Stanko Borić

Kako je seoski dječačić iz kamenog Brista diplomirao u 70. godini u Americi

30. lipnja 2021. u 10:49

Potrebno za čitanje: 7 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay/Danica

Šestero djece iz braka Stanka i Helene Borić, pet kćeri i jedan sin, imaju akademsku naobrazbu. Školovanje od onog osnovnog pa do akademskog prošlo im je bez prekida i teškoća, zaslugom roditelja koji su se dosta žrtvovali za njih.

Sa siromašnim pukom u Pennsylvaniji sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar

U vrijeme rascvjetalosti bogatih floridskih kamelija i divnih poinsetia, pozvao je svemogući Bog 3. ožujka 1974. zauvijek k sebi – u svoje nebeske stanove – skromnog redovnika sv. Franje Asiškoga i poniznog svećenika Novog Zavjeta, oca Anzelma Sliškovića, reda Manje braće. Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, […]

No njihov otac, zaslužni hrvatski javni radnik i publicist Stanko Borić nije bio te sreće. Na ono što mu djeca ostvariše u mladim danima, on je čekao – punih 60 godina! Čekao – i dočekao!

Diplomirao je 1980. na Calumet Collegeu u Hammondu (Indiana), studirajući filozofiju i novinarstvo. No nije se taj hrvatski 70-godišnjak zadovoljio samo s tim postignućem. Upisao se na Sveučilište Indiana gdje se preko studija španjolskog i francuskog jezika borio za Master’s Degree!

Na njegovu promociju osvrnule su se sljedeće novine: Gary Post Tribune, Gary Sunday Visitor i The Sun Journal.

U godinama kada se obično u “umirovljeničkoj hladovini” odmahuje rukom na mnoge stvari i pojave koje bi tražile bilo kakvu “angažiranost”, uz želju da se uživa “zasluženi mir”, Stanko Borić koji je, kako to znaju njegovi brojni znanci i prijatelji, prošao kroz tešku borbu života, smiono se hvatao u koštac s novim obvezama, problemima pa i teškoćama, s čvrstom odlukom da do kraja ostvari svoje namjere. A to je barem među Hrvatima rijetka pojava, vrlo rijetka i zaslužna da se komentira i da joj se oda priznanje.

Da je živ, stari Borićev prijatelj fra Vlado Luburić, popularni “Padre”, odlični pučki pisac i pjesnik, on bi bez sumnje svom “Boriji” (tako ga je zvao) složio prigodnu “pohvalnicu”, u kojoj bi se – u to sam uvjeren – rimovali “Borija” i “Glorija”. No dobri i duhoviti “Padre” je odavno, kako bi sam govorio za one što su umrli “preskočio nebeske tarabe” – pa nije u stanju ništa reći o svom starom prijatelju, a znao bi sigurno reći mnogo, da ne kažem i previše.

Život Stanka Borića duga je knjiga raznoraznih zbivanja, muka, teškoća i nevolja, knjiga vedrine i tuge, uspjeha i razočaranja, vrijeme idealnog rada, vrijeme žrtve i pregaranja te odlučnog hvatanja u koštac sa svim što se dizalo i svrstavalo u red neprijatelja njegova naroda, uporni hod cilju, uza sva posrtanja i padove, stalno dizanje i smjer u motu poznatih Šenoinih stihova:

“Pa došli danci nevolja i muke, pa teko s čela tebi krvav znoj, ti skupi pamet, upri zdrave ruke i budi svoj!”

Stanko Borić je bez sumnje svojim životom iskupio svoje “deržanstvo”. Dug je popis njegovih udjela u narodnom radu, a posebno otkad je bio postao urednikom glasila Hrvatske katoličke zajednice od 1950. do 1978. Geslo s naslovne stranice “Naše Nade”! “Sve za Boga i narod” – bio je putokaz kojim se kretala sva njegova aktivnost, o kojoj ćemo još govoriti.

Rodio se je 5. prosinca 1909. u kamenom i klasičnom Bristu, rodnom mjestu “starca Milovana”, hrvatskog pučkog pjesnika fra Andrije Kačića Miošića. U obitelji je bilo devetero djece. Šest razreda pučke škole svršio je u rodnom mjestu. Bio je najbolji učenik i isticao se talentom za glumu.

Zaslugom dvojice franjevaca, svog strica fra Stanka Borića, župnika u Gali kod Sinja i fra Ante Cvitanovića, župnika u susjednom Otoku, Stanko Borić umjesto da po ranijem planu preko Hrvatskog Radiše ide u zanat, kao brat mu Bariša, koji je kasnije postao poznati zagrebački zlatar i draguljar, odlazi u – franjevačko sjemenište i klasičnu gimnaziju u Sinju. A zatim je čeznuo i žudio…

U svim razredima bio je odlikaš, no po naravi živ i vragolast nije se baš proslavio u održavanju sjemeništarnog reda i discipline.

Od ratova i selidbi do iseljeništva i umiranja. Život ju je učinio najstarijom Hrvaticom Chicaga

Tereza Nagy, rođ. Sampl, rodila se 13. listopada 1913. godine u Bokanima kod Voćina, u Slavoniji, od roditelja Juliane i Leopolda. Bijaše jedno od sedmero djece. Velike obitelji obično stvaraju i veliki krug ljubavi, brinu jedni za druge i razvijaju nesebičnost. Tereza je upoznala svog životnog suputnika Josipa Nađa te se vjenčala s njime 22. […]

Često ga je posjećivao spomenuti stric fra Stanko, uzorni svećenik i rodoljub. S Don Mihom Pavlinovićem isticao se u borbi protiv Talijana a za pripojenje Dalmacije majci Hrvatskoj. Bio je kremeniti Starčevićanac, pa je i svom mladom nećaku duboko u srce usadio ljubav za domovinsku stvar.

Nakon mature postaje studentom franjevačkog filozofskog učilišta u Sinju. Kada je bio u četvrtom tečaju, dolazi do spoznaje da nema svećeničkog poziva. Slično kao Kranjčević i još neki drugi značajni
ljudi koji su studirali teologiju, poslušao je glas savjesti koji je govorio da je bolje biti dobar katolički laik nego slab svećenik, pa 1932. godine napušta teološki studij.

Sada su tek nastale muke i nevolje. Sinjska franjevačka gimnazija nije u to vrijeme radila s pravom javnosti. Država nije priznavala njene diplome, a isto ni filozofski studij. Sve je morao početi iznova, od prijemnog ispita za prvi razred pa do mature.

Zbog školovanja morao je poći u Split. Otac mu je na polasku mogao dati tek ciglih stotinu dinara. Na svu sreću jedan ga je prijatelj primio u svoju unajmljenu sobicu, koja je bila uska i za jednog, a kamoli za dvojicu.

Hranio se kruhom kojega je kupovao i voćem kojega je po štandovima na splitskom pazaru “probao” – ali nije kupovao…

Pomoći nije bilo niotkud, a kad zataji ljudsko – dolazi nebesko. I Borić kaže da mu je u toj nevolji pomogla sv. Terezija. Što joj je obećao zauzvrat nije poznato, no zna se da je neki njegov zemljak, da se spasi na barci od bure, sv. Nikoli obećao “sviću koliki je jarbol…”

Na nekoliko mjesta dobio je službu učeničkog instruktora. Problem je bio riješen pa se mogao upisati za gimnazijske ispite. Konačno je i maturirao s odličnim uspjehom. Odslužio je i vojni rok, pa onda otišao u Zagreb gdje se upisao na pravni fakultet.

U Zagrebu se zaposlio kod Hrvatskog Radiše kao odgojni referent, a zatim je preuzeo dužnost glavnog organizatora, ideologa i predavača. Kao takvog upoznao ga je i pisac ovih redaka prije 43 godine (1937., op. ur.) kada je dolazio u Slavonski Brod i uspješnim predavanjima širio plemenitu misao Hrvatskog Radiše.

Kako je za ovu organizaciju među našim svijetom u Americi bilo mnogo simpatija, uprava ga šalje onamo da provodi planiranu akciju što je s uspjehom i napravio.

Nije se vraćao u domovinu i Drugi svjetski rat ga zatekao u Americi. Propaganda koju su komunisti i velikosrbi vodili protiv Hrvata i Hrvatske nije jenjala ni nakon završetka rata. Komunisti, nažalost, uz pomoć žalosne uspomene hrvatskog bana Šubašića preuzimaju Hrvatsku bratsku Zajednicu, čije glasilo “Zajedničar” postaje glasnogovornik Tita i njegovih partizana.

Protiv Hrvata je bjesnila i velikosrpska propaganda, nadahnuta po famoznom “ambasadoru” Fotiću, o čijim je akcijama opširno u hrvatskom tisku pisao prof. Bogdan Radića. U toj borbi za “hrvatsku istinu”, a protiv velikosrpstva i komunizma dao je svoj zamašiti udio i Stanko Borić. Ako napiše svoje memoare, a bilo bi za hrvatsku stvar neobično korisno, razjasnit će se mnoge “maglovite” i slabo poznate stvari iz istoga doba, uz koje su vezana imena časnih pojedinaca, koji mnogo daše i mnogo žrtvovaše.

‘Pa mi onda nekada dođe napamet da bi sutra otišao odavde u Hrvatsku… Da nema vas i druge unučadi!’

U nedjelju 2. svibnja 2021. godine zauvijek nas je napustio dobri duh i dobri čovjek Ante Pranjić. Rođen je 18. rujna 1942. u selu Grobarica u Bosni i Hercegovini i bio je drugo dijete od sedmorice sinova svojih pokojnih roditelja Nikole i Anđele Pranjić. Obitelj je 1950. preselila u Ivankovo blizu Vinkovaca, gdje je Ante […]

Veliki dio aktera tih akcija nije više na životu kao Nikola Sulentić, dr. Škafec, msgr. Stipanović, Luka Grbić, msgr. Domladovac, fra Ljubo Čuvalo, Luka Samardžija, rev. Hranilović, fra Blaž Jerković i mnoštvo drugih. Mladi i poletni Stanko Borić, dobar govornik i publicista, ušao je u njihove akcije “kao naručen” – obilazio je hrvatske kolonije diljem SAD-a i Kanade zbog odsjeka Hrvatske katoličke zajednice, a za čiji su razvoj posebno radili njezini predsjednici Luka Samardžija i Josip Šaban sa svojim suradnicima.

Njegova supruga, skromna i sposobna Helena, bila je urednica “Naše Nade”, glasila Hrvatske katoličke zajednice, a Stanko Borić joj je bio pomoćnik od 1943. do 1950., a do 1978. glavni urednik. Stalna novinska suradnja stvorila je od njega izvrsnog publicistu, pa je u mnogim polemikama s neprijateljskim tiskom znao temeljito razgoliti laži i podvale, zapravo očitati lekcije njihovim urednicima, posebno polupismenom uredniku “Zajedničara” Filipu Vukeliću.

Kada su se iza rata prilike nešto sredile, bio je među pionirima tada prve organizacije koja ulazi otvoreno u borbu za hrvatsku stvar. Bili su to “Ujedinjeni američki Hrvati”, koji ruše “crne legende” skovane u doba rata. U razmjerno kratkom vremenu ekipa hrvatskih aktivista, među kojima je veliki broj iz redova vodstva Hrvatske katoličke zajednice, daje poseban značaj aktivnosti novoj organizaciji koja uspijeva informirati i predobiti za “hrvatsku istinu” lijep broj američkih senatora i članova Kongresa te drugih istaknutih ljudi iz američkog javnog života. Za taj rad bili su zaslužni Šulentić, fra Ljubo Čuvalo, Rudolf Erić, fra Silvije Grubišić, dr. Škafec, Luka Samardžija, fra dr. David Zrno, Josip Šaban, dr. Vladimir Vančik, Jozefina Burazin, Ivo Metković, msgr. Domladovac, msgr. dr. Tomislav Firis, prof. Pavao Kufrin i brojni drugi.

U tom poslu oko organiziranja Ujedinjenih Američkih Hrvata dao je i Stanko Borić svoj udio, velik i častan, posebno kada je obnašao dužnost glavnog tajnika.

Vrijeme teče i plašt zaborava pada na mnoge ljude i zbivanja, no za povijest hrvatskog iseljeništva na američkom tlu ovaj odsjek hrvatske borbe trebao bi biti jasno zabilježen.

Čini nam se, da su za ostvarenje kronologije tadašnjih zbivanja najpozvaniji oni glavni tajnici prvog doba organizacije U.A.H. fra Silvije Grubišić, vlč. Vladimir Vančik i Stanko Borić.

Trebalo bi nam mnogo prostora da zabilježimo ono mnoštvo vjerskih, kulturnih i rodoljubnih akcija kojima je bio inicijator ili sudionik Stanko Borić, pa navodimo samo neke.

S pokojnim fra Ljubom Čuvalom bio je inicijator veličanstvene proslave 100. godišnjice smrti hrvatskog svećenika Josipa Kundeka, kolonizatora te vjerskog i kulturnog radnika u Americi.

Velika životna priča Miljenka Grgića: Nikada nikoga nisam otpustio

Miljenko Grgić prvu veliku pobjedu bilježi 24. svibnja 1976. u Parizu na povijesnom slijepom kušanju najboljih francuskih i kalifornijskih vina. Devetero najviše kvalificiranih vinskih stručnjaka i sudaca okupio je Steven Spurrier, ugledni britanski trgovac vinom koji živi i radi u Francuskoj, u slijepom kušanju šest najboljih kalifornijskih chardonnaya i četiri najpoznatija francuska bijela Burgundija. Slijepa […]

Sada pokojnima rev. Venceslavu Ardasu i fra Špiri Andrijaniću predložio je osnutak Saveza hrvatskih katoličkih svećenika za SAD i Kanadu, što je i ostvareno.

Ponos američkih Hrvata, svetište Majke Božje Bistričke u Washingtonu, ostvareno je dobrim dijelom zaslugama i radom Stanka Borića i njegove marljive supruge Helene. Na prijedlog ondašnjeg duhovnog vođe msgr. Josipa Mišića, Borić je s arhitektom svetišta dao ideju, nacrt i motive te selektirao povijesne događaje i njihov uređaj u svetištu.

Kao urednik “Naše Nade” i glavni tajnik Ujedinjenih američkih Hrvata živo se zauzimao i vodio uporne akcije za Hrvate kojima je u Europi prijetilo izručenje komunističkoj Jugoslaviji. Iako nije spadao u sloj “bogatih Amerikanaca”, nekima je iz svojih sredstava plaćao putne troškove da se mogu iseliti preko Atlantika.

Za nacionalno svetište Majke Božje Lurdske u Zagrebu i povratak tamošnje katedrale skupio je preko 12 tisuća dolara.

Za II. svezak “A History of Croatian People” od prof. Franje R. Prevedena, koji je ostao nedovršen poslije piščeve smrti, pobrinuo se da je stručno dovršen te je za ostatak duga oko tiskanja isplatio iz vlastitih sredstava pozamašnu svotu izdavaču Philosophical Library u New Yorku.

Stanko Borić uživao je lijep glas i među američkim svijetom. Znao je da je posebno cijenjen u katoličkim krugovima. Osim “Kolumbovih Vitezova”, u kojima je “prišio” 4. stupanj, bio je član i dužnosnik u još kojih desetak organizacija, a svojevremeno je obnašao dužnost “President of the Press and Public Relations Section of National Fraternal Congress of America”.

Svoju publicističku spremu pokazao je pred Amerikancima kada je u “Our Sunday Visitoru” napisao članak povodom 20-godišnjice biskupovanja svoga prijatelja biskupa Grutke (porijeklom Slovaka). Bio je to najbolji prigodni članak.

Zasluga je Stanka Borića da je za naš svijet izdao knjigu “Razgovor ugodni” fra Andrije Kačića Miošića, zatim početnicu za učenje hrvatskog jezika s fotografijama. Priredio je brošuru o Hrvatskom svetištu Majke Božje Bistričke u Washingtonu, a posebno je zaslužan za izdanje spomenute Prevedenove Hrvatske povijesti na engleskom jeziku.

Kroz godine je Stanko Borić sa svojom suprugom vodio u Garyju (Indiana) skromnu trgovinu vjerskih i crkvenih potrepština. Trebalo je izdržavati obitelj od osam članova, a kasnije školovati šestero djece do akademske naobrazbe. Na čuđenje mnogih, Borićevi su ovu svoju ranije skromnu trgovinu uzdigli u izvanredno dobro razvijeno trgovačko društvo. Trgovinu su preselili u St. John, Indiana. Prema mišljenju trgovačkih stručnjaka, ona je pravi uzor po opremi i vođenju ove vrste posla. Po ovom uspjehu, Stanka Borića možemo zaista uvrstiti u red onih Hrvata koji su svoj život i rad na ovom kontinentu zaista okrunili punim uspjehom!

Priča o dobrom franjevcu koji je otplatio sve dugove župa i pomirio narod

Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]

I da završimo… Seoski dječačić iz kamenog Brista, koji se nije poplašio života ni kada je drugi put morao učiti i polagati sve razrede gimnazije te po “matoševskom uređaju” hraniti se “probajući” voće po štandovima splitskog pazara, ostvario je nakon godina teškoća i napora svoje životno uporište, vjeran obitelji, Bogu i svom narodu, da konačno ponese u sedamdesetoj godini akademske insignije.

Tomislav Mesić, Danica 1980.