Priča iz 1938.

Njihovu ljubav nije prekinuo ocean, nego tamni rat: Hoće li mi pisati, hoće li me čekati?

25. veljače 2021. u 9:18

Potrebno za čitanje: 3 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay

Rujan, 1938. godine. Trst. Privezan uz gat stajao je prekooceanski brod. Mlad čovjek tridesetih godina stajao je među brojnom svjetinom koja se gurala u salon treće klase. Grlo ga je stezalo. Suze mu se caklile u očima. U ustima je osjećao gorkost soli, kao kad se suza s uplakanog oka spusti na goruće usne. U kutu njegova oka – iskra radosti.

Ovo morate pročitati! Zbog Marije je zakasnio na brod iz Australije. Stvari su otišle, a on je ostao cijeli život

Da ima i da je bilo svakakvih kraljeva na svijetu, to je stara stvar. Ali da postoji kralj rajčica, to baš i nije tako poznato. Pa ipak, takva titula pripala je jednom našem Dalmatincu, iz Igrana, koji je od 1930-ih živio u Australiji. Kako je Jack Lulic, o kojem je riječ, postao “King of Tomatoes”, […]

“Ane, Ane, hoće li mi pisati, hoće li me čekati?”, ponavljao je Ive u sebi. “Naći ću posal makar kod crnega đavla, samo da mi dođe Ane! Bit će tada boje!”

S velikim brodom, preko debeloga mora, u veliku nepoznatu zemlju, iz kršom bogate Bodulije, otišao je Ive u Ameriku. Imao je dvije jake šake i deset zdravih prstiju. Sestra je umrla mlada, brat je već deset godina u Argentini. Roditelji su umrli. Polja ni stoke nisu imali. Imali su zrak, buru, mnogo krša i izložbu siromaštva.

Odlučio se povjeriti Ani. Bila je mlada, siromašna i zdrava. On će otići. Novac koji bude zaradio poslat će Ani. On će joj kupiti kartu i Ane će doći. Bit će tada dobro! Bit će sve u redu!

Zastava se vije poput ruke kojom se pozdravlja. Crvena joj je boja okrenuta prema Boduliji, koju vidi sličnu iscijeđenom grozdu ili satrtom srcu. U njemu se borila nježnost dragog mu doma s prijetećim orkanskim oblacima koji su dolazili s Levanta i miješali se s još crnjim oblačinama Atlantika. Nije se bojao ni mora ni neba. Bojao se za posao. Hoće li moći gdje upregnuti svoje dvije šake i raširiti deset prstiju da se bori za sebe i Anu.

Prvih godina dolazila su pisma, pozdravi i bodrenja. Njegova Ane ga je bodrila! Dubinu rudnika zamijenile su užarene peći čeličana, a more iscijeđenog znoja ostalo je isto: gorko poput suze s uplakanog oka. Došao je rat i pisma od njegove Ane nisu više stizala. Boljela ga je muka srca, pustog i praznog srca bez ikoga domaćeg i bliskog.

“Dođe ti da rikneš, moj Bože! Da rikneš do neba! A nebo visoko – zemlja crna! A između, razapet ja, i patnja mog pustog srca sa mnom! Dođe ti da rikneš do neba, moj Bože!”

Chicago

Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]

Podnosio je Ive, jednostavno je podnosio sve. Podnosio je i sva ona uvjeravanja i preokretanja očima, kad su tražili preostalu sisu da bi izmuzli koji dolar. Znao je da im oči neće ispasti, istrenirani su oni! Rat se sjurio kao vihor i na njegovu Boduliju. Znao je da svaki vihor stvara vrtloge. Jedan vrtlog odnio mu je sve: njegova Ane je poginula od kamenja koje je prijeteći poletjelo u eksploziji granate. Da ga je šrapnel te iste granate pogodio bilo bi mu lakše. Ostao je kao trs bez loze. A želio je samo da može korijene svog Trsa zakopati u bodulsku zemlju, da njegova Loza pusti mladice iz čijih će sokova izniknuti Grozdovi, a on će pružati i sokove i hladovinu.

“Kupit ću zemju, lipega mladoga kara – magarca, zvao ga je Moro – i trsi na istočnoj strani!”

Široka ramena postala su sve okruglija. Glava se sama spuštala k zemlji. Sve se vraća zemlji, “ta od zemlje uzet si bio!”

Pun ponosa, pokoran svojim težnjama, tuđim mišljenjima nije vjerovao. Samotan zvonik, koji se vapijući glasao svakog dana, izazivao je u starome Ivi radosne zvuke na žicama koje su posvećene uzdasima.

Čovjek ih zamjećuje, uživa u njima, ali ih ne može ocrtati. Mrzio je željezna, betonska i staklena srca modernog čovjeka. I shvatio je prije nego se podigne vjetar smrti, da mora razapeti krila i baciti se u krilo iz kojega je ugledao svijet: Lik majke i titravo svjetlo voštanice.

U 64. godini života vratio se u svoju Boduliju. Ostvario je svoj životni plan. Kupio je “zemju, lipega mladoga kara i trsi na istočnoj strani”. Selo se čudilo: “Amerikanac pa kupuje zemju, tovara i trsi”.

Čudio se i on kako se selo promijenilo: ceste široke, hoteli…

Najviše je volio “boysove” (djecu), u njima je nalazio iskrene “male boysove” koji su voljeli slušati o velikom Čikagu, Americi, jahati na karu…

Kad je kupovao, kupovao je na veliko. Tako se uštedi – tumačio je. Meso je malo jeo. Otišao bi u Liku po par vreća pasulja. Tako je prolazio povoljnije, a i pasulj ima podjednako bjelančevina kao i meso. Pitao bi “boysove”: koliko je 2 + 2? Oni bi odgovorili: “4”. A stari Ive: “No, boysovi, no! 2 + 2 su 5. To van je prvi zakon biznisa. Naučit ćete vi. Polako. Ma, nisam ni ja zna. Ma, ben, sada znan i više od tega!”

Potjernica u Americi: Sudjelovao je u ‘narodnoj’ administraciji Perušića

U osobnom fondu fra Ljube Čuvala u Hrvatskom etničkom institutu pronašli smo “potjernicu” u kojoj D. G. iz Chicaga traži J. M. u Clevelandu, zbog, kako navodi, odnošenja viška od obitelji u Perušiću nakon pada NDH. Sadržaj ove poruke objavljujemo u cijelosti, bez osobnih podataka aktera koji su poznati redakciji Dijaspore. “Traži se: J.M. iz […]

U svojoj Boduliji živio je samo pet mjeseci. Poginuo je s pumpom na leđima kada je prelazio preko starog zapuštenog mostića, da ide “poškropiti svoje trsi na istočnoj strani”. Selo se čudilo zašto je kupio “zemju, kara i trsi, a doma ima puno dolara”. Oni, očito, nisu shvatili njegov “životni plan”.


Aldo Bonefačić, 1973.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje