Salanta – Nijemet, stoljeća vjere i jezika

‘Najviše smo mi Hrvati u crkvi, ali mnogi ljudi već ne znaju hrvatski. Misu pjevamo na hrvatskom, ali je prodika na mađarskom’

22. travnja 2021. u 17:49

Potrebno za čitanje: 6 min

Dijaspora.hr

Vijesti

FOTO: Đuro Vidmarović

Urednica bogato opremljene monografije „Salanta – Nijemet, stoljeća vjere i jezika“ Branka Pavić Blažetin u predgovoru ističe kako Salantu nastanjuju Hrvati koji su na tamošnja polja došli krajem 17. stoljeća, zadržavši do danas vjeru, materinski jezik i običaje svojih predaka.

Nova knjiga Katarine Čeliković o Hrvatima u Vojvodini

Krajem 2020. dovršena, u veljači 2021. godine tiskana je, u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, knjiga Književnost u zrcalima – ogledi i eseji o književnosti Hrvata u Vojvodini autorice Katarine Čeliković. Autorica u predgovoru navodi kako se „Zavičajna (se) književnost pokazala kao najbolje sredstvo za osmišljavanje i određivanje kako nacionalnog tako i emotivnog identiteta, […]

Uvod u monografiju napisao je mr. sc. Silvestar Balić, istaknuvši kako je Salanta (mađ. Szalánta) naselje u mađarskome dijelu Baranjske županije, udaljeno 15-ak kilometara južno od Pečuha. Kroz živopisno selo prolazi državna cesta broj 58 koja povezuje županijsko središte i graničnu postaju Drávaszabolcs prema Republici Hrvatskoj.

PR

„Iz hrvatskoga aspekta Salanta se nalazi na južnome dijelu skupine naselja gdje žive tzv. Bošnjaci, Hrvati iz Bosne, zvani i bosanski Hrvati, Hrvati Bošnjaci, bošnjački Hrvati itd. Ako govorimo o prošlosti Salante, svakako trebamo uzeti u obzir i prošlost Nijemeta. Ta su dva naselja i administrativno spojena od 1. travnja 1977.“

Mladi znanstvenik S. Balić uočio je nedostatak povijesnih istraživanja, navodeći: „Osmanska osvajanja Balkana i jugoistočne Europe pokrenula su razdoblje intenzivnih migracijskih procesa koji su zahvatili i katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine. Jedan dokument navodi da se prema ocu Andriji Šipračiću 1696. preko Save preselilo 100 tisuća vjernika, a imamo izvore koji tvrde da je 1697. tijekom povlačenja Eugena Savojskoga u Ugarsku preseljeno 40 tisuća katolika.“

Iz navedenih riječi vidljivo je kako povijest jednog sela može otvoriti i neka važna povijesna pitanja šireg značaja. Do promjene etničkog sastava naselja dolazi i u 19. stoljeću. Tada se „u malome broju počinju useljavati Mađari i Nijemci, ali većinu i nadalje čine Bošnjaci“.

Objavljena knjiga najistaknutijeg hrvatskog sociologa u dijaspori

U dosad objavljenoj 41 knjizi niza “Hrvatska katolička baština 20. stoljeća”, Glas Koncila omogućio je čitateljima da na jednom mjestu pronađu najvažnije katoličke intelektualce 20. stoljeća, piše IKA. Tako su objavljeni najvažniji naglasci njihova djelovanja i stvaranja u zauzimanju za dostojanstvo čovjeka, kršćanina i umjetnika. Svrha je biblioteke, u suvremenom proučavanju, valorizaciji i popularizaciji niza […]

BURNO 20. STOLJEĆE

Veliku promjenu donio je Prvi svjetski rat. Balić piše: „Nakon što se ujesen 1918. Austro-Ugarska monarhija raspala, srpske snage okupirale su veći dio Baranje odobrenjem Antante, 14. studenog 1918. Kako bi novoutemeljena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dokazala svoje pravo na okupirano područje, u ožujku 1919. provela je popis pučanstva.“

Autor iznosi mišljenje kako rezultati ovog popisa nisu odraz stvarnoga stanja u selu…

„Beogradske težnje priključenja južnih dijelova Mađarske Antanta nije odobrila, zbog čega su snage Kraljevine SHS bile prisiljene napustiti područje u kolovozu 1921. Potpisivanjem mirovnog ugovora Mađarska se obvezala zaštiti prava manjinskih zajednica unutar svojih granica, osigurati obrazovanje i druge potrebe koje služe opstanku manjina.“

Time počinje povijest Salante u sklopu suvremene mađarske države. Iduća promjena bila je nakon Drugoga svjetskog rata. Mađarsku je okupirala Crvena armija. Jedan od prvih poteza „osloboditelja“ bilo je odvlačenje muškaraca u Sovjetski Savez na prisilni rad, u mađarskoj javnosti poznato kao malenkaya rabota. Iz Salante je prema nekim zapisima odvezeno 14 osoba, a prema drugima čak 60.

Novi šok za Hrvate u Salanti, kao i za sve Hrvate u Mađarskoj, bila je Rezolucija Informbiroa kojom je Staljin, a time i cijeli Varšavski pakt, osudio Tita i Jugoslaviju za izdaju komunizma. Za hrvatsku zajednicu u Mađarskoj ovaj će događaj biti koban. Mađarske komunističke vlasti odlučile su se čak i na prisilno deportiranje hrvatskoga stanovništva iz pograničnih naselja. Balić o tome piše: „Tijekom prve masovne deportacije 23. lipnja 1950. na područje Hortobágya u istočnoj Mađarskoj (‘mađarski Goli otok’) preseljena je 1991 osoba iz južne Mađarske…“, jer su smatrani neprijateljima države. U nastavku Balić ističe: „Još jedna važna posljedica sukoba Tito – Staljin je uvođenje pogranične zone na granici s Jugoslavijom i Austrijom u koju se ulazilo samo s dozvolom”.

Hrvati kojima je dopušten ostanak u svojim selima bili su podvrgnuti strogoj kontroli. Usto, ljude je opterećivao i tzv. zajam za mir koji je u Mađarskoj uveden između 1949. i 1955. „Unatoč nazivu, zajam je zapravo bio određena vrsta poreza”.

IZAZOVI ASIMILACIJE

Sve navedene tegobe poticali su radno sposobne ljude, a poglavito mlađi naraštaj na preseljenje u Pečuh, u Budimpeštu ili neka druga gradska središta. Od onih koji su ostali očekivalo se pomađarivanje. Stoga se često, kao prvi korak, mijenjaju hrvatska prezimena u mađarska. Imajući na umu te činjenice moramo odati priznanje postojanosti Hrvata u Salanti jer se nisu pomađarili. Silvestar Balić u ovome kvalitetnom eseju posvetio je pažnju kulturi stanovnika Salante i Nijemeta, opisujući njihovu etnografsku, folklornu i duhovnu baštinu te organizacijske forme narodnosnog života. I ovdje je došlo do nepotrebne i štetne intervencije komunista nakon 1945. godine.

Autor piše: „Diljem države potiče se formiranje kulturnih društava, kružoka koji će u skladu s doktrinama marksizma i lenjinizma oživjeti izvorne običaje seljaštva”. Svakome razumnome je jasno da se izvorno narodno stvaralaštvo ne smije ukalupiti i ne može shvatiti kroz aksiome marksizma i lenjinizma. Treba reći da se nakon prekida dobrih odnosa s Titovom Jugoslavijom forsira tzv. jugoslavenstvo, zajedno sa srpskim književnim jezikom koji se uvodi u škole, a izbacuje hrvatski književni jezik. Tako je npr. i u Salanti formirano „Južnoslavensko plesno društvo“.

Balić navodi povijest kulturnih udruga u Salanti, kao i gostovanja sličnih društava iz drugih dijelova Mađarske. Za shvaćanje asimilacijskih procesa u Salanti (kao i u svim ostalim selima u kojima su živjeli Hrvati u Mađarskoj) važno je bilo udruživanje poljoprivrednih zadruga, stvaranih po načelu ruskih kolhoza i sovhoza. Ovo je 1961. pogodilo hrvatsku populaciju jer je materinski jezik zadrugara nakon grupiranja postao mađarski. Nadalje, Crkva u Mađarskoj nametala je mađarski jezik u bogoslužju i tako ubrzavala dekroatizaciju vjernika. Tome procesu pridonosi i država svojom ateističkom politikom prema religiji. Osim toga, nastavni jezik u školama postaje mađarski, a materinski jezik tamošnjih Hrvata postaje predmetni.

Stoga Balić s pravom ističe: „Nastava u nekoliko sati tjedno nije bila dovoljna za razvijanje jezika, mađarski je među djecom postupno prevladao pa je došlo do reagiranja u kojemu je materinski jezik okarakteriziran kao manje vrijedan. Ovakav pristup pojavio se i zbog tadašnjega srpskohrvatskoga standarda i metodike podučavanja, zbog čega su se razlike u lokalnom govoru smatrale nepoželjnim pojavama”.

Godine 1965. škola u Nijemetu i službeno prestaje s radom i spaja se sa salantskom. Naveden je popis svih učitelja koji su djelovali u mjestu. Podsjetimo, poslije ovih zatvaranja i reformi hrvatski jezik u ovome lijepom selu prebačen je u sferu obiteljske intime, a kako je jezik bitan dio narodnosne samoidentifikacije, novi naraštaji ne vladaju materinskim jezikom na književnoj razini, niti su ga mogli upoznati.

Posljednja očeva poruka: Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite što vas je ostavio sirote

Neda Rosandić Šarić ovih je dana objavila knjigu “Domovina iznad svega – moj otac Mime Rosandić”, koji je u vladi NDH bio državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda, a 1948. godine jedan od sudionika Akcije 10. travnja. Autorica opisuje puč Vokić-Lorković, piše o Mili Budaku i njegovoj obitelji, Juri Francetiću koji je dolazio u […]

VITALNO SRCE SALANTSKOGA GOVORA

Ugledni jezikoslovac prof. dr. sc. Ernest Barić istražuje jezične osobine salantskoga govora, usredotočivši se i na onomastiku salantskih Hrvata Bošnjaka te zaključuje: „Uostalom, tko dvoji u hrvatstvo Bošnjaka u selima blizu Pečuha neka pogleda njihova, ali i šokačka groblja, odnosno nadgrobne natpise i spomenike, posebno starijeg datuma, pa će vidjeti da je katolički kršćanski svjetonazor bio utkan od iskona i neodvojiv od njega kao i hrvatski materinski jezik, a čije se lokalne posebnosti i jezična draž lijepo dadu iščitati iz posljednjih poruka što su ih pokojniku uputili njegovi bližnji i najmiliji”.

Jednako tako kultura i jezik mogu se prepoznati i u pjesmama, pripovijetkama, običajima i plesovima bošnjačkih Hrvata u Salanti.

Živko Mandić objavio je pregledni članak o salantskoj patronimiji: „Iz imenske baštine salantskih Hrvata“. Obradio je mikrotoponime i nadimke. Živko Gorjanac proširio je sociolingvističke pokazatelje „O govoru salantskih bošnjačkih Hrvata“. Nakon povijesnih, socioloških, kulturoloških i jezičnih tema, monografija donosi teme suvremenog značaja o istaknutim mještanima, kulturnim praksama, školi i društvenim događajima današnjice.

Vrlo agilna u tome bila je Branka Pavić Blažetin, najpoznatija hrvatska novinarka iz Mađarske, urednica Hrvatskoga glasnika, dajući odličan pregled načelnika, zastupnika mjesne samouprave i zastupnika hrvatske samouprave – počevši od 1994. Iznimno je zanimljiva galerija zaslužnih Hrvata i Hrvatica u Salanti, od kojih su mnogobrojni bili vjerodostojni kazivači vlastite kulturne, društvene i jezične memorije poput bračnog para Mije i Ruže Štandovar.

Mijo je od 1990. do 1994. bio načelnik Salante, kada je u mjestu živjelo 52 posto Hrvata. Treba spomenuti kako je u to vrijeme Salanta primila i veći broj hrvatskih izbjeglica.

Zanimljiva je zaslužna Hrvatica Anica Beletić Goršić, koja je 38 godina radila u mjesnoj upravi kao matičarka, a „izvrsno govori hrvatski standardni jezik s primjesama lokalnoga govora“. Kazivačica Marija Kadija Štandovar s tugom se prisjeća: “Najviše smo mi Hrvati u crkvi, ali mnogi ljudi podrijetlom Hrvati već ne znaju hrvatski. Misu pjevamo na hrvatskom, ali je prodika na mađarskom”.

CJELOVITA MONOGRAFIJA

Građi monografije urednica Pavić Blažetin prilaže „Nekoliko crtica iz tjednika Hrvata u Mađarskoj“, usredotočivši se na odabrane zapise iz nekadašnjih Narodnih novina, lista Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj, a koji su posvećeni istaknutim salantskim Hrvaticama: Katici Pavlović Kečkeš, Milici Antolović, Marici Bošnjak Ivesić, Mariji Štandovar, Mari Kundar, Miški Križić.

Pišući o „Školi i položaju hrvatskoga jezika“ urednica Pavić Blažetin ističe kako 2019. mjesnu „Osnovnu školu Salanta pohađa 119 učenika. Ravnateljica ove škole je Eva Adam Bedics, ali ne živi u mjestu već u Šiklošu. Od tih 119 učenika njih 60 pohađa kao izborni predmet hrvatski jezik i književnost te narodopis“.

Pomalo futuristički djeluje esej Diane Kečkeš Bori: „Očuvanje jezika, običaja i nošnje“. Autorica polazi od dječjeg vrtića u koji dolaze djeca bez znanja materinskog jezika.

„Nudimo priliku ne samo djeci iz Salante, nego i svakome da se upozna s hrvatskim jezikom. Naša je prednost u tome da većina zaposlenika govori hrvatski jezik”.

U Australiju je pobjegao davne 1959. Sada je napisao knjigu

Gospodina Brunu Milića posjetio sam u njegovoj obiteljskoj kući u Mortdaleu, u južnom dijelu Sydneya. Povod mog dolaska bio je upoznavanje sa skorim izdavanjem njegove druge knjige “Bijegom do slobode”, čija će promocija uslijediti za koji tjedan. Bruno Milić rođen je u ribarsko-ratarskoj obitelji 10. svibnja 1934. godine na Dugom otoku, u mjestu Sali, čiji […]

Članak je obogatila fotografijama detalja iz narodne nošnje bošnjačkih Hrvata. Urednica Pavić Blažetin na kraju monografije objavila je vizualno dojmljivu bogatu fotografsku građu i tekst o KUD-u „Marica“ koji djeluje u Salanti i ima 50 članova. Knjiga će zasigurno poslužiti svim budućim istraživačima povijesti Hrvata u Salanti i Nijemetu. Treba odati veliko priznanje svim suradnicima koji su pridonijeli nastanku ove monografije kako bi bila cjelovit i stručan prinos povijesti i sadašnjosti Salante.

Đuro Vidmarović, Hrvatska matica iseljenika

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje