Mato Šimunović

Dalmatinac u svijetu! U dnevnik mu se upisao američki predsjednik, a u Zagrebu su mu ukrali psa koji ga je pratio iz Buenos Airesa

22. ožujka 2021. u 8:15

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay/Matica

Mato Šimunović živio je u svom rodnom Vrgorcu u Dalmaciji, kamo se vratio nakon maratonskog lutanja po svijetu. A da je ono doista bilo maratonsko najbolje svjedoči njegov dnevnik koji potvrđuje da je punih 19 godina putovao oko globusa i da je u tom vremenu posjetio 70 zemalja i prevalio čak 360 tisuća kilometara.

Hrvat koji je poginuo kao američki junak: Tek smo na pogrebu doznali pravu istinu

Neupućenog putnika u malom mjestu nedaleko od Zadra iznenadit će zgrada škole na kojoj je postavljena mramorna ploča s dvojezičnim englesko-hrvatskim natpisom: “Ova igrališta i radovi posvećeni su uspomeni na časničkog namjesnika Ivicu Jeraka, sina Debeljaka, građanina Sjedinjenih Američkih Država koji je poginuo na dužnosti”. Spomenute objekte namijenjene najmlađim mještanima sela u kojem živi 950 […]

Mato je čovjek srednjeg rasta, gustih obrva i vječito raščupane kose, sklon razgovoru i društvu, skroman i jednostavan kao što su to svi ljudi iz kamenite vrgoračke krajine.

“Odmaram se, čitam novine i igram šah”, poveo je Mato naš razgovor 1963., nakon što smo se upoznali i popili po jednu travaricu.

“Bilo je dosta šetnje po svijetu”, priznao je.

Sa svojih putovanja po svijetu, doma je donio samo jednu stvar koju ne bi prodao ni za kakve novce. To je debela knjiga uvezana u kožu, njegov putni dnevnik. Knjiga je puna izrezaka iz novina, pečata, potpisa, fotografija i drugih dokumenata temeljem kojih je lako zaključiti da se pred vama nalazi čovjek koji govori istinu. Otvorio sam stranice njegova dnevnika i tako smo počeli putovati svijetom…

Mate Šimunović napustio je Vrgorac još 1928. godine. Krenuo je u Buenos Aires gdje je kupio bicikl i stekao svog najvjernijeg prijatelja – psa vučjaka kojemu je dao ime Globus. Iz Argentine je pošao u Čile i za nekoliko mjeseci stigao do Ognjene zemlje gdje se skoro smrznuo.

“Tko joj je samo dao ime Ognjena zemlja, a kada tamo, studen da ti se krv smrzne? Zato se tamo nisam dugo zadržavao. Pošao sam natrag u Argentinu, pa sam kroz Urugvaj, Paragvaj, Boliviju i druge južnoameričke države stigao u Venezuelu, Panamu i kasnije na Kubu”, priznao je naš sugovornik.

Sredinom 1930. godine čovjek i pas stigli su već u Meksiko gdje je Mate posjetio hramove Azteka na poluotoku Jukatanu. U SAD-u je naš Vrgorčanin posjetio Hollywood, kupao se u Floridi, lutao po kanjonima Colorada i divio se slapovima Niagare. U Washingtonu mu se u putni dnevnik upisao predsjednik SAD-a Herbert Hoover.

“Kako ste se financirali na putu”, prekinuo sam ga na trenutak..

“Bio sam skroman. Onoliko, koliko mi je bilo potrebno za život, zaradio sam držeći predavanja. Bio sam čest gost uglednih ljudi, novinskih redakcija, a osobito su mi pomagali iseljenici. Nikada neću zaboraviti susrete s našim ljudima”, naglasio je.

Iz Sjedinjenih Američkih Država pošao je na Aljasku, a zatim je ponovno prešao ocean i stigao u Europu. Bio je u Portugalu i Španjolskoj pa je zatim “skoknuo” u Afriku gdje je posjetio sve sjeverne krajeve, da se opet vrati na europski kontinent. Nakon što je kročio u Italiju, Francusku, Belgiju, Njemačku, Nizozemsku, Dansku i Austriju, eto ga opet u domovini. Neko vrijeme živio je u Zagrebu, no tamo mu se desila neobična zgoda. Lopovi su mu ukrali njegova omiljenog psa Globusa.

Zbog bake i njezinih psovki na hrvatskom postao jedan od najznačajnijih južnoameričkih književnika

Antonio Skármeta rodio se u obitelji doseljenika s Brača, ali na hrvatskom, kako je sam jednom rekao, nažalost zna samo psovati. To je naučio od bake u svojoj rodnoj Antofagasti, po čijoj se kuhinji motao u najranijem djetinjstvu. Iz njezine je kuhinje pošao u svijet s već očitovanim pripovjedačkim darom. Naime, baka je redovito slušala […]

“Poduzeo sam sve da ga nađem. Umalo da me zbog psa nisu poslali na robiju”, prisjetio se.

