Privlačenje dijaspore jedini je preostali bazen za spas hrvatske države i gospodarstva

Republika Hrvatska na temelju svojih ustavnih obveza, osim o vlastitim građanima, dužna je skrbiti i o interesima te pravima svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu te promicati njihove veze s domovinom. To se odnosi kako na pripadnike hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te manjinske skupine hrvatskoga naroda u susjednim zemljama – kojima Hrvatska treba biti jamac očuvanja identiteta te branitelj specifičnih interesa i opstojnosti – tako i na hrvatske iseljenike i hrvatsku dijasporu diljem svijeta. U tu je svrhu Republika Hrvatska 5. svibnja 2011. godine usvojila Strategiju, a 26. listopada 2011. proglasila i poseban Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, čime je pravno uređeno ovo pitanje.

Ovaj se članak bavi samo jednim, posebno važnim segmentom spomenute Strategije. Točnije, riječ je o Nacionalnom planu razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske do 2027. godine. Taj je srednjoročni akt izrađen u okviru Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a Vlada Republike Hrvatske usvojila ga je u srpnju 2022. godine.

Svakako treba pozdraviti činjenicu da je nakon dva neuspjela pokušaja uspostave ministarstva koje bi brinulo o Hrvatima u iseljeništvu i dijaspori (Ministarstvo iseljeništva 1990. – 1992. te Ministarstvo povratka i useljeništva 1995. – 1999.), 2024. godine konačno osnovano Ministarstvo demografije i hrvatskog useljeništva kao samostalno tijelo državne uprave.

Iz samoga je naziva vidljivo da je misija ovog Ministarstva demografska revitalizacija zemlje. Ona bi se teško mogla ostvariti bez poticanja povratka hrvatskih iseljenika u domovinu i useljavanja novijih generacija pripadnika hrvatske dijaspore. U vezi s tim, Ministarstvo je pokrenulo više projekata te izradilo Strategiju demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine. To je ujedno prvi akt strateškog planiranja povezan s demografskim izazovima nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

ANALIZA NACIONALNOG PLANA: DEKLARATIVNOST VS. PRAKSA

Strategija demografske revitalizacije ne sadrži konkretne mjere demografskog oporavka i useljavanja hrvatskih iseljenika i potomaka Hrvata iz dijaspore, već postavlja strateške ciljeve i smjernice za javne politike. Konkretne aktivnosti obuhvaća drugi akt – Nacionalni plan razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske do 2027. godine. Njime se kroz konkretne mjere, projekte i strategije nastoji unaprijediti odnose, ojačati veze te očuvati identitet naših sunarodnjaka izvan granica domovine. Također se nastoji osnažiti položaj Hrvata u BiH i hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama, potaknuti osjećaj zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske te osigurati uvjeti za povratak i useljavanje. Nacionalni plan obuhvaća pet kategorija: Hrvate u BiH, hrvatsku nacionalnu manjinu, hrvatsko iseljeništvo/dijasporu, povratnike i useljenike iz hrvatskog iseljeništva/dijaspore te građane RH.

Prvi put u ovako važnom strateškom dokumentu hrvatsko iseljeništvo i dijaspora prepoznati su kao dva ključna čimbenika u projektu demografske obnove. Zbog toga je potrebno razmotriti pozitivne i negativne karakteristike ovog dokumenta, koji je u provedbi od 2022. godine, kako bi njegova primjena u praksi bila što učinkovitija i donijela očekivane plodove. U dijelu Nacionalnog plana u kojem su odeđeni posebni ciljevi, mjere i aktivnosti, naglašava se potreba za globalnom prepoznatljivošću RH te jačanjem njezina međunarodnog položaja i uloge. Taj bi sadržaj trebao biti u domeni djelovanja hrvatskih iseljenika, dok bi demografska revitalizacija bila u domeni povratništva i useljeništva. Time se veliki dio planiranja demografske obnove stavlja na leđa upravo ovih dviju kategorija Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Vizija Hrvatske prema tom srednjoročnom planu do 2027. godine glasi: Hrvatska je, ili bi trebala biti, „konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve.“ Unutar te vizije zanima nas kakav je stvarni odnos i koje se mjere provode prema hrvatskom iseljeništvu danas, pri kraju planiranog razdoblja.

Ako su, kako se navodi u Nacionalnom planu, hrvatsko iseljeništvo i dijaspora konačno „integralni i punopravni dio hrvatskog društva i kulture te punopravni dio jednoga i nedjeljivoga hrvatskog naroda bez obzira na njegovu rasprostranjenost diljem svijeta“, postavlja se pitanje kako se to ogleda u praksi.

Kada govorimo o povratku, najprije moramo ukazati na činjenicu da ne postoji zakonska definicija pojma „povratnik“. Naime, država priznaje trend povratka i u skladu s tim donosi mjere i projekte, ali zanemaruje činjenicu da veliki kontingent ljudi hrvatskih korijena ne pripada povratničkoj populaciji. Oni pripadaju isključivo kategoriji useljenika (iako imaju hrvatske korijene), što zahtijeva sasvim drukčiji pristup problemu – točnije, riječ je o useljeničkoj politici spram pripadnika hrvatskog naroda iz trećih zemalja.

To se prvenstveno odnosi na veliki bazen pripadnika druge i kasnijih naraštaja potomaka iseljenika u zemljama Južne Amerike. Hrvatska država u njima vidi potencijalne doseljenike, ali Nacionalni plan ne predviđa učinkovito i brzo rješavanje niza njihovih gorućih pitanja. To su: zdravstveno i mirovinsko osiguranje, smještaj, dječji vrtići, školovanje, priznavanje i vrednovanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija, intenzivni tečajevi jezika te uredi za prihvat i informativni pultovi. Nepostojanje bilateralnih ugovora između Hrvatske i niza južnoameričkih zemalja ostavlja potencijalne useljenike na brisanom prostoru. Zbog toga veći broj njih, nakon dolaska u Hrvatsku i eventualnog pohađanja tečaja jezika, s hrvatskim dokumentima jednostavno odlazi u Španjolsku ili Portugal.

Nije moguće jasno postaviti ciljeve reintegracije i repopulacije ako nije zadovoljen osnovni kriterij pri poticanju useljavanja potomaka Hrvata iz Južne Amerike, a to je jasna diferencijacija kategorije useljenika od klasičnih „povratnika“. To iziskuje rješavanje cijele palete ranije navedenih potreba radi lakše i brže integracije u hrvatsko društvo. U tom bi se paketu mjera trebale naći i jedinice lokalne samouprave koje bi, u suradnji sa središnjom vlašću, jasno odredile potrebe i mogućnosti svojih sredina (posao, stambeno pitanje, škole, vrtići, tečajevi jezika, zdravstvena i socijalna skrb).

Za takav iskorak u planiranju useljavanja kao zasebne kategorije Hrvata izvan RH potrebno je uzeti u obzir čimbenike šireg spektra: ljude u fertilnoj dobi, stupanj njihova obrazovanja, veličinu obitelji, tehnološku pismenost, stupanj financijske neovisnosti te njihova osobna očekivanja. U toj populaciji treba računati na one koji žive u zemljama s lošijim životnim prilikama i ne govore hrvatski jezik, ali i na neznatan broj onih koji materijalno ne oskudijevaju, već imaju osobne, specifične pa i avanturističke motive za doseljavanje.

GENERACIJSKI JAZ, INFRASTRUKTURA I BIROKRATSKI KOSTUR

Što se tiče populacije hrvatskih iseljenika i članova dijaspore koji ostaju živjeti izvan Lijepe Naše, Nacionalni plan bi također trebao unaprijediti strategiju pružanja pomoći tim zajednicama. Povijest nas uči da su hrvatski iseljenici sami, bez pomoći iz domovine, izgradili tisuće domova, crkava i klubova po svijetu, opremali ih, osnivali folklorna društva i kupovali instrumente te organizirali gostovanja, nimalo ne oviseći o pomoći izvana.

Danas jedan dio društava i udruga za svoje programe prima simboličku pomoć od Republike Hrvatske. To je pohvalna gesta hrvatske države kojom podupire skrb o nacionalnom identitetu svojih iseljenika, no nije dobro da se Nacionalni plan temelji isključivo na očuvanju bazične kulturne autonomije kroz potpore tradicionalnim institucijama (Crkva, folklor, sport). Novi naraštaji iseljenika brojne su aktivnosti i mreže prebacile u virtualni svijet, gdje vrlo agilno promoviraju Republiku Hrvatsku i njezin kulturni identitet. S druge strane, klasični klubovi i društva u iseljeništvu polako se gase te je sve manje potrebe za održavanjem tradicionalnih dijasporskih središta za okupljanje.

Postojeći Nacionalni plan najveću pozornost posvećuje mjerama usmjerene na tradicionalne udruge, dok su mlađi naraštaji, tehnološki stručnjaci i visokoobrazovani povratnici zanemareni. Ne pridaje se dovoljno pažnje generacijskom i tehnološkom jazu između stare i nove dijasporske zajednice. Mladi se danas služe novim tehnologijama te se povezuju na virtualnim mrežama, nimalo ne oviseći o financiranju tradicionalnih udruga koje polako odumiru i gube svoju centripetalnu funkciju u globaliziranom društvu. Čak i tamo gdje država osigurava potpore za prijavu projekata, praksa na terenu pokazuje da su procedure previše komplicirane, birokracija prespora, a isplate sredstava često kasne. To se izrazito negativno odražava na likvidnost i sposobnost provedbe planiranih programa.

Područje informiranja zaseban je problem koji zahtijeva snažniji i sveobuhvatniji pristup potencijalnim korisnicima. Danas su informacije fragmentirane i pasivno pozicionirane na internetskim stranicama Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske u Zagrebu, umjesto da se proaktivno i digitalno plasiraju u 38 država u kojima Hrvati žive. Pritom se često zaboravlja i na izraženu jezičnu barijeru s kojom se susreću pripadnici trećeg i četvrtog naraštaja iseljenika.

Ipak, najveća slabost Nacionalnog plana njegova je pretjerana usklađenost s UN-ovim ciljevima održivog razvoja (SDG – Sustainable Development Goals) i općim smjernicama Europske unije o slobodi kretanja radnika. To rezultira tromom administracijom, dezorijentiranošću tražitelja i nedostatkom pravodobnog informiranja. Trenutačni Nacionalni plan odnosa s Hrvatima izvan Republike Hrvatske postavljen je previše deklarativno i reaktivno. Iako točno mapira heterogenost dijaspore i povratnika, on pati od kroničnog nedostatka konkretnih zakonodavnih rješenja i pretjeranog, pasivnog oslanjanja na opće politike Europske unije.

KOMPARATIVNI PRIMJERI: IRSKA, PORTUGAL I IZRAEL

S obzirom na to da Hrvatska proživljava najteži demografski slom i krizu radne snage u svojoj modernoj povijesti, dosadašnji “tržišno neutralni” pristup unutar pravila EU-a više nije dovoljan. Pravila europskog zajedničkog tržišta i zabrana državnih potpora pisana su iz pozicije bogatih zemalja primateljica radne snage, poput Njemačke ili Irske. Za te zemlje slobodna fluktuacija znači dobitak, dok za Hrvatsku predstavlja trajni gubitak biološkog i ekonomskog supstrata.

U tom se smislu treba ugledati na zemlje koje su dokazale da je radikalne demografske mjere moguće provesti usprkos krutim pravilima Europske unije. To izravno demantira kreatore hrvatske javne politike koji uporno tvrde da su radikalni demografski i povratnički potezi „nemogući“.

Irska je devedesetih godina prošlog stoljeća bila u sličnoj poziciji u kakvoj je Hrvatska danas. Umjesto pasivnog promatranja odljeva mozgova, uveli su agresivnu poreznu politiku. Država je osnovala posebne agencije koje su ciljano mapirale irsku dijasporu u SAD-u i Velikoj Britaniji, nudeći im povratak uz jamstvo zaposlenja u novoosnovanim tehnološkim sektorima koji su imali povlaštene porezne stope (stopa poreza na dobit od samo 12,5 posto). Irska je iskoristila svoje pravo na porezni suverenitet unutar EU kako bi preko vlastite dijaspore privukla globalne tehnološke divove.

Portugal je tešku ekonomsku krizu i masovno iseljavanje mladih iskoristio kako bi unutar europskih okvira progurao izvanredne nacionalne mjere. Pokrenuli su program (poznat kao Program Regressar) koji povratnicima nudi čak 50 posto popusta na porez na dohodak tijekom prvih pet godina od povratka. Dodatno, država izravno isplaćuje fiksne financijske potpore za troškove preseljenja, nostrifikaciju diploma i putne troškove za cijelu obitelj. Iako je Portugal krajem 2023. godine modificirao svoj opći porezni režim za nerezidente (NHR), odmah je uveo nove, ciljane poticaje za stručnjake i povratnike, a EU nikada nije kaznila Lisabon jer su ove mjere brendirane kao ključni alati ekonomske i demografske stabilizacije zemlje.

Hrvatska je tek nedavno počela pratiti ove trendove uvođenjem mjere petogodišnjeg oslobođenja od poreza na dohodak za povratnike. Međutim, problem ostaje u tome što te mjere u praksi kaskaju za administrativnim i integracijskim potrebama na terenu, čineći ih tek djelomično učinkovitima.

Izrael je najradikalniji i najuspješniji svjetski primjer rješavanja demografskog opstanka kroz suradnju s dijasporom. Izraelska je država donijela povijesni Zakon o povratku i integracijsku košaricu. Svaki pripadnik izraelskog naroda u dijaspori ima automatsko pravo na državljanstvo, a država ne čeka da se povratnik sam snađe. Useljenik već po dolasku u zračnu luku dobiva „Košaricu integracije“ (Sal Klita) – izravnu financijsku pomoć za prvih šest mjeseci života, besplatno i obvezno učenje jezika (Ulpani), porezne olakšice na kupnju nekretnine i automobila te u potpunosti subvencionirano visokoškolsko obrazovanje.

PREPORUKE ZA RADIKALNI ZAOKRET JAVNE POLITIKE

Budući da je Hrvatska demografski među najugroženijima, ona u Bruxellesu mora izboriti status iznimke. Politika privlačenja vlastite dijaspore i povratnika ne smije se tretirati kao “diskriminacija na tržištu rada EU-a”, već kao legitimna mjera nacionalne sigurnosti i opstanka države. Oslanjanje na EU fondove opće namjene neće vratiti ljude; za to su potrebne agresivne, ciljane i nacionalno osmišljene povlastice. Administracija mora postati proaktivni menadžer, a ne birokratska kočnica.

A. Ekonomske i porezne povlastice (Suverene mjere izvan standardnog EU okvira)

Preporuka 1: Uvođenje „Hrvatske povratničke ekonomske zone“ (po uzoru na Portugal i Irsku). Potrebno je izboriti i implementirati pravo na višegodišnje potpuno oslobođenje od poreza na dohodak i poreza na dobit za povratnike (i njihove potomke) koji otvaraju proizvodne pogone ili start-up tvrtke u RH. Ako druge članice EU na to gledaju s nesimpatijom, RH se mora pozvati na ugovore o EU koji dopuštaju izvanredne mjere u slučaju ugrožavanja vitalnih nacionalnih interesa (demografski slom).

Preporuka 2: Agresivni stambeni poticaji u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave [JLP(R)S]. Država mora, mimo standardnih EU pravila o tržišnom natjecanju, izravno subvencionirati gradnju kuća i dodjelu građevinskog zemljišta isključivo za obitelji povratnika i useljenika iz dijaspore, kao i za mlade obitelji u demografski opustošenim regijama.

B. Hitno zakonodavno i diplomatsko djelovanje

Preporuka 3: Hitna kodifikacija i „Lex povratnici“ (po uzoru na Izrael). Donijeti jedinstveni zakon koji uklanja sve administrativne prepreke za dobivanje državljanstva potomcima iseljenika do bilo kojeg koljena, uz automatsko priznavanje inozemnih diploma u roku od maksimalno 7 dana.

Preporuka 4: Jednostrani zdravstveni i mirovinski „premostivi fond“. Za povratnike iz zemalja s kojima RH nema potpisane ugovore (poput Južne Amerike), država mora iz proračuna jednostrano preuzeti i osigurati prijelazna prava na zdravstvenu skrb i minimalnu nacionalnu mirovinu, umjesto da se čekaju višegodišnji tromi diplomatski pregovori.

C. Digitalna transformacija i modernizacija potpora za udruge na terenu

Preporuka 5: Radikalno pojednostavljenje pri odobravanju novčanih potpora. Uvesti sustav mikro-vaučera za organizacije Hrvata izvan RH. Umjesto stotina stranica birokratskih izvještaja za odobrenih nekoliko tisuća eura, potrebno je uvesti digitalno izvještavanje kroz brzu, desetominutnu formu. Financiranje se mora obavljati unaprijed (predujam), a ne retroaktivno, kako bi se očuvala likvidnost udruga.

Preporuka 6: Digitalni „One-Stop-Shop“ i virtualni mentori. Izraditi aplikaciju i portal preko kojeg potencijalni povratnik rješava sve dokumente prije nego što uopće kroči na tlo RH, uz dodijeljenog osobnog administrativnog koordinatora (mentora).

ZAKLJUČAK

Provođenje demografske i useljeničke politike prema pravilima namijenjenima stabilnim zapadnim ekonomijama autoput je u vlastiti nestanak. Republika Hrvatska u odnosima s Hrvatima izvan RH mora prestati biti puki administrativni izvršitelj europskih smjernica i postati agresivni menadžer vlastitog povratka.

Primjeri Portugala, Irske i Izraela dokazuju da države koje su preživjele duboke krize nisu čekale dopuštenje međunarodnih tijela, već su same nametnule svoje prioritete. Privlačenje i integracija dijaspore jedini je preostali bazen za spas hrvatske države i gospodarstva, a ovaj tekst nudi jasan, artikuliran i odlučan hodogram za ostvarenje tog povijesnog cilja.

Ključne riječi #povratak dijaspore #Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske #Tuga Tarle