U Brooklynu od 1906.
FOTO: Pixabay/Hrvatski katolički glasnik
Jedna od najstarijih doseljenica iz Hrvatske na američkom kontinentu preminula je 17. listopada 1988. u svojoj 101. godini života. Dinka Žuvić posljednje godine svoga života provela je kod kćeri i zeta, Helen i Marka Dorčić, u Huntingtonu na Long Islandu.
Duboko mi je urezana u sjećanje jedna hrvatska kuća u New Jerseyju. Kada sam bio u nju pozvan, nisam ni slutio da ću doživjeti nešto neslućeno. Bio je to dom gospodina Ivana i gospođe Olge Orlić, te njihove djece Ivke i Ivice. Drago mi je, kada sam prvi put pozvan u jednu obitelj, da to […]
Dinka je odrastala u opjevanom Omišlju na otoku Krku. Neko je vrijeme boravila i kod strica, svećenika, od kojega je sa sobom u Novi svijet ponijela knjigu-molitvenik “Isus prijatelj malenih”, izdanje iz 1893. Iz te su knjige njezina djeca učila hrvatski jezik.
Udavši se davne 1906., sa suprugom Ivanom Žuvićem krenula je brodom Carpathia preko Atlantika. Polazna luka mnogih iseljenika iz tadanje Austro-Ugarske bila je Rijeka. Svakog je tjedna kretao jedan veliki putnički brod. Jednom je “Carpathia” pritekla u pomoć Titanicu i ukrcala nemali broj njih koji bi sigurno bili promrzli u vodama oceana.
Nastanivši se u Brooklynu, u uzornoj obitelji odgojila je troje djece. Nažalost, sinovi su, u najboljim godinama, otišli na vječni počinak. Svoga supruga Ivana nadživjela je za 14 godina. Njezina je kuća bila obiteljski dom za doseljenike koji su dolazili s Krka, gdje bi primili i prvi zalogaj kruha i poticaj, da se snađu u novom svijetu.
Tetu Dumu krasio je vedri i optimistički karakter koji se nije plašio teškoća života. Njezine su šale i u posljednjim njezinim godinama nasmijavale prijatelje koji su je posjećivali. Njezino slatko hrvatsko, čakavsko narječje, imalo je pečat kamena i mora.
Drugi život tete Dume obilovao je mnogim uspomenama na hodočašće na Trsat, ili Svetu Goru kod Gerova, na dane provedene na Cresu i Krku, kod strica župnika. Svjedokinja je bila mnogih novijih tehničkih dostignuća, izgradnje njujorških mostova i nebodera ovog megapolisa. O svakom je predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država znala ponešto reći.
Ona je bila sudionica osnivanja Hrvatske župe u New Yorku, prve naše župe na atlantskom dijelu Amerike. Sjećala se prvih svećenika i događaja.
Nakon rata primila je k sebi dr. Ivana Ilijića, svećenika, koji je svoje studije završio u Rimu, a kasnije je obavljao dušobrižničku službu za Hrvate u biskupiji Brooklyn. I njega je otpratila na groblje, u kolovozu 1987. godine.
Sita života — tako je običavala reći – predala je svoj život Bogu. Na sprovodnoj misi oprostili su se prijatelji, osobito Omišljani, od drage i dugoživotne tete Dume. Svetu liturgiju vodio je fr. Anton Zec iz Long Island Cityja s dva krčka svećenika.
“Lipo moje pod Omišalj more”, tako je knez Ivan Frankopan pjevao dok su ga na prijevaru Mlečani odveli u ropstvo. Istim se riječima i teta Duma oprostila od svog Omišlja, a sada počiva na groblju kraj Atlantskog oceana, čije vode oplakuju isti Jadran, isti otok Krk s kojega je davno otišla.
Hrvatski etnički institut u Chicagu u svom bogatu arhivu čuva brojne zanimljive oglase iz 20. stoljeća koji se odnose na hrvatsku dijasporu. Među njima je i jedan iz 1927. godine – Transatlantic hotela iz New Yorka, u kojem je upravitelj Hrvat Dragutin Brešan, a putnicima se nude razne usluge – od smještaja i preuzimanja prtljage […]
Među iseljenicima ovdje joj ostaje časna uspomena, a kod Gospodina u nebu vječna nagrada. Neka počiva u srcu Onoga koji joj je bio Svijetlo i Nada života!
Hrvatski katolički glasnik, 1989.