Naime, u potrazi za psom, lutao je ulicama i trgovima Zagreba i zviždao ne bi li ga dozvao. Tako je stigao i pred Glavni kolodvor. Počeo je snažno zviždati, kada ga odjednom zaustavi neki čovjek.

“Zašto zviždite? Dajte legitimaciju!” Mato je imao samo putnicu. Čovjek ga je odveo u zatvor u Petrinjsku ulicu, gdje je junak naše priče ostao tri dana. Kada je upitao zašto je zatvoren, dobio je u policiji ovaj odgovor: “Zviždali ste protiv kraljice Marije koja boravi u Zagrebu”. Kada je nesporazum objašnjen, Matu pustiše na slobodu. Uskoro je našao svog psa, i to u gradskoj živodernici. Ubrzo zatim napustio je svoj rodni kraj i pošao u Rumunjsku, Bugarsku, Grčku, da bi 1935. godine stigao u Tursku.

“Kako ste se sporazumijevali na putu?”

“Prilično teško dok nisam naučio engleski i španjolski. Putem sam se naučio služiti s još nekoliko jezika, tako da sam se kasnije mogao sporazumijevati i na kineskom, malajskom i indijskom jeziku”, odgovorio je.

Iz Turske je naš putnik stigao preko Male Azije u Siriju, Palestinu, Irak, Afganistan i godine 1937. u Indiju.

Svojom pojavom i psom svugdje je izazivao senzaciju, a njegov putni dnevnik bivao je sve deblji i puniji. U njemu se moglo nabrojiti na tisuće pečata i potpisa. U Indiji je posjetio i glasovitog indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru koji mu je u knjigu upisao specijalnu posvetu: “Vi ste došli k meni da mi dokažete, da ne postoje udaljenosti. Rabindranat Tagore”.

Poslije Indije Mato je posjetio Sijam, Burmu i Malaju, a zatim je kupljenom jedrilicom krenuo u Indoneziju. Tri godine je lutao otocima Indonezije. U njegovu dnevniku otisnuti su pečati s Jave, Sumatre, Bornea, Celebresa, Balija, Sumbave, Timora… Na otoku Baliju gledao je egzotične plesove, a na Borneu upoznao pripadnike plemena Dajaka, lovaca na ljudske glave. Pred obalom Sumatre doživio je velik brodolom. Tada mu je pas Globus spasio njegov putni dnevnik. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, na Borneu, uginuo mu je pas od nepoznate tropske bolesti.

“Izgubio sam svog vjernog prijatelja kojega nikada neću zaboraviti”, istaknuo je.

S Bornea se prebacio na Filipinsko otočje i početkom 1941. godine iskrcao se u Šangaju. Iz Kine je pošao u Mandžuriju, a bio je i u Mongolskoj republici.

“Evo tu su potpisi iz Mongolije”, upozorio me domaćin. “U Mongoliji sam bio primljen kod kana, koji. iskreno rečeno, dotad nije nikada čuo za Jugoslaviju…”

Kada se Šimunović vratio u Šangaj, Japanci su već napali Pearl Harbor. Drugi svjetski rat rasplamsao se u punom zamahu svog zla. Rat je Mato preživio u Kini…

“Jedva sam čekao da prođu ratni dani pa da se vratim i domovinu. Iz Kine sam pošao u Indokinu, Sijam i Burmu i ponovo stigao u Indiju. Preko Irana i Iraka dospio sam do Haife, gdje sam se 2. travnja 1947. godine ukrcao na jugoslavenski parobrod “Podgoru” i za tri tjedna stigao u Rijeku”, dodao je.

VELIKI SPECIJAL! Nagluhom i gotovo bešćutnom svijetu više od pola stoljeća govorio je istinu o Hrvatima i Hrvatskoj

“Čovjek koji nema životnih ideala za koje bi žrtvovao svoj vlastiti život, nije dostojan života.” (Martin Luther King)    Dr. Ivo Korsky po obujmu i kvaliteti svojih intelektualnih doprinosa i osobnih žrtava u uspostavi nezavisne i demokratske države Hrvatske svrstao se u red Hrvata koje s pravom nazivamo hrvatskim velikanima. Golema napisana ostavština iz njegova šezdesetgodišnjeg političkog rada […]

Uskoro je Mato stigao u svoj Vrgorac. Bila je to velika senzacija za njegov rodni kraj jer su svi već mislili da ga odavno nema više na životu. Posljednje godine živote proveo je pišući memoare.


Hrvatska matica iseljenika, 1963.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje