Emotivna pjesma koju su Hrvati posvetili Americi: Znojem i krvlju mi smo Te zalili i mnogo čelika za Tebe salili

Šumi more, urla; vrišti bura;nad nama je nebo plavo i visoko.Nezaboravni dani, svaka ova ura;tam’ daleko gleda svačije oko:kad ćeš doći Zemljo Nova? I sred mojih snova:gledam zemlju golemu i lijepunehotičnih gora, beskrajnih jezera,desetke nacija, rasa i vjera. Šume vali AtlantikaI svatko u mukupita bijelu lađu:“Kada ćemo prispjeti u luku?”Kroz ove pučine plavevozi nas spas.Amerika, […]

Tamo su se nekada stari hrvatski pioniri vjenčavali s Irkinjama i Španjolkama. Tamo su se krstila njihova djeca. Tamo su se održavale zadušnice za pokojne gospare i njihove članove obitelji prije pokopa na najstarijem hrvatskom groblju u Americi “Calvary Cemetery”, gdje se nalazi poseban dio za naše ljude nazvan “Slavonic Terra”. Bilo je to prije više od 80 godina (ovaj tekst pisan je 1972., op.ur).

U nastavku donosimo pjesmu napisanu u svibnju 1972. u Clevelandu, koja je posvećena “prijatelju J. B.”

U Kineskoj četvrti leži crkva stara
stjecište negdašnje jadranskih mornara.
Kao nijemi svjedok tiho svake noći
povorku tu gleda što polako kroči:
visoki i mrki dolaze gospari
opaljena lica, uzdignute glave,
iseljeni sinci dalmatinskih strana
što dođoše vama za pravdu i kruh
za vremena onih, pionirskih dana.

Procesija ide gospoja u crnom,
tih njihovih žena – Irkinja, Španjolki,
pokrivene velom u crkvu se žure
lijepe vitke gospe u te kasne ure.

I zažižu svijeće na glavnom oltaru,
i pjevaju tiho neku pjesmu staru
za mrtve i žive što će jednom biti…
s istočnih gora ovdje će se sliti
na maglenom žalu Tihog Oceana.

Prošli već su davno prašni pioniri,
a rudari zlata već odavna sniju;
leže gospe i gospari, samo vjetri viju
tužnu jednu priču iz semalja sviju.

Danas život buja oko starog hrama.
Ne čuje se više vika tih Hrvata
što stigoše davno s jadranskog kama
u Zemlju obećanu pokraj Zlatnih Vrata.

Ded palicu zgrabi, stari ratni druže,
da prođemo ovdje ulicama starim;
na Alcatraz gledaj: sive magle kruže
Krenimo sad odmah, za odmor ne marim!

Sa španjolskih staza preko ovih gora
gledat’ ćemo dolje bljesak krasnog mora
i brodove mnoge što plove u luku;
onda ćemo šutke u počasnom muku
slušati kroz smreke kako vjetar svira
“Miserere” našim u Groblju “Ilira”…

Pjesma posvećena hrvatskim ratnicima iz New Yorka

Književnik Janko Deur napisao je 1992. godine pjesmu “Presađeno domoljublje” i posvetio je hrvatskim ratnicima iz New Yorka. Hrvati iz domovine i dijaspore danas žive Vukovar. Ne postoje riječi koje mogu opisati kako se sada osjećamo kao narod. Pa neka ova pjesma bude na spomen svima onim ratnicima iz dijaspore koji su za Vukovar živjeli […]

Bolji je hrastov čvor na našoj rođenoj grudi
neg palače Frisca, krasote Sausalita,
neg sva blaga što nam grad taj nudi
dok Hrvat se svijetom potuca i skita.

Jure Prpić, Hrvatski katolički kalendar 1973.

Uz posao u tvornici, ovaj Hrvat u Americi je uspio završiti studij, magistrirati i doktorirati

Putovati dugo i daleko nikad nije lako, posebice kad nas život, kao vihor, mota, baca, lomi i odnese onamo gdje nismo ni sanjali da bismo mogli stići. Juru Prpića, hrvatskog povjesničara u Americi, vihor života pronio je kroz teška vremena i odnio ga daleko od domovine, ali je on uvijek ostao stabilan, čvrst, vjeran sam […]

Foley je intervjuirao našeg zemljaka kroz godinu dana, snimao ga i onda s njime napisao tu povijest zanimljivog života jednog od najuspješnijih naših useljenika u Sjedinjenim Državama.

Visok, lijepi starac s dosta jakom bijelom kosom osvaja svojom pristojnošću. Ponašanjem je pravi gospar. Govori lijepim hrvatskim jezikom s dubrovačkim narječjem.

Po uvjerenju i životu je dobar kršćanin, praktični katolik, a uvijek ističe da je Hrvat. Kroz cijelu svoju knjigu, unatoč njegovim idejama o pan-Slavenstvu – svugdje spominje da je “Croatian”.

Autor knjige o Diviziću vrlo cijeni našeg zemljaka i svog dobrog prijatelja. Smatra ga jednim od najvažnijih ljudi u povijesti američke poljoprivrede i jednim od najvećih doprinosnika državi Kaliforniji i američkom Zapadu.

Na samom početku autor piše: “Ovo je povijest o jednom mladom hrvatskom useljeniku koji je došao u Ameriku 1920. i sam samcat s nekoliko teško zarađenih dolara stvorio milijunsko vinogradarsko carstvo koje je postalo glasovito u našoj zemlji i drugdje. Ime mu je Petar J. Divizich, legendarna osoba u kalifornijskoj San Joaquin dolini. Od pustinje, pijeska i guštare stvorio je produktivnu poljodjelsku zemlju i ostavio svoj neizbrisivi trag u američkoj agrikulturi”.

Petar se rodio 16. lipnja 1897. u velikoj i dosta imućnoj seljačkoj obitelji u selu Gruda, u Konavlima. Imao je još dva brata i sestru. Od oca Ivana naučio je razne poslove oko voćki, vinograda i na poljima. Od majke Marije naslijedio je strpljivost i skromnost. U dobi od deset godina Petar je napustio školu kako bi pomogao ocu oko zemlje i gospodarstva. Za vrijeme Prvog Svjetskog Rata služio je u austrijskoj vojsci. Godine 1920. u novoj državi SHS služi vojsku kratko vrijeme i onda odluči iseliti u Ameriku kamo je otišlo na tisuće njegovih susjeda i zemljaka. U studenom 1920. iskrcao se u luci New York kroz koju je prije njega prošlo na stotine tisuća Hrvata.

U New Yorku se zadržao nekoliko mjeseci, a onda je kratko vrijeme proveo u mjestu Manistique u Michiganu. Želja mu je bila otići u sunčanu Kaliforniju gdje su kroz desetljeća mnogi njegovi zemljaci živjeli, radili i postali imućni.

Godine 1921. stigao je u Watsonville u Pajaro Valley. Tu su Hrvati bili vrlo uspješni i mnogi od njih bogati voćari. Osobito su se istaknuli u razvoju i kultivaciji jabuka, radili su u raznim granama poljoprivrede, u trgovini i drugdje. Našao je tu preko tri tisuće Hrvata. Kod njih se zaposlio u voćarstvu i također postao članom odsjeka Br. 352 “Hrvatski Sokol” Narodne Hrvatske Zajednice koja je kasnije postala Hrvatska bratska zajednica.

U proljeću 1923. otišao je u Orange County u južnoj Kaliforniji raditi kao voćarski stručnjak – tree surgeon – na velikom imanju Irvine Ranch. Učlanio se u California Fruit Ex-change.

U jeseni 1924. preselio se u mjesto Porterville u srednjem dijelu ogromne San Joaquin Valley. S istočne i zapadne strane nalaze se planinski lanci. Iskustvo je donio s jadranskih obala. San mu je bio: tu u pustinjskim i polupustinjskim krajevima zasaditi svoje vlastite vinograde i voćnjake. Bio je mlad i pun poleta. Za njega je Amerika bila “land of opportunity.” Nije se ženio i ostao je samac cijeli svoj život, a to je po našem mišljenju bila velika šteta, jer bi danas vjerojatno njegova djeca bila na njegovoj zemlji. S tisuću dolara ušteđevine i zajmom od jedne lokalne banke kupio je blizu grada zemlju i voćnjake.

U kraju gdje je velika nestašica vode i gdje u ljeti vlada vrućina od preko stotinu stupnjeva, farmer i rančer Petar teško je radio i mnogo se namučio prve tri godine na svom posjedu. Također je radio i kod drugih jer mu je trebalo gotovog novca. Zasadio je svoj prvi vinograd. Polako je uspijevao i napredovao. Družio se sa svojim zemljacima iz Dalmacije, a bilo je tu i nešto Slovenaca i Crnogoraca. Petar i svi naši ljudi koji su u teškom znoju od pustinje stvarali plodna polja, povrtnjake, voćnjake i vinograde, imali su prirodnu nadarenost za “posao”. I on i naši zemljaci bili su u punom smislu pioniri Kalifornije, njeni graditelji koji su ovdje imali na pretek onoga čega nisu imali u domovini: prostranu zemlju i priliku da kao svoji vlastiti gospodari postanu imućni. Ambicija, teški rad, prirodna nadarenost i snalažljivost tih ljudi doveli su ih do velikih uspjeha.

Zbog ljubavi prema Hrvatskoj odslužio je 23 godine, jedan mjesec i 14 dana zatvora. Uspio je! Samo zato što za sebe nije tražio ništa!

Ante LjubasRoško Polje, četvrtak, 23. prosinca 1944.Split, četvrtak, 9. prosinca 2021.Zatvorski broj: 89329-024 Počeci Ante Ljubas rođen je 23. prosinca 1944. u Raškom Polju, od oca Stjepana i majke Ruže rođ. Kolak. Ante je peto od šestero djece u obitelji Ljubas (Luka, Stana, Petar, Mara Ante i Ivka). U potrazi za boljim životom obitelj se […]

Petar je stekao mnogo prijatelja među mjesnim Amerikancima, a posebno među bankarima i trgovcima. Postao je član velike katoličke organizacije Kolumbovih Vitezova, a kasnije i Rotary organizacije gdje je bio vrlo aktivan kroz mnogo godina. Svi su cijenili njegovu sposobnost, dragocjeno iskustvo, srdačnost i smisao za “posao”.

Učlanio se u mjesnu katoličku župu sv. Ane. Za vrijeme velike gospodarske krize (Depression), Petar je iz svojih voćnjaka prodavao šljive, ostalo voće i grožđe uz vrlo niske cijene. Izdržao je unatoč velikim poteškoćama u vrijeme kada su mnogi izgubili sve. Živio je u lijepoj kući koju si je sam sagradio. U ljetu 1930. sazidao je sušionicu voća. Grožđice je izvozio čak u Englesku. Uskoro je kupio novi posjed: jedan ranč od 160 akera (64 hektara) zapadno od grada Portervillea. Sada je već imao šezdeset akera (24 hektara) vinograda.

Dana 18. svibnja 1934. Divizić je postao američki građanin. U vrijeme berbe grožđa i voća zapošljavao je do 150 ljudi. Godine 1934. – usred teške gospodarske krize – kupio je još četrdeset akera (16 hektara) voćnjaka sa šljivama, breskvama i narančama. Tu je zasadio još 24 akera (10 hektara) vinograda. U Portvilleu je na glavnoj ulici za vrijeme 1936. i 1937. sagradio cijeli kompleks komercijalnih zgrada koje je iznajmljivao. One još i danas stoje u tom gradu.

U okolici mjesta Delano, oko 25 milja izvan Portervillea, tada je kupio još preko 300 akera (121 hektar) zemlje koju je polagano pretvarao u vinograde. To je dugi i mučan posao; uzme oko pet godina dok dođe do prve berbe grožđa u vinogradu koji se zasadi u ovom pustinjskom kraju. Glavni problem je dakako voda i mora se duboko bušiti zemlja dok se dođe do vode. Tu u okolici Delana Divizić je osnovao svoj glavni posjed, svoje životno djelo – ogromne vinograde. Delano je poznat po dugom štrajku meksičkih poljodjelskih radnika koje vodi Caesar Chavez. Nalazi se na vrlo strateškom položaju na raskrsnici cesta i željezničkih pruga, a prijevod je dakako od velike važnosti za razvoženje grožđa i voća.

Petar je osjećao i znao da tu leži njegova budućnost, da tu može ostvariti nešto veliko. U Delano-Ducor području potrošio je milijune dolara za pripremanje zemljišta za buduće vinograde. Morao je postaviti oko 70 milja cijevi za navodnjavanje. Iza silnih napora izgradio je ovdje kroz nekoliko godina uz velike žrtve oko 3500 akera (1416 hektara) prvorazrednih vinograda. Kada je bio na vrhuncu svoje gospodarske moći, Petar Divizić posjedovao je oko pet tisuća akera (2023 hektara) vinograda. Bili su oni tada najveći na svijetu.

U jednom našem razgovoru Petar mi je pričao kako je bio prisutan na jednom međunarodnom kongresu vinogradara u Francuskoj. Dizali su se pojedini delegati, predstavljali se i svaki je rekao koliko vinograda posjeduje. Kada je došao red na njega, ustao se, rekao svoje ime i izjavio da u Kaliforniji ima 2023 hektara vinograda. U dvorani je nastao tajac i zaprepaštenje. To je bilo barem deset puta više nego li što je imao najbogatiji vinogradar u Europi…

U njegovim vinogradima bilo je preko 30 vrsta grožđa. Kroz njih je prolazilo preko sedamdeset milja cesta i puteva. Njegovo “Highland Vineyards” grožđe bilo je posebno poznato u Južnoj Americi. Proizvodio je i ogromne količine grožđica u svojim velikim dehydratorima, a još za vrijeme prošlog svjetskog rata one su se na milijune funti prodavale američkoj vojsci. Bilo ih je toliko da je svaki pripadnik američkih oružanih snaga mogao imati jednu kutiju grožđica ili drugog suhog voća.

Crno zlato počelo je teći Teksasom zahvaljujući Splićaninu

Nije to bilo tako davno kada kod nas nije bilo benzinskih crpki. Nisu bile potrebne! Tko je imao osobni automobil?! Putovalo se autobusima i vlakom, a ponajviše pješačilo. Nije to bilo ni loše, bili smo čiliji i zdraviji. Danas bismo poludjeli bez automobila! Ali samohodni strojevi ne mogu bez dobre „zobi”, bez skupe hrane; bez […]

Za vrijeme rata godine 1943. njegova tvrtka se zvala “P. J. Divizich Fruit Corporation.” Postala je poznata po cijeloj Kaliforniji, američkom zapadu i u svijetu. Glavni financijer bila mu je Bank of America, s kojom je između 1941. i 1968. imao 28 milijuna dolara prometa. Tijekom najvećeg posla radilo je za njega oko 350 ljudi, a bili su to kroz godine najviše Filipinci. Nakon rata sagradio je nova skladišta, sušionice, hladnjače, otpremališta, a uz to je imao ogroman broj potrebnih strojeva i teretnih automobila.

U godini 1947. Petar Divizić postaje članom California Fruit Exchangea sa sjedištem u Sacramentu, glavnom gradu države Kalifornije. Upoznao je kao takav – a i u svom poslovanju – sve vodeće kalifornijske proizvođače, rančere, vinogradare…

Kajem 1950. nakon trideset godina izbivanja posjećuje domovinu. U veljači 1951. vraća se u Ameriku s nećakom i nećakinjom. Mislio je na nasljednike! Kasnije je dopremio još nekoliko svojih bližih rođaka, no ni jedan nije ostao s njime na posjedu. Prema svima je dakako bio širokogrudan i darežljiv, ali imao je i svojih razočaranja. U svibnju 1953. kao delegat mjesne organizacije bio je na međunarodnom sastanku Rotarijanaca u Parizu. Krajem svibnja posjetio je domovinu, a prigodom posjete Matici iseljenika Hrvatske zagrebački Vjesnik u Srijedu donosi na 27. svibnja 1953. o njemu veliku reportažu pod naslovom “Kralj Grožđa svratio u domovinu”.

Onda su došle poteškoće. Godine 1964. Divizić je imao pod velikim dugom 5500 akera (2225 hektara) vinograda i voćnjaka, sve za to potrebne zgrade, 27 zdenaca za navodnjavanje i ostale stvari na posjedu. Vrijednost zemlji tada je padala. Štrajk i bojkot United Farm Workersa, koje je vodio C. Chavez također je doprinio teškoćama. Pitanje je također jesu li Divizićevi bankari dobro vodili njegove financije.

U ranim 70-im godinama veliki poljoprivredni kombinati nastojali su na sve moguće načine potisnuti nezavisne rančere kao što je bio naš Petar. Između 1970. i 1972. izgubio je skoro sve svoje posjede. U nagodbi je za sve dobio samo 600 tisuća dolara. Tenneco-West je preuzela njegovu zemlju, njegove vinograde, njegov “agricultural empire” u koji je on uložio 50 godina rada i mnogo milijuna dolara. Ostavili su mu da živi u svojoj kući okruženoj njegovim bivšim vinogradima. Slično se dogodilo i nekim drugim rančerima pa je taj skandal uzvitlao prašinu, i u Washingtonu su se o tome držale rasprave američkog Senata. Petar je išao tražiti pravdu, no u glavnom gradu je nije dobio.

Gospar Divizić mi je spomenuo da mu je žao da u svojoj knjizi nije spomenuo svoje sastanke s dr. Vladkom Mačekom dok je isti živio u Washingtonu. Hvali ga kao dobrog i plemenitog čovjeka i velikog hrvatskog političkog vođu. On ga je materijalno pomagao do pred njegovu smrt, kao što je pomagao i mnoge druge pojedince i akcije.

Što se tiče Meksikanaca i njihove borbe za bolji život na farmama, u voćnjacima i vinogradima Kalifornije, Divizić i o tome ima svoje mišljenje. I on i mnogi drugi naši ljudi – protiv kojih su Meksikanci štrajkali – svoje velike posjede stvorili su uz velike žrtve, rad i velike troškove (da bi na kraju neki kao naš Petar sve izgubili). Hrvatski useljenici su se također kroz dugo vremena – kao danas Meksikanci – morali boriti protiv diskriminacije, iskorištavanja i nepravde.

Tijekom naših posljednjih telefonskih razgovora Petar Divizić je još uvijek živio sam u svojoj bivšoj kući. Iako je skoro sve izgubio još uvijek je milijunaš. Ostao je i dalje veseo čovjek s dosta smisla za humor. Kani se nastaniti na obalama Pacifika. U starom kraju bio je 1972. i 1978. S posljednjeg puta u Hrvatsku vratio se dosta nezadovoljan i razočaran. Održava veze s mnogim prijateljima u ovoj zemlji. Velika korporacija koja je preuzela njegov posjed daje mu lijepu plaću kao svom savjetniku.

Pomogao je Hrvatima u Pittsburghu, ali ne i sebi. Otišao je bez novčića u džepu i bez imena na grobu. Napušten i odbačen

Više puta ljudi žive kratko, pa i prekratko, ali ostvare više nego oni koji žive, mogli bismo reći životare, do duboke starosti. Jedan od tih u kojima je život prebrzo, ali stvaralački izgarao, bio je Zdravko Mužina. Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i […]

U Divizićevoj biografiji autor Foley naziva ga “vodećom osobom u povijesti zemljoradnje Sjedinjenih Država”. Kao takav zauvijek je ušao u povijest američkih pionira na Zapadu. Ostat će zabilježen u povijesti američkih Hrvata kao jedan od naših najvećih doprinosnika Americi unatoč bolnoj činjenici da se ona maćehinski ponijela prema njemu.

Petar Divizić preminuo je 1. lipnja 1989. godine u Delanu.

Jure Prpić, Hrvatski katolički kalendar 1981.

Emotivna pjesma koju su Hrvati posvetili Americi: Znojem i krvlju mi smo Te zalili i mnogo čelika za Tebe salili

Šumi more, urla; vrišti bura;nad nama je nebo plavo i visoko.Nezaboravni dani, svaka ova ura;tam’ daleko gleda svačije oko:kad ćeš doći Zemljo Nova? I sred mojih snova:gledam zemlju golemu i lijepunehotičnih gora, beskrajnih jezera,desetke nacija, rasa i vjera. Šume vali AtlantikaI svatko u mukupita bijelu lađu:“Kada ćemo prispjeti u luku?”Kroz ove pučine plavevozi nas spas.Amerika, […]

Jure Prpić rođen je 16. studenog 1920. u banatskoj Đali, u obitelji podrijetlom iz Like. Gimnaziju je pohađao u Požegi, a 1944. godine diplomirao je pravo u Zagrebu. Imao je sreću da je preživio rat i komunističke pokolje 1945. i našao se u izbjegličkim logorima u Austriji s tisućama drugih Hrvata. Pet godina kasnije došao je u Ameriku. Premda je bio diplomirani pravnik i za vrijeme logorovanja u Austriji studirao povijest u Grazu, po dolasku u Ameriku radio je tvorničke poslove da bi preživio i stvorio nove temelje života. Pomoću supruge Hilde, koju je upoznao u Grazu i oženio u Americi, počeo je izvanredno studirati na katoličkom sveučilištu John Carroll u Clevelandu. Uz posao u tvornici, Jure je uspio završiti studije povijesti te 1956. godine magistrirati.

Ali tu se nije stalo. Jure i Hilda odselili su se u Washington i dok je Hilda radila i zarađivala za život obitelji, Jure je uspješno završio doktorat na poznatom Georgetown sveučilištu. Njegova doktorska disertacija “Hrvati u Americi” objavljena 1971. postala je glavni izvor informacija o američkim Hrvatima. Hrvatski prijevod knjige objelodanjen je 1997. godine u Zagrebu. Osim nekoliko povijesnih knjiga i brošura, Prpić je još od mladih dana objavljivao pjesme, a najpoznatija mu je zbirka pjesama Posljednji svibanj (1973.).

Zahvaljujući ovom Hrvatu iz Buenos Airesa, Hrvatska revija u emigraciji izlazila je čak 40 godina!

Biti umjetnik, pjesnik, pisac i kulturni djelatnik nije lako! Ovo posebice vrijedi za ljude koji stvaraju ne na svojoj rodnoj grudi, nego “pod tuđim nebom”, i još ako su prisilno odsječeni od kulturne matice svog naroda i domovine. Jedan od takvih bio je i Vinko Nikolić, najpoznatiji hrvatskih kulturni djelatnik izvan domovine nakon Drugog svjetskog […]

Jure Prpić predavao je povijest na John Carroll sveučilištu od 1958. do 1989. i bio mentor mnogim poslijediplomskim studentima, kojima je bio dobar savjetnik i iskreni prijatelj. On je bio jedan od utemeljitelja Udruge za hrvatske studije u Americi i dugogodišnji tajnik, rizničar i urednik udrugina biltena. Bio je član Hrvatske akademije u Americi i drugih hrvatskih organizacija. Lijep broj desetljeća bio je vidljiv na svim hrvatskim kulturnim događanjima te dao velik obol čuvanju i jačanju hrvatske kulturne i opće prisutnosti Hrvata u Americi.

Dalek je i dug put od Banata do Clevelanda. Put kakav Jure i mnogi drugi nisu planirali, ali krvave ratne i poratne okolnosti bacile su ga u novu sredinu u kojoj je svojim ustrajnim radom i strpljivošću uspio postići visoku diplomu, stvoriti obitelj, biti cijenjen profesor, uspješan povjesničar i pjesnik, pa čak i umjetnik, a povrh svega biti na korist svom hrvatskom narodu i čovječanstvu općenito.

Ovaj Hrvat iz Chicaga bio je najpoznatiji autoritet anatomije ljudskog vizualnog sustava

Postati znanstvenik svjetskog glasa nije lako, treba puno volje, rada, spremnosti na odricanje i, naravno, Božjeg dara. Iz brojčano malog hrvatskog naroda bilo je puno onih koji su obogatili znanost i svijet, a i danas ih ima lijep broj rasutih širom kugle zemaljske. Jedan od njih bio je i Stjepan Poljak čija su djela dala […]

Dr. Jure Prpić blago je preminuo, kako je blago i živio, 23. travnja 2009. Na posljednji počinak ispraćen je iz hrvatske katoličke crkve sv. Pavla u Clevelandu.

Tko su ovi hrvatski sokoli?

U domovini i hrvatskom iseljeništvu, uz hrvatske župe, ponos i svijest o tome tko smo održavala su razna društva. Među njima je veliki ugled uživao i Hrvatski sokol – u domovini od četnika progonjen, a u vrijeme Aleksandrove diktature zabranjen. Ovdje vidimo skupinu mladih hrvatskih sokola iz Chicaga. Fotografija je snimljena 1924. godine i odlično […]

I sred mojih snova:
gledam zemlju golemu i lijepu
nehotičnih gora, beskrajnih jezera,
desetke nacija, rasa i vjera.

Šume vali Atlantika
I svatko u muku
pita bijelu lađu:
“Kada ćemo prispjeti u luku?”
Kroz ove pučine plave
vozi nas spas.
Amerika, Amerika, evo nas!

Tu smo: evropski brodolomci,
beskućnici, slučajno ostali živi.
Ljudi puni razočaranja,
ostatci svih strašnih razaranja.
Tu smo – tovari evropskih logora,
desetci naroda, staro i mlado.

Evo i nas Hrvata –
rođaka kalifornijskih ribara,
nećaka pensilvanijskih rudara,
radnika između dva oceana.

Tu žive naši već cijelo stoljeće.
Oni izgradiše Tvoje mostove,
oni sagradiše Tvoje nebodere,
kopahu tunele, vukli su prugu
od istoka na zapad,
pjevahu pjesme uz radost i tugu.

Znojem i krvlju mi smo Te zalili
i mnogo čelika za Tebe salili.
Evo nas, evo, iza prošlog rata
na obale Tvoje – umornih Hrvata!

Nekad smo dolazili u ogromnom broju,
opustiše zbog nas domaća polja,
a zemlja naša postade – tuđincu bolja.

Amerika, Amerika pokaži obale svoje!
Željni smo kruha, mira, slobode,
živjeti, raditi, spavat’ bez straha,
da djeca naša gladi se ne boje
i slobodna budu ko pravi ljudi.

A bijeli brod se kroz noć oceana njiše…
Pjeva nam uspavanku to nemirno more
gdje kosti leže jadranskih mornara.

Evo ih pred nas, kroče prek’ valova
legije cijele s atantskih žalova;
dolaze pred nas prvi Amerikanci,
ratnici stari, bezbrojni Indijanci,
pioniri šuma i prerijskih ravni,
ribari, voćari s dalekog Zapada,
hrvatski mornari iz vremena davnih,
u haljama crnim stari misionari,
radnici, ratari, čađavi rudari,
generali mrtvi negdašnjih bojeva.

Dramatično pismo iz dijaspore: Bolje je kod kuće travu pasti, nego ići u Ameriku. Ne znam kad ću ovdje glavu izgubiti

Zanimljivo iseljeničko pismo s početka prošlog stoljeća objavljeno je u zagrebačkom listu “Hrvatski narod”, koji je uređivao dr. Ivan Ružić. Tiskano je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom “Ljudi ne idite u Ameriku!”, a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti […]

Izviru pred nama u nizu bez kraja,
bezbroj ih ima, tih sivih rojeva!
Građani Bostona, farmeri Ohaja
dolazi vojska bez konca i kraja;
i svi su ovdje u velikom muku
sa pitanjem jednim: “Tko ste?
U koju ćete luku?”

Slušajte gospodaru sa perikom bijelom,
(slika je njegova Prvog Predsjednika)
Mi smo ljudi čudnovatog lika,
prošli smo ljeta Velikog Straha,
i mnogi od nas smrt je gledo;
zato su mnogi mladi tako stari,
mnogi zbunjeni i bez daha…

U nama je kob svih evropskih stoljeća,
ugasle smo iskre sviju revolucija,
nas dadoše sve evropske nacije;
u nama svaka misao podsjeća
na ratove prošle, borbe i bune.
Domovinu novu tražimo!

A čuli smo o jednom velikom čudu
da je takva zemlja na Vašim obalama
i kroz zadnje vjekove
umorne, gladne, zarobljene zove.

Pustite nas gospodaru na obale nove!
Prekinite tugu, glad, strah i muku,
gledajte djecu što stoje u muku,
pustite nas u tu novu luku!

I glede i šute kožom obučeni pioniri,
nakićeni lijepo građani Englezi,
francuski krznari, Huroni, Irokezi,
iz zapadnih strana ratnici Apaši;
šute, u nas glede svi Hrvati naši:

Mornari mrki starih jedrenjaka,
potomci gordi vuka i arslana,
pioniri s’ pacifićkih obala,
crni rudari zelene Pensilvanije,
ribari stari luzijanske delte,
zidari St. Louisa i Chicaga,
radnici umorni, Michigana, Ohaja,
čelični radnici opaljene kože,
a pred svima stoji Magarčina Jože!
Jači je od sviju, ogroman i velik,
tijelo mu se blista kao pravi čelik!

Stoji nijema, tiha ta bezbrojna kolona
i s pitanjem gleda Jurja Washingtona!
A on motri sliku: bijedu, strah i jad
i pred svima djecu, bosu siročad…

Tada se razvedri, gromkim glasom zove:
“Dođite, plovite na obale nove,
gdjeno visoka sa bakljom u ruci
Gospa jedna čeka u velikoj luci!”
I nestade sviju, i nestade starac,
odoše u maglu mrtvi milijuni,
izgubi se Opet Joe Maragac…

I pričahu neki, da kad brod se mako
Silni nas je Jože od veselja plako.

Savjeti dijaspore iz 1900. i 1938. godine: U svijetu ima i previše mladosti, za stare ljude neima mjesta

Početkom 20. stoljeća veliki val iseljavanja zahvatio je cijelu Europu, a mladi ljudi svakodnevno su napuštali i mjesta Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka. Uglavnom su odlazili u New York, budući da je većina bila sklona poslovima uz more. U potrazi za boljim životom budući iseljenici rado su primali savjete od onih koji su taj novi […]

Sni su samo bili! Šume vali oceana,
lađa sve je bliže obalama novim;
ja u susret tog proljetnog dana
prema veloj luci sretan, smiren plovim.

početak svibnja 1950.
Jure Prpić

Legendarna bosanska kraljica: Što sam bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek

Posjetitelji tijekom boravka u Rimu često navrate u baziliku Santa Maria in Aracoeli kako bi odali počast pretposljednjoj bosanskoj kraljici, blaženoj Katarini Kosači, koja je tamo pokopana. Pred glavnim oltarom veličanstvene rimske bazilike na nadgrobnoj ploči isklesan je njezin lik dok je epitaf napisan na bosančici – srednjovjekovnome bosanskom pismu i na latinskome jeziku. Katarina […]

Među ovih 42 i više milijuna koji su stvarali Ameriku kroz nekoliko stoljeća do danas, velika zasluge idu i nama Hrvatima. Uistinu možemo biti ponosni na sebe, svoje očeve, djedove i pradjedove, koji su – uz ne male žrtve – doprinijeli ogromne obole razvitku ove velike zemlje, obole u većini slučajeva neznane, nepriznate i necijenjene, a široj javnosti možda i sasvim nepoznate. Ali činjenice i pisana svjedočanstva su tu i ne može ih nitko izbrisati ni zanijekati.

Velika zasluga za dokaz i objelodanjenje tih činjenica ide mnogim hrvatskim piscima, povjesničarima i novinarima, koji nisu žalili truda ni mukotrpnog rada da u svojim djelima na tom polju daju Hrvatima zasluženo priznanje za njihova postignuća u novoj domovini Americi.

Među takve pripada i naš vrijedan, plodan pisac, pjesnik, esejist i povjesničar dr. Jure Prpić, profesor povijesti i slavistike na John Carroll sveučilištu u Clevelandu. U svojim opsežnim djelima: “The Croatian Immigrants in America” od 500 stranica te “South Slavic Immigration in America” od 300 stranica, na kojima je autor radio skoro punih deset godina, a pisanima na engleskom jeziku, baš zato da američkog čitatelja upozna sa zaslugama hrvatskih useljenika, on nas vodi kroz više od 400 godina američke povijesti, u kojoj su Hrvati igrali veliku i zaslužnu ulogu.

Poznati američki pisac slovenskog porijekla Louis Adamič – navodi Jure Prpić – ide čak tako daleko u svojim tvrdnjama govoreći da su Hrvati dolazili u Ameriku još iz doba Dubrovačke republike, pa čak vjeruje i to, da je među Kolumbovom posadom “skoro posve sigurno” bilo i Dubrovčana koji su bili poznati moreplovci. Vjeruje čak i to, da su dubrovački brodovi po svoj prilici dolazili u Ameriku čak i prije Kolumba.

Dubrovačka patricijska republika sa svojim demokratskim načelima zakonom je ukinula ropstvo još 1416., a dubrovački brodovlasnici žrtvovali su ogromne novčane dobitke, odbijajući da svojim brodovima prevažaju crnačko robije iz Afrike u američke kolonije.

Govoreći o prvim hrvatskim useljenicima, u Dalmaciji se često spominje legenda – koju čak usvaja Adamič i neki drugi američki pisci – da ime Croatan Indijanaca potječe od hrvatskih brodolomaca u 16. stoljeću, koje su negdje oko današnje Sjeverne Karoline prigrlili tamošnji Indijanci i čak usvojili njihovo ime Croat ili Croatan, što je latinska verzija imena Hrvat. Iako se ovo ne može uzeti kao povijesna činjenica, svakako, mnogi povjesničari toga doba nisu našli odgovora na pitanje kako su se među Croatan Indijancima našla djeca s finom mekanom crvenkastom ili kestenjavom kosom, i s niti malo indijanskim crtama lica.

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

Predaleko bi nas odvelo kada bi u detalje nabrajali uspjehe i postignuća Hrvata u Americi, jer u indeksu Prpićeve knjige navedeno je preko 400 pojedinačnih imena prominentnih Hrvata, kao i udruženja, novina i publikacija, koji su imali veliko značenje u javnom životu Amerike.

Vjerujte, srca će vam biti ispunjena ponosom i radošću, a i žalošću kada čitate o njihovim uspjesima, teškoćama, teškim žrtvama i odricanjima, a mnogo puta i o njihovim teškim i žalosnim sudbinama. Naime za neke Amerika je bila “obećana zemlja”, a oni nesretnici, kojima sudbina nije bila sklona i koji su u tisućama bježali iz Hrvatske da nađu bolji i sigurniji život u Americi, završili su jadno kao žrtve prirodnih, ratnih ili industrijskih i rudarskih nesreća. U strašnoj hurikanskoj oluji 1893. u New Orleansu poginulo je preko dvije tisuće ljudi – lovaca na oštrige. Među njima je bilo oko 200 Hrvata; a da ne spominjemo nebrojene ostale nesreće u kojima su pogibali. Zato se mnogi povjesničari slažu u činjenicama da je život novijeg emigranta bio mnogo lakši od onoga starijih, često nepismenih useljenika iz prošlih stoljeća, ali zato im je stari useljenik svojim patnjama i teškoćama utro put u bolji i sređeniji život u ovoj zemlji.

Govoreći o uspjesima Hrvata, vjerojatno mnogima nije poznato, da je prvi misionar iz Hrvatske došao u Ameriku već godine 1680., i to isusovac i plemenitaš Ivan Ratkaj, sin grofa Ratkaja, rođen u dvorcu Veliki Tabor u Hrvatskom Zagorju.

Hrabro i neustrašivo kretao se među neprijateljskim indijanskim plemenima, otvarao misije i podučavao Indijance, svladavši jezik Tarahumara plemena. O tome je slao svom provincijalu u Beč opširne izvještaje, koji se sada nalaze u jezuitskom arhivu u Rimu. No nije nažalost bio dugog vijeka. Nasilna smrt zadesila ga je tri godine kasnije. Otrovali su ga Indijanci, jer im je branio orgije pijančevanja. Nekoliko američkih povjesničara uključivši H. E. Boltona i P. M. Dunne smatraju Ratkajevo djelo veoma značajnim i nadasve korisnim, tvrdeći da bi bez njegovih misija u Tarahumari (današnji Novi Meksiko), Pimerii, Sonori i Baja Kaliforniji razvitak Kalifornije i ostalih susjednih država daleko zaostao u svom napretku.

Pola stoljeća kasnije, 1730. godine dolazi također u Vera Cruz u Meksiku svećenik Ferdinand Konščak, rođen u Varaždinu 1703. Velike su njegove zasluge za meksički narod, kojemu je kao stručnjak, inženjer i matematičar iz elitnog reda isusovaca gradio ceste, nasipe i rudnike. Ali najveća zasluga i priznanje daje mu se kao znanstveniku geografičaru, jer je konačno znanstveno i činjenično dokazao prijašnju teoriju da južna Kalifornija nije otok – kako se prije smatralo – nego poluotok, što je omogućilo da se sada putuje na sjever do američke Kalifornije i dalje na zapad. Povjesničar H. H. Bancroft naziva Konščakovo (Consag, Konzag, Gonzago – kako su ga tamo nazivali) djelo najznačajnijim događajem iz toga perioda. Da dokaže svoju tvrdnju, poduzeo je mučan i opasan put iz kalifornijskog zaljeva do rijeke Kolorado, o čemu je nacrtao preciznu geografsku kartu, koja je s njegovim dnevnikom poslana na kraljevski dvor u Madrid. Karta je također bila reproducirana, raspačana i priznata po cijeloj Kaliforniji.

Doček hrvatske dijaspore 1927. u New Yorku: Hotel je rasvijetljen s električnom rasvjetom, a upravitelj je Hrvat

Hrvatski etnički institut u Chicagu u svom bogatu arhivu čuva brojne zanimljive oglase iz 20. stoljeća koji se odnose na hrvatsku dijasporu. Među njima je i jedan iz 1927. godine – Transatlantic hotela iz New Yorka, u kojem je upravitelj Hrvat Dragutin Brešan, a putnicima se nude razne usluge – od smještaja i preuzimanja prtljage […]

Veoma zaslužan bio je i svećenik Josip Kundek iz Ivanića kraj Zagreba, koji je već tamo bio poznat kao pjesnik i pisac, a došao je u Indianu 1838. kada mu je bilo tek 29 godina. Bio je veoma zaslužan za emigrante te je pomogao njih više od 7000 da nađu dom u novoj sredini. Osnivao je nove gradove i naseobine, često putujući po tisuće milja na konju. Podlegao je prenapornom radu i bolesti i umro nepunih 20 godina kasnije. Ali njegov grad Jasper u Indiani nije ga zaboravio. Veliki kip oca Kundeka podignut je kraj crkve sv. Josipa, a jedna od glavnih ulica mjesta imenovana je po njemu.

Mnogi Dalmatinci naselili su se od 1815. do 1870. u New Orleansu i Louisiani kao mornari, kapetani brodova, ribari i trgovci. Neki su se obogatili i postali vlasnici plantaža, čije se ime još i danas spominje.

“Otac” lova na oštrige – nove, do tada nepoznate grane industrije u Americi, bio je neki poduzetni Dubrovčanin, koji je osnovao veoma uspješnu tvrtku bliza New Orleansa, koja je djelovalo sve do Mississippija. Nazvali su ga “Mala Dalmacija”. Godine 1860. već je tamo bilo oko 600 Dalmatinaca koji su teškim radom postigli velike uspjehe kao gostioničari, zanatlije, vlasnici barova i kavana, trgovaca oštriga na veliko i raznih drugih. Uoči Građanskog rata bilo je već oko 3000 Hrvata na jugu u Louisiani, Alabami i Mississippiju. Nekoliko stotina od njih služili su i u ratu Konfederacije protiv sjeverne Unije kao mornari i kapetani. Računa se da je najmanje 20 posto od njih dalo svoje živote u tom ratu. Tako su Hrvati ginuli i za ovu zemlju.

Među tim vojskama hrvatskih useljenika, koji su se slijegali na američko tlo, bilo je mnogih koji su postigli blistave karijere. Tako je John Owen Dominis (Gospodnetić) iz patricijske obitelji s otoka Raba, koja je svijetu dala biskupe, znanstvenike i pomorske kapetane, s ocem i majkom došao čak do Havaja. Visoko školovan u San Franciscu, domogao se do najvećih časti te polinezijske zemlje. Služio je kao guverner otoka Oahu, a uz to je bio savjetnik i tajnik havajskih kraljeva, te general i glavni zapovjednik kraljevskih oružanih snaga. Kao takav osvojio je srce i ruku kraljevske princeze Lydie Kamekaha Kapakea koju je oženio 1863. Kada je 1891. umro kralj Kalahau, na prijestolju ga je naslijedila njegova sestra – žena Dominisova – koja je vladala kao kraljica Liliuokalani (kraljica Lil), uz koju je Dominis suvladao kao princ Konsort.

Posljednja havajska kraljica bila je udana za – Hrvata! Ova priča dostojna je filma

Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]

Hrvati koji su se već domogli položaja nisu napustili svoje novodošle zemljake. Dr. Vincent Gelcich, liječnik s otoka Hvara, djelovao je kao liječnik i kirurg još za vrijeme Građanskog rata u činu pukovnika Unije. Mnogo se brinuo za svoje sunarodnjake koji su većinom bili obični, neškolovani ljudi, mnogi i nepismeni. Za njih je dr. Gelcich osnovao “The Slavonic lllyrian Mutual Benevolent Society”. To je bila prva hrvatsko – južno-slavenska bratska zajednica. Svrha joj je bila pomoći hrvatskim mornarima koji su bez doma, novca i sredstava lutali zemljom. Plaćala je za njih troškove bolnice, a u slučaju smrti i pogrebe.

Mira Jazbec, Danica 1983.

Dobro došli na portal dijaspora.hr, mjesto daljina i dobrih ljudi

Dijaspora je riječ koja je prečesto označavala daljine, izgubljene ljude ili zabranjene živote. Ali dijaspora je zapravo knjiga života mnogih naraštaja na svim kontinentima. Knjiga imena, ideja, događaja i pokreta koji su ispisali najmoćnije stranice povijesti nekih drugih zemalja, ali i povijesti borbe za svoje ime. Naraštaji ljudi koji su došli iz daleke, velikom dijelom […]

Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i Arktiku bila je carska Rusija, od koje su Aljasku kupile Sjedinjene Države za 7,2 milijuna dolara. Kada je 1896. pronađeno zlato, počeli su stizati novi useljenici u potrazi za bogatstvom, među kojima i Hrvati. Uz mnoge prirodne ljepote, tu je nacionalni park i najviša planina Sjeverne Amerike Mount McKinley, visoka 6194 metra.

Godine 1912. Aljaska je postala posebni teritorij SAD-a, a glavni je grad Juneau. U siječnju 1959. primljena je kao 49. država Sjedinjenih Američkih Država. Prvim guvernerom imenovan je Mike Stepovich (Stjepović), sin hrvatskih useljenika. Stepovich je već u lipnju 1957. postao guverner Aljaska-teritorija. Tako je bio prvi guverner rođen u Aljasci, prvi katolik i prvi američki Hrvat na tom položaju. Američki tjednik Time donio je tim povodom na naslovnoj stranici Stepovichevu sliku, istaknuvši kako je Amerika još uvijek zemlja velikih mogućnosti gdje se od skromnih korijena može uzdići na vrlo važne političke položaje.

U tijeku hrvatskih iseljavanja u Ameriku u 19. i 20. stoljeću useljenici su često birali svoja odredišta prema sličnosti klime u svom kraju u Hrvatskoj. Tako su se Hrvati iz priobalne Hrvatske rado selili u Kaliforniju i susjedne južne i zapadne države. Hrvati iz Like u velikom su broju odlazili u Minnesotu koja ima klimu sličnu onoj u Lici, a naseljavali su se i u drugim planinskim krajevima kao što je Aljaska. Dakako da nije svatko bio za Aljasku, jer su i zemljovid i klima i način života zahtijevali tip useljenika koji podnosi zimu i teške napore. Tajna hrvatskoga useljeničkog uspjeha leži u tome što su tisuće mlađih pojedinaca imali neslomiv pionirski duh i nisu se bojali nikakvih teškoća, napora i žrtava. Mnogi su zbog toga otišli i u Kanadu gdje je klima bila još hladnija od one u američkim državama.

Tipičan primjer neustrašivog i poduzetnog duha bio je hrvatski pionir useljenik u Aljasci Paul Draženovich s kojim sam se godinama dopisivao. Rođen 1891. u Lici, došao je 1911. u Aljasku. Nakon mnogih godina naporna rada stekao je nekoliko rudnika zlata. Poslao mi je u svojim pismima vrlo zanimljive opise života i borbe useljenika, osobito Hrvata iz Like. Slike koje je slao prikazuju ga kao prospektora zlata, opremljena za takve pothvate, sa saonicama i psima. Sve to navodim kako bismo bolje razumjeli život, značenje i tragediju kongresmena Nicka Begicha (Begića).

Hrvati su radili na najtežim i najopasnijim poslovima i mnogi od njih su tu izgubili živote ili su bili teško ozlijeđeni. To su bila vremena kada industrijske tvrtke i razne oblasti nisu isplaćivale nikakve odštete. Zbog toga su, da se donekle osiguraju, Hrvati sami osnivali svoja bratska društva i razne zajednice. U jednom od rudnika u Minnesoti u kojima je radilo mnogo Hrvata, dogodila se tako jedna od brojnih nesreća 5. veljače 1924. Bilo je to u Milfordu. Među 15-ak poginulih Hrvata bio je jedan Hrvatin.

Željezna ruda koju su tu kopali otpremana je brodovima preko Velikih jezera u Pennsylvaniju, gdje su opet u užarenim čeličanama radili i često stradali hrvatski useljenici. Tu je nastala i ona legenda o čeličnom divu, zvanom Joe Magarac. Među takvim useljenicima bili su i Begići i Prpići. Kada su došli tamo nisu ni slutili da će njihovi sinovi u Americi proslaviti ta hrvatska imena i uvesti ih u mnoge američke “Tko je tko”.

Nick Begich se rodio 6. travnja 1932. u mjestu Eveleth, Minnesota. Roditelji Ivan Begić i Ana rođ. Martinić došli su iz Gospića u Hrvatskoj. Ana je stigla 1905., a Ivan 1911. Nick je u Evelethu završio pučku školu, gimnaziju i Eveleth Junior College. Bio je od djetinjstva član Hrvatske bratske zajednice, a godine 1971. i delegat svoga odsjeka na konvenciji HBZ-a u San Franciscu. Uvijek se ponosio svojim hrvatskim porijeklom i u svojoj kasnijoj karijeri rado se družio s Hrvatima i pomagao im koliko je mogao. Po naravi je bio pristojan i srdačan. Eveleth je inače gradić u području Mesabi koje je bogato željeznom rudom. Tu je radilo mnogo Hrvata, pa je Nickov brat Joe Begich dva puta bio izabran za gradonačelnika Eveletha.

Nick Begich je na St. Cloud State Collegeu diplomirao povijest i političke znanosti. Završio je studije za dvije, umjesto četiri godine. Uz to je još cijelo vrijeme radio da bi mogao plaćati svoje školovanje. Na University of Minnesota magistrirao je Education Administration i političke znanosti. Studirao je za doktorat na sveučilištima Colorado i North Dakota.

Predavao je na St. Cloud High School u Evelethu od 1952. do 1956. Godine 1956.vjenčao se s Pegge Jendro. Iste godine su preselili u Aljasku. Tu im se rodilo šestero djece, četvorica sinova i dvije kćeri. On sve to spominje u svojim pismima koja mi je pisao i u političkim oglasima nakon što se dao u politiku. Kao i većina njegovih tadašnjih zemljaka bio je u redovima demokratske stranke.

Na University of Alaska, Anchorage Branch, Begich je honorarno od 1956. do 1968. predavao američku povijest. U isto vrijeme je bio ili obavljao službe: Boys Counselor u Anchorage West High School 1956. – 1957., Director of Student Personnel u Anchorage Independent School Districtu 1957. – 1959., Principal u Fort Richardson School 1959. – 1963., Superintendent of Forth Richardson Schools 1963. – 1968.

U pismu od 21. srpnja 1971. Begich mi je pisao: “Možda je prosvjetna karijera bila najvažnija sastojnica moga života prije 1969., jer 16 sam godina svoga života proveo kao učitelj, savjetnik, ravnatelj i školski nadzornik – četiri godine u Minnesoti i 12 godina u Aljasci”.

Prije nego što je izabran u Kongres Sjedinjenih Američkih Država, Nick Begich je osam godina bio senator u Aljaska State Senate. Najprije je od 1963. do 1967. zastupao District E, golemo područje koje obuhvaća Anchorage, otok Kodiak, poluotok Kenai, Aleutske otoke, Pribiloff otoke sve do blizu kanadske granice; zatim je četiri godine bio vođa manjine. Prve dvije godine u Senatu je radio kao pročelnik Senatskog odbora za zdravstvo, socijalnu skrb i prosvjetu (Chairman of the Senate Health, Welfare and Education Committee), a tijekom osam godina služio je još u odborima za pravosuđe, trgovinu, pravila, mjesnu upravu i financije.

Godine 1969. Demokratska partija ga je imenovala kandidatom za US Congress. Aljaska je tada birala samo jednog kongresmena za zastupnički dom u Washingtonu. Nick Begich je pobijedio na izborima. Na svečanosti polaganja zakletve i preuzimanja dužnosti kongresmena u Washingtonu prisutni su bili i njegovi ponosni roditelji. Američki Hrvati u drugim dijelovima države nisu zadugo znali da je jedan Hrvat kongresmen, iako je on zastupao golemo područje, dvije tisuće milja široko (sjever-jug) i tri tisuće milja dugo (istok-zapad) i s četiri vremenske zone.

Kada je preuzeo dužnost, oko 300 tisuća stanovnika Aljaske imalo je puno potreba, pitanja i očekivanja. O svom poslu Begich mi je tada pisao: “Ja u svom poslu silno uživam”.

Pitanje Aljaska Native Land Claims i mnogi drugi problemi, kao naftovod od sjevernih arktičkih obala do Tihog oceana i veliki prihodi od toga, briga za nove useljenike, odgoj i prosvjeta, pa i sam život u tim hladnim i besputnim područjima – sve je to iziskivalo golemu snagu i sposobnost odvažnog, poduzetnog i neumornog mladog političara Begicha.

Po svojoj izobrazbi, radu i iskustvu kongresmen Begich je prosvjetni radnik, profesor, političar i narodni čovjek koji je potekao iz skromne useljeničke obitelji. Uvijek se ponosio svojim porijeklom. I kao senator u Aljasci i kao njezin predstavnik u Washingtonu radio je jednako za sve svoje sugrađane u tim golemim sjevernim prostorima, gdje se najbrže ili jedino moglo stizati malim zrakoplovima.

Riječi Hrvata objavljene su na prvoj stranici prvog broja prvih novina na Aljasci

Kud nestaše oni što gradiše zidove,čije njive ograđene liče na kukuruzno zrnje pa na suncu sjaju u ruševnu stanjumreže tih zidova što miljama se steru. Kamo su otišli ti čuvari stadati ljudi u hlačama od tako teške vuneSavijenih leđa, što znoje se na suncupogurene žene što po vodu idu. Kamo li odoše što šljivovicu praveti […]

U predizbornoj kampanji 1970. Begich se fotografira i predstavlja sa svojom obitelji, sa suprugom Pegge i šestero djece. Pomagali su mu brojni prijatelji, kolege iz prosvjete i bivši studenti. Obećao je biračima integritet i poštenje, brigu za starije osobe, za školstvo, zdravstvo i za sve osobite potrebe Aljaske. Što je obećao, to je kao kongresmen ispunio. Brinuo se za ribare i urođenike, za potrebe posebnog školstva, za prometne veze u državi u kojoj je dotada bilo više zrakoplovnih nego automobilskih nesreća.

Kada sam doznao od jednog slovenskog prijatelja da u Washingtonu živi kongresmen hrvatskog porijekla, odmah sam pisao Begichu. Odgovorio mi je s nekoliko lijepih i sadržajnih pisama u kojima mi je dao svoje biografske podatke.

U to je vrijeme djelovao American Croatian Academic Club u Clevelandu, Ohio, osnovan 1959. godine. Svrha mu je bila širiti objektivnu istinu o Hrvatskoj na znanstven način, osobito održavanjem seminara i simpozija. Predsjednik kluba 1971. bio je dr. Tefko Saračević, profesor na Case Western Reserve Universityju. Na tom sveučilištu je za Dan zahvalnosti u studenom 1971. bila zakazana trodnevna konvencija s temom o hrvatskim iseljavanjima u posljednjih sto godina. Da bi se čulo i domovinsko mišljenje o tim problemima, ACAC je pozvao i četiri profesora iz Zagreba. Glavni govornik na banketu 26. studenog u Sheraton hotelu u Clevelandu trebao je biti kongresmen Nick Begich.

Došlo je međutim do sudbonosnih događaja u Hrvatskoj. Na štrajk hrvatskih sveučilištaraca u studenom 1971. odgovorila je jugosrpska policija brutalnim nasiljem i masovnim zatvaranjima. To je bilo uoči presudnog sastanka u Karađorđevu na kojem će komunisti osuditi cijelo vodstvo pokreta za demokratizaciju u Hrvatskoj, provesti staljinističke čistke, pozatvarati tisuće lidera i ljevice i desnice, ugušiti Hrvatsko proljeće i opet zavesti potpunu diktaturu vlasti iz Beograda. Zbog svega toga bili su spriječeni doći na konvenciju u Cleveland pozvani znanstvenici: Ivan Supek, Anđelko Runjić, Ivo Baučić i Ivan Čizmić. Njihov nedolazak i burni događaji veoma su uzbudili američke Hrvate, osobito vodstvo i članove Američko-hrvatskog akademskog kluba. Konvencija je ipak održana.

Kada je Nick Begich stigao u Cleveland, obaviješten je o događajima u Hrvatskoj i zamoljen da u američkim političkim krugovima učini sve što može da doznaju o najnovijem valu progona. On je sve osvojio svojom pristojnošću i jasnim stavom prema događajima u SFRJ. U svom značajnom govoru na banketu istaknuo je svoju ljubav prema Aljaski i Americi i spremnost pomoći Hrvatskoj. U izjavi tiskanoj u Congressional Record, službenom glasilu Kongresa, od 16. prosinca 1971. (str. 1359), Begich ističe kako je bio vrlo impresioniran na konvenciji i banketu ACAC-a u Clevelandu. On osuđuje postupak jugo-vlasti što su onemogućile četvorici hrvatskih znanstvenika doći u Ameriku i na konvenciju. Odobrava službenu izjavu-prosvjed kojom vodstvo ACAC-a i prisutni na seminaru, među kojima su bili predstavnici nekoliko desetaka američkih sveučilišta i ustanova, osuđuju jugoslavenske progone u Hrvatskoj. Cijeli tekst prosvjeda uvršten je u Congressiona Record. Tu Begich u svom popratnom tekstu spominje da je na seminaru bilo oko 250 sudionika od kojih su mnogi zastupali razna sveučilišta i ustanove. Taj dokument je bio prvi u nizu mnogih kasnijih koji su osudili gaženje “Hrvatskoga proljeća”.

Cijelo to vrijeme Begich je bio u vezi s mnogima od nas, ostao je lojalan prijatelj i dosljedno podržavao hrvatsku borbu za samostalnost. U to vrijeme sam o njemu napisao nekoliko članaka u raznim hrvatskim novinama u Americi i Kanadi i upoznao ih tko je Begich i u čemu pomaže. Treba imati na umu da je u to doba službena američka politika zagovarala opstanak Jugoslavije unatoč njenom teroru nad nesrpskim narodima i punim zatvorima političkih zatvorenika. Neki krugovi u Washingtonu držali su Tita svojim saveznikom i bilo je veoma nepopularno kritizirati SFRJ i Broza. Zanimljivo je i to da je nakon sjednice u Karađorđevu 1. prosinca 1971. veći dio američkih medija ignorirao burne događaje u SFRJ, teške progone i masovna zatvaranja Hrvata. Tek nakon nekoliko tjedana događaji u SFRJ prisilili su važnije novine, radio-postaje i TV kanale da počnu izvještavati i raspravljati o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Kongresmen iz Aljaske Nick Begich, branitelj i zagovornik jednakosti svih američkih građana, ta je prava postojano zagovarao u Washingtonu i za Hrvatsku i njen potlačeni narod iz kojega su došli u Ameriku njegov otac i majka.

U tim teškim vremenima za domovinske i iseljene Hrvate Begich se opet javlja u Congressional Record 24. veljače 1972. i govori o glavnoj godišnjoj skupštini Hrvatske Akademije Amerike, održanoj 29. siječnja u New Yorku. Na temelju podataka sadržanih u deklaraciji Akademije, Begich je odlučno osudio stanje u Jugoslaviji u kojoj je beogradska vlast, pod izlikom da se bori protiv “hrvatskog nacionalizma” i “pokvarenog zapadnog liberalizma”, nametnula hrvatskom narodu staljinistički jaram. Tisuće su u Hrvatskoj postale žrtve partijske čistke i stotine poslane na robiju. U deklaraciji se brane prava hrvatskoga sveučilišta, Matice Hrvatske, profesora i studenata i cijelog hrvatskog naroda.

Zahvaljujući zauzimanju Nicka Begicha, deklaracija Hrvatske Akademije Amerike, u kojoj se apelira i na američke ustanove i narod da pomognu hrvatskom narodu, ušla je u Congressional Record 24. veljače 1972. i time dobila službeno značenje i široki publicitet.

“Ali povijest nas uči da se politička pitanja ne mogu trajno riješiti tlačenjem, terorom i gušenjem osnovnih ljudskih prava. Naprotiv, takve metode vode u nove sukobe i svjetsko ih je mnijenje osudilo. Hrvatski narod, kao i sve druge nacije, ima neotuđivo pravo na svoje nacionalno samoodređenje i državnost, što mu je priznato i sadašnjim jugoslavenskim ustavom, ali je Hrvatskomu narodu u stvarnosti zanijekano. Policijski teror i pritisci samo će ojačati otpor hrvatskoga naroda i njegovu čvrstu odlučnost da ostvari svoju legitimnu nacionalnu nezavisnost”.

Begichu je u izbornoj kampanji puno pomagala i njegova supruga Pegge. Iako su imali malu i brojnu djecu, ona je kroz osam godina pohađala University of Alaska u Anchorage. Završivši studij 1967., predavala je u školi u Eagle Riveru. Pomagala je Nicku i u izbornoj kampanji 1972. za ponovni izbor u Kongres u Washingtonu. Tada je došao da mu pomogne i kongresni kolega i prijatelj Hale Boggs iz Louisiane, koji je 26 godina bio u Kongresu. Kao vođa većine Boggs je u to vrijeme bio jedna od najutjecajnijih osoba u političkom vodstvu Amerike.

Datuma 16. listopada 1972. Begich i Boggs su poletjeli malim dvomotornim zrakoplovom Cessna 310 iz Anchoragea za Juneau, odakle je Boggs trebao odletjeti za Washington. Pilot zrakoplova bio je Don Jonz, a s kongresmenima je letio i Begichev asistent Russel Brown. Preko visokih planina i pod opasnim vremenskim uvjetima trebalo je preletjeti 580 milja. Let normalno traje oko dva i pol sata. Zrakoplov međutim nije nikada stigao na odredište. S njim su nestali i putnici.

Vojne i civilne vlasti poduzele su sve da ih pronađu u ledenim planinama, u moru ili negdje na divljoj obali. Unatoč svim naporima i najmodernijim potražnim sredstvima, nije bilo ni traga izgubljenom zrakoplovu i putnicima. Ni FBI, ni druge službe i zauzeti tražitelji nisu nikada pronašli što se dogodilo sa zrakoplovom i putnicima. Još o dvadesetoj godišnjici tragedije pisale su novine u Anchorageu o zagonetnom nestanku kongresmena Begicha i Boggsa. Neriješeni misterij muči obitelj Begich do dana današnjega.

Na izborima održanim u listopadu 1992., dakle nakon zrakoplovne nesreće i njegova nestanka, Begich je ipak dobio 60 posto glasova i ponovno izabran u US House of Representatives. Kada je poslije toga Demokratska stranka imenovala drugog kandidata – iako se očekivalo da udovica Begich naslijedi svoga supruga – njihov novi kandidat je izgubio izbore. Pegge Begich se kasnije natjecala za Kongres, godine 1984. i 1986., ali nije uspjela. Na Memorial Day god. 1986. otvoren je Begich-Boggs Visitor Center u Girdwoodu u Aljasci. U izgradnju centra uloženo je osam milijuna dolara. Otvorile su ga službeno udovice Begich i Boggs. Godine 1994. Pegge Begich se vratila u svoju rodnu Minnesotu.

U epilogu ovog povijesnog prikaza trebam dodati da sam uspostavio vezu s dr. Nickom Begichem, najstarijim sinom pok. kongresmena Begicha. On me je odmah nazvao i poslao mi dragocjene podatke i izvore. Nick Begić ml. je i sam prominentan političar, nakladnik (Earthpulse Press) i humanitarni djelatnik. Autor je nekoliko knjiga i brojnih rasprava. Godine 1998. natjecao se za guvernera Aljaske.

U lipnju 1999. dr. Nick Begich mi je pisao: “Moja obitelj je dinamična i svaki je od nas priznat zbog naše predanosti javnoj službi i odgovornoj vlasti. Moji roditelji i bake i djedovi snažno su utjecali na svakog od nas pri oblikovanju naše budućnost. Povijesni korijeni naše obitelji izvor su ponosa i potpora u našem nastojanju da u svijetu oko sebe stvaramo pozitivne promjene”.

Slobodni narodi imaju opoziciju, a neslobodni emigraciju

Nekada se govorilo da ono što nije napisano u povijesnim knjigama da se to i nije ni dogodilo. Latinska “verba volant, scripta manent” (dosta slobodan prijevod: “riječi odlijeću, napisano ostaje”) nije baš u potpunosti točna, jer u svakoj kulturi mnogo toga “ostaje”, ponešto dugujemo usmenoj predaji, živu svjedočenju. Danas bi se reklo i da ono […]

Ove značajne riječi pomoći će nam shvatiti važnost i veličinu američkog Hrvata, kongresmena Nicka Begicha i njegove obitelji. Njegovi roditelji su došli iz Hrvatske i naučili ga teško raditi i voljeti Ameriku kako su stoljećima voljeli Hrvatsku. S istim srcem i duhom on je prihvatio i zavolio najmlađu državu Aljasku i služeći joj neumorno za nju položio život. Što je primio od roditelja, to je sa suprugom Pegge prenosio na svoju djecu. Zato je i 27 godina nakon svoje tragične smrti ostao u živom sjećanju svoje velike obitelji, svojih prijatelja u Aljasci i tisuća Američkih Hrvata.

Jure Prpić
Hrvatski kalendar 2000.