Ivan Bašić

Hrvat kao Rocky prije Rockyja. Postao je boksački prvak Južne Amerike, no nije dugo uživao u slavi i bogatstvu

10. prosinca 2020. u 0:02

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay

Brojni su naši zemljaci, žitelji Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odlazili “trbuhom za kruhom” već u ranoj mladosti. Najčešće se odlazilo na druge kontinente – Ameriku i Australiju. Oni koji su ranije otišli, čim bi se u dalekom svijetu snašli pomagali su svojim rođacima i prijateljima u rodnom kraju te ih pozivali da pođu njihovim stopama. Prihvaćali su ih i pomagali da što prije nađu zaposlenje i osamostale se. I ti, kad su u tome uspjeli, radili su jednako kao i njihovi preci – i oni su pozivali mlađe, pomagali im i tako se oduživali onima koji su njima pomogli.

Matica – Ivan Bašić (sjedi), a iza njega desno stoji njegov mlađi brat Krsto. Snimljeno 1903. godine u gradu Hoquiam, Washington (SAD)

Nažalost, bilo je to vrijeme kad su mnogi siromašniji roditelji, a posebno oni s više djece bili prisiljeni slati svoje sinove već u desetoj godini života u pomorce, na brodove, posebno one prekooceanske.

Plivanje

Plivački prvak Velike Britanije bez konkurencije bio je – Dubrovčanin

Kada bi netko sastavio popis sportaša našeg podrijetla, koji su nastupali pod zastavama drugih zemalja i postizali vrijedne pobjede i zapažene rezultate, sigurno je da bi se u samom vrhu našlo ime Dubrovčanina Pavla Radmilovića, plivačkog prvaka Velike Britanije i višestrukog olimpijskog pobjednika. U svojoj neobično dugoj sportskoj karijeri on je nastupao na svim olimpijskim […]

Ta je sudbina snašla i malog Ivana Bašića kojemu je otac rano umro, a majka udovica ostala s troje djece. Ivan je bio najstariji, pa mu je bilo suđeno da što prije počne zarađivati kako bi pomogao majci, te mlađoj sestri i bratu.

Iz svog rodnog mjesta Molat, ribarsko-mornarsko-težačkog naselja u zadarskom arhipelagu, koje je u godini njegovog rođenja – 1880. imalo 409 stanovnika, uz pomoć župnika ukrcao se na brod. Postao je, kako to mornari kažu “mali od foguna”, odnosno poslužitelj za sitne i nezahvalne poslove u brodskoj kuhinji.

Prokrstario je Jadransko i Sredozemno more stigavši tako jednoga dana i u veliku prekooceansku luku na Jadranskom moru – Trst. Tu se susreo s nekoliko svojih zemljaka koji su tražili mornarski kruh u “lungo mare”, odnosno zaposlenje na velikim, prekooceanskim brodovima. Nažalost, još mlad i nesnalažljiv nije imao sreće da pronađe brod koji bi ga primio na posao, pa se s nekoliko mladića iste sudbine zaputio pješice u Francusku.

Kada su stigli u luku Marseille, Ivan se uspio ukrcati na jedan veći brod i tako dospio u zemlju svojih želja i nada – Sjedinjene Američke Države. Iako je tada imao samo 17 godina, počinje samostalno zarađivati za život. Pomaže majci, sestri i bratu u rodnom Molatu. Radio je sve poslove gdje se može bolje zaraditi, pa je tako boravio svugdje, od zapadne do istočne obale Sjeverne Amerike. Kao i većina njegovih zemljaka bio je vrijedan i snalažljiv, a iznad svega pošten, pa je svuda gdje je bio uživao ugled i poštovanje. Najviše je radio kao ribar. U pilani se upoznao s jednim Englezom s kojim je, kada su zaradili nešto novca, zakupio jednu malu pilanu čiji je vlasnik bio neki stariji domorodac. No, taj posao nije dao očekivane rezultate, pa ga je napustio i potražio bolju zaradu.

VELIKI SPECIJAL (1) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Imali su vlastito brodogradilište, lovili losose…

Ribarstvo u Britanskoj Kolumbiji dijeli se na glavnije kategorije kao što su bacanje mreže među brodovima, ribolov manjim mrežama, kružno postavljanje mrežnog konopca, zavisno od toga na koji se način riba lovi. Svrha je ovog izlaganja opisati tehnološki razvoj ribarske mreže te spomenuti neke Hrvate koji su u tom razvoju imali neku ulogu. Kako ne […]

Bilo je to vrijeme kad je boks u Americi bio jedan od najobljubljenijih športova pa se i Ivan Bašić, sada već hrabri i odrasli mladić, počeo za njega zanimati. Da bi bio što bliže boksačima, prihvatio se posla čuvara reda na boksačkim susretima. Znatiželjan, otvoren i hrabar odlučio je i sam početi s boksom. Njegov su dar za tu “plemenitu vještinu” brzo zapazili boksački stručnjaci, pa je počeo uskoro javno nastupati i – pobjeđivati.

S majkom i rodnim krajem ostao je u stalnoj i čvrstoj vezi šaljući redovito svoju pomoć. Došao je i u posjet. Tu je upoznao jednu lijepu djevojku, zaljubio se – imao je 22 godine – oženio ju je i poveo sa sobom u Ameriku, ali ovaj put u Južnu, u Čile gdje su bili brojni Hrvati s kojima se ranije upoznao i koji su ga nagovorili da novi život nastavi u Južnoj Americi.

Pošto je, uz hrvatski, dobro govorio arapski, engleski, grčki, španjolski i talijanski, zaposlio se u austro-ugarskom konzulatu u gradu Antofagasti, središtu sjevernog Čilea, gdje su bili brojni Hrvati koji su tamo došli zbog očekivane dobre zarade na bogatim nalazištima salitre. U tom su dijelu Čilea i druga mjesta poznata kao hrvatske naseobine. Hrvati, iako doseljenici, ubrzo su postali vlasnici tvornica salitre. Među njima je najpoznatiji bio Paško Baburica s Koločepa kod Dubrovnika kojeg su nazivali “kralj salitre”. O mjestu i ulozi koju su ovdje imali Hrvati govore i nazivi tih malih tvornica koje nose imena “Dalmacija”, “Slavonija”, “Hrvatska”, “Brač”, “Vis” i slična. Davali su tamošnji Hrvati naša imena i svojim trgovinama, tvrtkama, ulicama, trgovima, pa i kulturnim, vatrogasnim, pjevačkim, folklornim i posebno športskim društvima.

Ivan Bašić ostao je vjeran svojoj športskoj ljubavi – boksu. Kao djelatan natjecatelj postizao je zapažene rezultate i za tri godine stekao pravo da bude izazivač tadašnjeg boksačkog prvaka Južne Amerike. On je to pravo hrabro iskoristio, pa je nakon uspješnih menadžerskih dogovora utvrđen susret u najpopularnijoj – teškoj kategoriji. Pažljivo je birao i mjesto susreta. Uspio je da to bude njegova Antofagasta gdje je osigurana velika zarada. Taj pravi profesionalni match ugovoren je u dvadeset rundi.

Cijena ulaznica bila je čak 10 američkih dolara, što je za tadašnje vrijeme i za tadašnje gospodarske prilike bilo zaista mnogo. Na plakatima, od kojih je jedan sačuvan i objavljen u hrvatskom časopisu “Povijest športa”, pisalo je: “Veliki boksački izazov. Bore se prvak Južne Amerike James Perrya i dalmatinski boksač Ivan Bašić”. Zanimanje je za susret bilo zaista veliko, što potvrđuje i podatak da su među prijateljima boksa sklopljene brojne oklade. Match je za Ivana Bašića i njegove brojne zemljake, prijatelje, poštovatelje i kladioce završio kako se samo može poželjeti. Od 20 ugovorenih rundi njemu je pripalo 18, za što mu je uvjerljivo i zasluženo dodijeljen i naslov prvaka Južne Amerike. Bio je to profesionalni susret, pa mu je uz naslov prvaka pripala i velika svota novca.

Velika ispovijest Borisa Mikšića: U formuli krv + znoj + suze malo mjesta ostaje za ono što zovemo slavom

Šezdeset i osme godine, koju svijet pamti kao neobuzdanu godinu prosvjeda mladosti, jedan je običan izlet u samoborske brege presudno odredio cijeli moj životni put. Na povratku, idući prema “Samoborčeku”, prolazili smo moja djevojka Dunja i ja glavnim trgom kad smo začuli neuobičajeno glasno brujanje automobilskog motora. Okrenuli smo se i ugledali crveni Ferrari 500 […]

U vrijeme kada je bio na vrhuncu boksačke slave i materijalno dobro osiguran, postao je i otac. Rodila mu se kćerkica. Slavlje u obitelji, a posebno krstitke kćerkice, kako je to i običaj u njegovoj Dalmaciji, okupilo je brojne prijatelje i goste. Zabavljalo se, plesalo i pjevalo, jelo, pilo i slavilo više dana. Sretni je otac bio širokogrudan, galantan i neumoran domaćin. U tim trenucima nije mislio na sebe. Precijenio je svoje mogućnosti, čvrsto uvjeren da mu se ništa neće dogoditi. Na žalost nije bilo tako. Iako jak i u dobroj tjelesnoj snazi, prehladio se i dobio tešku upalu pluća. Podcijenio je i bolest. To je bilo kobno. Umro je ujesen 1906. godine kao boksački prvak Južne Amerike. Imao je samo 26 godina.

Matica, 1993.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje