Vimpi

Puno toga ste propustili ako niste upoznali Borisa Korbara. Recimo, u Clevelandu je s pravim tenkom plašio srbijansku dijasporu

3. ožujka 2021. u 0:01

Potrebno za čitanje: 8 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Privatni album

Boris Josip Korbar “Vimpi” rođen je u Zagrebu 3. ožujka 1943. Pravi sin Zagreba, koji je već bio peti naraštaj bijelog grada. Njegov otac Ivan Korbar (kojeg su također zvali “Vimpi”) preživio je Križni put. Vratio se u Zagreb s kolonom ljudi i bio smješten u koncentracijski logor u gradu. Prepoznao ga je Vida, srbijanski policajac, koji je Ivana poznavao kao dobrog mesara. Vida je otišao do Ivanove supruge Blanke da joj javi gdje se nalazi njezin suprug. Blanka je dovela svoje sinove: Mladena i Vimpija, da vide njihova oca. Vidjevši oca u stanju u kojem je bio, ostavio je dubok utjecaj na Vimpija. Vida je uspio izvući Ivana iz koncentracijskog logora te je tako Ivan ponovno počeo graditi svoj život i svoj posao.

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Obitelj je živjela i vodila svoju trgovinu delikatesama u zagrebačkom naselju Dubrava koje je bilo poznato kao “Pavelićevo naselje”. Vimpi je odrastao igrajući nogomet s dječacima iz susjedstva, idući u školu i vjeronauk – gdje je često bio discipliniran zbog lošeg znanja jer “nikaj od Bogu nije znal”. Tu je bio svećenik fra Zvonko koji je bio ljubazan i brinuo se za njegov napredak. Vimpi bi tog svećenika uvijek spominjao imenom tijekom života. Vimpi je uvijek bio vrlo hrabar i spreman na rizik. Imao je samo 2,5 godine kada je vidio kako vojnici tijekom rata skaču padobranom iz zrakoplova te je htio biti i on tako nešto. Uzeo je obiteljski kišobran, otvorio ga i skočio s balkona. U tom trenutku njegova majka je išla kući iz trgovine i kada ga je ugledala onesvijestila se na ulici. Kada je imao tri godine, dogodila se prva tučnjava dok je pokušao obraniti starijeg brata Mladena. Činilo se da Vimpija ništa ne plaši.

Privatni album

Budući da je bio iz velikog grada, Vimpi se nije bavio samo boksom, već je i igrao nogomet s momčadi iz susjedstva, kao golman. Redovito je bio i u operi, jer mu je teta bila mezzosopran u Zboru Zagrebačke filharmonije i preko nje bi dobivao karte. Tako je i upoznao svoj omiljenu sopranisticu Renatu Tebaldi pa je tijekom cijelog života ostao strastveni ljubitelj klasične glazbe/opere. Vimpi je tjedno uvijek sudjelovao u obiteljskim objedima i noćnim kartanjima u kući svoje bake ili ujaka. Također mu nikakva nevolja nije bila strana. Vida, koji je do tada imao veću poziciju kao policajac strpao ga je u zatvor puno puta zbog malih nezgoda. Jednom je tako bilo kada ga je njegov prijatelj vozio oko Jelačić placa, tada Trga Republike, kada automobili nisu smjeli na trg. Vimpi je sjedio straga i čitao novine dok je njegov prijatelj ponosno vozio trgom, a šef policije Vida čekao je da završe zabavu te ih je strpao u zatvor. Za Vimpija se znalo da je šaljivdžija, uvijek se želeći zabavljati i nasmijati ljude. Voljeli su ga prijatelji od djetinjstva, s kojima je bio u bliskim kontaktima, sve dok nije umro.

Vimpi je počeo boksati kad je imao oko 12. Nije rekao roditeljima, jer se bojao njihove reakcije. Boksao je već nekoliko mjeseci te završio u novinama. Njegov ga je otac pitao tko je taj B. Korbar koji je pobijedio u boksačkom meču? Vimpi se ponašao kao da ne zna što se događa. Međutim, budući da je Ivan bio mesar, njegove su mušterije počele spominjati koliko je Vimpi dobro boksao. Ivan će kasnije biti predsjednik tog boksačkog kluba. Vimpijev trener bio je Emil Krleža koji je i sam bio proslavljeni boksač. Krleža mu je bio trener i kada je boksao u Metalcu, a potom i u Jedinstvu. Vimpijev nadimak među boksačima bio je “životinja”, jer nije pokazivao nikakve milosti u ringu. Postao je poznat kao vrhunski boksač. Bio je “ljevak”, i to ga je učinilo još opasnijim u ringu. Putovao je bivšom Jugoslavijom sa svojim klubom, na turnire, i bio je pravi timski igrač. Mnoge njegove priče tijekom života uključivale su klub i trenera ili odlazak u saunu kako bi smršavio koji kilogram. Uvijek je bio osjetljiv na klupske odnose i na svoj klub je gledao kao na širu obitelj. Boksao je i pobijedio protiv mnogih poznatih boksača, na primjer, Valtera iz Slavonskog Broda, i Jakovljevića koji je bio zlatna rukavica Jugoslavije. Bio je i kandidat za prvenstvo 1960. koje se održavalo te godine u Nišu. Tijekom dva dana imao je pet borbi i osvojio naslov Omladinskog prvaka Jugoslavije. Bilo mu je samo 17 godina. Svojom titulom zapeo je za oko skautima boksačkih klubova. Broj 17 bila mu je omiljena riječ tijekom cijelog života. Sve bi opisivao ili pretjerivao oko broja 17.

Privatni album

Dok je boksao, uspio je završiti tekstilnu školu i radio je u trgovini tkaninama. Jednog je dana bio u trgovini i primijetio kako se zaustavio zatamnjeni Mercedes beogradskih pločica. Iz njega su izišli izviđači i uprava Boksačkog kluba Partizan. Kao što će Vimpi kasnije uvijek reći, zapravo niste mogli reći ne, oni su ga htjeli i vozili su se cijelim tim putem po njega. Ako ne bi pristao, to bi bio kraj njegove karijere. Klubovi preko Drine imali su najbolje trenere i najbolje uvjete za sportaše u usporedbi s ostalim republikama bivše države. Nakon nekoliko dan završio je posao koji je radio te se vlakom uputio novom klubu. Njegova je zaklada bila daleko najjača otkad mu je Krleža bio trener. Uvijek je govorio da je, dok je bio u Partizanu, imao sjajne trenere i liječnike. Dok je boksao za Partizan, imao je natjecanje u Valjevu u Srbiji protiv njihovog vrhunskog boksača. Stadion je bio pun. Bilo je to prvi put da je vidio četničke kokarde u stvarnom životu. Do tog trenutka vidio ih je samo u filmovima i bio je u nevjerici. Okupljeni su vikali “Ubi ustašu”. Ali on je zadržao prisebnost i nokautirao njihovog prvaka. Sportski liječnici i treneri okružili su njegovog protivnika, a Vimpi je otišao u svlačionicu. Kada je izlazio iz svlačionice, vidio ga je u bokserskom dresu, kao da izlazi u ring za borbu. Smatrao je to sumnjivim i rekao: “Druže, na što se spremaš?”, a borac je bahato odgovorio: “Nokautirat ću hrvatsku životinju”. Vimpi je na to rekao: “Sretno!” i otišao. Pričanje ove priče uvijek bi mu tjeralo suze na oči.

Vimpi je bio izabran za reprezentaciju Jugoslavije te se spremao na Olimpijske igre u Tokiju. Započeo je s treninzima, a mjesec dana prije nego što je momčad trebala otići, odjednom ga je zamijenio srbijanski boksač koji je bio slab i koji je na kraju izgubio u prvom kolu u Tokiju. Vimpijevo “hrvatstvo” očito je uznemirilo odbor te su ga kaznili izvlačenjem iz reprezentativnog tima. Otišao je u direktorov ured Partizana i rekao im da prekida ugovor i očekuje da ga isplate u potpunosti. Sjedio i čekao da mu donesu njegovu plaću. Pokušali su mu udovoljiti da ostane u klubu, ali on je odlučio! I otišao natrag u Zagreb.

U Zagrebu je njegova obitelj odlučila izgraditi svoju obiteljsku kuću u zagrebačkom naselju Kvaternikov Trg. Vimpi je uspio pomoći u lijevanju temelja, kada je pozvan u vojsku u Makedoniju 1968. Nakon povratka iz vojske, njegov otac Ivan Korbar preminuo je nakon “teške i kratke bolesti” raka prostate. Imao je samo 59 godina. To je duboko utjecalo na Vimpija pa je dva dana nakon sprovoda otišao u Beč, kako bi se maknuo od te boli.

Spektakularan let iznad mosta u San Pedru koji je napravljen zaslugom Hrvata. Tko je bio Vincent Thomas?

Jedan od najznačajnijih monumentalnih objekata u Kaliforniji, osim proslavljenog Golden Gate Bridgea u San Franciscu, jest također viseći most The Vincent Thomas Bridge u San Pedru. Taj most dugačak oko dva kilometra, od 1940. godine povezuje luku Los Angelesa, odnosno San Pedro, s lukom i gradom Long Beach te preko Terminal Islanda s velikim industrijskim […]

U Beču je Vimpi poluprofesionalno boksao i radio u tekstilnoj trgovini. Nakon otprilike 18 mjeseci Vimpi je dobio turističku vizu za Sjedinjene Američke Države, nakon što je nije mogao dobiti za Australiju. Otišao je u Cleveland, u državi Ohio. Nije znao kada će se vratiti u Zagreb, ali uvijek je to planirao. Prva dva tjedna spavao je na stolu za biljar, a onda je zbog pogrešnog čitanja natpisa završio u vojnom kampu u Teksasu i bio na putu za Vijetnam. U Teksasu su ga pitali poznaje li samoobranu. Nakon što je nokautirao jednog od kapetana američke vojske stavili su ga u vojnu policiju i poslali u Saigon, gdje je služio devet mjeseci. Naime, dok je šetao s još dvojicom vojnih policajaca u Saigonu, ispred njih trojice je bačena granata, a Vimpi je jedini ostao živ, iako je bio u kritičnom stanju. Prebačen je u američku vojnu bolnicu u Njemačkoj, gdje se oporavio. Tada je odlučio da će se umjesto u Zagreb vratiti u Cleveland.

Ubrzo nakon povratka preživio je tešku prometnu nesreću u kojoj je 23 dana bio u komi i izgubio pet litara krvi. Tijekom sljedećih nekoliko godina pisat će majci pisma, iskazujući potrebu da se vrati kući u “svoj Zagreb”, potiskujući stalno tjeskobe nastale zbog Vijetnama i prometnih nesreća, ali nikada u potpunosti se taj plan povratka kući neće ostvariti. Čini se da su ga njemu urođeno preuzimanje rizika i hrabra osobnost zadržavale u Americi. Jedno od njegovih mnogih sjećanja u Clevelandu bilo je kada su on i prijatelj odlučili kupiti pravi vojni tenk. Mislili su da bi bilo smiješno preplašiti lokalni srbijanski kafić. Vozili su tenk ulicom prema kafiću, a kada su ljudi unutra vidjeli kako na njih ide tenk pobjegli su u velikom strahu. Ovaj incident koštao ga je odlaska na sud, a u svoj toj ironiji njegov odvjetnik je bio daljnji rođak Ante Pavelića.

Sredinom 1976. posjetio je Chicago tijekom jednog vikenda te odmah zavolio grad, završio sa svojim životom u Clevelandu i preselio tamo. Godine 1978. upoznao je suprugu Jelenu, hrvatsko-crnogorsku damu katoličkih korijena. Oni su dobili kćer Sandru, 1979. godine. Vimpi je radio kao domar, a 1984. diplomirao na fakultetu Coyne kao vodoinstalater. Kao domar radio je oko 15 godina.

Privatni album

Vimpi je bio uključen u hrvatsku zajednicu u Chicagu, sudjelovao je u prosvjedima ispred jugoslavenskog konzulata, a na 10. travnja uvijek je išao sa skupinom Hrvata na središnji trg (Daley Plaza), kako bi se prisjetio tog značajnog datuma. Bio je uključen u hrvatsku nogometnu zajednicu. Krajem 70-ih i 80-ih bio je golman za klub Croatan “Veterani”, bio je fizioterapeut za klub HRVAT iz Chicaga, kao i potpredsjednik, a početkom 90-ih igrao je za veteransku momčad Gospić Express. Bio je poznat kao zafrkant, uvijek se smijao i bio glavni zabavljač. Voljeli su ga svi koje je upoznao.

Godine 1988. vratio se u Zagreb, u posjet bolesnoj majci. Dok je izlazio iz zrakoplova, policija ga je čekala na dnu stuba. Odveli su ga u policijsko sjedište, gdje se trebao naći sa šefom policije. Za divnog čuda, šef policije bio je Vida. Vida mu je pokazao njegove slike u Washingtonu, Clevelandu i Chicagu, kako prosvjeduje protiv Jugoslavije. Vidino upozorenje je bilo da ne stvara probleme tijekom svog posjeta.

Kada je počeo Domovinski rat, Vimpi je, kao i svi Hrvati, želio pomoći. Preko vikenda je s dobrim prijateljem iz Clevelanda pravio metke. Onda je kupio zrakoplovnu kartu za Njemačku i rekao carini da ide u lov na divlje svinje u Njemačku. Tamo je sjeo u vlak s municijom i krenuo prema Zagrebu. Nekoliko godina kasnije, završila je njegova fotografija s tog puta u političkom časopisu Globus, u članku koji govori o tome kako su se Hrvati dijaspore trudili pomoći hrvatskoj neovisnosti. Na slici je prikazano kako Vimpi spaljuje jugoslavensku zastavu ispred konzulata u središtu Chicaga.

Krajem 90-ih zaposlio se u tvornici strojeva, kao domar. Tvrtka je u njemu vidjela potencijal i potaknula ga da ode na daljnji studij i nauči različite strojeve. Dvije godine je pohađao studij dok je radio kao strojarski šegrt. Nastavio je raditi kao strojar do umirovljenja 2010. godine.

Sredinom 90-ih Vimpi će postati fizioterapeut RWB Adria Chicago. Budući da je bio dio Adrije, to ga je vodilo diljem Sjedinjenih Američkih Država i Kanade na različite turnire. Njegova prirodna ljubav prema sportskom klupskom duhu održavala ga je u vezi s Adrijom kroz sljedećih 25 godina.

Privatni album

Nakon 28 godina izbivanja iz belog grada Zagreba, Vimpi se 2018. godine vratio posjetiti svoje korijene. Vidio je stare prijatelje, a uspomene su mu ispunile srce. U očevoj kući, kojoj je davno pomagao izlio temelj, osjećao se doma i u miru.

Krajem zime 2019. Vimpiju je dijagnosticiran rak prostate te je u ljeto 2020. taj rak brzo preuzimao njegovo tijelo, sve do 7. listopada kada su ga pozvali u svoj dom njegov nebeski Otac i njegov zemaljski otac Ivan.

Zbog JFK-a je došao u Ameriku, Reagan ga je htio u svom kabinetu, a 1963. prijavio se za Vijetnamski rat

Ovaj politički emigrant, aktivist, lobist, fotograf, filmaš, dizajner, grafički umjetnik i povratnik iz SAD-a, najviše se u medijima spominjao početkom 21. stoljeća kada je u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše održana njegova izložba “Hrvati u Americi”. Najviše se tad pisalo o aktivnostima Vladimira Novaka, no vrlo malo o jednom zanimljivom, bogatom i burnom životu. “Rođen […]

Tijekom svog vrlo zanimljivog života uspješno je odgojio Sandru, učio je kako rezati meso onako kako ga je učio Ivan, kako praviti sarmu i ricet, kao što ga je naučila Blanka, kako se braniti, kao što su ga učili svi njegovi treneri i kako biti disciplinirana i marljivo učiti kako bi postigla tri fakultetske diplome, na što je bio tako ponosan.

Sandra Korbar

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje