S parobroda za Ameriku

Plačem za onom koju sam izgubio. Nju sam jedinu i ljubio i štovao u isto vrieme. Druge sam samo časomice ljubio

4. lipnja 2020. u 22:11

Potrebno za čitanje: 8 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Sada je ljudstvo spopanuto nekom groznicom brzine, divljeg gospodstva nad fizičnim silama, skonobnom žegjom bogatstva i užitka, i to do te mjere da se je izgubio i pojam divnog užitka krieposti, čija slast nadilazi sve slasti. I to je naravna pojava, jer nije baš laka stvar uzvinuti se do takog stepena naobrazbe i duševnog uzgoja, da čovjek može početi shvaćati ljepote i milja krieposti.

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Mnogo je lakše steći bogatstvo i š njime sve moguće vrsti fizičnih slasti, nego usavršiti um i srce do potpuna uživanja krieposti. A kako danas sve trči u divljoj jagmi za zlatom; i kako su ljudi po svojoj naravi skloni povagjati se jedni za drugima, nije čudo, što je vrlo malo ljudi, koji kreću inokosnom i teškom stazom nauke, prama visokom vrhuncu dobrote, ljepote i istine. Šta više i pojam ljepote se izopačuje, te danas svaki bogati trgovac misli, da se razumije u umjetnost, pa se dade sugestovati od umišljenih lažiumjetnika nekih modernih struja, koji mu skupo prodaju svoje nakarade za remek-djela.

Glavno je hiniti, da se razumije umjetnost, a nuzgredno je, da li je srce i da li je um uzgojen tako, da je može razumiti i u njoj uživati. Od svih modernih strasti, držim da je najvruća strast brzine. Toj svakako sa moralnog pogleda ne bi bilo prigovora, kad ne bi dovodila ljude do užasnih vratolomija. Koliko su ponositih vrata skršile utrke automobila? Prama tima konjske su utrke šala. Na ovima najviše da koji sićušni majmunski jockey, inače posve suvišan za društvo, slomi vrat, ili da koji plemeniti hat slomi nogu, ili hrbtenjaču. Ali na utrkama automobila, a i bez utrka, nebrojene plemenite žrtve stradaju. Na utakmicama automobilnih čamčića mnogi se utope. Svakako ta strast brzine jedna je od najplemenitijih u čovječanstvu, jer čovjeku ništa toliko ne fali kao vrieme. Brzinom se produljuje život, brzinom se stiče nauka i imetak.

Koliko se je nekada dangubilo na putovanjima! Danas se stigne u jedan dan, gdje je prije trebao mjesec, a i taj dan se može raditi, učiti. Napokon ta strast brzine jača dušu čovjeka, diže joj ponos, i čovjek se sve više diže nad prirodu. Koje uživanje juriti cestom brže od najplemenitijeg konja, brže od samoga orla! Ćutiti pod sobom okovane prirodne sile i upravljati s njima, kao sa krotkim živinčetom ! Vidjeti, gdje zaostaju za tobom lastavičnom brzinom, stabla, livade, šume, gradov, gore, dok pod tobom dahće zasopljena mahina i ječi, taman kao da si samu prirodu zauzdao, pa jašiš na njoj kao bog, kao Fajton na sunčanim kolima! Koja slast naći se na jednomu od ovih morskih željeznih kolosa, slušati, ležeć u noći na mekanu krevetu, šibanje vijka, jaka četrnaest tisuća konja, zveku željeza u gorostasnim mahinama – u tom čudu hitrine ljudske, gdje su mehanizmi, od čovjeka izmišljeni, malne slični onima, koje je priroda u svoje životinje postavila – i šum valova okeana, koji se uzalud lome o željezne silne bočine broda!

Gorostasna se lagja kotrlja, gjisa kao da će skočiti u oblake, sunovraćuje se, kao da će zaronuti u valove okeana, povali se na bok, kao da će se izvrnuti, škriplje na tisuću načina i glasova, pa se ispravi i ide dalje, razbija valove, sieče ih strahovtom brzinom! A ti se ne bojiš, ko ni diete u kolievci, jer te valovi u tvojoj ogromnoj zipci ne će prevrnuti, ko ni majka ljubljeno čedo. Grmi li? Štiti te munjo vod. Je li oblačno? lagja ne će krenuti stranputice, jer je tu vjerna igla, koja kaže pol, i nepogrješivi hronometar, koji kaže vrieme. Malo računa, i bez zviezda i bez sekstanta znadeš gdje si. Najkraćim putem juriš k cilju. A kamo li tumarati deset godina, da dodješ od Teneda do sićušne Itake49! Ne bije te ni kiša, ni studen, ni val, ni tmina. Kuhinja je, ko u najfinijem hotelu Pariza. Toplo je, elektricitet rasvjetljuje svaku i najmanju prostoriju tog plovećeg labirinta, gragjena iz vana željezom, iz nutra najskupocjenijim vrstima drva, obložena najfinijim sametima i svilom.

I glazba je na brodu; pleše se i igra se svakake igre. Ko će učiti, ili se zabavljati knjigama, ne treba ih nositi sobom, ima biblioteku. I kafana je tu, i soba za razgovor; a svaki dan se na tabli izvješavaju brzojavi, što ih jedan parobrod predaje drugomu Markonovim sustavom, te znaš sve što se dogadja po svietu. Zaboravljaš, da si na putu; čini ti se, da si u velikom gradu. Ja stojim na palubi sve dok mi se s oka ne izgubi ždraka hevrejskog majaka. Zima je, vjetar puše, pa ne pomaže ni ćurak-kunovina, valja sići dolje.

Već zvono zove na večeru. Ugjem u blagovaonicu, a maître d’ hotel me vodi na mjesto, koje mi je odredio. Za mojim stolom nema gospodja. U društvu sam sa četiri nepoznata putnika. Naklonim se i sjednem. Gospogje su porazdieljene po drugim stolovima. Dok sam ja gori na palubi maštao, putnici se sakupiše oko maitre d’ hotela, moleći ga, da ih postavi na ovaj, ili na onaj stol, u ovo ili ono društvo. Trgovački putnici svi se smjestiše na odličnija mjesta, dakako u blizinu krasotica. Već se upoznaše i čavrljaju. Ja prisluškivam na mom stolu. Dva putnika govore španjolski, a dva franceski. Jedan od Franceza je mlad, telećeg izraza lica. Stariji je po vanjštini i po kretnji trgovac, a osobito je Ijubezan prama mlagjemu. Govore potiho megjusobom, da ih se rietko kada čuje. Španjolci su živahniji. Jedan je stariji gospodin, inteligentna no priprosta izraza. Govori živahno sa puno temperamenta. Srdi se, zove često poslužnika. Mlagji je vrlo otmjena i simpatična lica. Sjedi uza me. Stari se Španjolac srdi, što ona dva Franceza govore potiho, što se ne upuštaju u razgovor sa ostalim gostovima. A i na me se srdi, jer sam mučaljiv. Htio bi znati ko sam i što sam i brbljati sa mnom. Sve to on kaže drugom Španjolcu, misleći, da ga niko ne razumi. Napokon ja progovorih par rieči španjolski, dodajuć starcu mayo aisu Cara..! – uskliknu starkelja, poznati španjolski usklik – zar razumijete španjolski?

Upoznasmo se i prestavismo, to jest ja i Španjolci, jer onim dvama Francezima, – ma da smo bili na istome stolu – ostadosmo do konca putovanja tugji. To su bila dva obična trgovačka putnika, koji ne znadu o drugome govoriti, nego o jelu, o cieni automobila, o vremenu, o milosnicama u New Yorku, Bostonu, Parizu itd. Onaj stariji gospodin, s kojim se netom upoznah, zvao se je Manuel Pichardo, vrlo bogat trgovac, milijoner iz Mexika. Drugi se zvao Nicolas Mariscal, sin mexikanskoga ministra nastave. Već prve večeri se sprijateljismo. Ja sam imao rietku prigodu, da pokažem koliko znam španjolski, to jest mnogo da razumim, a malo da vodim razgovor. Ipak ih je to neobično veselilo. Španjolci, makar i amerikanski, davno se odučiše, da nagju evropejca, koji poznaje njihov liepi jezik.

Surova engleština istiskava po cielom svietu milozvučje kastiljanske rieči. Ja, da im napravim što veće veselje, deklamujem izabrane komade iz španjolskih pjesnika, iz Herrere, iz Calderona, iz Hartzensbuscha, Zorille, pače i iz Romancera. Snebivaju se od čuda! Stari naručuje za proslavu toga čudnog i neobičnog otkrića šampanjac. Kad sam izrekao par stihova iz Don Juan Tenoria, stari kucnu sa mnom, pa će mi: neka znate, da ja potičem od koljena don Juana, po tankoj krvi.

– Eh! – rekoh ja, – tada ćete valjda biti baštinili štogod i od njegove sreće, od njegove neodoljivosti!
– Što? što? On bi mogao k meni u školu ići! Šta je on prama meni! Ph! mašta pjesnika ga je stvorila; ali su moje pobjede realne.
– Nadam se, da će ih biti i na brodu!
– Todas! Sve su moje! Sve do jedne! A prva ona, kojoj udvara onaj glupi komis, tamo na drugom stolu.

U to udari krupni brežuljak mora taman u okrugli prozor za glavom mojega don Juana, i grdo mu zašumi na ušima. Sreća da je prozor bio zatvoren! Ti blokovi mora učestaše udarati u prozore, a lagja se još ne ljulja, te mi mirno večeravamo. Don Juan, tako sam unapried zvao don Emanuela Picharda, jede vučjim apetitom, a pije šampanjac, namjenjujuć čaše sad jednoj sad drugoj ljepotici, za kojima su mu oči iskrile okolo po dvorani. Srdi se na ona dva Franceza, što ne će da govore s nama; pa kaže, da će od onoga maloga telca napraviti dvorsku blunu, da nas zabavlja na putu.

Krupni udarci mora o prozore učestavaju i bivaju silniji. Touraine se stane nešto ljuljati. Već se mnoge gospogje pobiru i bježe u svoje kabine, da ne budu prisiljene dati prvu libaciju Neptunu, baš u blagovaonici. Don Juan se ljuti, što na Silvestrovo ne će moći svršiti staru godinu i dočekati novu u društvu krasnoga spola. Nada se da će koja ostati u parloru, ili u kafani, da će ih glazba zadržati. Zabadava! Lagja se sve više ljulja, a one bježe jedna za drugom. Ni glazba ne će svirati! Urekosmo si sastanak u kafani, da tu dočekamo skupa novu godinu. Ja izigjoh na kasar, da vidim valove Manche, i ne bih li gdje ugledao Kornwalsku obalu.

Ponto nox incubat atra! Mrka noć leži na pučini. Ne vidi se upravo ništa, ni zviezde, ni koje ribarske luči, ni svjetionika na engleskoj strani. More šumi milijonima valova, a lagja škriplje na tisuće načina. U tom šumu gubi se pljusak kiše, ali je vjetar zanosi pod gornji kasar na šetalište putnika, te ne možeš ni šetati. Studeni vjetar probija kosti i kroz samo krzno ćurka. Htio bih se podati maštanju, ali kao da mi kiša, guši maštu, a vjetar smrzava misli! Ćutim tešku osamljenost, kao da sam baš sam na pučini, posve izgubIjen, jer niko ne šeta osim mene. I ako znam da Touraine ne će krenuti s puta, niti udariti o litice strmog Albijona, hvata me strava nostalgija mi bolno zahvaća dušu, kajem se što sam u to doba godine krenuo na tako dalek put. Ljuljanje biva sve jače, te je teško šetati se i ne ostaje mi drugo, nego potražiti don Juana u kafani, da mi svojim šalama razbije brige.

Ja u kafanu, ali mojih Španjolaca nema, već neki trgovački putnici posjedaše oko stolova, te se igraju karata, šaha, trik-traka. Ja sjedem sam i pitam jedan konjak. Napokon eto ti Picharda i Mariscala. Moj don Juan šepesa kao Mefisto. Čudnog li mi osvajača žena! – pomislih u sebi. Nu i Byron je bio šepav, pa nije bio loše sreće. Pročavrljasmo do ponoći. U Mariscalu brzo upoznah fino naobražena čovjeka, s kojim se je dalo bez dangube o svačem govoriti. Proboravio je u Evropi više od godine dana, da prouči umjetnosti, osobito arhitekturu. Pošto sam pak i ja obigrao malne svu Evropu, gdje se što liepa dade vidjeti, i njemu je bilo ugodno u mojemu društvu. Pichardo bi bio volio, da se govori o ženama, tvrdeći, da je živa umjetnost prirode ljepša i bolja od mrtvih djela ljudske ruke, pa s toga on putuje po gradovima, da vidi gdje su ljepše žene; nu nije se opirao da mi govorimo o gotskom stilu i o renesansi.

– Gotski stil, – tvrdio je Pichardo, – to je kada je žena, kosturinava, mršava i visoka; barok, kada je debela, mišičasta, nabreknuta; renesansa, kada je obla, glatka, mlada, liepa. S toga ja volim renesansu, barok ponešto, nu ne trpim gotskoga stila. Mariscal je naprotiv bio zaljubljen u gotski stil, u ostalom, sa stanovišta našeg don Juana, nije ni on mrzio ostalih stilova. Svaki je stil liep, tek neka je djelo liepo.

– A gdje ste našli najljepše žene? – zapitam don Juana.
– U Mexiku, to se razumije! A vi?
– Ja u Mexiku nisam bio, pa o vašim ženama ne mogu suditi. Ja sam najljepše žene vidio u Moskvi.
– Kakva Moskva! Kakva Moskva! Vi morate doći k nama u Mexiko, pak ćete istom vidjeti, što su žene. Kad vidite naše kreolke, ne ćete se više ni htjeti vratiti u Evropu. Zbogom onda vaše katedrale i vaše galerije slika! Vi morate s nama u Mexiko; bićete moj gost. G. Mariscal će vas upoznati sa svim najotmenijim krugovima. Obećajte, da ćete s nama u Mexiko!
– Ja bih vam to rada obećao, ali imam svoga posla u Sjedinjenim Državama.
– Kakvog posla?! Kad vam velim, da ćete tamo naći najljepše žene, kakav posao može biti prešniji? Vidite, ja kako znam cieniti što je liepo i dobro, i kako znam cieniti vaš ukus, prvi put, kad budem putovao u Evropu, poći ću do Moskve, da vidim te hvaljene ljepotice; nu vi morate s nama u Mexiko!

Da nisam razglasio po novinama svoj dolazak u Sjevernu Ameriku, htjedoh popustiti i pristati na zamamljive pozive mog starog veseljakovića. U ostalom, čudan je bio taj don Juan. Svaki čas bi svrnuo govor na svoju ženu, davno oplakanu. I nije mogao da se je sjeti, a da ne obriše suzu s očiju. Pa ipak to ga nije smetalo, da traži po svietu ljepotice!

– Baš zato, što sam upoznao u svietu toliko žena, plačem za onom, koju sam izgubio. Nju sam jedinu i ljubio i štovao u isto vrieme. Druge sam samo časomice ljubio. Nu da rečem svu istinu, ljubim i štujem i svoju kćerku, koju ostavih u jednom zavodu u Berlinu; – reče nepokorni don Juan i uzdahnu. Pogledah na sat. Falilo je nekoliko časaka do ponoći.
Videći da je govor udario u nujne žice, rekoh:
– Ne plačimo vrieme, koje je minulo; veselimo se novoj godini.
– Flašu šampanjca! doviknu don Juan slugi; da poškropimo mrtvu godinu i pokrstimo novu. Nazvasmo si sretno novo ljeto i odosmo spavati

Nastavit će se…

preuzeto iz knjige “Preko Atlantika do Pacifika”, A. Tresić-Pavičić, 1907.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje