Bolna iskustva

Detaljno opisao gorku sudbinu u Americi: Ne žele starije radnike od 50-godišnjaka jer takvi mlitavi su manje produktivni

7. prosinca 2020. u 0:03

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Hrvatski etnički institut

Svaki od nas je nestrpljivo čekao čas kada će napokon smjeti da živi siguran od izbjegle granice. I svaki nas se našao kao dijete koga mati više neće da brani, pa se mora sam služiti, s tom razlikom da nam nitko ništa nije osigurao, već nas pustio da se sami brinemo…

John Žagar

Zanimljiv oglas iz 1927. godine: Kako mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?

Kako i na koji način ljudi mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?Kako mogu dopremiti u Ameriku svoju djecu?Kako bih mogao dopremiti u Ameriku svoju zaručnicu?Kako da dopremim u Ameriku svoje roditelje: Oca? Majku?Kako bih dopremio svoju braću, sestre i ostale rođake?Kako bih otišao u stari kraj, a da se mogu povratiti opet natrag?Gdje bih mogao […]

To je položaj izbjeglice u tuđini, ako nema nikoga svoga i ne zna tuđega govora, ostade mu samo pamet i zdravlje, kao radni pokretači…

Naš je položaj bio ropski jer smo mogli raditi samo one poslove koje domaći izbjegavaju ili ih radi zadnja društvena klasa…

Možda nam je podražavalo maštu šarenilo i sjaj bogatstva što ga novac stvara. Možda smo se u dalekom kutu sna našli među onim sretnicima s filmskog platna jer i podsvijest ima svoje iluzije… Ali, svagdašnjica nas je ubrzo osvijestila i mi smo napokon naišli, kako je to sve nama manje vrijedno od onoga što smo izgubili od naše domovine! Ta istina vrijedi još više ovdje u Americi…

Počeli smo s jednim dolarom na sat, a znanjem govora rasla je ljestvica zarade po satu. Ako smo zanatlije, to nam je pomoglo. Ako smo seljaci ili obični radnici, mogli smo krtiti i kopati zemlju, kamen, ugalj da zaradimo više. Ako smo školovani ljudi, onda nas je peklo poniženje, jer smo pali na običnog slugu i sudoperača, što ipak ne bi bili da smo se pokorili komunistima…

Kad smo primili prvu plaću, podmirili bi diono kakav dug, platili stan, ako nam je ostalo za hranu do druge plaće.

Kad smo se napokon saživili, već bi otkinuli koji dolar da pošaljemo materi, ocu, sestri, bratu u domovini, jer njima je još teže. Često nemaju ni kruha, a mi imademo barem toga da nismo gladni, da ne zebemo i da možemo grditi do mile volje koji su nam zla napravili. Kako li će im srce zadrhtati od male sreće jer ih nismo zaboravili. A i to nešto vrijedi! Oni tamo misle, ovdje je raj i da nas ne vole, zavidili bi nam,a ovako kažu “fala Bogu neka je njemu dobro…”

Tko je bio Mate Kolić, emigrant čiji je automobil raznijela bomba kao u akcijskom filmu?

Radio postaje i novine prenijele su vijest da je 19. listopada 1981. u Parizu poginuo hrvatski politički emigrant Mate Kolić. Vijest se munjevito raširila među Hrvatima u Europi. Kolić je poginuo od bombe koja je bila postavljena u njegov automobil; eksplozija je bila toliko jaka da je automobil odbacila više metara u zrak. Poslije ubojstva […]

Prvi je uvjet zdravlje, a onda se traže godine, jer Amerika treba radnike. Poslovni ljudi ovdje, iznad 40 godina radnika već slabo gledaju, a iznad 50 ne vole da uzimaju. Takvi su mlitavi manje produktivni, ovdje vrijedi pravilo “vrijeme je novac”.

Kao najamni radnik vi ste dužan i poslodavac da plaćate porez odmah i socijalno osiguranje, koje ali dolazi vam u račun tek nakon 65 godina za penziju ili u slučaju potpune radne nesposobnosti. Liječničko i bolničko osiguranje nije zakonom utvrđeno kao obavezno, nego stoji vama od volje da se kod tzv. plavog križa za to osigurate, što vam opet uzima tromjesečno do 30 dolara. Porez 20 posto od onog što zaradite preko 600 dolara godišnje. Morate računati na izdatke za čišćenje i pranje rublja,z a elektriku, gas, a ako još i pušite ili hoćete čašu piva popiti, onda pošto ste platili sobu ili krevet 10 dolara na tjedan, dobro računajte, da imadete dosta za hranu, jer i za vožnju na posao treba imati sredstva. Početna plača tjedno za 40 sati ako vam je 60 do 80 dolara, onda ste sretan čovjek, jer mnogi nema stalnog posla niti potpuno vrijeme rada.

Napast Vas neće mimoići. Doći će Vas posjetiti kakav radi osiguranja života. Poslovni ljudi u Americi, a naročito te tzv. dobrotvorne ustanove znadu svaku adresu i došljaka novoga oni nađu.

Ne daj Bože da Vas smrt zadesi, a imate ženu i djecu, nijeste li osiguran životno, zakopat će Vas negdje i na državni trošak, ali neće brisati duga dokle god ima nade za plaćanje tj. dok imadete nasljednike, ženu i djecu. Uzet ćete dakle i životno osiguranje. I to će Vam odnijeti možda više dolara mjesečno.

Vi možete s jednom tjednom plaćom doći do novoj odijela, s drugom do rublja cipela… Vi imadete i drugih potreba… Pa kada sve odvažete, tek vidite kakav je čovjek rob… Ako vi jedete vani u gostioni, a ne kuhate si sam kod kuće, ne znam da li ćete od plaće do plaće i vi se s krumpirom uzdržavati, kao vaši u domovini…

Ovaj život je tako udešen, da vi morate vašu zaradu potrošiti, jer dolar mora imati svoju kupovnu vrijednost, a vi ćete biti sretan, ako se kad tad mognete naći s prijateljem iz domovine kod čašice razgovora. I to je sve.

Tako vežete kraj s krajem od plaće do plaće. Ako mislite da onima doma nešto pošaljete, onda svakako morate otkinuti kako se ono veli “od usta”. I to, baš je tako. To je materijalna strana vašeg položaja. Ne boli ona toliko kao ona druga strana, duševna i moralna.

Vi osjećate da ste sapeti u nevidljive verige dolara. Vi gledate to gvožđe, taj cement, te gradnje, te svodove, ceste, vozila, a vaša zarada ne vrijedi ni kvadratni metar asfalta po kome hodate, a ipak sve je to u privatnim rukama. Oni koji to posjeduju i nisu ovdje. Bogzna gdje se provode. I vi se trsite da naučite taj prokleti jezik, kreveljite se, gutate glasove, jer napokon to je zbog boljeg posla i plaće.

Što se dogodilo Nicku Begichu? Još uvijek nije riješen misterij zrakoplovne nesreće uglednog političara s Aljaske

Najveća savezna država u SAD-u Aljaska nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike. Ima 1,530.693 četvornih kilometara i oko 650 tisuća stanovnika, od kojih su 20 posto Eskimi i Indijanci. Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i […]

Vi nemate vremena da se bavite sa djecom, a i žena mora da nekome radi i djeca vaša prepuštena ulici dolaze pod taj tuđinski utjecaj. Polaze školu, nauče brzo taj govor, pa onda i ne vole više vaš narodni jer se možda stide svojega ili im je ljepše ono tuđe… A vi ste izbjegli iz komunizma da svoju djecu spasite za vaše ideale, a oni toga neće osjetiti, oni će postati Amerikanci i za Vas i vašu domovinu izgubljeni…

To je ta druga strana sudbine koja boli…

M. Š.


Ovo pismo čuva se u Hrvatskom etničkom institutu, u fondu fra Ljube Čuvala. Autor je nepoznat, kao i datum.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje