Pozdrav nakon 33 godine: Župnik je svećenik, ali nije svaki svećenik župnik

Nakon gotovo pola stoljeća svećeništva i 33 godine služenja vjernicima u donjem weinsberškom kraju, vlč. don Mijo Blažanović ispraćen je u mirovinu uz dvodnevno slavlje u Weinsbergu i Ellhofenu. Središnju misu 13. prosinca 2025. u crkvi Svetoga Križa predvodio je pomoćni biskup Thomas Maria Renz.

Bilo je to oproštajno slavlje u kojem se osjetilo ono najvažnije: koliko jedan svećenik može pripadati ljudima. Don Mijo Blažanović, župnik jedne epohe dušobrižnik doline Sulma, ispraćen je u mirovinu u ozračju zahvalnosti, vjere i topline onom vedrinom po kojoj su ga pamtili i Nijemci i Hrvati. Dva datuma, jedna poruka: hvala za godine blizine.

Odlazak u mirovinu nije obilježen tek formalnim „zbogom“, nego dvjema subotama koje su postale velika zajednička uspomena: najprije 6. prosinca u župnoj crkvi sv. Josipa u Weinsbergu, a zatim 13. prosinca u crkvi Svetoga Križa u Ellhofenu. U obje je crkve bilo isto raspoloženje, mješavina ponosa, emocija i tihe spoznaje da se zatvara jedno poglavlje koje je mnogima obilježilo život.

U klupama su sjedili župljani iz Weinsberga, Wimmentala i okolnih mjesta, prijatelji, suradnici, predstavnici društvenih udruga i ekumenski gosti ljudi s kojima je don Mijo godinama gradio zajedništvo. Njegov pastoralni stil, rekli bi mnogi, bio je jednostavan: vjeru živjeti bez velikih riječi, a čovjeka gledati srcem. I zato je kao nit vodilja oproštaja odzvanjala je s oltara don Mijina uzrečica u duhu don Bosca: „Biti radostan, činiti dobro i pustiti vrapce da zvižde”. Tom rečenicom don Mijo je sažeo cijeli svoj život služenja.

Od Donjeg Hasića do Weinsberga: put koji je postao dom

Don Mijo Blažanović rođen je 26. veljače 1950. u Donjem Hasiću u Bosni i Hercegovini. Klasičnu gimnaziju započeo je u Rijeci, a teološki put nastavio u Zagrebu, gdje je zaređen za svećenika 25. srpnja 1978. godine. Nakon prve godine službe otišao je na daljnje školovanje: u Rimu je studirao na Papinskom biblijskom institutu, dio formacije obavio je i u Jeruzalemu, gdje je produbio znanje jezika i Svetoga pisma. Godine 1984. stekao je akademski stupanj licencijata iz Svetoga pisma.

U Njemačku je došao 1985. godine, u župu u Allmendingenu. Nakon sedam mjeseci imenovan je župnim vikarom u Nürtingenu. Dvije godine poslije posao je župnikom župe Sv. Petar i sv. Pavla u Schwiebendingenu gdje je ostao do 1992. Zatim je bio župnik sv. Oswalda u Wimmentalu, a od 2005. preuzeo je i službu u zajednici sv. Josipa u Weinsbergu te zatim i župničku odgovornost. Trideset i tri godine u jednoj sredini dovoljno dugo da te ljudi ne doživljavaju kao „svećenika koji je došao“, nego kao nekoga „tko je naš“.

Misa u Ellhofenu i rečenica koja je sažela teret službe

Središnje oproštajno slavlje 13. prosinca 2025. u Ellhofenu predvodio je pomoćni biskup Thomas Maria Renz. U svom misnom obraćanju govorio je o don Mijinu životnom putu, o njihovu dugogodišnjem poznanstvu i prijateljstvu, ali i o onome što vjernici možda najviše prepoznaju: o ljubavi prema Evanđelju i prema životu. Prema onom svakodnevnom, ljudskom, u kojem se vjera pretače u djela, a svećenik postaje čovjek od povjerenja.

Jedna biskupova rečenica, izgovorena s blagim osmijehom, ostala je mnogima urezana kao jednostavan sažetak župničke odgovornosti: „Župnik je svećenik, ali nije svaki svećenik župnik”. U toj kratkoj misli bila je pohvala i zahvalnost za teret koji je don Mijo nosio godinama mirno, postojano, bez potrebe da se ističe.

Liturgiju su glazbom upotpunili Urbanissimo Wimmental i Glazbeno društvo Ellhofen, a nakon mise druženje se nastavilo u župnoj dvorani uz domjenak baš onako kako bi don Mijo volio: da se ljudi ne raziđu brzo, nego da ostanu jedni s drugima.

Riječi koje su dotaknule iseljeničko iskustvo

U pozdravnim govorima, uz moderaciju Elisabeth Labenski, izmjenjivali su se pastoralni suradnici, predstavnici župnih zajednica, općine i društvenog života, kao i ekumenski gosti. No posebno emotivno odjeknula je poruka Josipa Juratovića, bivšeg zastupnika u njemačkom parlamentu, koji je u nekoliko rečenica dotaknuo ono što u tišini nosi mnogo ljudi iz iseljeništva: “Dragi Mijo, ono što nas obojicu povezuje nije samo zajedničko podrijetlo, nego i iskustvo iščupanosti iz korijena, koje nikada nismo do kraja preboljeli, te poštovanje i duboka zahvalnost prema našoj drugoj domovini koju su nam, svojim srcem i dobrotom, darovali brojni ljudi ovdje”.

U crkvi punoj ljudi te su riječi zvučale kao istina koja ne treba pojašnjenje i kao priznanje svećeniku koji je znao spojiti korijen i put, domovinu i novi dom, hrvatsku priču i njemačku svakodnevicu.

Trag u zajednici: od oltara do karnevalskog “Helau!”

Gradonačelnik Ellhofena Felix Pontow zahvalio je don Miji riječima da je „uvijek bio tu kada smo vas trebali u svim našim sretnim i tužnim trenucima“. A upravo se u toj jednostavnosti vidjelo koliko je don Mijo bio prisutan: u krštenjima i vjenčanjima, u posjetima bolesnima, u oproštajima na sprovodima ondje gdje se život zgušnjava i gdje je čovjeku najpotrebnija riječ koja ne glumi snagu, nego je daje.

Mnogi su spominjali njegov „veseo duh“, spremnost na šalu i lakoću rješavanja problema bez dramatiziranja, s povjerenjem u ljude. Don Mijo je, govorilo se, znao suradnike pustiti da rade „na svoj način“, ohrabrujući ih da rastu. I zato je oproštaj imao obiteljski ton: uz crkveni program bile su i glazbeno-scenske točke: dječji/plesni nastup “Tanzmariechen” i glazbeni prilozi “Melody Farbenheim” puhački orkestar – kao mala zahvala čovjeku koji je znao radost unositi u zajednicu.

A onda i prizor koji je mnogima izmamio osmijeh kroz suze: predsjednik karnevalskog društva, čiji je član bio i sam don Mijo, ispratio ga je karnevalskim pozdravom „Helau!“ Taj trenutak bio je više od simpatičnog detalja, on je bio dokaz pripadnosti. Don Mijo nije bio svećenik „iznad“ ljudi, nego među njima: svećenik oltara i svećenik ulice, duhovnik i prijatelj, čovjek kojem se dolazilo i kad je teško i kad treba podijeliti radost.

Veza s hrvatskom zajednicom: vjera, identitet i pomaganje u ratu

Don Mijin trag nije ostao samo u njemačkim župama. Još 1991. sudjelovao je u iniciranju osnivanja podružnice Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ (Matica hrvatska) u Ludwigsburgu, spajajući, kako su to opisivali njegovi suradnici, vjeru i identitet, domovinu i iseljeništvo. Predsjednik društva Višeslav Puljić zahvalio mu je na tom iskoraku i podsjetio na don Mijin snažan angažman za vrijeme Domovinskog rata, kada je pomagao unesrećenima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. I njemački kolege i dužnosnici iz njegova okruženja, reklo se, potvrđivali su koliko je don Mijo u ratnim godinama bio zauzet i koliko je ljubav prema rodnom kraju pretvarao u konkretno djelovanje.

Kao hrvatski svećenik u njemačkim župama don Mijo je kroz desetljeća savladao jezik i mentalitet, ali – govorili su ljudi, nikada nije izgubio ono svoje: toplinu, naglasak koji te podsjeti odakle dolazi, i sposobnost da spaja.

Ni u mirovini – bez služenja

Iako formalno odlazi u mirovinu, don Mijo je poručio da će, koliko mu zdravlje dopusti, i dalje pomagati u pastoralnom radu te ostati na raspolaganju zajednici. A župljani su na to odgovorili onako kako se odgovara čovjeku koji je bio „njihov“: ne rečenicama, nego pogledima, stiscima ruke, dugim zadržavanjem nakon mise kao da nitko ne želi prvi krenuti kući.

Jer, to je možda i najveća istina ovih oproštajnih dana u Weinsbergu i Ellhofenu: odlazi župnik jedne epohe, ali ostaje svećenik blizine. Ostaje trag u ljudima, u zajednici, u onim malim pričama koje će se prepričavati tiše od velikih govora i zato dulje trajati.

Ključne riječi #Felix Pontow #Thomas Maria Renz #vlč. don Mijo Blažanović