Imamo muzeje krumpira i gljiva, ali ne i dijaspore

Dok Hrvatska već desetljećima čeka središnji Muzej hrvatskog iseljeništva, bogata ostavština više od tri milijuna naših ljudi u svijetu polako tone u zaborav. Ako političke elite nemaju sluha ni sredstava za veliku nacionalnu instituciju u Rijeci, vrijeme je da stvari uzmemo u svoje ruke i premrežimo domovinu „muzejom na otvorenom“ koji će spojiti dijasporu s njezinim korijenima.

U svijetu u kojem granice gube jasnoću, a migracije postaju svakodnevica, kulturne ustanove koje bilježe i tumače migracijska iskustva postaju sve važnije. Hrvatska, zemlja bogate povijesti iseljavanja, još uvijek nema institucionalni okvir koji sustavno, suvremeno i s dužnim poštovanjem obrađuje taj dio nacionalne priče. Vrijeme je da to promijenimo. Vrijeme je da Muzej hrvatskog iseljeništva – zajedno sa svojim istraživačkim srcem, Središtem za izučavanje globalnih migracija – napokon dobije svoj dom u domovini.

Tri desetljeća čekanja i ogluhe vlasti

Na hrvatskoj se kulturnoj sceni već 30 godina zalažem za realizaciju Muzeja hrvatskog iseljeništva. Čini se uzaludno – gubitak vremena uz potpunu ogluhu vlasti. Jasno, nitko ne može sam graditi muzej. Uostalom, Hrvatska ionako ima više muzeja nego dječjih igrališta pa joj jedno golemo ulaganje, pokraj daleko važnijih ustanova poput bolnica, domova za starije i palijativnih centara, doista ne treba. Imamo muzeja svake vrste – od Muzeja prekinutih veza i Muzeja iluzija do muzeja krumpira i gljiva – ali nemamo nijednog koji bi skrbio o bogatoj ostavštini hrvatskih iseljenika u svijetu i domovini. Tužno, zar ne?

U protekla dva stoljeća Hrvatsku je napustilo više od tri milijuna ljudi. Iza njih su ostale prazne kuće, neispisane stranice povijesti i tihi zaborav. Raspršio se naš narod diljem globusa te gradio i stvarao tuđe svjetove. No, hrvatski iseljenici nisu nestali. Nastavili su oblikovati svijet novoga staništa, daleko od zavičaja, ali uvijek sa zavičajem u srcu. Njihove se sudbine isprepliću s globalnim tokovima kulture, znanosti, umjetnosti i poduzetništva. Mnogi su ostavili neizbrisiv trag u baštini čovječanstva – od nobelovaca i izumitelja do glazbenika, književnika i graditelja novih zajednica.

O tome smo već pisali, kao i o tome kako su mnogi Hrvati te iseljenička društva srčano pomagali domovini u doba velikih kriza i Domovinskog rata. Međutim, dobročinstva se s vremenom zaboravljaju, o njima se rijetko govori, a novi naraštaji o tome gotovo ništa ne znaju. Zato je Muzej hrvatskog iseljeništva mnogo više od puke ustanove. Bio bi to iskaz zahvalnosti, mjesto sjećanja i simbol dugo očekivanog priznanja otkinutom dijelu hrvatskoga bića koje je u najtežim trenucima naše povijesti bilo naš oslonac.

Neke ideje gotovo preko noći nađu svoj put do ostvarenja, dok druge sazrijevaju desetljećima i s teškom se mukom probijaju na svjetlo dana. Jedna je od takvih i ova o kojoj neumorno pišem i govorim već tri desetljeća. Naši su preci po tom pitanju bili i brži i učinkovitiji. U tridesetim godinama 20. stoljeća prepoznali su potrebu za čuvanjem iseljeničke ostavštine te su osnovali Muzej iseljeništva u Zagrebu s podružnicom u Splitu (1936./1937. – 1941.). Vijek mu je, istina, bio kratak jer im okolnosti u osvit Drugoga svjetskog rata, kada je trebalo spašavati goli život, nisu išle na ruku. No, otada je prošlo gotovo cijelo turbulentno stoljeće, a ništa se više nije pokrenulo.

Rijeka kao prirodna luka sjećanja

U mojoj viziji Muzej hrvatskog iseljeništva trebao bi biti u Rijeci jer je upravo Kvarnerski zaljev bio polazišna točka za tisuće putnika u nepoznato – luka odlazaka, oproštaja i nade. Rijeka je bila prozor u svijet i simbol kretanja. U tom simboličkom i povijesnom prostoru, na sjevernom rubu hrvatskog ozemlja, bilo bi idealno sjedište muzeja i istraživačkog središta u kojem bi se čuvale priče onih koji su otišli, ali nikada nisu zaboravili tko su ni odakle su.

Bila bi to otvorena platforma koja bi spajala arhivsku građu, galerijski prostor, znanstveni rad, radionice i susrete – živo vrelo kolektivnog pamćenja u kojem se prikupljaju osobne priče, obiteljske fotografije, dnevnici, pisma i artefakti. I opet valja istaknuti kako je hrvatska „ptica“, s jednom od najrazvedenijih granica u Europi, na svojim rubovima izložena različitim pritiscima. Zato je nužno disperzirati nacionalne kulturne institucije izvan metropole, sve do rubova hrvatskoga ozemlja, kako bi kultura bujala u svim stanicama nacionalnog bića.

Nadahnuće ne moramo izmišljati; dovoljno je pogledati uspješne svjetske primjere poput australskog Immigration Museuma u Melbourneu, hamburškog BallinStadta, njujorškog Ellis Islanda, pariškog muzeja Cité nationale de l’histoire de l’immigration ili irskog EPIC Museuma u Dublinu. Sve te institucije mijenjaju pogled javnosti na migracije, otkrivajući iza hladne statistike i administracije stvarne ljudske sudbine.

Alternativa: Muzej hrvatskog iseljeništva na otvorenom

Ipak, pitanje je hoće li takav muzej kod nas ikada zaživjeti zbog nezainteresiranosti političkih elita, ali i zbog neispunjenih očekivanja iseljeništva o domovini koja će ih objeručke prihvatiti i trebati njihovo znanje. Hrvatska je suočena s drugim proračunskim prioritetima i očito je da će iseljenici opet doći posljednji na red.

Zato bi možda trebalo poći drugim putem. Umjesto čekanja na jednu veliku zgradu, mogli bismo premrežiti Hrvatsku virtualnim muzejskim kapsulama i stvoriti muzej hrvatskog iseljeništva na otvorenom. Mogli bismo osmisliti rute minijaturnih muzejskih jezgri ondje gdje su Hrvati iz svijeta već ostavili svoje tragove ulaganja i pomoći lokalnoj sredini. O dobročinstvima naših iseljenika gotovo se ništa ne zna, a takvih „otisaka“ u zavičaju diljem Hrvatske ima napretek. Samo ih treba otkriti, označiti i istaknuti.

Vrijeme je da promislimo o čvršćem povezivanju dvaju polova istoga hrvatskog bića – onoga izvan i onoga unutar granica – dok čekamo vlast koja će razumjeti važnost središnjeg muzeja. Na to nas obvezuju iznimni primjeri Hrvata koji su starome kraju darovali svoje zbirke, gradili škole i bolnice te obnavljali knjižnice. Mnogi naši gradovi, a posebice otoci i obalna mjesta, danas bi izgledali potpuno drugačije da nije bilo njihovih donacija. Cilj je potaknuti iseljenike i njihove potomke da ostave trajan, vidljiv i koristan trag u zavičaju svojih predaka – kroz parkove, obnovljene tradicijske kuće, dječja igrališta, knjižnice ili umjetničke instalacije koje bi se financirale njihovim sredstvima, dok bi lokalne vlasti ustupile zemljište i dozvole.

Projekt „Otisak u zavičaju“

Projektom pod radnim nazivom „Otisak u zavičaju“ postigli bismo trostruki učinak: emotivni i identitetski, jer bismo iseljenicima omogućili opipljivu prisutnost u domovini predaka; razvojni, jer bismo lokalne sredine oplemenili sadržajima potrebnima domaćem stanovništvu; te turistički i edukativni, jer bismo stvorili jedinstveni muzej na otvorenom kakav još ne postoji nigdje u svijetu.

Postavljanjem prepoznatljivih informativnih kapsula na mjestima gdje već postoje tragovi iseljeničkih donacija – primjerice u pilot-projektu koji bi obuhvatio Makarsku, Smokvicu, Viroviticu i Bjelovar – svaki bi takav punkt putem digitalne platforme ili QR koda otkrivao priče o dobrotvorima toga kraja i njihovu doprinosu svjetskoj znanosti, umjetnosti i kulturi. Mogli bismo potaknuti dijasporu da u rodnom kraju ostavi svoj znak: spomenik, vrtić, galeriju ili manifestaciju poput godišnjeg okupljanja iseljenika s otoka Suska. Tako bi nastao lanac prepoznatljivih točaka koji ne bi bio samo čuvar prošlosti nego i ulaganje u budućnost lokalnih zajednica.

Više od nostalgije

Sinergija lokalnih zajednica i iseljeništva vratila bi međusobno povjerenje, a dugoročni bi učinci bili golemi. Iseljenici i njihovi potomci prestali bi biti tek „statistika“ ili povremeni ljetni gosti te bi postali trajni su utemeljitelji modernog lica svoga starog kraja. Svaki bi QR kod čuvao priče o čežnji i uspjehu naših ljudi, pretvarajući sela i gradove u mjesta živog sjećanja. Kada bi treći ili četvrti naraštaj iseljenika posjetio Hrvatsku, imao bi svoju hodočasničku točku – „otisak“ koji je sufinancirao njihov pradjed ili zavičajna udruga. Pritom bi se, uz turistički razvijenu obalu i mjesta u unutrašnjosti dobila priliku za inovativni kulturni turizam.

„Otisak u zavičaju“ ne znači odustajanje od klasičnog nacionalnog muzeja u Rijeci, već nudi povoljniju, prisutniju i moderniju varijantu muzeja rasprostranjenog rutama kojima je naš čovjek odlazio u svijet i kojima se odužio domovini. Za one koji ne razumiju važnost ovakvog povezivanja u jeku demografske krize, ova vizija neće značiti mnogo. No, za one koji su svjesni njezine vrijednosti, ona može biti snažan vjetar u leđa.

Naravno, takav bi model imao svoje goleme prednosti – zaobišao bi tromost države, bio bi višestruko povoljniji, sveprisutan na terenu i izravno bi pogađao psihologiju donatora. Ipak, ne smijemo biti naivni: bez sustavne brige prijete mu održavanje i digitalno zastarijevanje, opasnost od kiča i privatizacije javnog prostora, kao i izazov kako privući mlađe naraštaje.

Zato ova ideja, iako u hrvatskim uvjetima mnogo realnija od gradnje velikog nacionalnog muzeja u Rijeci, ne smije ovisiti isključivo o dobroj volji pojedinih općina i lokalnih načelnika. Da bi uspjela, mora uživati zaštitu kakvu imaju nacionalne kulturne institucije – uz središnju upravu, jedinstven vizualni identitet, zajedničku digitalnu platformu i jasnog skrbnika koji će jamčiti da se ti „otisci u zavičaju“ s vremenom neće zapustiti i prepustiti zaboravu.

Ključne riječi #Muzej iseljeništva #Tuga Tarle #Virtualni muzej hrvatskog iseljeništva