Lidija Bajuk

Kako je osmišljena Zipčica, zanimljiv album s 22 blagdanske pjesme

23. prosinca 2020. u 14:55

Potrebno za čitanje: 11 min

Dijaspora.hr

Duhovnost

FOTO: Mario Ćužić

Za snimanje zvučnog albuma Zipčica (Interpublic, Zagreb, 2011.) hrvatskih božićnih i trikraljevskih napjeva, motivirao me odaziv publike na prigodnim koncertima koje sam sama ili s pratećim glazbenicima klaviristom Matijom Dedićem, violončelistom Stanislavom Kovačićem, basistom Mladenom Barakovićem, tamburašem Antunom Božićem i udaraljkašem Brankom Trajkovom, održala u posljednjih dvadesetak godina diljem Hrvatske.

Prije točno pola stoljeća počela je važna večer za Hrvatsku

Dok ulazimo u deveti mjesec svjetske bitke protiv misterioznog virusa poznatog kao Covid-19, sveprisutna maska ​​u svim svojim stilskim manifestacijama podsjeća na još jednu bolest za koju još uvijek ne postoji cjepivo: hrvatsku šutnju. U vrijeme Titove diktature, kada je skovan ovaj izraz, ljudi su također nosili maske, ali one su bile nevidljive ljudskom oku. […]

Na poticaj 2010. godine dvojice prijatelja Ilije Tokića i Zvonka Bušića kao producenta i Josipa Đereka kao izdavača, posegnula sam za svojim božićno-trikraljevskim repertoarom koji obuhvaća napjeve iz Gradišća, Pomurja, Međimurja, Podravine, Slavonije, Bilogore, Hrvatskog zagorja, Prigorja, Turopolja, Pokuplja, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Istre, Dalmacije i Bosne.

Obradivši ih, suradnici i ja izveli smo 22, široj javnosti većinom manje poznata hrvatska nabožna napjeva iz tradicijske liturgijske i koledarske prakse. Premda prethodno notografirani i objavljeni, zbog postupne promjene lokalnih tradicija, nekritičkog utjecaja javnih medija, smanjenja broja nastavnih sata glazbene kulture u školama i zbog diktiranih utjecaja na suvremenom diskografskom tržištu – neki od njih su na rubu zaborava. U ovom tekstu želim podsjetiti na njih, u nadi da ćemo se osobnim i zajedničkim pamćenjem i prenošenjem moći othrvati pustoši zaborava.

FOTO: PR

Stariji usporedni zapis sljedećega korčulanskog napjeva, zabilježenog u Korčulanskoj pjesmarici Bratovštine Svih Svetih iz 15. stoljeća, predstavljen je stoljeće prije u rukopisnom glagoljskom Pariškom zborniku – Code Slave 11. Hrvatski folklorist Nikola Bonifačić Rožin utvrdio je da se još 60-ih godina 20. stoljeća mogao čuti u Istri (Mihanović-Salopek 1995: ii,v), a zabilježeni su i njegovi usporedni zapisi na otocima Krku i Rabu. Radi se uglavnom o prepjevu Lukina navještaja Božića (Lk, glava 2) (Duda 1990: 17, 73).

Bog se rodi v Vitliomi, / djavlu silu tagda slomi. / Gradu ime tako biše / kako Božji prorok piše. // Tu pastiri blizu stahu / pri ovčicah i ne spahu. / Svitlost Božja na njih pride, / pred ov noćna tma otide. // Pastiri se čudovahu, / glasom k Bogu vsi vapjahu. // Mnoštvo an’jel tu vijahu, / slavu Božju ki pojahu. / Jedan an’jel do njih teče / i prišad im tako reče: // „Ja vam danas radost pravlju / i na put vas ja nastavlju. / Spasitelj se rodi danas / ki je prišal z neba za nas. // Ne kasnite dugo stati, / oćete ga blizu najti. // Povit leži v Vitliomi, / u jasalcah, v tujem domi.“ // Kad pastiri to slišaše, / Duhom Svetim se važgaše / ter se na skup zgovoriše, / jednim glasom svi rekoše: // „Potacimo k Vitliomu, / potacimo k Božjem domu! // Pogledajmo Božja grada, / pozdravimo Boga mlada!“ // Oni tako skoro tekše / i najdoše čudo vekše: / Diva Sina povijaše / ki vsim svitom obladaše. // Travicu mu prostiraše, / Bog v jasalceh počivaše. / Mladenac je slaji meda / ki na pravih slatko gleda. // Volak zimu odgonjaše, / oslak mu se poklanja. / Skoti Boga znahu tada, / a grešnik ga ne zna sada. // Pastiri se povratiše, / glasom Boga pohvališe. / Slavu Božju ku vidiše / i druzim ju navistiše. // O, Isuse, Božji Sinu, / slava budi Tebi vinu! / Sinu Božji, budi hvaljen va vse viki vikom. Amen. (Cappella Ragusina – Klapa Linđo „N“ 2002: br. 10; Duda 1990: 14)

U glagoljaškom božićnom napjevu, koji je u Istri zabilježio hrvatski etnomuzikolog i skladatelj Ivan Matetić-Ronjgov, prožimaju se obilježja pučkoga glazbenog stila i gregorijanske melodike. Jezik liturgije i liturgijskih napjeva u hrvatskom priobalju od srednjeg vijeka do danas bili su staroslavenski narodni jezik i stariji hrvatski scaveto (Primorac 2006.).

‘Zašla zvezda izad jone črne gore, / izad jone črne gore. // Črne gore, ona nan shaja visoko, / ona nan shaja visoko. // Oj, visoko, visoko i na široko, / visoko i na široko. // Na njoj sedi Dete malo, Dete mlado, / Dete malo, Dete mlado. // Dete mlado u ruci drži zlatan križ, / u ruci drži zlatan križ. // Oj, zlatan križ, na križu je napisano, / na križu je napisano! // Napisano da to je Dete rojeno, / da to je Dete rojeno. // Oj, rojeno, u Božjen grade Betlehem, / u Božjen grade Betlehem. // Oj, Betlehem, u toj priprostoj štalici, / u toj priprostoj štalici. // Oj, štalici, na toj preoštroj slamici, / na toj preoštroj slamici. // Doznali su, doznali su ga kralji tri, / doznali su ga kralji tri. // Oj, kralji tri, je vreden dar su donesli, / je vreden dar su donesli. // Oj, donesli, za darovati Isusa, / za darovati Isusa. // Oj, Isusa i Njeg’vu Majku Mariju, / i Njeg’vu Majku Mariju. // Oj, Mariju, mir, tamijan, čisto zlato, / mir, tamijan, čisto zlato. // Od svih ljudi, od svih ljudi, / Bog-Čovek budi pohvaljen! // Oj, pohvaljen, po sve veki vekov! Amen. / Po sve veki vekov! Amen. (Golčić 1995: 180-181)

Napjev iz Cithare octochorde (1723.) ubraja se u skupinu tzv. crkvene proze – duhovnih ritmiziranih i/ili rimovanih pjesama priproste narativne objektivnosti. Svojevrsni je podsjetnik na događaj koji u vjerniku izaziva osjećajnost, motivikom svjetla označavajući Božju prisutnost (Duda 1990: 39, 27). Zahvaljujući ponavljanju riječi na kraju svakog stiha, koje podsjeća na stihovano strukturiranje kolenda1 iz dubrovačkog kraja, narušava se objektivnost iskaza koji kao da uljuljkuje sebe sama, prerastajući iz lirske melodije u nježnu uspavanku.

Na nebu je zvijezda zasjala (izašla) visoko, visoko, / visoko i na široko, široko, široko. // I divno je ona blistala, blistala, blistala, / zvijezda od sviju sjajnija, sjajnija, sjajnija. // Sam Otac ju je nebeski poslao, poslao, / čudo da javi veliko, veliko, veliko. // Naviještala zvijezda radosno, radosno, radosno: / „Rodi se Dijete božansko, božansko, božansko!“ (Čelar i Raguž 2005: 42; Golčić 1995: 64)

Budući da je u kontinentalnoj Hrvatskoj liturgijski jezik bio latinski, pjevanje paraliturgijskih napjeva, kakav je sljedeći samoborski, bilo je dopušteno na euharistijskom slavlju obitelji i seoske zajednice (Ćaleta i Vitez 2002: uvod). Među najopjevanijim motivima božićnih napjeva je motiv pastira kojima se objavljuje anđeo i motiv odlaska pastira k novorođenom Isusu. Stihovani dijaloški oblici prežitak su srednjovjekovnih i baroknih božićnih prikazanja (Mihanović-Salopek 1995: iii).

Potecite, pastiri, / moji verni pajdaši! / Došel nam je vesel glas, / kakav ni bil još pri nas. / Vu jedni štalici, / na goli slamici, / poleg vola, osleka, / rodila Mati Sineka. // Potecite skup’ k štali, / duše kršćanske, vjerne, / i dones’te srce k njem, / On je dobar dušam vsem! / Vu jedni štalici, / na goli slamici, / poleg vola, osleka, / rodila Mati Sineka. (Golčić 1995: 114-115)

Drugi i treći stih prve strofe podravskoga koledarskog napjeva, izvođenog na Badnjak i na Herodoševo/Mladence/Nevinu dječicu/Šibarjevo upućuju na pretkršćanski običaj darivanja božanstava izvorske, riječne ili bunarske vode cvijećem, jabukom, žitom, kruhom, vinom i/ili ostacima božićnih jela. Hrvatske udavače zdenac su darivale božićnicom, nakon čega su u vodi navodno mogle vidjeti svojega budućeg supruga. Tom crvenom jabukom međusobno se darivala mladež, simbolično se šibajući za zdravlje i dugovječnost (Gavazzi 1991: 179-180, 192-193).

Dođite sad, mladenci, djevojke, / dare svoje nosite, božičnice darujte! / Fijolice, ružice, žrtvujte, žrtvujte, / da se sigra malo Dijete – Isus Bog! // Ovdje leži Djetešce, Janješce / na slamici počiva. O, preblagi Isuse, / o, lepa božičnica, mirisna ružica, / koji dođe da od grijeha spasi nas! (Golčić 1995: 30-31)

Podrijetlom iz baroknih pastirskih igara, šaljiv slavonski usporedni zapis koledarske pjesme o rođenju Isusa, objavljene 1941. u petoj knjizi Južno-slovjanskih narodnih popievka etnomuzikologa Franje Ksavera Kuhača i 1929. u prvom svesku časopisa za crkvenu glazbu Sv. Cecilija 23, prema pjevanju Milke Albich o prostodušnim pastirima poistovjećenima sa slavonskim seljacima zapisao je 1951. etnomuzikolog Stjepan Stepanov (Mihanović-Salopek 1995: iii). Skupina slavonskih ophodnih zvjezdara, trojica dječaka odjevenih u svečano tradicijsko ruho, zaogrnuta dugim plaštevima i s krunom od pozlaćenog papira na glavi, od kojih dvojica s umjetnom bradom i jedan zacrnjena lica bez brade, navečer uoči Sv. Tri Kralja i praćena nekolicinom prerušenih vršnjaka pastira pjevala je koledarske pjesme. Njihov predvodnik u ruci je držao na motki pričvršćenu oslikanu zvijezdu od šupljeg sita i namašćenog šarenog papira, s užganom svijećom u sredini. Dječak na začelju u vreću ili košaru skupljao bi uzdarje domaćina u hrani ili novcu (Knežević 1993: 184-185).

FOTO: Mario Ćužić

Na salašu kod Betlema, / tamo paše dosta ima, / tamo ovce tjerajmo / i u frulu svirajmo! // Vatru ćemo naložiti, / pokraj nje se položiti, / premda ljuta je zima, / a odjeće ne ima. // Hajde, ovce zatvorite, / torbe vaše zametnite, / do Betlema hodimo, / da Djetešce vidimo. // Ponijet ćemo jedan sirac, / i kajmaka jedan lonac, / i čuturu šerbeta / i dva, i tri plećeta. // A ti, brate, uzmi gajde, / tere s nami žurno hajde! / Pa posviraj veselo, / da nas čuje sve selo! (Hadžihusejnović-Valašek i Vinkešević 1994: 164-165)

Zagorska lirska božićna uspavanka podrijetlom je iz srednjovjekovnih božićnih igara Krippenspiele i živog prikaza jaslica uz zaljuljanog malog Isusa. Taj je motiv prisutan i u prikazanju Tractus stellae o sv. Obitelji, koje se na latinskom jeziku u Zagrebačkoj katedrali izvodilo od 12. stoljeća. Na hrvatsko područje su ga francuski benediktinci prenijeli preko Mađarske (Mihanović-Salopek 1995: iv). Jedna od najstarijih zapisanih božićnih uspavanki o sv. Josipu koji ljulja Isusa je njemačka uspavanka Joseph lieber, Joseph mein iz 15. stoljeća.

Ovaj svijet će biti topliji, ispunjeniji smislom i nadom

Došašće je vrijeme koje nas, svake godine iznova, želi dovesti do Božića, uvesti nas u njegovu tajnu. Ono nas podsjeća na sve ono djetinje u nama, na našu čežnju za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti, za svijetom koji nas neće ugrožavati nego će nam biti sklon. No došašće nas ne želi odvesti u […]

Napjev iz Hrvatskog zagorja notografiran je u zbirci hrvatskih narodnih pobožnih pjesama Rožice i fijolice, objavljenoj 1930. u zagrebačkom Samostanu milosrdnih sestara sv. Vinka.

Marija nosi Jezuša / na glavice, v korpice. // Ž nu su se stali anđelci, / zeli su je Jezuša. // Nesli su ga v zipčicu, / lepu, zlatnu, srebrnu. // Vu nje su ga zibali, / s povojci povijali. // Z rupci ga pokrivali, / lepe pesme pevali. // Te nam je pesme konec, kraj, / Bog daj dušicam svetel raj! (Golčić 1995: 2)

Od početka 13. stoljeća hrvatske duhovne popijevke dijelom se razvijaju od gregorijanskih himana i korala te od srednjovjekovnih latinskih napjeva prepjevanih na narodni jezik. Isprva su pisane glagoljicom kao dodaci misala i brevijara, a zatim latinicom kao rukopisne zbirke na hrvatskim dijalektima (Demović 1998: 422-423). Većini starijih božićnih napjeva uz jadransku obalu zabilježeni su samo stihovi, bez melodije (Mihanović-Salopek 1995: v). Na Hvaru se do danas usmenom predajom sačuvao običaj pjevanog kolendanja na Sv. tri kralja.

Kad se Ditić Isus u Betlem porodi, / mnoga se znamenja u iztoku vidi. / Tri su kroja prišli Bogu, veselimo se! / Isukarstu Gospodinu poklonimo se! // Gašpar i Markija, Baltazar mogući, / konje osedlaše, pođoše jašući. / Tri su kroja… // Ta prisvitla zvizda da nam da znamenje / i objavi svitu Isusa rođenje! / Tri su kroja… (n. i.)

Gradišćanski napjev, podrijetlom iz trikraljevskih igara, u Gradišću je zabilježio etnomuzikolog Miroslav Vuk Croata, a najstariji njegov poznati zapis datira u 17. stoljeće. U božićnom razdoblju također se pjevao u Sloveniji, Istri, Hrvatskom zagorju, Međimurju, Podravini i Moravskoj (Vuk Croata 1995: 264), a u okolici Samobora dječaci su ga u ophodu od Nove Godine do Sv. tri kralja (Knežević 1993: 182).

Ta zvijezda, ta je van zašla, / je van zašla s one strani černe gore, / s one strani černe gore. // Nut trim svetim Kraljem sviti, / nut Kraljem sviti široko i visoko, / sviti široko, visoko. // Va zvijezdi je Dite mlado, / Dite mlado v ruka derži lip zlati križ, / v ruka derži lip zlati križ. // Ditešce bud’ pozdravljeno, / pozdravljeno od nas svagdar i hvaljeno, / od nas svagdar i hvaljeno! // Raduj se, vas Jeruzalem, / Jeruzalem i srićan varoš Betlehem, / i srićan varoš Betlehem! (Golčić 1995: 154)

Na melodiju koja odjekuje srednjovjekovnome božićnom napjevu Puer natus in Betlehem iz 17. stoljeća (Vuk Croata 1995: 264) i prema pjevanju Eugena Kornfeinda iz Nedelišća, sljedeću novogodišnju ophodnu pjesmu objavio je 1916. etnomuzikolog Vinko Žganec u zbirci Hrvatske pučke popijeke Međimurja, I. svezak (Bezić 1990: 297). Na Staru Godinu/Staro Leto izvodile su je obitelji kod kuće, ali i ophodna 2-6 dječaka koljana/pesmara koji su katkad u ruci nosili svijećom rasvijetljen i orasima pozlaćenim betlehem (Knežević 1993: 170-171, 174-175; Vuk Croata 1995: 264).

Dober vam večer, gospodar, gospodar, / dobre vam Jezuš goste dal! / To Mlado leto pofalimo, / to Dete Jezuša molimo. // Zišla nam, zišla Denica, Denica, / spod one gore visoke. / To Mlado leto… // Ne nam je ono Denica, Denica, / neg nam je Mar’ja Devica. / To Mlado leto… // Marija Sinka rodila, rodila, / v plenice ga je povila. / To Mlado leto… // Ona ga j’ zela v naročaj, v naročaj, / pak ga je nesla dalečaj. / To Mlado leto… // Na onoj gori cirkvica, cirkvica, / Majke Marije Bistričke. // To Mlado leto… // Vu onoj cirkvi zlat oltar, zlat oltar, / Majke Marije Bistričke. / To Mlado leto… // Na ‘nim oltaru zlati križ, zlati križ, / dragoga Sina jenoga. / To Mlado leto… // Na tom je križu pisano, pisano, / da je to Dete rođeno. / To Mlado leto… // Japicu vam (mi) darujemo, darujemo, / z otim presvetim Jožefom. / To Mlado leto… // Mamicu vam (mi) darujemo, darujemo, / z otom prečistom Devicom. / To Mlado leto… // Junake vam (mi) darujemo, darujemo / s ‘timi črleni prusleki. / To Mlado leto… // Devojke vam (mi) darujemo, darujemo, / s ‘timi prelepi venčeki. / To Mlado leto… // Dečicu vam (mi) darujemo, darujemo, / s ‘timi nebeski ajngelci. / To Mlado leto… // Našim je pesmam konec, kraj, konec, kraj, / daj nam, Bog, dušam svetli raj! / To Mlado leto… (Žganec 1990: br. 119)

Na badnju večer ili na božićno jutro pokupsku kolednicu, koju je zapisao etnomuzikolog Božidar Širola, pjevala su pred župnim dvorom i bogatijim kućama u obližnjem Žakanju 2-3 dječaka iz Breznika (Knežević 1993: 159). Slične su napjeve u božićno doba koledavali u Gradišću, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Kordunu, Lici, Hrv. primorju i Dalmaciji (Žganec 1950: 360; Gavazzi 1991: 210; Belaj 1998: 145, 149). Napjev iz skupine proljetnih ophodnih pjesama dio jegodišnje obredno-običajne prakse za rodnost i plodnost, prenesene u božićno-novogodišnje razdoblje (Katičić 2008: 103). Naime, po slavenskom mitu, početkom proljeća (na Jurjevo) iz onostranosti se vraća Perunov sin Jarilo, mladi vegetacijsko-konjoliki bog. U srodnim slavenskim jurjevskim napjevima on je folkloriziran u dječaka Jurja na konju privezanom za dvorišno (mitsko) stablo, čija je preoblika grančica s čestitarskom ptičicom na dječakovoj kapi. Pretpostavlja se da srećonosni koledari utjelovljuju duše pokojnih predaka koje u blagdansko doba pohode skrbne žive rođake (Belaj 1998: 123, 138-139, 144-154), a kletvom škode nemarnom potomstvu (Gavazzi 1991: 207-208).

Dobar večer, gospodar, / izajdite pred svoj dvor! / Pred dvorom je konjic vran, / na konjicu sedalce. / Na sedalcu junak mlad, / na junaku kapica. / Na kapici tičica, / una lipo poje, / dobro leto zove: / saki trsak po koprenčik, / grebenica tri-četiri, hoj! // Fala, fala, gospodaru, / gospodaru, gospodinje, / na vem lepom daru! (Knežević 1993: 158-159)

Ovu goransku koledarsku pjesmu navečer na Staru Godinu u selu Turke izvodila je ophodna skupina djevojaka. Domaćin bi ih darivao novčićima, a djevojke bi otpjevale zahvalu. Ako bi pogriješile, izgrdili bi ih i otjerali jer se vjerovalo da netočnim pjevanjem ukućanima donose nesreću.

Naime, ophodnici svetom pjesmom priskrbljuju dobrobit skrbnom potomstvu (Belaj 1998: 153). Po pjevanju Zore Turk iz Srednjeg Hriba, rodom iz sela Turke, pjesmu je tonski zabilježio sakupljač narodnog blaga Davor Grgurić iz Delnica.

Pr’šle smo z’s zelejna, / pr’njesle zdravlja, vesejla, / od tega Lejta Navega, / od tega rajstva Bažjega! / Marija zible Sinoka / na srejde Raja svitega. / Srebrna zipka, zlat’n cajn, / nutre se zible Isus sam. / Kaj č’mo gaspadarj’n darovat / ano prelejpo gajtražo? / Tu nej nebena gajtraža, / al’ je ruža svitega. / Kaj č’mo gaspadin’n darovat / ano prelejpo lilejo? / Tu nej nebena lileja, / al’ je ruža Marijena. / Kaj č’mo fant’n darovat / adon prelejpe ružmarin? / Tu nej nebed’n ružmarin, / al’ je Isus, Marijen Sin. / Kaj č’mo deklič’n darovat / adon prelejpe krajnc’l zuat? / Marija ga je splejtaua, / deklič’n ga oblejtaua, / deklič’n ga je šinkaula. / Lepa fala tega dara! / Pr’ vas uostane večne Buk, / z name putva Svite Duh!


Daleko od halabuke, neumjerenosti, pomodnosti, površnosti, nekritičnosti i neukusa, blagdanski pučki napjevi plijene pozornost prožimanjem ženskih i muških, pretkršćanskih i kršćanskih, pučkih i dvorskih, svjetovnih i duhovnih, europskih i lokalnih, starih i novih glazbenih tradicija Hrvatske, potičući nas na prilagodbu, propitkivanje, poosobljavanje, stvaralaštvo, poniznost, srčanost, snošljivost i dobronamjernost – pjesmom koja je, rekao je sveti Augustin, dvostruka molitva.

Lidija Bajuk

fra Gordan Propadalo: Sreća se ipak stječe drugim i drugačijim trgovanjem

Božić nije dan poput drugih; on je dan nad svim danima. Teško je izreći sav čar i uzvišeni sadržaj Božića. On ima neke svoje značajke, a to su: božićno gibanje, kako vanjsko tako ono nutarnje i božićno trgovanje ili izmjena dobara. Na prvi pogled pojmovi “gibanje” i “trgovanje” ne čine nam se primjerenima da izraze […]

Literatura:

Belaj, Vitomir. 1998. “Uvod”. “Kozmički sukob”. “Početak godine”. “Narodil nam se Kralj nebeski…” Hod kroz godinu. Zagreb: Golden marketing, 7-44, 67-87, 119-134, 136-167.
Bezić, Jerko. 1990. “Objašnjenja i napomene autora zbirke Vinka Žganca i glavnog urednika Jerka Bezića uz zapise napjeva pojedinih napjeva”. Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, knjiga I. Zagreb: ZZIF, 292-301.
Cappella Ragusina – Klapa Linđo „N“. 2002. Spomenici glagoljaškog pjevanja – Božićne pjesme i kolende 2 (CD). Zagreb: Orfej i HRT.
Čelar, Antun i Nevenka Raguž. 2005. Svijet glazbe 5, udžbenik za GK u 5. razredu OŠ. Zagreb: Alfa.
Ćaleta, Joško i Zorica Vitez. 2002. “Uvodni tekst”. “Tekstovi uz primjere”. Na dobro nam Božić dojde… Z. Vitez, ur. Zagreb: IEF, Cantus.
Demović, Miho. 1998. “Napjevi”. U: Cithara octochorda. Zagreb: Kor Prvostolne crkve zagrebačke, 422-430.
Duda, Bonaventura. 1990. Svijeta Razveselitelj – hrvatski Božić. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Gavazzi, Milovan. 1991. “U Adventu”. “Badnjak”. “Božić”. “Iza Božića”. Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Zagreb: Hrvatski sabor kulture, 115-127, 128-170, 171-189, 190-222.
Golčić, Ivan. 1995. Hrvatske božićne popijevke. Zagreb: HKD sv. Jeronima/sv. Ćirila i Metoda.
Hadžihusejnović-Valašek, Miroslava i Josip Vinkešević. 1994. Pjesmom na vezove. Đakovo: TD
Đakovački vezovi i Ogranak MH, br. 39; Knežević, Goran. 1993. Naše kolo veliko, hrvatski dječji folklor. Zagreb: Ethno, 164-165.
Katičić, Radoslav. 2008. “Čije to drvo stoji na gori?”. Božanski boj. Zagreb: Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga i Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju FF Sveučilišta u Zagrebu, 85-122.
Knežević, Goran. 1993. “Djeca u narodnim običajima”. Naše kolo veliko, hrvatski dječji folklor.
Zagreb: Ethno, 141-240. Lozica, Ivan. 2002. “Došli smo vam kolendati”. Poganska baština. Zagreb: Golden marketing, 173-19.
Mihanović-Salopek, Hrvojka. 1995. “Književna obilježja hrvatskih božićnih popijevki”. U: Hrvatske božićne popijevke, harmonizirane za mješoviti pjevački zbor. I. Golčić, ur. Zagreb: HKD sv. Jeronima/sv. Ćirila i Metoda, ii-v.
Primorac, Jakša. 2006. “Antologija pučke duhovne glazbe”. U: Anima Croatica – komplet od 7 kompakt-diskova. Zagreb: HTZ.
Vuk Croata, Miroslav. 1995. “O popijevkama, izvorima i autorima”. Hrvatske božićnice. Zagreb:
HKD Sv. Jeronima, 277-279. Žganec, Vinko. 1950. “Bilješke o pjesmama i varijante pjesama”. Hrvatske narodne pjesme kajkavske. Zagreb: MH, 337-461.
Žganec, Vinko. 1990. Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, knjiga I. Zagreb: ZZIF.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje