Hrvatska ljepotica usred Manhattana: Biti dijelom ove zajednice je lijepo, ali nosi sa sobom i veliku žrtvu

Usred Manhattana, na 10. Aveniji i 41. ulici koja se nalazi tik uz tunel Lincoln koji New York povezuje s New Jerseyjem, protežu se neboderi koji dosežu nevjerojatne visine. Poznati Times Square svega je nekoliko ulica udaljen, u blizini je velebna 5. Avenija, a još malo hoda “niže” nalazi se i Central Park. Usred svih […]

Naime, Detroit – kao grad rastuće automobilske industrije u saveznoj državi Michigan – bio je početkom 20. stoljeća jedno od glavnih odredišta Hrvata koji su tražili bolji život preko Atlantika. Grad je nakon ogromnog dostignuća Henryja Forda i njegove pokretne trake za izradu automobilskih dijelova postao apsolutni hotspot za industriju, što je ujedno značilo i veliku potražnju za poslovima. Hrvati, uglavnom iz Dalmacije i Hercegovine, iskoristili su ovu priliku i počeli naseljavati taj grad, pa je jačala i potreba za osnivanjem hrvatske župe.

Želja hrvatskim obiteljima ubrzo je bila i ispunjena, pa su se 1923. počele odvijati mise na hrvatskom jeziku, a već godinu nakon kupljena je i crkva koja je bila prenamijenjena u hrvatsku župu. Zanimljivo, izvorna posveta ovoj crkvi na rubnom dijelu Detroita otišla je sv. Jeronimu, a taj će naziv nositi sve do 90-ih godina.

“Svrha je da se sastanemo i zbližimo za onu ljubav koju u srcima gojimo prema rođenoj si grudi”

Gotovo pa nevjerojatno, ali ove riječi stare su čak 93 godine, no i danas imaju veliko značenje za sve Hrvate u inozemstvu. Naime, one su bile tijelom tiskanog izdana iz 1932., kada je bio proglašen prvi Hrvatski dan u župi Sv. Jeronima. Iako se radilo o vrlo teškim godinama za Ameriku nakon sloma burze, te godine Hrvati su slavili svoju domovinu uz svečanu povorku automobila, svetu misu te nastupe zbora i govornika.

Treba istaknuti kako je ova crkva u prošlom stoljeću bila dom i brojnih umjetničkih djela Hrvata – od brončanog reljefa sv. Jeronima od čak 2,40 metra kojeg je izradio sam Ivan Meštrović, pa do oslikane dvorane umjetnika Zvonimira Mihanovića. Međutim, kako se grad razvijao, tako je i mjesto crkve na Osmoj milji postalo sve nedostupnije Hrvatima koji su selili u druge dijelove grada. Početkom 90-ih, kada je rat bjesnio u Hrvatskoj pa su gotovo pa sva sredstva Hrvata u inozemstvu odlazila u pomoć domovini, župa sv. Jeronima našla se gotovo pred zidom. Sve do svetkovine Gospe Lurdske 11. veljače 1992.

‘U Chicagu smo blagoslovljeni predivnim fratrima, a mladi naše zajednice jedna su složna ekipa’

Chicago, treći po veličini grad u cijelom SAD-u, dom je prema nekim procjenama oko 150 tisuća stanovnika koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla, čineći pet posto ukupnog stanovništva. Ovaj vjetroviti grad na jezeru Michigan zato je i dom nekoliko hrvatskih župa koje osnažuju hrvatsku tradiciju… “U Chicagu smo doista blagoslovljeni predivnim fratrima koji dišu sa […]

I taj dan ostat će u povijesti župe obilježen kao dan kada je Hrvatica u Americi Lucille Drazick Prepolec bila ta koja je hrvatskoj župi donijela novu nadu. Naime, njezina donacija, za koju zapisi navode da je iznosila čak i milijun dolara, omogućila je župi da preseli na novu lokaciju i izgradi novu crkvu koja će omogućiti Hrvatima da žive hrvatsku kulturu u Michiganu. Jedini uvjet koji je ovaj Hrvatica tražila bio je da se ime župe – kako smo ranije naveli posvećen sv. Jeronimu – preimenuje u sv. Luciju, u spomen bake Lucille. Zanimljivo, ali ovo je ujedno i jedna od tek dvije župe u SAD-u i Kanadi koje nose ime svetice, a da se ne radi o Blaženoj Djevici Mariji.

Lucille je inače bila hrvatskog podrijetla, rođena 1925. u Detroitu, a bila je poznata kao operna pjevačica koja je nastupala na brojnim događajima u gradu. Osim što je bila velika dobročiniteljica hrvatske župe u Detroitu, Lucille je hrvatsku kulturu “ljubila” i na način koji je mnogima bio omiljen – kroz želudac. Naime, njezini hrvatski specijaliteti poput štrudle bili su hvaljeni diljem savezne države.

Njezin dugogodišnji san o izgradnji veličanstvene crkve u Michiganu s europskim dizajnom u konačnici je zaživio za njenog vijeka – prostrana, svijetla i lijepa crkva u obliku križa bila je dovršena u Troyju 1996., a tamo stoji i radi i danas. Gotovo 20 godina živjela je župa uz Lucille koja je preminula 2017. u 93. godini života, no njezino nasljeđe stoji i danas ponosno u Wattles Road u Troyju. Ova hrvatska župa promijenila je imena i lokacije od početka svog djelovanja, no ipak je u blagostanju proslavila 100 godina rada u listopadu prošle godine, a na velikoj proslavi gostovao je čak i nadbiskup Detroita Allen H. Vigneron.

Hrvatska crkva više od 100 godina bila je dom brojnih Hrvata, a onda je donesena odluka o njezinu zatvaranju

Čak 120 godina prošlo je 18. kolovoza 2024. otkad su prvi puta bila otvorena vrata crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Rankinu, naselju svega nekoliko kilometara udaljenog od Pittsburgha gdje su brojni Hrvati gradili svoje živote i podizali obitelji. Ova velebna crkva koja gleda na istoimeni most bila je više od stoljeća dom i sjedište […]

“Kako bih se pripremio za ovu prigodu, osvježio sam svoje znanje o povijesti Crkve u Hrvatskoj, i naravno, to je povijest velike vjere. Vjera koja seže unatrag do Rimskog Carstva, vjera u vremenima pritisaka kada je Crkva bila iskušavana raskolom. Vjera Isusu Kristu tijekom osmanske represije, a ne tako davno vjera i Kristu za vrijeme ateističkog režima. Vaša prisutnost ovdje među nama u Michiganu svjedočanstvo je tog velikog dara vjernosti, i za to Bogu zahvaljujem i slavim ga”, poručio je tada nadbiskup.

urednik projekta: Ivan Ril

Životna priča autora uglednih hrvatskih novina u Americi koje su imale samo jedan cilj!

Za ljude koji prvi gaze kroz duboki snijeg kažemo da probijaju prtinu, da utiru put za one koji slijede. U mnogim životnim prilikama i povijesnim dionicama nađu se vizionari, pokretači i promicatelji dobrih ideja i projekata koji „probijaju prtinu” i time daju velik doprinos napretku i općemu dobru. Oni se žrtvuju, krče putove, postavljaju temelje […]

Većina hrvatskih umjetnika rasutih po svijetu nije postigla priznanja u domovini koja su zaslužili. Poneki, nažalost, nisu bili ni prepoznati. Udaljenost je bila jedan od razloga. Oni koji su bili politički emigranti bili su nepoželjni. A neki su jednostavno bili zaljubljenici u umjetnost i nisu imali smisla ni volje trčati za slavom. Umjesto trke za zvijezdama, oni su svoje talente oštrili da bi obogatili i oplemenili svijet u kojem su živjeli. Jedan od takvih bio je i Marko Sertić.

Umjetnik Sertić (Arthur M. Sertich/Serth) rođen je 16. travnja 1898. godine u Podlapcu, u Lici. Bilo mu je 15 godina kada je došao u Ameriku (1913). Nakon uobičajenih imigrantskih procedura na Ellis Islandu, New York, uputio se bratu u područje zvano Iron Range, u državi Minnesoti. Ondje su radili i brojni Hrvati u rudnicima željezne rude. Ponajviše ih je bilo iz Like, uključujući i oca poznatoga Rudija Prpicha, koji je u dva navrata bio guverner države Minnesote.

Po dolasku u Minnesotu Marko je morao raditi rudarske poslove i dijeliti tegoban život svojih sunarodnjaka. Godine 1919. doselio se u Detroit tražeći bolji posao i istovremeno je napravio sudbonosan iskorak koji mu je ostvario životni san. Naime, još u djetinjstvu sebe je vidio kao likovnoga umjetnika pa je odlučio svoju želju i ostvariti. Premda su materijalne okolnosti bile, blago rečeno, skromne, na sreću u mladom Marku susrele su se okosnice potrebne za svaki uspjeh, pa i u umjetnosti: talent, radna disciplina i ustrajnost.

Marko je tijekom dana bio tvornički radnik, a navečer je pohađao školu (ili obratno). Budući da je bio željan znanja i neumoran u radu, diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Detroitu već 1922. godine. Osim toga, naknadno je studirao izradu freski i dizajn na University of Michigan u Ann Arboru i pohađao je William O’Leary & Thompson Gallery za portrete i restauraciju slika. Činjenica da je za prvih osam godina nakon završene akademije prodao 200 slika ukazuje na kvalitetu njegova stvaralaštva, kao i na poduzetnost i kreativnost koju je imao.

Sertić je slikao portrete, murale u crkvama, bolnicama, dvoranama i hrvatskim domovima. Među ostalim, njegovi su radovi ukrašavali (staru) hrvatsku crkvu Presvetoga Srca Isusova u Chicagu i glavni ured Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu, a velika slika „Hrvatski preporod” krasila je cijelu pozornicu u Hrvatskom domu u Detroitu.

Hrvati New Yorka zadugo će pamtiti Stipu i njegovu uvijek ljubaznu Joan

Svaka hrvatska zajednica i župa u svijetu ima nekoliko svojih prepoznatljivih članova. Oni su u zajednici kao nosivi stupovi u kući, na njih se uvijek i s pouzdanjem može osloniti. Dugotrajni su i stabilni. Spremni su izdvojiti vrijeme, talente i materijalna sredstva za opće dobro. Život i uspjesi zajednice njima su izazov i dio životnoga […]

Detroit je bio svjetsko središte autoindustrije kojoj su bila potrebna i umjetnička djela. Tako je Sertić izradio više slika, crteža i panoa za čuvenu tvrtku General Motors. Poznati su mu radovi: „General Motors Parade of Progress”, „General Motors Motorama”, dva murala transportacije i diorama „General Motors” i „G. M: Road Show”. Slikao je i za H. B. Stubbs Company.

Marko Sertić više je puta imao samostalne i skupne izložbe. Spomenimo neke od njih: Michigan Artists Show 1922. bila mu je prva izložba. Nagradu Zeigen dobio je na izložbi 1926., a dvije godine poslije toga dodijeljena mu je nagrada na Art Exhibit, Michigan State Fair. Sudjelovao je na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1933., za koju je radio slike i diorame, izlagao je u New Yorku (1939.), u Saugatucku, Michigan (1957.), u Museum of Science and Industry u Chicagu (1957.) i na Brussels World’s Fair (1958.).

Sertić nije zaboravio ni rodni kraj. Godine 1930. posjetio je Hrvatsku i u Podlapcu oslikao tri oltarne slike u mjesnoj crkvi. Tijekom boravka u domovini, mnogo je slikao, posebice prizore u Lici i starine u Splitu i Solinu.

Marko je živio u skladnu i uzornu braku s Roselle Irek. Imali su sina Marka i kćer Nadu koji danas imaju obitelji i ponosni su na svoje roditelje. Premda je vrlo mlad otišao u tuđi svijet, on je ostao vjeran svojim hrvatskim i katoličkim korijenima. Njegova vjerna Roselle i on sudjelovali su u svim kulturnim i vjerskim zbivanjima hrvatske zajednice u Detroitu. Među ostalim, on je početkom 1960-ih godina bio predsjednik odbora za podizanje svetišta Majke Božje Bistričke pokraj (nekadašnje) hrvatske crkve u Detroitu, a Gospin kip djelo je Ivana Meštrovića.

Imao sam sreću prijateljevati s Markom Sertićem u sutonu njegova zemaljskoga života. Bio je pun humanosti i dobrote. Uvijek srdačan, nasmiješen i razgovoran. Tada su Sertići živjeli u gradu Royal Oak, sjeverno od Detroita, a zatim su se preselili u Saugatuck, na zapadnoj strani države Michigan, gdje je Marko ispustio svoju plemenitu umjetničku dušu 16. travnja 1978., na svoj 80. rođendan.

Umjetnik Marko Sertić bijaše prepoznat na svjetskim razinama, ali ne u Hrvatskoj, čak ni danas. Naime, urednici knjige International Who’s Who In Art and Antiques (Cambridge – London, 1959.) svrstali su ga među poznate svjetske umjetnike i oko trećinu 453. stranice posvetili njegovu životu i umjetničkim ostvarenjima, ali ga nisam pronašao u hrvatskim enciklopedijama.

Priča o Hrvatu iz Youngstowna koji je život posvetio uzdizanju hrvatskih doseljenika u Americi

Povijest hrvatskoga iseljeništva u Americi uobičajeno se dijeli po valovima masovnijeg prekooceanskog iseljavanja, kao na primjer krajem 19. i početkom 20. stoljeća ili nakon Drugoga svjetskoga rata, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina… Ali periodizacija povijesti života i djelovanja Hrvata u Americi može se napraviti i po prijelomnim trenutcima i važnim događanjima u domovini. Naime, […]

Ovaj prilog, nadam se, barem će malo pridonijeti da domovina upozna jednoga od sinova koji je svojim talentima, umjetničkim uspjesima i svojom plemenitošću obogatio svijet.

dr. Ante Čuvalo

Uz posao u tvornici, ovaj Hrvat u Americi je uspio završiti studij, magistrirati i doktorirati

Putovati dugo i daleko nikad nije lako, posebice kad nas život, kao vihor, mota, baca, lomi i odnese onamo gdje nismo ni sanjali da bismo mogli stići. Juru Prpića, hrvatskog povjesničara u Americi, vihor života pronio je kroz teška vremena i odnio ga daleko od domovine, ali je on uvijek ostao stabilan, čvrst, vjeran sam […]

Smijeh je potreban svima i hvala Bogu da ima talentiranih ljudi koji nas znaju nasmijati i razveseliti. Bez njih, život bi bio tmuran. Gene je bio jedan od tih, a s njim ću vas upoznati jer je bio Hrvat.

Pravo ime i prezime mu je bilo Eugen Rubeša (amerikanizirano u Rubessa). Rođen je 22. prosinca 1917. u mjestancu Christopher na jugu države Illinois (usput, tu je rođen i John Malkovich.) Otac mu je bio Milan Rubeša, a majka Marija Hikec. Oboje su bili doseljenici iz Hrvatske, pobliže iz Sušaka.

Nije dugo živio u malom rodnom mjestu jer se obitelj selila tamo gdje je otac mogao naći posao. Tako godine 1920. Rubešovu obitelj nalazimo u Detroitu, gdje su mnogi pohrlili zbog proizvodnje automobila, ali nekoliko godina kasnije doselili su u Chicago u kojem je Eugen odrastao. Naravno, kao dijete govorio je hrvatski i nije ga zaboravio do kraja života. I na TV-u je znao ponekad “izvaliti” nešto na hrvatskom.

Zahvaljujući ovom Hrvatu iz Buenos Airesa, Hrvatska revija u emigraciji izlazila je čak 40 godina!

Biti umjetnik, pjesnik, pisac i kulturni djelatnik nije lako! Ovo posebice vrijedi za ljude koji stvaraju ne na svojoj rodnoj grudi, nego “pod tuđim nebom”, i još ako su prisilno odsječeni od kulturne matice svog naroda i domovine. Jedan od takvih bio je i Vinko Nikolić, najpoznatiji hrvatskih kulturni djelatnik izvan domovine nakon Drugog svjetskog […]

Karijera mu je bila duga i sadržajna, ali nije on na brzinu “uskočio” u televizijske programe i postao slavan. Uzelo je to podulje vremena i ustrajnog rada. Nakon srednje škole i jedne godine fakulteta pošao je u New York s namjerom da postane operni pjevač. Kako je imao dobar glas, htio ga je uvježbavati i pripremati se za pjevačku karijeru, ali te su se nade brzo rasplinule jer nije imao čime plaćati učitelje. Umjesto pjevanja, uspio se zaposliti u NBC-u, poznatoj televizijskoj kući. Otpočeo je kao paž, mladi pomagač, koji je radio kao vodič turistima koji bi došli razgledati NBC studio, a obavljao je i sve druge sitnije poslove.

Došao je Drugi svjetski rat i mladi Eugen se javlja u zrakoplovstvo, postao pilot, bombarder i instruktor. Tek nakon rata otpočinje njegov profesionalni rad. Prvo je radio blizu New Yorka, zatim u kazalištima na Broadwayu, nekoliko uloga imao je u filmovima i konačno trajnu karijeru na TV-u gdje je postigao slavu. Da bi mu ime zvučalo “američki”, preporučili su mu da ga promijeni i, kažu, otvorio je telefonski imenik, upro prstom i “naletio” na Rayburn. Pod tim je imenom radio i umro, ali nije nikad zaboravio da je hrvatskih korijena.

Ovaj Hrvat iz Chicaga bio je najpoznatiji autoritet anatomije ljudskog vizualnog sustava

Postati znanstvenik svjetskog glasa nije lako, treba puno volje, rada, spremnosti na odricanje i, naravno, Božjeg dara. Iz brojčano malog hrvatskog naroda bilo je puno onih koji su obogatili znanost i svijet, a i danas ih ima lijep broj rasutih širom kugle zemaljske. Jedan od njih bio je i Stjepan Poljak čija su djela dala […]

Godine 1940. Gene je oženio Helen Ticknor, imali su jednu kćer (Lynne) i ostali su vjerni svojim bračnim obećanjima do kraja života. Helen je umrla 1996. Zanimljivo je da se on nije nikad htio preseliti u Hollywood, nego je ostao cijeli život na istočnoj strani Amerike i preminuo je 29. studenog 1999. u Beverlyju, Massachusetts. Gene je bio osebujna i zabavna televizijska osoba. Bio je jedan od “slavnih” svoje generacije u Americi. Drago nam je da je bio hrvatskog podrijetla i da se time ponosio.

Pomogao je Hrvatima u Pittsburghu, ali ne i sebi. Otišao je bez novčića u džepu i bez imena na grobu. Napušten i odbačen

Više puta ljudi žive kratko, pa i prekratko, ali ostvare više nego oni koji žive, mogli bismo reći životare, do duboke starosti. Jedan od tih u kojima je život prebrzo, ali stvaralački izgarao, bio je Zdravko Mužina. Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i […]

Već u ranim godinama bilo je očito da Joseph (Joe) ima dara za risanje i uz podršku svojih roditelja nakon srednje škole završio je umjetničku školu (Meinzinger Art School) u Detroitu. Došla su i ratna vremena i Joe je bio američki vojnik, odnosno narednik, tijekom Drugog svjetskog rata, a zatim se oženio i imao šestero djece.

Petrovich je radio u promidžbenoj tvrtki Jam Handy u Detroitu, bio je animator raznih TV reklama, crtao za vojne priručnike i stripove u novinama Stars and Stripes. Zatim je, s dvojicom prijatelja, utemeljio tvrtku The Cartoon Factory, kojoj su kasnije promijenili ime u Maxwell-Petok-Petrovich Productions.

Godine 1971. Joe je animirao film The Crunch Bird (Ptica koja drobi), koji je u travnju 1972. dobio Oscara u kategoriji kratkog animiranog filma. Bio je to kratak film, ali njegov koncept i umjetnički izražaj bili su prepoznati i nagrađeni od kolega umjetnika.

Miloslavich je bio svjetski poznat vještak za sudsku medicinu kojeg je jugoslavenski sud osudio na smrt

Edward Lucas Miloslavich rođen je 20. prosinca 1884. u gradu Oaklandu, Kalifornija, od oca Luke i majke Vice rođ. Milković. Oni su krajem 19. stoljeća otišli iz svog lijepog Postranja kod Dubrovnika u daleku Ameriku, ali nakon nekoliko godina vratili su se s djecom u svoj topli zavičaj. Tako je naš Eduard, rođeni Amerikanac, stigao […]

Imajmo na umu, tad se animacija radila rukom i svaki pomak na filmu bio je rađen na pojedinačnim prozirnim listovima. Za ovaj film od dvije minute Petrovich je trebao nacrtati više od 3500 stranica. Puno je to vremena i strpljenja, ali sve što se radi s ljubavlju nije teško i na kraju donese dobre plodove.

Naš Joe je, nažalost, umro premlad. Bilo je to 27. ožujka 1977. godine. Ali on je obogatio ovaj svijet svojim talentima i djelima, te svojom djecom i velikom ljubavlju. Možemo dodati da je njegov unuk, Matthew Ducan, pošao putem svog djeda i postao animator crtanih filmova, onako kako je to radio njegov djed Joe.

Hrvat je bio predsjednik Kostarike: Ni prije ni poslije njega nismo imali takav slučaj

Hajdemo odavde u Centralnu Ameriku, u Kostariku, gdje je uvijek toplo. Ona je smještena između Nikaragve na sjeveru i Paname na jugu, te Tihog oceana na zapadu i Karipskog mora na istoku. Bogata je planinama, vulkanima i kišama, a ime Costa Rica znači “bogata obala”. Tropski je to kraj te ima samo dva godišnja doba: […]

Stariji članovi hrvatske zajednice u Detroitu još se dobro sjećaju Josipove majke koja je uvijek radila za dobrobit mjesne hrvatske katoličke župe, kao i oca mu Petra, uvijek nasmijana lica i vesele naravi. Njegov brat Frank, sa suprugom Anom i tri kćerke, bili su (i ostali) jedna od najdjelatnijih hrvatskih obitelji u ovoj hrvatskoj zajednici. Joe je dobio Oscara u Hollywoodu, a cijela obitelj Petrović zaslužuje priznanje radi svojih doprinosa i djelatnosti među Hrvatima u Detroitu već nekoliko naraštaja.

Uglednoj Hrvatici iz Kalifornije dodijeljena povelja HAZU

U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u ponedjeljak je održana svečanost dodjele povelje dopisne članice HAZU prof. dr. sc. Zrinki Stahuljak, istaknutoj romanistici, direktorici Centra za studije srednjeg vijeka i renesanse (CMRS) Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA). Zrinka Stahuljak za dopisnu je članicu HAZU, u Razredu za filološke znanosti, izabrana u studenom 2020., […]

Na sjednici su, uz predsjednika nadbiskupa Vukšića, sudjelovali nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i tajnik Vijeća Tomislav Markić, predsjednik Hrvatske redovničke konferencije fr. Slavko Slišković OP i područni delegati hrvatske inozemne pastve: za Austriju fra Ivan Bošnjak, OFM, za Njemačku don Ivica Komadina, za Zapadnu Europu vlč. Stjepan Čukman, za Kanadu mons. Ivan Vukšić, za Sjedinjene Američke Države fra Nikola Pašalić, OFM, i za Južnu Ameriku mons. Drago Balvanović, dok su delegati za Švicarsku fra Branko Radoš OFM i za Oceaniju fra Ivo Tadić OFM, kao i predstavnik pastoralnih suradnika iz Njemačke Željko Galić sudjelovali putem videoveze. Predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine fra Jozo Marinčić, OFM, delegati za Sloveniju fra Marko Prpa, OFM, i za Skandinaviju mons. Stjepan Biletić, kao i predstavnica redovnica iz Njemačke s. Verica Grabovac opravdali su svoj izostanak.

Predsjednik Vijeća izrazio je radost zbog održavanja sjednice nakon više od dvije godine. Sudionike sjednice na početku je pozdravio i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Krunoslav Novak koji je i sam obnašao službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Mariboru, a više je puta bio na pastoralnoj ispomoći u Hrvatskoj katoličkoj župi Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu te stoga dobro poznaje radosti i brige pastorala hrvatskih iseljenika.

Nadbiskup Vukšić je zatim vijećnike izvijestio o zaključcima zajedničkog godišnjeg zasjedanja biskupa koje je održano 23. veljače ove godine, a odnose se na hrvatsku inozemnu pastvu, posebno im prenijevši priznanje i zahvalnost biskupa za pomoć prikupljenu u hrvatskim katoličkim župama i misijama za postradale u nedavnom potresu u Sisačkoj biskupiji. Zatim je ravnatelj Markić podnio izvješće o djelovanju Ravnateljstva u proteklom razdoblju, govoreći posebice o aktualnom stanju i personalnim pitanjima, fondu solidarnosti, najvažnijim događanjima protekle godine kao i predstojećim događajima, a govorio je i o otvorenim pitanjima i izazovima naše inozemne pastve, među kojima osobito o posljedicama pandemije za pastoral u našim zajednicama, kao i o velikoj pomoći prikupljenoj za stradale u potresu.

U nastavku sjednice izvješća o povjerenim im područjima podnijeli su delegati hrvatske inozemne pastve, podijelivši jedni s drugima poteškoće i izazove s kojima se susreću, osobito u vremenu pandemije i solidarnosti sa žrtvama potresa u domovini, kao i još uvijek prisutnog iseljavanja hrvatskih katolika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u zapadnoeuropske zemlje.

Bogat glazbeni vikend Hrvata u Monoštoru

XV. Festival marijanskog pučkog pjevanja organiziran je u subotu u crkvi sv. Petra i Pavla u Monoštoru, dok je sljedeći dan održan koncert polaznika Male škole tambure. Uime Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, festivalu je prisustvovala Nataša Stipančević, asistentica pri obrazovanju HNV-a. Organizaciju istoga potpisuje Kulturno-umjetničkog društva Hrvata „Bodrog“. U okviru programa nastupili su […]

Sudionici su posebice razmotrili stanje hrvatskih katoličkih župa, misija i zajednica u inozemstvu, izrazivši zabrinutost zbog nemogućnosti brze popune nekih do sada postojećih mjesta, kao što su npr. Detroit, Adelaide, Lyon ili Nica, te su izrazili nadu da će se moći pronaći prikladna rješenja za ta i druga mjesta u kojima trenutačno nema dušobrižnika ili će u skoroj budućnosti biti upražnjena.