'Ovdje nema budućnosti'

Jedna od najvećih katastrofa u povijesti rudarstva Britanske Kolumbije: Idem kući pa kud puklo da puklo

23. veljače 2021. u 9:58

Potrebno za čitanje: 5 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Matica

Diljem zemlje poznato je po svojim neopisivim prirodnim ljepotama. Zimi, poput magneta, obližnji tereni privlače sportske entuzijaste iz cijelog svijeta na jedne od najboljih skijaških terena sjevernoameričkog kontinenta. Nije slučajno da je obližnji Whistler izabran za mjesto Zimskih olimpijskih igara 2010. U ljetnim mjesecima igrači golfa i planinari preplavljuju “izmanikirane” golf terene i profesionalno uređene planinarske staze.

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

Howe Sound, tjesnac s lancem otoka, otočića i fjordova, prava je meka za ribiče. Prema mišljenju jednog bivšeg stanovnika: “Bez sumnje, Britannia Beach je pravi raj na zemlji”. Ali nekima nije. Samo spomen tog mjestašca vlaži im oči i rasplamsava duboko usađenu tugu i bol.

Manjoj skupini, potomcima onih koji su prije više od sto godina u tom malom slikovitom seocu izgubili majke, očeve, sestre i braću u jednoj od najvećih katastrofa u povijesti rudarstva Britanske Kolumbije. Bila je to noć kada se pola brda odronilo u more.

U Muzeju rudarstva u Britannia Beachu, krcatom slikama, plakatima, alatnicama, radničkim odijelima i svojevrsnim rudama, vidljivo je prikazana povijest ovog naselja.

Rudnik bakra, Britannia Beach Copper Mine (kasnije Britannia Mining and Smelting Co.), svojevremeno je bio jedan od najvećih u Commonwealthu. Tijekom 70 godina (1904. – 1974.) u njemu je bilo zaposleno preko 60 tisuća radnika koji su iskopali oko 57 milijuna tona visoko kvalitetne bakrene rude, s velikim postotkom zlata, srebra i cinka, u vrijednosti od 400 milijuna kanadskih dolara.

U ukupnom broju zaposlenog osoblja, većinom stranaca iz preko 50 zemalja, našlo se i nekoliko stotina Hrvata. Vođeni su u kompanijskim radničkim kartončićima kao Croatian, Slav, Slavic-American, Austrian, Austrian-Canadian pa čak i Hungarian, Hungarian-Canadian… Bilo je podosta samaca te onih sa ženama i djecom. Kvalificiranih rudara nešto manje. Većina ih je radila kao “muckeri”, nekvalificirana radna snaga; mladi ljudi sa sela, jakih mišića, nepismeni i sa slabim znanjem engleskog jezika. Oni su pijucima kopali rupe za dinamit, iskopavali rudu i lopatama punili vagončiće te ih izvozili iz rudnika. Bio je to težak, opasan i dosadan posao.

Učilo se na radu i greškama. Naprimjer, tijekom nepuna tri mjeseca 1914., u rudniku je zabilježeno više od 15 nesretnih slučajeva, jedan smrtni. Hrvat Ante Kretonović poginuo je od neočekivane eksplozije pripremajući dinamit. Neposredno pred sam Božić, hrvatski “mucker” Vinko Drivić zbog udara kamena izgubio je vid jednog oka.

U godini prije Prvog svjetskog rata naglo je porasla potražnja za žuto-crvenim metalom. Da bi zadovoljila tržište, Britannia udvostručuje i utrostručuje proizvodnju. Ulaže se veliki kapital za modernizaciju rudnika i proširenje stambenih naselja. Staromodne ručne bušilice zamijenjene su modernim, ali teškim preko 50 kilograma – Rand bušilicama, a konjska sprega uskotračnom željeznicom s trotonskom Westinghouse lokomotivom i šest vagončića, svaki kapaciteta preko dvije tisuće kilograma.

Za nove radnike užurbano se proširuju stare i grade dodatne nastambe. Prostor Beach kampa između podnožja Britannia brda i mora obogaćuje se novim spartansko uređenim montažnim kućicama. Bolnica, hotel, trgovine namirnicama, sportsko igralište i veliki otvoreni bazen dobivaju svoje mjesto. Ondje se smjestilo oko 600 djelatnika koji su radili dubinsko rudarenje, odlazeći na posao 300 metara uz brdo i duboko u njedra rudnika modernom uskotračnom željeznicom.

Na istočnoj strani Britannia Mountaina, na nadmorskoj visini od preko 600 metara, užurbano se gradi naselje – Jane camp. U stotinjak montažnih kućica, skromnom hotelčiću i nekoliko višekatnih domova za samce, neplanirano razbacanih po obroncima brda, živjelo je oko 300 radnika. Većina ih je radila na površinskom rudarenju s teškim Rand bušilicama. Podosta Hrvata.

Pri gradnji kampa i bespravnoj sječi, prorijedili su guste šume i poremetili bujičine tokove koji su ovdje bili brojni, a nekontrolirano dinamitiranje po obroncima brda uveliko je pridonijelo ogoljenosti cijele istočne strane. Rane 1915. na sjeverozapadnom Pacifiku došlo je do neobičnog sklopa klimatskih okolnosti koje će, uz površne hidrograđevinske radove i oštećen ekosustav, prouzrokovati jednu od najvećih rudarskih nesreća u povijesti rudarstva Britanske Kolumbije.

U ožujku te godine u Britanniji je palo neobično mnogo snijega. Prekinuti su svi vanjski radovi. Sredinom mjeseca kao da se “otvorilo nebo”, počele su padati guste kiše. Kišilo je neprestano, punih šest dana. U nedjelju, 21. ožujka, negdje iza ponoći počeo je puhati jak Chinook, topao, suhi vjetar s Pacifika, prouzrokovavši naglu promjenu barometarskog pritiska.

Zašto su Hrvati napustili plodnu zemlju i došli živjeti među divlji kaktus, kamen i pijesak? Dobro došli u Arizonu

Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje. […]

Prema sjećanju jednog očevica: “Vjetar je bio tako jak, izgledalo je kao da je nadošla ciklona. Onda smo čuli veliki prasak, poput groma. Mislili smo da je eksplodiralo naše skladišta dinamita. Ali nije. Dogodilo se, o Bože, gore od toga. Jedan užas. Visoko iznad Jane kampa pukla je velika brana od Mountain Lake jezera koje nas je opskrbljivalo vodom. U manje od pet minuta, 30 metara široka i 12 metara duboka lavina vode, snijega, tekućeg blata, drveća, kamenja i ljudskih tijela, nemilosrdno se survala preko oba naselja u more. Izgledalo je kao da se pola brda odronilo. Ni u snu nisam mislio da u roku od nekoliko minuta priroda može prouzrokovati toliku ljudsku i materijalnu štetu. Bujica je ‘progutala’ više od 60 kuća. Blagovaona u kampu s desetak kuhara, konobara i pomoćnog osoblja, kao i skupna spavaonica broj 1 s podosta usnulih radnika, iščupane su iz temelja, smrvljene i odnesene u more. U donjem naselju – uništenje. Idiličan kamp izgledao je kao neko mjestašce na dalekoj kanadskoj preriji, nakon što je kroz njega prošla ciklona”.

Prema službenom izvješću, u katastrofi je poginulo 56-ero rudara (od mnogih ostaci nikad nisu pronađeni). Među njima su petorica Hrvata: J. Pavelić, E. Smiljanić, J. Šulentić, M. Šulek i G. Sobol. Na popisu od preko dvadesetak ozlijeđenih, zabilježena su trojica Hrvata:

John Borić, rođen u Hrvatskoj, Austrija, 30 godina star, rudar. U Kanadi boravi tri godine i dva mjeseca. U Britannia Beach rudniku radi dvije godine i tri mjeseca. Teško je ozlijeđen u nedavnoj nesreći. Ima ženu i dijete u Hrvatskoj. Prijavljen je kod vlasti.

Matt (Matija) Katalinić, rođen u Hrvatskoj, Austrija, 27 godina star. Brusač alata. Šest godina živi u Americi i četiri godine u Kanadi. U Britannia Beach rudniku radi dvije godine. U nesreći izgubio vid lijevog oka. Prijavljen je kod vlasti.

Ivan Devać, rođen u Hrvatskoj, Austrija, 27 godina star. Ima američko državljanstvo. U Britannia Beach rudniku radi dvije godine. Po struci – rudar. Ozlijeđen je u nesreći. Neoženjen. Prijavljen je kod vlasti.

Sva trojica su brodom Britannia prevezeni u Vancouver gdje im je pružena hitna pomoć. Međutim, njihov kratak boravak u bolnici bio je tek početak prave tragedije.

Nedugo po izbijanju Prvog svjetskog rata, bojeći se petokolonaških aktivnosti u zemlji, kanadska Vlada donijela je parlamentarnu uredbu (Order-in-Council, No. 301) o boravku stranaca.

Većina pripadnika neprijateljskih zemalja s kojima je Kanada stupila u rat: Nijemci, Austrijanci, Bugari, Slovaci, Česi, Poljaci, Hrvati i ostali, otpušteni su i stavljeni u zatočeničke logore, od Halifaksa na istoku do otoka Vancouvera na zapadu.

Osakaćeni i besposleni, Katalinić i Borić stavljeni su iza bodljikave žice u logor Mill Bay, nedaleko od Britannia Beacha. Budući da je američki državljanin, Ivanu Devaću bilo je dopušteno da se legalno vrati u Ameriku. Diskriminirani i ožigosani kao neprijatelji, mnogi Hrvati su se odlučili vratiti u old country.

“Za mene ovdje nema budućnosti”, izjavio je jedan povratnik.

Doček hrvatske dijaspore 1927. u New Yorku: Hotel je rasvijetljen s električnom rasvjetom, a upravitelj je Hrvat

Hrvatski etnički institut u Chicagu u svom bogatu arhivu čuva brojne zanimljive oglase iz 20. stoljeća koji se odnose na hrvatsku dijasporu. Među njima je i jedan iz 1927. godine – Transatlantic hotela iz New Yorka, u kojem je upravitelj Hrvat Dragutin Brešan, a putnicima se nude razne usluge – od smještaja i preuzimanja prtljage […]

“Došao sam u Kanadu kako bi izbjegao ekonomsko i političko iskorištavanje. Planirao sam steći bolji život i pridonijeti izgradnji ove zemlje. A što se dogodilo? Praktički preko noći, bez moje krivice i bez ikakvih razloga, počeli su me mrziti, diskriminirati, sumnjičiti… I što je najgore, bez ikakvog suda stavili su me u logor kao da sam kriminalac. Što sam napravio? Idem kući pa kud puklo da puklo”.

Želimir B. Juričić, profesor emeritus
Sveučilište Victoria
Hrvatska matica iseljenika

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje