Tko je čovjek koji više od 30 godina povezuje Hrvate u Argentini? ‘Potomci iseljenika nerijetko se suočavaju s nedostatkom konkretne institucionalne potpore’

Publicist José Maria Vrljicak iliti Joza Vrljičak, urednik časopisa i portala Studia Croatica iz Argentine, govori o suvremenoj južno-američkoj iseljeničkoj publicistici na španjolskome jeziku u prigodi 30. obljetnice izlaska toga časopisa na Internet. U proteklih 30 godina zabilježeno je više od 15 milijuna posjeta na toj prestižnoj hrvatskoj mrežnoj stranici u Latinskoj Americi… Revija Studia […]

Inovativno poduzetništvo ovog povratnika iz Amerike, koji se posvetio ekološkoj proizvodnji hrane prema tradicionalnoj hrvatskoj recepturi, temelji se na transnacionalnome kulturnom kapitalu i društvenim mrežama stečenim u prekooceanskoj dijaspori, uključujući i neobičan hobi umjetničke provenijencije poput filma. No, uhodani posao osjetljivih prehrambenih proizvoda s okusima iz poduzetnikova djetinjstva mogle bi omesti nepredvidive američke carine.

Posrijedi je tvrtka od stotinjak zaposlenih, koja ulazi u naše rijetke uspješne izvoznike organski proizvedenih džemova i namaza uglavnom u Ameriku, gdje višestoljetno živi dvomilijunska hrvatska zajednica. Iza uhodanoga izvoznog posla krije se nesvakidašnja priča o ljubavi djeda i unuka, a koja je prerasla u svjetski brend „Dida Boža“ u obliku srcolikih teglica ukusnih prirodnih džemova od smokava i drugog autohtonog bobičastog voća, te namaza s maslinovim prerađevinama simboličnog imena „Dalmatia“, koje proizvodi ova spomenuta tvrtka iz Sračinca, poduzetnika Nebojše Čupina iliti Neba Chupina, kako mu glasi amerikanizirano ime i prezime.

Nije ga lako pratiti u poslovnim izazovima jer je i u ranim šezdesetima još uvijek pustolovnoga duha. Ne boji se rizika, ostvarivši pri tome trostruku karijeru veslača, inženjera strojarstva, te naposljetku filmaša, koji paralelno vodi uspješnu prehrambenu tvrtku iz Sračinca, čiji je izvozni prihod prošle godine dosegnuo 10,6 milijuna eura. Od toga je u izvoz za SAD otišlo džemova u vrijednosti od 8,8 milijuna eura. Drugim riječima, više od 80 posto Chupinovih teglica džema od smokava, borovnica i jagoda te namaza od maslina plasira se u SAD, a preostalih 20 posto distribuira se u Hrvatskoj, te Kanadi, Nizozemskoj, Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Australiji, Maleziji, Japanu i Indoneziji, odakle potječe Chupinova supruga Grace. Jasno, najveći dio zarade ostvaruje prodajom u prestižnom lancu trgovina zdrave hrane Whole Foods Market, koji ima zahtjevnu klijentelu u više od 500 američkih metropola u sklopu trgovačkog diva kakav je Amazon.

Dokazali smo da nismo ni fašisti ni teroristi

Ovih je dana istaknuti publicist, povjesničar, političar i diplomat s polustoljetnom američkom adresom Mate Meštrović navršio okrugli 95. rođendan pa smo poželjeli, uz riječi zahvalnosti, prisjetiti se njegovih osobnih prinosa uspostavi hrvatske neovisnosti i to s čelne pozicije kultnog emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća. Povijesni kontekst statusa hrvatskoga naroda u drugoj polovici burnog 20. stoljeća, i […]

Nebojšina tvrtka posjeduje brojne certifikate te sustave upravljanja kvalitetom i sigurnošću hrane prema regulativi Europske unije kao što su HACCP, IFS Food, HALAL te američki standard The National Organic Program (NOP).

Uspješni inženjer strojarstva i menadžer izgleda kao tipičan hrvatski dionik suvremene mobilnosti naših visokoobrazovanih ljudi, kojima je onodobna pandemija koronavirusa skrenula pozornost na ljepote suživota čovjeka s prirodom, jer među motivima Nebojšina povratka ključna je bila težnja za laganijim tempom života te sigurnijim životnim stilom. S dvoje odrasle djece (koja u Zagrebu trenutačno pohađaju Britansku međunarodnu školu), rođeni Zagrepčanin dalmatinskih korijena vratio se u domovinu, nakon što je od studentske dobi deset godina živio u Bostonu, zatim sljedećih desetak na Floridi da bi se naposljetku okušao u slavnoj metropoli filmske industrije u Los Angelesu, kamo ga je dvijetisućitih privukao (baš u nezgodno vrijeme pandemije) njegov nesvakidašnji hobi – filmska produkcija i gluma, kojoj se okrenuo u svojim četrdesetima nakon menadžerskih stresnih poslova.

Podsjetimo, inovativni poduzetnik i povratnik Nebojša Čupin iliti Neb Chupin, rođen u Zagrebu u obitelji dalmatinskih korijena, u SAD je otišao kao student strojarstva i veslač (1989.). Osvojio je sportsku stipendiju na sveučilištu Northeastern u Bostonu te ondje diplomirao (1992.). Radio je u struci kao inženjer strojarstva, ali i stručnjak u telekomunikacijama, okušavši sreću u američkim tvrtkama kao što su MIT Plasma Science and Fusion Center, Gillete, Cignal ili pak Nextel, dok je usporedno sa svojom kolegicom Amerikankom Maiom Magee (od 1994.) razvijao tvrtku za distribuciju hrane Dalmatia Import Group. U početku su prodavali Kraševe čokolade i proizvode na bazi maslinova ulja. No, posao je ojačao tek s prodajom prirodnih džemova od smokava, koji je začas osvojio Amerikance, jer se odlično sljubljuje sa sirom.

Povratnik iz Kanade otvorio u Zagrebu Muzej povijesti videoigara. Svoj studio prodao je za 76 milijuna dolara

Muzej povijesti videoigara, otvoren ovih dana u srcu Zagreba u Draškovićevoj 10, utemeljio je IT poduzetnik i povratnik iz kanadskoga Londona Damir Šlogar, koji je u globalnoj igračkoj industriji više od četiri desetljeća. Posrijedi je prvoklasna urbana atrakcija s jedinstvenim postavom u ovome dijelu Europe, a rezultat je Šlogareva privatnog ulaganja vrijednog više od dva […]

Uz džem od smokava, Čupinov tim proizvodi džemove od višanja, kupina, borovnica, dunja, jagoda i šipka te čarobni džem od smokava s narančom po tradicionalnoj dalmatinskoj recepturi. Ta receptura upućuje da se iza naziva brenda krije njegov djed, ekonomist Božidar Čupin iz Vodica pokraj Šibenika, dok bi strateški uzor u poslu mogao biti Nebov otac Nikola – znanstvenik u polju biotoplifikacije Lijepe Naše i nekadašnji hrvatski olimpijac, koji je razvio tvrtku koja se bavila primjenom obnovljivih izvora energije.

Očigledno su Vodičani (djed Božo i otac Nikola) Nebojši bili životno nadahnuće prepoznatljivo i u odvažnosti izgradnje tvrtke Hermes International, a prema onoj dalmatinskoj pjesmi kako „u šoldima nije sve“ i naš se Neb u vrijeme pandemije (2020.), u naponu menadžerske karijere, vratio u sigurno okružje svoje rodne zemlje.

Nakon što je posao u ekološkoj proizvodnji džemova u domovini Hrvatskoj u županiji varaždinskoj krenuo, nemirni Nebov duh ponovno se aktivirao u hobiju pa je godinama snimao i producirao filmski pothvat čija je radnja snimana u fascinantnim primorskim krajolicima Lijepe Naše na Jadranskome moru u srcu Mediterana, uključujući djedovinu u čudesnim pejsažima Vodica. Tako je ovih proljetnih dana (točnije 8. ožujka 2026.) u metropoli filmske industrije u Los Angelesu i to u prestižnoj holivudskoj dvorani Saban Theatreu uspješno održana svečana premijera filma „Gospodar Oluje“, čiju produkciju potpisuje naš Neb Chupin, američko-hrvatski filmski producent, glumac i poduzetnik.

Bio je računalni genij u Jugoslaviji kojem je bilo zabranjeno imati – računalo i stan. U Australiji je ostvario svjetski uspjeh!

Ovih su dana, točnije 16. siječnja 2026., u Zagrebu dodijeljene godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u protekloj godini. Nagradu za životno djelo primio je Tomislav Mikulić, s višedesetljetnom australskom adresom, pionir u području računalne grafike, animacije i digitalne umjetnosti, dok je Robertu Šimraku, slikaru, grafičaru i profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu […]

Na tom filmskom projektu, poduzetnik i povratnik Nebojša Čupin iliti Neb Chupin radio je osam godina, ostvarivši ujedno – uz američki – i hrvatski san. Zaključno, možemo najaviti kako će se domovinska premijera ovog Nebojšina znanstveno-fantastičnog spektakla održati početkom travnja u zagrebačkom Arena Centru.

U Hrvatsku se ove godine vratilo više od 1360 osoba

U našem je narodu običaj da se pred Božić nastoje izmiriti svi dugovi! Raseljeni hrvatski narod, doima se, taj dug svojoj domovini vraća višestruko, dok domovina nastoji olakšati povratak u rodni kraj onima koji to žele. Više je potvrda da je suradnja između iseljeništva i domovinskih institucija sve učinkovitija. Tako trenutačni iseljenički val u Republici […]

Glavni laureat koji je posljednjih 37 godina stvarao izvan rodne sredine ističe se kao jedinstvena i ključna figura u razvoju računalne grafike i animacije, ne samo u hrvatskoj umjetničkoj povijesti, nego i u međunarodnim okvirima digitalne umjetnosti. Njegov poseban doprinos multimedijskoj umjetnosti temelji se na dugogodišnjem i pionirskom radu u integriranju tehnologije u vizualnu ekspresiju, što ga čini jednim od najvažnijih svjetskih autora u ranoj digitalnoj umjetnosti.

Rođen 1953. godine u Zgrebu, Mikulić se još kao srednjoškolac kasnih 60-ih prošloga stoljeća zaljubio u mogućnosti računalne slike koje je otkrio u onodobno teško dostupnim američkim publikacijama, što ga je usmjerilo prema jedinstvenoj interdisciplinarnoj karijeri, koja spaja umjetnost i tehnologiju. Njegov umjetnički put započinje u ranom periodu digitalne umjetnosti 1970-ih, kada je samouko savladao programske jezike poput Fortrana, Assemblera i Basica kako bi stvarao svoje prve računalne grafike.

Prve su mu isprintane kreacije pomoću plottera, uvrštene u skupnu izložbu apstraktnih vizualnih atrakcija „Tendencije 5” u Zagrebu 1973., stavljajući ga u sam vrh tadašnjih svjetskih inovatora u domeni nove vizualne produkcije.

Studij elektrotehnike i računarstva, zamjenjuje Akademijom likovnih umjetnosti, koju diplomira u roku. Njegov pionirski rad uključuje i kreiranje prvog računalno animiranog filma u Hrvatskoj (prikazanog 1976. u Galeriji Nova u Zagrebu), što predstavlja prekretnicu u povijesti hrvatske medijske umjetnosti. Tijekom 1980-ih ovaj inovativni akademski slikar postaje vodeća figura TV dizajna na Televiziji Zagreb (današnjoj Hrvatskoj radio televiziji), gdje osniva Odjel elektroničke grafike i stvara prepoznatljive vizualne komponente za televizijske emisije, te međunarodne događaje, uključujući animirani logo Eurovision Song Contesta 1979., prvi takav u povijesti The European Broadcasting Union (EBU-a). Širu javnost osvaja živopisnom grafikom na zaslonima za Zimske olimpijske igre u Sarajevu (1984.), kao i druge velike sportske manifestacije.

Petar Cvitković u djetinjstvu je bio prisiljen prestati svirati tamburu jer je kao doseljenik morao raditi na polju. Ali onda je dao zavjet…

Školarinska zaklada Hrvatske bratske zajednice Amerike ovih je dana primila novu donaciju pa je glavni predsjednik te naše najdugovječnije fraternalističke organizacije u dijaspori Edward W. Pazo najavio u službenome glasilu Zajedničaru osnivanje Memorijalnog fonda za stipendije obitelji Petra i Marion Cvitković, američkih Hrvata iz Waukegana, smještenog u sjevernome dijelu metropolitanskoga područja Chicaga (Illinois) gdje naraštajima […]

Međutim, Tomislav Mikulić ne skriva sjetu vlastite emigrantske sudbine, jer je kao potplaćeni vizualni umjetnik, unatoč inovacijama na zagrebačkoj televiziji pa i multimedijskim dosezima međunarodnoga ranga, iz ekonomskih razloga morao iz komunističkoga raja emigrirati u pravedniji svijet demokratskog Zapada – kakav mu je pružila multikulturna i tehnološki napredna Australija. Sličnu disidentsku sudbinu imao je i njegov malo stariji kolega, također meštar računalne grafike – arhitekt i fotograf Miljenko Horvat (1935. –2012.), koji je bolji život pronašao u kanadskom Montrealu – stekavši ondje slavu multimedijskog inovativnog vizualnog umjetnika i omiljenog profesora koji spaja umjetnost i novu tehnologiju.

Unatoč generacijskoj razlici vezivala ih je pripadnost avangardnom pokretu Novih tendencija u umjetnosti u Hrvatskoj za olovnih 60-ih i 70-ih godina. Taj emigrantski val na slobodni je Zapad povukao, uz likovnjake, i vrhunske glazbenike poput osnivača Muzičkog bienala Zagreb, skladatelje nove glazbe Milka Kelemena i Ivu Maleca, ali i intelektualce raznih profila poput pravnika Mirjama Damaške i drugih.

Nakon preseljenja u Australiju 1989., uoči pada Berlinskoga zida, Mikulić u 36. godini života kreće ispočetka i nesputano nastavlja svoju umjetničku karijeru kroz vlastiti studio i suradnju s televizijskim mrežama u Australiji, poput Channel 7, gdje radi na virtualnim sportskim grafikama uključujući vizualne elemente za Olimpijske igre u Sydneyu godine 2000. Mikulićeva je animacija uvrštena u reprezentativne videoprojekcije o evoluciji računalne grafike i interaktivnih tehnika na SIGGRAPH-u, što je vrhunsko priznanje na tom najvažnijem svakogodišnjem svjetskom događanju u računalnoj grafici.

Mikulićeva se djela, kako ranija grafička ostvarenja tako i noviji otisci čuvaju u prestižnim kolekcijama i muzejima, uključujući i Muzej suvremene umjetnosti u Zgrebu gdje su mu radovi odnedavno dio stalnog postava. Njegov opus obuhvaća više od pet desetljeća kontinuiranog istraživanja granica vizualnog izraza uz primjenu nove tehnologije, od prvih računalnih grafika do zadivljujućih umjetničkih digitalnih instalacija. Uz inovacije u stvaralačkoj karijeri ovaj se vizualni umjetnik s vremenom dokazao i kao odličan mentor u pedagoškom radu s novim naraštajima dizajnera i animatora diljem svijeta.

Zbog doprinosa razvoju digitalne umjetnosti, njegovog inventivnog duha, međunarodnog utjecaja, te nepresušnog nadahnuća koje spaja tehnologiju i umjetnost, Tomislavu Mikuliću zasluženo je dodijeljena domovinska Nagrada za životno djelo, koje je u svim svojim pojavnostima i artefaktima trajno utkano u povijest suvremene umjetnosti.

Na pitanje zašto je kao mladi obiteljski čovjek i afirmirani vizualni umjetnik zagrebačke televizije napustio domovinu krajem 80-ih odgovara iskreno: „Razlozi za moj odlazak bili su ekonomske prirode. Prvo, bio sam računalni umjetnik u zemlji (bivšoj Jugoslaviji) gdje je zakonom bio zabranjen uvoz računala. Možete li zamisliti da nismo smjeli kupiti računalo? To su bile nezamislive zabrane, a i danas se pitam zbog čega su to zabranjivali, od čega su nas štitili, od znanja?! Supruga, ja i dvoje djece živjeli smo u stančiću u 20 kvadrata u kojem je bilo sve – kuhinja, dnevni boravak i moj studio u kojem sam radio. Podsjetimo, na zagrebačkoj televiziji je onodobno postojala lista zaposlenika kojima je najpotrebnija pomoć u rješavanju stambenog problema. TV Zagreb je pomagala zaposlenicima u kupovini stana. Naravno, to je bila farsa kojom su moćnici dobivali stanove besplatno. Nekoliko puta sam bio na vrhu liste za kredite, koje je dodjeljivala televizija, ali nisam ga dobio iako sam imao sve uvjete za stambeni kredit; odnosno imao sam više traženih uvjeta nego oni koji su stavljeni prije mene na listu. Teško sam se nosio s tom nepravdom i nemogućnošću da unatoč svom talentu, ali ponajprije trudu i radu, dobijem priliku pristojno živjeti. Tog ljeta 1989. otišao sam u Australiju na godišnji odmor. Bio sam mjesec dana u Melbourneu i kad sam se vratio rekao sam supruzi da nam je to prilika za novi kvalitetan život, koji sam kasnije i ostvario“, kaže laureat Mikulić koji se u 36 godini života s dvoje djece i suprugom otisnuo u neizvjesnost preko oceana.

Povratnik iz Kanade otvorio u Zagrebu Muzej povijesti videoigara. Svoj studio prodao je za 76 milijuna dolara

Muzej povijesti videoigara, otvoren ovih dana u srcu Zagreba u Draškovićevoj 10, utemeljio je IT poduzetnik i povratnik iz kanadskoga Londona Damir Šlogar, koji je u globalnoj igračkoj industriji više od četiri desetljeća. Posrijedi je prvoklasna urbana atrakcija s jedinstvenim postavom u ovome dijelu Europe, a rezultat je Šlogareva privatnog ulaganja vrijednog više od dva […]

Nakon prvih uspješnih pothvata u nastavku umjetničke karijere, Mikulić je tri godine kasnije u Australiji osnovao vlastiti studio za animaciju i grafički dizajn „High Resolution Design Studio“ (1992.). Njegovu animaciju odabrala je tvrtka Autodesk i uključila je u svoju video prezentaciju na spomenutoj prestižnoj manifestaciji SIGGRAPH ’96. Iste godine bio je jedan od trojice nominiranih animatora za godišnju nagradu Australian Effects and Animation Festival, najprestižniju australsku nagradu za animaciju.

Godine 1998. pridružio se timu koji je radio na virtualnoj grafici na australskoj televizijskoj mreži Channel 7. Kreirao je vizuale za sustav Virtual Sports, uključujući popularnu „žutu liniju“ za plivačka natjecanja na milenijskim Olimpijskim igrama u Sydneyu. Zanimljivo uz niz strukovnih priznanja i nagrada u Australiji, Tomislav Mikulić se pridružio i timu koji proizvodi interaktivni didaktički materijal za podršku učenju i poučavanju na glasovitom australskome Sveučilištu Monash, a usto sve što je postigao u umjetničkoj afirmaciji – nije štedio svoje vrijeme za razne aktivnosti u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Australiji.

Uz čestitke nagrađenima na zagrebačkoj svečanosti uručenja nagrada izaslanica ministrice kulture i medija dr. sc. Nine Obuljen Koržinek državna tajnica Dražena Vrselja istaknula je kako djela svih laureata, a posebno Tomislava Mikulića, dokazuju da je suvremena hrvatska likovna scena svjetski važna…

„Uloga strukovnih udruga pri tome je iznimno važna – one su tu kako bi kontinuirano radile na unaprjeđenju statusa umjetnika, te ubaštinjenju onih hrvatskih umjetnika čiji su opusi ostvareni u inozemnim kulturama te kako bi pružale podršku mladim dolazećim umjetnicima, ali i uspostavile prostor dijaloga sa svim naraštajima umjetnika te s publikom“, naglasila je državna tajnica Vrselja.

Filmska priča pariškog Slavonca u Firenci do početka studenog

U povodu Svjetskoga dana audiovizualne baštine, koji se na prijedlog UNESCO-a tradicionalno obilježava 27. listopada, ove sezone uočili smo hvalevrijedan napor istarske udruge ArtRencontre, bračnoga para poduzetnikā Tamare i Kristijana Floričića, koja s velikim entuzijazmom predstavlja zanemarene umjetnine hrvatskoga slikara i kipara međunarodnoga ugleda s polustoljetnom pariškom adresom – Slavka Kopača (Vinkovci, 21. VIII. 1913. […]

Godišnje nagrade HDLU-a za 2025. godinu dodijelio je Odbor za dodjelu likovnih nagrada Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u sastavu renomiranih umjetničkih osobnosti kao što su: Grgur Akrap, Ivana Fischer, Mia Maraković i Fedor Vučemilović. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika od 2000. godine kontinuirano dodjeljuje nagrade svojim članovima za najbolje izložbe, najbolje mlade umjetnike te nagradu za životno djelo, a od 2015. godine dodjeljuje i posebna priznanja za doprinos likovnoj umjetnosti.

Ja sam sada najstariji živući praunuk Bračanina koji je u Kaliforniji okusio čari zlatne groznice

Dvostruke fakultetske naobrazbe – tehničke i umjetničke, tijekom bogate poslovne karijere Slobodan Bodo Gospodnetić razvio je tvrtku međunarodne reputacije Dominis Engineering te pokrenuo, uz nakladničku djelatnost prijevoda klasika hrvatske lirike, muzikološku nakladu Dominis Music s ciljem da objelodani sva pedagoška djela i kompozicije za violončelo svoga slavnoga zagrebačkog profesora, skladatelja, dirigenta i violončelista Rudolfa Matza. […]

Pridružio se Odsjeku za povijest Sveučilišta u Calgaryju 1966. godine, a od 1973. do 1976. bio je pročelnik Odsjeka za povijest. Rasporich je imenovan na vodeće pozicije na Fakultetu društvenih znanosti, obnašajući dužnost prodekana od 1976. do 1981., a dekana od 1986. do 1994. godine.

Rođen je u Port Arthuru, sjevernom Ontariju, kao sin Milana i Sofije (rođene Grgurić) Rasporić. Gradić Port Arthur (danas Thunder Bay) nalazi se na sjevernoj obali jezera Superior. Njegov otac rođen je u Hreljinu i emigrirao je u Kanadu 1928. u dobi od 17 godina, a majka mu je rođena u Ravnoj Gori i došla je u Kanadu u dobi od sedam godina 1927.

Thunder Bay bio je ključno pretovarno središte za izvoz pšenice iz zapadnih kanadskih provincija na svjetska tržišta. Hrvatski useljenici počeli su se naseljavati u taj grad već tijekom ranih godina dvadesetog stoljeća. Radili su kao lučki radnici, u šumarstvu, rudarstvu te industriji celuloze i papira, kao i u sektorima izgradnje željeznica i autocesta. Tijekom međuratnog razdoblja zajednica je bila dovoljno velika da je osnovala Hrvatski dom (1935.) i podružnice raznih hrvatskih dobrotvornih, društvenih, kulturnih, tamburaških, radničkih, ženskih i političkih društava. To je uključivalo dva ogranka Hrvatske bratske zajednice u Port Arthuru. Odsjek „Sv. Nikola“ 679 osnovan je 1928., a Odsjek „Stjepan Radić“ 873 osnovan je 1938.

Rasporićev otac Milan bio je dugogodišnji tajnik Odsjek 679 „Sveti Nikola“ u Port Arthuru. Njegove obavijesti i izvješća o sastancima Odsjeka, banketima, piknicima i drugim društvenim događajima pojavljivala su se tijekom nekoliko desetljeća u Zajedničaru. Anthony je bio član HBZ-ova gnijezda u Port Arthuru, a 1958. postao je punopravni član. Godine 1959. Anthony, njegov otac i drugi članovi Odsjeka 679 donirali su Zakladi za stipendije HBZ-a.

U Port Arthuru, Rasporich je pohađao osnovnu (St. Andrew’s School) i srednju školu (Port Arthur Collegiate Institute). Dok je odrastao, hrvatski je bio drugi jezik koji se povremeno govorio u obiteljskom domu. Isticao se tijekom školovanja i u športu, posebno u košarci i skoku u vis. Dok je završavao srednju školu, Rasporich je razmišljao o tome da postane svećenik ili da nastavi obrazovanje u svjetovnom ozračju. Dok se borio s tom odlukom, njegovoj majci Sofiji dijagnosticiran je rak. S tom poražavajućom viješću, želio je ostati kod kuće i pomoći svojim mlađim sestrama Brendi i Betty-Jane da se brinu za majku koja je podvrgnuta dvjema operacijama i provela znatno vrijeme u bolnici. Međutim, njegova je majka ustrajala da nastavi svojim putem prema visokom obrazovanju. Njegova voljena majka Sofija umrla je, a Rasporich je započeo svoje sveučilišno obrazovanje (dirljiv članak u čast Sofije objavljen je u Zajedničaru 11. studenog 1959.).

Je li Veliki Antonio bio najsnažniji Hrvat u dijaspori? Vukao je vlak težak 433 tone i automobil zavezan za svoju kosu! Živio je i otišao kao samotnjak…

Ovdje će biti riječ o Hrvatu kojega ne krase doprinosi umjetničkomu, znanstvenomu ili društvenomu napretku. Ipak, odlučio sam upoznati vas s njim jer, premda je bio svojevrsni „stranput“, njegovo ime bilo je prepoznatljivo, donekle i slavno, pa nek se (do)zna. Bilo je to u drugoj polovici prošloga stoljeća kad se na malim ekranima u Sjevernoj […]

Rasporichev doktorat iz kanadske povijesti

Diplomirao je (1962.) i magistrirao (1965.) povijest na Sveučilištu Queen᾿s u Kingstonu, Ontario. Ondje je također igrao za košarkašku momčad Queen᾿s Golden Gaels. Njegova je momčad jednom čak otputovala u Detroit tijekom predsezone kako bi trenirala s Pistonsima. A. Studirao je kod istaknutog kanadskog povjesničara W. L. Mortona i doktorirao kanadsku povijest na Sveučilištu Manitoba u Winnipegu 1970. godine s disertacijom pod naslovom „Razvoj političkih i društvenih ideja u provinciji Kanada, 1848. – 1858.“.

Kao uspješan i cijenjeni profesor povijesti, Rasporich je predavao razne kolegije i mentorirao mnoge poslijediplomske studente. Monografije koje je napisao i uredio usredotočile su se na povijest zapadne Kanade, multikulturalne teme, imigraciju u Kanadu te regionalnu i urbanu povijest. Pripadao je skupini mladih znanstvenika na području socijalne povijesti koja se pojavila 1960-ih i osporavala tradicionalne povijesne narative. Usredotočila se na živote i borbe običnih ljudi i često ispitivala teme poput useljenje, rada, klase, etničke pripadnosti, rase, žena, obitelji i zajednice koje su uglavnom nedostajale u povijesnim zapisima. Ovi stručnjaci bili su posvećeni otkrivanju utjecaja tih skupina i pokazivanju da te skupine nisu bile ni statične, ni jednolične u svojim stajalištima, ni pasivne suočene s događajima koji su utjecali na njihove živote.

Rasporich je bio rani zagovornik multikulturalizma u Kanadi, a od 1980. do 2002. bio je suurednik uglednog akademskog časopisa Canadian Ethnic Studies/Études ethniques au Canada. Autor je i urednik ili suurednik nekoliko knjiga, uključujući: Prairie Perspectives (1973.), Western Canada Past and Present (1975.), Frontier Calgary (1975.), The Social Sciences and Public Policy in Canada (1979.), The Making of the Modern West (1984.), Winter Sports in the West (1990.), Migration and the Transformation of Cultures (1992.) i povijest Sveučilišta u Calgaryju pod naslovom Make No Small Plans (2007.). Rasporich je također pridonio građi Leksikona kanadske biografije (Dictionary of Canadian Biography).

Vodeći povjesničar hrvatske zajednice u Kanadi

Rasporich je bio vodeći povjesničar Hrvata u Kanadi te je objavio nekoliko članaka u zbornicima, znanstvenim časopisima i godišnjacima vezanim uz tu temu. To je uključivalo studije o radničkim radikalima, radnicima u udaljenim šumarskim i rudarskim logorima, iskustvima radnika doseljenika tijekom Velike gospodarske krize i najranijim useljenika. Bio je prvi povjesničar koji je osvijetlio razoran utjecaj Prve nacionalne internacije u Kanadi (1914. – 1920.) usredotočene na hrvatske radnike useljenike u Kanadi. Ti su se doseljenici suočavali sa sumnjom i predrasudama, njihova su kretanja praćena i ograničavana, a znatan broj njih bio je podvrgnut internaciji, prisilnom radu i zatim deportaciji nakon rata.

Trajna ljubav za moliške Hrvate

Više smo puta susreli i susrećemo dobre teoretičare i dubokoumne ljude koji su slabi praktičari. Slično se događa i s idealistima. Zato od mladih ljudi očekujemo da uz mladenački idealizam nauče i praktičnu stranu života. Jedan od Hrvata u svijetu koji je kroz život uspio harmonizirati znanje, idealizam i praksu bio je Božidar Vidov. Božidar […]

Njegova važna knjiga iz 1982. godine, Za bolji život: Povijest Hrvata u Kanadi (For a Better Life: A History of the Croatians in Canada), objavljena je na oba službena jezika Kanade (engleskom i francuskom). Djelo je objavljeno kao dio serije „Generacije: Povijest kanadskih naroda“. Financirala ju je Federalna vlada putem Uprave za multikulturalizam. Svaka od knjiga bila je posvećena različitoj etnokulturnoj zajednici, a Rasporicheva knjiga proglašena je jednom od najboljih objavljenih u seriji. Njegov pristup bio je smjestiti hrvatsku doseljeničku i etnokulturnu zajednicu u kontekst kanadske političke, gospodarstvene i društvene povijesti. Knjiga i dalje ostaje jednom od najboljih knjiga na svim jezicima posvećenoj određenoj hrvatskoj doseljeničkoj zajednici. U jednoj recenziji, povjesničar Jure Prpić opisao je Rasporichevu knjigu kao „najopsežniji nakladnički pothvat na tu temu“ i pohvalio je kao „uravnotežen, sveobuhvatan i objektivan prikaz teme“ (Zajedničar, 28. prosinca 1983.).

Tijekom godina, Rasporich je održavao predavanja o aspektima hrvatske prisutnosti u Kanadi. To je uključivalo njegovo sudjelovanje na simpozijima kao što su „Hrvatski nacionalizam i kultura u 19. i 20. stoljeću“ (Toronto, 1983.), „Iseljenici iz Hrvatske i njihova postignuća“ (Calgary, 1984.) i „450 godina Hrvata u Kanadi“ (Calgary, 1993.). Njegovi prilozi koji se tiču Hrvata u Kanadi objavljeni su u publikacijama kao što su Canadian Ethnic Studies, Matica iseljenički kalendar, Newsletter of the Croatian Historical Society of Western Canada i Polyphony. Rasporich je također bio član uredništva Newsletter of the Croatian Historical Society of Canada (1982. – 1986.) i jedinstvenog sveska Folia Croatica-Canadiana (1995.). Zbog svoje stručnosti, bio je angažiran za pisanje članaka o Hrvatima u Kanadi za Kanadsku enciklopediju (The Canadian Encyclopedia) i Enciklopediju kanadskih naroda (Encyclopedia of Canadaʼs Peoples).

Tijekom svoje znanstvene karijere, Rasporich je primio nekoliko poslijediplomskih stipendija. Za svoj dugogodišnji istaknuti rad kao suurednik časopisa Canadian Ethnic Studies dobio je nagradu za životno djelo u etničkim studijama 2003. godine. Kao priznanje za doprinos povijesti Hrvata u Kanadi, 2014. godine primio je Nagradu za postignuća u zajednici Kanadsko-hrvatske gospodarske komore.

Karijera u sklopu kanadske akademske zajednice

Svojim vodećim položajima na Odsjeku za povijest i Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Calgaryju, iznimnim znanstvenim radom, dugogodišnjim uredničkim radom za Canadian Ethnic Studies, kao i svojim pionirskim doprinosima proučavanju hrvatskih useljenika i hrvatske etnokulturne zajednice u Kanadi, Anthony Rasporich ostavio je neizbrisivo nasljeđe koje će nastaviti biti nadahnuće budućeg naraštaja hrvatskih Kanađana.

Velika priča o Hrvatu za kojeg je zastupnica u kanadskom parlamentu rekla: Njegovo prijateljstvo bila je najveća povlastica koju sam susrela

Živimo u svijetu koji sve brže i brže gubi pamćenje, pa i um, a moral i duhovne vrijednosti da i ne spominjemo. Influenceri, instagrameri, tiktokeri i raznovrsni aktivisti žele isušiti i posljednju kap ljudskoga razuma i nametnuti ideološki idiotizam na kojem oni (za sada) obilato profitiraju. Vidimo i u Hrvatskoj, posebice u glavnom gradu, kako […]

U svojem obiteljskom životu, Anthony Rasporich bio je odan suprug, otac i djed. Upoznao je Beverly, svoju suprugu s kojom je bio u braku 64 godine, dok su oboje pohađali Sveučilište Queen᾿s. Beverley je također postala uspješna profesorica i znanstvenica. Njegova djeca Paul, Leslie, Stefan i Matthew uvijek su osjećali da ih otac u potpunosti podržava. Njegovi unuci Kai, Seth i Finn zajedno s njegovom djecom imali su priliku svjedočiti djedovim majstorskim vještinama i iskusiti njegovu natjecateljsku stranu tijekom obiteljskih košarkaških „utakmica“. Unatoč zahtjevnim visokim sveučilišnim pozicijama te svojoj nastavničkoj i znanstvenoj karijeri, Rasporich je ostao potpuno odan suprug i aktivno angažiran otac koji je uvijek bio tu za svoju životnu partnericu, djecu i unuke.

Stan Granic

Tražio je Radićevu Hrvatsku

Prijatelj, kojega zanima sve o hrvatskom iseljeništvu, nedavno me upita kakvi su bili (i ostali) odnosi Hrvata i Srba u Chicagu (gdje sam ponajdulje živio) i drugdje u svijetu. Kažem mu: „Odlični!“ To ga je začudilo, pa priupita: „Zaista odlični?“ „Da, savršeni! Živjeli smo odvojeno, svatko u svojoj etničkoj zajednici, u svom svijetu, i bilo […]

Pokojnik je rođen 21. travnja 1939. u mjestu Proboju, općina Ljubuški, Hrvatska, u seljačkoj obitelji. Pokojnik iza sebe ostavlja brojne članove obitelji: majku Anđu, dva brata, Vlatka i Kamila, u domovini i njihove obitelji; najmlađeg brata Antu i sestru Ivu s djecom u Chicagu, zeta Ivana Mišetića i drugu bližu i dalju rodbinu u Hrvatskoj, Kanadi i Americi.

Na pogreb su iz Hrvatske došli majka mu Anđa, brat Kamilo i nećakinja Iva, a s američkog kontinenta brojni prijatelji i ljubitelji fra Mladena iz New Yorka, Clevelanda, Toronta, Londona i St. Thomasa, te iz drugih bližih i daljih mjesta. Pogrebna povorka bila je duga nekoliko kilometara.

Jedna od dirljivijih i uočljivijih momenata ovog zajedničkog rastanka s fra Mladenom bio je kada je majka Anđa, starica blizu osamdeset godina, tako vedro i s velikim pouzdanjem u Boga predvodila molitvu u pogrebnoj dvorani. Sa sigurnošću se može reći da je to bilo pribranije nego bi to i jedan svećenik obavio. Kad kažem uočljivo i dirljivo, onda mislim da je starica uistinu jača od svakog zla! Samo prije nekoliko tjedana u Zagrebu je ispratila Ravenu, koji je pao od taneta okupatorske vojske na zagrebačkom pločniku. Sigurno je da svaka majka ne bi imala toliko snage. Nije lako oprostiti se u nekoliko tjedana s dva toliko voljena ljudska bića. To je uistinu teško! Ali snaga gospođe Anđe izvire iz čvrste vjere u Boga i ljubavi za svoju Domovinu Hrvatsku zbog koje je izgubila i muža i sama odgojila petero djece pod komunističkim beogradskim režimom.

Sprovodnu misu predvodio je velečasni fra Hrvoslav Ban, kapelan u mjesnoj župi sv. Jeronima, uz asistenciju vel. Mirka Hladnog, župnika iz Clevelanda, i fra Gabrijela Mioča, gvardijana franjevačkog samostana u Tomislavgradu, koji je Mladenov školski kolega, i još 16 svećenika.

Među dobitnicima najvećeg američkog vojnog odličja nalaze se petorica Hrvata. Ovo je priča o jednom od njih

Ponekad se čuje upit: Jesu li američki (i drugi) nacionalni junaci ili uspješni pojedinci koji su hrvatskoga podrijetla i hrvatski junaci i slavljenici? Po starim hrvatskim navadama, na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor, premda je jasno da bi se domovinska Hrvatska trebala njima ponositi kao što su oni bili ponosni na svoje hrvatsko nasljeđe. […]

Nakon mise duga kolona automobila je slijedila Mladenovo tijelo na vječni počinak. Fra Gabrijel Mioč je na groblju obavio završne molitve i oprostio se s fra Mladenom u ime fratara iz domovine i u ime njegovih školskih kolega. Na samom koncu je otpjevana hrvatska himna i svi su prisutni ubacili po grudicu hrvatske zemlje na njegov lijes, koju su majka i brat donijeli iz Hrvatske, za koju je fra Mladen toliko radio i žrtvovao.

Tko je uistinu bio fra Mladen? Već kao dijete osjetio je mač neprijateljske ruke. Kada je imao pet i pol godina, toliko da je oca mogao upamtiti, poživinčanjeni tzv. Crveni osloboditelji istrgli su mu oca iz toplog obiteljskog gnijezda. Otjeran je i „nestao”! Jednom u razgovoru mi je fra Mladen rekao da se zna da su mu oca nakon mjesec dana ispitivanja, mučenja i mrcvarenja u zloglasnoj Ćelovini u Mostaru ubili. A zna se i tko je odgovoran za ubojstvo njegova oca.

Dakle, fra Mladen je već u petoj godini života osjetio što znači ne imati svoju državu koja te štiti, što znači biti okupiran po ološu s dna balkanske kace. Od tih ranih dana mladosti do dolaska u Ameriku fra Mladen je prolazio kroz pakao „bratstva i jedinstva”, u tom paklu se kalio, izgrađivao u rodoljuba i već kao mladić bio je nacionalno izgrađen. Vjerski i nacionalni duh je usisao u krilu svoje obitelji.

Pučku školu završava u Vitini, nižu gimnaziju u Ljubuškom, gimnaziju u Splitu, Sinju i Visokom. U franjevački red je primljen 1959. u Visokom, a 1966. zaređen je za svećenika.

Godine 1967. dolazi u Ameriku, priključuje se hrvatskoj franjevačkoj zajednici u Chicagu. Jedno vrijeme je proveo u Washingtonu učeći engleski jezik, a zatim je poslan za kapelana na hrvatsku župu u New Yorku. Nakon dvije godine postaje župnikom te župe. U New Yorku ostaje nešto preko 9 godina. Prvo što je nastojao polučiti bilo je dobivanje od biskupije crkve koja bi bila prikladna za tu veliku hrvatsku naseobinu. U tome je i uspio. Hrvati su dobili od biskupije veličanstvenu crkvu i uz nju prostorije koje su postale Hrvatski Centar, koji je ukratko postao bilo svih aktivnosti među Hrvatima New Yorka.

Fra Mladen je bio po prirodi nadaren. Bio je blistav propovjednik, izvanredan organizator, otvoren i vedar, iskren i pošten. Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad. Osvajao je prisutne glasom i pojavom, svojom otvorenošću i jasnošću, svojom dosljednošću, neumornošću, rodoljubljem i nepopustljivošću u dobru radu. Tako je osvajao mnoštvo i svakim danom se širio krug suradnika i prijatelja u New Yorku tijekom godina.

Osim crkve i crkvenih prostorija, on uspijeva okupiti narod i kupiti lijepo zemljište za izlete Hrvatima, koje nazvaše „Hrvatska zemlja”, a to danas vrijedi velike svote. Hrvatski nacionalni duh u New Yorku, gdje je godinama tinjao, naglo je rastao. On također stvarao prijateljstva i veze kod američkih krugova.

Jugo-beogradska diplomacija je u fra Mladenu otkrila pogibeljnog neprijatelja. Počeli su plesti mrežu svojih špijuna, doušnika svih fela, da bi fra Mladena upleli u sumnjive i nelagodne djelatnosti. On se od svih takvih nastojanja uspijeva ograditi i izbjegava sve klopke. Došlo je vrijeme i fra Mladen otvara molitvom američki kongres, a kongres proglašava taj dan „Stepinčev dan”. Ovo i ovakve stvari, su Beograd potpuno ošamutile, te su mnogi njihovi diplomate dobili pakrački dekret. Jugoslavija je zatim upotrijebila sve moguće samo da se makne fra Mladena i onemogući njegov dalji rad među Hrvatima New Yorka i u američkim krugovima.

Ono što se nije moglo postići uhodama, postiglo se preko većih crkvenih krugova. Tako je fra Mladen morao ići sa župe za koju je toliko učinio. Ali još dok je fra Mladen bio u New Yorku, on je s nekolicinom rodoljuba kupio zemljište u Norvalu kod Toronta, danas zvano „Hrvatski centar”. Nakon New Yorka fra Mladen je boravio jedno vrijeme u Washingtonu i Beaver Fallsu, čekajući da dobije prikladnu župu, ali ju nije dobio.

Odbor Centra iz Norvala pozvao ga je da predvodi rad na izgradnji Centra. Poziv je prihvaćen i fra Mladen je stigao u Kanadu. No, kako je Toronto hrvatski Zagreb u Kanadi, Beograd je poveo još žešću kampanju protiv fra Mladena. Nastojali su puzavci svih boja približiti se – svakako sa željom da mu „budu pri ruci”! Ali sve te juriše uspijevao je odbiti. Tada se počelo pisati razne letke, klevete, laži, obmane i poluistine. Ni to nije uspjelo baciti na koljena fra Mladena. Konačno su došli i iz starješinstva franjevaca u Hercegovini. Obećali su legalizirati Centar u očima Crkve i pobrinuti se za dalji fra Mladenov svećenički život i rad. Za ljubav mira fra Mladen je otišao.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Centar je postao „zakonito dijete” majke Crkve, a obećanja prema fra Mladenu nisu ispunjena! Ubrzo je fra Mladen teže obolio. Tješio više druge nego sebe da to nije ništa opasno. Pošao je u franjevački samostan u Austriju. Tamo ga je bolest već naglije počela nadjačavati. Poslije zalječenja, vratio se u Ameriku. Smjestio se kod sestre i zeta Ivana Mišetića u Chicagu. Tek tada počeo se intenzivnije liječiti, ali zdravlje je sve više popuštalo i došao je dan 7. rujna 1991. kad je Svevišnji, Tvorac svega i Sudac svakoga, pozvao k sebi svog vjernog slugu na vječni počinak.

Onima koji tvrde da se povijest ne ponavlja, poručujem da su u zabludi. To potvrđuje i slučaj fra Mladenov. Naime, još od Petra Svačića, koji je pao braneći hrvatsku nacionalnu nezavisnost pa do naših dana, redale su se žrtve kroz stoljeća za iste ideale. Uvijek je stranac našao neodgovornih slabića u hrvatskom narodu, da bi s pomoću te slabićke, kržljave, neodgovorne, pa i izdajničke ruke sačinio batinu kojom bi ništio onu svjesnu nacionalnu stranu hrvatskog bića. Samo tako je stranac uspijevao stoljećima držati u ropstvu Hrvatsku i hrvatski narod.

Fra Mladen Čuvalo je vazmeno janje u prljavoj igri i ujedno jedna karika više u tom i previše dugom lancu prljave i nepoštene trgovine po želji neprijatelja, ili bolje reći po narudžbi u ovom slučaju Beograda. Čvrsto vjerujem da će povijest reći svoj pravorijek, nadajući se da neće povijest pisati isključivo onaj koji je fizički jači, nego da će tu doći do izražaja istina koja je na strani poniznih i odbačenih, na strani fra Mladena.

P. S. Fra Mladen nije znao mrziti. Evo jednog mog osobnog doživljaja. Bio sam na proputovanju kroz Chicago, odsjeo sam u jednom hotelu, i, svakako, da sam se odmah javio fra Mladenu kao prijatelju. Pozvan sam na objed od gospođe i gospodina Mišetića, što sam i prihvatio. Poslije objeda fra Mladen me odvezao do mog hotela. Sjeli smo u mojoj sobi i počeli razgovarati pomalo o svemu. Upitao sam ima li pomoć od koga. a on se nasmijao i rekao: „No, dragi Marko, nitko me ništa ne pita, a još manje pomaže. Sestra i zet su moje ‘žrtve’, ne toliko materijalno koliko radi mog zdravlja.“

Tada je dodao, da on nema ni malo mržnje prema nikome, čak da se moli za sve koji su se ponijeli loše prema njemu. Bilo je to 19. siječnja 1991. Vrijeme je bilo dosta hladno, a on nije mogao nositi cipele već je bio u zavojima i čarapama. Taj prizor me se teško dojmio jer sam i ja, nažalost, smrtnik koji tu i tamo očekuje pomoć pa barem lijepu i toplu riječ. A fra Mladen je bio rođen da bude tješitelj.

Dana 29. svibnja 1991. sreo sam se s velečasnim Živkom Kustićem. Naime, vlč. Kustić je želio učiniti jedan intervju s mojom malenkošću. U prisutnosti još jedne osobe upitao sam vlč. Kustića bi li on mogao i htio zauzeti se za fra Mladena Čuvala, koji je pao u nemilost. Trebalo bi nešto učiniti da mu se olakšaju vjerojatno posljednji tjedni života. Vlč. Kustić me je začuđeno pogledao, dodavši: „Pa meni je rečeno da je fra Mladen smješten i da je sve u redu.” Rekao sam, koliko ja znam, a bio sam nedavno s fra Mladenom, da to ne odgovara istini. Obećao je da će sve provjeriti i za sigurno nešto učiniti.

Koliko sam doznao, vlč. Kustić je osobno zvao fra Mladena u Chicagu, ali od toga nije bilo nikakvih konkretnih rezultata. Fra Mladen je danas među pokojnicima. Fra Mladenov „slučaj” je riješen! Danas se svi njegovi prijatelji mole za njegovu dušu i neka počiva u miru Božjem. Neka mu je laka američka zemlja, dok ne dođe vrijeme za prijenos njegovih posmrtnih ostataka u slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, za kojom je toliko žudio i iznad svega ljubio. On je čvrsto vjerovao da hrvatskom narodu sviće dan slobode, koji nažalost nije on mogao doživjeti.

Ovim putem upućujem u ime fra Mladenovih prijatelja i moje osobno ime iskrene sućuti obitelji, majci Anđi, braći, sestri, njihovoj djeci i daljnjoj rodbini. Fra Mladen Čuvalo – s nama je!

U ime prijatelja Londona i St. Thomasa, Canada. M.Dj.

Marko Đukić

Preminuo Hrvat iz Argentine koji je zabilježen kao najmlađi liječnik na svijetu! Bilo mu je tek 19 godina…

Nije lako odrediti tko su genijalci, ali ih relativno lako prepoznajemo. Također, teško je reći kako se postaje genijalan. Odgovori su raznoliki. Neki tvrde da su geni glavni čimbenik. Drugi pak tvrde da priroda nije važna, nego ustrajan i discipliniran rad stvara genije. Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak […]

Nekrolog fra Mladenu Čuvalu napisao je (sada pokojni) Marko Đukić, koji je tada živio u Londonu, Ontario. Tekst je preuzet iz knjige dr. Ante Čuvala Fra Mladen Čuvalo – Život i djelo. Izbor iz zbirke dokumenata. Prigodom 20. obljetnice smrti 1991. – 2011., Ljubuški – New York, 2011. Autor knjige dodao je uz tekst nekoliko ispravaka: „Fra Mladen je stupio u franjevački red ne u Visokom, nego u Kraljevoj Sutjesci. U New York je došao 1968. i postao župnik 1972. Po povratku iz Austrije djelovao je kraće vrijeme na hrvatskoj župi u Clevelandu. Napomena: Fra Mladen je imao brojne prijatelje u Londonu i St. Thomasu koji su ga voljeli, podržavali i nastojali mu pomoći, posebice poslije njegova odlaska iz Norvala. U ime fra Mladena i obitelji nek im bude velika hvala!“

Ante Čuvalo

Preminuo Hrvat iz Argentine koji je zabilježen kao najmlađi liječnik na svijetu! Bilo mu je tek 19 godina…

Nije lako odrediti tko su genijalci, ali ih relativno lako prepoznajemo. Također, teško je reći kako se postaje genijalan. Odgovori su raznoliki. Neki tvrde da su geni glavni čimbenik. Drugi pak tvrde da priroda nije važna, nego ustrajan i discipliniran rad stvara genije. Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak […]

Nažalost, u hrvatskoj novijoj povijesti zadugo se među Hrvatima provlačila jugoslavenska zabluda srpsko-hrvatskoga ujedinjenja. Premda se ta ideja u praksi pokazala za Hrvate pogubnom, zagovaratelji takva jedinstva sebe su smatrali (i smatraju) „progresivcima”! Čak i danas neki ne prihvaćaju realnost, nego gledaju unatrag i sanjaju o „regionalnoj” budućnosti. Stvaraju svoju virtualnu jugo-sferu koja je, kao i u prošlosti, samo maska „srpskoga sveta”.

Naravno, bilo je i hrvatskih idealista koji nisu bili ideološki Jugoslaveni, ali su smatrali da se sa Srbima može napraviti pošten sporazum i potom miran suživot. Među Srbima su tražili istinske demokrate. Na takve su čekali i nikad dočekali! Poznata su imena nekoć vodećih Hrvata koji su se tražeći i čekajući na srpske partnere opekli i zatim vratili u krilo hrvatske državotvornosti. Jedan od takvih domoljuba i demokrata bio je i čovjek o kojem je ovdje riječ.

Životna staza

Dinko (Nedjeljko) Šuljak rođen je u okolici Zadra 17. siječnja 1915. godine. Nakon završene osnovne škole (1926.), sjemenišnu nižu i višu gimnaziju pohađao je u Šibeniku i na zagrebačkom sveučilištu završio pravne nauke (1940.). Još od ranih godina slijedio je nauk Stjepana Radića i pripadao mladim aktivistima Hrvatske seljačke stranke. Imao je liberalni svjetonazor i pripadao tzv. lijevomu krilu HSS-a.

Nakon završenih studija, zaposlio se u upravnoj službi Banovine Hrvatske i ostao u državnoj administraciji prvih godina Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Službovao je u Biogradu, Ninu, Crikvenici, Karlobagu i na otoku Pagu. Bio je i tajnikom bana Šubašića. Nakon pada Italije, otišao je „u šumu” i pridružio se partizanima.

Godine 1944. otišao je u Egipat i jedno vrijeme proveo u izbjegličkim logorima Tulumbat i El Shatt. Sporazum Tito-Šubašić omogućio mu je službu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Kairu. Nakon propasti sporazuma, Šuljak je postao politički emigrant i u Rimu se pridružio tamošnjim vodećim HSS-ovcima (dr. Ivanu Pernaru, dr. J. Torbaru, i drugima). Tijekom tog vremena doktorirao je pomorsko pravo u Rimu i u travnju 1948. odselio se u Ameriku, u Chicago.

Na University of Chicago stekao je titulu magistra (MA) iz politologije (1952.), magistra prava na John Marshall Law School u Chicagu (1961.) i magistra bibliotekarstva na University of Chicago (1965.). Radio je kao knjižničar na sveučilištu Northwestern u Chicagu (1962), na University of Chicago (1965. – 1967.) i na kalifornijskom sveučilištu (University of California) u Devisu (1969. – 1983.).

Naglo je preminuo u Sacramentu 16. siječnja 1985., dan prije navršenih 70 godina. Bio je oženjen američkom Hrvaticom Estelle Lasić (1918. – 1997.). Potomstva nisu imali. Nakon Dinkove smrti, Estelle je u čast svojega muža na sveučilištu u Devisu utemeljila zakladu za odabrane studente politologije. Dinko i Estelle pokopani su u gradskom groblju u Devisu.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Politički hod

Nedugo nakon dolaska u Ameriku Šuljak je postao ne samo ključna osoba HSS-ova ogranka u Chicagu, nego i tajnik Glavnoga odbora HSS-a za Ameriku. Također, sa stranačkim kolegom Mladenom Zorkinom uspio je preuzeti Američki jugoslavenski glasnik, koje je od 1929. u Chicagu izdavao Stjepan Vrančić (Wranick), promijeniti mu ime u Američki hrvatski glasnik i pretvoriti ga u glasilo HSS-a u Americi. Šuljak je tiskovinu uređivao od 1950. do 1952. i 1955.

Dinko je bio jedan od HSS-ovih prvaka u emigraciji i blizak Vladku Mačeku. Uvijek je spremno objašnjavao, odnosno branio, Mačekova (i svoja) politička stajališta i izjave. Bio je žestok polemičar i svojim izjavama znao je izazvati burne reakcije državotvornih skupina i pojedinaca. Najžustrije rasprave 1950-ih godina pobuđivala su dvije teme: nezavisnost hrvatske države i hrvatska sloga.

Šuljak, odnosno poratni vodeći ljudi u stranci, nastojali su pronaći „istinske” srpske demokrate s kojima bi rušili komunistički režim i došli do „poštena sporazuma” između Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema njihovu mišljenju, proces ostvarenja hrvatske državnosti odvijao bi se postupno kroz sporazume. Šuljak je čak potpisao i nekakav sporazum s (nevažnom) srpskom Zemljoradničkom strankom. Time je izazvao veliku polemiku u hrvatskoj emigraciji. Drugo, pitanje hrvatske sloge također je bilo problematično. Naime, Šuljak i drugi vodeći HSS-ovci isticali su primat HSS-a (i seljaštva), a ne zajedničku borbu svih hrvatskih političkih snaga za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. To je u suštini značilo da su im stranka i jedan stalež bili važniji od općega interesa naroda i ostvarenja državne nezavisnosti. K tomu, HSS-ovci su bili oprezni da se ne bi zamjerili Zapadu, u koji su polagali velike nade.

Ali, u Šuljkovu političkom hodu došlo je do velikoga zaokreta. Već početkom 1960-ih on piše: „[N]e samo da u Jugoslaviji Srbi vladaju i na veliko daju potporu komunizmu, već s jednakim elanom izbjegli Srbi, tobože protivnici komunizma i pristaše neke buduće, imaginarne, Jugoslavije. Svaki potez komunista protiv Hrvata, u zemlji i vani, javno pozdravljaju i sa još jačim glasom viču: ‘Propnite ih’. [Oni] kažu i tvrde da su za zajedničku državu Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedonaca ― Jugoslaviju. Nitko od Hrvata… nije tako kratkovidan da ne vidi kakva bi buduća Jugoslavija izgledala.”

Šuljak je uvidio da sporazumaštvo ne može dovesti do hrvatske slobode. Sve su to bile tlapnje. Prihvatio je državotvorne principe i prigrlio ideju svehrvatske sloge u borbi za nezavisnost i slobodu.Struggle for independence Pridonosio je jedinstvu Hrvata u Kaliforniji i pridružio se Hrvatskomu narodnomu vijeću te bio izabran (1975.) za predsjednika Sabora. Upoznao sam ga na tom saborovanju, dao mu svoj glas i od tada s njim surađivao. Premda je izbačen (1966.) iz Seljačke stranke, uvijek je ostao radićevac.

Šuljak je objavljivao priloge u više emigrantskih političkih glasila. Osim čikaškoga Američko-hrvatskoga glasnika, koji je jedno vrijeme uređivao, njegove priloge može se naći u Hrvatskom glasu (glasilo HSS-a u Kanadi), Danici, Hrvatskom listu, Hrvatskoj reviji i drugdje.

Pokraj nekoliko objavljenih stručnih naslova na engleskom, Šuljak je pisao o hrvatskim temama na dvama jezicima i objavio sljedeće naslove: Yugoslavia in Crisis: A Background for Understanding the Instability of Yugoslavia (1973.); Croatia’s Secession from Yugoslavia. A Legitimate and Necessary Action (1974.); Cry for Croatia’s Independence (1975.); The Communist Conspiracy in the Croatian Fraternal Union (1975.); Executive Board of the Croatian Fraternal Union of America vs. N. Dinko Šuljak (1975.); A Political Cause. Background of the Croatian Hijackers (1976.); Croatia’s Struggle for Independence. A Documentary History (1977.). Njegova najpoznatija knjiga naslovljena je Tražio sam Radićevu Hrvatsku. Knjiga je bila dovršena malo prije njegove iznenadne smrti, a objavila ju je Knjižnica Hrvatske revije 1988. godine.

Svjedočenja iz prve ruke

Dinko Šuljak pisao je i pripovijedao o mnogim slučajevima iz svojih partizanskih dana, posebice o zločinima partizana i četnika nad hrvatskim civilima u Ravnim kotarima, Lici i drugdje. I jedni i drugi upadali su u hrvatska sela i ubijali nevine hrvatske civile. Mržnja prema Hrvatima bila im je zajednička. Ako bi se nekima „sudilo”, odvodili bi ih u pravoslavna sela i tamo bi im „narod” presudio.

Odjek prepoznatljivog glasa koji pulsira i danas

Bilo bi nepotpuno pisati o Kruni Mašini, a ne reći nešto i o njegovoj obitelj u kojoj je ponikao i odrastao. Naime, kuća njegovih roditelja bila je puna ne samo djece nego i obilja katoličke vjere i hrvatskoga domoljublja. Otac je bio ugledni mještanin Preka i otoka Ugljana, odan sljedbenik učenja Katoličke crkve i slobodarskih […]

Važno je Šuljkovo svjedočenje o prvom sastanku vodećih HSS-ovaca, uključujući i njega, u Plaškom s partizanskim vodstvom u jesen 1943. Premda su HSS-ovci dragovoljno stigli „u šumu”, partizani su ih pred narodom ponižavali i nisu im dopustili obnovu HSS-ovih organizacija na „slobodnom teritoriju”. Posebice je znao istaknuti ulogu Srpskoga kluba koji je nadzirao rad ZAVNOH-a, i svaka odluka tog tijela prethodno bi prošla kroz Srpski klub da ne bi slučajno bila na štetu srpskih interesa. Šuljkovo svjedočenje podsjeća da i danas (zlo)duh Srpskoga kluba kruži Hrvatskom, ali ne u interesu Srba u Hrvatskoj, nego jedne zavjereničke sljedbe s velikosrpskim htijenjima.

dr. Ante Čuvalo

Do sada je on govorio o drugima, a sada je vrijeme da se progovori o njemu

Bila je godina 1990. Već je dobrano mirisalo na rat. Studirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. Preda mnom je bilo ljeto. Trebalo ga je iskoristiti, a to znači negdje usavršiti još koji jezik i nešto zaraditi za trošak tijekom akademske godine. Izabrao sam New York. Onako nekako nasumce. Hajde da iskušam i taj dio kugle […]

Kao dijete otišao 1960-ih u tada daleki Dubrovnik u sjemenište, pa u Sarajevo. Onda na put u svijet: u talijanski Trento i u vječni Rim, te u njemački Koningstein gdje je postao svećenik 29. lipnja 1972. Onda počinje njegov put i život dijaspore.

Fra Slavko: svećenik, fratar, misionar, župnik, poglavar franjevaca u Americi i Kanadi, provincijal franjevaca u Hercegovini, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik. Životni put ga je vodio tisućama milja daleko, ali i vraćao na početke.

I ovim tekstom mu govorimo hvala. U zahvalnosti smo uvijek škrti, oh kako je važno zahvaljivati. I danas njemu govorimo hvala za dobar život, za služenje, za primjer dobrote, za vremena kada mu možda nitko nije rekao hvala. Govorimo zbogom jer vjerujemo. Vjerujemo da s Bogom svi naši krugovi se zatvaraju i s njim svi naši počeci imaju svoj cilj.

Fra Slavkove četiri bitne točke putovanja bijahu: Dijaspora (NY), služba poglavara (Chicago-Mostar), služba odgojitelja (Humac) i Međugorje.

Dijaspora

Dijaspora je ispisala noviju povijest hrvatskih odlazaka, tragedija, nada, zajedništva. U sredini tog iskustva stoji hrvatski svećenik, misionar, dušobrižnik, branitelj izbjeglih, tužnih, zarobljenih, odvojenih. Fra Slavko je bio taj!

On je ondje gdje nikoga nema, politički nepodoban, glasan u suprotstavljanju diktaturama i sam žrtva komunističkog režima. Domu svom nije smio putovati samo zato što bijaše hrvatski svećenik. Dijelio je sudbinu svih za koje se brinuo. Kada nisu mogli oni vidjeti oca i majku ili ići im na sprovod u domovinu, nije ni on išao! Da, s njima je plakao, molio, šutio, patio, sanjao, nadao se. Kada su oni bili progonjeni, medijski ili fizički bijaše i on. Ni svome ocu na sprovod nije mogao doći. Ta on bijaše župnik hrvatske župe u New Yorku, najopasnijem mjestu za komunizam, a najveselijem mjestu hrvatskih snova o slobodi. Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija: dijeliti put sa svojim hrvatskim pukom nadajući se slobodi. Svoga oca i majku susretao je u Italiji jer on je mogao otići u bilo koju zemlju svijeta, ali nije smio u svoju domovinu. Kada susreti nisu bili mogući onda je slao audio vrpce kako bi otac i majka mogli čuti njegov glas.

Bijahu to mučne godine, ali godine koje su ispisale najljepše sudbine ljudi koji u slobodi sanjaju slobodu svog neslobodnog naroda tisućama milja daleko. On se našao i u crkvi i u bolnici, i na pomoći polaganja stotina vozačkih ispita i u sudnici samoće i u zatvoru i na cesti i na fešti. On je slavio obljetnice i narodne povijesti i Stepinčeve smrti i župne zajednice u vremenima kada je to bilo po životno opasno. I zbog toga postade nepodoban. Taj hrvatski svećenik fra Slavko postao je znak jednog vremena i sudbine jednog naroda.

It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

On bijaše svjedok mučnih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća u Americi. Svjedok hoda hrvatske zajednice, svjedok zatvaranja, suđenja hrvatskih uznika, svjedok tihe patnje obitelji i prijatelja. I Američki FBI mu je priznao da je i on na meti komunističkih vlasti za ubojstvo i ponudili mu pomoć u zaštiti što je fra Slavko odbio rekavši: “Svi znaju gdje sam ja!” Bio je za Udbu persona non grata. Ovaj dobar čovjek kao i tisuće dobrih Hrvata diljem svijeta, iste sudbine. Da, on je svjedok. A svjedoci su ljudi kojima se vjeruje. Pomagao svima u potrebi i bio kao što to jedan uznik reče: “Otac svima nama. Znak sigurnosti.” Ta uloga oca kao da je postala dio fra Slavkova identiteta.

O kako možemo puno naučiti iz toga njegova život dijaspore i svih s kojima je on živio. O kako možemo naučiti snagu i važnost slobode i beskompromisnog zalaganja za istinu. Uvijek istinu! Život se čini apsurdnim, pun suprotnosti. I po njegovu životu iščitavamo kako: Teška vremena stvaraju jake ljude. Jako ljudi stvaraju laka vremena.

Domovina

I kada braća odlučiše, vratio se u domovinu, služio kao provincijalni ministar, stvarao zajednicu nakon godina neredovitosti, ne sustavnosti i svih lokalnih muka, posluha i neposluha. Bilo mu je jasno što treba i kako treba. Iskustvo dalekog svijeta mu je pomoglo da bude odlučan, da se ne boji i da krene naprijed. I opet se nađe u ulozi oca, oca provincije, oca braći kojima je bio na čelu u služenju. O kako možemo naučiti iz ovoga njegova iskustva kako se ne treba nikada bojati, uvijek ići naprijed, uvijek znati kako pjesma kaže:

“Znam da uvijek treba ići. Znam da ima bezbroj mjesta, Postoji bar jedna cesta do svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima staza, Jedna staza, možda mala koja bi nas povest’ znala do svih ljudi, srca svih”. (D.T.)

Odgojitelj

Bijaše fra Slavko odgojitelj naše mladosti dajući im temelje za život i put franjevačkog habita. I tu kao da je ponovno na nov način shvatio da je “Gospodin blaženstvo sakrio u služenju.” Kako to lijepo iskaza ovih dana jedan od mladih fratara kojemu je fra Slavko bio odgojitelj:

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

“Bio je čovjek drugačijeg mentaliteta i pogleda na svijet. Izvandomovinstvo ga je oblikovalo. Bio je pravedan, čovjek od reda, discipline, molitve i rada. U njemu se tako jasno zrcalio svećenik, redovnik, otac i brat. Samo čovjek s jasnim idealima može voditi drugog čovjeka. Volio je naše mlade kao vlastite sinove, a to je prava definicija ljubavi. Naglašavao je njihove talente i darove i poticao ih da ih razvijaju. Nikad od nas nije tražio nešto što sâm nije bio spreman učiniti. Živio je s nama i za nas. Posebno je volio Blaženu Djevicu Mariju i Alojzija Stepinca. Uvijek nam je s velikom ljubavlju i žarom govorio o svom narodu koji je otišao iz domovine trbuhom za kruhom.” (M.K.)

“Čovjek od riječi Starog kova. Iskreno je volio novake i sve fratre. Braća i zajednica su mu bili iznad svega.” (A.M.).

U tim godinama odgoja naše mlade braće opet bijaše otac svima.

Međugorje

I onda opet na početak. Ovdje u Međugorju gdje je počeo njegov fizički život, ovdje gdje se krug zatvara, ovdje gdje je bio ispovjednik, svećenik duhovnik, brat i opet otac mnogim dušama. Ovdje gdje su mnogi i po njegovim riječima dobili mudrosti i Duha, mira i snage i milosti novih početaka. Ovdje gdje se “savršenstvo postiže, ne kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti.” (Antoine de Saint-Exupe). Da ovdje kao i svugdje fra Slavko je bio staložen, strpljiv, blizak ljudima. Njegova blagost je bila nadahnuće mnogima. Mnogi su ga stoga tražili za razgovor. Pomagao mnogima steći mir! Uistinu opet bijaše otac mnogim dušama koje su tražile riječ ljubavi.

Odlazak

I dođe vrijeme odlaska. Sve je ostavio u redu. Jasno i čisto. Iza njega je uvijek ostalo čisto i jasno. I kada sam ga upitao uz njegov bolesnički krevet: “Fra Slavko, kako si danas”? Odgovorio je: “Zreliji sam nego jučer. Svaki dan zreliji. Čekam odlazak.” Pet godina bolesti kao da je neprimjetno hodio tim putem. Bolest bijaše vidljiva na njegovu tijelu, ali u njemu bijaše snaga. Da, i po tom hodu nas je učio kako se nositi, kako biti strpljiv,

U sobi iznad radnog stola visi slika Isusova blaga lica, umjetnika Zvjagina koji je puno toga lijepoga učinio u našoj mostarskoj crkvi. Gledam fra Slavka i gledam tu sliku. I kažem mu, ovaj Isus sliči na tebe… Kaže on: “Isus sliči na svakoga od nas.” U njemu kao da je dio svakoga od nas. Dok ne postane cjelina svakoga od nas.

U toj sobi stoji veliki Alojzije Stepinac, njegov sveti zaštitnik! Svoj imendan fra Slavko uvijek slaviše 10. veljače na spomendan blaženog Stepinca. On bijaše i u njegovoj sobi u New Yorku i u njegovu uredu u Chicagu, tako i ovdje u Međugorju. Njega je zaista volio i od njega crpio snagu u vremenima samoće, uzništva, neizvjesnosti. Kao da su mu Stepinčeve riječi: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!” bile dovoljne!

Draga braćo i sestre! I mi na svoj put ponesimo najbolje od fra Slavka. Ne bojmo se novoga. Niti izazova niti poslanja. Budimo i mi otvoreni novim putima, bliskim i dalekim jer u njima stanuje Gospodin. Fra Slavko je tome svjedok! Valja i nama znati i biti učvršćeni u vjeri da sve što umire opet živi i kako reče pjesnik: Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? (M.S.)

Preminuo je fra Slavko Soldo. U Americi je napravio ogromne stvari

U 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva, u Međugorju je preminuo fra Slavko Soldo. Fra Slavko je rođen 29. studenoga 1946. u Međugorju, gdje je i kršten 1. prosinca iste godine u župnoj crkvi sv. Jakova Apostola. Osnovno školovanje pohađao je u Međugorju (1954. – 1958.), u Čitluku (1958. – 1961.) […]

Fra Slavko je svjesno, spremno i savjesno čekao svoga Gospodina. Neka ga taj uskrsli Gospodin kojemu je do kraja vjerovao primi k sebi. Neka nama da vjere i nade da i mi naše dane možemo živjeti vedro, tiho, smireno i strpljivo kako nas je on učio. Da i mi možemo vjerovati vazda i svagda i sa blaženikom Alojzijem svjedočiti: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!”

Preminuo je fra Slavko Soldo. U Americi je napravio ogromne stvari

U 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva, u Međugorju je preminuo fra Slavko Soldo. Fra Slavko je rođen 29. studenoga 1946. u Međugorju, gdje je i kršten 1. prosinca iste godine u župnoj crkvi sv. Jakova Apostola. Osnovno školovanje pohađao je u Međugorju (1954. – 1958.), u Čitluku (1958. – 1961.) […]

Još na uzletištu dočekao me fra Slavko Soldo. A u Misiji torta dobrodošlice. S. Robertina Barbarić učila me kako je rezati, nisam baš bio navikao na to. I svi drugi prijateljski raspoloženi.

Ubrzo se pokazalo da doček nije bio puka uobičajena formalnost. Međusobno poštovanje i ozbiljnost, povezani s ljudskom toplinom i opuštenošću činili su život ugodnim. Snalazio sam se koliko sam god najbolje znao, nisam htio razočarati takvu dobrodošlicu.

I onda se dogodi balvan-revolucija. Mrki jugovelikosrbi iziđoše na hrvatske ceste. S puškama u ruci. Fra Slavko je neumorno bdio nad vijestima. Pomagao sam mu oko njihova prijeme faksom i odabira za objavu. Radilo se o tjednoj emisiji za Hrvate New Yorka i okolice ili odgovaranju na telefonske pozive. Fra Slavko se brinuo za novonastalo stanje, da bi godinu dana kasnije pokrenuo Croatian Franciscan Emergency Relief Fund u New Yorku za pomoć domovini.

Otišao je prema domovini, a meni je ostavio dužnost pripreme i snimanja emisije. Prihvatio sam to, u onom skučenom prostoru ispod stubišta prema dvorani. I osjećao sam se dobro, jer sam nešto radio za domovinu. Pamtim da su mi tada dolazile majke sinova iz župe. Zapravo, dolazile su fra Slavku, a budući da njega nije bilo imale su povjerenje i u mene jer on ima to povjerenje prema meni. Pitale su kako prebaciti sinove u domovinu da se bore za Hrvatsku. A to je bilo kažnjivo po američkim zakonima. Same su mi to priznale, a ja sam razmišljao o onima koji su prije zbog ljubavi prema Hrvatskoj zaglavili u američkim tamnicama.

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

Pričao mi je o tome fra Slavko, upijao sam svaku riječ jer nisam baš nešto posebno o svemu znao. Tek sam to polako otkrivao, kao i da je fra Slavko posebno od 1975. bio “narodni neprijatelj”. Pisale su o njemu kao takvome jugoslavenske novine, američke službe mu nudile zaštitu jer je, po njima, na njega bio poslan ubojica. Nije se prestrašio, nije uzeo zaštitu. Stavio se u ruke Božje, pa što bude.

Rastali smo se u dobrom sjećanju, ali ne takvome da bismo se kasnije javljali jedan drugome. No, klica povjerenja je posijana.

Postao je fra Slavko 2001. provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije. Čestitao sam mu i mislio sam da je to sve. No, ubrzo me iznenadio. Htio je da budem tajnikom Provincije. A meni se to nije bivalo, ne samo zbog onoga što sam trenutačno radio. Ipak, iskustvo New Yorka me “slomilo”. Ima smisla s jednim takvim čovjekom biti na istome zadatku. Predmnijevao sam da neće mirovati i da će napraviti stvari koje napraviti treba. I nisam se prevario. Dogovorili smo se da ću uz tajnički posao do kraja dovršiti započeti proces dobivanja frekvencija za Radiopostaju “Mir” Međugorje, jer sam Informativni centar “Mir” Međugorje već podigao na zdrave temelje i ostalo je samo to. Hvala mu za svu potporu u tim trenucima, utkao je i dio sebe u tu radiopostaju.

Provincija je u to vrijeme plovila uzburkanim vodama. Trebalo je taj brod privesti u mirnu luku. On je to uspio. Promatrao sam sve izbliza, učio i pomagao koliko sam znao i mogao. Neću sada o pojedinostima, samo nastaviti o njegovoj veličini koju je pokazivao uz veliku skromnost. Ozbiljni crkveni povjesničari zasukat će jednoga dana rukave te istinu iznijeti na svjetlo dana.

Naizgled nas je život opet razdvojio, ali zapravo nije. Ostalo je duboko razumijevanje iz vremena naših dužnosti u Mostaru. On se nije išao odmarati, već je bez krzmanja počeo preuzimati važne dužnosti odgojitelja mladih naraštaja u Provinciji. Ja sam, pak, preuzeo dužnost vicepostulatora postupka mučeništva za našu pobijenu braću.

A taj postupak mučeništva njemu je bio itekako na srcu. Pričao mi je šire o našim uhićenicima u Americi, o prosvjedima za slobodu, o našoj ubijenoj braći. I onda je jednoga dana došao s namisli da pokrenemo postupak mučeništva za našu pobijenu braću. Podupro sam to cijelim srcem, ali se nisam vidio u tome. Pomoći ću koliko mogu i to je to.

Na sjednici Uprave Provincije u Slanom 4. studenoga 2004. zaživjelo je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika naše pobijene braće. Tko sretniji od njega. Govorio je u toj prigodi da su naša pobijena braća i Kraljica Mira temelji na kojima počiva Provincija. Stoga je učinio sve da Široki Brijeg bude proglašen središnjim žrtvoslovnim mjestom Provincije, a 7. veljače središnjim nadnevkom. Danas možemo reći da je tako započela prekrasna povijesna priča.

Godine su išle svojim tijekom, fra Slavko se povukao u Svetište Kraljice Mira te tu neumorno propovijedao i ispovijedao. Mnogi su znali čekati dugo pred njegovom ispovjedaonicom da bi došli na red. Svjedočio je iskrenu ljudskost, kršćanstvo i domoljublje. To je jednostavno zračilo iz njega. A ja sam nastavio skupljati građu za bazu podataka o našim pobijenim fratrima. Pričali smo o tome, jer ga je sve zanimalo, iako mi se nikada nije miješao u posao. To mogu, pak, samo veliki ljudi.

Preminuo fra Silvestar Bota, svećenik kojeg će se rado sjećati Hrvati iz Stuttgarta, Münchena i Esslingena

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja javlja rodbini, prijateljima i znancima da je u 84. godini života, 65. redovništva i 56. svećeništva, jučer u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu preminuo fra Silvestar (Stanko) Bota. Fra Silvestar rođen je 20. studenog 1939. u Prugovu od oca Ivana i majke Ane r. Jurić Popović. Prva četiri razreda […]

Zdravlje mu se pogoršavalo. Pritisnula ga bolest. Nije kukao, nego je do posljednjeg obnašao svoj posao. Po medijima ovih dana gledam njegovu sliku obojenu bolešću. Ali oči i smiješak na licu ostali su oni stari. Tijelo je kopnilo, duh je i dalje bio mlad. Osjetilo se to i u glasu koji je odjekivao eterom Radiopostaje “Mir” Međugorje dok smo se vozili na njegov sprovod. Skroman i uspravan do kraja.

Dok je bolovao, upitao me jednoga dana bih li mu mogao nešto pomoći. Odmah sam se usredotočio na boju glasa i izgovor. Nije mi zvučao zabrinjavajuće. Odahnuo sam i naravno pristao. Povjerio mi je brigu uređivanja knjige na temelju građe koju je u razgovoru s njim prikupila Valerija Ćorić. Osjećao sam to čašću, ne znajući da ću u tome još više upoznati njegovu skromnost.

Predložio sam mu sliku za naslovnicu na kojoj on govori na nekim prosvjedima početkom devedesetih. Lecnuo se. Zbog čega baš ta, ma nije on važan, važno je… Morao sam mu objašnjavati da to koncepcija knjige jednostavno zahtijeva. Pristao je. Zajedno smo odredili i naslov, U osvit slobode, te je knjiga mogla započeti svoj put. Ali opet poteškoće. Nisu mu se pravila predstavljanja, ta važni su oni naši uhićenici o kojima govori u knjizi, naša borba za slobodu… Pristao je kada smo došli do toga da su oni u središtu pozornosti i na takav način. Nije htio da to bude nešto pompozno, kako je inače zaslužio, nego onako skromno pa smo morali to poštivati. No, došlo je mnoštvo naroda i time iskazalo počast i spomenutima u knjizi i njegovu radu za njih.

Kada mi je na upit porukom “Kako ide zdravlje” odgovorio prvi put da ide kraju znao sam da je vrijeme zaista sazrelo. Došao sam iz Zagreba na Obljetnicu ukazanja Kraljice Mira. Još je mogao govoriti i stisnuti mi ruku. Zamolio me da jednome iz knjige, Ivanu Vujičeviću, pošaljem dogovoreni broj primjeraka jer on to više ne može učiniti. Odgovorio sam da ću se potruditi da to što prije bude napravljeno. Na susretu dva dana nakon toga pitao me, a da nisam imao prilike sam prije reći, jesam li to učinio. Pogođen bolima razmišljao je i o takvim stvarima.

Nakon dva dana je umro. Do posljednjeg trenutka bio je svjestan svega. Nikada se nije tužio, samo je u posljednje vrijeme govorio da je pošao prema svome Gospodinu. I ugasio se toga nedjeljnoga jutra, na obljetnicu svoga ređenja, kao svijeća. Dogorijevala je i dogorjela. Drugi su u nju gledali otvorenih očiju, jer tako umiru samo veliki ljudi, samo sveci.

It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

Na zidu njegove sobe ostale su dvije slike, ona Isusa Krista i ona bl. Alojzija Stepinca, donesena još iz iseljeništva. U našemu srcu ostao je lik čovjeka o kojemu će se tek čuti. Do sada je on govorio o drugima, sada je vrijeme da se progovori o njemu.

fra Miljenko Stojić

Odjek prepoznatljivog glasa koji pulsira i danas

Bilo bi nepotpuno pisati o Kruni Mašini, a ne reći nešto i o njegovoj obitelj u kojoj je ponikao i odrastao. Naime, kuća njegovih roditelja bila je puna ne samo djece nego i obilja katoličke vjere i hrvatskoga domoljublja. Otac je bio ugledni mještanin Preka i otoka Ugljana, odan sljedbenik učenja Katoličke crkve i slobodarskih […]

Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak naglašavaju da je rekao „vjerojatno“. Mislim, odgovor nije u „znanstvenom” nadmudrivanju, nego u zdravom razumu. Neki su ljudi zaista rođeni s posebnim talentima, ali to nije dovoljno da bi postali genijalci. Bogomdane talente treba cijeli život „brusiti” čvrstom voljom, upornošću i discipliniranim radom, i tek tada možemo očekivati velike uspjehe. Vjerujem da svi znamo pojedince koji su upropastili svoje talente, ali znamo i prosječno inteligentne ljude koji su upornim i ustrajnim radom postali prepoznatljivi i vrlo uspješni u svojim zvanjima.

Hrvatsko iseljeništvo podarilo je brojne genijalce useljeničkim zemljama i svijetu. Jedan od njih bio je Esteban Cvitković, među hrvatskim prijateljima poznat pod imenom „Stipica”.

Rano sazrijevanje

Esteban Cvitković rođen je u Buenos Airesu 16. prosinca 1949. Njegov otac Ivica potječe iz sela Mutilića nedaleko od Udbine, a odrastao je u Zagrebu. Prošlost toga sela seže duboko u hrvatsku povijest, ali su ga Srbi tijekom Drugoga svjetskoga rata, kao i cijeli udbinski kraj, opustošili, a hrvatsko pučanstvo pobili ili rastjerali te je danas pusto. Stipičina majka Ana Galaš bila je iz Viteza.

Otac i majka nakon poratnih logorskih lutanja dospjeli su u Argentinu, gdje su uz velike napore otvorili malu, ali uspješnu štrikarnicu pulovera da bi osigurali što bolje uvjete života sebi i dvojici svojih sinova. Nažalost, majka je prerano preminula od raka. Ostali su otac Ivica, Stipica (Esteban) i njegov mlađi brat Milan (Emilio). Da bi tragedija bila još veća, samo nekoliko godina nakon majčine smrti preminuo je i otac. Dječaci su ostali sami, što se kaže, u najgorim godinama. Ljudski gledano, nije moglo biti gore! Ali Božji su planovi čudesni!

Smrt njihovih roditelja mladim je dečkima bila ne samo tuga nego i poticaj. Naime, Stipica je već u djetinjstvu odlučio posvetiti svoje umne sposobnosti pronalaženju lijeka za zloćudnu bolest raka. Zaista, tako je i učinio! Svoj je život posvetio tomu cilju. Srećom, u njemu su se ujedinili urođeni talenti, stvaralačka energija i ustrajnost u radu.

U ranim se godinama pokazalo da je Stipica veoma nadaren i radišan. Kakav je bio đak i student, najbolje se vidi iz činjenice da je diplomirao medicinu s navršenih 19 godina! Bio je tada najmlađi liječnik na svijetu! Možete samo zamisliti koliko su tada argentinski mediji govorili o njemu, a Hrvati Argentine ponosili su se svojim Stipicom. Treba napomenuti da je i Milan (Emilio) diplomirao kemiju na Sveučilištu u Buenos Airesu s 20 godina, magistrirao na Državnom sveučilištu u Pennsylvaniji u SAD-u, zatim stekao MBA diplomu na poznatom Sveučilištu Harvard i radio na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji.

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Stipičini znanstveni uspjesi

Više od pedeset godina Stipica Cvitković neumorno je pridonosio razvoju i primjeni lijekova u ranoj fazi liječenja raka. Istraživao je u nekoliko država, od rodne Argentine do SAD-a, Italije i Francuske. Bio je utemeljitelj dviju kliničkih istraživačkih ustanova specijaliziranih za onkologiju, suutemeljitelj OncoEthixa, poznate biotehnološke tvrtke posvećene novim terapijskim potencijalima, član nekoliko znanstvenih odbora, a 1996. utemeljio je tvrtku CRO Cvitkovic i suradnici, koja je brojila 120 profesionalaca prije nego što je prodana 2006. godine.

Dok je bio predsjednik Znanstvenoga odbora FNAB-a (Fédération Nationale des Associations de Bénévoles), osim što je podržavao napore integriranja znanstvenoga napretka, uvijek je naglašavao etičku strogost i važnost da pacijent bude u središtu pozornosti i da se nikada ne izgubi u mreži odnosa između raznih ustanova i znanstvenika. Autor je ili koautor više od 230 članaka i više od 600 znanstvenih elaborata te je citiran u brojnim stručnim tekstovima. Osim istraživačkih uspjeha, ne smijemo zaboraviti da je tijekom svoje uspješne karijere „na noge podigao” desetke onkoloških stručnjaka.

Cvitkovićeva rodna Argentina i Sveučilište u Buenos Airesu, na kojem je diplomirao, ponosili su se njime i njegovim znanstvenim uspjesima. Sveučilište u Buenos Airesu dodijelilo mu je počasni doktorat 2012. godine.

Dodjela počasnoga doktorata

Stipica je bio ponosan na svoje hrvatske korijene, govorio je hrvatski, a nakon sloma Jugoslavije i komunističkoga sustava više je puta posjećivao domovinu svojih roditelja. Surađivao je s hrvatskim kolegama i sudjelovao na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj. Osim toga, dao je novčani doprinos za gradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

Dr. Stipica Cvitković umro je u Parizu 20. lipnja 2025. Misa zadušnica za pokoj njegove plemenite duše održana je u crkvi Église Sainte-Marie des Batignolles, a njegovi će zemni ostaci biti pokopani u Hrvatskoj. Iza njega ostala je supruga i troje djece: sin Milan i dvije kćeri, Jadranka i Marianne.

O Cvitkoviću kolege znanstvenici rekoše

Legendu ne treba zaboraviti; treba ostati uzor našim mlađim kolegama.

Bio si briljantan i provokativan!

Imao je golem utjecaj na oboljele od raka.

Zaista tužan gubitak. Steve je bio odličan prijatelj i jedinstven znanstvenik ― možda nikada neće biti drugog poput njega. Bio je vizionar… sve je vidio drugačije.

Bio je jedinstven genij koji se nikada neće ponoviti.

Dr. Esteban Cvitkovic

Oni koji su poznavali Stipicu još iz ranih godina, ističu kako je bio jedinstven, drukčiji i inovativan. „Razmišljao je izvan okvira.“ Sve je propitivao i gledao iz drugoga kuta. Često je plivao uzvodno, ali ne zbog samovolje i kritike, nego kako bi pronalazio bolje i učinkovitije putove u znanstvenim istraživanjima.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Još jedan hrvatski genijalac prošao je svijetom i dao svoj obol ljudskomu rodu. Ali, čudno je (možda i znakovito) što mediji u Hrvatskoj nisu zabilježili njegov odlazak s ovoga svijeta. Šutnja, umjesto ponosa što je i ovaj u svijetu poznati znanstvenik bio dio hrvatskoga roda i naroda.

dr. Ante Čuvalo

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

U obitelji se rodilo devetero djece: šestorica sinova i tri kćeri. Najstarijega sina Melkiora (1921. – 1945.) ubili su partizani na Križnom putu. Ivo (r. 1927.) bio je briljantan đak, student i mladi povjesničar. Prvi je put uhićen 1947. godine. Komunističke su ga vlasti ponovno zatvorile 1954. i osudile na godinu i pol dana zatvora, a 1959. bio je osuđen na 15 godina robije. Ni to nije bilo dovoljno jer su ga smatrali vrlo opasnim, pa su ga zbog njegove čvrste vjere i domoljublja, dotukli u zatvoru Stara Gradiška 1961. godine.

I Veljko (1931. – 2014.) bio je „opasan za narod i državu” jer je 1954. godine s bratom Ivom i skupinom studenata posjetio grob Ante Starčevića. Za taj ih je „zločin” Okružni sud u Zagrebu proglasio krivima i Veljko je bio osuđen na šest mjeseci zatvora. Braća Mašina bila su među vodećim mladim Prečanima koji su gajili i širili ideale slobode i hrvatske državne nezavisnosti.

Slobodarski duh od mladosti

Krunoslav Ante Mašina rođen je 8. rujna 1934. godine od oca Ive i majke Marije Gregov. Bio je najmlađe dijete u obitelji. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Dubrovniku i Zadru. Već je od mladih godina slijedio slobodarski idealizam svoje braće te je već u travnju 1955. na maturalnoj večeri bio uhićen i proveo tri mjeseca u zatvoru. Zbog izdržavanja kazne, maturirao je 1956. te upisao studij na Filozofskom fakultetu u Zadru i završio (1957.) prvu godinu studija. Ali, lako je mogao osjetiti da će mu sudbina biti iznimno teška dok je Hrvatska bila u raljama komunističkoga režima, pa je 1958. brodicom pobjegao preko Jadrana u Anconu i zatim se pridružio bratu Veljku, koji je pobjegao u Italiju prije njega i u to vrijeme boravio u Rimu.

Odmah po dolasku u Vječni Grad Kruno se zdušno uključio u rad hrvatske emigracije i pridružio se Hrvatskomu narodnomu odboru. Iz Rima je otišao u Francusku, prvo u Nicu, zatim u Pariz i ondje stao u prve redove hrvatskih domoljuba. Među ostalim, bio je povjerenik londonskoga Hrvatskoga biltena (koji je postao mjesečnik Nova Hrvatska), urednik biltena Hrvatski radnik, jedan od utemeljitelja (1960.) Društva hrvatskih sveučilištaraca te suorganizator i „domaćin” prvoga Kongresa hrvatskih sveučilištaraca u slobodnom svijetu koji je održan 3. i 4. studenoga 1962. godine. Na kongresu su se okupile mlade snage iz Europe, koje su 1950-ih pristigle u emigraciju i bile željne složna i promišljena rada, u suradnji s domovinskim domoljubima, za oslobođenje Hrvatske. Također, na kongresu su predavanja održali vodeći hrvatski umnici iz nekoliko zemalja Europe i obiju Amerika.

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

U New Yorku

Krunoslav Mašina iz Pariza se preselio (1963.) u New York i ondje se pridružio domoljubnim snagama u Americi, ponajprije Ujedinjenim Američkim Hrvatima (UAH). Već sljedeće godine postao je urednik glasila UAH-ova Vjesnik i jedan od čelnih ljudi organizacije te prepoznatljiv glas slobode, posebice u New Yorku. Postao je i član Hrvatske bratske zajednice, čije je vodstvo tada plovilo u titoističkim vodama. On i skupina mlađih Hrvata u New Yorku htjeli su da se njihov glas čuje i u Zajednici. Poznata je bila njegova polemika s (rev.) Bosiljkom Bekavcom, tadašnjim urednikom Zajedničara, službenoga glasila HBZ-a. Naime, Bekavac je u svojem listu osudio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i njezine potpisnike, a Krunoslav je ukazao na Bekavčevu izdajničku rabotu.

Kruno je češće objavljivao priloge u više emigrantskih tiskovina (Danica, Zajedničar, Nova Hrvatska, Hrvatski glas, Hrvatski tjednik, Hrvatska revija…), promičući uvijek ideju hrvatskoga zajedništva u radu za oslobođenje naroda i domovine ispod jugo-komunističkoga totalitarizma i nametnute mu državne tvorevine.

Nadalje, Mašina je bio član Hrvatske akademije Amerike i jedno vrijeme njezin tajnik. Bio je biran nekoliko puta u Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća i u toj svehrvatskoj organizaciji obnašao nekoliko dužnosti. No Krunoslava će se ponajviše pamtiti po njegovu bogatom glasu, jasnom izričaju i domoljubnim komentarima na Hrvatskom radio satu u New Yorku. Bio je jedan od osnivača (1969.) „Glasa slobodne Hrvatske” i od početka do 1997. godine Hrvati, domoljubi i oni koji su bili „naši”, mogli su čuti Krunina izvješća, zapažanja i pregled vijesti iz domovine. Budući da nisam živio u New Yorku, znao sam dobiti snimke njegovih komentara i još čuvam vrpcu s Kruninim prikazom iz 1971. pod nazivom „Pridraga traži pravdu”. Tijekom tih burnih godina, Mašina je slušateljima znalački i dojmljivo predočavao prilike među Hrvatima u domovini i svijetu te budio nadu da će i hrvatski narod ugledati sunce slobode.

Na mimohodu u New Yorku 1972.

Da je Krunoslav po naravi bio vatren, hrabar i rječit, pokazalo se još u mladim godinama kad su se Prečani pobunili nakon što su „narodne vlasti” nasilno oduzele polovicu franjevačkoga samostana na otočiću Galovcu kod Preka i poslale zidare (drugi dan Božića 1956.) da prezidaju samostan. Kruno je predvodio sumještane u prosvjedu protiv režimskoga nasilja. Jedno izvješće kaže: „Kruno se bio popeo na neku uzvisinu i započinjao je: Zdravo Djevo, Hoćemo Boga, Zastava nas sveta vodi i Krist pobjeđuje!” Istovremeno, povici su i dalje pljuštali sa svih strana: ‘Otimate tuđe!’, ‘Školjić ne damo, glavu damo!’, ‘Izdajice!’, ‘Sram vas bilo!’ Kruno Mašina u jednom je trenutku čak odnekud donio fotografski aparat i snimao. Bilo je i povika da će fotografije poslati u inozemstvo, kako bi ondje vidjeli kako se u Jugoslaviji postupa s vjernicima”. To je bio Krunoslav, kojega smo desetljećima poznavali u emigraciji. Uvijek je glasno i jasno podizao glas za slobodu i pravdu, a protiv nasilja i nepravde.

‘I hrvatsku budućnost mogu osigurati samo oni koji u nju budu vjerovali’

I akademska sloboda više puta zna biti zakinuta, u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvatskim sveučilišnim profesorima to se događalo i danas događa ponajviše zbog domoljublja. Nekoć se zbog „nacionalističkih devijacija” išlo u zatvor, a danas se to radi na „kulturniji” način – uskraćuju se akademska promaknuća, ne dodjeljuje se novac za predložene projekte, marginalizira se […]

Doma na vječni počinak

Nakon prvih demokratskih izbora (1990.), Krunoslav je posjetio Hrvatsku. Nakon umirovljenja preselio se iz New Yorka na Floridu i ondje proveo nekoliko godina. Supruga Mira i on svakoga su ljeta posjećivali Hrvatsku, a 2004. godine trajno su se vratili u rodni kraj. Nažalost, 18. studenoga 2004. godine, samo osam mjeseci nakon povratka, iznenada je preminuo. U Kruninoj ostavštini ostala je bogata ljubav za domovinu, kojom bi se trebalo i danas napajati, i odjek njegova prepoznatljivoga glasa, koji bi trebalo i danas čuti!

dr. Ante Čuvalo

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Poljički korijeni i svjetski horizonti

Branko Kadić rođen je 4. travnja 1919. godine u Krugu kraj Jesenica, u drevnoj i slavnoj Poljičkoj Republici. Nakon pučke škole u rodnom mjestu, Branko je, kao i Ante prije njega, maturirao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Splitu (1938.). Dok je njegov stariji rođak pošao u Rim na studije teologije, Branko je studirao kroatistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon završenih studija, kao poznavatelj stranih jezika i domoljub, dobio je namještenje u Ministarstvu vanjskih poslova Nezavisne države Hrvatske. Od 1943. do kraja rata bio je tajnik hrvatskoga veleposlanstva u Madridu. K tomu, bio je i dopisnik zagrebačkoga Hrvatskoga naroda. Ponajviše je pisao o kulturnim temama.

Postao je poratni emigrant te je iz Španjolske 1947. godine otišao u Argentinu. Budući da je dobro znao španjolski jezik, u novoj sredini bilo mu je lakše suočiti se s poteškoćama kroz koje su morali proći tamošnji hrvatski i drugi emigranti toga vremena. Među ostalim, jedno vrijeme radio je u uredništvu časopisa Hormigón Elástico / Elastični beton, koji je pokrenuo inž. Zorislav Franjetić, poznati stručnjak u građevinarstvu.

Usput napominjem da je Zorislav Franjetić završio Arhitektonski fakultet u Zagrebu i prije rata bio vlasnik tvornice betona u Stupniku kraj Zagreba. I on je u poraću kao emigrant dospio u Argentinu i ondje svojim radom i istraživačkim naporima uvelike pridonio razvoju graditeljstva. Osim pokretanja spomenutoga stručnoga časopisa, objavio je dvije knjige: Beton-Schnellhärtung (1969.) / Brzo stvrdnjavanje betona i Endurecimiento rápido del hormigón: hormigón pesado, hormigón ligero, materiales de construcción silicatados (1971.) / Brzo stvrdnjavanje betona: teški beton, lagani beton, silikatni građevinski materijali. Međutim, koliko se može zamijetiti, u Hrvatskoj je ostao neprepoznatljiv.

Biografska priča slavnog hrvatskog kipara s polustoljetnom britanskom adresom

Oscar Nemon (Osijek, 13. ožujka 1906. – Oxford, 13. travnja 1985.) umjetnik je koji neupitno ima svoje mjesto u hrvatskoj i europskoj povijesti modernog kiparstva, čija djela krase javne prostore svjetskih metropola poput Beča, Bruxellesa, Londona i Toronta, uključujući i umjetnikov rodni Osijek. U završnici prestižne izložbe u Velikoj Britaniji „Žene i Freud: pacijenti, pioniri, […]

Kadićev život imao je dva usmjerenja: obitelj i domoljublje. Bio je oženjen i imao je dvojicu sinova. Neumorno je radio u brizi za obitelj, a slično tomu, bio je ustrajan i u domoljubnom radu, ponajprije na kulturnom polju. Ponekad je radio i više poslova da bi osigurao obiteljske životne potrebe, ali ljubav prema domovini, njezinoj kulturnoj baštini i slobodi bila je isto toliko jaka i iskazivala puno vremena i odanosti.

Neke od kulturnih djelatnosti

Branko Kadić bio je stalni suradnik Hrvatske revije od njezina prvoga broja u izbjeglištvu (1951.). Osim što je pisao članke kulturnoga sadržaja, pratio je izdavaštvo na više jezika i napisao recenzije mnogih knjiga. Nadalje, bio je jedan od utemeljitelja tromjesečnoga časopisa Studia Croatica, ugledne argentinske revije na španjolskom jeziku. Osim što je u njoj objavljivao članke, kritike i recenzije, na španjolski je prevodio i priređivao mnoge priloge raznih autora, a zadugo je bio i tajnik uredništva. K tomu, dao je i velik obol tijekom priređivanja knjige Croacia y su destino / Hrvatska i njezina sudbina. Knjigu je izdao 1977. godine Instituto Croata Latinoamericano de Cultura / Hrvatsko-latinoamerički kulturni institut, čiji je Kadić bio član i neumoran suradnik.

Bit će korisno navesti barem neke od članaka koje je Kadić objavio u časopisu Studia Croatica. Navest ćemo hrvatski prijevod naslova: Julije Klović, skrbnik mladoga El Greca; Braća Mihanović, osnivači argentinske trgovačke flote; Život i djelo Ivana Meštrovića; Kardinal Franjo Šeper – novi prefekt Kongregacije za nauk vjere; Juraj Kastriotić Skenderbeg; Revolucionar Eugen Kvaternik – povodom stogodišnjice ustanka 1871.-1971.; Ante Starčević – ideolog hrvatske nacionalne emancipacije; Novi izrazi slikara Zdravka Dučmelića; Počast Osloboditelju Generalu San Martinu – dvjestogodišnjica rođenja; Zvonimir Katalenić, pjesnik i slikar – prva godišnjica smrti; Zdravko Dučmelić – usamljeni slikar (deveta konsekutivna izložba u galeriji Wildenstein); Treće izdanje knjige „Martín Fierro” na hrvatskom jeziku; Alejandro Dussaut – in memoriam; A. G. Matoš i Francuska – hrvatski pisac 1900. godine;B. Kadic Croacia y su destino Izložba Zdravka Dučmelića – ulja i kipovi; Retrospektivna izložba Lily Garafulić; Gostovanje opere „Nikola Šubić Zrinski“ u Kanadi i SAD-u; Šime Peličarić – drugo mjesto u Argentinskom salonu keramičara; The Association for Croatian Studies na III. svjetskom kongresu za sovjetske i istočnoeuropske zemlje; 65. godišnjica Hrvatske katoličke zajednice u SAD-u; Poznati slučaj Albanca Pjetera Ivezaja; Trideseta godišnjica Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba; Pastoralni pohod nadbiskupa, kardinala F. Kuharića Argentini, Peruu i Venezueli; Sažetak: IV. međunarodni simpozij o istraživanjima u polju hrvatske kulture (4. 6. XII. 1986., Sorbonna); Hrvatski naivni slikari izlažu u Buenos Airesu; Međunarodni simpozij o Ruđeru Boškoviću u Rimu; Stoljeće Katoličkog sveučilišta u Čileu – doprinos hrvatskih iseljenika – prisutnost hrvatske zajednice; Anali Ugarsko-hrvatske škole u Bolonji (sažetak iz „Vjesnika“, Zagreb, 5. 12. 1988.); Hrvatsko-argentinski slikar Zdravko Dučmelić; Disident Paraga u Kanadi; Djelatnost disidenta Dobroslava Parage.

Dana 3. srpnja 1991. preminuo je u Buenos Airesu, u 72. godini. Bio je sretan što je doživio osvit hrvatske slobode i neovisnosti.

Među dobitnicima najvećeg američkog vojnog odličja nalaze se petorica Hrvata. Ovo je priča o jednom od njih

Ponekad se čuje upit: Jesu li američki (i drugi) nacionalni junaci ili uspješni pojedinci koji su hrvatskoga podrijetla i hrvatski junaci i slavljenici? Po starim hrvatskim navadama, na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor, premda je jasno da bi se domovinska Hrvatska trebala njima ponositi kao što su oni bili ponosni na svoje hrvatsko nasljeđe. […]

U svijetu sam upoznao lijep broj Poljičana. Trojica od njih bila su veoma zapažena u radu na kulturnom polju u iseljeništvu: Edo Pavičević, Ante Kadić i Branko Kadić. Sva trojica bila su zaista ponosna na svoju nekadašnju Poljičku Republiku i Poljica, moglo bi se reći i zaljubljena, ali ništa manje nisu voljeli svoju Hrvatsku i radili za njezinu slobodu.

dr. Ante Čuvalo