Solinjanin Ante Tokić

Biciklom stigao na kraj svijeta pa sreo jedinog Hrvata u gradu: Bio je to jako bolan susret

17. kolovoza 2021. u 10:03

Potrebno za čitanje: 5 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Hrvatski katolički glasnik

U svibnju 1994. godine gost hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku bio je 24-godišnji Solinjanin Ante Tokić. Još od ožujka 1991. Ante je na svome biciklu obilazio svijet prenoseći poruku mira i istinu o Hrvatskoj.

Mise i prosvjedi hrvatske dijaspore završavali su na američkim televizijama

U nedjelju. 7. srpnja 1991. godine, u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Chicagu, održana je sveta misa za Ravena Čuvala, prvu civilnu žrtvu srpske komunističke vojske u glavnom gradu Hrvatske, i za sve one koji su položili svoj život u obrani slobodne Hrvatske. Tridesetogodišnji Čuvalo, suprug i otac trogodišnjeg sina, imao je jedan od najvećih […]

Put ga je vodio kroz najrazličitije dijelove svijeta. Dosad (1994., op. ur.) prešao je 34 tisuće milja kroz 33 države i na pet različitih kontinenata.

Ante je neke svoje dojmove 1994. godine podijelio i s čitateljima Hrvatskog katoličkog glasnika…

Što Vas je motiviralo da se odlučite na ovako dalek i nepoznat put s nepredvidivim poteškoćama?

Nakon pada komunizma, odnosno prvih demokratskih izbora, došao sam na ideju da biciklom prođem cijeli svijet te da kao Hrvat kažem svijetu kako je naša Hrvatska slobodna i demokratska država.

Kroz koje ste sve zemlje prošli i jeste li uočili neke sličnosti ili razlike među ljudima?

Svoj sam put započeo na zagrebačkom glavnom trgu, našem Jelačić-placu. Prošao sam cijelu Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Tursku, Iran, Pakistan, Indiju, Nepal, Tajland, Maleziju, Singapur, Indoneziju, Australiju, Novi Zeland, Čile, Argentinu, Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Boliviju, Peru, Ekvador, Kolumbiju, Venezuelu, Panamu, Kostariku, Nikaragvu, Honduras, El Salvador, Gvatemalu, Meksiko i sad se nalazim u SAD-u. Na tome dugom putovanju od oko 50 tisuća kilometara upoznao sam mnogo ljudi i primijetio, pored stanovitih razlika, na primjer, u prehrani, stilu oblačenja, i to kako su ljudi u biti isti. Rade i bore se za svakodnevni život.

Zacijelo ste na svome dugom putovanju imali i zanimljivih susreta. Što Vas se najviše dojmilo?

Svaki dan moga putovanja izgleda drukčije. Svaki dan, a ovo je već 1180. dan putovanja, susrećem nove ljude. Uvijek kaže kako je 99 posto ljudi u biti dobro. Pronoseći hrvatsko ime te poruku mira bio sam posvuda lijepo primljen. Bez obzira na službenu državnu politiku obični puk je svugdje isti. Ljudi su za mir te poštovanje svih bez razlike. Za poštivanje svih vjera, nacija, ljudskih prava… Od svojih susreta izdvojio bih dva: ona na krajnjem jugu Novoga Zelanda u gradu Invercargillu – inače najudaljenijem mjestu od Hrvatske na ovome svijetu, stigao sam u rano proljeće 1992. oko 17 sati. U gradu živi oko 250 tisuća stanovnika, a među njima je samo jedan Hrvat: gospodin Jure Merćep. Sa suzama u očima dočekao me na ulazu u grad; bio je to nezaboravan trenutak, ali istodobno i jako bolan susret. Dočekao me kao svoga sina, odnosno kao brata Hrvata. Već sutradan smo bili na televiziji, a i novine su prenijele taj naš susret. Tamošnje pučanstvo uvjerilo se kako je Hrvatska demokratska zemlja. Posvuda sam susretao naše Hrvate koji su me uvijek primali srdačno, a kod svih sam vidio koliko vole i kako pate za Domovinom.

Je li ovaj Hrvat najveći pehist u dijaspori? Stvorio je dva uspješna restorana i oba su mu srušili orkani

Velika upornost naših iseljenika najbolje se očituje u primjeru Josipa Baričeva, koji je kao 16-godišnjak stigao 1920. godine u Ameriku iz rodnog otoka Molata na Jadranu. Prve je tri godine radio s ocem u industriji oštriga, a nakon toga se zaposlio u restoranu u New Orleansu, gdje se i oženio. Na svoju prvu godišnjicu braka […]

Drugi primjer naveo bih iz susreta s ljudima iz Južne Amerike. Negdje nakon 19 sati kada se već mrak počeo spuštati, stigao sam u jedno selo i pitao domaćine u Gvatemali gdje bih mogao podignuti svoj šator na njihovoj zemlji. Odmah su mi odgovorili kako to ne dolazi u obzir te da ću spavati s njima u njihovim kućama. Priredili su večeru (nešto kruha s grahom, jer ništa drugo nisu imali). Potom sam im dugo pripovijedao tko sam, gdje sam sve bio te kako se “tamo daleko” u mojoj domovini živi i radi. Pošli smo spavati, na nešto slame, na zemljanom podu… Imali su osmero djece, a najstarijem je bilo deset godina. Bili su polugoli, jako siromašni, ali uvijek sretni i nasmijani. Jasno, svi su bili za mir.

Hrvatski katolički glasnik – Ante Tokić i fra Slavko Soldo

Što Vam daje snage da izdržite tako dug i na razne načine težak i naporan put?

Ova ideja “biciklom oko svijeta” je osobno moja i mislim da je samo preko mira moguće poštivati sve nacije i ljude, sve vjere, te da je mir jedino rješenje za budućnost čovječanstva. Dosad je bilo u preko 250 novina izvještaja o mome putovanju, bio sam na mnogo televizija i radiopostaja, držao puno govora, nastupao u raznim crkvama, školama, skupinama i organizacijama te tako pronio hrvatsko ime svijetom i želju moga cijelog naroda da napokon živi u pravednom i istinskom miru. Mislim da je upravo ovaj moj put jedan od načina kako predstaviti svijetu sebe kao Hrvata u misiji mira. To mi daje snagu da i dalje vozim te govorim: “Please, stop the war, stop the fightings in Croatia, stop the Serbs”!

Jeste li prije putovanja napravili nekakav plan ili rezervacije? Gdje spavati, što jesti, kako mijenjati dijelove na biciklu i slično?

Jasno da sam prije polaska na putovanje napravio svoj plan, kamo namjeravam proći. No, putovati na biciklu nešto je posve drukčije, odnosno nemoguće je znati gdje, kada i u koje vrijeme točno stižem. Drugim riječima, “konstrukciju” svog putovanja u potpunosti sam izradio, ali sam onda na putovanju ugrađivao detalje (gdje spavati, što jesti, što na biciklu popraviti i sl.).

Koliko Vam puta još preostaje i što želite na tome putovanju ostvariti? Kada napokon kanite završiti svoju misiju?

Nakon New Yorka namjeravam se zaputiti prema Montrealu, Ottawi, Torontu, Detroitu, Chicagu, Minneapolisu, Winnipegu, Edmontonu i Aljasci. Nakon toga planiram zapadnom obalom preko Vancouvera, Seattlea do Los Angelesa, zatim u Europu i napokon u svoju Hrvatsku, negdje u proljeće 1995. Na cijelom svome dosadašnjem putovanju promicao sam istinu o Hrvatskoj i tumačio svijetu tko je agresor u ovome ratu i tko se samo brani. Ujedno sam pronašao i mir u samome sebi te spoznao vrijednost mira. Naučio sam živjeti i poštivati sve ljude bez ikakve razlike na njihovu rasnu ili vjersku pripadnost. Govorio sam da smo uvijek samo nas trojica na putu: Bog, ja i bicikl. Potpuno sam uvjeren da je uvijek Bog uz mene te da me na cijelom putu štiti. Jesam daleko od svoje Domovine, ali sam duhom uvijek tamo. Na putu molim za završetak rata te povratak ljubavi u srca svih ljudi. Na pitanje što ću raditi po povratku u Domovinu, još nisam siguran u pravi odgovor. Jedno je ipak izvjesno: radit ću i učiti, jer to je jedini način korisna življenja.

Neugodno iskustvo Hrvata oženjenog domorotkinjom: Odbili su nam dijete upisati u vrtić

Neugodnosti nam se mogu dogoditi svugdje: doma, kod prijatelja u posjeti, na godišnjem odmoru, ili, što je kod nas Hrvata najčešći slučaj, na privremenom ili stalnom radu u inozemstvu. Neugodnosti koje sam ja sa svojom obitelju doživio baš u tome inozemstvu, u zemlji veličine američkog Teksasa i Oklahome zajedno, sa samo jednim milijunom žitelja, posebne […]

Vaš je put uistinu jedinstven i motiv uzvišen. Što kanite raditi kada ovu svoju misiju završite? Je li Vam ikad dolazila na pamet ideja da svoju misiju mira nastavite na jedan drugi način? Na primjer, da se odlučite na životnu misiju mira s geslom sv. Franje mir i dobro?

Želio bih napomenuti kako je ovaj svijet (osim političara i kriminalaca) prepun tzv. “malenih” ljudi koji svakodnevno žive pošteno te svoje dužnosti obavljaju savjesno. Nastavit ću zacijelo i svoju životnu misiju u tome stilu. I samo da još spomenem: prije nekoliko tjedana ovdje u SAD-u zaustavio me čovjek na ulici i rekao mi: “You know, our Lord Jesus Christ just told me that I should stop and ask you: Do you need some help?” A ja sam mu odgovorio: “Well, our Lord Jesus was absolutely right, because I need some food and a place where to stay”. Tako sam dobio još jednu obitelj više na svome putovanju. A taj je čovjek samo jedan od milijuna dobročinitelja koji se nikad ne vide na televizijama niti su na naslovnici.

fra Slavko Soldo, Hrvatski katolički glasnik 1994.