Antonio Skármeta

Zbog bake i njezinih psovki na hrvatskom postao jedan od najznačajnijih južnoameričkih književnika

12. ožujka 2021. u 14:19

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: B. B.

Antonio Skármeta rodio se u obitelji doseljenika s Brača, ali na hrvatskom, kako je sam jednom rekao, nažalost zna samo psovati. To je naučio od bake u svojoj rodnoj Antofagasti, po čijoj se kuhinji motao u najranijem djetinjstvu. Iz njezine je kuhinje pošao u svijet s već očitovanim pripovjedačkim darom. Naime, baka je redovito slušala sapunice na radiju, a u Antofagasti je tada napon često padao pa bi znalo nestati struje baš u zao čas, kada se baka bila pripravila slušati peripetije svojih omiljenih glumaca. Tužnoj baki tada bi elokventni unuk nastavio razvijati priču onako kako je to moglo biti. I u tome je bio toliko uspješan da kada bi struje i bilo, baka bi mu rekla: “Antonio, pričaj mi ti, tebe radije slušam!”

Ocu je ispunila posljednju želju – da počiva u zemlji iz koje je otišao prije 56 godina

Kada je Nikola Oremuš, dugogodišnji pretplatnik časopisa Matica, pročitao članak o projektu TASK FORCE, predložio je svojoj kćerki da pomogne u obnovi njegove ratom porušene domovine. Gdje tu kreće ljubav i povezanost s Hrvatskom, a gdje počinje povezanost s domovinom njezina oca, teško je odrediti. Obnavljala je suhozide na Školjiću, ratom porušene crkve u Daruvaru, […]

Značaj Skármete za južnoameričku književnost potvrđen je s više najznačajnijih nagrada: Premio Planeta za roman Viktorijin ples te Premio Planeta – Casa de América – España za roman Dani duge; dobitnik je i Prix Mèdicis u Francuskoj, Goetheove medalje u Njemačkoj te niza talijanskih nagrada: Grinzane Cavour, Elsa Morante i Ennio Flaiano; za knjigu La Composición dobitnik je priznanja UNESCO-a za dječju književnost. Skármetinoj političkoj korektnosti nema se što prigovoriti: domovinu je napustio 1973. i to kao predavač na studiju književnosti u Santiagu, da bi se vratio tek 1989. kada Pinochet više nije bio na vlasti.

Nakon osnovne i srednje škole u Antofagasti, završio je studij filozofije u Santiagu, a magistrirao je na Sveučilišta Columbia u New Yorku. Proglašen je počasnim doktorom na Colorado College u SAD-u. Predavao je čileansku i hispanoameričku književnost na sveučilištima u Santiagu, Washingtonu, Saint Louisu, Charlottesvilleu, Darmouthu i Bonnu, a sudjelovao je i na skupovima na više od 50 sveučilišta diljem Latinske Amerike.

U Hrvatskoj, u prijevodu Marije Roščić Paro, obavljeno je pet Skármetinih romana: Nerudin pismonoša/Žarka strpljivost, Pjesnikova svadba, Djevojčica i trombon, Victorijin ples i Dani duge.

B. B.

O svojem najvećem svjetskom uspjehu, priči o poštaru koji nobelovcu Pablu Nerudi donosi pisma i s njim razgovara o poeziji, Skármeta je ostavio autobiografski zapis u šarmantnoj knjizi Neruda i nevidljivi čovjek – esejiziranoj biografiji Pabla Nerude, s izborom 20 Nerudinih pjesama; i knjigu i pjesme prevela je na hrvatski također Marija Roščić Paro.

Desetak godina nakon vojnog udara u Čileu, dok je živio u Europi i bio bez novčanih briga zahvaljujući svojim uspješnim filmskim scenarijima, Skármetu je obuzela nostalgija. Čak i više, bila je to prava tjeskoba, opsesivna čežnja za sretnim Čileom, kakav je ostao u njegovu sjećanju. Spremio se na ambiciozan pothvat: nakanio je napisati, kako sam kaže, totalni roman, gigantomahiju u stilu Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza, Školice Julia Cortázara ili Stoljeća prosvijećenosti Aleja Carpentiera. Trebao je to biti roman koji počinje sa stvaranjem svijeta, a završava državnim udarom, koji sadrži sav mit i sve moguće potankosti o Čileu. Za taj zadatak bio je spreman odreći se svega na godinu dana, filmova, čitanja i flertovanja; i dobro mu je išlo, sve dok ga nije posjetio njemački producent.

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Skármeta je baš taj dan napisao prizor u kojemu razgovaraju poštar i Neruda – koji su bili tek dvojica od stotinjak likova tog veledjela u nastajanju – a producent ga je molio da napravi pauzu i napiše za njega neki novi scenarij. Ispijajući čileansko vino Skármeta je tu večer ponavljao ne, ne i ne, sve dok nije rekao da, i potpisao ugovor, dobivši zauzvrat ček s akontacijom. Svoj veličanstveni roman prekinuo je na 475. stranici – da mu se više nikad ne vrati – i nakon nekoliko mjeseci dovršio priču. Scenarij je imao vrlo čudnu i zapetljanu sudbinu kojom se ovdje nećemo detaljno baviti; dovoljno je reći da se producentu svidio te da je svoju moć uvjeravanja, za koju smo već vidjeli da je iznimna, ponovno iskoristio na Skármeti, nagovorivši ga da sam režira taj film. Čileanski pisac to je i napravio 1983., sa solidnim rezultatom, ali i s važnim nusproduktom te avanture: scenarij je pretvorio u roman dug 140 stranica i objavio ga 1985. pod nazivom Žarka strpljivost.

I sada počinje bajka. Talijanski komičar Massimo Troisi, ravan Robertu Benigniju za kojega je u međuvremenu čuo cijeli svijet, nalazi tu knjigu u jednoj napuljskoj knjižari, pročita je u jednom dahu i javlja se redatelju Michaelu Radfordu, čiji mu se film Drugo vrijeme, drugo mjesto veoma svidio. Troisi je Skármetin roman, nastao po scenariju, ponovno pretvorio u scenarij, ali Radfordu se nije svidio. Zatim Radford, Troisi i njegova bivša partnerica Anna Pavignano odsjedaju u hotelu na plaži Santa Monice i rade treću verziju: Neruda nije više u svom domu na Isla Negra 70-ih, nego u Italiji 50-ih, na otočiću Procida u Napuljskom zaljevu. Troisi je želio biti i suredatelj, ali njegovo loše zdravlje, narušeno reumatizmom od kojega je bolovao od djetinjstva, nije mu to dopustilo. Dapače, srce mu je toliko slabo da su sve scene snimljene od prve, eventualno iz druge. Troisi je čak i sve dijaloge snimio unaprijed, za slučaj da ne doživi kraj snimanja. Umro je od srčanog udara dan nakon njegova završetka, u sestrinoj kući, i nije bio u Los Angelesu 1995. kada je film Il postino osvojio Oscara. Ta je priča otada prikazana na stotinama kazališnih pozornica, a adaptirana je i u operu koju je skladao Daniel Catán, dok je ulogu Pabla Nerude premijerno otpjevao Plácido Domingo u Operi u Los Angelesu, da bi nakon toga opera bila izvedena u Beču, Parizu, Meksiku, Čileu i Španjolskoj.

Pod naslovom Nerudin poštar Skármetin roman objavljen je u Čileu 2018. kao znak definitivnog povratka pisca u svoju čileansku domovinu – čijoj će književnosti zauvijek pripadati i koji je u tu književnost uveo svoju hrvatsku pradomovinu.

B. B.

U Čileu je, uz veliki medijski interes, proslavljen 80. rođendan pisca kojega tamo smatraju ravnopravnim Gabrieli Mistral, Pablu Nerudi i Isabel Allende – to je Antonio Skármeta, umjetnik hrvatskih korijena.

Puno toga ste propustili ako niste upoznali Borisa Korbara. Recimo, u Clevelandu je s pravim tenkom plašio srbijansku dijasporu

Boris Josip Korbar “Vimpi” rođen je u Zagrebu 3. ožujka 1943. Pravi sin Zagreba, koji je već bio peti naraštaj bijelog grada. Njegov otac Ivan Korbar (kojeg su također zvali “Vimpi”) preživio je Križni put. Vratio se u Zagreb s kolonom ljudi i bio smješten u koncentracijski logor u gradu. Prepoznao ga je Vida, srbijanski […]

Svečanost je organizirao Universidad de Chile u Santiagu, gdje je pisac diplomirao, a tom prilikom mu je 7. studenog 2020. rektor Sveučilišta Ennio Vivaldi uručio posebnu nagradu – Rektorsku medalju. Prisutni su bili brojni književnici, umjetnici i znanstvenici ne samo iz Čilea, nego i iz drugih južnoameričkih zemalja te SAD-a, Njemačke, Italije i Španjolske.

Boris Beck, Hrvatska matica iseljenika

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje