svog supruga Mateja…

“Prije sam uvijek bila usmjerena na svoju karijeru, ali nešto se u meni promijenilo dolaskom ovdje. Vidjela sam kako Hrvati žive i to mi je promijenilo razmišljanje. Fokus mi je uvijek prije bio na tome da uspijem kako bih mogla imati dobru plaću i dobar život, no u Hrvatskoj sam shvatila da biti uspješan ne znači samo imati dobru plaću i biti dobar odvjetnik. Iako sam bila sretnom sa svojom obitelji u Čileu, u domovini sam se počela fokusirati na to da zapravo stvarno budem sretna, što sam počela ovdje i osjećati”, dodala je naša sugovornica.

Povratnica iz Australije: Mi iseljenici imamo tu jednu bolest – svaki dan živiš dva života!

Zbog obitelji je otišla iz Hrvatske, a u nju se vratila zbog sebe – tako bi se mogao ukratko opisati put Branke Ćubelić, Hrvatice iz Australije s kojom smo imali prilike razgovarati u sklopu serijala o povratnicima, a koja nam je dopustila da malo zavirimo u njezin život i sve što ju je obilježilo. A […]

Par se godinu nakon i zaručio, a ubrzo su krenule i pripreme za vjenčanje. Kakva je bila reakcija kod kuće, pitamo je…

“Mislim da je obitelj to nekako i očekivala. Neki su bili šokirani, čula sam čak i neke loše komentare, no sada svi koje znam vide kako sam najsretnija nego ikada prije”, istaknula je. No, ubrzo nakon preseljenja, nailazila je na poteškoće pri zaposlenju, što je upravo u njoj probudilo onaj dalmatinski dišpet koji joj je, na kraju krajeva, i u krvi…

“Odlično je što je tu moguće studirati besplatno, ali nakon što završiš fakultet, nije puno vrata otvoreno. Naravno, vidljiv je napredak, ali nije lako. Većina ljudi koja se vratila iz Čilea je imala dobre plaće, no ja kao odvjetnica nisam imala tu priliku. Sada sam se zaposlila kao project manager u jednoj engleskoj tvrtki i jako sam zahvalna što mi je karijera otišla u tom smjeru”, istaknula je, otkrivši…

“Bila sam na rubu odustanka jer sam radila u call centru i nisam znala što činiti. Rekla sam: ‘OK, postat ću domaćica i to je to’, na što mi je prijatelj predložio da postanem project manager. Nisam znala niti što je to, cijeli život sam znala samo za odvjetništvo. On mi je kazao kako taj posao traži puno soft vještina koje se traže i u pravu, poput organiziranosti. Godinu dana nakon otvorilo se radno mjesto i ja sam ga dobila. Posao je na engleskom jeziku i tvrtka je vrlo otvorena prema strancima”.

Par trenutačno čeka i dijete, prvi naraštaj te strane Buzolić obitelji koja će nakon stotinjak godina biti ponovno rođena u Hrvatskoj…

“Ovdje je puno toga bolje nego u većini država na svijetu. Ljudi u Čileu moraju davati velike novce kako bi dobili kvalitetno obrazovanje ili zdravstvenu njegu. Meni je bilo nevjerojatno kada sam shvatila da su ovdje lijekovi relativno uvijek besplatni ili jako povoljni zbog zdravstvenog osiguranja”, ustvrdila je.

“U Čileu se posljednjih godina vrlo pogoršala situacija što se tiče sigurnosti, pogotovo kod žena, dok je Hrvatska vrlo sigurna i znam da ću svoje dijete moći odgojiti u takvom okruženju”, istaknula je junakinja naše priče.

Napustio i Njemačku i Švicarsku: U Hrvatskoj morate imati ove 4 stvari i uspjet ćete!

Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]

Novootkrivena ljubav prema jedrenju

Javiera nam je pričala o tome kako jako cijeni druženja s prijateljima i obitelji, kojima se i ima više prilike posvetiti u vrijeme kada je njen suprug na brodu na kojem radi, dok s njim voli putovati, ali i jedriti…

“To nisam nikada imala priliku raditi. On sve radi dok jedrimo! Naravno, ja ga pitam ako mu treba pomoć”, dodala je kroz smijeh.

A kako joj izgleda svakodnevica?

“Pa, život mi dosta ovisi o godišnjem dobu. Sada ne izlazim iz kuće”, nasmijala se.

Zar ne volite zimu, pitamo je…

“Nikako, mrzim je. Jedino je lijepo vidjeti snijeg, pogotovo ako je za vrijeme blagdana”, rekla je.

Često pomisli, kaže nam, i na onu Javieru prije sedam godina čiji su životni planovi bili potpuno drugačiji, a na kraju krajeva, i na drugom kontinentu. Sada joj je povratak nezamisliv…

Vratili se iz Švedske među magarce: Motivacija za opet novi početak je neobjašnjiva

Imati farmu životinja zahtjevan je posao koji nema radno vrijeme, a najbolje to zna i mlada obitelj s Raba koja je odlučila napraviti svoju farmu – magaraca. Ova važna, ali zanemarena vrsta u Hrvatskoj dobila je priliku upravo uz Doru Šimičić i Kristiana Perezu. Njihovu četveročlanu obitelj krasi i činjenica što se radi upravo o […]

“Nikad ne reci nikad, ali me puno toga veže uz Hrvatsku”, zaključila je naša sugovornica.

urednik projekta: Ivan Ril

Napustio i Njemačku i Švicarsku: U Hrvatskoj morate imati ove 4 stvari i uspjet ćete!

Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]

Na udaljenosti Kalifornija-Hrvatska imali smo prilike i voditi jedan ugodan razgovor s njime u sklopu serijala o povratnicima. Iako nam je napomenuo kako on zapravo nije povratnik, istina, ovoga puta odlučili smo mu zažmiriti na jedno oko, a sve kako bismo i sami dobili odgovor na pitanje – kako?

Kako je bilo odrastati u Sisku? Nekoć je to bilo vrlo razvijeno središte, no sada je spomen na tužne događaje poput strašnog potresa…

Djetinjstvo je bilo jako lijepo. Sisak je bio razvijeniji industrijski grad, imao si kamo ići i što raditi. Škole su bile odlične, toliko su bile dobre da je kasnije fakultet prošao s lakoćom, bez nekakvog velikog napora. Baš mi je u profesionalnom dijelu života puno pomoglo što sam imao tako dobru osnovnu i srednju školu u Sisku.

Zatim ste otišli na fakultet za vanjsku trgovinu u Zagreb. Kako Vam je pala ta promjena iz Siska u veću sredinu poput Zagreba?

Onda je to bilo normalno. U gimnaziji si točno znao tko će ići u Zagreb, a tko u Beograd. Normalno je da nakon što završiš srednju školu ideš na studij u Zagreb. Sam studij je bio veseo i dobar, učilo se kako se posluje na Zapadu, kako funkcionira međunarodno pravo na Zapadu, kako rade banke na Zapadu, kako se uvozi i izvozi… Mnoge stvari koje smo učili nisu zaista postojale kod nas, ali smo mi učili kako bi to trebalo izgledati jer je to tako – na Zapadu. Istovremeno smo imali mrske neprijatelje preko puta pruge, to je tada bio zagrebački Ekonomski fakultet, a koji je tada više učio o socijalizmu, društvenom dogovoru, samoupravnim sporazumima… Sve ono što nas nije zanimalo, tako da smo uvijek bili u nekakvom natjecateljskom duhu s njima. Meni je drago što sam upisao taj fakultet jer sam kasnije i otišao na Zapad, odmah nakon diplome sam otišao u Sjedinjene Američke Države.

Jednom prilikom ste rekli da ste autostopom prošli cijelu Ameriku. Kako je to bilo?

Stvarno je to tako bilo, i tada se to moglo. Bila je jedna normalna stvar da ti ljudi stanu, pokupe te i razgovaraju s tobom. Pitaju te otkud si, gdje ideš. Nisi imao samo vozača već i turističkog vodiča koji bi ti rekao što da posjetiš. U Americi se tih šest mjeseci malo stopiralo, malo igralo šah na turnirima, pa malo i radilo na rančevima gdjegod sam mogao. Zatim sam otišao u Južnu Ameriku, a nakon šest mjeseci mi je već bilo dosta putovanja pa sam samo gledao kako doći kući iz Perua bez novaca.

Zainteresiralo me što ste igrali šahovske turnire po Americi. Kako je to izgledalo? Je li u nekoj modernijoj verziji i podsjećalo možda na popularnu seriju Damin gambit?

U tadašnjoj Hrvatskoj smo se svi poznavali, znali smo što i kako netko igra. Kasnije, naravno, dolaskom u Ameriku nitko te nije poznavao. Ipak, budući da Rusa tamo nije bilo, mi smo bili glavni kandidati za nagrade. Moglo se i tamo nešto zaraditi da se može dalje putovati. Nisam samo zaradio, već i upoznao ljude. Šahisti su jedna posebna skupina gdje smo s jedne strane na ploči ljuti neprijatelji, a kasnije prijatelji do kraja života. Ne samo to, ti se sjećaš partije po 30, 40 godina nakon i kako je izgledao svaki potez. To je naravna stvar. Damir gambit je jedna jako lijepo napravljena serija koja je došla vrlo blizu same psihe šahista.

Nakon filmskog života u Lihtenštajnu poručio svim Hrvatima u svijetu: Vratite se čim prije da ostarimo zajedno gdje smo se rodili

“Stajao sam jednog lijepog dana pred HNK-u u Zagrebu, gledao preko puta ŠPU u kojoj sam završio slikarski smjer. Stajao sam praznih šaka u praznim džepovima hlača. Nakon što sam radio dvije i pol godine kao pismoslikar u maloj pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci, i kratko kao pomoćni restaurator u HAZU, bio sam bez posla, egzistencije, […]

Dotaknimo se Vaše karijere. Kako je to sve krenulo?

Došao sam u Arizonu, nisam imao papire pa sam i tamo malo igrao na turnirima, a bio sam i prvak Arizone u šahu. Onda mi je došao jedan vlasnik tvrtke koja se bavila poluvodičima i rekao mi: ”Ti u ponedjeljak trebaš doći meni u firmu”. Ja sam ga pitao zašto, na što mi je on samo rekao da se ne brinem jer u njegovoj tvrtki rade samo šahisti! To je bilo izvrsno, vidio je talent u meni i onda me trenirao svim funkcijama koje jedna tvrtka treba – prodaja, kolektiranje novaca od neplatiša, nabava, proizvodnja, kontrola kvalitete, financije, odnosi s bankama… Imao sam kod njega prilike proći sve što sam na vanjskoj trgovini radio kao teoriju, a kod njega sam izbrusio.

Je li Vam to pomoglo kada se započeli s Applied Ceramics?

Da, jer smo se tamo bavili mikročipovima. Kasnije kada sam došao u Silicijsku dolinu, tu su bile sve velike tvrtke koje su probavale proizvoditi mikročipove. Ipak, to je još bilo kameno doba za mikročipove. Puno toga se razvijalo, puno toga još nije bilo jasno. Tehnologija se jako brzo razvijala, a meni je to bilo odlično jer sam bio jedan od onih koji su mogli sudjelovati u tom razvoju.

Je li bilo teško uspjeti u takvom okruženju? Konkurencija je ipak bila velika…

Je, bila je velika konkurencija. Bilo je puno manjih tvrtki. Radilo se od jutra do kasno navečer, stalno se učilo jer su dolazile nove stvari. To je postalo dijelom mog života i dan-danas mi dolaze nove stvari, druge stvari pokušavam popraviti, riješiti…

Puno tvrtki koje su se bavile poluvodičima su propale jer se vjeruje kako poslu treba vremena da se razvije, a neki nemaju to vrijeme…

Da, ne smiješ stati. Ova industrija je kao brzi vlak koji nema svoju stanicu. Teško je uskočiti u njega, a još je teže iskočiti da ne slomiš vrat. Bivši predsjednik Intela Gordon Moore je davno u jednom trenutku napisao da bi poluvodička industrija bila samoodrživa, trebala bi svakih godinu i pol ponuditi na tržištu dvostruku količinu tranzistora na čipu, ali za istu cijenu. Iz godine u godinu trebaš proizvoditi dvostruko više za istu cijenu. Što je to značilo? Da moraš jako puno ulagati u istraživanje i razvoj da bi mogao proizvoditi tranzistore na čipu koji su sve povoljniji, serijske pločice sve veće, a čipovi budu sve manji i moćniji. Vozi se tako već 40 godina. Bill Gates je jednom u Toyoti rekao da su oni usvojili taj Mooreov zakon, danas bi Toyota Camry stajala 16,70 dolara. Ako je svake godine cijena niža, a tvoj auto se ne mijenja, naravno da on košta 16 dolara. Dakle, to je primjenjivo, ali u industrijama koje se trebaju razvijati i stalno raditi na novim tehnologijama, a to je ono što mi radimo u Applied Ceramics. Stalno guramo nova rješenja u poluvodičkoj industriji, smanjujemo troškove i povećavamo volumene proizvodnje. Znaš li koliko memorije ima tvoj laptop? One su nekada imale 64 kilobajta, pa 128, pa 256… Ljudi su na nove čipove čekali u redovima kako bi ih mogli staviti umjesto starih i raditi na njima bolje i brže. Danas uglavnom ljudi ne znaju i nije ih briga. Svejedno im je jesu gigabajti ili terabajti, to je otišlo predaleko.

Slažem se, prije se pazilo na svaki megabajt, a sada je to potpuno svejedno…

E pa sad razumiješ. Da se industrija nije tako brzo razvijala, mi bismo i dalje bili na onim kilobajtima od prije 30 godina i ne bismo imali sve ono što je promijenilo naše živote.

Kako je bilo biti dijelom te cijele priče? Vi ste bili jedan od tih aktera koji su utjecali na to da danas ne razmišljamo o, primjerice, veličini naše memorije?

Bilo je uvijek uzbudljivo. Uvijek se borilo s vremenom, uvijek je nešto do petka trebalo biti gotovo jer bi do ponedjeljka nastupila katastrofa. Uvijek bi se žurilo da se uhvati posljednji vlak da bi se ukrcalo na nešto što bi se tek trebalo dogoditi u Samsungu ili Toshibi. Na neki način je trebalo razumjeti zašto to ljudi rade, a ne odmahnuti rukom. Trebalo se razumjeti da je tuđi uspjeh i moj uspjeh.

Vratila se iz Argentine pa shvatila: Nikada nisam vidjela toliki postotak dobrih ljudi kao u Hrvatskoj

Tisuće Argentinaca više od 20 godina nakon objave romana Maria Jozefa Ezcurra i dalje uživaju o priči zabranjene ljubavi junaka argentinskog narodnooslobodilačkog rata Manuela Belgrana. No, manji broj ljudi zna kako iza ovog bestsellera stoji pero Carmen Verlichak, Hrvatice koja je godinama živjela u toj zemlji. Donedavno… U sklopu serijala o povratnicima, razgovarali smo s […]

Nakon svega toga ste se vratili u Sisak, gdje se doveli svoju tvrtku?

Početkom ovog stoljeća sam došao. Prošli smo dot com krizu i uglavnom su se počele gledati slabosti IT industrije. Jedna od njih je to što smo svi u Silicijskoj dolini u Kaliforniji. Što ako dođe do potresa? Zbog toga je došlo do pravca razvoja da treba osnovati još jednu takvu proizvodnju overseas. Gotovo su svi u to doba išli u Tajvan, Južnu Koreju i ostale azijske tigrove. Ja sam, s druge strane, volio svako ljeto s klincima dolaziti u Hrvatsku. Zatim su krenuli i razgovori gdje me se pitalo što oni tamo imaju, a da Sisak nema. Hrvatska nema tržište i kapital, ali razmišljajući o tome vidio sam da imamo odlične mlade ljude koje zanimaju te stvari i da bi bilo odlično napraviti tvrtku baš tu gdje nitko ne radi. Tako sam se ja odlučio iz jednih sebičnih razloga da neću ići u Kinu i živjeti na riži, već ću lijepo doći doma i živjeti na maminoj papici. To je dobro išlo jer su me u Sisku sugrađani stvarno podržali. To su bili moji školski kolege koji su bili zreli ljudi, ali nije bilo nikakvog hrvatskog jala ili podmetanja nogu, već su samo gledali kako da mi pomognu i da budem uspješan. Sada se ova tvrtka lijepo razvija, svi u poluvodičkom svijetu znaju za Applied Ceramics u Sisku i ona je postala jedna referentna točka koja se ne zaobilazi.

Osim toga, prije osam godina sam s partnerom osnovao firmu Sunceco. Ta tvrtka je imala dugoročni zadatak da proba provesti Moorevov zakon, ali na tržištu energije. Radi na tome da energija nas košta svakih godinu do dvije upola manje. Kada bi se to dogodilo, to bi pozitivno promijenilo način u svijetu u kojem živimo jer bismo gotovo besplatnom energijom dobili i povoljan prijevoz, proizvodnju hrane, a to bi donijelo i blagostanje u svijetu.

Može li se to provesti?

Kada smo počeli, solarne ćelije su stajale oko 4,5 dolara po vatu. Sada stoje otprilike 32 centa po vatu. To je dobar rezultat, zar ne?

Istina, stvari po tome onda i idu u smjeru u kojem ste isplanirali?

Nisam ja, već Gordon Moore. Ja sam netko tko se koristi mislima pametnih ljudi. Solarni paneli su toliko povoljni da ih svugdje stavljaju. Gdjegod postoji slobodna površina, ljudi tamo zalijepe solarne panele.

U Hrvatskoj je to još uvijek relativno skup sport. Zašto je to tako i možemo li očekivati napredak?

Taj sport nije skup, ali ako ti država stalno ponavlja da ćeš dobiti subvencije ili nešto ušićariti, onda to kod ljudi izaziva sindrom odgađanja. A, nećemo sada, već kad država pljune lovu. To nije samo kod solara, već i kod drugih grana ekonomskih djelatnosti. Sada možeš vidjeti i ljude koji prosvjeduju na traktorima jer imaju nekoliko pajceka koje ne smiju zaklati i čekaju da država opet nešto pljune. Nekako smo mi ovdje u SAD-u naučili da su državne subvencije uglavnom kočnica razvoju te izazivaju taj sindrom čekanja i neaktivnosti. Naravno kada dođe do anomalija, država treba intervenirati, ali kratkoročno. Ako država subvencionira poljoprivredu 40 godina, jasno je da će je ubiti. Ne treba biti ekonomist, dovoljno je pogledati.

Kako danas gledate na svoj život? Jeste zadovoljni sa svime što ste učinili?

Ja sam zadovoljan. Mislim da je to san većine iseljenika, da mogu napraviti tako nešto. Mi smo 2006. uzeli 13-ero mladih ljudi iz srednjih škola i fakulteta i odveli ih na šest mjeseci u Kaliforniju gdje su oni učili s nama. Kasnije je došla još jedna skupina, pa onda i manje skupine, a i dan danas dolaze. Stalno se razmjenjuju ta iskustva, uče nove stvari, a tvrtka se razvija i nudi sve širu lepezu proizvoda za poluvodičku industriju. Način kako je to krenulo je bio spontan. Ja sam se bojao da ću osnovati tvrtku u kojoj nitko neće to htjeti raditi onako kako mi to radimo u Kaliforniji, zbog čega smo i uzeli mlade ljude koji nikada nisu radili. Ti isti ljudi su danas direktori, a neke detalje znaju i bolje nego ja.

Koje su to razlike u radu u Kaliforniji i u Hrvatskoj u kojima pričate?

U Kaliforniji živimo isključivo od tržišta. Ja tamo ni ne znam tko je gradonačelnik ili župan. To uopće nije u mom vidokrugu niti sam se sreo s njima. Ne bavim se ni medijima jer su oni u Kaliforniji vrlo zahtjevni, zbog čega se i imam vremena baviti upravo razvojem poluvodičke industrije. Kada ljudi dođu iz Hrvatske, naravno da dođe do kulturnog šoka. Primjerice, svi shvate da tamo nitko nije pušač. Ljudi dođu vrlo rano na posao i ostanu dok ne završe, ne postoji nekakva sirena koja oglasi kraj radnog vremena. Tako se tamo radi, a ljudi se jako vesele kad mogu odraditi nešto što će nekome pomoći. Mi recimo ništa ne patentiramo jer se tehnologija strašno brzo mijenja, a patentiranje se bazira na nečemu što je bilo prije dvije, tri godine. Tamo je vrlo drugačije okruženje.

Za kraj, koji bi Vam bio i savjet mladima u Hrvatskoj?

Ja baš nisam tako star da dijelim savjete.

Povratkom u Hrvatsku ispunila san svoga oca: Mjesec dana sam samo plakala

Nakon godina slušanja o zemlji svojih predaka, rodom Čileanka Dragica Vukelić posvetila se promicanju hrvatske zajednice i kulture u dalekom Santiagu de Chile. Uz povremene dolaske u Hrvatsku prema kojoj gaji jake emocije, Dragica je prije nekoliko godina i ispunila obećanje svog preminulog oca Jose: na 300-ak stranica napisala je knjigu nadahnutu njegovim životom. U […]

Ali ste iskusan!

Idite tamo gdje vas srce vodi i radite što vas doista zanima. Živite s osobom koju stvarno volite. Tu vam nitko ne može pomoći sa svojim savjetima, svatko ide gdje ga srce vodi. Ako je to Amerika, neka je. Nije lako poći, ali ako se osoba odlučila, onda će i “izgrebati” početne poteškoće. Isto tako, ako vas srce vodi da ulažete u Hrvatskoj i odgajate mlade naraštaje, onda je to tako. Naravno, mene puno više veseli da naši dečki i cure iz Siska uspiju nego da se bavim mladima iz drugih zemalja. Uz njih me ne veže puno stvari.

urednik projekta: Ivan Ril