Najistaknutije komemoracije bleiburške tragedije u hrvatskim iseljeničkim zajednicama

Bleiburška tragedija bila je ishodište izbjegličkoga života za najmanje desetke tisuća Hrvata koji su napustili domovinu po završetku Drugoga svjetskog rata. Označavala je početak nove, tegobne dionice njihovih života u kojima nerijetko više nije bilo članova njihovih užih i širih obitelji te prijatelja, koji su stradali u poslijeratnim masakrima koje su proveli jugoslavenski komunisti. Ta je trauma bila tim veća što izbjeglice nisu znale točnu sudbinu njima bliskih osoba koje su nestale, pri čemu im nisu mogle odati počast i njegovati sjećanje na njih na uobičajen način – posjetom grobovima.

Bleiburškom tragedijom bili su obilježeni i novi valovi hrvatskih političkih emigranata, među kojima je bilo onih koji su je preživjeli, kao i mladića čiji su članovi obitelji stradali u tom događaju. Isto tako, političke izbjeglice iz 1945. godine svoja su sjećanja, saznanja i interpretacije bleiburške tragedije prenosile na svoje potomke rođene i stasale u inozemstvu. Bleiburška je tragedija stoga imala važno mjesto i u svijesti brojnih pojedinaca i u kolektivnom sjećanju hrvatskih izbjegličkih zajednica u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i zapadnoj Europi. Taj se značaj očitovao na razne načine – u književnosti, političkim i vojničkim analizama, polemikama, znanstvenim istraživanjima te političkom djelovanju protiv komunističke Jugoslavije, a jedan od njih bile su i javne komemoracije za žrtve bleiburške tragedije

Značajnije komemoracije samo za žrtve bleiburške tragedije javile su se, prema ovom na ograničenim izvorima izrađenom istraživanju, deset godina od spomenutoga događaja. Ranije se stradalih u bleiburškoj tragediji prisjećalo u sklopu komemoracija za ubijene i ranjene zastupnike HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini, tzv. lipanjske žrtve, kojom prilikom se odavala počast svim „mučenicima“ koji su kroz stoljeća stradali u borbi za hrvatske interese i samostalnu hrvatsku državu. Slična praksa zbivala se i na proslavama blagdana sv. Antuna Padovanskoga – Antunova, budući da se na taj datum u vrijeme postojanja NDH obilježavao Dan Hrvatskih oružanih snaga. Isto tako, na proslavama osnivanja NDH, odnosno proslavama 10. travnja, stradalima se odavala počast minutom šutnje. S opisanim praksama nastavilo se i nakon što su se počele organizirati samostalne komemoracije za žrtve bleiburške tragedije.

Godine 1955., na desetu obljetnicu spomenutoga događaja, komemoracije su održane u New Yorku i Parizu. Kada je riječ o prvospomenutoj, organiziralo ju je Kolo hrvatskih vitezova, dok je misu za stradale u bleiburškoj tragediji, ali i povodom rođendana utamničenog kardinala Alojzija Stepinca upriličio Hrvatski radnički savez. Misa je imala jedan upečatljiv detalj budući da je, uz dopuštenje pariškoga biskupa za katolike-strance monsinjora Jeana Ruppa, pred oltarom razvijena hrvatska zastava na kojoj je na francuskom jeziku pisalo: „Pozdrav Francuskoj od mučeničke Hrvatske“.

Tijekom 1960-ih godina najzapaženije komemoracije održavane su u Chicagu i Clevelandu. Za potonje je važno kazati da se na njima nisu okupljale samo političke izbjeglice iz 1945. godine, nego i državotvorno orijentirani Hrvati koji su uselili u SAD u međuraću te oni koji su rođeni u SAD-u. Među potonjima valja spomenuti Stevea Škrtića (Skertica), koji je bio američki veteran iz Drugoga svjetskoga rata. Također, pored katolika sudjelovali su i grkokatolici te malobrojni Hrvati muslimanske vjeroispovijesti. Primjerice, čelna osoba organizacije Ujedinjeni američki Hrvati koja je imala glavnu ulogu u organiziranju spomenutih komemoracija bio je Ibrahim beg Džinić. Također, upravo su u ova dva grada – Chicagu i Clevelandu – još početkom 20. stoljeća osnovane hrvatske grkokatoličke župe.

U tome kontekstu valja spomenuti župnika hrvatske grkokatoličke župe u Clevelandu, monsinjora dr. Tomislava Firisa, koji je redovito sudjelovao na ovim komemoracijama. Valja dodati i to da msgr. Firis nije bio politički emigrant, budući da je stigao u Cleveland 1938. godine. U Clevelandu je utemeljen i Odbor za istraživanje Bleiburške tragedije na čelu s Ivanom Prcelom. Potonji je dao jedan od ključnih doprinosa u dokumentiranju bleiburške tragedije te upoznavanju relevantnih faktora u SAD-u s tim događajem, koji je onda zabilježen i u službenoj publikaciji američkog Kongresa.

Nadalje, na tim komemoracijama sudjelovali su predstavnici emigrantskih organizacija niza naroda u čijim su domovinama također uspostavljeni komunistički režimi, kao i američki političari i dužnosnici, sve do kongresnika. Naime, cilj komemoracija, uz odavanje počasti stradalima, bilo je i upoznavanje relevantnih čimbenika i javnosti na Zapadu s bleiburškom tragedijom, kako bi se zadobila podrška u antijugoslavenskom djelovanju. Pritom se stradale u bleiburškoj tragediji prikazivalo kao hrvatske nacionalne borce protiv komunizma, preteče američkih vojnika koji su sudjelovali u ratovima u Koreji i Vijetnamu, također protiv komunista.

Komemoracije su održavale razne hrvatske organizacije i društva, bilo samostalno, bilo u suradnji. U prvom slučaju uglavnom se radilo o organizacijama i društvima koje su bile dio Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta, a koji je pretendirao biti ekskluzivni predvodnik hrvatske državotvorne borbe. U SAD-u su spomenute komemoracije organizirali Ujedinjeni američki Hrvati, uporni zagovaratelji što šire organizacijske suradnje hrvatske političke emigracije. Dio HOP-a bila je organizacija Ujedinjeni kanadski Hrvati, koja je od sredine 1970-ih godina organizirala komemoracije za žrtve bleiburške tragedije u hrvatskom izletištu Zelengaj u Torontu, u kojem je bila izgrađena kapelica posvećena sv. Anti te Spomenik hrvatskim velikanima. U potonje su se ubrajali i „bleiburški mučenici“.

Sredinom 1970-ih godina došlo je i do stvaranja krovne organizacije većega dijela hrvatske političke emigracije – Hrvatskoga narodnoga vijeća (HNV), koje je datum 15. svibnja proglasilo Danom žalosti hrvatskoga naroda. Tako su HNV-ove lokalne jedinice – mjesni odbori, organizirali komemoracije za žrtve bleiburške tragedije u nizu gradova s većim hrvatskim zajednicama. Još šire zajedništvo očitovalo se tijekom 1980-ih godina u Australiji, gdje su se u nizu slučajeva kao organizatori komemoracija za žrtve bleiburške tragedije pojavljivali Međudruštveni odbori za pojedinu lokalnu sredinu, a koji su okupljali većinu hrvatskih emigrantskih organizacija i društava na stanovitom području. U tim su komemoracijama važnu ulogu imali mladi i to ne samo kao izvođači kulturnoga dijela programa komemoracije, nego i kao govornici.

Slično kao i u Torontu, u Sydneyju su se od 1985. godine komemoracije održavale na zemljištu Hrvatskog kulturnog društva „Bosna“, gdje je podignut spomenik posvećen isključivo žrtvama bleiburške tragedije. Još istaknutiju, vodeću ulogu u komemoracijama imali su mladi Hrvati u drugoj polovici 1980-ih godina u Argentini. Potonje su komemoracije dijelom imale prosvjedni karakter budući da su uključivale prosvjednu šetnju središtem Buenos Airesa, a s ciljem upoznavanja argentinske javnosti i relevantnih faktora ne samo s bleiburškom tragedijom, nego i aktualnim položajem hrvatskoga naroda u Jugoslaviji te isticanje zahtjeva za samoodređenjem.

U kontekstu rastuće suradnje hrvatskih emigrantskih organizacija od sredine 1970-ih godina nadalje treba istaknuti i to da su HNV-u prišli i neki hrvatski politički emigranti koji nisu imali nikakve veze s režimom NDH pa čak u ranijim dionicama života bili projugoslavenski orijentirani. Kao takve valja navesti Bogdana Radicu, Matu Meštrovića i Josipa Gamulina. Njihovo sudjelovanje na komemoracijama za žrtve bleiburške tragedije dodatno je davalo takvim manifestacijama nacionalni, svehrvatski pečat.

Dok su se i ranije na bleiburškim komemoracijama slale poruke o potrebi jedinstva, ponajprije hrvatskih političkih emigranata, s protekom vremena ti pozivi na jedinstvo prošireni su i pretvoreni u poruke o potrebi pomirenja i općenacionalnoga jedinstva s ciljem stvaranja samostalne hrvatske države. Naime, nju se smatralo jedinom učinkovitom branom koja će spriječiti „nove Bleiburge“, za koje su hrvatski politički emigranti smatrali da će se sigurno dogoditi. Iako željni istine i kazne za nalogodavce i počinitelje zločina, hrvatski politički emigranti nisu težili osveti, novome krugu nasilja.

Samostalna hrvatska država trebala je biti „osveta“ za bleiburšku tragediju te najveći, najprikladniji i najtrajniji spomenik njenim žrtvama. Tako se Radovan Latković, intelektualac iz Buenos Airesa, na komemoraciji 1982. godine zapitao što preživjeli i njihovi potomci duguju bleiburškim mučenicima? Na to pitanje dao je sljedeći odgovor: „Posvetiti naše spašene živote, sve naše snage, ideji zbog koje su izgubili svoje živote naša braća u Bleiburgu. (…) Provesti u djelo ono što predstavlja idejnu pobjedu žrtava Bleiburga: suverenu, demokratsku i socijalno pravednu Državu Hrvatsku.“

Ključne riječi #Alojzije Stepinac #bleiburška tragedija #Wollfy Krašić