Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva na hrvatskom i španjolskom jeziku.

Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u […]

Hrvati koji su doselili u Argentinu krajem 19. i početkom 20. stoljeća bili su prvenstveno ekonomski emigranti, većinom iz Dalmacije. Među njima našao se manji broj onih koji su bili školovani ljudi i pokretači različitih društvenih i kulturnih aktivnosti, publicistike i književnosti. Prvi pravi intelektualac pojavio se već u 18. stoljeću. Bio je to Nikola Plantić, isusovac, hrvatski sveučilišni profesor i filozofski pisac postavljen za poglavara isusovačkog kolegija u Buenos Airesu (1748. – 1768.) gdje je proveo 20 godina života. Nakon Plantića, jedan od najagilnijih intelektualaca koji već 1880. godine stiže u Argentinu bio je Serafin Livačić iz Milne na Braču. Kao povjesničar, publicist i plodan autor dokazao se u argentinskim kulturnim krugovima i s vremenom postao upravitelj knjižnice Museo Mitre u Buenos Airesu. Objavio je više knjiga na španjolskom jeziku o argentinskoj povijesti, uključujući djela o Inkama te povijest grada Buenos Airesa. Drugo, ne manje značajno, ime bio je Mateo Carević koji se posvetio pisanju o životu hrvatskih iseljenika u provinciji Santa Fe, početkom 20. stoljeća i objavio knjigu pod naslovom Argentina (1930., Zagreb). Osim Carevića i svećenik Krunoslav Janda kao i Božo Banac objavili su knjige s istim naslovom donoseći na hrvatskom jeziku detaljne informacije o zemlji koja je mnogim Hrvatima postala novi dom.

Kada je 1931. u Buenos Airesu osnovano društvo “Hrvatski domobran”, između ostalih aktivnosti, počelo je tiskati i istoimeni tjednik. Taj je list izlazio punih 13 godina i bio je glavno glasilo za hrvatske autore i intelektualce u to vrijeme. Na njegovim stranicama, u glasilu pod nazivom “Domovina” te u drugim ranim listovima sačuvana je većina književnih priloga, pjesama i kronika iz života hrvatske zajednice. Ipak, bilo je vrlo malo tekstova od većega umjetničkog značaja. Postojale su i druge publikacije koje su okupljale pismene iseljenike, poput onih u Rosariju i Santa Feu, a sadržaji tih tekstova bili su prvenstveno informativnog i kroničarskog karaktera.

Hrvatski pisci koji su stigli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata mogli su se osvjedočiti o postojanju razvijene etničke zajednice s dugom tradicijom novinstva i kulturnih društava koju su gradile generacije njihovih prethodnika. To su međutim, bila dva različita svijeta s posve drugim iskustvima i razlozima odselidbe iz domovine. Novoj generaciji, uglavnom političkih, emigranata ideja o slobodnoj Hrvatskoj i mogućnosti povratka bila je osnovni cilj i svrha izbjegličkog iskustva. Značajan iskorak na planu publicistike u vrijednosnom smislu dogodit će se već u prvim godinama nakon 2. svjetskog rata zahvaljujući brojnim hrvatskim intelektualcima, koji su potražili utočište na južnoameričkom tlu.

Jezgru okupljanja hrvatske inteligencije u Argentini činili su Vinko Nikolić i Antun Bonifačić, dvojica uglednih književnika koji su u domovini prije rata već bili afirmirani kulturni djelatnici i pisci. Obojica su bili zaslužni za pokretanje časopisa Hrvatska revija koja je ubrzo postala središnja platforma hrvatskih mislilaca i umjetničke elite u egzilu te se s vremenom povezala i s disidentima u domovini, i postala najvažnije glasilo hrvatske emigracije. Prvi broj Hrvatske revije izlazi 1951. godine, a potpisuju ga Antun Bonifačić do odlaska iz Brazila u SAD i Vinko Nikolić, punih 40 godina, do povratka u Hrvatsku, 1991. godine. Do svibnja 1966. izlazila je Revija u Buenos Airesu, zatim Nikolić uredništvo seli u Francusku, no ne zadugo, jer je pod pritiscima jugoslavenske tajne službe odande protjeran pa odlazi u Barcelonu (1968.). Tamo će se zadržati do političkih promjena u Hrvatskoj 1990. godine kada se Hrvatska revija konačno vraća u krilo Matice hrvatske u Zagrebu.Više hrvatskih intelektualaca u domovini pod pseudonimom ili anonimno objavljivali su u Reviji svoje priloge. Time je pružala uvid iseljeništvu o aktualnim društvenim i kulturnim događanjima u domovini i pridonosila razumijevanju političkih prilika u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Hrvatska revija bila je i prozor za umjetničke i književne kreacije, prozu, esejistiku i poeziju hrvatskih pisaca u izbjeglištvu i dijaspori. Na stranicama Revije objavljivali su svoje tekstove enciklopedist Pavao Tijan, povjesničar, diplomat, publicist i prevoditelj Bogdan Radica, glavni urednik lista Borba i negdašnji član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije Ante Ciliga, politički emigrant i pisac Ivo Rojnica, bivši Intendant HNK i esejist Dušan Žanko, književnici Branko Kadić i Zdravko Sančević te pjesnik Boris Maruna, a uz njih i brojni drugi autori. Tijekom 40 godina izlaženja Revija je stekla više od 600 suradnika, autora svih provenijencija. Važno je istaknuti da je bila izvanstranačko glasilo, ali i otvorena za kritičke prosudbe komunističkih vlasti i njezinih progona slobodoumnih ljudi.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

Posebno vrijedan korpus tekstova koji je Nikolićeva Revija sačuvala Hrvatskoj donosi preglednu sliku razdoblja velikog egzodusa hrvatske inteligencije koja je stvarala u egzilu. Nikolićeva i Bonifačićeva Hrvatska revija bila je svojevrsni nastavak Matičine Hrvatske revije pokrenute 1928. godine, a ugašene krajem rata, ali je dobila puno značajniju ulogu od one iz ranog perioda u domovini jer je pratila sudbinu izbjegloga naroda i njegov san o povratku u domovinu. Među najuglednijim emigrantima koji su u Hrvatskoj reviji objavljivali svoje priloge, osim već spomenutih, bili su Rajmund Kupareo, estetičar, pjesnik i pisac; franjevac Lucijan Kordić, pjesnik; Vinko Grubišić, Književnik i jezikoslovac; Nada Kesterčanek, pjesnikinja; Tihomil Radja, glasoviti publicist i povjesničar; Filip Lukas, ekonomist i književni kritičar, jedan od ključnih suradnika i organizatora Revijinih simpozija, geograf i bivši predsjednik Matice hrvatske; Ivan Meštrović, kipar; Franjo Nevistić, pravnik i publicist; Ernest Bauer, povjesničar i publicist; Kvirin Vasilj, filozof i teolog; Jure Petričević, agronom i političar; Jakša Kušan, novinar, publicist i nakladnik; Ivo Korsky, pjesnik i politički esejist i političar; Gojko Borić, novinar, publicist i prevoditelj; Branko Salaj, makroekonomist i politolog; Pero Tutavac Bilić, hrvatski publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac, zaslužan za promidžbu hrvatske kulture i jezika u Argentini i Vilim Cecelja, svećenik, čuvar sjećanja na bleiburško stradanje hrvatskoga naroda. Navedena imena s dugačke liste popisanih suradnika svjedoče o velikom gubitku hrvatske inteligencije za Hrvatsku koju su Jugoslavenke vlasti pokušale ušutkati i uništiti.

Stoga je časopis Hrvatska revija osobito zaslužan „most između domovine i emigracije“ i čuvar hrvatskog kulturnog kontinuiteta u uvjetima političke zabrane djelovanja najobrazovanijih pripadnika hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijekom godina izbjeglištva, Hrvatska revija nije bila samo časopis, već platforma s koje je kroz političke i kulturne teme i simpozije nastojala oblikovati viziju slobodne Hrvatske. Autori su obrađivali širok spektar pitanja, od čisto književnih do strogo političkih. Hrvatska državnost i sloboda bila je središnja preokupacija njezinih urednika i suradnika kroz kritiku jugoslavenskog komunističkog poretka. Poseban naglasak stavljen je na Blajburšku tragediju i „Križni put“, teme koje su u domovini bile strogo zabranjivane. Velika pozornost polagala se i na čuvanje hrvatskog jezika, književnosti i umjetnosti u egzilu kao zalog za budućnost naroda u slobodi. Političke analize, osobito događanja iz sedamdesetih godina buđenjem Hrvatskog proljeća i podrška reformskim strujanjima u domovini sačuvani su u Reviji kao dokumenti vremena. Hrvatska revija objavljivala je i članke iz područja etike te o ulozi Katoličke crkve u hrvatskom narodu, a posebice o progonu i montiranom procesu bl. kardinalu Alojziju Stepincu i njegovu tamnovanju u komunističkoj kaznionici u Lepoglavi, a potom i u kućnom pritvoru do smrti.

Hrvatska revija je bila i pokretač dvaju simpozija ključnih za okupljanje intelektualaca i dogovaranje zajedničkih strategija djelovanja. I. Simpozij (Grandvillard, Švicarska, 1968.) bio je posvećen temi „Hrvatska danas i sutra“, a okupio je elitu emigracije kako bi raspravljali o budućnosti nacije i angažmanu mladih u stvaranju društvenih i političkih promjena. Među inim predavačima bio je i predstavnik domovine čije ime nije objavljeno. II. Simpozij organiziran je u Luzernu (1971.). Tema toga Simpozija bila je „Hrvatski razgovori o slobodi“. Održan je u jeku Hrvatskog proljeća, a usredotočio se na pravo naroda na samoodređenje i slobodu stvaralaštva. Nakon ovih simpozija organizirani su novi skupovi nakon povratka Revije u domovinu. Organizaciju dvaju europskih simpozija predvodili su Vinko Nikolić i Tihomil Radja, stvarajući „intelektualni parlament“ u egzilu.

Za profesora Nikolića je povratak časopisa u okrilje Matice hrvatske 1991. godine bio kruna njegova životne misije. Bio je pjesnik i publicist inspiriran gubitkom domovine (zbirke Lirika grude, Izgubljena domovina) komunističkom političkom represijom nad hrvatskim narodom, osobito progonom bl. Alojzija Stepinca, i stradanjima Hrvata na Bleiburgu. U domovinu se vraća nakon demokratskih promjena 1991. godine i umire u rodnom Šibeniku ostavivši neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda. I nakon njegove smrti Hrvatska revija nastavlja svoju misiju u Matici hrvatskoj. Činjenica da Revija i dalje redovito izlazi kao tromjesečnik u slobodnoj Hrvatskoj za njega bi bila dokaz njezine povijesne pobjede. Dok je njegova emigrantska publikacija bila borbeno sredstvo za očuvanje identiteta pod jugoslavenskim političkim terorom, današnja je Revija posvećena akademskim i kulturološkim sadržajima i prilagođena novim društvenim i političkim prilikama te je zadržala visoku razinu obrade tema iz povijesti, umjetnosti i društva.

Ipak, Nikolić bi vjerojatno primijetio manjak nekadašnje „strasti“ i političke oštrine koju je diktirala sudbina izbjeglištva. Kao vizionar koji je širio hrvatsku riječ po cijelome svijetu, sigurno bi pozdravio što je časopis sada dostupan na virtualnom mrežištu, jer to omogućuje povezanost s iseljeništvom koju je on desetljećima održavao pismima i tiskanim svescima. Pretpostavljam da bi svojoj Reviji poželio malo više „emigrantskog žara“ u obrani nacionalnih interesa koji je obilježio njezine najteže godine. Iako je prijelaz iz „borbenog sredstva“ u emigraciji u „akademski glasnik“ u domovini prirodna evolucija časopisa koji je ispunio svoju primarnu političku svrhu – opstanak ideje slobodne države, vjerojatno bi Nikolić bio oštar kritičar činjenice da danas, u vlastitoj državi, moramo donositi zakone kako bismo zaštitili jezik od potiskivanja, dok bi miješanje kulturnih matrica i nove migracije vjerojatno tretirao kao novi test za čvrstoću hrvatskog identiteta – onaj koji se ne prolazi pasivnošću, već aktivnim njegovanjem vlastite kulture. Njegov „emigrantski žar“ najviše bi došao do izražaja kod novog iseljavanja mladih. Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom, pa bi mu današnji dobrovoljni odlazak mladih ljudi vjerojatno bio najbolniji poraz ideje o „slobodnoj Hrvatskoj“ za koju se desetljećima borio.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Desetak godina nakon izlaska prvog broja Hrvatske revije skupina hrvatskih intelektualaca osnovala je u Buenos Airesu (1960) časopis Studia Croatica, na španjolskom jeziku. Glavni cilj bio je informirati hispanski svijet (intelektualce, političare i javnost) o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku i pravu na neovisnost u vrijeme kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Riječ je o visokokvalitetnom časopisu koji je 2025. obilježio 65 godina postojanja. Uz Nikolićevu Reviju smatra se jednim od najvažnijih glasila hrvatske dijaspore. Prvi urednici bili su Ivo Bogdan i Ante Oršanić. Ivo Bogdan ubijen je u atentatu 1971. godine pa ga zamjenjuje Franjo Nevistić. Nakon njegove smrti, uredništvo je preuzeo Radovan Latković, a od 1994. do danas je glavni urednik Joza Vrljičak (posljednje vrijeme uz Adrianu Smajić). Časopis Studia Croatica moderniziran je i dostupan u digitalnom obliku te je najveći hrvatski web portal u cijeloj hrvatskoj dijaspori sa oko 6500 stranica tekstova. Upravo je ova publikacija bila ključna platforma za autore koji su pisali na španjolskom, a obrađivali hrvatske teme, čime je izravno pripremila teren za formiranje termina „Hispanistika Croatica“ koji je prva upotrijebila Željka Lovrenčić u svojoj doktorskoj disertaciji 2011. godine. Tim terminom i službeno se uvodi književnost autora hrvatskih korijena na španjolskom jeziku u korpus hrvatske književne baštine.

I Studia Croatica je kroz desetljeća okupila najistaknutije intelektualce hrvatske dijaspore i obradila ključna pitanja hrvatskog identiteta tiskana na španjolskom jeziku.

Na stranicama časopisa objavljivali su velikani poput Ivana Meštrovića, Viktora Vide, Bogdana Radice, Vinka Nikolića, te povjesničari poput Ernesta Bauera i umjetnici poput Kristiana Krekovića i Joze Kljakovića. Među autorima se pojavljuje i ime Franje Tuđmana. Sadržaj Studie Croatice uvijek je bio usmjeren na informiranje hispanskog svijeta o „hrvatskom pitanju“ kroz znanstveni i publicistički pristup povijesti i politici, tezama o pravu naroda na samoodređenje i borbi protiv dezinformacija o Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji. Drugi važan segment sačinjavali su eseji o hrvatskoj književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi, a što se tiče pitanja dijaspore, objavljivali su se prilozi o pitanjima selilaštva i hrvatskog identiteta te očuvanja nacionalne svijesti među potomcima iseljenika koji više ne govore hrvatski. Studia Croatica je aktivno pratila proces međunarodnog priznanja RH devedesetih godina.

Među potomcima Hrvata u razdoblju između Drugog svjetskog rata i raspada Jugoslavije nije bilo značajnijih književnika. Zato navodim samo tri primjera: hrvatsko-argentinsku književnicu Dunju Ožanić (1944. – 2007.) čiji roman Guenechen je prevela Ariana Švigir te je objavljen u Zagrebu 2006. godine (Mozaik knjiga) te političara, ekonomista i pisca Javiera Gerardo Mileia, sadašnjeg predsjednika Argentine, s majčine strane iz obitelji Lucich, talijansko-hrvatskog podrijetla. Najznačajnije ime hrvatskih korijena na književnoj sceni Argentine je Carmen Verlichak (Karmen Vrljičak) književnica i novinarka, rođena u Madridu, a odrasla u Argentini. Školovala se u Buenos Airesu. Bila je sveučilišna profesorica, nositeljica je ugledne nagrade Academic institucije „Museo General“ iz Belgrana. Suradnica je brojnih časopisa i novina u Argentini i Hrvatskoj (La Nación iz Buenos Airesa, zagrebački Vjesnik i dr.). Argentinskoj publici predstavila se prvi put 1962. godine knjigom Mujeres de la imagen. Objavila je desetak knjiga na španjolskom jeziku, od kojih su neke prevedene na hrvatski.

Najčešće istražuje sudbinu hrvatskih iseljenika u Argentini, povijesne teme te likove važne za hrvatsku i svjetsku kulturu. Redovita je članica Argentinske akademije znanosti i umjetnosti i jedna od rijetkih osoba hrvatskog podrijetla s tako visokim priznanjem. Njezina knjiga Hrvati u Argentini (Los Croatas en la Argentina) – kapitalno je djelo koje dokumentira povijest i doprinos hrvatske dijaspore u toj zemlji, a drugo značajno djelo, knjiga Kardinal Stepinac – najsvjetliji lik u Hrvata, prevedena je i na hrvatski. S vremenom će se sigurno pojaviti još koje književno ime među potomcima Hrvata, no zasad pripadnici egzilne književnosti u Argentini daleko nadmašuju kvalitetom i opusom književnu produkciju potomaka hrvatskih iseljenika.

Stereotipi o hrvatskoj dijaspori: Govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevine i igraju nogomet

Ne tražite ljudi ovdje,Ne tražite mene,Već tražite mene tamoIspod masline zelene.(S. Žarnić) Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i […]

Na kraju zaključujem da je za Vinka Nikolića i plejadu ovdje istaknutih imena izbjeglih intelektualaca iz Jugoslavije slobodna Hrvatska bila sveta dužnost i jedini cilj kojem su težili, dok je za Viktora Vidu, koji se bez pritisaka osudio na iseljeničku avanturu, bila tek izgubljeni raj, ali za potomke hrvatskih iseljenika, izbjeglica i prognanika, danas je ona ljupki ures u biografijama, a ponekome od njih i čudesno nadahnuće.

Živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško…

Nema ništa ljepše nego podijeliti radost Kristova rođenja u krugu svoje obitelji. To jedinstveno iskustvo prati me od najranijih dana kad je naša mama svirala na glasoviru stare božićne napjeve, a cijel obitelj je pjevala. Tata je godinama gradio jaslice, izrađivao figurice, sagradio Jeruzalem od kartona, izradio svetu obitelj, anđele i pastire pa je to […]

Hrvatska iseljenička književnost imala je nekoliko presudnih uloga ‒ čuvala je jezičnu baštinu naroda kao temeljni simbol nacionalnog identiteta u dijaspori, kako u standardnoj jezičnoj inačici tako i u dijalektalnim varijantama, te doprinosila usporenoj asimilaciji pripadnika hrvatskog narodnog korpusa u novi društveni okoliš. Potomcima doseljenika ta je književna produkcija omogućavala živi dodir s kulturnom baštinom predaka, a nama u domovini bila je gotovo nepoznata. Izdavačka djelatnost u poslijeratnom razdoblju u počecima je bila posvećena povijesnim, političkim i vjerskim temama. S vremenom su zaredale pjesmarice, romani, povjesnice, jezični i drugi priručnici, vjerske i poučne knjige, kalendari, dječje pripovijesti, autobiografije, kuharice i monografije ‒ cijela lepeza raznolikih poučnih sadržaja, emotivnih refleksija i životnih priča.

Kako je hrvatska iseljenička književnost predstavljala “drugo plućno krilo” nacionalnog kulturnog organizma, kako joj se danas često tepa, ona je nastajala kao odgovor na krize identiteta svojih autora kao i hrvatskoga naroda u domovini, te kao reakcija na šutnju intelektualaca i letargičnost hrvatskoga društva kada je sloboda izražavanja u domovini bila ograničena, a iseljeništvo „potencijalno opasan“ čimbenik destabilizacije komunističkog političkog sustava. Ovdje treba izuzeti jednu epizodu buđenja nacionalnog otpora negativnoj propagandi jugoslavenskog režima spram hrvatskoga naroda ‒ period nakon objavljivanja Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika te oko političko-kulturnog pokreta ranih 70-ih godina, poznatog Maspoka ili Hrvatskoga proljeća, potaknutog djelovanjem Matice hrvatske i njezinog glasila Hrvatskog tjednika, kada su mnogi hrvatski intelektualci završili na robiji te su im oduzeta građanska prava kao i odvažan, ali uzaludan pokušaj akademika Ivana Supeka u obrani istaknutih studentskih vođa proljećara u djelu Krivokletnik na ljevici koje se tih godina šapirografom umnažalo i raspačavalo među studentima i profesorima (objavljeno je tek 1980. godine u Bristolu).

Iseljenički pisci poput onih okupljenih oko Hrvatske revije pažljivo su pratili sva ta zbivanja. Slobodni od cenzure, desetljećima su održavali kontinuitet slobodne misli, kritičkog promišljanja društva i političkih ideja kojima je represivna vlast ušutkavala inteligenciju u Hrvatskoj. Hrvatska revija ugošćavala je one odvažnije domaće autore koji su u njoj objavljivali pod pseudonimima. Bio je to prostor „posredovane memorije“, koji je čuvao sjećanja na domovinu i otkrivao prave razloge odselidbe i izbjeglištva, čime je nakon osamostaljenja Hrvatske doprinio izgradnji cjelovitije slike novije povijesti hrvatskoga naroda.

Pisci u iseljeništvu i izbjeglištvu bili su i najčešće jesu kulturni posrednici. Njihova djela često tematiziraju život „između dvije domovine“. U njihovim knjigama razabire se proces potrage za čvrstom osi vlastitog identiteta pod utjecajima koji dopiru izvana, iz društva prihvata, te se talože i miješaju s uspomenama iz staroga poznatog ambijenta sažimajući se sa slikama iskustva života u novom okolišu. Potrajat će dosta vremena da dozrije onaj presudni trenutak kada autor književnog djela neće više biti stranac u novom društvenom okolišu, nego vitalan sudionik zbivanja u sredini prihvata kao jedan među jednakima. U toj će sredini hrvatski pisci i pisci hrvatskih korijena progovoriti na drugim jezicima, pisat će na engleskom, njemačkom španjolskom, ali će ta njihova djela natopljena naplavinama iz starih korijena donositi slike prethodnih iskustava kao i slike neposrednog života pa ćemo ih s pravom smatrati dijelom zajedničkog hrvatskog književnog nasljeđa.

Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih […]

U kritičnim povijesnim trenucima, književnici u inozemstvu često su prvi glas naroda koji se bori za međunarodno priznanje. To isto bilo je slučaj s hrvatskim piscima u dijaspori. Oni su ti lučonoše koji ruše predrasude i predstavljaju kulturne vrijednosti svoga naroda i njegove baštine svjetskoj javnosti. Domovinska književna scena danas konačno prepoznaje vrijednosti tih autora i njihovih djela nastalih izvan granica domovine bez obzira na kojem jeziku su napisana i prihvaća činjenicu da pripadaju, kao zasebna grana zajedničkom stablu, u bogatu književnu produkciju hrvatskoga naroda. O tome svjedoče novi pregledi i bibliografije suvremene hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske. Hrvatskom narodu, ovo književno stvaralaštvo naših sunarodnjaka izvan hrvatskih granica svjedoči da kultura nije fenomen zatvoren u sebe sama, već se širi kamo god se prostire jezik kojim se objavljuje – i mnogo dalje ‒ ugrađuje se u književni kod i jezični izričaj drugih domaćinskih kultura doprinoseći tako ukupnom bogatstvu svjetske književne baštine. U našem slučaju, ta baština obuhvaća i stoljeća iseljavanja, od moliških Hrvata u Italiji i gradišćanskih Hrvata u Austriji do onih u Južnoj Americi, od pjesama Ante Kosovića na Novom Zelandu do poezije Adolfa Polegubića i Malkice Dugeč ili romana Irene Vrkljan u Njemačkoj, od najranijih romana Karla Kiselija u Australiji do djela Josipa Marohnića u sjevernoj Americi i Antonija Skarmete u Čileu.

Nema sumnje da najbogatije razdoblje hrvatske izvandomovinske književnosti obuhvaća vremenski raspon od 1945. do 1990. godine. “Književnost u egzilu” najvećim dijelom stvarali su pisci koji su napustili Jugoslaviju iz političkih razloga. Njihov rad bio je usmjeren na očuvanje nacionalnog identiteta i jezika, ali je bio zabranjen u domovini. Danas novi naraštaji hrvatskih autora izvan domovine unose u svoja djela nove sadržaje, kako žanrovski tako i tematikom na tragu književnog stvaralaštva suvremenih autora i trendova u svjetskoj književnosti. Fokus njihova interesa se pomiče s političkog otpora na teme integracije, identiteta u globaliziranom svijetu, pojedinačnih i obiteljskih drama, samorefleksije i autobiografija. Među brojnim imenima hrvatske dijaspore u vrijeme Jugoslavije najznačajnija mjesta pripadaju Borisu Maruni, Vinku Nikoliću, Antunu Bonifačiću, Viktoru Vidi, dok od majstora esejistike na prvom mjestu treba istaknuti Antu Ciligu i Bogdana Radicu, ključne figure hrvatske intelektualne povijesti 20. stoljeća, neraskidivo povezane s emigrantskom fazom Hrvatske revije. Obojica su prošli dramatične političke transformacije, od ljevičarskog idealizma do kritike totalitarizama.

Boris Maruna (1940. – 2007.) je neupitno jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskog egzila. Njegov poetski jezik moderan i slobodan donosi ironičan i beskompromisan pogled na domovinu i emigrantsku sudbinu. Njegovo domoljublje, puno kritičkih opservacija na račun društvene zbilje i ljudi zarobljenih predrasudama i mitovima, lišeno je svake patetike te otkriva ciničan i oštar duh čovjeka koji koristeći umjetnički izričaj obračunava, ponekad s onima zbog kojih je morao napustiti domovinu kao i s onima koji su zarobljenici prevladanih ideja prošlosti.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Marunin podupiratelj, Vinko Nikolić (1912. – 1997.) kao dugogodišnji urednik i pokretač (obnovljene) Hrvatske revije, najvažnijeg časopisa u iseljeništvu bio je ključna figura hrvatske kulturne emigracije. Neprocjenjiv je značaj ovoga kultnog književno-kulturnog časopisa koji je kontinuirano pratio društvena i kulturna zbivanja u domovini pod njegovim uredništvom punih 40 godina. Inače, časopis Hrvatska revija star je gotovo stotinu godina te je živi svjedok povijesnih turbulencija i teške sudbine hrvatske kulture u 20. stoljeću. Utemeljena u Zagrebu (1928.–1945.), Hrvatska revija okupljala je do Drugog svjetskog rata cvijet onodobnih hrvatskih intelektualaca da bi nakon zabrane u domovini, Vinko Nikolić i Antun Bonifačić obnovili časopis u Buenos Airesu. Zahvaljujući njihovom požrtvovnom radu i viziji časopis je postao najvažnija platforma za očuvanje hrvatskog identiteta i slobodne misli u iseljeništvu. Nakon Buenos Airesa revija je nastavila izlaziti u Parizu, Münchenu i Barceloni. Povratkom Vinka Nikolića iz iseljeništva u domovinu, Hrvatska revija 1991. godine vratila se kući te je ponovno preuzima Matica hrvatska gdje kao tromjesečnik izlazi i danas. Osim nemjerljivog doprinosa reviji, bio je Nikolić pjesnik i publicist, a iznad svega povezujući čimbenik razasutih hrvatskih intelektualaca u svijetu.

Antun Bonifačić (1901. – 1986.), osim što je bio književnik, bavio se aktivno i politikom. Osam godina bio je na čelu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Pisao je romane, eseje i kritike, a u svom je pisanju često spajao nacionalne teme s religioznim i filozofskim promišljanjima, ostavši do kraja života ustrajan u političkoj borbi za neovisnost Hrvatske.

Bokeljski Hrvat Viktor Vida (1913. – 1960.) bio je jedan od najprofinjenijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Veći dio života proveo je u Argentini. Za razliku od gore navedenih autora, Vida nije bio izbjeglica, već iseljenik. Njegovo stvaralaštvo obilježeno je melankolijom, nostalgijom i vrhunskom estetikom, a njegova tragična smrt u Buenos Airesu označila je kraj jednog od najautentičnijih lirskih glasova hrvatske književnosti uopće.

Ante Ciliga (1898. – 1992.) poznat po nevjerojatnom životnom putu od visokopozicioniranog komunista do oštrog kritičara Staljina i zagovornika hrvatske samostalnosti, bio je jedan od rijetkih Hrvata koji je preživio Staljinove čistke u Gulagu. Svoja iskustva opisao je u svjetski poznatoj knjizi „U zemlji velike laži“, koja je među prvima u Europi razotkrila brutalnost sovjetskog režima. Nakon bijega iz SSSR-a i razočaranja u komunizam, tijekom Drugog svjetskog rata u jednom periodu bio je zatočenik logora u Jasenovcu, a nakon rata postao je istaknuti emigrantski pisac i briljantan publicist. Redovito je surađivao u Hrvatskoj reviji analizirajući geopolitički položaj Hrvatske i kritizirajući jugoslavenski unitarizam.

Osim Cilige, jedan od najvažnijih suradnika Vinka Nikolića u emigrantskoj Hrvatskoj reviji bio je i Bogdan Radica (1904. – 1993.). Ondje je objavljivao bibliografski neprocjenjivo vrijedne tekstove o povijesti i kulturi. Bio je istaknuti diplomat, esejist i povjesničar te je smatran jednim od najobrazovanijih hrvatskih intelektualaca svoga vremena. U mladosti je bio pristaša jugoslavenske ideje, a kao diplomat služio je Kraljevini Jugoslaviji. Tijekom rata bio je uz jugoslavensku vladu u Londonu, kratko je podržavao i Tita, ali se brzo uvjerio da se iza fasade demokracije krije opasan totalitaristički projekt.

Autori koji su napustili Hrvatsku početkom 1990-ih iz osobnih neslaganja s politikom nove vlasti, uz pomoć i jaku promidžbu ljevičarskih krugova u europskim zemljama, stekli su relativno brzo međunarodnu vidljivost.To se u prvom redu odnosi na Dubravku Ugrešić, jednu od najčešće prevođenih hrvatskih književnica koja je našla svoj novi dom u Nizozemskoj te na Slavenku Drakulić koja živi između Hrvatske i Švedske, a poznata je po esejima i romanima koji kritički preispituju post komunizam i osobito položaj žena u suvremenom društvu.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Cjelovitijem razmatranju umještanja suvremenih pisaca iz dijaspore kao i onih hrvatskih korijena koji pišu na stranim jezicima u korpus hrvatske nacionalne književnosti, te o dilemama oko raščlambe na egzilu i emigrantsku književnost posvetit ću se u jednoj od narednih kolumni.

Zbog potresa i požara nestali su važni dokumenti o hrvatskim pionirima u San Franciscu. Ipak, neke zanimljive stvari ostale su sačuvane!

Među zanimljivim osobama hrvatskog podrijetla u dijaspori jedno od najznačajnijih mjesta zauzima Adam S. Eterovich, Hrvat s otoka Brača. U brojnim knjigama pisanima na engleskom jeziku i člancima objavljenima u mnogim američkim časopisima, Eterovich nastoji utvrditi položaj hrvatskih doseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama, prije svega u Kaliforniji, Nevadi, Arizoni i na jugu zemlje, zanimajući se […]

S njima sam dugo surađivao i obojica su mi bili dragi prijatelji koji su više puta sjedili za mojim obiteljskim stolom, stoga im posvećujem ovaj detaljan prikaz obaju simpozija, s popisom svih imena poznatih sudionika, ali i anonimnih, onih koji su bili prisutnih na tim simpozijima, kao i onih koji su poslali svoja izlaganja.

Riječ je o konspirativnom krugu vrsnih hrvatskih intelektualaca i disidenata u emigraciji na Zapadu iz doba hladnoga rata, uzročnika onodobne podjele svijeta, dok im je u domovini bila ograničena sloboda umjetničkog i znanstvenog stvaralaštva te političkog djelovanja.

Prvi simpozij Hrvatske revije održan je u Švicarskoj, u predalpskom selu Grandvillardu u hotelu Vanil-Noir, pod naslovom Hrvatska danas i sutra, a koji je trajao od četvrtka 29. kolovoza do nedjelje 1. rujna 1968. godine. Od 15-ero sudionika, trojica nisu bila prisutna, nego su svoja izlaganja poslali, a od 12 prisutnih jedan je bio anonimni Govornik iz domovine (1), koji je održao jedno predavanje te sudjelovao u zajedničkoj raspravi na temu Orijentacija omladine: angažiranost i budućnost, o kojoj je napisao tekst kao Govornik iz domovine (2) za knjigu, tj. zbornik radova s toga simpozija Hrvatska danas i sutra.

ELITA U GRANDVILLARDU

Pisane priloge poslali su: Ivan Babić, Eugen Laxa i Stanko Vujica, a prisutni sudionici bili su: Nikola Čolak, Vinko Grubišić, Hrvoje Jurčić, Mate Meštrović, Vinko Nikolić, Luka Petković, Jure Petričević, Bogdan Radica, Tihomil Radja, Gvido Saganić i Mirko Vidović te – kako je već navedeno – Govornik iz domovine (1) i Govornik iz domovine (2), a riječ je zapravo o istoj osobi. Kako sam kasnije doznao, bio je to Neven Šimac koji mi je to osobno potvrdio.

Zagrebački dnevni list Vjesnik objavio je 26. IV. 1972. da je „prof. Mladen Bošnjak (60) prisustvovao na simpoziju Hrvatske revije pod nazivom Hrvatska danas i sutra u švicarskom gradu Evilardu“. Međutim, sudionik simpozija Tihomil Radja napisao je u Hrvatskoj reviji br. 3/4 1997., str. 519. – 523., da je simpozij održan u selu Grandvillardu te da je Mladen Bošnjak zaista bio na tom simpoziju, a živući sudionici to potvrđuju i kažu da je Bošnjak bio promatrač, ali ne i sudionik simpozija.

Na prvom simpoziju Hrvatske revije, koji je održan u švicarskome Grandvillardu u hotelu Vanil-Noir, sudjelovali su izlagači kojima u nastavku navodimo osnovne biografske podatke s naslovom teme koju su izlagali:

1. Ivan Babić (Sveti Ivan Žabno, 15. XII. 1904. – Torremolinos, Španjolska, 6. VI. 1982.)
   Reperkusije vojno-političke situacije u svijetu na hrvatski problem
2. Nikola Čolak (Janjevo, Kosovo, 14. IV. 1914. – Padova, 23. VIII. 1996.)
   Odlučivanje o vlastitoj sudbini
3. Vinko Grubišić (Posuški Gradac, Posušje, BiH, 5. IV. 1943.)
   Neki problemi duhovnog kontinuiteta hrvatske poslijeratne književne generacije
   Odgoj – Proces otvaranja naciji
4. Hrvoje Jurčić (Bjelovar, 25. IV. 1943.)
   Razmišljanja o hrvatskoj omladini
5. Eugen Laxa (Zagreb, 4. VI. 1916. – São Paulo, 24. XII. 2000.)
   Povijesno-politički okviri jučerašnje Hrvatske: Stranke i vođe
6. Mate Meštrović (Zagreb, 13. IX. 1930.)
   Različiti vidovi dijaloga s hrvatskim komunistima i realne političke mogućnosti danas
7. Vinko Nikolić (Šibenik, 2. III. 1912. – Šibenik, 12. VII. 1997.)
   Hrvatski nacionalno-umjetnički kriteriji za hrvatsku kulturu i umjetnost
8. Luka Petković (Gradište kraj Županje, 15. X. 1908. – Chicago, 13. II. 1992.)
   Znanstveni marksizam i ekonomska reforma
9. Jure Petričević (Starigrad – Paklenica, 6. X. 1912. – Brugg, Švicarska, 24. II. 1997.)
   Ekonomski sustav – danas i sutra; osvrt na neka osnovna pitanja
   Hrvatska država u jadransko-podunavskoj gospodarskoj zajednici
10. Bogdan Radica (Split, 26. VIII. 1904. – New York, 5. XII. 1993.)
    Opći položaj Hrvatske
    Hrvatska u budućem razmještaju Evrope
11. Tihomil Radja (Sinj, 2. III. 1928. − Sion, Švicarska, 19. III. 2002.), pokopan u Sinju
    Potreba prospektivnoga gledanja na hrvatske narodne probleme
12. Gvido Saganić (Miholašćica, Cres, 30. X. 1932. – Zagreb, 3. IX. 1994.), pokopan u r. selu
    Pravni odnosi između Crkve i Države u SFRJ i budućoj Hrvatskoj Državi
13. Neven Šimac (Osijek, 6. XII. 1943.) – Govornik iz domovine (1 i 2)
    Evolucija nekih vidova hrvatskoga pravnog života – Govornik iz domovine (1)
    Orijentacija omladine: angažiranost i budućnost – Govornik iz domovine (2)
14. Mirko Vidović (Bila, BiH, 31. XII. 1940. – Valence, Francuska, 13. X. 2016.), pokopan u Bili
    Današnja predodžba hrvatske kulture
    Otuđenje kao posljedica primijenjenog marksizma
    Eksperimentalna generacija jugoslavenskog komunizma
15. Stanko Vujica (Busovača, BiH, 27. XI. 1909. – London, Kanada, 5. IX. 1976.)
    Filozofski marksizam i ideološko previranje u Hrvatskoj.

Priča o prvim Hrvatima u Brazilu! Već 1903. osnovali su tamburaško društvo

Za Brazil, najveću južnoameričku državu i jednu od najvećih na svijetu (8,513.844 četvorna kilometra), Hrvati su pokazivali zanimanje još i prije Prvoga svjetskog rata. Javnost u Hrvatskoj i u iseljeništvu do Prvoga svjetskog rata često je bila obavještavana o stanju u Brazilu, uz preporuku da se iseljava u tu zemlju. Tako je dubrovačka “Crvena Hrvatska” […]

Jedan od promatrača bio je bibliotekar i publicist prof. Mladen Bošnjak (Zagreb, 5. IX. 1912. – Konstanz, Njemačka, 1. VII. 1978.).

Podsjetimo, Knjižnica Hrvatske revije objavila je o ovom simpoziju knjigu (zbornik radova) naslovljenu Hrvatska danas i sutra, Ciklus Ljudi i krajevi, Knjiga V., u kojoj su objavljena sva izlaganja. Izišla je iz tiska 30. lipnja 1969. u Münchenu, na 296 stranica.

SIMPOZIJ U LUZERNU

Drugi simpozij Hrvatske revije pod naslovom Hrvatski razgovori o slobodi održan je u Luzernu, Švicarska, u hotelu Kolping, od ponedjeljka 5. srpnja do petka 9. srpnja 1971. godine. Od dvadeset i sedam sudionika, njih osam nije bilo prisutno, nego su svoja izlaganja poslali, a od 19 prisutnih, njih trojica bili su anonimni sudionici iz domovine. Šestorica su bili sudionici i Prvog simpozija Hrvatske revije iz 1968. godine.

Pročitajte kako je The Sunday Star iz Washingtona pisao 1939. o uhićenjima zagrebačkih studenata

The Sunday Star, Washington, D.C., 2. srpnja 1939.Autori Tom i Harle Dammann ZAGREB, Jugoslavija – Diploma zagrebačkog sveučilišta (Zagreb je glavni grad Pokrajine Hrvatske) simbol je ne samo mnogih sati provedenih studirajući, već u većini slučajeva i barem nekoliko dana provedenih u zatvoru. Jer sveučilište je žarište i središte opozicije srbijanskoj vlasti u državnoj prijestolnici […]

Pisane priloge poslali su: Milan Blažeković, Gojko Borić, Ferid Karihman, fra Dominik Mandić, Franjo Nevistić, Krsto Spalatin i don Ivan Tomas, dok je Dušan Žanko poslao iz Venezuele zvučni zapis predavanja na kaseti. Nazočni sudionici bili su: Stjepan Buć, Asaf Duraković, Vinko Grubišić, Ante Kadić, fra Lucijan Kordić, Jakša Kušan, Milivoj Mostovac, Vinko Nikolić, fra Bonifacije Perović, Jure Petričević, Bogdan Radica, Tihomil Radja, Ivo Rojnica, Gvido Saganić, Branko Salaj i Zdravko Sančević. Kasnije je objavljeno da su sudionici iz domovine bili: Gojko Borić, Drago Stipac i Lav Znidarčić, a četvrtom suradniku iz domovine, Ivanu Cesaru, nije objavljeno ime.

Tihomil Radja napisao je u Hrvatskoj reviji, br. 3/4 1997., na str. 519 – 525. uz ostalo i ovo: „Simpoziju su pribivali i u raspravama sudjelovali brojni ugledni Hrvati, primjerice: Vilim Cecelja, Dominik Šušnjara, Ernest Bauer, Pero Maruna za suprugom, Blaženko Miloslavić, Franjo Pavičić, Miro Škrinjarić (fotograf simpozija), Štefica Nikolić te mnogi drugi. Naprotiv, na samom simpoziju nisu sudjelovali Branimir Donat i Krešimir Mikolčić, iako su tih dana bili u Švicarskoj i kontaktirali s nekim sudionicima. Ipak su ih komunističke vlasti zbog toga gnjavile, a Krešimira Mikolčića čak i osudile, kao i otvorene sudionike Lava Znidarčića i Dragu Stipca.“

SVESTRANI DIJALOG

Neprisutni sudionici drugog simpozija Hrvatske revije, čija imena navodim s njihovim osnovnim biografskim podacima te nazivom njihova poslanoga pisanog priloga, kao i jednoga zvučnog zapisa, su:

1. Milan Blažeković (Prozor, BiH, 23. X. 1913. – Zagreb, 14. XII. 1998.)
   Crne legende i Hrvati
2. Gojko Borić (Podgora, 29. IX. 1932.). Napomena: u knjizi radova sa simpozija naveden kao sudionik iz domovine iako je već živio u Njemačkoj.
   Hrvatski komunisti i „Novi Hrvatski preporod“
3. Ferid Karihman (Vlasenica, BiH, 14. XI. 1930.)
   Muslimani hrvatskog jezika i koljena
4. fra Dominik Mandić (Lise kraj Širokog Brijega, BiH, 2. XII. 1889. – Chicago, SAD, 23. VIII. 1973.)
   Revizija hrvatske povijesti – Stvarnost i potreba
5. Franjo Nevistić (Šuica, BiH, 2. VII. 1913. – Buenos Aires, Argentina, 13. VI. 1984.)
   Nosioci suvremene hrvatske politike i politički pluralizam
6. Krsto Spalatin (Ston, 15. X. 1909. – Punto Gordo, SAD, 16. XII. 1994.)
   Hrvatski književni jezik i emigracija
7. don Ivan Tomas (Drinovci, BiH, 29. IX. 1911. – Albano kraj Rima, Italija, 27. VIII. 1992.)
   Vatikan i Hrvati danas
8. Dušan Žanko (Trilj kraj Sinja, 10. XI. 1904. – Maracay, Venezuela, 23. I. 1980.)
   Novi povijesni čas u odnosu Crkve i Hrvatske; Napomena: Izlaganje stiglo kao zvučni prilog na kaseti.

Prisutni sudionici drugog simpozija Hrvatske revije, čija imena navodim s biografskim podacima i nazivima izlaganja, su:

9. Stjepan Buć (Orašac kraj Dubrovnika, 7. III. 1888. – München, 8. IV. 1975.)
   Povijesni temelji hrvatskoga jezika
10. Asaf Duraković (Stolac, BiH, 16. V. 1940. – Washington, D. C., 16. XII. 2020.)
    Pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hercegovine
11. Vinko Grubišić (Posuški Gradac, Posušje, BiH, 5. IV. 1943.)
    Hrvatsko izbjeglištvo i pitanje norme u hrvatskom jeziku
12. Ante Kadić (Krug kraj Jesenica, 18. I. 1910. – Mali Rat kraj Omiša, 21. II. 1998.)
    Patriotizam hrvatskih pjesnika u tuđini
13. fra Lucijan Kordić (Grljevići, BiH, 9. VI. 1914. – Široki Brijeg, BiH, 16. VI. 1993.)
    Dilema slobode u suvremenoj književnosti
14. Jakša Kušan ml. (Zagreb, 23. IV. 1931. – Zagreb, 29. VII. 2019.), pokopan na Mirogoju
    Da li je višestranački sustav neizbježni uvjet za demokraciju i politički pluralizam?
15. Milivoj Mostovac (Sv. Petar Orehovec kraj Križevaca, 21. VIII. 1907. – Ottawa, Kanada, 15. I. 1989.)
    Demokratska Hrvatska u međunarodnom životu
16. Vinko Nikolić (Šibenik, 2. III. 1912. – Šibenik, 12. VII. 1997.), pokopan na Mirogoju
    Mjesto i uloga javnoga radnika u životu hrvatskog naroda
17. fra Bonifacije Perović (Arbanasi kraj Zadra, 24. XI. 1900. – Bologna, Italija, 5. IV. 1979.)
    Vjera i Crkva u hrvatskom narodu
18. Jure Petričević (Starigrad-Paklenica, 6. X. 1912. – Brugg, Švicarska, 24. II. 1997.)
    Suradnja država u jugoistočnoj Europi
19. Bogdan Radica (Split, 26. VIII. 1904. – New York, 5. XII. 1993.)
    Uloga inteligencije i njen udio u životu vlastitog naroda
20. Tihomil Radja (Sinj, 2. III. 1928. – Sion, Švicarska, 19. III. 2002.), pokopan u Sinju
    Ekonomsko-politički model samoupravnog (ne)demokratskog društva
21. Ivo Rojnica (Cista kraj Imotskog, 20. VIII. 1915. – Buenos Aires, 5. XII. 2007.)
    Uloga ekonomije u oslobođenju i vođenju države
22. Gvido Saganić (Miholašćica, Cres, 30. X. 1932. – Zagreb, 3. IX. 1994.)
    Odnos Crkve i države u slobodnom društvu
23. Branko Salaj (Zagreb, 8. VIII. 1932.)
    Hrvatska u izboru između tehnologija i ideologija
24. Zdravko Sančević (Crkvena, BiH, 20. I. 1931. – Caracas, 21. IX. 2021.)
    Nacionalna kultura i znanost usmjerene k slobodi Hrvatske.

Sudionici drugog simpozija Hrvatske revije iz domovine, čija imena navodim s biografskim podacima i temom izlaganja, su:

25. Drago Stipac (Busovača, BiH, 25. VII. 1920. – Zagreb, 5. II. 1995.)
    U jednome gradu zarobljene Hrvatske godine 1971.
26. Lav Znidarčić (Split, 14. XII. 1918. – Zagreb, 23. XII. 2001.)
    Quo vadis Ecclesia croatica? Da li se Crkva u Hrvatskoj politizira?
27. Ivan Cesar (Beletinec kraj Varaždina, 9. V. 1936. – Zagreb, 26. XI. 1993.)
    Odrednice za ocjelovljenje Hrvatske kulture
    (2.a). Gojko Borić (Podgora, 29. IX. 1932.)

Hrvatski komunisti i „Novi Hrvatski preporod“. Napomena: prilog je poslao iz Njemačke, a ne iz domovine. Iako označen kao sudionik iz domovine, Gojko Borić bio je politički emigrant u Njemačkoj i kako nije mogao doći na simpozij, osobno mi je rekao da je „svoje izlaganje poslao prijatelju Radji da ga pročita“.

ZBORNICI RADOVA SA SIMPOZIJA

‘Vratio bih se kući, ali ne mogu od srama. Radije ću patiti!’

Kći hvarskog iseljenika V. Vidoševića prije nekoliko desetljeća posjetila je očev dom u Vrbnju i tamo našla omotnicu koju je 1927. poslao bratu iz Kalifornije. “Iseljeničko pismo iz davnine” tako je došlo u ruke njezine nećakinje, tada studentice na kalifornijskom sveučilištu. Djedovo pismo kod mlade Beverly probudilo je zanimanje za korijene pa je odlučila napisati […]

Knjižnica Hrvatske revije objavila je o ovom simpoziju knjigu Hrvatski razgovori o slobodi, u Ciklusu Ljudi i krajevi, Knjiga IX. – Prvo izdanje. Tiskanje dovršeno u Barceloni, 25. svibnja 1972. na 472 (+16) str.

Pod istim nazivom tiskano je i drugo izdanje, ispravljeno i prošireno, u Ciklusu Ljudi i krajevi, Knjiga XII.

Tiskanje ove knjige dovršeno je u Barceloni, 25. svibnja 1974. na 580 (+19) stranica. U drugom izdanju objavljen je dodatak: IX. Hrvatska nakon Karađorđeva sa sljedećim prilozima:

1. Jure Petričević, Bogdan Radica i Vinko Nikolić
   Kratka kronika novoga nasilja
2. Izjava predavača na II. simpoziju i članova odbora za jubilarnu nagradu „Hrvatske revije“ godine 1971.
   Odnos i suradnja hrvatske emigracije s domovinom (dana 1. prosinca 1972.)
3. Prilozi i dokumenti
   Brzojavni apel urednika HR predsjedniku USA Richardu Nixonu
   Jubilarna književna nagrada HR 1971.
   Izjava Vinka Nikolića u vezi s osudom Zlatka Tomičića
   Apel uredništva HR na ustanove za podjelu Nobelove nagrade za mir
4. Suradnik iz domovine (Lav Znidarčić), dopuna prikazu: Quo vadis Ecclesia croatica?
5. Vinko Nikolić: „Hrvatska revija“ na optuženičkoj klupi
6. Vinko Nikolić: Osvrt na tri prikaza naše knjige.

Šestorica istaknutih hrvatskih emigranata i uglednih hrvatskih intelektualaca sudjelovala su na oba simpozija Hrvatske revije (1968. i 1971.), čija su imena: Vinko Grubišić, Vinko Nikolić, Jure Petričević, Bogdan Radica, Tihomil Radja i Gvido Saganić.

Mauricij Frka Petešić, Hrvatska matica iseljenika

Dok su drugi odlazili i odlaze iz Hrvatske zbog boljeg života, ovog čovjeka povukla je – znatiželja. Danas njegovo ime nosi nekoliko ustanova i ulica, a bio je i poglavica Indijanaca

Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i […]

Jedan od takvih bio je i Vinko Nikolić, najpoznatiji hrvatskih kulturni djelatnik izvan domovine nakon Drugog svjetskog rata, koji je čuvao, jačao i širio hrvatsku kulturu u svijetu, ali istovremeno i pridonio njezinu bogatstvu u domovini.

Nikolić je rođen u Šibeniku 2. ožujka 1912. godine. Po završetku osnovne škole i gimnazije, otišao je u Zagreb studirati na Filozofskom fakultetu i 1937. diplomirao hrvatsku književnost i jezik. Drugi svjetski rat zatekao ga je kao mladog predavača, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. ‒ 1945.) istaknuo se u Zagrebu kao profesor, pjesnik i urednik. Nakon rata on, kao i tisuće drugih Hrvata, našao se u izbjeglištvu u Austriji, zatim u Italiji, a 1947. pronašao je utočište u Argentini.

Njegov stvaralački duh i ljubav prema pisanoj riječi nisu mu dali mira pa je nedugo iza dolaska u Buenos Aires otpočeo pisati i baviti se publicistikom. Najvažniji Nikolićev pothvat bio je pokretanje kulturno-književnog časopisa Hrvatska revija koja je izlazila u emigraciji od 1951., a 1991. “vratila se” u Hrvatsku, zajedno sa svojim dugogodišnjim urednikom. Napomenimo da je Hrvatska revija počela izlaziti u Zagrebu 1928., ali su je komunisti zabranili 1945.

Pomogao je Hrvatima u Pittsburghu, ali ne i sebi. Otišao je bez novčića u džepu i bez imena na grobu. Napušten i odbačen

Više puta ljudi žive kratko, pa i prekratko, ali ostvare više nego oni koji žive, mogli bismo reći životare, do duboke starosti. Jedan od tih u kojima je život prebrzo, ali stvaralački izgarao, bio je Zdravko Mužina. Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i […]

Osim što je Nikolić kroz toliko desetljeća svake godine uredio i izdao četiri broja Revije, pripremio je i objavio šezdesetak važnih knjiga, svojih i drugih hrvatskih emigrantskih autora, koje ne bi nikad bile objelodanjene da ne bi njegova uporna i nesebična rada. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni njegovu Šteficu, koja mu je bila vjerna supruga i suradnica.

Jedna od Nikolićevih poznatih knjiga, antologija hrvatskog pjesništva u emigraciji, nosi naslov Pod tuđim nebom, jer on i svi drugi autori u njoj bili su u domovini “zabranjeni”. Oni nisu smjeli vlastitu domovinu ni posjetiti, a o njima je bilo zabranjeno pisati ili čitati. Da bi bio barem bliže Hrvatskoj, Nikolić i supruga su se 1960-ih preselili u Europu, ali da se ne bi zamjerile komunističkoj Jugoslaviji, gotovo sve europske zemlje, osim Španjolske, odbile su im dobrodošlicu. U Barceloni su Nikolići živjeli, stvarali i sanjali o povratku u slobodnu i samostalnu Hrvatsku, u koju su se za stalno vratili 1991.

Pjesništvo Vinka Nikolića protkano je ljubavlju za majku, domovinu Hrvatsku, njegov rodni Šibenik i plavi Jadran. Od poznatijih naslova koje je izdala Knjižnica Hrvatske revije vrijedno je istaknuti djela Pred vratima domovine (1966., 1967.), Stepinac mu je ime (1978. i 1980.) i Tragedija se dogodila u svibnju (1984., 1985.).

Ovaj Hrvat iz Detroita nagrađen je Oscarom za animirani film. Ali u neka druga vremena, kada je svaki pokret trebalo nacrtati rukom!

Joseph Donald Petrovich rođen je 8. srpnja 1924. godine u Lansingu, Michigan. Otac mu je bio Petar Petrović koji je iz rodne Srijemske Mitrovice došao u Ameriku 1913., a majka, Magdalena rođena Šimunić, rođena je u Americi od hrvatskih roditelja. Već u ranim godinama bilo je očito da Joseph (Joe) ima dara za risanje i […]

Po povratku u domovinu, Nikolić je darovao cjelokupnu književnu ostavštinu Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a preminuo je u rodnom Šibeniku 12. srpnja 1997. Njegov životni put bio je prožet bremenom vremena u kojem je živio, ali na tom putu nikad nije posustao, stalno je stvarao i sanjao o slobodi svoje domovine, i na kraju se njegov san i ispunio.