Prvi je snimio potres u Santa Barbari, a posebno ga je cijenio i – Charlie Chaplin

Slavko Vorkapić još je jedan uspješan i talentirani Hrvat čije je ime ušlo ne samo u povijest američke nego i svjetske kinematografije, a kojem se zbog njegovih vrijednosti pokušala nametnuti svaka narodnost osim hrvatske. U tome su bili vješti tzv. “kulturni atašei” jugoslavenskih ambasada. U američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu D. C., pod brojem S-4322, […]

Ideja je s oduševljenjem i jednoglasno prihvaćena pa se odmah pristupilo i prikupljanju potrebnih sredstava diljem Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Već godinu dana poslije izvršena je prva uplata, a 9. studenoga 1970. godine službeno su otvorene i posvećene dvije hrvatske kapelice u velikom američkom nacionalnom svetištu u Washingtonu gdje su zastupljene i druge nacionalnosti. Kapelice je posvetio hrvatski kardinal iz Zagreba dr. Franjo Šeper. Od tada se svake godine organiziraju hodočašća poput onih u Mariji Bistrici u starom kraju.

Posebno se mogu spomenuti tri hodočašća: godine 1976. za vrijeme američkog bicentenijala kada su za hrvatske predstavnike u Bijeloj kući održana primanja kod tadašnjeg predsjednika Forda, zatim 1978. kada je svečanosti proslave 13 stoljeća kršćanstva među Hrvatima predvodio kardinal Franjo Kuharić i 1990. kada je u spomen 20. obljetnice kapelica hodočašće predvodio šibenski biskup msgr. dr. Srećko Badurina.

Ovo veliko američko narodno svetište Blažene Djevice (The National Shrine of Immaculate Conception) sagrađeno je na zemljištu Katoličkog sveučilišta Amerike i to na uglu četvrte i Michigan avenije u sjevernoistočnom dijelu Washingtona. U dvokatnoj crkvi ima 57 kapelica koje su razne etničke grupe sagradile u počast Blažene Djevice. Dvije hrvatske kapelice nalaze se na donjem katu. Ispred glavnog ulaza u ovu velebnu crkvu stoji skulptura koja predstavlja čin posvećenja, rad našeg slavnog umjetnika Ivana Meštrovića i njegova učenika Josipa Turkalja.

Hrvati su brzo shvatili da je u Americi bitna dobra promidžba. Donosimo etikete nekih naših proizvođača u Kaliforniji

Prvi čovjek koji je oko 1872. godine počeo u dolini Pajaro u sjevernoj Kaliforniji saditi i uzgajati jabuke, bio je Hrvat Mark Rabasa. Njegov su primjer slijedili i neki drugi Hrvati pa su započeli pravu veliku industriju, ne samo jabuka nego i drugog voća, povrća, grožđa… Podigli su hladnjače, sušione i posebne zgrade za pakiranje […]

Kip prikazuje Svetu Mariju s dva anđela koji kao da je žele podići prema nebu. Također izvana, na istoj građevini, ali na suprotnoj strani, nalazi se još jedan Meštrovićev kip Svete Marije – Kraljice Mira. Tu skulpturu od vapnenca, visoku šest metara, hrvatski umjetnik izradio je pet godina prije smrti – 1957.

Unutrašnjost crkve toliko je veličanstvena da je to gotovo nemoguće opisati. Mora se osobno vidjeti i doživjeti. Na zidovima su prekrasni mozaici, a svod goleme kupole čudesno je lijep.

Dvije su hrvatske kapelice jedna nasuprot drugoj. Nešto veća i impresivnija je zavjetna kapelica Majke Božje Bistričke, a druga nosi naziv Majke Božje Kraljice Mira. Oba središnja kipa Bogorodice isklesao je iz talijanskog trani maramora Josip Turkalj iz Clevelanda.

Ispod jednog kipa Gospe mogu se pročitati stihovi Vlatka Mačeka koji je kao emigrant živio i umro u Washingtonu:

Rad ljubavi svog božanskog Sina
Majko Božja – Kraljice Hrvata
Moli Boga, da nam Domovina
Postigne slobodu bez rata.

Novi život u Americi: U školu sam odlazio u visokim ženskim cipelama i namjerno sam gazio u duboki snijeg kako to drugi učenici ne bi primijetili

Ni u jednoj knjizi o američkim Hrvatima nisam naišao na ime slikara Paula Milosevicha pa s ovih nekoliko riječi želim ispraviti taj nedostatak. Riječ je o umjetniku koji je tijekom gotovo 40-godišnjeg stvaralačkog rada oslikavao ne samo život u jugozapadnim državama Amerike – Kalifornije, Colorada, zapadnog Teksasa i Novog Meksika, nego i u Europi, posebno […]

No, izgleda da se sloboda vrlo rijetko postiže bez rata i žrtava.

Vladimir Novak

Novi život u Americi: U školu sam odlazio u visokim ženskim cipelama i namjerno sam gazio u duboki snijeg kako to drugi učenici ne bi primijetili

Ni u jednoj knjizi o američkim Hrvatima nisam naišao na ime slikara Paula Milosevicha pa s ovih nekoliko riječi želim ispraviti taj nedostatak. Riječ je o umjetniku koji je tijekom gotovo 40-godišnjeg stvaralačkog rada oslikavao ne samo život u jugozapadnim državama Amerike – Kalifornije, Colorada, zapadnog Teksasa i Novog Meksika, nego i u Europi, posebno […]

U američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu D. C., pod brojem S-4322, može se naći tekst o Vorkapiću kao jugoslavensko-američkom stručnjaku za filmsku montažu koji je rođen u Dobrni, dakle u Sloveniji.

U jednoj biografskoj knjizi o Titu (izdanoj u Jugoslaviji) piše da je Vorkapich rođen u Dobrinjici (!?), a ustvari je rođen u Srijemskoj Mitrovici 17. ožujka 1884. Pisac ovih redaka upoznao ga je 1954. u Beogradu. Poslije su se opet našli u Hollywoodu i viđali se od 1965. pa sve do njegove smrti 1976. godine.

O Vorkapićevu rođenju i podrijetlu može se opširno čitati i na stranici 62. knjige “Među našim narodom u Americi” koju je 1929. godine napisao Ivo F. Lupis-Vukić. I on je osobno upoznao Vorkapića koji mu je pokazivao Hollywood i San Pedro te ga upoznao s tamošnjim Hrvatima.

Slavko Vorkapić studirao je povijest umjetnosti najprije u Budimpešti, a zatim u Parizu, gdje se počinje baviti i slikarstvom. U Hollywood je došao 1921. godine i počeo raditi u jednom fotografskom studiju, a samo godinu dana poslije dobio je malu ulogu u filmu “Manslanghter” (ubojica), koji je režirao glasoviti Cecile de Mille.

Spektakularan let iznad mosta u San Pedru koji je napravljen zaslugom Hrvata. Tko je bio Vincent Thomas?

Jedan od najznačajnijih monumentalnih objekata u Kaliforniji, osim proslavljenog Golden Gate Bridgea u San Franciscu, jest također viseći most The Vincent Thomas Bridge u San Pedru. Taj most dugačak oko dva kilometra, od 1940. godine povezuje luku Los Angelesa, odnosno San Pedro, s lukom i gradom Long Beach te preko Terminal Islanda s velikim industrijskim […]

Odmah zatim upoznao je mladog, ali uspješnog filmskog režisera Rex Ingrama i nastupio kao glumac u tri njegova filma. No, Vorkapića nije zanimala samo gluma, pa se počeo baviti i filmskim snimanjem. Tako je prvi snimio potres u Santa Barbari – samo pet minuta nakon njegova početka.

Godine 1928. za njega su znale sve važne osobe filmske industrije, a pogotovo poslije prikazivanja njegova filma “Život i smrt jednog hollywoodskog statista”, koji je snimio s prijateljem Robertom Florezom.

Taj film nastao je u malom Vorkapićevu stanu, gdje su izrađivali minijaturne setove, snimali i montirali specijalne filmske trikove. Uradak je bio prikazan u najvećem hollywoodskom kinu nakon svečane premijere jednog filma genijalnog Charlija Chaplina, koji je Vorkapića posebno cijenio.

Od tada Vorkapić počinje raditi kao savjetnik za najveće filmske studije, kao RKO, Paramount, MGM, Fox Studios te za ugledne režisere i stručnjake za specijalne efekte, posebno kada se radilo o snimanju kompliciranih i skupih scena.

Vorkapića je film prije svega zanimao kao sredstvo umjetničkog izražavanja putem svjetla i sjene. Tada počinje proučavati teoriju filma, pisati stručne članke i držati predavanja. Svoje nalaze zasnivao je na osnovu psihologije i bio je prvi koji je u svom radu primjenjivao vizualne sposobnosti po Gestaltovim proučavanjima.

Je li ovaj Hrvat najveći pehist u dijaspori? Stvorio je dva uspješna restorana i oba su mu srušili orkani

Velika upornost naših iseljenika najbolje se očituje u primjeru Josipa Baričeva, koji je kao 16-godišnjak stigao 1920. godine u Ameriku iz rodnog otoka Molata na Jadranu. Prve je tri godine radio s ocem u industriji oštriga, a nakon toga se zaposlio u restoranu u New Orleansu, gdje se i oženio. Na svoju prvu godišnjicu braka […]

Bio je, u punom smislu riječi, pravi svestrani slikar, glumac, kipar, teoretičar, režiser i jedan od najboljih filmskih montažera, a stečena iskustva u svim srodnim granama uvijek je znao majstorski iskoristiti.

Krajem tridesetih godina Vorkapić se predano bavio režijom, a 1940. s Johnom Hoffmanom izradio je dva kratka avangardna filma u kojima su pokret kamere i vješta montaža bili ritmički podređeni glazbi: “Šumsko mrmljanje” i “Fingalova pećina” s valovima mora.

Tijekom Drugog svjetskog rata Vorkapić je za Ratni informativni ured Sjedinjenih Američkih Država učinio seriju dokumentarnih filmova pod nazivom “This is America”.

Pored svega, bio je i profesor na sveučilištu južne Kalifornije u Los Angelesu. Uvijek je težio da film što više zadrži formu i zakone umjetnosti i u njegovo vrijeme taj utjecaj na filmske radnike bio je itekako djelotvoran.

Zbog JFK-a je došao u Ameriku, Reagan ga je htio u svom kabinetu, a 1963. prijavio se za Vijetnamski rat

Ovaj politički emigrant, aktivist, lobist, fotograf, filmaš, dizajner, grafički umjetnik i povratnik iz SAD-a, najviše se u medijima spominjao početkom 21. stoljeća kada je u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše održana njegova izložba “Hrvati u Americi”. Najviše se tad pisalo o aktivnostima Vladimira Novaka, no vrlo malo o jednom zanimljivom, bogatom i burnom životu. “Rođen […]

Nakon njegove smrti u listopadu 1976. godine i dolaskom računala, film je sve više postao puka industrija.

Vladimir Novak

Spektakularan let iznad mosta u San Pedru koji je napravljen zaslugom Hrvata. Tko je bio Vincent Thomas?

Jedan od najznačajnijih monumentalnih objekata u Kaliforniji, osim proslavljenog Golden Gate Bridgea u San Franciscu, jest također viseći most The Vincent Thomas Bridge u San Pedru. Taj most dugačak oko dva kilometra, od 1940. godine povezuje luku Los Angelesa, odnosno San Pedro, s lukom i gradom Long Beach te preko Terminal Islanda s velikim industrijskim […]

Riječ je o umjetniku koji je tijekom gotovo 40-godišnjeg stvaralačkog rada oslikavao ne samo život u jugozapadnim državama Amerike – Kalifornije, Colorada, zapadnog Teksasa i Novog Meksika, nego i u Europi, posebno Hrvatskoj – domovini svojih roditelja i predaka.

U njegovim ostvarenjima osjeća se utjecaj europskih majstora Maneta i Henrija, iako je on svojim učenicima na sveučilištu Texas Tech uvijek ponavljao: “Umjetnik mora slikati jednostavno i ono što je očigledno, a ne ono što je nemoguće”.

Zbog JFK-a je došao u Ameriku, Reagan ga je htio u svom kabinetu, a 1963. prijavio se za Vijetnamski rat

Ovaj politički emigrant, aktivist, lobist, fotograf, filmaš, dizajner, grafički umjetnik i povratnik iz SAD-a, najviše se u medijima spominjao početkom 21. stoljeća kada je u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše održana njegova izložba “Hrvati u Americi”. Najviše se tad pisalo o aktivnostima Vladimira Novaka, no vrlo malo o jednom zanimljivom, bogatom i burnom životu. “Rođen […]

Paulov otac Mate emigrirao je u Kanadu oko 1906. iz Ledenice u Hrvatskom primorju. Poslije je prešao u Sjedinjene Američke Države, gdje mu se 1920. godine pridružila supruga Zora, rođena Pađen. Poput većine tadašnjih iseljenika, radio je teške fizičke poslove: od zidara i stolara preko farmera pa sve do kopača ugljena u rudniku.

Imali su osmero djece, od kojih je najmlađi bio Paul. Iako su bili vrlo siromašni, svojoj djeci nastojali su omogućiti što bolje školovanje. Sa smiješkom se Paul zna prisjetiti kako je zimi u školu odlazio u majčinim visokim ženskim cipelama na žniranje (jer svojih uopće nije imao) te namjerno gazio u duboki snijeg kako to drugi učenici ne bi primijetili. Kada je odrastao, odlazi na studij stomatologije, ali ga ubrzo napušta i posvećuje se isključivo slikarstvu.

Paulovi crteži u tušu i olovci te uljene slike jarkih boja prikazuju članove njegove obitelji, pse, krave, sajmove, Indijance, kauboje, čizme, odjeću, T-model starog Forda…

Odličan je bio i kao portretist pa je slikao i poznate ljude, no najzanimljivija su mu bila izrazita ženska i muška lica zapadnog Teksasa. Sve u svemu, kvalitetan umjetnik.

Godine 1991. u izdanju Texas Tech University Pressa pod naslovom “Out of the Ordinary – The Art of Paul Milosevich” (Izvan uobičajenog – Umjetnost Paula Milosevicha), izišla je prekrasna monografija sa 147 slika (preko stotinu u boji) koje su stvorene zahvaljujući darovitosti ovog umjetnika.

Hrvati su brzo shvatili da je u Americi bitna dobra promidžba. Donosimo etikete nekih naših proizvođača u Kaliforniji

Prvi čovjek koji je oko 1872. godine počeo u dolini Pajaro u sjevernoj Kaliforniji saditi i uzgajati jabuke, bio je Hrvat Mark Rabasa. Njegov su primjer slijedili i neki drugi Hrvati pa su započeli pravu veliku industriju, ne samo jabuka nego i drugog voća, povrća, grožđa… Podigli su hladnjače, sušione i posebne zgrade za pakiranje […]

Domovinu svojih roditelja Paul je posjetio 1968. i 1971. godine, što je zabilježio i u svome dnevniku ilustriranom crtežima koji se također nalaze u spomenutoj monografiji.

Vladimir Novak

Je li ovaj Hrvat najveći pehist u dijaspori? Stvorio je dva uspješna restorana i oba su mu srušili orkani

Velika upornost naših iseljenika najbolje se očituje u primjeru Josipa Baričeva, koji je kao 16-godišnjak stigao 1920. godine u Ameriku iz rodnog otoka Molata na Jadranu. Prve je tri godine radio s ocem u industriji oštriga, a nakon toga se zaposlio u restoranu u New Orleansu, gdje se i oženio. Na svoju prvu godišnjicu braka […]

Ohrabreni odličnim uspjesima, naši su zemljaci počeli kupovati zemlju i u drugim dijelovima Kalifornije, tako da su i preko stotinu godina poslije još uvijek vodeći i najveći proizvođači voća, povrća i grožđa.

Ti su naši pioniri postigli brze uspjehe jer su odmah u početku uočili što je sve u američkoj privredi potrebno i važno.

Zbog JFK-a je došao u Ameriku, Reagan ga je htio u svom kabinetu, a 1963. prijavio se za Vijetnamski rat

Ovaj politički emigrant, aktivist, lobist, fotograf, filmaš, dizajner, grafički umjetnik i povratnik iz SAD-a, najviše se u medijima spominjao početkom 21. stoljeća kada je u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše održana njegova izložba “Hrvati u Americi”. Najviše se tad pisalo o aktivnostima Vladimira Novaka, no vrlo malo o jednom zanimljivom, bogatom i burnom životu. “Rođen […]

U Americi je više nego igdje na svijetu važna etiketa proizvoda, posebno tijekom izložbi, sajmova i nagrađivanja proizvoda. Zato se svaki naš privrednik potrudio osigurati što ljepše i efektnije etikete. I zaista, mnoge su prava mala remek-djela. Danas se one više ne upotrebljavaju, jer je industrija prešla na praktičnije, već otiskane kartonske kutije. Neupotrebljene i preostale etikete postale su rijetkost za sakupljače, a nekima koje se više ne mogu lako nabaviti cijene upravo drastičnu skaču.

Vladimir Novak

Nije mu bilo stalo do popularnosti jer ništa nije tražio za sebe. Ovo je priča o Petru Radieloviću

Petar Radielović rođen je 21. ožujka 1929. u Brezi, Bosna i Hercegovina, od oca Marka i majke Rozalije Rosić. Otac mu je bio željeznički zaposlenik u Alipašinu Mostu. Krstio ga je velečasni Antun Alaupović u crkvi Presvetog Trojstva u Sarajevu. U obitelji je bilo osmero djece. Petrova oca Marka smrt je susrela kao bespomoćna starca […]

Najviše se tad pisalo o aktivnostima Vladimira Novaka, no vrlo malo o jednom zanimljivom, bogatom i burnom životu.

“Rođen sam 1928. u Varaždinu. Moje dječačko odrastanje prekida Drugi svjetski rat. S tek 14 godina primljen sam u Domobransku zastavničku školu u Zagrebu gdje sam imao strogi režim obuke. Kada se već nazirao kraj rata i slom NDH, uspio sam početkom 1945. pobjeći iz vojske i vratiti se svojima u Varaždin. Pri tom bijegu jedva sam spasio živu glavu”, prisjeća se Novak.

Njegov stariji brat, koji je također pohađao Zastavničku školu, nije bio te sreće. Jugoslavenski vojni sud osudio ga je 1946. na smrt strijeljanjem. Imao je samo 18 godina.

Najmlađi kino-operater

Novak potječe iz filmaške obitelji. Otac Miroslav radio je 1920-ih u bečkom filmskom studiju Sascha-Film i povremeno glumio u nijemim djelima.

Tijekom rata u Varaždinu otvara Kino Gaj u kojem Vladimir uči i uživa pomažući ocu. Bio je najmlađi kino-operater s položenim obrtničkim ispitom u Jugoslaviji. Kino su komunističke vlasti 1946. konfiscirale, a iste godine naš sugovornik odlazi na fakultet u Zagreb gdje studira povijest umjetnosti.

“Studij nije u potpunosti zadovoljavao moje interese. Velika želja bila mi je studirati film, a to se tada moglo jedino izvan domovine. Stoga nakon dvije godine studiranja odlazim u Beograd gdje sam 1951. diplomirao kao filmski redatelj te se zaposlio u tamošnjem Avala Filmu”, otkriva naš sugovornik.

Ubrzo se pokazalo da Novak kao osvjedočeni antikomunist, koji nije htio ni čuti o učlanjenju u partiju, ne može napredovati. Zapošljavani su mlađi podobni kadrovi kojima je on morao asistirati. Shvatio je kako u Jugoslaviji za njega nema budućnosti i htio je pod svaku cijenu na Zapad.

“Bio sam aktivan u hokejskom klubu. Tijekom gostovanja u inozemstvu, smio sam putovati samo u zemlje istočnog bloka. Ako se išlo na Zapad onda su isključivo partijaši dobivali vize. No, jednom prigodom 1959. kada je tajnik kluba bio na godišnjem, privremeno sam ga mijenjao. Podvalio sam policiji dopis da moram za klub službeno u Chamonix. Na moje veliko iznenađenje trik je uspio i potpuno legalno sam otputovao”, napominje.

Politički azil i odlazak u SAD

Uz pomoć čelnika HSS-a Ota Oreškovića, u Belgiji je dobio politički azil. Zaposlio se u jednom Medicinskom institutu nedaleko Bruxellesa kao rendgenski tehničar.

“Mnogi politički emigranti nisu se u Europi osjećali sigurno, pa ni ja. Nakon što sam iz pouzdanih izvora dobio informaciju da me Udba želi oteti i vratiti u Jugoslaviju, odlučio sam otići u Ameriku. Tada je predsjednik Kennedy izdao poznatu deklaraciju kojom se odobrava svim političkim prognanicima useljenje u SAD. Iskoristio sam tu mogućnost i pred Božić 1961. odletio zrakoplovom punim europskih emigranata u New York”, dodaje.

Odmah nakon dolaska prebačen je u prihvatni centar za izbjeglice u gradiću Lackawanni na samoj granici s Kanadom.

“Na sreću, ondje je postojala hrvatska crkva. Odmah sam se javio župniku dr. Stjepanu Lackoviću, bivšem tajniku biskupa Stepinca. Taj čovjek se brinuo za naše izbjeglice i mene je lijepo primio. Neću nikad zaboraviti kako mi je darovao jedan srebrni dolar, krunicu i molitvenik da me prate u mom iseljeničkom životu”, naglašava naš sugovornik.

Novak je bio na polnoćki u hrvatskoj crkvi i popevši se na kor snimio je svoje prve fotografije o američkim Hrvatima. Ta tema pratit će ga tijekom cijelog života.

Ubrzo nakon što se u obližnjem Buffalu zaposlio kao rendgenski tehničar, stiže očevo pismo koje u potpunosti mijenja njegov život.

“Moj otac je igrom slučaja u Varaždinu upoznao poznatog hollywoodskog snimatelja Rudolfa Matéa koji je došao u posjet sestri. Zbližili su se i tata ga je obavijestio o mojoj sudbini. Maté je obećao da će se za mene pobrinuti pa me pozvao u Hollywood. Ja sam, naravno, skakao od sreće pročitavši pismo i odmah dao otkaz na poslu, na kojem su mi mnogi naši doseljenici zavidjeli, i uputio se u svjetsko središte filmske industrije. Zamislite, iz duboke zime i debelog snijega stižem na topli sunčani jug Kalifornije, među palme i cvijeće. Nezaboravno”, priča s ponosom.

Hollywoodski snovi hrvatskog filmaša

Rudolf Maté, tada 65-godišnjak, oporavljao se od lakšeg moždanog udara. Zamolio je Novaka da mu bude na raspolaganju kao pratnja i vozač.

“To je bilo sjajno za mene jer sam s njim išao na razne prijeme, snimanja i društvene događaje u Hollywoodu. Maté je namjeravao, kada se oporavi, sa mnom režirati svoj novi film. To mi, nažalost, nije bilo suđeno. Godinu dana nakon našeg poznanstva iznenada je preminuo. Tada se u mom životu preko noći sve promijenilo. Snovi o filmskoj karijeri odjedanput su se raspršili. Morao sam se suočiti sa stvarnošću. Trebalo je početi od nule – zaraditi za smještaj i hranu. Radio sam razne poslove, od onih u građevinarstvu do agenta za prodaju nekretnina”, otkriva Novak.

Što se dogodilo Nicku Begichu? Još uvijek nije riješen misterij zrakoplovne nesreće uglednog političara s Aljaske

Najveća savezna država u SAD-u Aljaska nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike. Ima 1,530.693 četvornih kilometara i oko 650 tisuća stanovnika, od kojih su 20 posto Eskimi i Indijanci. Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i […]

Zahvalan Americi i predsjedniku Kennedyju što je kao politički prognanik dobio novu šansu za život, 1963. prijavljuje se za odlazak u Vijetnamski rat.

“Vojna komisija iznenadila se mojom odlukom. Bila je zadivljena što čovjek koji nije američki državljanin želi ići u rat za njihovu zemlju. Objasnio sam im da su me iz domovine protjerali komunisti, a ja kao Hrvat i uvjereni antikomunist želim nastaviti borbu na strani Amerike. Rečeno mi je kako trenutačno nema potrebe za mojim unovačenjem, ali da ću biti pozvan ako se stanje promijeni. Iako nikad nisam pozvan na ratište, taj potez mi je nevjerojatno puno pomogao. Podatak da sam se dragovoljno javio u američku vojsku bio je upisan u sve moje dosjee kao najviši patriotski čin”, napominje naš sugovornik.

Pokretač hrvatskog radio-programa

Važno mjesto u njegovom životu postaje hrvatska župa sv. Ante u Los Angelesu koju su tada vodili mons. Diomartich i vlč. Segarić. Vrlo je aktivan u zajednici i pun novih ideja. Na primjer, pokreće hrvatski radijski program.

“Uočio sam da mnoge etničke zajednice imaju svoje emisije, pa i one puno manje od hrvatske. Odlučio sam to promijeniti i tako je osnovan hrvatski program koji je uspješno emitirao sljedećih 40-ak godina na KTYM radiju”, prisjeća se Novak, koji svoju ljubav prema fotografiji postupno komercijalizira.

Od njih izrađuje razglednice i čestitke koje uspješno plasira. Rado i kvalitetno fotografira društvene događaje, snimke za reklame, zatim građevine i tako postaje tražen među političarima, glumcima, poduzetnicima, arhitektima i agencijama za prodaju nekretnina. Također voli i grafički dizajn, izrađuje razne ambleme, grbove, natpise, memorandume, posjetnice… Svime time uspješno se bavio do umirovljenja 1991. godine.

Uz profesionalnu karijeru stalno je angažiran u promidžbi hrvatstva. Napravio je bezbroj grbova, znakova, suvenira, razglednica, znački, zastava, naljepnica, privjesaka, medalja, prigodnih poštanskih maraka…

“Vjerojatno najtiražnija naljepnica Croatia s hrvatskim znakovljem je moje djelo. Proizvedena je u milijunskoj nakladi i distribuirana diljem svijeta. Veliki uspjeh doživjela je i hrvatska zastava, a prvi sam je dao izraditi, umjesto zahtjevnim i skupim šivanjem, tehnikom sitotiska na bijelom platnu. Plasirane su diljem Amerike, puno ih je otišlo i na druge kontinente, čak i u Južnu Afriku. Od 1990. putuju u domovinu koja je tad kročila ka svojoj nezavisnosti”, naglašava.

Istaknuti Hrvat iz Los Angelesa prof. Anthony Butkovich, s kojim se zbližio, uveo ga je u visoke političke krugove južne Kalifornije. Butkovich je bio poznati republikanac i s Novakom, po uzoru na mnoge druge etničke zajednice, osniva Hrvatski etnički odbor Republikanske stranke.

“Naš odbor snažno se zauzeo u kampanji Ronalda Reagana za guvernera Kalifornije 1966. Izvijestili smo ga o hrvatskom pitanju i on je tako postao sklon našim nastojanjima. Uspjeli smo ga čak pridobiti da kao kalifornijski guverner potpiše deklaraciju u kojoj tražimo hrvatsku nezavisnost. Taj politički riskantan Reaganov čin podigao je puno prašine, posebice prosvjede jugoslavenske diplomacije i srpskih krugova u SAD-u”, priznaje Novak.

Svečano podizanje hrvatske zastave u Los Angelesu

Novaku treba zahvaliti i što je 1967. prvi put na jarbolu ispred Gradske vijećnice u Los Angelesu podignuta hrvatska zastava.

“Kao gradski vijećnik i tajnik Kulturnog kluba Hrvata uspio sam nagovoriti tadašnjeg gradonačelnika Sama Yortyja da osobno podigne hrvatsku zastavu”, priča s uzbuđenjem.

Zgradu Gradske vijećnice s hrvatskim barjakom Novak fotografira s ushićenjem i ponosom. To mu je jedna od najdražih.

Veze Novaka s Reaganom ostale su trajne i čvrste. Reagan je 1981. postao američki predsjednik uz snažnu potporu hrvatske zajednice SAD-a i dobrim dijelom zahvaljujući Novakovu angažmanu.

“Održao je nekoliko predizbornih govora pred hrvatskim pristašama. Jednom prigodom je kao znak povezanosti s Hrvatima na glavu stavio ličku kapu. Ta gesta naišla je na oduševljenje među našim iseljeništvom diljem svijeta”, dodaje naš sugovornik.

Nakon inauguracije, kojoj je Novak prisustvovao, Reagan ga poziva da svoju karijeru nastavi u njegovoj administraciji. No, to je sa zahvalnošću odbio jer nije htio napustiti hrvatsku zajednicu u Los Angelesu i prekinuti poslovni put.

Kada mu je 1971. u ruke došla knjiga povjesničara Jure Prpića iz Clevelanda “The Croatian Immigrants in America”, toliko ga je zaokupila da je odlučio obići hrvatske zajednice diljem Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.

“Proputovao sam cijelu Ameriku uzduž i poprijeko nekoliko puta, a vodič mi je bila Prpićeva knjiga. Stao sam u svakom mjestu gdje je bio hrvatski dom, crkva, groblje, spomenik… Sve sam to fotografirao. Posjećivao bih i svećenike. Naši ljudi su mi počeli donositi stare fotografije. Tako je započelo moje skupljanje povijesnih slika hrvatskog iseljeništva u Americi. Uskoro sam upoznao Prpića, a moja zbirka ga je oduševila. Predložio je da zajedno izdamo fotomonografiju, no naš zajednički projekt nije se ostvario. Prpić je preminuo 2009. godine”, napominje naš sugovornik.

Tisuće povijesnih fotografija

Novakova zbirka obuhvaća na tisuće fotografija iz najranijih godina dolaska Hrvata u Ameriku do zanimljivosti koje je osobno snimio. Jedna od povijesnih nastala je 1988. dolaskom dr. Franje Tuđmana i njegove supruge Ankice u Los Angeles.

Novakovo djelovanje u hrvatskim zajednicama SAD-a i Kanade obuhvaćalo je i bezbroj predavanja. Teme su uglavnom bile vezane uz Hrvate u domovini i iseljeništvu, povijest, ljepote zavičaja…

Ovaj hrvatski iseljenik postigao je veliki uspjeh i dvama srebrnjacima koje je osmislio i dao izraditi u američkoj kovnici Sunshine Mining u Idahu – prvi 1991. povodom stote obljetnice hrvatske himne i drugi 1992. povodom petstote obljetnice otkrića Amerike, s natpisom na engleskom jeziku “1492 – 1992 CROATIANS IN AMERICA”.

“Tih smo se godina borili za naklonost američkih političara pa su srebrnjaci bili traženi kao atraktivan dar pri takvim susretima. Amerikance je zadivila činjenica da je među Kolumbovim mornarima bilo i Hrvata, što je istaknuto na mom srebrnjaku”, prisjeća se.

Novak je prvi put nakon dugogodišnje emigracije došao u Hrvatsku početkom 1990. godine.

Spektakularan let iznad mosta u San Pedru koji je napravljen zaslugom Hrvata. Tko je bio Vincent Thomas?

Jedan od najznačajnijih monumentalnih objekata u Kaliforniji, osim proslavljenog Golden Gate Bridgea u San Franciscu, jest također viseći most The Vincent Thomas Bridge u San Pedru. Taj most dugačak oko dva kilometra, od 1940. godine povezuje luku Los Angelesa, odnosno San Pedro, s lukom i gradom Long Beach te preko Terminal Islanda s velikim industrijskim […]

Za stalno se vratio 1994. i sa sobom donio više od četiri tisuće fotografija te drugog arhivskog materijala neprocjenjive vrijednosti za proučavanje Hrvata u Sjevernoj Americi.

Preminuo je u Zagrebu 2016. godine.

Hrvoje Salopek, Hrvatska matica iseljenika

Hrvat kao Rocky prije Rockyja. Postao je boksački prvak Južne Amerike, no nije dugo uživao u slavi i bogatstvu

Brojni su naši zemljaci, žitelji Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odlazili “trbuhom za kruhom” već u ranoj mladosti. Najčešće se odlazilo na druge kontinente – Ameriku i Australiju. Oni koji su ranije otišli, čim bi se u dalekom svijetu snašli pomagali su svojim rođacima i prijateljima u rodnom kraju te ih pozivali da pođu njihovim […]

Taj most dugačak oko dva kilometra, od 1940. godine povezuje luku Los Angelesa, odnosno San Pedro, s lukom i gradom Long Beach te preko Terminal Islanda s velikim industrijskim predgrađem Wilmingtonom i s dva autoputa; Harbor i Long Beach Freeways. Do spomenute godine za sve te prometnice postojala je veza preko lučkog zaljeva samo trajektom ili velikim zaobilaznicama.

S obzirom na to da je svojom upornošću za izgradnju tog mosta najzaslužniji Thomas Vincent, zastupnik u legislativi države za područje San Pedra, po njemu je isti i nazvan.

Njegovi roditelji, otac Vicko Thomas (Tomašević) i majka rođena u Bobovišću na otoku Braču, došli su u Ameriku 1903. godine. Imali su osmero djece, a Vincent im je bio treće dijete rođeno u gradu Biloxi, država Mississippi, gdje i danas živi priličan broj Hrvata.

Godine 1918. preselili su se u San Pedro, gdje im nedugo poslije otac umro od španjolske gripe. Iako je tada Vincentu bilo samo deset godina, pokazivao je raznovrsne sposobnosti i snalažljivost. Uz školovanje, najprije je počeo zarađivati raznošenjem i prodajom novina, a odlučio se i na proizvodnju tzv. zmijina ulja, koje su kupovali najviše sportaši. Poslije, još uvijek kao učenik, zarađivao je i kao boksač. Za svaku borbu primio bi oko 2500 dolara.

Završivši srednju školu upisao se na fakultet u Santa Clari, gdje je diplomirao političke znanosti, a poslije je na sveučilištu Loyola diplomirao i pravo.

Najveću tvornicu tamburica na svijetu utemeljio je Ivan Hlad – čak 1917. godine!

Čast nam je ovime predstaviti našu VELIKU i MODERNU tvornicu, u kojoj izrađujemo sve vrste tambura, po modernom i znanstvenom sustavu, piše u publikaciji “Almanak i statistika južnih Slavena u Sjedinjenim Državama”, koja je izdana 1927. u Chicagu. Naša radnja bila je utemeljena još 1917. godine u Chicagu, I11. pod imenom: PRVA HRVATSKA TVORNICA TAMBURA […]

Nije otvorio svoj odvjetnički ured, nego se zaposlio u tvornici za preradu ribe “French Sardine”, kod našeg sunarodnjaka Martina J. Bogdanovića s otoka Visa. Tu su ga nagovorili da se posveti politici i da se na izborima kandidira za predstavnika San Pedra u legislativi Kalifornije.

U političkoj karijeri ubrzo je postao popularan i vrlo uspješan pa je na tom položaju ostao punih 38 godina. To znači da je na izborima pobjeđivao 12 puta zaredom.

Još od 1922. vodile su se rasprave i pravili planovi za gradnju podvodnog tunela koji bi povezao to važno industrijsko područje s lukom Los Angelesa. Konačno, zauzimanjem Thomasa Vincenta, ipak se pristupilo gradnji mosta.

Na dan 28. svibnja 1960. godine guverner Kalifornije Edmund G. Brown lopatom je simbolično započeo gradnju tog golemog objekta, koji će dosezati visinu od oko 120 metara iznad vodene površine.

Most je bio završen za samo tri godine i otvoren 28. rujna 1963. Među uzvanicima, prigodom svečanog otvorenja, nalazio se i Wiliam J. Jurkovich, glavni projektant mosta, također naše gore list.

Vincent Thomas preminuo je 1980. u San Pedru, u 72. godini života.

Vladimir Novak

U nastavku pogledajte spektakularan let iznad mosta