Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva na hrvatskom i španjolskom jeziku.

Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u […]

Hrvati koji su doselili u Argentinu krajem 19. i početkom 20. stoljeća bili su prvenstveno ekonomski emigranti, većinom iz Dalmacije. Među njima našao se manji broj onih koji su bili školovani ljudi i pokretači različitih društvenih i kulturnih aktivnosti, publicistike i književnosti. Prvi pravi intelektualac pojavio se već u 18. stoljeću. Bio je to Nikola Plantić, isusovac, hrvatski sveučilišni profesor i filozofski pisac postavljen za poglavara isusovačkog kolegija u Buenos Airesu (1748. – 1768.) gdje je proveo 20 godina života. Nakon Plantića, jedan od najagilnijih intelektualaca koji već 1880. godine stiže u Argentinu bio je Serafin Livačić iz Milne na Braču. Kao povjesničar, publicist i plodan autor dokazao se u argentinskim kulturnim krugovima i s vremenom postao upravitelj knjižnice Museo Mitre u Buenos Airesu. Objavio je više knjiga na španjolskom jeziku o argentinskoj povijesti, uključujući djela o Inkama te povijest grada Buenos Airesa. Drugo, ne manje značajno, ime bio je Mateo Carević koji se posvetio pisanju o životu hrvatskih iseljenika u provinciji Santa Fe, početkom 20. stoljeća i objavio knjigu pod naslovom Argentina (1930., Zagreb). Osim Carevića i svećenik Krunoslav Janda kao i Božo Banac objavili su knjige s istim naslovom donoseći na hrvatskom jeziku detaljne informacije o zemlji koja je mnogim Hrvatima postala novi dom.

Kada je 1931. u Buenos Airesu osnovano društvo “Hrvatski domobran”, između ostalih aktivnosti, počelo je tiskati i istoimeni tjednik. Taj je list izlazio punih 13 godina i bio je glavno glasilo za hrvatske autore i intelektualce u to vrijeme. Na njegovim stranicama, u glasilu pod nazivom “Domovina” te u drugim ranim listovima sačuvana je većina književnih priloga, pjesama i kronika iz života hrvatske zajednice. Ipak, bilo je vrlo malo tekstova od većega umjetničkog značaja. Postojale su i druge publikacije koje su okupljale pismene iseljenike, poput onih u Rosariju i Santa Feu, a sadržaji tih tekstova bili su prvenstveno informativnog i kroničarskog karaktera.

Hrvatski pisci koji su stigli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata mogli su se osvjedočiti o postojanju razvijene etničke zajednice s dugom tradicijom novinstva i kulturnih društava koju su gradile generacije njihovih prethodnika. To su međutim, bila dva različita svijeta s posve drugim iskustvima i razlozima odselidbe iz domovine. Novoj generaciji, uglavnom političkih, emigranata ideja o slobodnoj Hrvatskoj i mogućnosti povratka bila je osnovni cilj i svrha izbjegličkog iskustva. Značajan iskorak na planu publicistike u vrijednosnom smislu dogodit će se već u prvim godinama nakon 2. svjetskog rata zahvaljujući brojnim hrvatskim intelektualcima, koji su potražili utočište na južnoameričkom tlu.

Jezgru okupljanja hrvatske inteligencije u Argentini činili su Vinko Nikolić i Antun Bonifačić, dvojica uglednih književnika koji su u domovini prije rata već bili afirmirani kulturni djelatnici i pisci. Obojica su bili zaslužni za pokretanje časopisa Hrvatska revija koja je ubrzo postala središnja platforma hrvatskih mislilaca i umjetničke elite u egzilu te se s vremenom povezala i s disidentima u domovini, i postala najvažnije glasilo hrvatske emigracije. Prvi broj Hrvatske revije izlazi 1951. godine, a potpisuju ga Antun Bonifačić do odlaska iz Brazila u SAD i Vinko Nikolić, punih 40 godina, do povratka u Hrvatsku, 1991. godine. Do svibnja 1966. izlazila je Revija u Buenos Airesu, zatim Nikolić uredništvo seli u Francusku, no ne zadugo, jer je pod pritiscima jugoslavenske tajne službe odande protjeran pa odlazi u Barcelonu (1968.). Tamo će se zadržati do političkih promjena u Hrvatskoj 1990. godine kada se Hrvatska revija konačno vraća u krilo Matice hrvatske u Zagrebu.Više hrvatskih intelektualaca u domovini pod pseudonimom ili anonimno objavljivali su u Reviji svoje priloge. Time je pružala uvid iseljeništvu o aktualnim društvenim i kulturnim događanjima u domovini i pridonosila razumijevanju političkih prilika u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Hrvatska revija bila je i prozor za umjetničke i književne kreacije, prozu, esejistiku i poeziju hrvatskih pisaca u izbjeglištvu i dijaspori. Na stranicama Revije objavljivali su svoje tekstove enciklopedist Pavao Tijan, povjesničar, diplomat, publicist i prevoditelj Bogdan Radica, glavni urednik lista Borba i negdašnji član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije Ante Ciliga, politički emigrant i pisac Ivo Rojnica, bivši Intendant HNK i esejist Dušan Žanko, književnici Branko Kadić i Zdravko Sančević te pjesnik Boris Maruna, a uz njih i brojni drugi autori. Tijekom 40 godina izlaženja Revija je stekla više od 600 suradnika, autora svih provenijencija. Važno je istaknuti da je bila izvanstranačko glasilo, ali i otvorena za kritičke prosudbe komunističkih vlasti i njezinih progona slobodoumnih ljudi.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

Posebno vrijedan korpus tekstova koji je Nikolićeva Revija sačuvala Hrvatskoj donosi preglednu sliku razdoblja velikog egzodusa hrvatske inteligencije koja je stvarala u egzilu. Nikolićeva i Bonifačićeva Hrvatska revija bila je svojevrsni nastavak Matičine Hrvatske revije pokrenute 1928. godine, a ugašene krajem rata, ali je dobila puno značajniju ulogu od one iz ranog perioda u domovini jer je pratila sudbinu izbjegloga naroda i njegov san o povratku u domovinu. Među najuglednijim emigrantima koji su u Hrvatskoj reviji objavljivali svoje priloge, osim već spomenutih, bili su Rajmund Kupareo, estetičar, pjesnik i pisac; franjevac Lucijan Kordić, pjesnik; Vinko Grubišić, Književnik i jezikoslovac; Nada Kesterčanek, pjesnikinja; Tihomil Radja, glasoviti publicist i povjesničar; Filip Lukas, ekonomist i književni kritičar, jedan od ključnih suradnika i organizatora Revijinih simpozija, geograf i bivši predsjednik Matice hrvatske; Ivan Meštrović, kipar; Franjo Nevistić, pravnik i publicist; Ernest Bauer, povjesničar i publicist; Kvirin Vasilj, filozof i teolog; Jure Petričević, agronom i političar; Jakša Kušan, novinar, publicist i nakladnik; Ivo Korsky, pjesnik i politički esejist i političar; Gojko Borić, novinar, publicist i prevoditelj; Branko Salaj, makroekonomist i politolog; Pero Tutavac Bilić, hrvatski publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac, zaslužan za promidžbu hrvatske kulture i jezika u Argentini i Vilim Cecelja, svećenik, čuvar sjećanja na bleiburško stradanje hrvatskoga naroda. Navedena imena s dugačke liste popisanih suradnika svjedoče o velikom gubitku hrvatske inteligencije za Hrvatsku koju su Jugoslavenke vlasti pokušale ušutkati i uništiti.

Stoga je časopis Hrvatska revija osobito zaslužan „most između domovine i emigracije“ i čuvar hrvatskog kulturnog kontinuiteta u uvjetima političke zabrane djelovanja najobrazovanijih pripadnika hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijekom godina izbjeglištva, Hrvatska revija nije bila samo časopis, već platforma s koje je kroz političke i kulturne teme i simpozije nastojala oblikovati viziju slobodne Hrvatske. Autori su obrađivali širok spektar pitanja, od čisto književnih do strogo političkih. Hrvatska državnost i sloboda bila je središnja preokupacija njezinih urednika i suradnika kroz kritiku jugoslavenskog komunističkog poretka. Poseban naglasak stavljen je na Blajburšku tragediju i „Križni put“, teme koje su u domovini bile strogo zabranjivane. Velika pozornost polagala se i na čuvanje hrvatskog jezika, književnosti i umjetnosti u egzilu kao zalog za budućnost naroda u slobodi. Političke analize, osobito događanja iz sedamdesetih godina buđenjem Hrvatskog proljeća i podrška reformskim strujanjima u domovini sačuvani su u Reviji kao dokumenti vremena. Hrvatska revija objavljivala je i članke iz područja etike te o ulozi Katoličke crkve u hrvatskom narodu, a posebice o progonu i montiranom procesu bl. kardinalu Alojziju Stepincu i njegovu tamnovanju u komunističkoj kaznionici u Lepoglavi, a potom i u kućnom pritvoru do smrti.

Hrvatska revija je bila i pokretač dvaju simpozija ključnih za okupljanje intelektualaca i dogovaranje zajedničkih strategija djelovanja. I. Simpozij (Grandvillard, Švicarska, 1968.) bio je posvećen temi „Hrvatska danas i sutra“, a okupio je elitu emigracije kako bi raspravljali o budućnosti nacije i angažmanu mladih u stvaranju društvenih i političkih promjena. Među inim predavačima bio je i predstavnik domovine čije ime nije objavljeno. II. Simpozij organiziran je u Luzernu (1971.). Tema toga Simpozija bila je „Hrvatski razgovori o slobodi“. Održan je u jeku Hrvatskog proljeća, a usredotočio se na pravo naroda na samoodređenje i slobodu stvaralaštva. Nakon ovih simpozija organizirani su novi skupovi nakon povratka Revije u domovinu. Organizaciju dvaju europskih simpozija predvodili su Vinko Nikolić i Tihomil Radja, stvarajući „intelektualni parlament“ u egzilu.

Za profesora Nikolića je povratak časopisa u okrilje Matice hrvatske 1991. godine bio kruna njegova životne misije. Bio je pjesnik i publicist inspiriran gubitkom domovine (zbirke Lirika grude, Izgubljena domovina) komunističkom političkom represijom nad hrvatskim narodom, osobito progonom bl. Alojzija Stepinca, i stradanjima Hrvata na Bleiburgu. U domovinu se vraća nakon demokratskih promjena 1991. godine i umire u rodnom Šibeniku ostavivši neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda. I nakon njegove smrti Hrvatska revija nastavlja svoju misiju u Matici hrvatskoj. Činjenica da Revija i dalje redovito izlazi kao tromjesečnik u slobodnoj Hrvatskoj za njega bi bila dokaz njezine povijesne pobjede. Dok je njegova emigrantska publikacija bila borbeno sredstvo za očuvanje identiteta pod jugoslavenskim političkim terorom, današnja je Revija posvećena akademskim i kulturološkim sadržajima i prilagođena novim društvenim i političkim prilikama te je zadržala visoku razinu obrade tema iz povijesti, umjetnosti i društva.

Ipak, Nikolić bi vjerojatno primijetio manjak nekadašnje „strasti“ i političke oštrine koju je diktirala sudbina izbjeglištva. Kao vizionar koji je širio hrvatsku riječ po cijelome svijetu, sigurno bi pozdravio što je časopis sada dostupan na virtualnom mrežištu, jer to omogućuje povezanost s iseljeništvom koju je on desetljećima održavao pismima i tiskanim svescima. Pretpostavljam da bi svojoj Reviji poželio malo više „emigrantskog žara“ u obrani nacionalnih interesa koji je obilježio njezine najteže godine. Iako je prijelaz iz „borbenog sredstva“ u emigraciji u „akademski glasnik“ u domovini prirodna evolucija časopisa koji je ispunio svoju primarnu političku svrhu – opstanak ideje slobodne države, vjerojatno bi Nikolić bio oštar kritičar činjenice da danas, u vlastitoj državi, moramo donositi zakone kako bismo zaštitili jezik od potiskivanja, dok bi miješanje kulturnih matrica i nove migracije vjerojatno tretirao kao novi test za čvrstoću hrvatskog identiteta – onaj koji se ne prolazi pasivnošću, već aktivnim njegovanjem vlastite kulture. Njegov „emigrantski žar“ najviše bi došao do izražaja kod novog iseljavanja mladih. Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom, pa bi mu današnji dobrovoljni odlazak mladih ljudi vjerojatno bio najbolniji poraz ideje o „slobodnoj Hrvatskoj“ za koju se desetljećima borio.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Desetak godina nakon izlaska prvog broja Hrvatske revije skupina hrvatskih intelektualaca osnovala je u Buenos Airesu (1960) časopis Studia Croatica, na španjolskom jeziku. Glavni cilj bio je informirati hispanski svijet (intelektualce, političare i javnost) o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku i pravu na neovisnost u vrijeme kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Riječ je o visokokvalitetnom časopisu koji je 2025. obilježio 65 godina postojanja. Uz Nikolićevu Reviju smatra se jednim od najvažnijih glasila hrvatske dijaspore. Prvi urednici bili su Ivo Bogdan i Ante Oršanić. Ivo Bogdan ubijen je u atentatu 1971. godine pa ga zamjenjuje Franjo Nevistić. Nakon njegove smrti, uredništvo je preuzeo Radovan Latković, a od 1994. do danas je glavni urednik Joza Vrljičak (posljednje vrijeme uz Adrianu Smajić). Časopis Studia Croatica moderniziran je i dostupan u digitalnom obliku te je najveći hrvatski web portal u cijeloj hrvatskoj dijaspori sa oko 6500 stranica tekstova. Upravo je ova publikacija bila ključna platforma za autore koji su pisali na španjolskom, a obrađivali hrvatske teme, čime je izravno pripremila teren za formiranje termina „Hispanistika Croatica“ koji je prva upotrijebila Željka Lovrenčić u svojoj doktorskoj disertaciji 2011. godine. Tim terminom i službeno se uvodi književnost autora hrvatskih korijena na španjolskom jeziku u korpus hrvatske književne baštine.

I Studia Croatica je kroz desetljeća okupila najistaknutije intelektualce hrvatske dijaspore i obradila ključna pitanja hrvatskog identiteta tiskana na španjolskom jeziku.

Na stranicama časopisa objavljivali su velikani poput Ivana Meštrovića, Viktora Vide, Bogdana Radice, Vinka Nikolića, te povjesničari poput Ernesta Bauera i umjetnici poput Kristiana Krekovića i Joze Kljakovića. Među autorima se pojavljuje i ime Franje Tuđmana. Sadržaj Studie Croatice uvijek je bio usmjeren na informiranje hispanskog svijeta o „hrvatskom pitanju“ kroz znanstveni i publicistički pristup povijesti i politici, tezama o pravu naroda na samoodređenje i borbi protiv dezinformacija o Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji. Drugi važan segment sačinjavali su eseji o hrvatskoj književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi, a što se tiče pitanja dijaspore, objavljivali su se prilozi o pitanjima selilaštva i hrvatskog identiteta te očuvanja nacionalne svijesti među potomcima iseljenika koji više ne govore hrvatski. Studia Croatica je aktivno pratila proces međunarodnog priznanja RH devedesetih godina.

Među potomcima Hrvata u razdoblju između Drugog svjetskog rata i raspada Jugoslavije nije bilo značajnijih književnika. Zato navodim samo tri primjera: hrvatsko-argentinsku književnicu Dunju Ožanić (1944. – 2007.) čiji roman Guenechen je prevela Ariana Švigir te je objavljen u Zagrebu 2006. godine (Mozaik knjiga) te političara, ekonomista i pisca Javiera Gerardo Mileia, sadašnjeg predsjednika Argentine, s majčine strane iz obitelji Lucich, talijansko-hrvatskog podrijetla. Najznačajnije ime hrvatskih korijena na književnoj sceni Argentine je Carmen Verlichak (Karmen Vrljičak) književnica i novinarka, rođena u Madridu, a odrasla u Argentini. Školovala se u Buenos Airesu. Bila je sveučilišna profesorica, nositeljica je ugledne nagrade Academic institucije „Museo General“ iz Belgrana. Suradnica je brojnih časopisa i novina u Argentini i Hrvatskoj (La Nación iz Buenos Airesa, zagrebački Vjesnik i dr.). Argentinskoj publici predstavila se prvi put 1962. godine knjigom Mujeres de la imagen. Objavila je desetak knjiga na španjolskom jeziku, od kojih su neke prevedene na hrvatski.

Najčešće istražuje sudbinu hrvatskih iseljenika u Argentini, povijesne teme te likove važne za hrvatsku i svjetsku kulturu. Redovita je članica Argentinske akademije znanosti i umjetnosti i jedna od rijetkih osoba hrvatskog podrijetla s tako visokim priznanjem. Njezina knjiga Hrvati u Argentini (Los Croatas en la Argentina) – kapitalno je djelo koje dokumentira povijest i doprinos hrvatske dijaspore u toj zemlji, a drugo značajno djelo, knjiga Kardinal Stepinac – najsvjetliji lik u Hrvata, prevedena je i na hrvatski. S vremenom će se sigurno pojaviti još koje književno ime među potomcima Hrvata, no zasad pripadnici egzilne književnosti u Argentini daleko nadmašuju kvalitetom i opusom književnu produkciju potomaka hrvatskih iseljenika.

Stereotipi o hrvatskoj dijaspori: Govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevine i igraju nogomet

Ne tražite ljudi ovdje,Ne tražite mene,Već tražite mene tamoIspod masline zelene.(S. Žarnić) Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i […]

Na kraju zaključujem da je za Vinka Nikolića i plejadu ovdje istaknutih imena izbjeglih intelektualaca iz Jugoslavije slobodna Hrvatska bila sveta dužnost i jedini cilj kojem su težili, dok je za Viktora Vidu, koji se bez pritisaka osudio na iseljeničku avanturu, bila tek izgubljeni raj, ali za potomke hrvatskih iseljenika, izbjeglica i prognanika, danas je ona ljupki ures u biografijama, a ponekome od njih i čudesno nadahnuće.

Stereotipi o hrvatskoj dijaspori: Govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevine i igraju nogomet

Ne tražite ljudi ovdje,Ne tražite mene,Već tražite mene tamoIspod masline zelene.(S. Žarnić) Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i […]

Njihovo stvaralaštvo nam na različite načine osvjetljava naše zajedničko ishodište, kako oživljavanjem priča i iskustava predaka, tako i vlastitim iskustvima potomaka i nadahnućem koje crpe iz hrvatske duhovne ostavštine upletenom u društveno i kulturno okruženje nove domovine. Stoga bi bilo brzopleto i neodgovorno na prvu prihvatiti ili odbaciti književnost pisaca hrvatskog podrijetla nastalu unutar društvenoga korpusa i jezika drugih kultura čak i ako oni ne pišu o Hrvatskoj, o kulturi i životu u domovini svojih djedova.

Ovoga puta zavirit ćemo u bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena. S obzirom na to da je riječ o stotinama imena autora koji imaju korijene u hrvatskom narodu, bit ćemo prisiljeni vrlo površnim potezima donekle osvijetliti taj bogati kontejner njihovih djela. Jedan broj Hrvata koji su se primili pera i postali književnici doselio je u Čile u nekoliko valova, krajem 19. stoljeća, ali i prije i poslije Drugog svjetskog rata, dok su drugi rođeni u Čileu te su potomci ovih prvih doseljenika uglavnom s dalmatinskih otoka, a u najvećem broju s jednog jedinog otoka Brača. Ti su se doseljenici u većini uspješno integrirali u zemlju domaćina. Radišni i štedljivi otkrili su mogućnosti koje im nudi novi društveni okoliš i dokazali se u različitim strukama i karijerama. Djecu su školovali, a kao pripadnicima europske bijele rase pružale im se daleko bolje mogućnosti za postignuće višega životnoga standarda i socijalnih kompetencija od pripadnika domicilnih etnija.

Rano se među doseljenicima i njihovim potomcima pojavile i osobnosti koje su se isticale književnim talentom. Jedan od najistaknutijih i najranijih bio je liječnik Antonio Rendić, rođen krajem 19. stoljeća u Sutivanu na Braču, a danas na glasu svetosti po svojoj požrtvovnosti i skrbi za siromašne i potrebite, bio je poznat kao odličan pjesnik. Ostavio je 50 knjiga poezije nadahnute Kristovom otkupiteljskom figurom. Njegova nećakinja, Amalia Rendic García, bila je sveučilišna profesorica i poznata čileanska književnica. Rendic je pisao na španjolskome jeziku kao i ostali književnici koji su doselili u Čile ili su pripadnici novih naraštaja potomaka, a među njima ima samo par izuzetaka koji su pisali i na hrvatskom jeziku.

Čile je poznat kao zemlja pjesnika, ali osim poetskoga dara, mnogi su autori hrvatskih korijena ostavili čileanskoj književnoj baštini značajna prozna i dramska djela, rafiniranu estetiku i kvalitetnu književnu kritiku. Neki od njih pripadaju samom vrhu književnoga pantheona i nosioci su brojnih uglednih književnih nagrada i priznanja. Možda je Hrvatskoj najpoznatiji slučaj književnika Estebana Antonija Skármete, romanopisca i scenarista, poznatoga po romanu Ardiente paciencia po kojemu je snimljen i film (Il Postino), te po djelima koja kombiniraju političku i emotivnu tematiku. Scarmeta je dobitnik više književnih nagrada, a bio je i značajan prevoditelj i kulturni djelatnik.

Postoji i niz drugih, jednako dobrih, priznatih i manje priznatih autora. U Hrvatskoj gotovo nepoznat, no sjajan dramski pisac, kazališni producent, kritičar, učitelj drame i scenarist, Fernando Josseau Eterovic, bio je autor popularnih drama 50-ih godina te 32 filmska scenarija. Također se s velikim uspjehom bavio narativnom fikcijom, pišući kratke priče koje su zadivile kritičare i donijele mu nekoliko renomiranih nagrada i priznanja.

Spomenimo i Ramóna Díaza Eterovica, pisca kriminalističkih romana, posebno popularnog i omiljenog među čileanskom čitalačkom publikom. Roque Esteban Scarpa istaknuo se kao povjesničar književnosti, esejist i kritičar značajno doprinijevši razvoju književne kritike. Svojim djelima nimalo ne zaostaju za gore spomenutim autorima ni Andrés Morales Milohnic, lirik izvanredno izbrušenog stila, jedan od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja te Juan Mihovilovic Hernández, odvjetnik, pjesnik, pisac kratkih priča, romana i eseja i Eugenio René Mimica Barassi. Esteban Jaksic, književnik i pjesnik ili Luka Fertilio Nikolić, poznat po vrsnoći stila i nadareni pripovjedač i jedan od rijetkih autora koji su pisali i na hrvatskom jeziku, a tematikom vezan uz zbivanja i ljude s rodnoga Brača ‒ obojica su vrijedni našega spomena.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Mateo Martinic Beros, povjesničar i pisac iz Punta Arenasa, autor je opsežnih radova o Patagoniji i o prisutnosti Hrvata u Magallanesu. Óscar Barrientos Bradasic, suvremeni čileanski pisac i pjesnik iz Punta Arenasa čiji je rad prepoznat na širem južnoameričkom književnom prostoru, također je hrvatskih korijena. Među najstarijima su pisac društvenih romana Arturo Givovich, koji se javio u drugoj polovici 19. stoljeća i Andrés Garafulic, prisutan na književnoj sceni tridesetih godina prošlog stoljeća te plejada drugih autora koje je nemoguće sve obuhvatiti ovim prikazom.

U djelima većine navedenih autora Hrvatska nije uvijek izrijekom prisutna. Ipak, posljednja tri desetljeća nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske trend spominjanja domovine predaka, priče nadahnute uspomenama i događajima iz prošlosti postaju sve češće dio književnoga sadržaja čileanskih autora. Jedan takav primjer je Boris Buvinic, pisac i publicist, aktivan član društva literata i posvećen literarnim i kulturnim inicijativama dijaspore. Drugi je Lorenzo Caglevic Bakovic, koji u svojoj knjizi pod naslovom El Anegdotario Croata en Chile zapisuje o razlozima zašto je odlučio pisati o Hrvatskoj: “To sam odlučio kad su mi pali na pamet ovi dugovi koji postoje prema našim precima. Jednostavno sam mislio da možda sama površna uspomena nije dovoljna. Mogla bi umrijeti čak prije nas samih. S njom, također bi zauvijek iščeznule vrijednosti koje su utisnute u jasnoj formi ili, pak, u maglovitome obliku u tim sjećanjima. Kad već tako stoje stvari, uvjerih se da bi pisana riječ mogla biti najuspješnija metoda za povrat duga i tako prionuh k zadaći pisanja ove knjige”.

Bez obzira na osjećaj duga, na književne forme i stilske finese autora, semantiku i teme koje obrađuju, veza s korijenima i identitetom u svakom vremenu na ovaj ili onaj način izlazi na vidjelo u njihovim djelima ‒ ponekad diskretno, a ponekad dominira.

Suvremeni svijet u mješavini kultura, obogaćen novim tehnološkim otkrićima i nomadskim načinom život, poseže za korijenima da bi se usidrio, potreban mu je osjećaj postojanosti obitelji, prijenosa moralnih vrlina i intelektualnog i kulturnog naslijeđa koje su pojedincu ostavili preci. Obiteljska dota suvremenom naraštaju daje važan duhovni okvir na vjetrometini nemirnog vremena. Pradjedovi i prabake poput davnašnjih Lara i Penata čuvari su novih obiteljskih ognjišta, svjedoci opstojnosti i jamstvo identiteta.

Među starijim naraštajem književnica posebno mjesto pripada Lenki Franulić, kazališnoj glumici, prevoditeljici i najistaknutijoj osobi čileanskog novinarstva i publicistike. U čast prvoj ženi novinarskom reporteru i publicističkom autoru, Čile je ustanovilo državnu nagradu za novinarstvo koja nosi njezino ime. Još jedna čileanska Hrvatica ostavila je duboki trag na kulturnoj i književnoj sceni Čilea. Spisateljica i književna kritičarka Jozefa Pepita Turina, autorica eseja, književnih rasprava, priča i romana koja je uz Zlatka Brnčića pokrenula Eksperimentalno kazalište na Čileanskom sveučilištu, a u Muzeju Benjamina Vicuñe Mackenne organizirala sa suprugom Oresteom Plathom seriju predavanja okupivši književnu kremu čileanskog društva sredinom prošloga stoljeća.

Bitno je spomenuti i Višnju Milohnic Roje, liječnicu, istaknutu kulturnu djelatnicu, odličnu pjesnikinju i prozaisticu koja je pisala na hrvatskom i španjolskom jeziku posvetivši se osobito migrantskim i pitanjima identiteta. Patricia Stambuk, među mlađima, dobitnica Nacionalne nagrade za Novinarstvo, također se bavi temama identiteta i osobito kolektivnog sjećanja. Zahvaljujući knjizi “Rosa Yagán: el último eslabón”, Patricia je značajno utjecala na promjenu diskursa o izvornim narodima Čilea, o njihovim običajima, životu i stradanjima na margini društvene ljestvice. Osim toga, Patricia je prepoznata i po poetskom radu te je aktivna u književnim krugovima i organizacijama hrvatskih žena Južne Amerike (CroActiva).

Drage Hrvatice i Hrvati, evo zašto je važno da se počnete vraćati u domovinu

DOMOVINI IZ TUĐINE Dan će doći! Oh, i ja ću tadaPohrliti kući hrabrom nogom,Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,Hrvatska, oj divna majko, zbogom! Antun Gustav Matoš Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo […]

Od autora kazališnih djela, uz već spomenutog Fernanda Josseaua, treba istaknuti Dominga Mihovilovica Rajcevica Tessiera, akademika, dramatičara, redatelja i glumca kao i Sergia Vodanovića odvjetnika, novinara, dramskog i televizijskog autora. Obojica su svojim djelima dali veliki doprinos čileanskoj drami i novim medijima. Vodanovićeve drame i televizijski scenariji utjecali su na široku publiku često svojom suptilnom političkom kritikom i profinjenim smislom za humor.

Na čileanskim sveučilištima djelovali su i danas djeluju brojni ugledni profesori i znanstvenici hrvatskih korijena. Ovdje posebno treba spomenuti sveučilišnog profesora i akademika Ernesta Andrésa Livacica Gazzanoa, književnika i povjesničara književnosti, nekadašnjeg ravnatelja Instituta za književnost i profesora na Čileanskom papinskom katoličkom sveučilištu te predsjednika Hrvatsko-čileanskog instituta za kulturu u Santiagu koji se, između ostaloga, posvetio i istraživanju književnih autora hrvatskih korijena prikupivši oko dvije stotine njihovih imena.

Novi naraštaji potomaka čileanskih Hrvata nose svoju nostalgiju kao svojevrsni simpatičan identifikacijski znak, kao pripadnost društvu odabranih, kao posjedovanje specijalnoga fetiša koji ih izdvaja iz bezlične mase običnih ljudi. Mladi Čileanci hrvatskih korijena s ponosom pričaju o svojim precima i s poštovanjem čuvaju uspomenu na njih svjesni da su ti njihovi prethodnici i pioniri u novoj domovini bili cijenjene figure u očima njihovih novih sugrađana. Taj pečat njihova identiteta pobuđuje u potomaka pomiješani osjećaj dragosti, sjete i ponosa.

Na čileansku književnu scenu iz godine u godinu stupaju novi naraštaji Čileanaca hrvatskih korijena. Pred desetak godina pojavila se Dragica Vukelić, kći hrvatskog emigranta koji je u novoj domovini našao utočište nakon Drugog svjetskog rata. Dragica je s odličnim romanom Halcones en mi alma (Sokolovi u mojoj duši) vratila dug svome ocu za žrtve koje je podnio na svome izbjegličkom putu. Od nedavna svoje pero brusi talentirana autorica kratkih pripovjedaka Keka Ilic, koja je 2025. Objavila svoj prvi roman “El Sisley”, a u ovo društvo mogli bismo uvjetno pripisati i Maximiliana Jara Pozoa, čileanskog diplomatu, koji (iako nije hrvatskih korijena) romanom 2Tito vs. Pinochet s, 1975: Historia de un encuentro inédito” ulazi svojom tematikom duboko u političku, društvenu i kulturnu povijest Hrvatske 20. stoljeća.

Što se tiče prijevoda na hrvatski jezik djela Čileanaca hrvatskog podrijetla, značajan broj naslova doživio je hrvatsko izdanje zahvaljujući ponajviše predanosti i afinitetu za hrvatske autore izvan nacionalnih granica nakladnika Zorana Boškovića iz Splita te prevoditeljima ‒ pokojnom Jerku Ljubetiću i dr. sc. Željki Lovrenčić.

Na kraju spomenimo i to da je u Čileu na Papinskome katoličkom sveučilištu, od 1950. do 1971. godine djelovao dominikanac i književnik Rajmundo Kupareo kao sveučilišni profesor i čileanski akademik. On je 1964. godine osnovao Institut za estetiku na spomenutom sveučilištu koji je do danas ostao jedini takve vrste u cijeloj Južnoj Americi. Osim estetikom, Institut se bavi teorijom umjetnosti, glazbe, filma i fotografije. Kupareova raskoš jednostavnosti u prelijepim stihovima posvećena je veličanju Stvoritelja, a njegov doprinos čileanskoj znanosti na polju humanistike neizbrisiv je.

Ovim pregledom dotaknuta je samo površina bogatog književnog nasljeđa čileanskih autora hrvatskih korijena. Buduća istraživanja trebala bi dati odgovore na to koliko je ta ostavština povezana s dušom i identitetom hrvatskog književnog korpusa u domovini. Što od toga blaga možemo umjestiti pod zajednički krov s hrvatskom nacionalnom književnom produkcijom, a što može biti ne pripada u taj duhovni izvor i zavičaj. Mlada Katarina Kraljevic nudi nam svoj odgovor u snažnom osjećaju pripadanja zajedničkom ishodištu: Danas, nakon više od 80 godina otkako mog pradjeda Ivana Krstulovica-Marcelica Kevecica nema u hrvatskoj zajednici, mi kao obitelj Kraljevic Krstulovic želimo se vratiti ostavštini onoga koji je bio trajna vrijednost i pokretačka snaga naših duša. Vrijeme je prošlo i od njegovih materijalnih dobara nije ostalo mnogo, ali opstaje sva njegova čast, vrlina i poštenje i povrh svega osjećaj identiteta u borbi za ono što smo kao osobe, obitelj i Hrvati.

Koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine?

Malo nam je znano koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine. Od najranijih dana odselidbe stvarana je književnost na hrvatskom materinskom jeziku u dijaspori, kako među iseljenicima tako i među izbjeglicama, ali i u Bosni i Hercegovini kao i u manjinskim hrvatskim enklavama u susjednim zemljama te je bila […]

Većinu djela talentiranih i sjajnih čileanskih umjetnika riječi hrvatskoga podrijetla, naša kulturna sredina uopće ne poznaje pa ne mogu ni zamisliti koliko se baštinskoga blaga, uspomena, snova i nostalgije nataložilo u dušama njihovih autora. Oni svojim perom utiskuju u čileansku kulturnu matricu buru otoka Brača, njihanje korablji na jadranskim valovima, miris mirte, ružmarina i rogača ‒ i pjesmu „Tamo daleko…“ pa se na svakome koraku osjeća prisutnost naših korijena koji su snažnim žilama urasli u nacionalno tkivo Čilea.

Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i što je najvažnije, igraju nogomet koji je toliko pridonio sportskom životu Australije.“ Borba protiv tih predrasuda nije bila laka. Negativne su predodžbe o cijeloj hrvatskoj zajednici nekoliko desetljeća kolale u javnom prostoru Australije potpomognute djelovanjem jugoslavenskih tajnih agenata čemu su pridonosili i pojedini australski mediji i povodljivi političari, predstavljajući ih empirijskim činjenicama, te su u znatnoj mjeri utjecale na dugotrajnu izolaciju hrvatske etničke zajednice od australskog mainstreama.

Koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine?

Malo nam je znano koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine. Od najranijih dana odselidbe stvarana je književnost na hrvatskom materinskom jeziku u dijaspori, kako među iseljenicima tako i među izbjeglicama, ali i u Bosni i Hercegovini kao i u manjinskim hrvatskim enklavama u susjednim zemljama te je bila […]

Politizacija društvenog života hrvatske dijaspore odrazila se i u kulturnoj sferi i u svakodnevnom životu, kako u autopercepciji pojedinaca i skupine u cjelini tako i u kontinuiranom manifestiranju “buntovničke prirode” pripadnika hrvatske etnije kao rezultata izbjeglištva, borbe za priznanje nacionalnog identiteta, dubokih frustracija zbog položaja drugosti i osobnih gubitaka brojnih pripadnika hrvatske dijaspore u Australiji.

U prethodnoj kolumni naveli smo, a sada možemo i potvrditi, da se to odnosilo na sve sredine gdje su se stvarale dijasporske zajednice u vrijeme nepostojanja hrvatske države na raznim stranama svijeta, tamo gdje se vodila borba za očuvanje nacionalnog identiteta. Kada je riječ o australskim Hrvatima, bila je to heterogena skupina pristiglih iz raznih krajeva hrvatskih zemalja s različitim navikama, jezičnim, kulturnim i tradicijskim specifičnostima čiji su životni uvjeti s početka bili osobito teški, a udaljenost od obitelji i doma nepremostiva. U takvim okolnostima, bez posebne naobrazbe, u borbi za kruhom i uspostavom kakvog-takvog društvenog nukleusa u kojemu će se osjećati svoji sa svojima, iseljenici nisu imali vremena, znanja ni mogućnosti da stvaranju i uživaju plodove visoke kulture.

Malobrojni pojedinci ponešto bi uspjeli napisati i objaviti u iseljeničkom tisku ili se izraziti na neki drugi umjetnički način dok je većina svoje potrebe za kulturnim i umjetničkim sadržajima nalazila isključivo u njegovanju vjerskih i narodnih običaja i priredbi, kada su im to prilike dopuštale. Trebalo je raditi od jutra do sutra na poljima šećerne trske ili u brdima Snowy Mountainsa, u tvornicama i na građevinama pa nije bilo ni znanja ni prilika za predah. Tako su mnoga djela nastajala tek u godinama relativnog smiraja i stečene materijalne sigurnosti budućih autora kad su retrospekcija i memorija dobile vrijeme i prostor za slobodno cvjetanje.

Prvi skromni pokušaji kreativnog izričaja u iseljeničkom tisku pojavljuju se kao članci, pjesme i crtice o životu u tuđini i prilikama u domovini. Od kompleksnijih djela, najbrojniji bili su izvještaji o doselidbi Hrvata na australsko i novozelandsko tlo te neka vrsta kronika o zbivanjima i načinu života u novom okruženju. Zahvaljujući autorima poput Marina Alagicha; Vincenta Serventyja (An Australian Life); Nevena Smoje (History of Croatian Pioneers in Western Australia); Mate Tklačevića (Croats in Australia); Mary Stenning (Croatian and Slav pioneers in Australia) u Australiji te Andrije Trlina (The Yugoslav in New Zealand…); Stephena Jelicicha (From distant villages); Ante Klarića (Povijest hrvatske katoličke misije u Aucklandu); Georgea L. Skansija (The Fight for Freedom of the Yugoslavs 1919) i Jamesa Belicha, autora četiri knjige o povijesti Novog Zelanda, sačuvana su svjedočanstva o ranim migracijama u taj udaljeni predio našega planeta.

Od novijih autora povijesti useljavanja, nastalih krajem 20. i početkom 21. stoljeća, najcjelovitije djelo su dvije knjige Fabijana Lovokovića, (Hrvatske zajednice u Australiji: nastojanja i postignuća te U pomoć Hrvatskoj), zatim A cry from afar: Croats of (Western) Australia (1976-2016) Stjepana Asića i The Fountain and the Squeezebox, o životu moliških Hrvata u Perthu, Johna F. Clissa-e. Pojavom znanstvenih radova istaknutih profesionalaca hrvatskog podrijetla, Vesne Drapač, Ilije Šutala, Waltera Voryja Lalicha, Kristine Kalfic ‒ posvećenih istraživanju i povijesti hrvatske dijaspore otvoren je, u posljednjih tridesetak godina, prostor za dubinsku analizu društvenog fenomena hrvatske dijaspore u Australiji.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

Od tada se sve češće pojavljuju i autobiografije i memoari. Među najranijim memoarskim zapisima su djela Zona Darvenice (An Australian Saga) te The Home Fires Anthonyja Splivala. Steve Horvat piše Accomplished dreams: from hardship in a tiny Croatian village to success in Australia, a Vanda Boras Podravac, Dnevnik iz hrvatske dijaspore…; Frank Grivec progovara o svome životu u knjizi A glimpse from the past: the life and story of Frank Grivec. Ivana Bačić Serdarević, pak, donosi romansiranu biografiju Mojmira Damjanovića (Mojmir); Phillip Brajkovich objavljuje Memories of the past, Our Family Tree, Mick Illich objavljuje autobiografiju The Toil and The Promise a Ivica Licitar (John Lisyak), Stories of my Life. Neke od tih (auto)biografija pisane su na engleskom jeziku dok su druge nastale na hrvatskom ili su objavljene u dvojezičnoj varijanti.

Romani, drame i kratke pripovijesti pojavljuju se relativno kasno i u velikom broju slučajeva na hrvatskom su jeziku da bi se tek na prijelazu tisućljeća, a posebno u posljednja dva desetljeća pojavili novi autori čija su djela na engleskom originalu. Pripadnici starije dijaspore, doseljenici, osim izuzetaka, pisali su na hrvatskome dok se njihovi potomci rođeni u Australiji i Novom Zalandu javljaju na engleskom jeziku.

Prve pripovijesti i romane na Novom Zelandu nalazimo u djelima Amelije Batistich (An Olive Tree in Dalmatia and Other Stories, Sing Vila in the Mountain te brojni drugi naslovi) koja, osim što je plodan autor i odličan pripovjedač, svojim djelima prva osvaja prostor novozelandske manjinske i „ženske“ književnosti. Slijedi zatim Anna Roberts s povijesnim romanom Luka, John Yelash, (Forty Thousands Beers i monodrama Jail Song) s prikazujući mračne strane iseljeničkog života, Veljko Ćurin s autobiografskim romanom Živjet ćete kao bogovi i Leanne Radojkovich s pregrštom kratkih priča po časopisima i zbornicima.

U Australiji je posebno uspješan iseljenik iz Zavidovića, Karlo Kiseli. Kao politički izbjeglica iz Jugoslavije odlično je savladao engleski te se istaknuo kao izvrstan dramski pisac i prozaik, a piše na engleskom i hrvatskom jeziku. Neki ga književni teoretičari smatraju jedinim relevantnim književnikom među australskim Hrvatima. Među rijetkim dramskim piscima istaknuo se George Blazevic iz Pertha autor nekoliko vrlo uspjelih kazališnih komada (Grind Core i Nevesinjska 17).

U počecima, romani nose puno autobiografskog sadržaja, no s vremenom autori proširuju tematiku obogaćujući svoja djela likovima, dijalozima i zapletima iz mašte, katkad povezanima sa stvarnim osobama i događajima, uvezujući gotovo redovito u pripovjedno tkivo konture Hrvatske i Australije kao dvije sastavnice jedne iste priče. Kod pojedinih autora osjeća se duboka povezanost s prošlošću i domovinom ili zemljom porijekla, dok se noviji autori okreću temama iz australskog života i sadržajima u kojima prevladavaju psihološke i obiteljske drame i kriminalistički zapleti u australskom društvu.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Među najplodnijim književnicima u Australiji svakako je Duška Tomašić, koja je kao visoko obrazovana pedagoginja doselila u Australiju 1985. gdje se isključivo bavila pisanjem poezije i proze. Objavila je 11 knjiga pjesama, proze, zapisa i putopisa iz Hrvatske i Australije. Drugi vrlo plodan autor koji je stigao u Australiju 1960. godine je Drago Šaravanja. U domovini je završio gimnaziju, u Australiji program hrvatskog jezika i kulture na Sveučilištu Macquarie. Književnim radom počeo se baviti u zreloj životnoj dobi te je objavio deset naslova, od kojih četiri romana, tri monografije i tri zbirke. Vladimir Mark Jakopanec iz Gornje Voće stigao je u Australiju 1987. Visoko obrazovanje stekao je u Hrvatskoj, ali se u Australiji bavio restauriranjem i reprodukcijom pozlaćenih antikviteta. Objavio je dvije zbirke pjesama i tri romana (Nefretiti, Heretici i Requiem za Belu Nemeth).

Među autorima novog naraštaja rođenih u Australiji treba istaknuti Morgan Yasbincek, dobitnicu brojnih uglednih književnih nagrada. Njezin roman Liv uvodi nas u napetu obiteljsku dramu žena triju naraštaja. Djelo je jezikom i stilom dubok poetski izričaj u suprotnosti s mračnom dramom ispunjenom obiteljskim nasiljem i jedan od najdubljih urona u psihu hrvatske žene u dijaspori. Radnja romana događa se 90-ih godina u Australiji, ali i u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U posljednje vrijeme pojavilo se još nekoliko vrlo uspješnih prozaista: Lidia Kardos s romanom A Boy from Zara: The Rebuilding of Croatia; Emma Viskić, autorica serije fikcije o gluhom dječaku Calebu Zelicu te Lenny Bartulin iz Tasmanije s romanom Unearthed. Viskić, Bartulin i Kardos nosioci su više prestižnih australskih književnih nagrada i priznanja.

Jedna od autorica autobiografske proze s Novog Zelanda, Florida Vela, u knjizi Croatia Mine, opisala je mučno iskustvo mlade majke koja je svoje dijete istrgnula iz voljenih korijena i odvela u svijet gdje će daleko od ratnih strahota uživati mir i blagodati demokracije. Malo poznata priča o dalmatinskoj zajednici u Aucklandu pozadina je romana The Way to Spell Love autorice Nine Nole iz Whangateaua, objavljene nedavno u Aucklandu. Djelo je pokušaj razumijevanja autoritarnog oca, osobe s nerealnim očekivanjima od svoje obitelji pod utjecajem kulture koja ga je oblikovala. Ninina romansirana biografija svjedoči o vezanosti za hrvatsku baštinu iako se stvarni život odvija na Novom Zelandu. Njezin sljedeći roman već je u pripremi. Posvećen je iskustvima života u utočištu El Shatt, u Egiptu.

Većina autora proze također se okušala i u poeziji (Tomašić, Šaravanja, Bačić Serdarević, Jakopanec, Yasbincek i dr.). Među pjesnicima najraniji je autor, kopač smole, Ante Kosović iz Zaostroga koji je odselio na Novi Zeland. Napisao je više zbirki pjesama, ali mu je pjesmarica Dalmatinac iz Tudjine (1907) doživjela veliki uspjeh u Novom Zelandu i u Dalmaciji.

Lista pjesnika u hrvatskom iseljeništvu u Australiji i Novom Zelandu podugačka je pa ćemo ovdje spomenuti samo udrugu Hrvatsko-australsko literarno i umjetničko društvo (HALUD)/koja je značajno pridonijela popularizaciji hrvatskih pjesnika te je do danas objavila pet zajedničkih zbirki i 20-ak zbirki pjesama pojedinih autora gdje se, uz gore spomenute, pojavljuju Mirjana Emina Majić, Ana Kumarić (Anna Kumarich), Marija Kosović Makić, Ante Glavor, Vlado Pucak, Bartul Salečić Šale, Frano Pervan, Slavko Žarnić, Mato Stula, Ante Pucar – Ribicic, Pero Milostić Tragetir, Stipe Pecar, Ivan Skračić, Srećko Vukorepa, Vladimir Barać, Veselko Grubišić, Miroslav Črljenac, Dinka Bednjačić, Marija Kusec Teofilović, Luis Postružin, Ivan Bralić, Marko Bakušić, Tomislav Mravičić, Ivan Filipović i Ilija Majdandžić i drugi, manje poznati pjesnici. Od novozelandskih pjesnika treba spomenuti Paula Alesicha (zbirka 10 Each s K. Willoughby) i Slavka Žarnića (zbirka Rastanak). Očito je da pjesnička duša hrvatskog čovjeka, otrgnutog od vlastitih korijena nalazi plodno tlo za oslobađanje unutarnje drame koju proživljava u procjepu između dvaju svjetova.

Živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško…

Nema ništa ljepše nego podijeliti radost Kristova rođenja u krugu svoje obitelji. To jedinstveno iskustvo prati me od najranijih dana kad je naša mama svirala na glasoviru stare božićne napjeve, a cijel obitelj je pjevala. Tata je godinama gradio jaslice, izrađivao figurice, sagradio Jeruzalem od kartona, izradio svetu obitelj, anđele i pastire pa je to […]

Ovim prikazom nije bilo moguće obuhvatiti sva imena autora i predstaviti svu raznolikost njihovih stvaralačkih uradaka, ali vjerujem da ovo štivo barem donekle odražava dinamičnu i kreativnu prirodu hrvatske iseljeničke zajednice u Australiji i Novom Zelandu koja je, zahvaljujući nadarenim i marljivim pojedincima, svoje doživljaje, nostalgiju i uspomene sačuvala od zaborava – u romanu, priči, drami i stihu ostavivši u nasljeđe budućim generacijama aromu sredine u kojoj su ta djela nastajala.

Milas u Mostaru: Nastavljamo s potporama Hrvatima u BiH

Jučer je u Mostaru održan sastanak Dragana Čovića, predsjednika Hrvatskog narodnog sabora BiH i Darijane Filipović, zastupnice u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH sa Zvonkom Milasom, državnim tajnikom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Milanom Bošnjakom, savjetnikom za hrvatske manjine u inozemstvu. Na sastanku se razgovaralo o aktualnom položaju Hrvata u Bosni […]

Memorija opskrbljuje iseljenika sadržajima koji potiču nostalgiju za domom/domovinom, iskustvo gubitka ili, pak, utjehu i nadu u bolje sutra, ovisno o veličini gubitka i sposobnosti svakoga pojedinca da se prilagodi ili prepusti osjećaju beznađa.

Sjećanje i s njime povezana nostalgija igraju ključnu ulogu u stvaranju i organiziranju etničkih enklava i iseljeničkih institucija, utječu na njihovu internu dinamiku, ali i na suodnos s pripadnicima mainstreama kao i na ekonomski i politički status pripadnika dijaspore.

Suvremeni iseljenici pod utjecajem globalizacije i novih tehnologija ne osjećaju tako duboke frustracije kao njihovi prethodnici. Uloga kulturnog nasljeđa i osobito djedovske vjere od presudnog je značaja za očuvanje identiteta.

Ostvarivanje prava na očuvanje jezika, kulture, tradicije i identiteta

U Zagrebu je u ponedjeljak održana 4. sjednica Međuvladinog mješovitog odbora za praćenje provedbe Sporazuma između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj. Hrvatsko izaslanstvo predvodio je Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a crnogorsko izaslanstvo Astrit […]

Gošća: dr. sc. Tuga Tarle (Matica hrvatska & Hrvatski katolički radio)
Voditelj: dr. sc. Petar Bilobrk (Institut za istraživanje migracija)

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

U komunističkoj Jugoslaviji mnogi su naši susjedi i znanci skrivali svoje vjerske osjećaje i potajice slavili čin Kristova rođenja, a mnogi se izdavali za ateiste trudeći se iščupati iz srca vjeru svojih otaca. Moji su baka i djed morali otići u iseljeništvo da bi preživjeli, jer su kao mnogi naši sunarodnjaci ostali bez svega. Savezničko bombardiranje sravnilo im je sa zemljom jedini dom, a posjed su im „oslobodioci“ nacionalizirali. Težak život u tuđini, iako nisu naporno fizički radili jer su bili školovani i dobro su govorili njemački jezik, bio je još teži u danima kad su se slavili veliki crkveni blagdani. Tada bi ih, kao mnoge njihove sunarodnjake u inozemstvu, obuzela golema tuga za domom i obitelji. I oni su kao i mnogi drugi Hrvati u inozemstvu štedjeli i spremali različite potrepštine, slatkiše i darove za svoje najmilije mjesecima unaprijed kako bi na vrijeme stigli u domovinu i koliko-toliko olakšali im život u egzistencijalnoj stisci.

Njihovi, pak, Božići bili su daleko od onih čudesnih starih običaja, slatkih mirisa i topline koju su ostavili za sobom. Hrvatskih svećenika u to doba nije još bilo dovoljno u dijaspori, svete se mise slavile na jeziku domaćina, a nedostajao im je i duh divnih hrvatskih božićnih pjesama. Srce je bilo u domovini, a tijelo u tuđini. Jedino bi ih grijala nada da će se jednoga dana vratiti kući, iako se to ipak mnogima nikada nije ostvarilo.

Vremenom se broj obitelji koje su se odlučile potražiti sreću u inozemstvu povećao. Pomalo su se počeli okupljati oko prvih župnih kuća i hrvatskih katoličkih centara. Društveni život je počeo bujati, a domaći običaji budili su osjećaj bliskosti s korijenima.

Ono što je u iseljeništvu izraslo u snažan domoljubni narativ bio je rezultat kolektivne memorije koja se održavala na životu zahvaljujući čvrstoj povezanosti dijasporske zajednice i njezinoj neuništivoj želji za pravom na hrvatsku državu kamo bi se mogli vratiti i gdje se ne bi osjećali građanima drugoga reda. Taj je narativ u mnogočemu nalikovao biblijskim slikama židovskoga egzodusa. Prikaz svete obitelji u siromašnim jaslicama u Betlehemskoj štalici gdje je sam Bog došao na svijet podsjećao je hrvatskog iseljenika i njegovu obitelj na vlastito iskustvo izbjeglištva, nepriznatih i ponižavanih stranaca, sirotinje i isključenih iz društva većine s osjećajem s kojim su se morali nositi. Bile su to 60. i 70. godine dvadesetog stoljeća, godine nacionalnog zanosa i nade u velike političke promjene u domovini koje su donijele otrežnjenje cijeloj jednoj generaciji iseljene i domovinske mladosti gašenjem Hrvatskog proljeća.

Do pada berlinskog zida i raspada komunističkog imperija stasao je još jedan naraštaj Hrvata izvan domovine. Gastarbajteri su pustili korijene u zemljama srednje Europe i ostali, a s agresijom na Hrvatsku njima su se pridružili iseljenici iz novog kontingenta. Stvarale su se nove zajednice i obitelji, a domovina se polako počela prazniti. Područne Škole u udaljenim mjestima jedna za drugom počele su se gasiti, lokalni promet ostao je bez putnika, dućani pošte, bolnice bez klijenata. Dječji smijeh i igra utihnuli, a stara čeljad u domovini nije više imala ni snage ni potrebe pripremati i održavati tradiciju. Državne institucije i vlast uljuljkani se u sinekuri i po mogućnosti tražili vlastite probitke pa se nisu time zamarali, a vrijeme je nemilosrdno radilo protiv mlade države. Izostala su često i upozorenja duhovnih autoriteta o moralnoj iskvarenosti u društvu. New Age kultura i nastrane ideološke matrice počeli su na mala vrata prodirati sa Zapada i u hrvatsko društvo. Iako se dijaspora s tim nakaradnim filozofijama susretala ranije nego domaći ljudi, nekako se uspijevala sačuvati od lošega utjecaja zahvaljujući čvrstoj religioznoj i nacionalnoj svijesti i zdravom razumu svojih članova. Ali ni to se nije moglo zadugo održati.

Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih […]

Kako danas u konzumerističkom svijetu izgleda Božić našega čovjeka u domovini i u tuđini? Gotovo da se ne razlikuju jedan od drugoga. Globalistička agenda donijela je nove plodove sekularističkog i relativističkog pogleda na svijet. Božićni sajmovi preplavili su planetu, pa je postalo svejedno jeste li u Tokiju ili Madridu, u Sao Paulu ili Johannesburgu, u Zagrebu ili u Berlinu ‒ Božić je svugdje isti šareni cirkus, a Kristove prisutnosti nigdje. Svijet je postao malen, a autentične kulturne prakse i običaji se gube u jednoobraznosti kvazi kulture globalnoga tržišta robom i ljudima. Posvuda nas oplakuju isti mirisi, nude se iste marke, proizvodi, predmeti bez pečata kreativnosti. Prodaje se i kupuje, konzumira i troši. Tako je zapadni svijet pretvorio Božje Došašće u veliki sajam taštine, novca i provoda, a mali je Isus ostao negdje po strani. Ako naš iseljenik ili onaj u domovini želi doživjeti istinski susret s malenim Bogom, jedino mjesto gdje ga još može naći jest u nekoj crkvi i u svojoj vlastitoj duši.

Istina je, danas se osamljenost tijekom blagdanskih dana u dijaspori više ne osjeća tako snažno kao u prošlosti kad nije bilo tehnoloških sprava i interneta niti povoljnih putovanja, jer su suvremene tehnologije omogućile na umjetan način virtualnu bliskost ljudima s udaljenih odredišta svijeta, a pristojan dohodak mnogima i priliku za posjet domovini. Ipak, živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško, jer se uspomene neminovno jave snažnije nego u svakodnevnom životu, a nostalgija često preplavi dušu. Blagdanska tuga, različitog intenziteta, ovisit će o tome koliko su pojedinci bili spremni i sposobni prilagoditi se novim okolnostima u sredini koja im nije prvotni dom. Prijatelji kao i dobri domaćini u novom okruženju mogu uvelike pomoći da zemlju useljenja prihvatimo kao novo i pouzdano utočište. Ako u mjestu boravka postoji i hrvatski crkveni centar ili kakva druga udruga u kojoj se okupljaju sunarodnjaci, a pogotovo ako su još i veliki entuzijasti pa organiziraju različite vjerske i kulturne aktivnosti, mogu vam također dočarati ugođaj koji će podsjećati na stari dom. Naši ljudi u tim prigodama organiziraju i brojne humanitarne priredbe pokazujući tako skrb o potrebitima u duhu kršćanskog milosrđa. Božić u iseljeništvu često je prilika za velika okupljanja Hrvata u katoličkim misijama, udrugama ili obiteljima, a služi i kao most između starog i novog života daleko od domovine. Iseljeničke zajednice u tim prilikama ugošćuju i poznata imena hrvatskog glazbenog i umjetničkog miljea pa je doživljaj bliskosti s domovinskim ljudima još snažniji.

Osim toga, na blagdan Svete Obitelji koji dolazi u božićnome tjednu, 29. prosinca, katolička crkva obilježava i Svjetski dan iseljenika. Razgranate mreže hrvatskih katoličkih misija diljem svijeta posjećuju o blagdanima biskupi i hrvatski kler iz domovine s porukama ohrabrenja i utjehe iskazujući tako primjerom da nisu od Hrvatske zaboravljeni. Činili su to i u teškim vremenima agresije na Republiku Hrvatsku kada su hrabrili i podizali poljuljani moral naših iseljenika o mogućnosti da se dogodi čudo ‒ neovisnost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Neke od tih poruke aktualne su i u današnjim prilikama. Tako su biskupi 1988. godine, kako bilježi Glas Koncila, u svome pastirskom pismu upućenom hrvatskoj dijaspori diljem svijeta istaknuli: „Množe se godine izbivanja brojnih naših ljudi izvan domovine i godine naših zajedničkih napora da u tuđem svijetu ne izgube same sebe, da ne zaborave svoje vjere i svoga naroda. Oni su potrebni domovini i domovinskoj Crkvi, a ta hrvatska domovina i ta Crkva potrebne su njima. Narod i Crkva bez njih su siromašniji i slabiji, a oni su bez čvrstih veza s Crkvom i domovinom bez svojih korijena, bez svog ponosa, izloženi na milost i nemilost mnogim nedaćama“.

I zaista, te su riječi pogotovo danas žive u ovim bremenitim vremenima sveopće krize duha humanosti i mira. I posve je razumljivo da hrvatska dijaspora i danas s jednakom ljubavlju i brigom prati procese u domovini i da za nju moli Krista, kralja mira, ljubavi i radosti da je sačuva od svake pogibli. Glas hrvatske dijaspore, kao što je to bilo u najtežim časovima hrvatske opstojnosti, domovina ne smije zanemariti.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Prošlo je 1100 godina od krunidbe prvoga hrvatskog Kralja Tomislava kad je hrvatska država bila politički čimbenik na karti tadašnjega svijeta priznata od pape Ivana X., moćna i ponosna, obranjena i ujedinjena. Nakon ubojstva kralja Zvonimira i tisuću godišnjeg gubitka hrvatske samostalnosti, dok je stenjala pod tuđim vladarima, bilo je gotovo nezamislivo da će se ikada san o ponovnoj uspostavi Hrvatske kao slobodne države ostvariti. I to se istinsko čudo dogodilo zahvaljujući sinergiji domovinske Hrvatske i njezine dijaspore ‒ vjeri, upornosti i predanosti oba pola hrvatskoga razdijeljenog bića zahvaljujući žrtvi hrvatskih branitelja i uz pomoć Svevišnjega. Stoga smo pozvani da budemo čuvari pamćenja nacije i graditelji njezine budućnosti, usprkos burama i olujama svijeta. Ovu kolumnu završit ću s božićnom čestitkom svim čitateljima portala dijaspora.hr:

Tebi
I
Svim
Samotnicima
Kao i vama okruženima obiteljima
Susjedima i prijateljima
Sebi
Mojima i tvojima, našima
U domovini i u dalekim zakutcima svijeta
Svima otvorena srca koji uzdižu svoj pogled k nebesima
Pjevajući i slaveći s anđeoskim zborovima milost rođenja Djeteta Božjega
Vama
Čija srca se raduju
Čija kuća se zove Luka dobre nade
Onima koji vjeruju u božansku prirodu spasitelja Isusa
Onima koji ustraju u svjedočenju Radosne vijesti Njegova Evanđelja
I onima koji se traže, posrću i još ne nalaze snage da se odupru izazovima svijeta
Svima
Želim
Ljubav
Zdravlje
Mir, mudrost
I milost vjere u otajstvo vječnoga života
AMEN!

Tuga Tarle, Zagreb, Badnjak 2018.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Do kraja 19. stoljeća većina dalmatinskog ruralnog stanovništva živjela je u zadrugama od 60 do 80 članova, a kućanstva s 20 do 30 članova nisu bila izuzetak. Patrijarhalni sustav tražio je od žene da obnaša svoju ulogu majke, domaćice i poslušne supruge. Većina hrvatskih iseljenica pripadale su seoskoj konzervativnoj sredini, imale su vrlo oskudno obrazovanje, nisu poznavale druge kulture te su živjele u svijetu moralnih i društvenih kategorija koje su bile neupitne i nepromjenjive. Za njih je odlazak od kuće u nepoznati svijet, a mnoga od njih i k čovjeku kojega nisu ni poznavale, u sredinu kakvu nisu mogle ni zamisliti, bilo na farmu ili u ritam i džunglu velegrada, bio je velika žrtva i nezamisliva životna avantura.

Jednom kad je otišla, žena se više nije mogla vratiti u obiteljski dom. O sudbinama tih žena bilježila je spisateljica Amelia Batistić opisujući svu tragiku ženskoga iskustva suočenog s realnošću oporog novog svijeta i svakovrsne oskudice. Razlika između novozelandske i čileanske spram australske ili američke “poštanske nevjeste”, žene koja se udala za nepoznatog muškarca, sastojala se tome što je u novozelandskom slučaju većina tih žena selila s jednog lokaliteta, s područja južne Dalmacije i otoka, dok su nevjeste koje su dolazile svojim budućim supruzima u Australiju ili sjevernu Ameriku, stizale iz različitih lokalnih sredina, s ozemlja hrvatskih zemalja. Druga vrlo važna razlika odnosila se na lokalitete doselidbe. Useljenice na Novi Zeland i Čile većinom su stizale u male izoliranije sredine, na farme i siromašna imanja dok su Hrvatice koje su naseljavale Australiju pa i sjevernu Ameriku pretežno dolazile u velike industrijske centre.

Sudbina hrvatske žene, bez obzira kamo je selila, bila je predodređena njezinom ulogom u obitelji, rađanjem, odgojem i podizanjem djece, čuvanjem jezika, kulturnog nasljeđa i običaja. Žena je bila čimbenik stabilnosti obitelji i ta je njezina uloga sama po sebi bila razumljiva i očekivana. Ono na što nije bila pripremna, a uglavnom je čekalo većinu Hrvatica, bio je rad izvan kuće, najčešće u tvornici ili uslužnim djelatnostima, a tek mnogo kasnije, kad je već stekla neko obrazovanje, u zdravstvenim i socijalnim službama i administraciji te u obrazovnim programima svoje etničke zajednice. Nije mogla biti pripremljena ni na sredinu u kojoj prevladava njoj nepoznati, strani jezik zbog čega će joj i uključenost u domicilno društvo biti znatno otežana, a u mnogim slučajevima i onemogućena.

Hrvatska žena se relativno brzo privikavala novim okolnostima, ali u zavjetrini dijasporske zajednice, tamo gdje je u njezinu okruženju postojala veća skupina hrvatskih sunarodnjaka. Tada se osjećala sigurnom i zaštićenom. Da bi se obitelj što prije skućila, podigla standard i osigurala si ugledu hrvatskoj zajednici sudjelovala je rame uz rame s muškarcem u svim društvenim aktivnostima od najranijih početaka organiziranja dijasporskih institucija. Njezina pozicija bila je drugačija od pozicije muškaraca koji su donosili odluke, debatirali, planirali aktivnosti i provodili ih. Ona je vodila logistiku na onim područjima gdje je mogla dati najbolje rezultate, u humanitarnim, odgojno-obrazovnim i uslužnim djelatnostima i ona se na tom polju osjećala korisnom, ispunjenom i uspješnom.

Hrvatice koje su odlazile na takozvani privremeni rad u zemlje srednje Europe kasnih 60-ih i 70-ih godina imale su slična iskustva. Onima koji su otišli za zaradom, zahvaljujući spajanju obitelji, s vremenom je to postalo trajno stanje. Žene iz priprostih seoskih sredina i siromašnih obitelji, slabe naobrazbe i gotovo nikakvog poznavanja jezika zemlje useljenja trebale su zasukati rukave i raditi od jutra do sutra, po mogućnosti dva posla, po cijeli dan, iako su ih kod kuće čekale još i bračne obveze i djeca. Snovi o tome da će se vratiti i stvoriti život u domovini većinom su se izjalovili.

Za hrvatsku ženu općenito obitelj je predstavljala neupitnu svetinju, a brak sakrament čija je veza neraskidiva. Žena je podrazumijevala rađanje jednom od svojih temeljnih osobnih i društvenih uloga. U prosjeku, ipak, broj poroda nije prelazio dvoje, najviše troje djece, a razlog tome bio je u društvenoj klimi mainstreama te u ulozi i obvezama koje je preuzimala hrvatska žena izvan obiteljskoga doma. Ženin financijski doprinos domaćinstvu kao i njezina želja za afirmacijom u novom društvenom okolišu s vremenom su joj osigurali emancipaciju i priznanje u užoj etničkoj zajednici, ali i mnogo frustracija i psihičkih traumi zbog prevelikog tereta svakodnevnih obaveza u obitelji i na poslu.

Drage Hrvatice i Hrvati, evo zašto je važno da se počnete vraćati u domovinu

DOMOVINI IZ TUĐINE Dan će doći! Oh, i ja ću tadaPohrliti kući hrabrom nogom,Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,Hrvatska, oj divna majko, zbogom! Antun Gustav Matoš Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo […]

Hrvatska žena bila je prva odgojiteljica svoje djece, no to nije bio jednostavan zadatak jer je u mnogome njezin svjetonazor i moralni kredibilitet bio u raskoraku s uvjerenjima, simbolima i idealima liberalnog konzumerističkog društva s kojim su djeca dolazila u kontakt izvan obiteljskog doma. Njezine dvojbe odnosile su se na jaz koji postoji između realnoga svijeta novoga društva i principa i vrijednosti njezina obiteljskog mikrokozmosa baštinjenog iz iskustva prethodnog života u staroj domovini. Navikla na proširenu obiteljsku zajednicu u domovini, bez oslonca na bake, djedove i širu rodbinu, ispunjavala je tu veliku prazninu aktiviranjem u dijasporskim kulturno-umjetničkim društvima, na zabavama i u vjerničkoj praksi.

Potreba za društvom, rodbinskim i prijateljskim vezama rezultirala je osnivanjem niza ženskih udruga, događanja i inicijativa gdje su se organizirali susretati cijelih obitelji, od folklornih i sportskih društava do humanitarnih projekata i jezičnih tečajeva, što je koristilo osobito djeci kao prostor interakcije sa svojim vršnjacima. U obrazovanju i odgoju djece nije se mogla izbjeći ni uloga “vanjskoga svijeta” koji je svojim programima i metodama vršio utjecaj na razvoj, navike i nazore novih naraštaja, ali je etnička zajednica, zahvaljujući poglavito ženama, donekle usporila asimilacijski proces svojih potomaka.

Površno poznavanja engleskog jezika ili drugog jezika zemlje domaćina i slaba naobrazba hrvatskim su ženama znatno ograničile ravnopravni pristup svijetu rada i kvalitetnijim, bolje plaćenim poslovima. To je utjecalo i na unutarnje obiteljske odnose pa i na socijalizaciju njihove djece u mainstreamu. Na pitanje govore li sa svojim ukućanima materinski jezik, većina djece bi odgovarala potvrdno, iako u praksi nije bilo tako. Žene su se najčešće obraćale svojoj djeci na nekoj vrsti hrvatskog hibrida, lokalnim govorom ili narječjem dok bi im djeca odgovarala na engleskom.

Seksualna revolucija koja je 60-ih i 70-ih godina zahvatila zapadni svijet nošena liberalnim svjetonazorom utjecala je na slabljenje uloge religije u društvu, a to se s vremenom odrazilo i na poziciju katoličkih centara u hrvatskim zajednicama. Crkva sve više postaje pozornica za društvenu interakciju, a sve manje bogomolja gdje se traži utjeha i snaga u borbi s iskušenjima života. To je vrijeme kad se i hrvatske žene pojavljuju u prostoru rada u znatnijem broju, slobodnije, materijalno neovisnije i svjesnije svojih prava i potreba. Smisao heteroseksualnog monogamnog braka uzdrmale su seksualne slobode, kontracepcija, pobačaji, pornografija. Rastave brakova, slobodne veze, samohrano majčinstvo postaju sve češća pojava pa i unutar hrvatske etničke komune.

Tijekom posljednja 2 do 3 desetljeća 20. stoljeća sve veći broj pripadnica hrvatske etničke zajednice odlazi na sveučilišta, stječe visoko obrazovanje i posvećuje se svojoj profesiji. Istovremeno se ne odriču materinstva i veze sa svojom etničkom bazom. One se ne odriču hrvatskog identiteta, ali su prihvatile i identitet nove domovine. Uza sve teškoće i izazove života u tuđini hrvatska je žena u posljednjih pedeset godina učinila veliki iskorak na samoosvještenju vlastitoga bića i svoje društvene uloge. Osim u svojoj dijasporskoj zajednici, uspjela je i na mnogim značajnim javnim i političkim funkcijama, u znanosti i umjetnosti kao i u poduzetništvu u mainstreamu, parirajući svojim muškim kolegama i ženama većinskoga društva. Iako su kroničari i pisci u hrvatskoj etničkoj zajednici desetljećima bili pretežito muškarci, u novije vrijeme, krajem 20. stoljeća, pojavljuju se i prve Hrvatice sa svojim proznim i znanstvenim radovima, u umjetnosti, medijskoj i filmskoj industriji.

U kriznim razdobljima, u iseljeništvu, hrvatske su se žene isticala svojom emocionalnom inteligencijom, organizacijom konkretne pomoći ugroženima, empatijom i skrbi za potrebite. Njihov entuzijazam i požrtvovnost posebno su došli do izražaja u vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku. Hrvatice u dijaspori tada su se angažirale u prikupljanju pomoći za branitelje, njihove obitelji u izbjeglištvu i osobito djecu koja su ostala bez roditelja. Organizirale su tombole, zabave, plesne večeri, izbor ljepotice, prihvaćale se kumstva malenima i na brojne druge načine pomagale Hrvatsku u ratu. Kako su se rame uz rame s muškarcima izlagale na prosvjedima protiv jugoslavenskog režima u doba komunističkog terora nad Hrvatima u domovini, tako su s istim entuzijazmom sudjelovale u lobiranju i radu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku u svojoj novoj domovini.

Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih […]

Nažalost, uloga hrvatske žene u iseljeništvu nije dovoljno vrednovana među sve brojnijim istraživačima hrvatske dijaspore. S druge strane, svakodnevno svjedočimo da ljubav spram Hrvatske i hrvatskoga naroda u srcima tih žena nije nimalo oslabila od priznanja Republike Hrvatske na međunarodnoj političkoj sceni i da one i dalje djeluju i rade za Hrvatsku. Hrvatice koje su se u zemljama doselidbe uspjele emancipirati u ponekad nesklonom društvu zahvaljujući svojim intelektualnim, emocionalnim, fizičkim i moralnim kvalitetama povezuju se danas u profesionalne i interesne virtualne mreže diljem svijeta i opet za dobrobit domovine njihovih korijena. Za sav trud, ljubav i muku hvala im svima.

„Tko će naći ženu vrsnu?
Više vrijedi ona nego biserje.“ (Mudre izreke 31,10)

Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora bili su i ostali kulturna iskaznica hrvatskoga identiteta – ples, stih, nošnja, pjesma i glazba s hrvatskih tradicijskih instrumenata kreativan su okvir u kojemu su stasale generacije Hrvatica i Hrvata izvan domovine podsjećajući prvi naraštaj iseljenika na zavičaj i upoznavajući njihove potomke s kreativnom ostavštinom predaka. U svemu tome stvaralačkom bogatstvu posebnu je ulogu odigrao jedan instrument bez kojega je gotovo nezamisliv hrvatski narodni ples – tamburica ili tambura.

Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih […]

Tamburica je od davnih dana prisutna u hrvatskoj dijaspori jednako kao i u Hrvatskoj te je s pravom smatramo nacionalnim hrvatskim glazbalom koje najprirodnije povezuje dva dijela istoga narodnog bića ‒ onoga u domovini i onoga u tuđini. Postala je tamburica prepoznatljiv dio hrvatske glazbene tradicije, iako nije izvorno iz hrvatskoga podneblja te vuče svoje korijene iz davne Mezopotamije. Kao narodni instrument pratila je hrvatskog emigranta kamo god je odlazio i bila mu predmet utjehe, svjedok porijekla, identiteta i tuge za zavičajem.

Kao što je sredinom 16. stoljeća stigla u Slavoniju i Bačku seobom hrvatskoga življa, Bunjevaca i Šokaca, iz Bosne, gdje je tijekom 18. stoljeća postala najistaknutijim narodnim instrumentom, tako je s prvim većim migracijama naših sunarodnjaka preplovila oceane i osvojila nove prostore svijeta kamo god je stupila hrvatska noga.

Što je to privlačno u tom instrumentu tijela sačinjenog od plemenita drveta na koje je preko vrata i trupa postavljeno nekoliko žica razapetih od vijaka za ugađanje do zapinjače na bazi instrumenta? Čime se to tamburica uvukla u dušu našeg čovjeka? Lako savladiva tehnika sviranja omogućila je početniku rekreativcu brzo savladavanje osnova muziciranja, a svojim sjetnim bojama zvuka podgrijavala je tople emocije slušatelja. Tamburica je pratila sve važnije događaje u životu Hrvata u tuđini korištena kao pratnja plesačima folklora, ali i kao solistički instrument (samica) ili kao član vokalno instrumentalne skupine u izvedbi tradicijskih narodnih popijevki i novih skladbi prilagođenih njenim karakteristikama.

Uz svoju ulogu u narodnom stvaralaštvu, tamburica od 1847. godine dobiva i na umjetničkom značaju kada glazbenik, pedagog, preporoditelj, skladatelj i saborski zastupnik Paulusa Pajo Kolarić osniva prvo Tamburaško društvo u Osijeku. Od onda je tambura prošla dugačak put razvoja premetnuvši se u različite oblike te razvivši mnogostruke karakteristike i načine ugađanja, otvarajući različite izvedbene mogućnosti i boje zvuka da bi danas izborila svoje ravnopravno mjesto s ostalim instrumentima profesionalnog muziciranja u vrhunskim ansamblima i orkestrima. Tamburica se razvila u nekoliko različitih oblika ‒ od bisernice, brača i bugarije, do čela i berda ‒ čime su se znatno proširile mogućnosti interpretiranja složenijih kompozicija što je doprinijelo i sve većoj popularnosti toga omiljenog instrumenta među Hrvatima u domovini i dijaspori.

Bogata povijest i značaj tamburice u hrvatskom iseljeništvu vezana je za ulogu gore spomenutog Paje Kolarića i njegova tamburaškog sastava. Iz Osijeka je tamburica poput kometa osvojila svijet. U manje od tri desetljeća hrvatski iseljenici, posebno između 1880. i 1914., pokrenuli su razvoj tamburaške glazbe od SAD-a i Južne Amerike do Australije i Azije. U SAD-u su najraniji ansambli nastali već u kasnim 80-ima 19. stoljeća, a njihovi su nastupi, uključujući i koncert u Carnegie Hallu 1900., svjedočili snažnu vezu s domovinom. Tamburaški orkestar „Živila Hrvatska“ (Long Live Croatia) nastupio je u Bijeloj kući za predsjednika Roosevelta 1900. godine. Tamburaši su zbog izvođenja i obrada američkih pjesama i valcera često obogaćivali i vlastite glazbene partiture, pa su čak i engleski jezik i melodije vješto integrirali u svoj repertoar.

Od 1903. do 1914., zahvaljujući časopisima Tamburica i Sloga, tamburaški su se ansambli u inozemstvu povezivali s domovinom putem izvođenja izvornih partitura i suradnje s hrvatskim skladateljima i pedagozima. S vremenom su i u iseljeništvu stasali vrsni izvođači, skladatelji i nastavnici. Turneje tamburaških ansambala bile su često vrlo ambiciozne i popularne, a jedna je planirana čak za najdužu putnu rutu koja bi obuhvatila Ameriku, Aziju i Europu. Tako su, na primjer, tamburaši iz Buševca kraj Zagreba već 1905. godine nastupili u Clevelandu. Hrvatski tamburaši djelovali su i u Južnoj Americi i Australiji. U Zapadnoj Australiji tamburaško društvo već 1910. djeluje u Boulderu. U Broken Hillu orkestar „Hrvazska tamburica“ sudjeluje u svim važnijim događajima zajednice od 20. godina prošloga stoljeća.

Hrvatska dijaspora na putu od ushićenja do razočaranja

Padom Berlinskog zida u noći između 9. i 10. studenoga 1989. godine pokazalo se da je sazrelo vrijeme velike promjene na svjetskoj društvenoj i političkoj sceni poznato kao novi svjetski poredak. Komunizam se urušio pred očima suvremenika, a ljudi iza željezne zavjese pohitali su u veliku avanturu života u nadi da ih na drugoj strani […]

U Africi je osnovan prvi tamburaški zbor „Jadran“ u Johannesburgu 1903. I u Vijetnamu je prije više od stoljeća jedan Hrvat, Antun Jordan, u suradnji s lokalnom regimentom osnovao tamburaški ansambl. Zanimljivo je, također, da su u značajnom broju u raznim tamburaškim ansamblima svirale i žene. Tamburaška glazba je bila više od običnog muziciranja — bila je i do danas je ostala demonstracija nacionalnog identiteta, veze s domovinom i sredstvo očuvanja hrvatske kulture u svijetu. Tamburaški ansambli su igrali važnu ulogu u promociji izvorne hrvatske glazbe, popjevke, jezika i običaja, u okupljanju i druženju naroda, povezivanju i stvaranju novih obiteljskih i prijateljskih veza, a djeluju i danas u hrvatskim zajednicama diljem svijeta.

Danas je teško precizno odrediti broj sličnih tamburaških sastava u iseljeništvu, jer se često formiraju u manjim lokalnim sredinama ili se gase nakon izvjesnog vremena, a informacija o svim sastavima još uvijek nije centralizirana. Međutim, procjene govore da danas postoji više od stotinu aktivnih tamburaških i folklornih ansambala u svijetu, posebno u zemljama s velikim hrvatskim iseljeništvom ‒ u SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj i Švedskoj. Oni djeluju kroz kulturno-umjetnička društva, uz hrvatske katoličke centre, kao samostalni ansambli ili u okviru neke dijasporske institucije ili folklorne skupine. U SAD-u je aktivno više od 80 tamburaških skupina koje djeluju kroz hrvatske kulturne centre, udruge i društva. Posebno su poznati ansambli u New Yorku, Chicagu, Pittsburghu i drugim gradovima gdje postoji veća hrvatska zajednica. Te skupine često nastupaju na kulturnim manifestacijama, poljoprivrednim sajmovima i folklornim festivalima, promovirajući hrvatsku tradiciju i baštinu.

U pedesetim i šezdesetim godinama u Americi su tamburaške i folklorne udruge doživjele veliki procvat. Zahvaljujući tome sazrela je ideja o održavanju jedne godišnje manifestacije koja bi okupila na jednome mjestu sve skupine i ansamble u obliku festivalske priredbe. Ta je odluka pridonijela još većoj popularnosti kulturno umjetničkog stvaralaštva među mladim potomcima iseljenika te se broj članova ansambala umnogostručio.

Hrvatska bratska zajednica, najmoćnija i najdugovječnija hrvatska društvena organizacija u SAD-u na čelu s mudrim predvodnikom, vizionarom i predsjednikom Zajednice Bernardom Luketichem i skupinom predanih aktivista, utemeljila je 1966. Tamburaški festival mladeži HBZ-a koji se od tada organizira svake godine u drugome gradu i tako obilazi Ameriku promovirajući hrvatsku kulturnu baštinu. Od njihova osnutka do danas više puta su posjetili domovinu svojih predaka. Kao i ranije, godine 2024. u organizaciji Hrvatske matice iseljenika održali su u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nezaboravnu večer svirke i plesova pod naslovom „Tambure kroz generacije“. Bila je to kruna djelovanja 56 godina starog Tamburaškog festivala mladih i 37 godina postojanja Tamburaškog festivala za odrasle svjedočeći i opet radost i ponos zbog pripadanja velikoj hrvatskoj nacionalnoj kulturnoj i glazbenoj baštini. Došli su sa svih strana SAD-a i Kanade.

I u hrvatskoj dijaspori u Kanadi od sredine 20. stoljeća djeluju brojna folklorna društva s tamburaškim sekcijama, posebno u Torontu, Hamiltonu, Vancouveru i Winnipegu. Trenutačno u Kanadi postoji više od 30 tamburaških i folklornih sastava, uključujući neke od najstarijih i najaktivnijih u inozemstvu, poput Hrvatskog kulturnog centra u Torontu i Hrvatskog kulturnog društva u Hamiltonu. Ti sastavi često održavaju radionice, festivale i turneje, te brinu o vrsnoći i autentičnosti baštinskog nasljeđa.

U Australiji se kulturno-umjetnički život znatnije razvijao nakon masovne doselidbe Hrvata na kontinent početkom 1950-ih godina, s uspostavom hrvatskih katoličkih centara, kulturno-umjetničkih društava i škola hrvatskoga jezika. Tamburaški sastavi su svoje aktivnosti održavali u prostorima hrvatskih katoličkih centara ili u društvenim domovima. U Australiji danas djeluje više od 20 tamburaških i folklornih skupina, primjerice u Sydneyu, Melbourneu i Adelaideu. Ove skupine često sudjeluju na tradicionalnim hrvatskim festivalima i australskim manifestacijama, multikulturnim sajmovima, božićnim i uskrsnim priredbama, te održavaju samostalne koncerte ili nastupaju kao pratnja folklornih skupina.

U većini slučajeva, tijesne veze tih ansambala i sastava s domovinom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom odnose se na sudjelovanje u zajedničkim projektima, festivalima i gostovanjima posredstvom Hrvatskih kulturnih i edukativnih institucija, kao i za potrebe hrvatskih diplomatskih misija. Pedagozi ili učitelji u tim skupinama najčešće su članovi samih sastava, često iskusni glazbenici i poznavatelji folklorne baštine s posebnim iskustvom u čuvanju i prenošenju tradicije. U pojedinim slučajevima, u okviru formalnih ili neformalnih edukacijskih programa, uključuju se i profesori hrvatskog jezika ili etnomuzikolozi iz Hrvatske i BiH, koji sudjeluju u radionicama i kulturnim projektima. Za veliki doprinos održavanju veza s domovinom i BiH u pružanju edukacije voditelja, organizaciji gostovanja, pribavljanju instrumenata i notnog materijala i drugih oblika podrške zaslužna je Hrvatska matica iseljenika, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Ansambl LADO.

Drage Hrvatice i Hrvati, evo zašto je važno da se počnete vraćati u domovinu

DOMOVINI IZ TUĐINE Dan će doći! Oh, i ja ću tadaPohrliti kući hrabrom nogom,Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,Hrvatska, oj divna majko, zbogom! Antun Gustav Matoš Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo […]

Tamburaška glazba je oduvijek bila važan prenositelj narodne kulture i snažan simbol identiteta hrvatske glazbene baštine povezujući prošlost i sadašnjost hrvatskoga naroda otvorenog spram budućnosti. Za Hrvate u svijetu tamburica je bila i ostala sidro koje ih veže s domovinom. I kako kaže pjesma „Ona [im] nosi zvuk davnina koji spava u žicama, pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama“. Skromna tamburica prometnula se u most između domovine i njezinih raspršenih kćeri i sinova. I tako neka bude dokle god bude Hrvata.

Drage Hrvatice i Hrvati, evo zašto je važno da se počnete vraćati u domovinu

DOMOVINI IZ TUĐINE Dan će doći! Oh, i ja ću tadaPohrliti kući hrabrom nogom,Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,Hrvatska, oj divna majko, zbogom! Antun Gustav Matoš Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo […]

U korijenu svake dijasporske zajednice postoji snažna povezanost njezinih članova koja je više od pukog materijalnog interesa i potrebe za pripadnicima istog etnosa, i mnogo više od zajedničkih navika i običaja njezinih pripadnika. Riječ je o povezanosti duha koji progovara kroz vjerovanja, običaje i jezik etno-nacionalne skupine. U tome svemiru duhovne nadgradnje prepoznaju se i duhovni vođe koji daju zamah konstituiranju i upravljanju zajednicom, njezinim ciljevima i snovima. Ti vođe mogu se pridružiti izvana kao što je to bio slučaj s hrvatskim svećenicima koji su dolazili u hrvatske iseljeničke sredine s misionarskim zadatkom da skrbe o dušama ili se mogu pojaviti u samoj etno-nacionalnoj skupini među istaknutim intelektualcima i vizionarima. Mogu to biti i političke vođe ili ugledni pripadnici skupine, ali su većinom svećenici lučonoše narodnoga duha. Bez takvih predvodnika, pokretača i vizionara dijaspora kao zajednica subjekata izbačenih u strani svijet ne bi bila moguća.

Na primjeru hrvatskoga iseljeništva rano se pokazala potreba za dušobrižničkom pastvom naroda koji je svoj identitet i pripadanje katoličkoj vjeroispovijesti ponio u strani svijet, no bez poznavanja jezika domaćina nije mogao niti je znao kako bi prakticirao svoje vjerske dužnosti i prakse i kako bi opstao u novom nepoznatom okruženju. Snažan osjećaj vjerske pripadnosti, povezanost sa župnom zajednicom, aktivan sakramentalni život hrvatskom je iseljeniku bio svakodnevni životni okvir u domovini pa je izostanak duhovnih sadržaja osjećao kao veliki nedostatak i prazninu. Svijet sa svojim izazovima i nepoznanicama budio je nesigurnost, nelagodu i strah od nepredvidljivih opasnosti. Još je veći problem bio osjećaj izoliranosti i samoće, pa su depresija i psihičke bolesti pokosili mnoge žrtve.

Među ranim iseljeničkim skupinama koje su mahom činili mladi muškarci sve do pred sami kraj 19. stoljeća nije bilo hrvatskih svećenika. Ti su prvi pioniri bili primorani odustati od prakticiranja vjerskog života ili se priključiti drugim etničkim skupinama u njihovim bogomoljama kako bi se lakše integrirali u novu sredinu.

Katolička crkva u Hrvata rano je uočila taj problem iseljenika, te je s vremenom izgradila mrežu hrvatskih katoličkih župa i misija koje su ubrzo postale središta okupljanja hrvatskoga življa u iseljeništvu. Hrvatski svećenici, osim što su bili duhovnici, odigrali su ključnu ulogu u očuvanju identiteta, jezika i kulture među Hrvatima u inozemstvu te su nosili teret i odgovornost usmjeravanja zajednice spram duhovnih vrednota i ciljeva kao i čuvanja jedinstvenog nacionalnog identiteta i svijesti o pripadnosti hrvatskome narodu.

U domovinu se vraćam u potragu za prošlošću

Sukladno navodima iz mojih ranijih kolumni o iseljeničkim valovima koji su odnosili Hrvate u svijet od 15. stoljeća na ovamo, a osobito od sredine 19. stoljeća i tijekom cijelog 20. stoljeća, u vremenima političkih previranja, gospodarskih kriza i ratnih sukoba, potrebno je reći nešto i o emotivnim krizama i identitetskim dilemama koje su utjecale na […]

Polagali su značajnu pozornost na edukaciju povjerenog im puka o hrvatskoj povijesti i istaknutim osobnostima, o baštini i vjerskim i nacionalnim godovima. Pokretali su različite inicijative, rješavali brojne potrebe i socijalne probleme, organizirali tečajeve jezika, sportske i kulturne udruge i klubove. Iako su skrb o vjerskom životu puka, podjela sakramenata i propovijedanje bili njihova osnovna misija u dijaspori, svećenici su vodili brigu i o materijalnim potrebama svoje pastve. Na poticaj svojih dušobrižnika, Hrvati su u svijetu gradili crkve, velebne i skromne, ovisno o materijalnim mogućnostima zajednice. Otvarale su se nove župe koje su okupljale mnoštvo vjernika svih uzrasta.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, hrvatske iseljeničke zajednice u svijetu bujaju brojnom populacijom i stabilnim organizacijskim razvojem dijaspore. Najbrojnije hrvatske župe osnivane su najprije u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je početkom 20. stoljeća broj tih župa dosegao više od 40. Najstarija župa koju su Hrvati osnovali u svijetu bila je župa Svetoga Nikole u Pittsburghu, koja je cijelo stoljeće služila kao duhovno i društveno središte hrvatske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama. Biskup Strossmayer bio je ponukan brigom o duhovnim potrebama hrvatskoga puka u dalekoj Americi pa je 1894. godine onamo poslao prvog hrvatskog svećenika Dobroslava Božića.

Velečasni Božić osnovao je prvu hrvatsku župu u Pittsburghu, a ubrzo zatim organizirao je i školu. Nažalost, 2013. godine crkva Sv. Nikole srušena je do temelja. Hrvati su tako ostali bez dijela kolektivnog pamćenja na težak život u pensilvanijskim čeličanama, a Zaklada za čuvanje hrvatskoga naslijeđa bez planiranog muzeja hrvatskog useljeništva. Osnutak hrvatskoga Komesarijata Svete Obitelji 1926. godine sa sjedištem u Chicagu, danas Hercegovačka franjevačka kustodija za Sjevernu Ameriku i Kanadu pod jurisdikcijom Hercegovačke franjevačke provincije, bio je prijelomni događaj u povijesti hrvatskih katolika u Americi. Zahvaljujući tome, hrvatski su franjevci uspostavili dobro organiziranu mrežu suradnje unutar novoosnovanih župa, te su osim skrbi o duhovnim potrebama vjernika razvili i druge vidove apostolata, od Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu do izdavačke djelatnosti, od poučavanja i skrbi o mladima do kapelanske službe u bolnicama.

Danas u SAD-u djeluju 32 hrvatske župe i tri misije. Sveukupno, na različitim stranama svijeta, postoji oko 180 hrvatskih katoličkih župa i misija koje brinu o Hrvatima u dijaspori. Ipak, valja napomenuti da se tijekom posljednjeg desetljeća uočava smanjenje broja crkvenih misija i župnih centara pa se u posljednjih pet-šest godina nekoliko župa ugasilo. Samo je jedna nova župa nastala u tome razdoblju i to Hrvatska katolička misija u Irskoj. To je očevidan primjer stvaranja nove dijasporske zajednice oko jednog duhovnog središta u kojemu se okupljaju mlade hrvatske obitelji iz kontingenta nove odselidbe u Irsku.

Razloge ukidanja župnih središta u iseljeništvu treba tražiti u činjenici migriranja ljudi za poslom pod utjecajem tržišnih potreba i egzistencijalne sigurnosti, u depopulaciji među mladim obiteljima, koja je prisutna i u domovini, te u smanjenju broja novih iseljenika, ali i u velikom otpadu vjernika od Crkve pod utjecajem različitih novih ideologija i duhovnih pokreta. Usprkos tome, hrvatske katoličke misije i dalje predstavljaju važna središta očuvanja hrvatskog identiteta i duhovne povezanosti s Katoličkom Crkvom i domovinom.

Hrvatske dijasporske zajednice možemo podijeliti na tri velike formacije: I to su dvi moje šizofrenije. To su dvi osobe

Kad putuješ u ZelanduI u druge svijeta strane,Svuda kaži da si Hrvat,Moj mileni, slatki brajane! Pučki list, Novi Zeland 1903. U prethodnom prilogu pokušala sam približiti čitateljima značenje pojma dijaspora koji je u suvremenoj znanstvenoj literaturi postao nezaobilazan fenomen izučavanja. Još 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća teoretičari društva navodili su da u svijetu postoji […]

Nakon Drugoga svjetskog rata, s povećanjem broja hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama i Europi, počinju se osnivati nove župe i brojni hrvatski katolički centri. Egzodus za poslom u srednju Europu takozvanih gastarbajtera ponukao je Crkvene vlasti u domovini da organiziraju vjerski i društveni život na novim odredištima. Najstarija katolička župa u Europi osnovana je u Münchenu 1948. godine. Danas nosi ime Župa bl. Alojzija Stepinca. Nakon toga nastale su brojne druge hrvatske katoličke misijske zajednice i župe diljem Njemačke i Europe. Posebno važan iskorak u skrbi o hrvatskim katolicima u svijetu osnivanje je Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koje će sljedeće 2026. godine obilježiti 60. obljetnicu djelovanja. Taj Ured koordinira rad svih postojećih župa izvan Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine pod vrlo uspješnim vodstvom velečasnog Tomislava Markića, u trećem mandatu.

U Australiju je tek 1956. stigao prvi hrvatski dušobrižnik, fra Roko Romac. On je i sam bio politički izbjeglica iz Jugoslavije. U Sydneyju ga je već čekala hrvatska zajednica, te se ubrzo organizirao prvi župni odbor. Sam dolazak prvog hrvatskog svećenika bio je od velike važnosti za stabilnost i razvoj tamošnje hrvatske zajednice. ,

U Melbourne je 1961. godine stigao jedan od najupečatljivijih svećenika, fra Josip Kasić. On je pokrenuo brojne projekte i aktivnosti te je uspostavio vjeronaučne i društvene centre, crkveni zbor i subotnje škole hrvatskog jezika za djecu kao i emisije hrvatskog radija. Razvio je značajnu humanitarnu, izdavačku i kulturnu djelatnost, a snimao je i povijesne filmove za YouTube. Uskoro je utemeljio prvi hrvatski katolički centar u naselju Clifton Hill, na atraktivnoj lokaciji u centru Melbournea. Tijekom godina, u Melbourneu su utemeljene još dvije katoličke župe. Gdjegod je bilo Hrvata u gradovima diljem Australije osnivana su nova župna središta koja su služila kao susretišta hrvatskog duhovnog, kulturnog i društvenog života.

U Sydneyu se istaknuo fra Gracijan Biršić u naporima za službeno priznavanje hrvatskog jezika u obrazovanju i javnoj uporabi te je bio jedan od inicijatora i predavača na studiju hrvatskog jezika i književnosti u Školi modernih jezika Sveučilišta Macquarie. Usprkos problemima, izazovima i osobnim krizama pojedinih svećenika, treba istaknuti enorman doprinos koji su Katolička Crkva i njezini službenici dali Hrvatima u dijaspori. Primjera požrtvovnosti, kreativnosti, dobročinstava i duhovne snage brojnih hrvatskih svećenika koji su djelovali u hrvatskoj dijaspori diljem svijeta je mnogo i jedva bi stalo u čitavu jednu biblioteku.

Nisu svi Hrvati u dijaspori bili zadovoljni načinom rada, ponašanjem i arbitriranjem nad vjernicima kod pojedinih duhovnika. Zbog nejasnoća oko uloga koje su pojedini svećenici obavljali u društvenom životu hrvatske dijaspore u Australiji pojavljivale su se od vremena do vremena kritike na njihov račun. Ali za većinu Hrvata, koji su otišli u svijet bilo je važno imati u svojoj sredini osobe koje su služile kao primjer moralnog autoriteta, bili im savjetnici i psihološka podrška. U teškim uvjetima u kojima su iseljenici živjeli, prisutnost duhovnih vođa i svećenika pružala je sigurnost, utjehu i osjećaj povezanosti s domovinom. Ni hrvatskim svećenicima nije bilo lako snalaziti se u uvjetima multikulturalne sredine visokorazvijenog kapitalističkog društva, liberalnih nazora i relativiziranja tradicionalnih moralnih i duhovnih vrijednosti koje su s vremenom utjecale i na pripadnike hrvatske zajednice. To su bile kušnje kojima se nije moglo lako othrvati.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

Iako je po svojoj misiji Katolička Crkva globalna institucija, Hrvatima je bila nepokolebiv potporanj velikog projekta borbe za hrvatsku neovisnost i to je otvoreno i dosljedno propovijedala. To ponajprije treba zahvaliti posvećenim i odanim duhovnim pastirima odvjetcima hrvatskoga naroda koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo na razasutim odredištima svijeta.

Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,
Hrvatska, oj divna majko, zbogom!

Antun Gustav Matoš

Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo je veličanstvenim Thompsonovim koncertima u Zagrebu i Sinju te Svečanim vojnim mimohodom i mimoplovom. To je dan kada s ponosom i emocijama gledamo unatrag na hrabre branitelje koji su žrtvovali svoj život za slobodu domovine i događaje koji su odlučili sudbinu naše zemlje i oslobodili okupirane dijelove Republike Hrvatske.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

No, to je i trenutak kada se okupljamo svi, bez obzira na to gdje živimo, i prisjećamo na snagu zajedništva koje nas veže s našom domovinom, bilo da smo na tlu Hrvatske ili negdje u svijetu. Naši sunarodnjaci diljem svijeta ove su godine slavili na najrazličitije načine – od dirljivih susreta, komemoracija, do poruka punih ponosa i vjere u bolju budućnost.

Primjeri iz Australije i Čilea, koje ću spomenuti, nisu samo individualne priče, već simboli duboke povezanosti dijaspore s domovinom. U Adelaideu je hrvatska zajednica prigodom obilježavanja 30. obljetnice Oluje organizirala komemorativnu večer u Hrvatskom domu. Djeca su pjevala domoljubne pjesme i recitirala domoljubne stihove dok su stariji članovi zajednice dijelili svoja sjećanja na ratne dane i trenutak kada su doznali da je Knin oslobođen od okupatora. I diljem drugih gradova Australije okupljao se hrvatski narod u crkvama, a svečanim misnim slavljima i klubovima na zabavama i proslavama.

Iz Čilea, pak, stiže na španjolskom jeziku poruka na Facebooku od članice udruge Croactivas: “Oluja nije samo podsjetnik na našu povijest, već i prilika da potvrdimo svoju predanost miru, jedinstvu i razvoju Hrvatske kao prosperitetne i raznolike nacije. Neka nas ova prekretnica nadahne da nastavimo zajednički raditi za budućnost u kojoj prevladavaju pravda i međusobno poštovanje. Sretna 30. obljetnica Oluje! Krenimo naprijed, gradeći jaču i ujedinjeniju Hrvatsku”.

U ovoj čestitki osobito je značajna posljednja rečenica: „Krenimo naprijed, gradeći jaču i ujedinjeniju Hrvatsku”. To je poruka koja se nekome možda čini tek lijepo sročena misao, a možda se i pita što te čileanske žene imaju s našom sudbinom. Ta poruka, međutim, odaje snažnu emotivnu vezu naših sunarodnjaka s drugog kraja svijeta s domovinom predaka, a takvih primjera ima na svim stranama svijeta. Oni koji nikad nisu napustili svoju domovinu jednostavno ne razumiju tu ljubav potomaka naših iseljenika spram zemlje u kojoj nikada nisu živjeli. Ovi primjeri podcrtavaju jedno – da je ljubav i pripadnost domovini i dalje snažno prisutna u srcima hrvatskih ljudi, iako su fizički udaljeni od nje. Oni su dokaz da veza s domovinom ne gubi na snazi, i da bez obzira na kilometre, osjećaj pripadnosti i želja za zajedničkim napretkom ostaju neuništive.

Kakvo značenje ima domovina čovjeku kad se i među potomcima iseljenika njeguje tako snažan sentiment spram Hrvatske, iako ona nije njihova prava domovina? Domovinu najčešće zamišljamo kao zemljopisni prostor ispunjen emotivnim sadržajima koji nas vežu za naše porijeklo, bliske osobe, prijatelje i susjede, tradiciju, događaje i dom. To je prostor naših prvih utisaka i doživljaja okoline, upijanja prvih spoznaja o životu, o nama samima, stjecanja prvih struktura odnosa s bližnjima i zajednicom, formiranja naše osobe, jezika, vrijednosnih sudova, prijenosa baštine, kulturnih obrazaca i moralnih vrijednosti.

Hrvatska dijaspora na putu od ushićenja do razočaranja

Padom Berlinskog zida u noći između 9. i 10. studenoga 1989. godine pokazalo se da je sazrelo vrijeme velike promjene na svjetskoj društvenoj i političkoj sceni poznato kao novi svjetski poredak. Komunizam se urušio pred očima suvremenika, a ljudi iza željezne zavjese pohitali su u veliku avanturu života u nadi da ih na drugoj strani […]

Metafora domovine kao majke poznata je u mnogim kulturama. Spomenimo samo često korištenu figuru iz ruske književnosti „Majka Rusija“ ili slučaj Indijaca koji domovinu nazivaju „Bharat Mata“. Francuzi su joj tepali „la Mère-Patrie“. Španjolska je u kolonijalno doba za pripadnike naroda koje je kolonizirala bila la „Madre Patria“ dok su narodi u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva Britaniju smatrali “Majkom” svih naroda pod njezinom krunom. Osim toga što je domovina mnogim narodima bila majka zemlja (motherland), izvorno je ipak predstavljala patrijarhalni princip opstojnosti, hrabrosti, snage što je ostavilo traga u nekim drugim jezicima (patria, ojczyzna, fatherland ili otadžbina), ali je uvijek označavala vezu između čovjeka, njegovih roditelja i fizičkoga mjesta njegova rođenja.

Figura domovine kao majke simbolizira kontinuitet, najdublju emotivnu i fizičku blizinu dvaju bića, prijenos tradicije, jezika, kulture, običaja te u pjesničkoj imaginaciji najsnažnije zamjenjuje pojam domovine u kojoj se njeguju vrline i vrijednosti zajedništva, održivosti, pomaganja, zaštite i baštine. Međutim, ta „majka“ domovina nekima je u različitim situacijama postala maćeha. Nepoznati autor iz Kalifornije javio se pred koju godinu pismom u jedan hrvatski časopis navodeći da on Hrvatsku doživljava kao zlu maćehu jer mu je sve oduzela i potjerala ga pa joj to ne može oprostiti. Drugi Hrvat rođen u Australiji ispričao mi je kako mu je otac bio toliko razočaran time što je morao otići iz domovine zbog teške ekonomske situacije da je odlučio nikada više zakoračiti na hrvatsko tlo, a isto je zahtijevao od svoga sina.

Nijedna domovina nije savršena, ni u jednoj ne teče med i mlijeko za svakoga. I oni koji su cijeli životni vijek proživjeli negdje u tuđini, bez obziran na to što su domovini imali štošta zamjeriti, u nekom času priželjkuju povratak pa barem samo da budu sahranjeni uz svoje pretke i rođake. U jednoj televizijskoj emisiji povratnik iz Australije izjavio je da je cijeli život silno patio za svojim selom, prijateljima i susjedima. U žudnji je prolazilo vrijeme i na kraju se vratio kući. Drugi, pak, poručuje svome sinu u domovini: „Iako ti nije uspelo me povratiti živa, bar neka bude mrtva. I svojom rukom da bi me ukopa s mojim roditeljima u mojem lipom mistu…i još lipšoj zemlji mojoj Hrvackoj”.

Simone Weil u djelu Ukorijenjenost (1949.) ističe da svaki član društva ima moralna dužnost spram domovine. Domovina ne mora biti idealno mjesto za život, ali od svakoga s pravom očekuje njegov doprinos cjelokupnom napretku zajednice, empatičnost, odricanje i nastojanje za opće dobro, pogotovo ako ga je ta zajednica “postavila na noge”, školovala, dala mu kruh. Domoljublje je osjećaj bliskosti, odanosti i obaveze spram domovine. Taj odnos spram domovine ima takve razmjere da je žrtvovanje života za njezinu obranu samo po sebi razumljiv čin: “Ako domovinu ne želimo braniti, ništa osim domovine nećemo izgubiti, ali izgubimo li domovinu, to će biti neprocjenjiv gubitak, jer je obveza spram domovine neupitna”.

Hrvatske dijasporske zajednice možemo podijeliti na tri velike formacije: I to su dvi moje šizofrenije. To su dvi osobe

Kad putuješ u ZelanduI u druge svijeta strane,Svuda kaži da si Hrvat,Moj mileni, slatki brajane! Pučki list, Novi Zeland 1903. U prethodnom prilogu pokušala sam približiti čitateljima značenje pojma dijaspora koji je u suvremenoj znanstvenoj literaturi postao nezaobilazan fenomen izučavanja. Još 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća teoretičari društva navodili su da u svijetu postoji […]

Potrebu za domovinom najčešće počinjemo shvaćati kada je izgubimo. Tada se susretnemo s neugodnim iskustvom stranca. Bez obzira na to što je svijet postao globalno selo, a putovanja dostupna bez većih napora i troška, i nomadski način života sve prisutniji, naša glad za sigurnošću, toplinom poznatoga, spontanošću ophođenja na materinskom jeziku, uspomenama iz djetinjstva ničim se ne daju nadomjestiti. Zahvaljujući sposobnosti ljudskih bića da se prilagode novim životnim uvjetima, kulturama i običajima ti se negativni osjećaji s vremenom prevladaju i ljudi počinju graditi novi dom u novom okruženju. Kad zavirite u te domove većinom otkrivate niz detalja, slika, artefakata koji ispunjaju prostor novog ambijenta duhom stare domovine.

Djevojka rođena u Boliviji ispričala mi je kako njezina obiteljska kuća u La Pazu odiše drugačijim životom od kuća njezinih susjeda, kako vanjskom formom tako i unutarnjim prostorom. Zemljopisna karta hrvatske resila je zid njezine kuće, a mirisi iz kuhinje vabili su je hrvatskim receptima.

Pojam domovine često je povezan s državom i nacijom. Pripadnici iste nacije su svi građani jedne države, što čini njihov politički identitet, iako mogu pripadati različitim etničkim skupinama i većinskom narodu te države. Identitet koji baštinimo kao pripadnici hrvatskog naroda i kulturno nasljeđe manjina koje s nama žive pod istim krovom predstavljaju blago koje nam je povjereno na čuvanje. To je nasljedstvo po kojemu se razlikujemo od drugih, a koje se ne otuđuje niti odbacuje, već je najbolje sačuvano u jeziku, religiji i kulturi. Smijemo li dopustiti da se zbog naše nebrige i uspavane savjesti, zbog nesposobnih i neodgovornih čimbenika u vlasti to blago rastepe? Da sutra, kao narod više ne prepoznamo vlastitu domovinu, da se svedemo na manjinu u vlastitoj kući? A takva opasnost postoji. Svi to dobro znamo. Zato treba učiti iz vlastite povijesti koja će nam otvoriti oči za budućnost.

Isticanju nacionalnog identiteta često se, kod neupućenih, lijepi etiketa jednoumnog nacionalizma. Međutim, patriotizam ili nacionalizam pozitivnog predznaka nije nikakvo zlo, već je okvir za stabilan razvoj svakog zdravog demokratskog društva. Takav nacionalizam ili patriotizam podrazumijeva građanstvo koje temelji svoje djelovanje na principima poštivanja manjina, uz garancije za punu slobodu i razvoj njihovih posebnosti, dok od manjina očekuju poštivanje prava većinskog naroda na punu samorealizaciju, poštivanje njezinih ideala i vrijednosti i podršku zajedničkom napretku. Prosvijećeni nacionalizam, odnosno „ustavni patriotizam“, ono je što bi svaki lojalan građanin trebao gajiti, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripada. Nažalost, u Hrvatskoj to još uvijek nije jasno, pa je pozdrav „Za dom spremni“ i dalje kamen smutnje umjesto poticaj na istinsko domoljublje i odgovornost spram naroda i domovine. S tim pozdravom na usnama ginuli su hrvatski branitelji.

Zaključimo s porukom čileanske Hrvatice s početka teksta: „Oluja nije samo podsjetnik na našu povijest, već i prilika da potvrdimo svoju predanost miru, jedinstvu i razvoju Hrvatske kao prosperitetne i raznolike nacije”.

U domovinu se vraćam u potragu za prošlošću

Sukladno navodima iz mojih ranijih kolumni o iseljeničkim valovima koji su odnosili Hrvate u svijet od 15. stoljeća na ovamo, a osobito od sredine 19. stoljeća i tijekom cijelog 20. stoljeća, u vremenima političkih previranja, gospodarskih kriza i ratnih sukoba, potrebno je reći nešto i o emotivnim krizama i identitetskim dilemama koje su utjecale na […]

Da bismo ostvarili te vrijednosti i opstali na ovom prelijepom hrvatskom tlu, važno je da se i vi, drage Hrvatice i Hrvati, počnete vraćati u domovinu, baš kao što su se u nedavnoj prošlosti Irci vratili na svoja ognjišta. Vratite se, kako bismo snagom zajedništva, ostvarili projekt prosperitetne i ponosne domovine.

U domovinu se vraćam u potragu za prošlošću

Sukladno navodima iz mojih ranijih kolumni o iseljeničkim valovima koji su odnosili Hrvate u svijet od 15. stoljeća na ovamo, a osobito od sredine 19. stoljeća i tijekom cijelog 20. stoljeća, u vremenima političkih previranja, gospodarskih kriza i ratnih sukoba, potrebno je reći nešto i o emotivnim krizama i identitetskim dilemama koje su utjecale na […]

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je to energija koja izbija iz Markovih stihova i pjesama? Osim vrhunskog glazbeno-scenskog spektakla, Thompson očito nudi mnogo više. Njegov repertoar je spleten od domoljubnih i vjerskih, a samim time i političkih poruka, koje tiha većina naroda, koja nema pozornice ni glasnogovornika u medijima i politici, doživljava kao svoj kredo.

Sadržaj Thompsonovih pjesama nadomješta propuštene satove povijesti cijelih naraštaja koje je odbacila jugoslavenska politička inkvizicija, a hrvatski obrazovni sustav u vlastitoj državi zanemario. Onima koji ne znaju što je bilo, bilo je lako podmetnuti dijabolične falsifikate povijesti kao istinu, a hrvatski narod prikazivati kao zločinački. Thompsonove teme iz hrvatske povijesti oživljene u pjesmama donose pred slušatelje vrijednosti obitelji, vjere i ljubavi spram domovine koje su usprkos svim izazovima, patnjama i stradanjima mnogih naraštaja opstale u hrvatskome biću u domovini i iseljeništvu i žive među nama jednako kao i među onima koji su sanjali svoj dom iz tuđine.

U publici je bilo ljudi koji su došli iz Bosne i Hercegovine i drugih susjednih i europskih zemljama, pa i iz udaljenih krajeva svijeta do Zagreba na mega koncert kakav još nikad nije održan u Hrvatskoj, a niti drugdje u svijetu. I vjerojatno ne bih ove retke napisala niti bih Thompsona spominjala da mi, među brojnim porukama, pohvalama na ovom velebnom događaju, ali i kritikama i blaćenjima njegovih organizatora i sudionika punih mržnje i neistina, nije zapela za oko poruka izvjesnog ”starog penzića“ koji je kao reakciju na sjajan uspjeh koncerta na jednom mrežnom portalu u podrugljivom tonu napisao: ”Sva sreća pa se većina ʼdomoljubaʼ vratila u Njemačku, Austriju, Švedsku, Ameriku, Australiju prati gu… ostarjelim stanovnicima“.

Na prvi pogled to je samo doskočica koja bi nam trebala sugerirati otkuda dolazi najviše publike Marka Perkovića Thompsona prema mišljenju spomenutog penzića. Međutim, ta zlurada primjedba sadrži još nešto ‒ autor njome izražava odbojnost, nepoštovanje i ruganje našim sunarodnjacima u dijaspori prikazujući ih kao ljude s margine društva u zemljama prihvata. Da je to izolirani slučaj jednog ojađenog mrzitelja glazbene zvijezde Markove, nikoga ne bi trebalo osobito zabrinuti, ali upravo na ovaj način u nekim domaćim krugovima, opsjednutim mrziteljima svega hrvatskoga, s prijezirom i porugom govori se o našim iseljenicima.

Hrvatska dijaspora na putu od ushićenja do razočaranja

Padom Berlinskog zida u noći između 9. i 10. studenoga 1989. godine pokazalo se da je sazrelo vrijeme velike promjene na svjetskoj društvenoj i političkoj sceni poznato kao novi svjetski poredak. Komunizam se urušio pred očima suvremenika, a ljudi iza željezne zavjese pohitali su u veliku avanturu života u nadi da ih na drugoj strani […]

Takav pristup može se čuti među onima koji još uvijek iseljenike doživljavaju kao opasan, neškolovan, problematičan soj ljudi – kockoglave, ognjištare, indoktrinirane ustašoidne nacionaliste i fašiste, potencijalne ubojice i zločince ‒ elemente kojih se bivša jugoslavenska komunistička kamarila rješavala izbacujući ih na vjetrometinu europskog tržišta rada i u daleka odredišta svijeta da se više nikada ne vrate svojim kućama.

Posebno je takav odnos spram hrvatske dijaspore došao do izražaja u valovima odselidbe neposredno nakon Drugog svjetskog rata, pa krajem 60-ih i početkom 70-ih godina u doba Hrvatskog proljeća, ali i u 90-ima kada je izvršena srbočetnička agresija na Hrvatsku. Nažalost, ni proteklih 30 godina od proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, a posebno nakon pristupanja Hrvatske u članstvo Europske unije, nepovjerenje spram iseljenika nije jenjalo, iseljavanje naroda nije prestalo, a pražnjenje cijelih regija nastavilo se još većom žestinom. Oni koji su zamijenili crvenu zvijezdu hrvatskim grbom preko noći su se ubacili na položaje u novoj administraciji ili su postali poduzetnici i mešetari preuzimanjem tuđeg mukom stečenoga rada. Njima hrvatski iseljenici sa svojim iskustvom i ulaganjima nisu bili poželjni. Ipak, pomoć i financijske doznake koje su stizale izvana nisu im bili mrski kao što ni današnjim političkim elitama nije mrska činjenica što se od iseljeničkih doznaka u proračun Republike Hrvatske slijeva preko 6 milijardi eura godišnje ‒ dakle, čak 7,34 posto hrvatskog BDP-a po posljednjim pokazateljima.

Kad se već mnogi pitaju zašto se taj narod ne vraća u domovinu, možda odgovor leži i u takvim sramotnim i ponižavajućim porukama kakvu je objavio izvjesni penzić, a one se očituju u verbalnom, ali i neverbalnom obliku komunikacije s hrvatskim iseljenicima ponajviše u formi prepreka i kompliciranih procedura koje provodi državna administracija kao i u bahatosti i sporosti pri rješavanju predmeta pojedinih nadležnih službenika u institucijama. I dok predstavnici nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj uživaju više prava nego u bilo kojoj europskoj zemlji, jer su ne samo kulturne zajednice, već i politički subjekti, velikom broju hrvatskih iseljenika s domovnicom onemogućen je pristup glasovanju na izborima, a od tri saborska zastupnika iz 11. Izborne jedinice samo je jedan iz dijaspore (ostalih dvoje su iz BiH). Takvo stanje vjerojatno odgovara većini u vlasti i oporbi s obzirom na to da drugačije nije moguće objasniti nezainteresiranost političkih ”elita“ za stvaranje pravednih uvjeta i prikladnih programa povratka naših sunarodnjaka iz inozemstva.

Zato ne čudi ni to da se neki na ljevici zgražaju nad našim iskazivanjem pijeteta spram žrtve pokojnog Zvonka Bušića, radikalnog političkog aktivista u borbi za slobodnu hrvatsku državu, osuđenika na doživotni zatvor zbog ”nenamjerno prouzročenih povreda drugih osoba“, a mudro šute o zločinima koje je Udba obavljala po svijetu u nastojanju da onemogući ostvarenje stoljetne želje hrvatskog naroda za neovisnošću uhodeći, vrbujući i optužujući brojne naše sunarodnjake i likvidirajući više od 70 hrvatskih političkih emigranata. Danas njezini duhovni sljednici, pritajeni simpatizeri egzekutora, otvoreno izjavljuju da žale što nije bilo više zločina. Srećom, oni više ne mogu progoniti iseljenike i slati ubojice za hrvatskim domoljubima kao što su to njihovi preci činili, ali mogu i šalju pisma europskim birokratima, tužakaju Hrvatsku u europskim medijima i putem svojih političkih veza među stranim istomišljenicima šire laži i čitavom narodu prišivaju etiketu ustašoidnosti.

Hrvatske dijasporske zajednice možemo podijeliti na tri velike formacije: I to su dvi moje šizofrenije. To su dvi osobe

Kad putuješ u ZelanduI u druge svijeta strane,Svuda kaži da si Hrvat,Moj mileni, slatki brajane! Pučki list, Novi Zeland 1903. U prethodnom prilogu pokušala sam približiti čitateljima značenje pojma dijaspora koji je u suvremenoj znanstvenoj literaturi postao nezaobilazan fenomen izučavanja. Još 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća teoretičari društva navodili su da u svijetu postoji […]

Prepredenjacima koji su odbacili svoje komunističko ruho da bi ga zamijenili hrvatskom trobojnicom u vrijeme stvaranja hrvatske države i njezina međunarodnog priznanja domoljublje ništa ne predstavlja. Oni bi ga rado iščupali iz duše naroda. Za njih je to opasno ideološko skretanje, povratak na ustaštvo, pokušaj revizije povijesti čega se osobito pribojavaju, a onda je tu još i Katolička crkva koja im dodatno mrsi račune čuvajući moralni integritet pučanstva. Trude se i vjeruju da je nova ideološka matrica s moralno degeneriranog zapada uspjela načeti te vrijednosti i svim silama nastoje oboriti osjećaj ponosa i dostojanstva hrvatskoga puka, ali se opetovano pokazuje da duboko u duši nije ta vjera, nada i milost razorena, da još nisu i da im neće biti lako u svojem bolesnom naumu uspjeti.

Danas kad je Hrvatska konačno međunarodno priznata država brojni iseljenici vjerojatno bi se vratili kad bi znali da je hrvatsko društvo svoju katarzu proživjelo, da su zablude i laži prošlosti odbačene, a ideološke komunističke floskule razotkrivene, da je jugonostalgični sentiment sveden na marginu i da mogu slobodno živjeti svoje domoljublje, da ga se ne moraju stidjeti. Njima je u prošlosti bila domovina oteta, a drugi su je prigrabili za sebe, iako je niti vole niti su je istinski željeli. Velika većina običnoga puka bila je i još uvijek je pasivna uspavana masa koja nikad nije osvojila javni prostor niti je itko išta pita. Narodu i hrvatskoj dijaspori preostaju tek sportska događanja i takvi koncerti u kojima se prepuštaju svojim domoljubnim emocijama i nakratko oslobađaju za otvoreno iskazivanje svoga mišljenja i osjećaja što dugoročno gledano ne donosi osobita ploda.

U knjizi Long distance Nationalism: Diasporas, Homelands and Identities (1999) slovenski sociolog Zlatko Skrbiš analizirao je dvije skupine iseljenika ‒ Slovence i Hrvate na temu “nacionalizma na daljinu”. Njegovo istraživanje je pokazalo da su Hrvati daleko snažnije od Slovenaca gajili nacionalni osjećaj, no tome ne nalazi konkretnoga odgovora. Osobno smatram da je to rezultat povijesno-političkih činjenica. Naime, Slovenci su prvi put ostvarili neki oblik državnosti početkom 20. stoljeća, kad je 1918. godine osnovana Država Srba, Hrvata i Slovenaca, dok je hrvatski nacionalizam svoj korijen našao duboko u povijesti, u činu pape Ivana VIII. kojim blagoslivlje kneza Branimira, njegov narod i državu (7. lipnja 879.) pa se to smatra prvim međunarodnim priznanjem hrvatske države. Hrvatska dijaspora se bezrezervno zalagala za punu samostalnost i neovisnost domovine ukorijenjenu u kontinuitetu državnosti od 9. stoljeća do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Da nije postojala ta energija i volja koja se hranila snovima i planovima o slobodnoj Hrvatskoj mnoga desetljeća prije stvaranja uvjeta za oslobođenje Hrvatske, ne samo da ne bi bilo dijaspore kao formacije nego ne bi niti bilo hrvatske države.

I budimo jasni: „Nasuprot jednoumnog nacionalizma koji je doživio svoj povijesni poraz, postoji nacionalizam/patriotizam pozitivnog predznaka, koji ne samo da nije zloćudna tvorevina nego je i okvir za stabilan razvoj cjelokupnog suvremenog demokratskog društva. To je nacionalizam/patriotizam koji podrazumijeva građanstvo utemeljeno na principima punog respektiranja manjina uz garantiranje pune slobode kreativnog razvoja njihove posebitosti i reproduktivne moći dok od manjina očekuje poštivanje prava većinskog naroda na punu samorealizaciju. Takav prosvijećeni nacionalizam/domoljublje ili ”ustavni patriotizam“ dio je obveznog političkog programa post-moderne nacije/države“ (T. Tarle prema C. Colhoun, 2023) i svekolike skrbi o općoj dobrobiti.

U odselidbi iz Hrvatske još uvijek su u daleko većem broju naši sunarodnjaci, a u doselidbi – stranci

U krugu znanstvenika koji se bave istraživanjem hrvatskog iseljeništva, temom koja je sve popularnija posljednjih 20-30 godina, često se ističe potreba da se na državnoj razini bez odlaganja pokrenu ozbiljne inicijative za povratak Hrvata iz dijaspore. To osobito dolazi do izražaja u aktualnoj situaciji, jer je Hrvatska preko noći postala zemlja useljavanja, a njezin geografski […]

Ovime upućujem zahvalu cjelokupnoj hrvatskoj dijaspori za pomoć i potporu koju je nesebično pružala hrvatskome narodu u domovini u borbi za samostalnost i slobodu uz poziv hrvatskim iseljenicima da se vrate u domovinu. Bez vas i vašega iskustva i ustrajnosti, u uvjetima velikog pritiska jugonostalgičnih elemenata i globalista, ništa još nije dovršeno, a vaše domoljublje i odvažnost koju ste stekli u slobodnome svijetu potrebni su nam da gradimo bolju Hrvatsku i do kraja raskrinkamo mitove nataložene u hrvatskoj povijesti, jer samo oni koji znaju što je bilo u prošlosti bit će lučonoše njezine prosperitetne budućnosti.