Preko Atlantika do Pacifika

Ljubavni problemi dijaspore na parobrodu. Zaručnici su im poslali novac da dođu u Ameriku, no putovanje je bilo puno izazova

9. ožujka 2021. u 0:04

Potrebno za čitanje: 7 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Probudih se rano, i izigjoh na kasar, gdje još nije bilo nikoga. Nebo oblačno, a more bez kraja, valovito. Sunce je isteklo, ali ga skrivaju oblaci. Sve je na obzorju bliedo, dosadno, jednolično. Valovi nisu dosta veliki, da razbiju monotoniju prizora, a okean u mojim očima gubi čar; ne pruža mi, što sam od njega očekivao. Okrug obzorja tako je sitan i uzak, da ti veličajnost okeana, kako si ju u mašti pomišljao, gubi svu zanimljivost. Jesu li krivi oblaci, što se obzorje čini tako usko? Nisu, jer ne pritiskivaju obzorja, nego se gone podrtinama olovne boje po nebeskom svodu. Da je more posve mirno i vedro, možda bi obzorje bilo i uže. Ama baš ti se čini, da si zatvoren u nekakvoj zračnoj tamnici visoka kubeta, a vodena tla. Vid je ljudski kratak, a hrbat okeana okrugao, pa i ono što je veliko izgleda sitno. U ostalom svaka je veličina relativna. Sve može biti veliko i malo, kako ga se s kojega gledišta promatra. Ovisi mnogo i o raspoloženju duše.

Ovo morate pročitati! Zbog Marije je zakasnio na brod iz Australije. Stvari su otišle, a on je ostao cijeli život

Da ima i da je bilo svakakvih kraljeva na svijetu, to je stara stvar. Ali da postoji kralj rajčica, to baš i nije tako poznato. Pa ipak, takva titula pripala je jednom našem Dalmatincu, iz Igrana, koji je od 1930-ih živio u Australiji. Kako je Jack Lulic, o kojem je riječ, postao “King of Tomatoes”, […]

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Još nas prati jato galebova, koji grakću zrakom, te se zalietaju na valove za ribom. Gdjekoji čalabrkne po krmi otpatke, što no padajus broda u more. Mnoštvo se dupina naganja za nama, natječu se u brzini s parobrodom, natječu se jedan s drugim, šale se, koprcaju se, skaču u zrak, ko za okladu, ko će više; gjišu uvreten po hvat visoko, pa panu ravno na glavu, ko djeca, što no se bacaju s koje klisure u more. Jedan se baca čudno, sve na lievi bok, kano da mu je desni kljast, ili hoće, da pokaže Touraini svoju mudroliju. Ima ih, koji bi mogli igrati klovna u cirkusu, a ima ih, koji bi vješto glumili benavoga Augusta. Nevjerojatno je, kakve šale znadu te vesele životinje praviti sve samim skakanjem iz mora. Osobito su mali i mlagji objesni. Jedan gjisa tako visoko, i pravi tako vješto pravi pravcati salto mortale u zraku, da se je sve, što se je probudilo i diglo na brodu, sakupilo, da ga gleda. A on, regbi, vidi da ga se promatra, pa ponavlja svoje vještine.

Neki šaljivdžije stadoše pleskati i vikati bravo! On nastavlja svoj posao, dok se ne umori, a stariji mirno valjaju svoje šije, da udahnu zraka i da ujagme, ako što pane s broda. Putnici bacaju kore od naranača, osobito sa trećega razreda. Mislim, da ništa ne tone, ništa se ne gubi, sve služi stanovnicima mora. Jedan mlagji dupin muči se, da i on napravi salto mortale, ali nema sile, da dovoljno gjisne u zrak i da se prevrne, pa Ijoska svaki put trbuhom nemilo o more. Njega to malo smeta, on sve kuša i kuša, i svaki put Ijosne na isti način! Ili ne može, ili ima i on svoju osobitu augustku umjetnost! Svakako mu polazi za rukom šala, jer svaki put kad Ijosne trbuhom o more, putnici se grohotom nasmiju. Uživaju morski besplatni cirkus. Galebi se nad njima zalieću, ali svaki put kad vide, da se je dupin zaletio iz dubine, uzvinu krila i vješto se ugnu grakćući.

Prvog siečnja o podne bijasmo na 49 i 55 širine i na 11 i 50 dužine, taman za jedan stupanj širine od irskoga južnoga rta Cap Clear; nu kopna se ipak ne vidi, tako malo dosiže ljudsko oko! Po palubi se šeću samo muškarci. Gospogje, koje misle, da će manje trpjeti od morske bolesti na zraku, nego u kabinama, sjede na stolicama uz duvare, zamotane u krzno, da se obrane od zime. Sve su zlovoljne, bliede, očajna lica. Don Juan, koji šepesa dosta vješto po palubi, unatoč tome što se lagja dobro ljulja, ljuti se, što mu uzburkanost otimlje prigodu udvaranja, jer teško da su ikada ženska srca manje sklona ljubavi, nego kada im morska bolest prevrće želudac. Tako jadne izgledaju, da bi i najpomamnijeg ašikliju prošla želja njihovih cjelova i dražesti. Pobugjuju tek neograničeno smilovanje. Neke se još junački drže, bore se same sobom i s morem, ali se vidi, da im strah od morske bolesti progoni sve druge misli.

Zvonce zove na objed najprije putnike trećega, pa drugoga i prvoga razreda. Megju putnicima trećega razreda čujem govoriti i hrvatski. Ima ih do desetak, a nema parobroda, koji ne bi ponio preko okeana kojega Hrvata. Većinom su iz gorskoga kotara, a ima ih iz primorja, te jedan iz Like. Ja ih pitam za razlog seobe. Suvišan upit! Nevolja! Nema otkud platiti poreza, djeca i starci kod kuće gladuju. Od nikuda prihoda ni zarade. Pitaš li ih kamo idu i što će raditi, na to ne znadu odgovoriti. Svaki ima na papiru adresu nekoga znanca, pa ide k njemu. Ljudi će ga naputiti u New Yorku i ukrcati u željeznicu, ko što ga ukrcaše i kad je otputovao, pa će doći, i ne znajuć preko kojih je krajeva prošao. Tamo će raditi što i drugi rade. Ako mu bude dobro ne će se vratiti u domovinu. Ta šta će u njoj – reče mi jedan – kad je u njoj sve za Magjare i za magjarone?!

Neki vode sobom i ženu i djecu. Njihovo je stanje užasno! Djeca od sise ne osjećaju morske bolesti, mališi, koji prohodaju, brzo se oporave i jedu slasno; nu žene ne možeš pogledati od žalosti. Pod palubomne mogu stati od smrada izbačenih jela, a na palubi ih biju morski valovi, vjetar, zima, kiša. Pod je blatan i mokar, a one leže, previju se u blatu. Kad su izbacile jelo, bacaju nešto žuto, ko žuč. Regbi da će im se utroba prekinuti od napora, od nagona za bljuvanjem, a ne imaju više šta bljuvati. Neke sišu komad naranče, ili limuna, nu pomoći nema!

Surovi muškarci raznih narodnosti, nemaju prama ženama smilovanja, ismjehivaju ih, guraju ih nogama, ako im smetaju na prolazu. Svi se tu jezici miešaju, kao u babilonskom tornju. Ima najviše Talijana, pa Niemaca, Poljaka, Čeha, Finaca, Leta, Magjara, Slovaka, Slovenaca, Srba, Bugara itd. Crnogorci su najnespretniji u hodu, obučeni pola na crnogorsku, pola na francesku, otrcani, ko puki prosjaci, ko obučeni za pokladnu šalu. Mnoge muči morska bolest, pa ti izgledaju još jadniji.

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

Ljuta je ciča, a većina je putnika trećeg razreda obučena u ljetnje odielo. Kad im to okvase morski valovi nemaju što obući, pa leže. U njihov odio teško je zaći, jer je zrak zadušljiv, nu nije im ipak gore na franceskom društvu, nego na drugima, a hrana je bolja i obilnija. Ni jedan se ne tuži na hranu. Većini će ih nakon dva tri dana puta preboliti morsku bolest, pa će slasno jesti i podati se veselju. Ima tu veseljaka koji zapogjevaju svakake šale i lakrdije, te zabavljaju družinu. Neki zvoni u harmoniku, neki pjeva, neki pleše. Pače i neke ženskinje će se do malo odvažiti te stati plesati.

Megju njima ima i mladih djevojaka, koje su se pismeno zaručile, zaručnik im poslao za put, pa sad idu na vjenčanje. Nije riedak slučaj, da na putu koja zaboravi na zaručnika, pa se zaruči za drugoga. Mnogi pače u New Yorku vrebaju na dolazak parobroda da otmu djevojku pod prstenom. U Americi ne mogu naći djevojku za se, s kojom bi se mogli razumjeti, jer ne govore drugog jezika osim materinskoga, pa se ne žacaju otmice; ni zavedenja. Radi toga često dogje do noževa. Mnogokrat i razni agenti trguju ljudskim mesom, te za dobre pare, mjesto da otprave djevojku zaručniku, prodadu je kojem drugom gjuvegjiji.

A u New Yorku ima svakakovih agenata! Don Manuel Pichardo, ne mogući po tom prokletom vremenu uživati ljubavne zabave, nastoji se što bolje utješiti jelom i pilom. Prvi je za stolom, a zadnji ga ostavlja. Njemu lje more ne naudi, pa da sve kroz dimnjake baca valove u peći. Prošao je nebrojeno puta okean i naviko svakoj nepogodi. Nema jela na menu-u, kojega on ne bi okusio. Kada ga poslužnik pita, što će da mu donese, odvrati – sve! Što to treba pitati? Sve redom, kako je na menu-u! A na menu-u ima svaki put desetak jestojka!

Kuhinja na društvu “Transatlantique” bolja je, nego na ikojem prekookeanskom društvu. tome me uvjerava don Manuel, koji je imao prigode da putuje svim raznim društvima, engleskim, njemačkim, franceskim i holandeskim. U ostalom suvišno je, da me uvjerava, jer to vidim po neumornom radu njegovih laloka. Meni je more u toliko naškodilo, što mi je za prva dva tri dana otelo apetit. Jedem vrlo malo, a veći dio dana sjedim, ili čučim poležećke na žutobaršunastim divanima u parloru, čitajući romane Balzaca, Flauberta itd. Čitam štogod i engleski, da se pripremim mučnom poslu engleskog razgovora.

Katkada sa jednim dominikancem igram šaha, ili se razgovaramo o filosofiji Sv. Tome. Druge filosofije, osim Tomine, on i ne priznaje. Sve je ostalo tlapnja budalastih mozgova! Nu Tominu filosofiju poznaje doista dobro, a to nije malo, pa se dade i š njim ugodno vrieme proći. I ako je kršćanin, želi pobjedu poganskim Japancima, nad hrišćanskom Rusijom.Ne kaže mi to otvoreno, jer zna da sam Slaven, a i stidio bi se to priznati, pa ipak po svemu vidim, da on ne mrzi toliko poganina, koliko nekatoličkoga hrišćanina. Zaboravlja valjda u tome Tominu nauku. Taj je genij otvorio vrata nebeska i Turcima, ako žive po zakonima razuma i prirode, to jest, ako su krjeposni. Nu nije, svaki fratar u bieloj mantiji Toma, pa ako je i listao njegovu “Summa”.

Svakim novim danom okean je strasniji, uzburkaniji. Nema više galebova, ni dupina, ništa, osim beskrajne pučine! Boje su na njemu uviek iste, uviek dosadni odraz olovnih rastrganih oblačina. Rietko kada, da sunce posije svojim prijaznim zrakama izmučenu površinu okeana i da omodri nešto obzorje. Uzalud povirujem svaki čas na kasar, da vidim koje novo lice okeana. Uviek je isto! Riedak je slučaj, da se vidi u daljini koja lagja. Da ih je i na tisuće, izgubiće se na ogromnom prostoru; a oko ne dopire dalje od dvadesetak kilometara. Progje li koja lagja, propinjuć se na valovima sad joj vidiš samo krmu, sad samo nos, sad ništa, osim dima iz dimnjaka.

Paul Brkich: Djetinjstvo u Hrvatskoj bilo mi je kao u životinje

Kao što je to slučaj sa svim ranim kanadskim useljenicima kojima engleski nije bio materinski jezik, i Hrvati su bili suočeni s posebnom preprekom učenja engleskog. Muškarci bi naučili u SAD-u dosta dobro razgovarati o svojem poslu, te s engleskogovorećim susjedima, ali žene su bile veoma malo suočene s engleskim pa prema tomu nisu običavale […]

Za četvrt sata iščezne potpuno s vidika, jer, što ona, što mi, brzo se udaljimo. Samo ako Touraine stiže koju sporiju lagju, ploveći istim pravcem, vidimo je po dva tri sata na obzorju, u vječnoj muci talasa. Svaka nam dojavljuje Markonijevim brzojavom, kako se zove, kamo plovi, što je nova, i dozna isto od nas. U brzojavnoj sobi čuješ neprestano pucketanje elektriciteta, koji valovito prenosi preko okeana ljudske misli. Želiš li što brzojaviti u Evropu, ili Ameriku, Touraina će brzojaviti najbližoj lagji, ova drugoj, druga trećoj, dok brzojav ne dogje do koje Markonijeve postaje na kopnu. Nu teško je dobiti novosti, dok se ne dogje bar na dvjesta milja od kopna. Lagje koje sretamo, a koje su odplovile od prilike u isto doba iz Amerike, kad i mi iz Evrope, ne znadu nam ništa više kazati, nego mi njima. Obsada je Portartura u najvećoj krizi, a meni se skonoba duša, ne znajuć ništa o sudbini opsjednute ruske braće. Svi su putnici, osim Španjolaca i španjolskih Amerikanaca, japanofili. Mrze od srca Rusiju i cielo slavenstvo, te nam žele od Boga i od ljudi svako zlo. Bože daj svakome po zasluzi.

Nastavit će se…


preuzeto iz knjige “Preko Atlantika do Pacifika”, A. Tresić-Pavičić, 1907.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje