Našeg franjevca iz Chicaga do suza ganuo postupak jednog dječaka

Svakoga Došašća moji vjernici u hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu sudjeluju u predbožićnoj dobrotvornoj akciji kojom žele pomoći one najranjivije među potrebitima – siromašnu djecu. U našoj crkvi se tako nalazi božićno drvce prepuno lijepih ukrasa. Ono što je pak posebnost ovoga drvca su ručno izrađeni ukrasi, a na svakome ukrasu je napisana po […]

Povijest tako znade za moliške i gradišćanske Hrvate, Hrvate u Rumunjskoj, ali i u brojnim drugim zemljama. Jedna od zemalja gdje se skrasilo puno naših sunarodnjaka su i Sjedinjene Američke Države gdje su se od sredine, a intenzivno od kraja 19. stoljeća, skrasile stotine tisuća hrvatskih iseljenika.

Slaviti Božiće u tuđini nikada pa ni danas nije bilo lako. Božić nas naprosto poziva doma. U sebi krije potrebu za blizinom koja se ponajbolje može oćutjeti ondje gdje je čovjek nikao. U nemogućnosti da se pak bude tamo gdje je ostala duša, upravo božićne pjesme u srce dozivaju osjećaje Božića. Znaju to dobro oni koji su iskusili Badnje večeri daleko od domovine. To su iskusili i američki vojnici u Prvom svjetskom ratu. U nemogućnosti da Božić provedu sa svojim obiteljima utjehu su tražili u božićnim pjesmama.

Prelijepe engleske, irske, poljske, njemačke, hrvatske i druge pjesme koje su se pjevale u obiteljima u kojima su se rodili, odzvanjali su tih ratnih godina američkim rovovima. I pjesma je barem na trenutak bila lijek. U tim rovovima čuli su, velika većina njih, prvi put i dobro poznatu Tihu noć, tradicionalnu austrijsku božićnu pjesmu, po sudu mnogih najljepšu božićnu pjesmu ikad napisanu. I upravo su vojnici bili oni koji su ovu pjesmu iz Europe popularizirali u Americi po završetku Prvog svjetskog rata. U samo nekoliko godina ta je pjesma postala tako popularna da je sa svojim engleskim prijevodom ušla u sve božićne pjesmarice i postala nezaobilazna o slavlja Isusova rođenja u Betlehemu.

Godine 1929. hrvatska župa sv. Jeronima u Chicagu izdala je jednu od najstarijih crkvenih pjesmarica Hrvata u iseljeništvu. Pjesmarica se zvala Kralju Vjekova, a sadržala je hrvatske liturgijske popijevke namijenjene ovećoj hrvatskoj koloniji koja se okupljala u ovoj crkvi. Izdavač je bio ondašnji župnik o. fra Vjenceslav Vukonić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji, a glazbena urednica bila je s. Benedikta Bakarić, članica Hrvatske provincije sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Americi.

Kako je osmišljena Zipčica, zanimljiv album s 22 blagdanske pjesme

Za snimanje zvučnog albuma Zipčica (Interpublic, Zagreb, 2011.) hrvatskih božićnih i trikraljevskih napjeva, motivirao me odaziv publike na prigodnim koncertima koje sam sama ili s pratećim glazbenicima klaviristom Matijom Dedićem, violončelistom Stanislavom Kovačićem, basistom Mladenom Barakovićem, tamburašem Antunom Božićem i udaraljkašem Brankom Trajkovom, održala u posljednjih dvadesetak godina diljem Hrvatske. Na poticaj 2010. godine dvojice […]

Pjesmaricu su odobrili za izdavanje čikaški nadbiskup kardinal Mundelein i u ime Franjevačke kustodije o. fra Bono Andačić. Sestra Benedikta bila je – za to vrijeme vrlo rijetko – školovana glazbenica i učiteljica u osnovnoj katoličkoj školi koja djeluje pri župi sv. Jeronima, a koju su osnovale i kroz 80 godina vodile upravo sestre klanjateljice. Ova vrijedna časna sestra rođena je od hrvatskih iseljenika u Steeltonu u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji i krštena u hrvatskoj župi sv. Marije. Kao djevojka pridružila se sestrama Klanjateljicama Krvi Kristove hrvatske provincije za Ameriku koje su u njezinoj rodnoj župi, kao i na brojnim drugim mjestima, vodile župne škole.

U tim godinama kada je Tiha noć postala tako popularna u Americi, s. Benedikta odlučila je ovu pjesmu, koja je već tada bila prevedena na engleski, prevesti i na hrvatski jezik. Taj njezin prijevod, s dopuštenjem župnika o. Vukonića, izdan je u pjesmarici Kralju Vjekova Hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu i od tada se pjeva na svetim misama o Božiću. Ovaj je prijevod kao i cijela pjesmarica dospio u brojne druge hrvatske župe u Americi te se može reći da je pjesma Tiha noć postala dijelom slavlja Božića hrvatskih katolika u iseljeništvu puno prije negoli je to bio slučaj u domovini, imajući na umu da je u Hrvatskoj ova pjesma postala popularna mnogo kasnije.

Ipak, bilo bi zanimljivo znati kada su ovu pjesmu počeli pjevati gradišćanski Hrvati. Ipak, sa sigurnošću možemo ustvrditi kako je Tiha noć puno prije zaživjela u hrvatskome iseljeništvu, negoli među onim dijelom našeg naroda koji je ostao u domovini te je u dijaspori, u Chicagu, nastao i jedan od prvih, a možda i prvi službeni prijevod ove pjesme na hrvatski jezik.

Neka ova godina završi pogledom u nebo! Život tako dobiva dimenziju veličine, važnosti, smislenosti i ljubavi!

Sve više smo odvojeni od zemlje i sve manje vidimo veliku sliku svijeta. Povratak je nužan. Traženje mudrosti od onih koji su hodili prije nas je bitno. Na ovim prostorima gdje ja živim nekada su živjela plemena Puebla. Njihova mudrost bijaše duboka. Bili su narod zagledan u nebo! Gledali su život kroz šest smjerova koji […]

Donosimo ovdje prijevod koji je 1929. napravila s. Benedikta i koji se gotovo stotinu godina pjeva u Hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu.

Tiha noć, sveta noć,
sve spava u ponoć.
Samo Sveta Obitelj bdi,
čuva Sinka premiloga si:
Spavaj u slatkome snu,
spavaj u slatkome snu.

Tiha noć, sveta noć,
pastiri sad će poć.
Pjesma anđela ori se,
s njima pastiri slože se:
Isus je Spasitelj naš!
Isus je Spasitelj naš!

Prije točno pola stoljeća počela je važna večer za Hrvatsku

Dok ulazimo u deveti mjesec svjetske bitke protiv misterioznog virusa poznatog kao Covid-19, sveprisutna maska ​​u svim svojim stilskim manifestacijama podsjeća na još jednu bolest za koju još uvijek ne postoji cjepivo: hrvatsku šutnju. U vrijeme Titove diktature, kada je skovan ovaj izraz, ljudi su također nosili maske, ali one su bile nevidljive ljudskom oku. […]

Na poticaj 2010. godine dvojice prijatelja Ilije Tokića i Zvonka Bušića kao producenta i Josipa Đereka kao izdavača, posegnula sam za svojim božićno-trikraljevskim repertoarom koji obuhvaća napjeve iz Gradišća, Pomurja, Međimurja, Podravine, Slavonije, Bilogore, Hrvatskog zagorja, Prigorja, Turopolja, Pokuplja, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Istre, Dalmacije i Bosne.

Obradivši ih, suradnici i ja izveli smo 22, široj javnosti većinom manje poznata hrvatska nabožna napjeva iz tradicijske liturgijske i koledarske prakse. Premda prethodno notografirani i objavljeni, zbog postupne promjene lokalnih tradicija, nekritičkog utjecaja javnih medija, smanjenja broja nastavnih sata glazbene kulture u školama i zbog diktiranih utjecaja na suvremenom diskografskom tržištu – neki od njih su na rubu zaborava. U ovom tekstu želim podsjetiti na njih, u nadi da ćemo se osobnim i zajedničkim pamćenjem i prenošenjem moći othrvati pustoši zaborava.

Stariji usporedni zapis sljedećega korčulanskog napjeva, zabilježenog u Korčulanskoj pjesmarici Bratovštine Svih Svetih iz 15. stoljeća, predstavljen je stoljeće prije u rukopisnom glagoljskom Pariškom zborniku – Code Slave 11. Hrvatski folklorist Nikola Bonifačić Rožin utvrdio je da se još 60-ih godina 20. stoljeća mogao čuti u Istri (Mihanović-Salopek 1995: ii,v), a zabilježeni su i njegovi usporedni zapisi na otocima Krku i Rabu. Radi se uglavnom o prepjevu Lukina navještaja Božića (Lk, glava 2) (Duda 1990: 17, 73).

Bog se rodi v Vitliomi, / djavlu silu tagda slomi. / Gradu ime tako biše / kako Božji prorok piše. // Tu pastiri blizu stahu / pri ovčicah i ne spahu. / Svitlost Božja na njih pride, / pred ov noćna tma otide. // Pastiri se čudovahu, / glasom k Bogu vsi vapjahu. // Mnoštvo an’jel tu vijahu, / slavu Božju ki pojahu. / Jedan an’jel do njih teče / i prišad im tako reče: // „Ja vam danas radost pravlju / i na put vas ja nastavlju. / Spasitelj se rodi danas / ki je prišal z neba za nas. // Ne kasnite dugo stati, / oćete ga blizu najti. // Povit leži v Vitliomi, / u jasalcah, v tujem domi.“ // Kad pastiri to slišaše, / Duhom Svetim se važgaše / ter se na skup zgovoriše, / jednim glasom svi rekoše: // „Potacimo k Vitliomu, / potacimo k Božjem domu! // Pogledajmo Božja grada, / pozdravimo Boga mlada!“ // Oni tako skoro tekše / i najdoše čudo vekše: / Diva Sina povijaše / ki vsim svitom obladaše. // Travicu mu prostiraše, / Bog v jasalceh počivaše. / Mladenac je slaji meda / ki na pravih slatko gleda. // Volak zimu odgonjaše, / oslak mu se poklanja. / Skoti Boga znahu tada, / a grešnik ga ne zna sada. // Pastiri se povratiše, / glasom Boga pohvališe. / Slavu Božju ku vidiše / i druzim ju navistiše. // O, Isuse, Božji Sinu, / slava budi Tebi vinu! / Sinu Božji, budi hvaljen va vse viki vikom. Amen. (Cappella Ragusina – Klapa Linđo „N“ 2002: br. 10; Duda 1990: 14)

U glagoljaškom božićnom napjevu, koji je u Istri zabilježio hrvatski etnomuzikolog i skladatelj Ivan Matetić-Ronjgov, prožimaju se obilježja pučkoga glazbenog stila i gregorijanske melodike. Jezik liturgije i liturgijskih napjeva u hrvatskom priobalju od srednjeg vijeka do danas bili su staroslavenski narodni jezik i stariji hrvatski scaveto (Primorac 2006.).

‘Zašla zvezda izad jone črne gore, / izad jone črne gore. // Črne gore, ona nan shaja visoko, / ona nan shaja visoko. // Oj, visoko, visoko i na široko, / visoko i na široko. // Na njoj sedi Dete malo, Dete mlado, / Dete malo, Dete mlado. // Dete mlado u ruci drži zlatan križ, / u ruci drži zlatan križ. // Oj, zlatan križ, na križu je napisano, / na križu je napisano! // Napisano da to je Dete rojeno, / da to je Dete rojeno. // Oj, rojeno, u Božjen grade Betlehem, / u Božjen grade Betlehem. // Oj, Betlehem, u toj priprostoj štalici, / u toj priprostoj štalici. // Oj, štalici, na toj preoštroj slamici, / na toj preoštroj slamici. // Doznali su, doznali su ga kralji tri, / doznali su ga kralji tri. // Oj, kralji tri, je vreden dar su donesli, / je vreden dar su donesli. // Oj, donesli, za darovati Isusa, / za darovati Isusa. // Oj, Isusa i Njeg’vu Majku Mariju, / i Njeg’vu Majku Mariju. // Oj, Mariju, mir, tamijan, čisto zlato, / mir, tamijan, čisto zlato. // Od svih ljudi, od svih ljudi, / Bog-Čovek budi pohvaljen! // Oj, pohvaljen, po sve veki vekov! Amen. / Po sve veki vekov! Amen. (Golčić 1995: 180-181)

Napjev iz Cithare octochorde (1723.) ubraja se u skupinu tzv. crkvene proze – duhovnih ritmiziranih i/ili rimovanih pjesama priproste narativne objektivnosti. Svojevrsni je podsjetnik na događaj koji u vjerniku izaziva osjećajnost, motivikom svjetla označavajući Božju prisutnost (Duda 1990: 39, 27). Zahvaljujući ponavljanju riječi na kraju svakog stiha, koje podsjeća na stihovano strukturiranje kolenda1 iz dubrovačkog kraja, narušava se objektivnost iskaza koji kao da uljuljkuje sebe sama, prerastajući iz lirske melodije u nježnu uspavanku.

Na nebu je zvijezda zasjala (izašla) visoko, visoko, / visoko i na široko, široko, široko. // I divno je ona blistala, blistala, blistala, / zvijezda od sviju sjajnija, sjajnija, sjajnija. // Sam Otac ju je nebeski poslao, poslao, / čudo da javi veliko, veliko, veliko. // Naviještala zvijezda radosno, radosno, radosno: / „Rodi se Dijete božansko, božansko, božansko!“ (Čelar i Raguž 2005: 42; Golčić 1995: 64)

Budući da je u kontinentalnoj Hrvatskoj liturgijski jezik bio latinski, pjevanje paraliturgijskih napjeva, kakav je sljedeći samoborski, bilo je dopušteno na euharistijskom slavlju obitelji i seoske zajednice (Ćaleta i Vitez 2002: uvod). Među najopjevanijim motivima božićnih napjeva je motiv pastira kojima se objavljuje anđeo i motiv odlaska pastira k novorođenom Isusu. Stihovani dijaloški oblici prežitak su srednjovjekovnih i baroknih božićnih prikazanja (Mihanović-Salopek 1995: iii).

Potecite, pastiri, / moji verni pajdaši! / Došel nam je vesel glas, / kakav ni bil još pri nas. / Vu jedni štalici, / na goli slamici, / poleg vola, osleka, / rodila Mati Sineka. // Potecite skup’ k štali, / duše kršćanske, vjerne, / i dones’te srce k njem, / On je dobar dušam vsem! / Vu jedni štalici, / na goli slamici, / poleg vola, osleka, / rodila Mati Sineka. (Golčić 1995: 114-115)

Drugi i treći stih prve strofe podravskoga koledarskog napjeva, izvođenog na Badnjak i na Herodoševo/Mladence/Nevinu dječicu/Šibarjevo upućuju na pretkršćanski običaj darivanja božanstava izvorske, riječne ili bunarske vode cvijećem, jabukom, žitom, kruhom, vinom i/ili ostacima božićnih jela. Hrvatske udavače zdenac su darivale božićnicom, nakon čega su u vodi navodno mogle vidjeti svojega budućeg supruga. Tom crvenom jabukom međusobno se darivala mladež, simbolično se šibajući za zdravlje i dugovječnost (Gavazzi 1991: 179-180, 192-193).

Dođite sad, mladenci, djevojke, / dare svoje nosite, božičnice darujte! / Fijolice, ružice, žrtvujte, žrtvujte, / da se sigra malo Dijete – Isus Bog! // Ovdje leži Djetešce, Janješce / na slamici počiva. O, preblagi Isuse, / o, lepa božičnica, mirisna ružica, / koji dođe da od grijeha spasi nas! (Golčić 1995: 30-31)

Podrijetlom iz baroknih pastirskih igara, šaljiv slavonski usporedni zapis koledarske pjesme o rođenju Isusa, objavljene 1941. u petoj knjizi Južno-slovjanskih narodnih popievka etnomuzikologa Franje Ksavera Kuhača i 1929. u prvom svesku časopisa za crkvenu glazbu Sv. Cecilija 23, prema pjevanju Milke Albich o prostodušnim pastirima poistovjećenima sa slavonskim seljacima zapisao je 1951. etnomuzikolog Stjepan Stepanov (Mihanović-Salopek 1995: iii). Skupina slavonskih ophodnih zvjezdara, trojica dječaka odjevenih u svečano tradicijsko ruho, zaogrnuta dugim plaštevima i s krunom od pozlaćenog papira na glavi, od kojih dvojica s umjetnom bradom i jedan zacrnjena lica bez brade, navečer uoči Sv. Tri Kralja i praćena nekolicinom prerušenih vršnjaka pastira pjevala je koledarske pjesme. Njihov predvodnik u ruci je držao na motki pričvršćenu oslikanu zvijezdu od šupljeg sita i namašćenog šarenog papira, s užganom svijećom u sredini. Dječak na začelju u vreću ili košaru skupljao bi uzdarje domaćina u hrani ili novcu (Knežević 1993: 184-185).

Na salašu kod Betlema, / tamo paše dosta ima, / tamo ovce tjerajmo / i u frulu svirajmo! // Vatru ćemo naložiti, / pokraj nje se položiti, / premda ljuta je zima, / a odjeće ne ima. // Hajde, ovce zatvorite, / torbe vaše zametnite, / do Betlema hodimo, / da Djetešce vidimo. // Ponijet ćemo jedan sirac, / i kajmaka jedan lonac, / i čuturu šerbeta / i dva, i tri plećeta. // A ti, brate, uzmi gajde, / tere s nami žurno hajde! / Pa posviraj veselo, / da nas čuje sve selo! (Hadžihusejnović-Valašek i Vinkešević 1994: 164-165)

Zagorska lirska božićna uspavanka podrijetlom je iz srednjovjekovnih božićnih igara Krippenspiele i živog prikaza jaslica uz zaljuljanog malog Isusa. Taj je motiv prisutan i u prikazanju Tractus stellae o sv. Obitelji, koje se na latinskom jeziku u Zagrebačkoj katedrali izvodilo od 12. stoljeća. Na hrvatsko područje su ga francuski benediktinci prenijeli preko Mađarske (Mihanović-Salopek 1995: iv). Jedna od najstarijih zapisanih božićnih uspavanki o sv. Josipu koji ljulja Isusa je njemačka uspavanka Joseph lieber, Joseph mein iz 15. stoljeća.

Ovaj svijet će biti topliji, ispunjeniji smislom i nadom

Došašće je vrijeme koje nas, svake godine iznova, želi dovesti do Božića, uvesti nas u njegovu tajnu. Ono nas podsjeća na sve ono djetinje u nama, na našu čežnju za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti, za svijetom koji nas neće ugrožavati nego će nam biti sklon. No došašće nas ne želi odvesti u […]

Napjev iz Hrvatskog zagorja notografiran je u zbirci hrvatskih narodnih pobožnih pjesama Rožice i fijolice, objavljenoj 1930. u zagrebačkom Samostanu milosrdnih sestara sv. Vinka.

Marija nosi Jezuša / na glavice, v korpice. // Ž nu su se stali anđelci, / zeli su je Jezuša. // Nesli su ga v zipčicu, / lepu, zlatnu, srebrnu. // Vu nje su ga zibali, / s povojci povijali. // Z rupci ga pokrivali, / lepe pesme pevali. // Te nam je pesme konec, kraj, / Bog daj dušicam svetel raj! (Golčić 1995: 2)

Od početka 13. stoljeća hrvatske duhovne popijevke dijelom se razvijaju od gregorijanskih himana i korala te od srednjovjekovnih latinskih napjeva prepjevanih na narodni jezik. Isprva su pisane glagoljicom kao dodaci misala i brevijara, a zatim latinicom kao rukopisne zbirke na hrvatskim dijalektima (Demović 1998: 422-423). Većini starijih božićnih napjeva uz jadransku obalu zabilježeni su samo stihovi, bez melodije (Mihanović-Salopek 1995: v). Na Hvaru se do danas usmenom predajom sačuvao običaj pjevanog kolendanja na Sv. tri kralja.

Kad se Ditić Isus u Betlem porodi, / mnoga se znamenja u iztoku vidi. / Tri su kroja prišli Bogu, veselimo se! / Isukarstu Gospodinu poklonimo se! // Gašpar i Markija, Baltazar mogući, / konje osedlaše, pođoše jašući. / Tri su kroja… // Ta prisvitla zvizda da nam da znamenje / i objavi svitu Isusa rođenje! / Tri su kroja… (n. i.)

Gradišćanski napjev, podrijetlom iz trikraljevskih igara, u Gradišću je zabilježio etnomuzikolog Miroslav Vuk Croata, a najstariji njegov poznati zapis datira u 17. stoljeće. U božićnom razdoblju također se pjevao u Sloveniji, Istri, Hrvatskom zagorju, Međimurju, Podravini i Moravskoj (Vuk Croata 1995: 264), a u okolici Samobora dječaci su ga u ophodu od Nove Godine do Sv. tri kralja (Knežević 1993: 182).

Ta zvijezda, ta je van zašla, / je van zašla s one strani černe gore, / s one strani černe gore. // Nut trim svetim Kraljem sviti, / nut Kraljem sviti široko i visoko, / sviti široko, visoko. // Va zvijezdi je Dite mlado, / Dite mlado v ruka derži lip zlati križ, / v ruka derži lip zlati križ. // Ditešce bud’ pozdravljeno, / pozdravljeno od nas svagdar i hvaljeno, / od nas svagdar i hvaljeno! // Raduj se, vas Jeruzalem, / Jeruzalem i srićan varoš Betlehem, / i srićan varoš Betlehem! (Golčić 1995: 154)

Na melodiju koja odjekuje srednjovjekovnome božićnom napjevu Puer natus in Betlehem iz 17. stoljeća (Vuk Croata 1995: 264) i prema pjevanju Eugena Kornfeinda iz Nedelišća, sljedeću novogodišnju ophodnu pjesmu objavio je 1916. etnomuzikolog Vinko Žganec u zbirci Hrvatske pučke popijeke Međimurja, I. svezak (Bezić 1990: 297). Na Staru Godinu/Staro Leto izvodile su je obitelji kod kuće, ali i ophodna 2-6 dječaka koljana/pesmara koji su katkad u ruci nosili svijećom rasvijetljen i orasima pozlaćenim betlehem (Knežević 1993: 170-171, 174-175; Vuk Croata 1995: 264).

Dober vam večer, gospodar, gospodar, / dobre vam Jezuš goste dal! / To Mlado leto pofalimo, / to Dete Jezuša molimo. // Zišla nam, zišla Denica, Denica, / spod one gore visoke. / To Mlado leto… // Ne nam je ono Denica, Denica, / neg nam je Mar’ja Devica. / To Mlado leto… // Marija Sinka rodila, rodila, / v plenice ga je povila. / To Mlado leto… // Ona ga j’ zela v naročaj, v naročaj, / pak ga je nesla dalečaj. / To Mlado leto… // Na onoj gori cirkvica, cirkvica, / Majke Marije Bistričke. // To Mlado leto… // Vu onoj cirkvi zlat oltar, zlat oltar, / Majke Marije Bistričke. / To Mlado leto… // Na ‘nim oltaru zlati križ, zlati križ, / dragoga Sina jenoga. / To Mlado leto… // Na tom je križu pisano, pisano, / da je to Dete rođeno. / To Mlado leto… // Japicu vam (mi) darujemo, darujemo, / z otim presvetim Jožefom. / To Mlado leto… // Mamicu vam (mi) darujemo, darujemo, / z otom prečistom Devicom. / To Mlado leto… // Junake vam (mi) darujemo, darujemo / s ‘timi črleni prusleki. / To Mlado leto… // Devojke vam (mi) darujemo, darujemo, / s ‘timi prelepi venčeki. / To Mlado leto… // Dečicu vam (mi) darujemo, darujemo, / s ‘timi nebeski ajngelci. / To Mlado leto… // Našim je pesmam konec, kraj, konec, kraj, / daj nam, Bog, dušam svetli raj! / To Mlado leto… (Žganec 1990: br. 119)

Na badnju večer ili na božićno jutro pokupsku kolednicu, koju je zapisao etnomuzikolog Božidar Širola, pjevala su pred župnim dvorom i bogatijim kućama u obližnjem Žakanju 2-3 dječaka iz Breznika (Knežević 1993: 159). Slične su napjeve u božićno doba koledavali u Gradišću, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Kordunu, Lici, Hrv. primorju i Dalmaciji (Žganec 1950: 360; Gavazzi 1991: 210; Belaj 1998: 145, 149). Napjev iz skupine proljetnih ophodnih pjesama dio jegodišnje obredno-običajne prakse za rodnost i plodnost, prenesene u božićno-novogodišnje razdoblje (Katičić 2008: 103). Naime, po slavenskom mitu, početkom proljeća (na Jurjevo) iz onostranosti se vraća Perunov sin Jarilo, mladi vegetacijsko-konjoliki bog. U srodnim slavenskim jurjevskim napjevima on je folkloriziran u dječaka Jurja na konju privezanom za dvorišno (mitsko) stablo, čija je preoblika grančica s čestitarskom ptičicom na dječakovoj kapi. Pretpostavlja se da srećonosni koledari utjelovljuju duše pokojnih predaka koje u blagdansko doba pohode skrbne žive rođake (Belaj 1998: 123, 138-139, 144-154), a kletvom škode nemarnom potomstvu (Gavazzi 1991: 207-208).

Dobar večer, gospodar, / izajdite pred svoj dvor! / Pred dvorom je konjic vran, / na konjicu sedalce. / Na sedalcu junak mlad, / na junaku kapica. / Na kapici tičica, / una lipo poje, / dobro leto zove: / saki trsak po koprenčik, / grebenica tri-četiri, hoj! // Fala, fala, gospodaru, / gospodaru, gospodinje, / na vem lepom daru! (Knežević 1993: 158-159)

Ovu goransku koledarsku pjesmu navečer na Staru Godinu u selu Turke izvodila je ophodna skupina djevojaka. Domaćin bi ih darivao novčićima, a djevojke bi otpjevale zahvalu. Ako bi pogriješile, izgrdili bi ih i otjerali jer se vjerovalo da netočnim pjevanjem ukućanima donose nesreću.

Naime, ophodnici svetom pjesmom priskrbljuju dobrobit skrbnom potomstvu (Belaj 1998: 153). Po pjevanju Zore Turk iz Srednjeg Hriba, rodom iz sela Turke, pjesmu je tonski zabilježio sakupljač narodnog blaga Davor Grgurić iz Delnica.

Pr’šle smo z’s zelejna, / pr’njesle zdravlja, vesejla, / od tega Lejta Navega, / od tega rajstva Bažjega! / Marija zible Sinoka / na srejde Raja svitega. / Srebrna zipka, zlat’n cajn, / nutre se zible Isus sam. / Kaj č’mo gaspadarj’n darovat / ano prelejpo gajtražo? / Tu nej nebena gajtraža, / al’ je ruža svitega. / Kaj č’mo gaspadin’n darovat / ano prelejpo lilejo? / Tu nej nebena lileja, / al’ je ruža Marijena. / Kaj č’mo fant’n darovat / adon prelejpe ružmarin? / Tu nej nebed’n ružmarin, / al’ je Isus, Marijen Sin. / Kaj č’mo deklič’n darovat / adon prelejpe krajnc’l zuat? / Marija ga je splejtaua, / deklič’n ga oblejtaua, / deklič’n ga je šinkaula. / Lepa fala tega dara! / Pr’ vas uostane večne Buk, / z name putva Svite Duh!

Daleko od halabuke, neumjerenosti, pomodnosti, površnosti, nekritičnosti i neukusa, blagdanski pučki napjevi plijene pozornost prožimanjem ženskih i muških, pretkršćanskih i kršćanskih, pučkih i dvorskih, svjetovnih i duhovnih, europskih i lokalnih, starih i novih glazbenih tradicija Hrvatske, potičući nas na prilagodbu, propitkivanje, poosobljavanje, stvaralaštvo, poniznost, srčanost, snošljivost i dobronamjernost – pjesmom koja je, rekao je sveti Augustin, dvostruka molitva.

Lidija Bajuk

fra Gordan Propadalo: Sreća se ipak stječe drugim i drugačijim trgovanjem

Božić nije dan poput drugih; on je dan nad svim danima. Teško je izreći sav čar i uzvišeni sadržaj Božića. On ima neke svoje značajke, a to su: božićno gibanje, kako vanjsko tako ono nutarnje i božićno trgovanje ili izmjena dobara. Na prvi pogled pojmovi “gibanje” i “trgovanje” ne čine nam se primjerenima da izraze […]

Literatura:

Belaj, Vitomir. 1998. “Uvod”. “Kozmički sukob”. “Početak godine”. “Narodil nam se Kralj nebeski…” Hod kroz godinu. Zagreb: Golden marketing, 7-44, 67-87, 119-134, 136-167.
Bezić, Jerko. 1990. “Objašnjenja i napomene autora zbirke Vinka Žganca i glavnog urednika Jerka Bezića uz zapise napjeva pojedinih napjeva”. Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, knjiga I. Zagreb: ZZIF, 292-301.
Cappella Ragusina – Klapa Linđo „N“. 2002. Spomenici glagoljaškog pjevanja – Božićne pjesme i kolende 2 (CD). Zagreb: Orfej i HRT.
Čelar, Antun i Nevenka Raguž. 2005. Svijet glazbe 5, udžbenik za GK u 5. razredu OŠ. Zagreb: Alfa.
Ćaleta, Joško i Zorica Vitez. 2002. “Uvodni tekst”. “Tekstovi uz primjere”. Na dobro nam Božić dojde… Z. Vitez, ur. Zagreb: IEF, Cantus.
Demović, Miho. 1998. “Napjevi”. U: Cithara octochorda. Zagreb: Kor Prvostolne crkve zagrebačke, 422-430.
Duda, Bonaventura. 1990. Svijeta Razveselitelj – hrvatski Božić. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Gavazzi, Milovan. 1991. “U Adventu”. “Badnjak”. “Božić”. “Iza Božića”. Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Zagreb: Hrvatski sabor kulture, 115-127, 128-170, 171-189, 190-222.
Golčić, Ivan. 1995. Hrvatske božićne popijevke. Zagreb: HKD sv. Jeronima/sv. Ćirila i Metoda.
Hadžihusejnović-Valašek, Miroslava i Josip Vinkešević. 1994. Pjesmom na vezove. Đakovo: TD
Đakovački vezovi i Ogranak MH, br. 39; Knežević, Goran. 1993. Naše kolo veliko, hrvatski dječji folklor. Zagreb: Ethno, 164-165.
Katičić, Radoslav. 2008. “Čije to drvo stoji na gori?”. Božanski boj. Zagreb: Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga i Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju FF Sveučilišta u Zagrebu, 85-122.
Knežević, Goran. 1993. “Djeca u narodnim običajima”. Naše kolo veliko, hrvatski dječji folklor.
Zagreb: Ethno, 141-240. Lozica, Ivan. 2002. “Došli smo vam kolendati”. Poganska baština. Zagreb: Golden marketing, 173-19.
Mihanović-Salopek, Hrvojka. 1995. “Književna obilježja hrvatskih božićnih popijevki”. U: Hrvatske božićne popijevke, harmonizirane za mješoviti pjevački zbor. I. Golčić, ur. Zagreb: HKD sv. Jeronima/sv. Ćirila i Metoda, ii-v.
Primorac, Jakša. 2006. “Antologija pučke duhovne glazbe”. U: Anima Croatica – komplet od 7 kompakt-diskova. Zagreb: HTZ.
Vuk Croata, Miroslav. 1995. “O popijevkama, izvorima i autorima”. Hrvatske božićnice. Zagreb:
HKD Sv. Jeronima, 277-279. Žganec, Vinko. 1950. “Bilješke o pjesmama i varijante pjesama”. Hrvatske narodne pjesme kajkavske. Zagreb: MH, 337-461.
Žganec, Vinko. 1990. Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, knjiga I. Zagreb: ZZIF.