Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne […]

Ove crtice pišem ne samo radi trenutačnih vijesti o hrvatskim ženama u dijaspori, nego (još važnije) da bih ponukao neku od mlađih hrvatskih povjesničarki da se odvaži istražiti ovaj važan dio povijesti hrvatskog iseljeništva, koji je prečesto ne samo prešućen nego i zaboravljen. Naime, objavljene knjige o životu (tegobama, uspjesima i neuspjesima) Hrvata u svijetu uglavnom govore o društvima u kojima su prednjačili istaknuti muškarci svog vremena.

Ali, mi koji smo živjeli i radili u hrvatskim zajednicama u Americi i diljem svijeta dobro znamo da su žene, uz obiteljske odgovornosti i poslove izvan kuće, pridonijele neizmjerno mnogo za opće dobro u svim našim zajednicama. Rijetko se koja od žena „bavila politikom”, ali općenito govoreći, žene su bile glavni oslonac društvenog, kulturnog i humanitarnog rada u svim župama, udrugama, domovima, zborovima, hrvatskim školama, folklornim skupinama… No njihovi su doprinosi rijetko dobivali medijsku, a još manje znanstvenu pozornost. To je otpisivano kao „ženski poslovi”!

Ovdje ćemo barem natuknuti nekoliko točaka kao mogući putokaz za buduća dublja i šira istraživanja ovog važnog dijela povijesti hrvatske dijaspore.

Da podsjetim, koraci samoorganiziranja američkih Hrvata u udrugu koja je s vremenom postala Hrvatska bratska zajednica, najbrojnija hrvatska organizacija u Americi, sežu do 1894. godine. Samo dvije godine poslije u Chicagu je utemeljeno gospojinsko (žensko) potporno društvo Hrvatska vila. Bilo je to 7. veljače 1896. u domu mlade gospođe Ane Pintur (1873. – 1954.), rođ. Vučina u Jastrebarskom. Podaci (charter) države Illinois svjedoče da su zahtjev za registraciju društva Hrvatska vila podnijeli (i dobili) Ana Pintur, njezin suprug Antun i Tomo Lacković iz Chicaga, čija je supruga bila jedna od utemeljiteljica tog društva.

Mali broj tadašnjih mladih i hrabrih žena napravio je prvi korak, i s vremenom su ostvarile velike uspjehe. Društvo je postalo odsjek broj 30 u HBZ-u, a gospođa Pintur obnašala je razne dužnosti u njegovu vodstvu, bila delegatica na nekoliko konvencija HBZ-a, i pri kraju njezina ovozemaljskog života bila je imenovana začasnom članicom HBZ-a. Iz jednog izvora doznajemo da se na pogrebu jedne od članica Hrvatske vile u 1904. godini skupilo do 40 članica, što ukazuje na tadašnju snagu društva.

‘I hrvatsku budućnost mogu osigurati samo oni koji u nju budu vjerovali’

I akademska sloboda više puta zna biti zakinuta, u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvatskim sveučilišnim profesorima to se događalo i danas događa ponajviše zbog domoljublja. Nekoć se zbog „nacionalističkih devijacija” išlo u zatvor, a danas se to radi na „kulturniji” način – uskraćuju se akademska promaknuća, ne dodjeljuje se novac za predložene projekte, marginalizira se […]

Nadalje, bilo je to 1897. kada je prva žena došla kao delegatica na konvenciju najveće hrvatske organizacije u Americi, 4. konvenciji Hrvatske zajednice (poslije Hrvatske bratske zajednice). To je bila Julija Bihelmajer iz gospojinskog društva Sv. Ana, odsjek br. 29 u Alleghenyju, Pennsylvania. Kada je ušla u konvencijsku dvoranu, svi su ostali delegati ustali, povikali: „Živjela!” i zapjevali: „Hrvatice ljubice, ljubile slobodu…”

Koliko sam mogao zapaziti, među ranim hrvatskim ženskim (gospojinskim) društvima u Americi bila su i sljedeća: Hrvatska vila u Chicagu; Sv. Ana u Pittsburghu (spominje se 1897., ali vjerojatno je ustrojeno barem godinu prije); Sveto Srce Marijino u St. Louisu, odsjek 157 HBZ-a, utemeljeno 1901; Marija Prečistog Začeća utemeljeno 1901. u Jolietu, Illinois; gospojinsko društvo Sv. Ana u St. Louisu; društvo Majka Božja u Pittsburghu, odsjek 98 HBZ-a; Zvijezda Danica u Lackawanni, odsjek br. 497 HBZ-a; Hrvatska Danica u Chicagu, odsjek broj 5 HZ-a Illinois; Majka Božja od Trsata u Chicagu; hrvatsko gospojinsko dobrotvorno društvo Katarina Zrinjski odsjek 13, HZ Illinois… Nadalje, treba imati na umu da su i sve hrvatske katoličke župe imale ženska potporna društva koja su uvijek bila stabilan oslonac župa i ustrajno pomagala sve župne djelatnosti.

Premda su žene bile važan dio svih društava u iseljeništvu, one su utemeljile svoja (ženska) društva, afirmirale svoju samostalnost i dale velik doprinos životu i radu hrvatskih naseobina. Žene su se udruživale da bi zajedničkim snagama pomogle jedna drugoj i svojim sunarodnjacima koji su se našli na bespućima iseljeničkog života. Nije bilo rodnog sela ili šire obitelji da bi priskočili jedni drugima u pomoć pa su udruživanja nadomještala prazninu tradicionalnog domovinskog, šireg obiteljskog i društvenog života. Također, ženska društva imala su velik udjel u čuvanju hrvatskog jezika, kulturne baštine i nacionalnog identiteta u tuđem svijetu. Ali njihov je rad imao odjeka i u domovini, posebice na karitativnom i domoljubnom polju. Spremno su pomagale ne samo svojim najbližima nego i domovini u svim njezinim potrebama.

Društvo Hrvatska žena

Važno je ovdje upozoriti na gotovo stogodišnje postojanje i ustrajno djelovanje društva Hrvatska žena u Americi. Ono je utemeljeno 1929. godine u Chicagu. Naime, izvorno društvo Hrvatska žena osnovano je u Zagrebu 1921. godine. Utemeljiteljice su bile poznate Hrvatice tog vremena: Marija Kumičić, Zora pl. Trnski, Ivka barunica Ožegović… Njihova imena svjedoče o ugledu i ozbiljnosti tog pothvata. Ubrzo nakon Zagreba ogranci društva Hrvatska žena osnovani su u više gradova diljem Hrvatske.

Nije slučajno da je društvo Hrvatska žena utemeljeno samo nekoliko godina nakon što su ključni hrvatski političari odveli svoj narod u jugoslavenske magle. Gore spomenute Hrvatice sagledale su težak položaj u kojem su se Hrvati našli i poduzele konkretne korake da bi pomogle svom narodu, posebice najpotrebitijima.

Jedna od utemeljiteljica Hrvatske žene u Osijeku, spisateljica Josipa Glembay, napisala je 1922. godine:

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Za dom svoj živi, pati i radi
Sloga Hrvata nam je spas
Doći će i vama sretni dani
Zapjevajmo u sav glas
„Ljubit slobodu, a mrzit zlo
Hrvatske žene geslo je to”.

Te misli doprle su i u daleku Ameriku i društvo Hrvatska žena utemeljeno je u Chicagu 27. siječnja 1929. godine. Dogodilo to se samo 21 dan nakon uvođenja srbijanske diktature u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj jugo-državi. Pothvati žena u Zagrebu 1921. i onih u Chicagu 1929. bili su domoljubni i čovjekoljubni refleksi Hrvatica koje su bile spremne raditi i žrtvovati se za dobrobit svog naroda, u domovini i iseljeništvu.

Društvo Hrvatska žena u Americi nekoć je imalo ogranke u Pittsburghu, Clevelandu, Youngstownu, Detroitu… ukupno 26 „grana”. Društvo je bilo (i ostalo) neovisno, nije pripadalo (i ne pripada) nekoj krovnoj organizaciji, stranci ili ideologiji. Svrha mu je bila (i ostala) humanitarno i kulturno djelovanje prožeto hrvatskim domoljubljem. To svjedoče djelatnosti Hrvatske žene u Americi, posebice u Chicagu, tijekom obrambeno-osloboditeljskog rata, kada su žene svojim humanitarnim radom iskazale neizmjernu ljubav za najpotrebitije u domovini.

Osim slanja pisama i posjeta utjecajnim ljudima i ustanovama u Americi, Hrvatska žena neumorno je prikupljala novac i odaslala više od 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara vrijednosti. K tomu, Hrvatska žena iz Chicaga pomogla je, moralno i materijalno, ponovnom utemeljenju (1990.) društva Hrvatska žena u Zagrebu.

Također, društvo Hrvatska žena izdavalo je u Chicagu krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih godina časopis Hrvatica i time jačalo kulturno djelovanje svojih članica i prijatelja te poticalo na rad za opće dobro.

Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad

U ranim večernjim satima u subotu 7. rujna 1991. preminuo je u Gospodinu ispustivši svoju plemenitu dušu, navršivši tek 52 godine, 4 mjeseca i 16 dana, fra Mladen Čuvalo. Umro je u Chicagu, gdje je pri koncu svog života živio, zatvorivši svoje umorne oči od neizlječive bolesti raka. Pokušao je tražiti liječničku pomoć, ali prave […]

Zaključno

Rad današnje Mreže hrvatskih žena moderniji je nego onih iz ranijih vremena, ima nove načine komuniciranja, djeluje brže i globalnije… Uostalom, Hrvatska je konačno samostalna država koja ih povezuje i s kojom surađuju. Ali udruživanje i rad Hrvatica sve tamo od kraja 19. stoljeća do onih iz 1990-ih godina i danas imaju zajedničke trajne vrijednosti. To su ljubav za obitelj, humanitarni i kulturni rad, očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta i, u isto vrijeme, afirmacija i ravnopravnost žena na svim društvenim razinama i poljima rada. Može se biti moderna žena i ostati vjernom svojim korijenima, pridonoseći boljoj budućnosti svog roda i naroda!

dr. Ante Čuvalo

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Do kraja 19. stoljeća većina dalmatinskog ruralnog stanovništva živjela je u zadrugama od 60 do 80 članova, a kućanstva s 20 do 30 članova nisu bila izuzetak. Patrijarhalni sustav tražio je od žene da obnaša svoju ulogu majke, domaćice i poslušne supruge. Većina hrvatskih iseljenica pripadale su seoskoj konzervativnoj sredini, imale su vrlo oskudno obrazovanje, nisu poznavale druge kulture te su živjele u svijetu moralnih i društvenih kategorija koje su bile neupitne i nepromjenjive. Za njih je odlazak od kuće u nepoznati svijet, a mnoga od njih i k čovjeku kojega nisu ni poznavale, u sredinu kakvu nisu mogle ni zamisliti, bilo na farmu ili u ritam i džunglu velegrada, bio je velika žrtva i nezamisliva životna avantura.

Jednom kad je otišla, žena se više nije mogla vratiti u obiteljski dom. O sudbinama tih žena bilježila je spisateljica Amelia Batistić opisujući svu tragiku ženskoga iskustva suočenog s realnošću oporog novog svijeta i svakovrsne oskudice. Razlika između novozelandske i čileanske spram australske ili američke “poštanske nevjeste”, žene koja se udala za nepoznatog muškarca, sastojala se tome što je u novozelandskom slučaju većina tih žena selila s jednog lokaliteta, s područja južne Dalmacije i otoka, dok su nevjeste koje su dolazile svojim budućim supruzima u Australiju ili sjevernu Ameriku, stizale iz različitih lokalnih sredina, s ozemlja hrvatskih zemalja. Druga vrlo važna razlika odnosila se na lokalitete doselidbe. Useljenice na Novi Zeland i Čile većinom su stizale u male izoliranije sredine, na farme i siromašna imanja dok su Hrvatice koje su naseljavale Australiju pa i sjevernu Ameriku pretežno dolazile u velike industrijske centre.

Sudbina hrvatske žene, bez obzira kamo je selila, bila je predodređena njezinom ulogom u obitelji, rađanjem, odgojem i podizanjem djece, čuvanjem jezika, kulturnog nasljeđa i običaja. Žena je bila čimbenik stabilnosti obitelji i ta je njezina uloga sama po sebi bila razumljiva i očekivana. Ono na što nije bila pripremna, a uglavnom je čekalo većinu Hrvatica, bio je rad izvan kuće, najčešće u tvornici ili uslužnim djelatnostima, a tek mnogo kasnije, kad je već stekla neko obrazovanje, u zdravstvenim i socijalnim službama i administraciji te u obrazovnim programima svoje etničke zajednice. Nije mogla biti pripremljena ni na sredinu u kojoj prevladava njoj nepoznati, strani jezik zbog čega će joj i uključenost u domicilno društvo biti znatno otežana, a u mnogim slučajevima i onemogućena.

Hrvatska žena se relativno brzo privikavala novim okolnostima, ali u zavjetrini dijasporske zajednice, tamo gdje je u njezinu okruženju postojala veća skupina hrvatskih sunarodnjaka. Tada se osjećala sigurnom i zaštićenom. Da bi se obitelj što prije skućila, podigla standard i osigurala si ugledu hrvatskoj zajednici sudjelovala je rame uz rame s muškarcem u svim društvenim aktivnostima od najranijih početaka organiziranja dijasporskih institucija. Njezina pozicija bila je drugačija od pozicije muškaraca koji su donosili odluke, debatirali, planirali aktivnosti i provodili ih. Ona je vodila logistiku na onim područjima gdje je mogla dati najbolje rezultate, u humanitarnim, odgojno-obrazovnim i uslužnim djelatnostima i ona se na tom polju osjećala korisnom, ispunjenom i uspješnom.

Hrvatice koje su odlazile na takozvani privremeni rad u zemlje srednje Europe kasnih 60-ih i 70-ih godina imale su slična iskustva. Onima koji su otišli za zaradom, zahvaljujući spajanju obitelji, s vremenom je to postalo trajno stanje. Žene iz priprostih seoskih sredina i siromašnih obitelji, slabe naobrazbe i gotovo nikakvog poznavanja jezika zemlje useljenja trebale su zasukati rukave i raditi od jutra do sutra, po mogućnosti dva posla, po cijeli dan, iako su ih kod kuće čekale još i bračne obveze i djeca. Snovi o tome da će se vratiti i stvoriti život u domovini većinom su se izjalovili.

Za hrvatsku ženu općenito obitelj je predstavljala neupitnu svetinju, a brak sakrament čija je veza neraskidiva. Žena je podrazumijevala rađanje jednom od svojih temeljnih osobnih i društvenih uloga. U prosjeku, ipak, broj poroda nije prelazio dvoje, najviše troje djece, a razlog tome bio je u društvenoj klimi mainstreama te u ulozi i obvezama koje je preuzimala hrvatska žena izvan obiteljskoga doma. Ženin financijski doprinos domaćinstvu kao i njezina želja za afirmacijom u novom društvenom okolišu s vremenom su joj osigurali emancipaciju i priznanje u užoj etničkoj zajednici, ali i mnogo frustracija i psihičkih traumi zbog prevelikog tereta svakodnevnih obaveza u obitelji i na poslu.

Drage Hrvatice i Hrvati, evo zašto je važno da se počnete vraćati u domovinu

DOMOVINI IZ TUĐINE Dan će doći! Oh, i ja ću tadaPohrliti kući hrabrom nogom,Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,Hrvatska, oj divna majko, zbogom! Antun Gustav Matoš Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo […]

Hrvatska žena bila je prva odgojiteljica svoje djece, no to nije bio jednostavan zadatak jer je u mnogome njezin svjetonazor i moralni kredibilitet bio u raskoraku s uvjerenjima, simbolima i idealima liberalnog konzumerističkog društva s kojim su djeca dolazila u kontakt izvan obiteljskog doma. Njezine dvojbe odnosile su se na jaz koji postoji između realnoga svijeta novoga društva i principa i vrijednosti njezina obiteljskog mikrokozmosa baštinjenog iz iskustva prethodnog života u staroj domovini. Navikla na proširenu obiteljsku zajednicu u domovini, bez oslonca na bake, djedove i širu rodbinu, ispunjavala je tu veliku prazninu aktiviranjem u dijasporskim kulturno-umjetničkim društvima, na zabavama i u vjerničkoj praksi.

Potreba za društvom, rodbinskim i prijateljskim vezama rezultirala je osnivanjem niza ženskih udruga, događanja i inicijativa gdje su se organizirali susretati cijelih obitelji, od folklornih i sportskih društava do humanitarnih projekata i jezičnih tečajeva, što je koristilo osobito djeci kao prostor interakcije sa svojim vršnjacima. U obrazovanju i odgoju djece nije se mogla izbjeći ni uloga “vanjskoga svijeta” koji je svojim programima i metodama vršio utjecaj na razvoj, navike i nazore novih naraštaja, ali je etnička zajednica, zahvaljujući poglavito ženama, donekle usporila asimilacijski proces svojih potomaka.

Površno poznavanja engleskog jezika ili drugog jezika zemlje domaćina i slaba naobrazba hrvatskim su ženama znatno ograničile ravnopravni pristup svijetu rada i kvalitetnijim, bolje plaćenim poslovima. To je utjecalo i na unutarnje obiteljske odnose pa i na socijalizaciju njihove djece u mainstreamu. Na pitanje govore li sa svojim ukućanima materinski jezik, većina djece bi odgovarala potvrdno, iako u praksi nije bilo tako. Žene su se najčešće obraćale svojoj djeci na nekoj vrsti hrvatskog hibrida, lokalnim govorom ili narječjem dok bi im djeca odgovarala na engleskom.

Seksualna revolucija koja je 60-ih i 70-ih godina zahvatila zapadni svijet nošena liberalnim svjetonazorom utjecala je na slabljenje uloge religije u društvu, a to se s vremenom odrazilo i na poziciju katoličkih centara u hrvatskim zajednicama. Crkva sve više postaje pozornica za društvenu interakciju, a sve manje bogomolja gdje se traži utjeha i snaga u borbi s iskušenjima života. To je vrijeme kad se i hrvatske žene pojavljuju u prostoru rada u znatnijem broju, slobodnije, materijalno neovisnije i svjesnije svojih prava i potreba. Smisao heteroseksualnog monogamnog braka uzdrmale su seksualne slobode, kontracepcija, pobačaji, pornografija. Rastave brakova, slobodne veze, samohrano majčinstvo postaju sve češća pojava pa i unutar hrvatske etničke komune.

Tijekom posljednja 2 do 3 desetljeća 20. stoljeća sve veći broj pripadnica hrvatske etničke zajednice odlazi na sveučilišta, stječe visoko obrazovanje i posvećuje se svojoj profesiji. Istovremeno se ne odriču materinstva i veze sa svojom etničkom bazom. One se ne odriču hrvatskog identiteta, ali su prihvatile i identitet nove domovine. Uza sve teškoće i izazove života u tuđini hrvatska je žena u posljednjih pedeset godina učinila veliki iskorak na samoosvještenju vlastitoga bića i svoje društvene uloge. Osim u svojoj dijasporskoj zajednici, uspjela je i na mnogim značajnim javnim i političkim funkcijama, u znanosti i umjetnosti kao i u poduzetništvu u mainstreamu, parirajući svojim muškim kolegama i ženama većinskoga društva. Iako su kroničari i pisci u hrvatskoj etničkoj zajednici desetljećima bili pretežito muškarci, u novije vrijeme, krajem 20. stoljeća, pojavljuju se i prve Hrvatice sa svojim proznim i znanstvenim radovima, u umjetnosti, medijskoj i filmskoj industriji.

U kriznim razdobljima, u iseljeništvu, hrvatske su se žene isticala svojom emocionalnom inteligencijom, organizacijom konkretne pomoći ugroženima, empatijom i skrbi za potrebite. Njihov entuzijazam i požrtvovnost posebno su došli do izražaja u vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku. Hrvatice u dijaspori tada su se angažirale u prikupljanju pomoći za branitelje, njihove obitelji u izbjeglištvu i osobito djecu koja su ostala bez roditelja. Organizirale su tombole, zabave, plesne večeri, izbor ljepotice, prihvaćale se kumstva malenima i na brojne druge načine pomagale Hrvatsku u ratu. Kako su se rame uz rame s muškarcima izlagale na prosvjedima protiv jugoslavenskog režima u doba komunističkog terora nad Hrvatima u domovini, tako su s istim entuzijazmom sudjelovale u lobiranju i radu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku u svojoj novoj domovini.

Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih […]

Nažalost, uloga hrvatske žene u iseljeništvu nije dovoljno vrednovana među sve brojnijim istraživačima hrvatske dijaspore. S druge strane, svakodnevno svjedočimo da ljubav spram Hrvatske i hrvatskoga naroda u srcima tih žena nije nimalo oslabila od priznanja Republike Hrvatske na međunarodnoj političkoj sceni i da one i dalje djeluju i rade za Hrvatsku. Hrvatice koje su se u zemljama doselidbe uspjele emancipirati u ponekad nesklonom društvu zahvaljujući svojim intelektualnim, emocionalnim, fizičkim i moralnim kvalitetama povezuju se danas u profesionalne i interesne virtualne mreže diljem svijeta i opet za dobrobit domovine njihovih korijena. Za sav trud, ljubav i muku hvala im svima.

„Tko će naći ženu vrsnu?
Više vrijedi ona nego biserje.“ (Mudre izreke 31,10)

Dubrovčanin iz Chicaga posvetio pjesmu bl. Stepincu

Danas je 61. obljetnica smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Mnogi Hrvati u domovini i dijaspori odaju počast ovom dobrom čovjeku, koji se borio za vrijednosti na kojima počiva moderna i slobodna Hrvatska. Kardinala Stepinca često se sjete i u Chicagu. Naime, tamošnja hrvatska katolička misija od 1972. godine nosi njegovo ime, Stepinčevu sliku u crkvi […]

Ove časne sestre već mjesecima tako žive ispod svih standarda, budući da je veći dio njihova samostana neupotrebljiv.

Samostanska crkva također je značajno oštećena te se vjernici više ne mogu u njoj okupljati, kako je to bio slučaj prije.

Sestre klarise jedan su od najstrožih redova u Katoličkoj Crkvi. Živeći u siromaštvu i strogoj klauzuri, potpuno odvojene od vanjskoga svijeta, prikazuju sebe kao žrtvu za Crkvu i svijet. Sestre je u Zagreb doveo blaženi kardinal Alojzije Stepinac.

Hrvatska žena grana br. 1 Chicago odlučila je pomoći obnovu samostana i crkve sestara klarisa. Na Cvjetnu nedjelju u svim trima hrvatskim crkvama u Chicagu ovo će društvo ponuditi vjernicima maslinove grančice, zatim krunice s hrvatskim simbolima te bogatu lutriju, a sav prihod ići će u fond za časne sestre.

Restauriran, zaštićen i uokviren crtež Ivana Meštrovića u Chicagu

U Hrvatskom etničkom institutu u Chicagu desetljećima se čuva “Stigmata”, originalni uradak Ivana Meštrovića koji je nastao 1942. godine. Crtež je dužine 3,5 metra i širine 1,5 metar. Posljednjih mjeseci je restauriran, zaštićen i uokviren te je nedavno vraćen u zgradu Hrvatskog etničkog instituta. Ovaj rad pripada duhovnoj, kulturnoj i nacionalnoj baštini naše zajednice. Zadaća […]

Također, ovih dana je pokrenuta i GoFundMe stranica pa se u ovaj vrijedni projekt tako mogu uključiti i Hrvati sa svih strana svijeta.

Hrvatska žena grana br. 1 od srca zahvaljuje svima koji će pomoći svojim donacijama, a časne sestre obećavaju svoje molitve dobročiniteljima.