Eduardo R. Antonich

Unatoč nedaćama useljeničkog života, Hrvati iz Urugvaja nikada nisu okrenuli leđa rodnoj grudi

9. srpnja 2021. u 10:22

Potrebno za čitanje: 4 min

Vesna Kukavica

Vijesti

FOTO: Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo

Jedinstvena monografija „Hrvatska i Hrvati u Urugvaju“, autora Eduarda R. Antonicha, objavljena je ovih dana u Zagrebu u sunakladničkom pothvatu AGM-a i Hrvatske matice iseljenika.

Hrvatska katolička misija Beč među dijasporom pronašla kumove koji će na Banovinu poslati čak 144 tisuće eura

Hrvatska katolička misija Beč uvijek se uključuje u humanitarne akcije. U korizmi je u suradnji s Hrvatskim domom Beč započela akciju “kumstava”, gdje fra Josip Koren, kao voditelj misije i ovog hvalevrijednog programa, u suradnji s mjesnim župnicima na potresom ugroženim područjima na Banovini pronalazi najpotrebitije obitelji kojima je pomoć doista neophodna. U Austriji im […]

Izvorno Antonichevo historiografsko djelo „Croacia y los croatas en Uruguay“, tiskano prije 15-ak godina, s pravom je dočekalo svoje hrvatsko izdanje, bogato ilustrirano dosad neobjavljenim fotografskim zapisima jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića. Monografiju, izišlu u sklopu prestižne AGM-ove biblioteke Res Gestae, prevela je sa španjolskoga jezika Željka Lovrenčić.

Građa knjige opsega 248 stranica velikog formata, raspoređena u 17 poglavlja, znatno pridonosi razumijevanju višedesetljetnog života i stvaralaštva naraštaja hrvatskih useljenika u Istočnu Republiku Urugvaj (República Oriental del Uruguay), ali i skidanju ideološke stigme s tamošnje hrvatske emigracije burnog 20. stoljeća. Danas u toj zemlji živi oko pet tisuća ljudi hrvatskih korijena.

Pisac i pravnik Antonich razborito iščitava hrvatsku povijest novoga vijeka u njezinu svjetskom kontekstu, napose povijest iseljeništva u borbi za rješenje tzv. hrvatskog pitanja uz njezine odjeke u hrvatskim zajednicama zemalja Južne Amerike od 1918. do 1991. godine. Autor pregledno otkriva problematiku kulturnog naslijeđa pionira hrvatskog useljeništva u Urugvaj, posebice njihove periodike i arhivske građe iseljeničkih urugvajskih organizacija, dok u globalnim ključnim povijesnim procesima biva usredotočen na hrvatsku političku povijest 20. stoljeća, ali i izazove naše nacije suvremenog doba nakon pada komunizma u Europi (1989.).

Naslovnica

Proučivši dostupne izvore o iseljeništvu od prvoga urugvajskog Hrvata Bračanina Šimuna Matulića naovamo u domaćim i stranim arhivima, autor Antonich ispisuje nepristrano historiografsko štivo čija se stilska odlika očituje u sretnom spoju znanstvene akribije s publicističkim diskursom, nastojeći da u svjedočanstvima iseljenika pronađe motive za zaključke te da na temelju dokumentacije progovori o vremenu najmasovnijeg selilaštva u Urugvaj s europskoga kontinenta (počevši od osamdesetih 19. stoljeća) tijekom rane industrijalizacije pa sve do početaka globalizacije. Tako je autor u knjizi stvorio uravnoteženu metodologiju, koja s podjednakom znatiželjom gleda na značajke velikih povijesnih epoha čovječanstva i ondašnju ulogu na južnoameričkim tržištima rada siromašnih hrvatskih težaka, radnika i pomoraca – koji su iz povijesnih hrvatskih zemalja (pretežno iz dalmatinskoga priobalja) odlazili u Ameriku – redovito s mišlju da će se jednog dana vratiti imućniji u domovinu. Zaključuje kako najveći broj Hrvata u Urugvaj stiže nakon Prvoga svjetskog rata, točnije između 1924. i 1936. godine.

U Australiju je pobjegao davne 1959. Sada je napisao knjigu

Gospodina Brunu Milića posjetio sam u njegovoj obiteljskoj kući u Mortdaleu, u južnom dijelu Sydneya. Povod mog dolaska bio je upoznavanje sa skorim izdavanjem njegove druge knjige “Bijegom do slobode”, čija će promocija uslijediti za koji tjedan. Bruno Milić rođen je u ribarsko-ratarskoj obitelji 10. svibnja 1934. godine na Dugom otoku, u mjestu Sali, čiji […]

Pečalbarska drama

Studiozno Antonich prati običnoga hrvatskog pečalbara u vremenskom odsječku malo manjem od stotinjak godina, tumačeći etape rješenja hrvatskog pitanja krajem drugog tisućljeća dok je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije te prve i druge Jugoslavije, uzroke hrvatskog jugoslavenstva (Supilo, Trumbić…), iseljeničku potporu postupnoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji, kao i proces rekroatizacije 1990-ih onih naših iseljeničkih zajednica koje su se davno odselile kada Lijepa Naša nije bila suverena država niti subjekt međunarodnog prava.

Od bespuća do samostalnosti Hrvatske

Vremenski luk ove dosad neobrađene useljeničke hrvatske zajednice iz Južne Amerike zatvara se pričom o svim urugvajskim Hrvatima koji su pridonijeli priznanju Republike Hrvatske od Urugvaja 16. siječnja 1992., dok se otvara pustolovnim zgodama o spomenutome prvome Hrvatu u Urugvaju iz Postira s otoka Brača koji je upisan u tamošnje arhive kao Simón Matulich početkom 19. stoljeća. Njegova obiteljska loza imala je među unucima jednog od najuglednijih urugvajskih liječnika dr. Teodora Vilardebóa, sina Matulićeve jedinice Martine i Miguela Antonija Vilardebóa. Nakon studija u Barceloni i Parizu (1847.), Šimunov unuk vraća se iz Europe u Urugvaj i liječi epidemiju žute groznice od koje i sam umire deset godina kasnije (1857.). Knjiga izlazi prigodom 70. obljetnice suradnje Hrvata iz Urugvaja i Hrvatske matice iseljenika.

Procesi kroatizacije

Spomenimo, u razdoblju od 1924. do 1936. stariji hrvatski doseljenici naseljavali su unutrašnjost Urugvaja i bavili se poljoprivredom, dok su se novije pridošlice useljavale u glavni grad Montevideo ili njegovu bližu okolicu, radeći u industriji, trgovini ili javnim službama. Stigavši iz Dalmacije, Istre, Hrvatskog primorja, jadranskoga otočja, Dalmatinske Zagore, Hercegovine ili pak Boke Kotorske, naselili su, uz Montevideo, i mjesta Cochillas (radnici u kamenolomima), te naselja Colonia i Carmelo gdje su se bavili pomorstvom i bili vlasnici jedrenjaka te ugostiteljskih objekata.

Iseljenici su uglavnom podrijetlom bili iz ruralnih krajeva. Dio njih bavio se poljoprivredom, neki pomorstvom, a najviše poslovima u građevinarstvu, preuzevši na kraju i poslove vezane uz trgovinu. Hrvatska nacionalna ideja braće Radića, koja je zahvatila sve slojeve naroda u prvoj polovici XX. stoljeća, uspjela je ukorijeniti nešto što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima hrvatskog društva, uključujući i našu zajednicu u Urugvaju, koja ondje osniva 28. travnja 1928. Hrvatski dom u Montevideu koji je postao najbrojnije i najutjecajnije tamošnje hrvatsko iseljeničko društvo.

Hrvatski dom 1991. godine povukao se iz Koordinacijskog odbora jugoslavenskih institucija i povezao se ponovno s Hrvatskom katoličkom zajednicom. Oba društva organizirala su tijekom Domovinskoga rata vjerske, kulturne i humanitarne priredbe za pomoć obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

Hrvatska dijaspora u Urugvaju odigrala je važnu ulogu kako u materijalnoj tako i u moralnoj potpori domovini predaka, a pojedini iseljenici odnosno njihovi potomci uključili su se kao dobrovoljci Domovinskoga rata.

„U ovoj knjizi na primjeru hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju vidljiva je dinamična priroda etničkog identiteta sklonog stalnom redefiniranju“, ocjenjuje recenzentica dr. sc. Marina Perić Kaselj.

„Kroz povijesni prikaz iseljeničke zajednice autor problematizira različite oblike kolektivne identifikacije iseljenika: Slaven/Hrvat, Jugoslaven, pri čemu je između njih nerijetko dolazilo do međusobnog nadopunjavanja. Biti Jugoslaven, Hrvat, opcije su koje je iseljenik hrvatskog podrijetla odabrao rukovodeći se situacijskim trenutkom”, dodala je recenzentica Kaselj.

Objavljena knjiga najistaknutijeg hrvatskog sociologa u dijaspori

U dosad objavljenoj 41 knjizi niza “Hrvatska katolička baština 20. stoljeća”, Glas Koncila omogućio je čitateljima da na jednom mjestu pronađu najvažnije katoličke intelektualce 20. stoljeća, piše IKA. Tako su objavljeni najvažniji naglasci njihova djelovanja i stvaranja u zauzimanju za dostojanstvo čovjeka, kršćanina i umjetnika. Svrha je biblioteke, u suvremenom proučavanju, valorizaciji i popularizaciji niza […]

Životopis autora

Eduardo R. Antonich rođen je u Montevideu 1963. godine. U rodnome gradu studirao je na urugvajskom Državnom sveučilištu (Universidad de la República), stekavši diplomu iz područja pravnih i društvenih znanosti 1990. pa od tada uspješno razvija karijeru odvjetnika. Od 2003. godine počasni je konzul Republike Hrvatske u Urugvaju.

Po očevoj strani je unuk hrvatskih doseljenika iz Bribira (Hrvatsko primorje), koji su u Urugvaj došli 1925. godine. Od djetinjstva je vezan uz hrvatsku zajednicu u toj južnoameričkoj zemlji, sudjelujući kreativno i društveno angažirano u kulturnim aktivnostima društava „Bratstvo“, „Naša domovina“ i „Hrvatski dom“ (Hogar Croata) u Montevideu. Član je tog društva gotovo četiri desetljeća, točnije od 1984. godine.

U upravi „Hrvatskog doma“ (Hogar Croata) neprekidno je od 1988. godine. Također sudjeluje u hrvatskom radijskom programu, kao i ostalim aktivnostima zajednice.

Godine 1987. dobio je stipendiju Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu za učenje hrvatskoga jezika i proučavanje hrvatskoga folklora. Oženjen je Milkom Kršul Musa, unukom doseljenika hrvatskih korijena. Imaju sina Ivu, kojem su prenijeli ljubav za Lijepu Našu te je i on pohađao Sveučilišnu školu hrvatskog jezika i kulture (2019.) u organizaciji Hrvatske matice iseljenika.

Predstavljena knjiga o hercegovačkim misionarima u Africi

U dvorani franjevačkog samostana u Tomislavgradu, u sklopu duhovno-kulturne manifestacije „Dani sv. Nikole Tavelića 2021.“ koju zajednički organiziraju Općina Tomislavgrad, Franjevački samostan i Kulturno-informativni centar Tomislavgrad, jučer je predstavljena monografija “Misionari u Africi”, autora fra Roberta Jolića. Uz spomenutu monografiju predstavljena je i knjiga “Duvno u hrvatskoj književnosti”, urednika Slobodana Prosperova Novaka, javlja portal tomislavcity.com. […]

Predavao je i predaje u zemlji i inozemstvu na znanstvenim konferencijama i stručnim skupovima koji se bave povijesnim i kulturnim temama europskih migracija s posebnim osvrtom na izazove hrvatskog iseljeništva.