Novi početak

Prvi Hrvati u Kanadi obećali su svojoj djeci bolji život

17. prosinca 2020. u 0:28

Potrebno za čitanje: 9 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Prvi val Hrvata koji su došli otkriti Kanadu, naseliti se i smjestiti u toj zemlji bili su zdravi i robustni, a opisivani su kao “kolumbusari” (što znači oni koji su došli s Columbusom), “Amerikanci” (oni koji su bili u Americi) i pustolovi u okvirima velike sredozemne tradicije već od Odiseja, te borci za sreću. Taj raniji naraštaj useljenika općenito je imao sve te nabrojene odlike, kao i smisao za rizik, za pustolovinu i geografsku pokretljivost, s obzirom na to da se useljenje odvijalo u svijetu gdje je promet bio ograničen na vjetar i jedro, a kasnije na parobrod i željeznicu u 19. stoljeću. Stvarno nevjerojatne priče o putovanjima pješice zajedničke su iseljenicima koji su napuštali svoja rodna sela, a onda prevaljivali velike udaljenosti u potrazi za poslom, kad su već jednom doprli u Kanadu i Sjevernu Ameriku.

VELIKI SPECIJAL (1) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Imali su vlastito brodogradilište, lovili losose…

Ribarstvo u Britanskoj Kolumbiji dijeli se na glavnije kategorije kao što su bacanje mreže među brodovima, ribolov manjim mrežama, kružno postavljanje mrežnog konopca, zavisno od toga na koji se način riba lovi. Svrha je ovog izlaganja opisati tehnološki razvoj ribarske mreže te spomenuti neke Hrvate koji su u tom razvoju imali neku ulogu. Kako ne […]

Ima još jedna osobina koja veže prvi naraštaj Hrvata s kulturama drugih emigracija, a ta je što su pretežno bili muškarci. Umnogome kao talijanski seljaci ili “contadini”, odnosno kao kineske neženje u potrazi za svojim “zlatnim ušćem” u Americi, hrvatski su iseljenici bili većinom mladi muškarci u potrazi za boljim životom, što ponekad zna biti izraženo ironičnim izrazima kao potraga u drugom svijetu za kojim novčićem, za jednim krumpirom, odnosno za komadićem kruha, a ne za zlatnim ušćem. Tako su to bili redovito – pa radilo se o vojnicima, pomorcima, drvosječama, ribarima ili rudarima “muškarci bez žena”, kako je to Robert Harney opisao talijanske useljenike u Kanadu, koji bi se skrasili u toj zemlji, a trebali su zgrnuti bogatstvo i vratiti se u svoja sela nakon boravka u Americi.

Bilo je malo hrvatskih dodira s Kanadom i oni su se odvijali mnogo prije prvih naseljavanja u kasnom 19. i 20. stoljeću. Tada su to bili ograničeni susreti, slučajni i kratkotrajni, bez ikakva trajnijeg upečatljivo naseljavanja. Najčešće su se događali duž granica istočne kanadske obale na Atlantiku, a zatim na zapadnim obalama, na Pacifiku, kao dio istraživačkog i otkrivalačkog procesa. Značajna razglabanja moraju biti potrebna kada je riječ o hrvatskom porijeklu pomoraca i istraživača koji su išli s prvim ekspedicijama, budući da su Hrvati često bili identificirani kao Mlečani (primjer Marka Pola bio je poznat takav rani slučaj), Austrijanci, Nijemci, Mađari, Slaveni, Slavonci, a stanovnici otoka duž Dalmatinske obale kao Dalmatinci.

Među skupinama pomorskih istraživača, pomoraca i mornara te među članovima posade na ranim putovanjima pokazuje se veoma malo takvih mogućnosti u bogatu izboru pregledanih izvora. Na putovanju Johna i Sebastiana Cabota bilo je Mlečana i Firentinaca, a Čini se da kod Verrazana u ranim godinama 16. stoljeća nije bilo Hrvata u veoma mnogonacionalnoj posadi, koja je uključivala Grke, Talijane, Nizozemce, Nijemce. Prvo spominjanje Hrvata u otkrivanju Kanade dolazi nam od Nede Paveškovića, koji je spomenuo u svojem radu “Hrvati u Kanadi” – prvom takve vrste – da su dva dalmatinska pomorca, Giovanni Malogrudici i Marino Masalarda, bili članovi posade u trećoj ekspediciji Jacquesa Cartiera i Le Sieur de Robervala (tj. Jean Francos de la Rocque) u Quebec i Montreal, tijekom 1541. i 1542. godine. Zatim, izravnije izvješće dolazi kojih 60-ak godina kasnije iz ekspedicije Samuela de Champlaina u područje rijeke St. John, što je današnji New Brunswick, tijekom zime 1605./1606. godine, kada je za tu godinu Samuel de Champlain zapisao u svoj dnevnik: “Rudar koji je bio s nama, imenom Majstor Jaques, rodom iz ‘ Sclavonije’, čovjek koji je bio dobro upućen u traženje minerala.” Taj je rudar umro iduće zime od skorbuta na otoku St. Croix, ali je on priredio prvi rudarski izvještaj, iako negativan, za to područje koje je bilo moguće nalazište bakarne rude.

Druga skupina mogućih dodira Hrvata s Kanadom bila je vojne naravi. Hrvati su rano došli na glas kao dobri vojnici plaćenici, tako da jedan od ranih isusovačkih misionara u Kanadi, godine 1642. uspoređuje osvajače iz plemena Iroquois iz Montreala sa “zlim dusima” i s “Hrvatima”, glede njihova lukavstva i potajnih akcija. Očito je to primjer da su Hrvati bili uključeni u redovne i strane jedinice francuske vojske u državi Louisiani, kao i u Novoj Francuskoj. Može se smatrati da je u mlakoj francuskoj obrani u Sjevernoj Americi tijekom sedmogodišnjeg rata vjerojatno bilo boraca hrvatskog porijekla u Louisbourgu 1758. te u Quebecu 1759., a moguće i zbog saveza između francuskih, austrijskih i njemačkih kneževina. Moglo bi se također pomišljati da je bilo Hrvata i među švicarskim meuroškim jedinicama koje je na područje naselja oko Red Rivera doveo Lord Selkirk da bi se obranio protiv Northwest Company, godine 1814. Ti plaćenici koji si bili u službi 1812. – 1814. imali su u svojim redovima mnogo Talijana, Poljaka i Nijemaca katolika koji su odrasli u Europi i koji su se demobilizirali u stalne žitelje oko Red River.

Treća skupina koja je imala duge dodire s Kanadom mornarički su trgovci, pomorci i ribari koji su stoljećima marljivo radili svoj posao na Jadranu i onda krenuli preko Atlantika u 15. i 16. stoljeću te na Pacifik u 18. stoljeću, često kao članovi posade koja je bila mješavina mnogih naroda. Nedo Pavešković je obavio (1968.) mnoga pozitivna poistovjećivanja ili je pak iznio neka domišljanja o različitim članovima posada, pa tako i o hrvatskom pomorcu zvanom Cosulich, koji je bio na španjolskom brodu pod zapovjedništvom Bodega y Quadra, godine 1779. u blizini Otoka Vancouver. Tu priču je podržao hrvatski novinar Petar Stanković, koji je ustvrdio da je Kozulic pošao i dalje pa je pomogao uvećati ribarsku ekspediciju, novčano omogućenu od jednog Francuza imenom Buchand, koji se vratio 1880-ih godina ribariti na donjem toku rijeke Fraser, dok se Kozulić opet vratio 1790-ih godina u Nootka Sound i postao jednim od prvih stanovnika područja Tacoma. Nadalje je Stanković smatrao da je prvi permanentni hrvatski stanovnik u Kanadi bio pomorac iz Kostrene (u blizini Rijeke) imenom George koji je napustio brod koji je prevozio drvenu građu, istovarenu u luci u Vancouveru 1872. godine.

VELIKI SPECIJAL (2) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Kako je Mario Puratić osmislio revolucionarno rješenje!

Malo je tehnoloških novina bilo uvedeno u ribarsko brodovlje sve do kasnih 1940-ih godina, kad je nekoliko ribara upotrebljavalo rudimentarni cilindar, ali s malo uspjeha. Ribarski valjkasti brod nasuprot četverokutnom brodu može postaviti mrežu mnogo brže. Cilindar je bio na mehanički ili hidraulički pogon, a horizontalni cilindar – napravljen od drveta ili aluminija – stavio […]

Pomorska je veza dalje rasla na zapadnoj obali Kanade s navalom iz Kalifornije u vrijeme zlatne groznice od 1849. pa dalje. Ta se navala širila uz obalu prema Washingtonu i Caroboo ranih 1860-ih godina. Kako je broj pučanstva na Otoku Vancouver i na priobalnom području narastao na kojih 25 tisuća ljudi, plovilo je nekoliko Hrvata prema mjestu Cariboo privučeno rudarskim potražnjama, ali također privlačila su ih i druga zvanja koja idu uz svaku potražnju ruda, kao što su gostioničari, hotelijeri ili pak radnici. Kad je rudarski zanos opao, onda su postali privlačni trgovina i ribarstvo, a posebno je ribarstvo mamilo daljnje naseljavanje. Godina 1880-ih glavnina naselja u Port Guichonu i Ladneru bili su stalni hrvatski useljenici iz Istre (Lošinj), s prezimenima kao što su Bussanich, Cosulich, Vicevich i Vidulich. Kada su se te obitelji upotpunile sa ženama i djecom – koji su tu bili dovedeni 1880-ih godina – one su sačinjavale temelj permanentne ribarske naseobine. Aktivno sudioništvo u anglo-kanadskoj župskoj crkvi Presvetog Srca i u djelatnostima sindikata Ribarskog udruženja Fraser River, a kasnije sudioništvo u sindikatu Udruženja ribara Britanske Kolumbije bili su značajne osobine društvenog života i pripadnosti zajednici u Ladneru prije Prvog svjetskog rata.

Niti koje su povezivale zajednicu još su se više pokazale samo kao pokušaji na rudarskim granicama u Britanskoj Kolumbiji kada se zlatna groznica pomakla u Yukon 1898. povukavši sa sobom hrvatske rudare, gostioničare i radnike, a ostala ih je samo šačica nakon što je nagli razvoj rudarstva zamro 1902. godine. Ali prije 20. stoljeća, bili su uočljivi početci organizirana naselja s ugljenokopima na Otoku Vancouver u mjestima Nanaimo, Ladysmith i Wellington, u Kootenayusu i Rosslan-Trailu te kasnije u Britaniji, Princetonu i Hopeu, u blizini nizinskog kopna. Temeljna je osobina tih zajednica osnivanje potpornih društava kao što su rudarski sindikati, koji bi bili pridruženi američkim rudarskim sindikatima, kao i mjesne podružnice Hrvatske bratske zajednice. Tako je npr. prva podružnica HBZ-a bila osnovana u Ladysmithu 1903, a “Sindikat rudarskih radnika Amerike” (U.M.N.A.) imao je značajnu ulogu u teškom štrajku u mjestu Nanaimo, od godine 1912. do 1914.

Prizor u oblikovanju zajednice počeo je u Britanskoj Kolumbiji i to na prijelomu stoljeća pomicanjem prema istoku, prema poljoprivrednim i šumskim granicama Saskatchewana i sjevernog Ontarija te prema industrijskom području srednjeg Ontarija. Prvog desetljeća našeg stoljeća cvalo je useljavanje neoženjenih muškaraca kada su otpočeli nagli radovi na izgradnji željeznice, u sječi šume te u rudarstvu, tako da je velik broj useljenika došao od 1900. do 1912. Takozvani “ljudi iz daščara” istočnoeuropskog i slavenskog porijekla dovodili su u rizik svoje živote i skromne stečevine u slučajnim zaposlenjima kao radnici na željeznici, rudari ili pak kao drvosječe, kao putujuća poljoprivredna radna snaga u sjevernom Ontariju i zapadnoj Kanadi. Iako su im životi bili ispunjeni opasnostima i nesretnim slučajevima, ipak je to bilo manje opasno nego biti uzet u austro-ugarsku vojsku kao topovska hrana u sve to većim opasnostima u balkanskim okršajima nakon 1910. ili u općem požaru koji je zahvatio Europu 1914.

Kao kritičku točku važno je spomenuti to što je ta predratna skupina radnika u temeljima bila sjevernoamerička po radnom iskustvu i po težnjama. U potrazi za poslom, putovalo se relativno lagano preko kanadsko-američke granice, i to legalno i ilegalno. Prije 1910. radnici u čeličanama i u teškoj industriji dolazili su iz Pensilvanije u ontarijske gradove Welland i Hamilton, ili su pak kao rudari putovali iz Calumeta, u Michiganu, do Cobalta i Timminsa, a drvosječe su iz sjeverne Minnesote išli u Port Arthur i Sauilt Ste. Marie. Stalno bi išli za poslovima kao neoženjeni muškarci radnici, a često su živjeli u zajedničkim gostinjskim sobama u gradu, a zatim bi malo po malo dovodili žene i zaručnice iz starog kraja. Tako bi onda gradili svoje vlastite kuće s gostinjskim sobama gdje bi opskrbljivali hranom doseljene radnike iz svojih sela ili svojih područja, obdržavajući tako migracijski lanac useljavanja iz njihove domovine u Ameriku kao društveni sustav iseljavanja, useljavanja i smještaja novih doseljenika, kao jedinstven gospodarski i društveni proces.

Nekolicina trajnih naselja Hrvata nastalih u Kanadi prije Prvog svjetskog rata pojavila se na pravcima sjever-jug kao i na pravcima istok-zapad. Jedno malo naselje Hrvata u Duck Lake u sjevernom Saskatchewanu izgleda da su osnovali Hrvati koji su selili iz Calumeta, s područja u Michiganu koje je bogato bakrom. I glavnina hrvatskog poljoprivrednog naselja u području Kenaston-Hanley, južno od Saskatoona, također je bila povezana s američkim srednjezapadnim područjem, gdje su prije dolaska u Kanadu 1905. ti stanovnici živjeli u Kansasu i Oklahomi. Dalje na istok, naseljavanje na poluotoku Niagare u Wellandu, Thoroldu i Port Colborneu bilo je usko povezano u svojem prvom predratnom razdoblju s hrvatskom zajednicom u Pittsburghu, kao što to jasno pokazuje rano organiziranje ogranka HBZ u tom mjestu 1909. godine.

Relativno značajan broj od tridesetak ili tako nešto nastanjenih zajednica u Ontariju i na Zapadu, od kojih ih je 14 bilo u Britanskoj Kolumbiji, obuhvaćao je stotine ljudi u svakoj provinciji, dok se broj putujućih muških migranata penje na tisuće. Broj useljenika koji su pristigli iz Hrvatske i Dalmacije prije 1914. iznosi četiri tisuće ili tako nešto. Relativni nedostatak društvenog razvoja očitovao se i u niskom stupnju kulturnih i skrbnih organizacija kao cjeline. Još tada nije bilo novina na hrvatskom jeziku, izuzmemo li one koje su dobivali iz SAD kao što su Hrvatski svijet ili Domovina. Do Prvog svjetskog rata također nije bilo hrvatskih crkvi i gotovo da nije bilo organizacija nikakve vrste, izuzev ogranka Hrvatske bratske zajednice na Otoku Vancouver te na Poluotoku Niagara. Kako hrvatske zajednice u začecima nisu imale načina obdržavanja hrvatskog jezika izvan kuće, religiozni se život odvijao samo u engleskogovorećim rimokatoličkim župama, a kulturne djelatnosti su se ograničavale na usmenu tradiciju, budući da je stupanj pismenosti u ovom naraštaju doseljenika nije bio osobito visok. Još se više osjećao nedostatak kulturne i narodnosne kohezije među neoženjenim muškarcima, koji su imali malo načina obdržavanja zajedništva izvan svojih smještaja u koje su se skrasili, ili izvan druženja sa svojim mještanima radnicima, odnosno izvan uskog kruga prijatelja iz svojeg sela.

Sagledani iz druge perspektive, rani predratni muški doseljenici bili su otporniji prema kulturi od stalnih zajednica koje bi odmah postajale osjetljive na anglo-kanadsko školstvo, crkve, radnička udruženja i društva, u nedostatku svojih vlastitih institucija. Neoženjeni muškarac radnik, koji je u nizu seoba seljakao tamo-ovamo kod kuće u svojem selu, u Kanadi je bio bez stalna smještaja pa je tako bio još otporniji na asimilaciju u pogledu jezika, vjerskog života ili pak običaja u novoj zemlji. Tek kad bi se oženio i skrasio se na farmu ili pak u urbanu sredinu, započeo bi proces akulturalizacije i malo pomalo gubljenje naslijeđena etničkog identiteta.

Posljednje neslavno poglavlje predratnih muškaraca doseljenika završava se njihovim zlostavljanjem i zatvaranjem u zatvoreničke vojne logore tijekom Prvog svjetskog rata. Izbijanjem rata u kolovozu 1914. i izgovaranjem odanosti austrijskog konzula i ukrajinskog biskupa u Winnipegu, kanadske su se vlasti brzo pokrenule u identificiranje i geografsko ograničavanje kretanja bivših austrijskih rezervista, među kojima je bilo mnogo Poljaka, Ukrajinaca, Hrvata i Dalmatinaca. Dok se rat u Europi razbuktavao te dok su protunjemački osjećaji bujali, neprijatelji saveznika su bili prikupljani i strpani u logore kroz cijelu Kanadu nakon 1916. Među njima je bilo nekoliko stotina Hrvata. “Hrvatsko nacionalno udruženje” u SAD-u uspjelo je spasiti od logora vjerojatno nešto između 300 i 500 Hrvata, koji su – ironično – bili unovačeni u borbu na strani Srbije i kasnije Jugoslavije, kao dio “savezničkih” ratnih nastojanja, pa su tako izbjegli biljeg da ih promatraju kao Austrijance ili Nijemce. Takvi događaji, uvrede i muke koje su podnosili Hrvati koji su pobjegli od vojnih obaveza u Austro-Ugarskoj još su više produbila nepovjerenje i neprijateljstvo prema svakoj vlasti, učinivši ih tako protudržavnijim i u kulturnom pogledu odbojnijim nego ikada ranije.

Boks

Hrvat kao Rocky prije Rockyja. Postao je boksački prvak Južne Amerike, no nije dugo uživao u slavi i bogatstvu

Brojni su naši zemljaci, žitelji Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odlazili “trbuhom za kruhom” već u ranoj mladosti. Najčešće se odlazilo na druge kontinente – Ameriku i Australiju. Oni koji su ranije otišli, čim bi se u dalekom svijetu snašli pomagali su svojim rođacima i prijateljima u rodnom kraju te ih pozivali da pođu njihovim […]

Ukratko, prvi naraštaj Hrvata u Kanadi bio je skroman brojem, a prije kraja Prvog svjetskog rata je u stalnim naseljima živjelo kojih četiri tisuće Hrvata – usprkos činjenici da ih je u to vrijeme vjerojatno bilo dvaput toliko ili više među putujućim radnicima. Dvadesetih godina broj Hrvata se udvostručio ili utrostručio, jer je broj useljenika u SAD bio ograničen, a Kanada je postala privilegirano odredište iz novoosnovanog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Usprkos tomu što nisu bila velika mjesta, nekih 30-ak ubilježenih naselja s Hrvatima, uglavnom u provinciji Ontario i na zapadu, u tim su se mjestima oblikovala vitalne jezgre informacijske mreže, odgojne ustanove i podružnice većih američkih zajednica na jugu. Broj tih zajednica je narastao na više od stotinu naseljenih mjesta kada je otpočela velika gospodarska kriza i omogućio je drugom naraštaju da preživi sve do Drugog svjetskog rata pa i dalje. “Kolumbisari” kao prvi naraštaj spoznali su sami sebe, to su dobro obavili i pri učvršćivanju u Novom svijetu u Kanadi, ispunili su svoje obećanje idućem naraštaju za bolji život.


Anthony W. Rasporich

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje