Od emigranta do Harvarda! Ovaj Hrvat predvodio je arheološka istraživanja na nekadašnjem imanju Thomasa Jeffersona

Prvi sam put Vladimira Markotića susreo tijekom, moglo bi se reći, povijesnoga iseljeničko-domovinskoga simpozija „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću”, održanog 1988. u Sydneyju, na koji su se iz Hrvatske usudili doći Vlado Gotovac, Pero Budak, Stjepan Šešelj i umjetnik Ante Starčević. Družeći se s Vladom tih nekoliko dana nije me iznenadila širina njegova znanja […]

Milivoj Mostovac rođen je 21. kolovoza 1907. u Svetom Petru Orehovcu, na križevačkim brežuljcima. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu, gimnaziju je počeo pohađati u Bjelovaru, a završio u Zagrebu. Tamo je također studirao i završio pravne nauke. Bio je sudac u Petrinji, a malo prije Drugoga svjetskog rata postao je državnim odvjetnikom. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je prvo nastavnik na Domobranskoj akademiji u Zagrebu i zatim šef Vojno-odgojnoga ureda Ministarstva oružanih snaga Hrvatske. Rad s mladima bio mu je pravi životni poziv.

Još od studentskih godina isticao se svojom djelatnošću u redovima hrvatske, katoličke, akademske i radničke mladeži. Surađivao je s Ivom Protulipcem, Ivanom Merzom i drugima u Križarskom bratstvu. Njegova odanost Crkvi i narodu hrvatskomu bila je čvrsta kao stijena od mladosti do groba.

Nakon što su komunisti osvojili vlast u Hrvatskoj, Mostovac je morao potražiti spas u tuđini. Preko Austrije stigao je u Rim, a obitelj mu je ostala u Zagrebu. Nije gubio vrijeme, nego se dao na stjecanje znanja i neumorno je studirao. U Rimu je postigao doktorat iz pravnih nauka s područja ustavnog prava; na Lateranskom sveučilištu studirao je žurnalizam; na Gregoriani filozofiju, na Orijentalnom institutu ruski; pohađao je i Institut poredbenoga prava u Parizu. Zbog nesigurnosti u Rimu, preselio se (1948.) u Belgiju. Dok je tražio načina dovesti svoju obitelj na slobodu, studirao je međunarodno pravo na Collège d’Europe u Brugesu i bio angažiran u belgijskoj Katoličkoj akciji.

Hrvat iz ove priče fotografirao je sve kamene i brončane spomenike u Buenos Airesu

Vjerujem da su rijetki u Hrvatskoj (a i među Hrvatima u svijetu) čuli za Augusta Frajtića. Nije to baš slučajno. On je bio i ostao prešućen (kao i mnogi drugi) jer se u (pr)osudama vlastodržaca našao na „pogrešnoj strani povijesti” – bio je hrvatski domoljub. Augusta Frajtića „susreo” sam kad sam pripremao knjigu Hrvatska mala […]

Nakon toliko godina čekanja, obitelj je k njemu stigla 1952. i zajedno su se doselili u Kanadu 1956. godine. Isprva je s njom živio u gradu Quebecu i predavao političke znanosti i rusku povijest na sveučilištu Laval. Godine 1957. Milivoj i obitelj preselili su se u Ottawu, glavni grad Kanade, i do umirovljenja je bio profesorom povijesti, međunarodnoga prava i međunarodnih odnosa na tamošnjem sveučilištu. Gdje god je živio i radio, uvijek i svakomu je tumačio tko su Hrvati, hrvatsku povijest i kulturu i hrvatsku pravednu borbu za državnu neovisnost i slobodu. Podučavao je mlađe Hrvate da strancima ističu da nije Hrvatska, njezina kultura i njezina državnost od jučer, nego seže duboko u povijest.

Uz redoviti posao i obiteljske obveze, Mostovac je u Ottawi uvelike pridonio na okupljanju i aktiviranju tadašnjega maloga broja Hrvata u tom gradu. On i mali broj suradnika utemeljili su (1957.) Hrvatski kanadski klub, kojemu je Milivoj bio dugogodišnji predsjednik. To je bilo prvo i zadugo jedino hrvatsko društvo u glavnom gradu Kanade. Klub je za dugo bio „žila kucavica” svih događanja među Hrvatima u Ottawi. Iz njega je s vremenom izraslo nekoliko društava koja su promicala kulturne i športske djelatnosti, kao što su škola hrvatskoga jezika za djecu, nogometni klub „Jadran” i folklorna skupina „Croatoan”. Ne manje važno, klub je bio i pokretač povremenih vjerskih okupljanja iz kojih je s vremenom izrasla hrvatska katolička župa u Ottawi. Klub je gajio domoljublje i jedinstvo u ovoj hrvatskoj zajednici koja je rasla po broju i snazi tijekom 1970-ih godina. Milivoj je zadugo bio „dobri duh” te živahne hrvatske zajednice i njezinih uspjeha.

Velika priča o prvom Hrvatu multimilijunašu u Americi: Prijateljevao je s Trumanom, imao dva rudnika zlata, zrakoplovnu kompaniju Alaska Southern Airways…

Za lijep broj Hrvata u svijetu kažemo da su bili (ili su danas) uspješni. Dosegnuli su visine u raznim zvanjima i poslovima. Neki od njih bili su (ili su sada) poslovni ljudi, postigli su oveća bogatstva i (po tim mjerilima) vrlo su uspješni. Jedan od takvih bio je i Nikola Bezmalinović (poznat u Americi kao […]

Mostovac je sudjelovao ne samo u lokalnoj zajednici nego i u općim hrvatskim zbivanjima na kanadskoj i kontinentalnoj razini. Među ostalim, bio je izaslanik kanadskih Hrvata na prvom zasjedanju Hrvatskoga narodnoga vijeća (HNV) 1962. u New Yorku. Bio je izabran za dopredsjednika. Natjecao se i za sabornika obnovljenoga HNV-a 1975. godine.

Mostovac je nastojao među Hrvatima u Americi uvijek tražiti ono što ih spaja, a ne što ih dijeli. Tumačio je da je međusobno poštovanje prvi korak do istinske sloge. Bio je svjestan da su se mnogi Hrvati odvojili iz zajedništva zbog sitnih političkih ili osobnih zadjevica među samodopadnim pojedincima, ili zbog prizivanja na legitimitete iz prošlosti. Milivoj je bio apostol pomirenja i široke demokracije, bez razlike na školu, stalež, dob ili odakle tko dolazio. On je to svjedočio svojim radom i životom. Uvijek spreman pomagati i sudjelovati u svemu što je pridonosilo zajedničkomu radu na čuvanju hrvatske samosvijesti i baštinskoga nasljedstva u tuđini i ostvarenju slobode i samostalnosti u domovini.

Tko je bio Vladimir Pavlinić? Kao 17-godišnji učenik na ljetnim praznicima osuđen je na 14 dana zatvora!

Okrijepljen svetim sakramentima u nedjelju je u Londonu preminuo Vladimir Pavlinić, član i suradnik Hrvatske katoličke misije London, hrvatski novinar, teolog, slikar te supokretač i prvi glavni urednik Glasa Koncila. Vladimir Pavlinić rođen je 5. studenog 1929. godine. Školovao se na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, a zatim na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Godine 1946., kao 17-godišnji […]

Napustio je ovaj svijet baš kad se naziralo da sviće sloboda pa nije doživio proglašenje hrvatske državne samostalnosti koju je žarko želio i za nju radio. Umro je u Ottawi 15. siječnja 1989. godine. Bio je uzoran muž, otac i profesor, a krasila ga je čovječnost i duboka ljubav za Boga, obitelj i domovinu.

Ante Čuvalo

Mise i prosvjedi hrvatske dijaspore završavali su na američkim televizijama

U nedjelju. 7. srpnja 1991. godine, u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Chicagu, održana je sveta misa za Ravena Čuvala, prvu civilnu žrtvu srpske komunističke vojske u glavnom gradu Hrvatske, i za sve one koji su položili svoj život u obrani slobodne Hrvatske. Tridesetogodišnji Čuvalo, suprug i otac trogodišnjeg sina, imao je jedan od najvećih […]

U srpnju 1973. predstavnici Kontinentalnog vijeća Hrvatskoga narodnog odbora za Europu potpisuju izjavu kojom se zagovara stvaranje kontinentalnih vijeća u Europi, kao i središnjega hrvatskog predstavništva. Zahvaljujući toj inicijativi, 25. kolovoza u Münchenu predstavnici Hrvatskoga narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatske republikanske stranke i Radničkoga centra iz Švedske potpisuju načelnu izjavu za stvaranje Europskoga kontinentalnog vijeća, do čijeg osnutka dolazi 4. studenoga u Karlsruheu.

Kontinentalno vijeće Hrvatskoga narodnog odbora za Europu u zajednici s ostalim političkim organizacijama u svijetu dalo je punu potporu osnivanju Hrvatskoga narodnog vijeća.

Osnivački sabor u Torontu

Zasjedanje Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnog vijeća održano je od 1. do 3. veljače 1974. u prostorijama hotela “Andora” u Torontu, Kanada. Ante Došen, prokušani hrvatski rodoljub, izabran je za prvoga i privremenoga predsjednika HNV-a. On je obnašao dužnost predsjednika do prvih i općih demokratskih izbora u svim hrvatskim izbjegličkim sredinama diljem svijeta za Sabor HNV-a.

Njega su na parlamentarnim izborima naslijedili dr. Dinko Šuljak, zatim dr. Stanko Vujica, Janko Skrbin i od 1985. do uspostave države Hrvatske prof. dr. Mate Meštrović. Neću se ovdje baviti cjelokupnom poviješću HNV-a jer želim prikazati naš rad i svrhu borbe u Europi, poglavito u Njemačkoj, najvažnijem terenu tadašnje naše političke borbe za slobodu i samoopredjeljenje Hrvatske.

Kao i posvuda gdje su živjeli Hrvati u svijetu, i mi smo odmah u Njemačkoj osnivali mjesne odbore kao lokalne djelatne jedinice u sklopu HNV-a kako bismo umreženi povećali naše djelatnosti među hrvatskim radnicima, zvanim gastarbajterima, i prema njemačkoj javnosti.

U vrijeme osnivanja HNV-a, u emigraciji su bili aktivni “proljećari” koji su pobjegli iz Jugoslavije poslije izvanredne sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu ili, kao Bruno Bušić i Franjo Mikulić, nakon što su izdržali zatvorske kazne.

Uoči drugoga redovitog saborovanja HNV-a u Bruxellesu, i oni su se učlanili u HNV i kandidirali se za sabornike. Dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja.

Dolazak “proljećara”

Zahvaljujući izboru četvorice “proljećara” Drugi sabor označio je zbližavanje starog i mladog naraštaja i ideološki susret desničara s ljevičarima. Ta činjenica davala je svima nadu u uspješniji rad u tom saborskom razdoblju i u tom duhu se i održalo saborovanje. Osim smjernica za budući rad, Sabor je donio “Poruku hrvatskome narodu” i političku “Rezoluciju” o pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje.

Dolaskom “proljećara” došlo je do sukoba u HNV-u. No, nije bila riječ o nekom sitnom, nevažnom sukobu, nego o sukobu oko same koncepcije djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini te treba li težište promidžbe, sukladno tome, biti vanjski svijet ili domovina.

U HNV-u je došlo do polarizacije. S jedne strane bili su “proljećari”, predstavnici Hrvatskoga narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke, koji su počeli djelovati kao koalicija, a predvodio ih je Bruno Bušić.

Na drugoj strani bila je saborska većina nazvana “konzervativcima” ili “minimalistima”. Njih je vodio Janko Skrbin s ostalim čelnim osobama HNV-a. Bruno Bušić zastupao je i jednu i drugu ideju, pa je s velikim brojem glasova 1977. bio izabran za pročelnika Ureda za promidžbu HNV-a.

Tko su ovi hrvatski sokoli?

U domovini i hrvatskom iseljeništvu, uz hrvatske župe, ponos i svijest o tome tko smo održavala su razna društva. Među njima je veliki ugled uživao i Hrvatski sokol – u domovini od četnika progonjen, a u vrijeme Aleksandrove diktature zabranjen. Ovdje vidimo skupinu mladih hrvatskih sokola iz Chicaga. Fotografija je snimljena 1924. godine i odlično […]

Štrajk glađu u Stuttgartu

U Njemačkoj je tada bio osnovan Koordinacijski odbor HNV-a, na čijem čelu je bio Ivan Cerovac, imenovan uz potporu Brune Bušića. Nakon brzog razlaza Brune Bušića s Ivanom Cerovcem, u Njemačkoj smo održali sjednicu s tadašnjih 19 mjesnih odbora HNV-a, na kojoj sam bio izabran za predsjednika. U tom svojstvu djelovao sam, surađujući sa svim mjesnim odborima i Izvršnim odborom HNV-a punih 12 godina.

Redovito smo u tom razdoblju organizirali javne prosvjede u svim većim njemačkim gradovima, štrajk glađu održali smo nasred glavne ulice u Stuttgartu 1976. tražeći slobodu za sve političke zatvorenike, pri čemu smo težište stavili na progon Parage, odnosno ubojstvo Ernesta Brajdera u zagrebačkome zatvoru te otmicu pjesnika Vjenceslava Čižeka i njegovo tamnovanje u jugoslavenskim zatvorima.

U centru Königstrasse tjedan dana je stajala parola, citat iz Der Spiegela: “Tito je trebao biti u Nürnbergu suđen za ratni zločin”. Taj članak svojedobno je objavio Hans-Peter Rullman u tome poznatome njemačkom časopisu. Dakle, naša borba u početku je bila političkog karaktera, pri čemu smo se idejno razlikovali od ljudi koji su smatrali da je u onom vremenu bilo moguće u Hrvatskoj dignuti narod u revoluciju.

HNV je dobio značajnu potporu Hrvatske revije, prof. Vinka Nikolića, Jakše Kušana, glavnoga urednika Nove Hrvatske, kao i časopisa Studia Croatica iz Buenos Airesa.

Nakon dolaska na čelo prof. Meštrovića, mi smo u Njemačkoj odmah dobili potporu za puno osjetljivije političko djelovanje, osnovali smo tajnu tiskaru HNV-a u Stuttgartu, kojom smo se koristili za tiskanje cjelokupne naše promidžbe. Uz službeno glasilo, Vjesnik HNV-a, tiskali smo i brošuru u Borbi za slobodu Hrvatske, tisuće letaka na hrvatskome i njemačkome jeziku.

Preko naših mjesnih odbora širili smo ih diljem Njemačke. Vjesnik HNV-a slali smo iz Njemačke u sve zemlje gdje smo imali odbore.

Informiranje kao sredstvo borbe

Mi nismo, u odnosu na Hrvatsko revolucionarno bratstvo, također nastalo zbog neaktivnosti starije emigracije, revolucionarnim sredstvima organizirali borbu, nego sredstvima informiranja o stvarnom stanju u zemlji, kako u Hrvatskoj tako u BiH i Kosovu.

Zahtijevali smo osudu Jugoslavije zbog ugnjetavanja i progona ljudi, zabrane slobode govora i kršenja Konvencije UN-a o ljudskim pravima. U tom ozračuju intenziviranja hrvatske politike uspostavili smo veze s Paneuropskom unijom, gdje nas je predstavljala nedavno preminula gospođa Ivona Dončević, vrsna djelatnica naše vanjske politike.

Njezinim vezama uključili smo se u sve aktivnosti HNV-a u Njemačkoj i na kraju Europskoj uniji, posebno preko časopisa “Kroatische Berichte”. Koordinacijski odbor HNV-a, uz odobrenje Izvršnog odbora HNV-a, osnovao je čak Hrvatski informativni ured u Bonnu, što je vrlo neugodno odjeknulo u Beogradu, koji je odmah slao prosvjede Vladi u Bonn.

Osobno sam bio u tri mandata biran u Sabor HNV-a i obavljao dužnost pročelnika Ureda za radnička pitanja, pa smo uz potporu mjesnih odbora djelovali na naše radnike, pri čemu želim spomenuti da su mnogi od njih bili naši tajni članovi čiji smo identitet tajili kako ne bi bili progonjeni kad dođu u domovinu.

Emigranti i gastarbajteri

Aktivno zainteresiranih emigranata za političko djelovanje nije bilo mnogo pa su naši mjesni odbori često imali veći broj članova gastarbajtera nego samih emigranata. Oni su nam ujedno bili most između zarobljene domovine i nas koji smo se odlučili raditi za Hrvatsku bez obzira na posljedice.

Udbaški agenti i njihove ubojice često su, naime, činili zločine izvršavajući mnogobrojna ubojstva u Njemačkoj i diljem svijeta. Navest ću činjenicu da su i mene pokušali uništiti, ne samo višestrukim prijetnjama smrću, nego i uništavanjem moje imovine.

Unatoč svim prijetnjama prosvjedovali smo ulicama i trgovima Njemačke tražeći slobodu svih političkih zatvorenika, noseći slike Veselice, Tuđmana, Gotovca, Parage i drugih, pozivajući njemačke građane da bojkotiraju jugoslavenski turizam i tražili slobodu svih političkih zatvorenika.

Emotivna pjesma koju su Hrvati posvetili Americi: Znojem i krvlju mi smo Te zalili i mnogo čelika za Tebe salili

Šumi more, urla; vrišti bura;nad nama je nebo plavo i visoko.Nezaboravni dani, svaka ova ura;tam’ daleko gleda svačije oko:kad ćeš doći Zemljo Nova? I sred mojih snova:gledam zemlju golemu i lijepunehotičnih gora, beskrajnih jezera,desetke nacija, rasa i vjera. Šume vali AtlantikaI svatko u mukupita bijelu lađu:“Kada ćemo prispjeti u luku?”Kroz ove pučine plavevozi nas spas.Amerika, […]

Upozoravali smo na Goli otok (kao Gulag) Josipa Broza Tita, na kojemu je mučeno tisuće ljudi, a velik broj ih je ondje i ubijen, kao i na ostale logore Titove države. Tadašnje njemačke političke strukture činile su se slijepe i gluhe za sve.

Petar Hinić

Hrvatska katolička misija Beč među dijasporom pronašla kumove koji će na Banovinu poslati čak 144 tisuće eura

Hrvatska katolička misija Beč uvijek se uključuje u humanitarne akcije. U korizmi je u suradnji s Hrvatskim domom Beč započela akciju “kumstava”, gdje fra Josip Koren, kao voditelj misije i ovog hvalevrijednog programa, u suradnji s mjesnim župnicima na potresom ugroženim područjima na Banovini pronalazi najpotrebitije obitelji kojima je pomoć doista neophodna. U Austriji im […]

Uime Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, festivalu je prisustvovala Nataša Stipančević, asistentica pri obrazovanju HNV-a. Organizaciju istoga potpisuje Kulturno-umjetničkog društva Hrvata „Bodrog“.

U okviru programa nastupili su polaznici Male škole tambure iz Monoštora, Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Nazor“ iz Sombora, Ženska pjevačka skupina „Etna“ iz Apatina te domaćini Ženska pjevačka skupina „Kraljice Bodroga“.

Pučke sakralne pjesme posvećene Blaženoj Djevici Mariji prenose se s naraštaja na naraštaj, a festival nastoji popularizirati i očuvati ovaj dio bogatog kulturno-vjerskog nasljeđa Hrvata u Republici Srbiji.

Polaznici Male škole tambure održali su u nedjelju u Domu kulture u Monoštoru koncert na kojemu je 12-ero učenika pokazalo umijeće sviranja tambure.

Učenici su pokazali stečeno tijekom protekle godine u školi tambure koju vode profesorice Marina Kovač i Milica Lerić.

Ova škola tambure zamišljena je kao istureno odjeljenje somborske Glazbene škole „Petar Konjović“, međutim, okolnosti i komplikacije nisu dopustile ostvarenje ove zamisli prošle godine.

„Nadamo se kako će naredne godine ova djeca imati mogućnost pohađati istureni odjel somborske Glazbene škole u Monoštoru. HNV je poduzeo sve potrebne korake – uputili smo inicijativu, osigurali potrebne uvjete za rad u suradnji s ravnateljicom OŠ ’22. oktobar’ u Monoštoru. Sada čekamo samo odobrenje za početak rada kako bi ova talentirana djeca mogla nastaviti svirati, učiti i raditi”, izjavila je Margareta Uršal, članica Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji zadužena za obrazovanje.

Na kraju koncerta, Stipančević je uručila djeci pohvalnice za uloženi trud, vrijeme i pohađanje Male škole tambure.

Izložba Hrvatska književnost i kulturna baština otvorena u Seulu

Izložba Hrvatska književnost i kulturna baština od srednjeg vijeka do modernog doba otvorena je 28. lipnja u Nacionalnoj knjižnici Koreje u Seulu. Brojni izlošci povezani s našom baštinom moći će se razgledati u glavnome gradu Republike Koreje do 25. srpnja 2021. godine. Glavnina izložbe utemeljena je na građi pristigloj iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u […]

Posjetimo, osnivanje ove škole pomogli su HNV, Hrvatska glazbena udruga „Festival bunjevački pisama“ i prof. Vojislav Temunović.