Više vjeruješ očima koje te umanjuju negoli onima koje te podižu

Drži svoje oči otvorene. Ne zatvaraj ih pred sobom. Previše se plašiš svoga pogleda i odraza u zrcalu. Ne možeš podnijeti čak ni svoj pogled pored tolikih nesavršenosti. Ne vidiš sebe od sebe. Mnogi su se tuđi pogledi naselili u tvojim očima da više ne možeš razabrati koji je pravi pogled. Više vjeruješ očima koje […]

daj svome srcu vremena
nedostaje ti riječi
kojima bi opisao njegovo stanje
želiš ga staviti pod kontrolu
zaboravljajući
da ono kuca neovisno o tebi
i reagira brže od tvoje volje
nemoj forsirati svoje srce
da ti ne bi prepuklo

i tako se razočaranost uvukla u njega
ne možeš srce najednom preliti
sad ga otvaraj polako
i to onima koji će poštivati tvoju postupnost
prihvati da ti je srce bojažljivo
da drhti pred
opisima
pogledima
interpretacijama
i dalje mu vjeruj
…
tvoje srce ne će bez tebe.

Zaogrnut slabošću

Vjeruj svojim suzama. U njima su priče koje su zapele na usnama

Nemoj sebe ohrabrivati za odustajanje. Toliko toga čeka na tebe. Da samo znaš koliko se čudesa krije iza tvojih strahova. Vjeruj svojim suzama. U njima su priče koje su zapele na usnama. Vjeruj svojem sporom koraku. On provocira nametnute brzine. Sve koji te mjere pusti da te izmjere. Puno je važnije kako te Gospodin mjeri. […]

Previše si spuštao svoj pogled pred drugima koji su te “pročitali”. Mnogima si možda pao u očima. Zasigurno postoje i oni koji – kad te vide – gotovo trenutačno imaju bezbroj interpretacija. I zanimljivo, u svakoj od njih te učine manjim od tebe. Ne možeš izbjeći nasrtljive poglede. Njih će uvijek biti.

Ali možeš početi vjerovati da postoje ljudi koji te gledaju drukčijim očima. Postoje oni koji će u tvojim očima naći dom. Neće im smetati ni tvoja ranjivost ni tvoja sićušnost ni tvoja nesavršenost ni bolna prošlost. U tebi će vidjeti više od onoga što slutiš o sebi.

Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja

Kroz uskrsno vrijeme u liturgijskim čitanjima redovito čitamo ulomke iz Djela apostolskih. Ta nas čitanja vraćaju na sâme početke Crkve, na život i djelovanje prve kršćanske zajednice. Dok smo s jedne strane oduševljeni njihovim zanosom i revnošću, s druge strane kao da nam nedostaje razumijevanje prilika i okolnosti u kojima su se našli kao i […]

Zato se i ti čuvaj da ne bi neoprezno trgovao tuđim pogledom. Ne zaboravi da ima ljudi čije oči žive na rubu plača. Uvijek imaj pogled koji može izdržati udaljenosti. Pogled koji prolazi kroz zidove, koji se ne zaustavlja na očitosti. Budi radostan kad pronađeš pogled koji te voli. Čak i kad sve ne razumije(š).

Zaogrnut slabošću

Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja

Kroz uskrsno vrijeme u liturgijskim čitanjima redovito čitamo ulomke iz Djela apostolskih. Ta nas čitanja vraćaju na sâme početke Crkve, na život i djelovanje prve kršćanske zajednice. Dok smo s jedne strane oduševljeni njihovim zanosom i revnošću, s druge strane kao da nam nedostaje razumijevanje prilika i okolnosti u kojima su se našli kao i […]

Nitko ne poznaje tvoj nutarnji svijet. On je toliko isprepleten i tvojim očekivanjima i zahtjevima na koje ne umiješ odgovoriti. U njemu se miješaju i tvoji ideali i stvarnost koja te izaziva.

Ne daj sebi pobjeći od ljudskosti. I nemoj skidati sa sebe odjeću slabosti. I skromnosti. Što si manji, to više u tebe stane. Oduševi se za širinu. Mnogo ih je koji će te poticati na uskoću i to predstavljati kao jedini put.

Tebi pripadaju prostranstva srca. I kad ono omekša, primijetit ćeš koliko je bisera oko tebe. Koliko ljepote zakopano u zaključanim dušama. Neka ti se oči nikad ne naviknu. Otvaraj ih da u njih i svemir mogne stati. Otvorit ćeš nebo nekomu.

Zaogrnut slabošću

Ja sam fra Dragan Bolčić. Može zvučati neobično, ali nemam kraj za koji bih rekao da je moj dom

Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]

Sjetimo se, primjerice, sjajne scene iz osmog poglavlja o Filipu i Etiopljaninu (Dj 8, 26-40). Način na koji se Filip osjetio ponukan prići tom dvoraninu, njegovo pitanje Razumiješ li što čitaš?, njegova spremnost da s njim sjedi i da mu tumači samo su neki od načina koji mogu biti plauzibilni za razumijevanje naše tematike. Da se ipak ne bismo ograničili na samo jedno poglavlje, potrebno je istaknuti da prva kršćanska zajednica praktično nije imala neku etabliranu metodu, katehetske programe i ustaljene evangelizacijske projekte. Jedino što su imali bilo je iskustvo uskrsnuloga Krista i njegova riječ. Ništa više i ništa manje od toga. I od toga je nastalo sve!

Možda će ova činjenica teže prodrijeti u stijenke naše (začahurene) svijesti, ali je svakako treba uzdrmati. Danas puno toga ulažemo u različite metode i projekte, trošimo enormne svote novca na tiskanje materijala i tehnološka unaprjeđenja, trošimo bezbrojne sate na sastanke i organizaciju, trudimo se sadržaj evanđelja i vjeru prikazati na zanimljiv način, ali unatoč tim naporima ne postižemo sjajne rezultate. Nekad ih uopće niti nema. I ta nas činjenica uvodi u tematiku koju ovdje analiziramo.

Kako evangelizirati? Kako inkulturirati evanđeosku poruku u postmodernu društveno-kulturalnu zbilju? Kakav jezik rabimo? Razumijemo li jezik postmodernog čovjeka? Razumijemo li nosive kategorije suvremenih kulturoloških gibanja? Ovo su samo neka od pitanja koja bi nas trebala dovesti u pitanje.

Analiza društveno-kulturološke zbilje. Ako želimo razumjeti suvremenog čovjeka te mu donijeti evanđeosku poruku, najprije nam valja dobro analizirati društvenu i kulturnu zbilju. Bez ozbiljne analize spomenute zbilje, može izostati stvarni susret s čovjekom. Naravno netko bi mogao uputiti opravdane prigovore poput: Kada bi bio prikladan trenutak za evangelizaciju? Mora li evangelizaciji analiza društvene i kulturne zbilje nužno prethoditi? Što ako nam promakne neki od segmenata te iste zbilje? Valja istaknuti da se ti procesi međusobno isprepliću.

Ako Crkvu želimo vratiti na noge – trebamo pasti na koljena

Nad Crkvom našega vremena stoji pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Pitanje koje je u ovom tekstu postavljeno pokreće nas i potiče na promišljanje. Pitanja nas određuju. Stavljaju u određeni položaj. Kristovo pitanje potresa i protresa. Do srži. Ponekad nas sasvim običan zahtjev, jednostavno pitanje zna staviti u nezgodnu […]

Već u samoj naravi evangelizacije stoji susret s drugima i drukčijima, s različitim kulturama i pluralnim društvima. Ali dio evangelizacijskog nastojanja može biti kvalitetna i pronicljiva analiza društveno-kulturne zbilje. Ni taj zadatak nije uvijek lagan. Naša je društveno-kulturalna stvarnost vrlo slojevita. Nju obilježava pluralnost različitih stilova, nejasno vrjednovanje temeljnih vrijednosti, redefiniranje fundamentalnih pojmova, isprepletenost statičnih i dinamičnih momenata, nestabilnost kriterija, rascjepkanost ukusâ i životnih nazora itd. Naša suvremena kultura ima “disparantni karakter” (D. Šimunec). Svakako da je opseg tih pojava i gibanja vrlo širok te prepun izazova i zahtjeva za evangelizatore. Ali nas upravo ti izazovi nukaju izaći iz nekoga učmalog konformizma kako bismo razumjeli suvremenog čovjeka i došli do njega.

Poznavanje jezika. Jedna od temeljnih obilježja nove evangelizacije uz žar srca onih koji naviještaju, oduševljenje te metode jest i izričaj. Dakle, nova evangelizacija je nova i po izričaju. Čim spomenemo pojmove jezika, izričaja i/ili izraza, znamo da se ne nalazimo na potpuno čvrstom tlu. Sve su te datosti obilježene nužnošću procesa i promjene. Što su neke riječi ili izrazi značili prije 20 godina više ne znače ili imaju potpuno suprotno značenje. Nije nebitno što mislimo pod pojmom kojega izgovaramo. Naša je zbilja prepuna termina i pojmova koji doslovno preko noći dobiju drukčije značenje i čija interpretacija samo dodatno zbunjuje. Uzmimo primjerice pojam ljubavi.

Što je to ljubav i što mislimo kada kažemo ljubav? Je li ljubav samo osjećaj usko vezan uz strast i ljudsku putenost ili je ljubav predanje koje uključuje volju, odluku i žrtvu za nekoga ili nešto? Ili je ljubav i jedno i drugo? Ključno je razlikovati ove stvarnosti i razumjeti što točno mislimo pod nekim pojmom. Razlog postmodernih konfuzija i nereda oko pojmovlja leži u odmaku od objektivnog i/ili tradicionalnog značenja pojma te pretjerana subjektivizacija istoga. Neki pojam za suvremenog čovjeka ima značenje koje mu on sâm dadne. Stoga je važno poznavati jezik, stilove, paradigme, kategorije suvremenog čovjeka. Važno ih je analizirati te tražiti prikladan jezik po kojem evanđelje može doći do uha i srca ljudi.

Fra Dragan iz Chicaga: Tek u povučenosti mogu primijetiti zvijeri koje razdiru moje biće

Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]

U tom kontekstu, talijanski nadbiskup i zamjenik prefekta Dikasterija za promicanje nove evangelizacije Rino Fisichella jedanput je napisao da je potrebno “izbjeći rizik neshvaćanja kategorija s kojima komuniciramo”. Time je pogodio živac izazova pred kojim se nalazimo.

Analiza jezika i moguće smjernice. Poznati protestantski teolog Paul Tillich je jednaput kazao: “Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja” (“Most sermons are answers to questions that nobody’s asking”). I to je točno! Potrebno je analizirati taj jezik. Bez obzira bili to klerici ili laici taj jezik ima neke zajedničke nazivnike koji su sebi kriju različite stilove, ukuse, poteškoće, nesnalaženja itd. Ponekad je to samo prazna retorika iza koje ne stoji kvalitetan sadržaj niti osobni susret s Riječi. Ponekad je to vješto skrivanje iza jakih teoloških pojmova koji suvremenom čovjeku ne znače ama baš ništa. Ponekad je to izbjegavanje suočavanja s istinskim problemima i poteškoćama u nekoj zajednici te pribjegavanje u izvještačen i prazan govor. Ponekad je to izvrsno sastavljena teološka meditacija koja nije mišljena za propovijedanje i evangelizaciju nego svoje motive krije u nečemu osobnom i egoističnom. Ponekad su te riječi daleke od konkretne stvarnosti, suhoparne i neproživljene, uz izlizane fraze bez jasnog značenja pojma. Ponekad je to samo teološka dekoracija koja treba zadiviti određenu skupinu (uglavnom klerike), a pritom ostaje daleka i nerazumljiva malom čovjeku.

Na kraju dana, ostaje nam temeljno referentno polazište – Božja riječ. Osobito utjelovljena Riječ – Isus Krist. Čitajući kako je on propovijedao i naviještao radosnu vijest, možemo opaziti i usvojiti njegove metode i njegov izričaj. Nije imao poteškoća spustiti se do malenih i govoriti jezikom kojim su ga mogli razumjeti. Spuštao se na naše razine znanja i umijeća, izobrazbe i odgoja. Puno je slušao i drukčije promatrao ljudsku muku i sve što život sa sobom nosi.

Govorio je u kategorijama poljoprivrede, stočarstva, prirode, društva, koristio jednostavne riječi i izraze, nije se stidio svoga jezika. Govorio je jasno, slobodno, otvoreno, stajao je iza svojih riječi. Koristio je metafore, priče, citirao, divio se.

Kolumna za roditelje: Pustite djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore!

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom […]

Iza njegova govora uvijek su bile različite reakcije. Oduševljenje, prihvaćenost, zatečenost, uznemirenost, mrmljanje, samo su neke od emocija koje su pratile njegove slušatelje. Sve su ovo sjajne lekcije za nas koji se nazivamo njegovim učenicima. Ostaje nam učiti od jedinog Učitelja.

U ovoj hrvatskoj katoličkoj misiji nalazi se kip sv. Nikole Tavelića visok čak četiri metra!

Krunicu Hrvata svega svijeta u subotu 3. lipnja moli Hrvatska katolička misija sv. Nikole Tavelića – Montreal koja se nalazi u kanadskoj provinciji Quebec. Prema broju stanovnika i ekonomskoj aktivnošću, Montreal je drugi grad po važnosti u Kanadi. U njemu živi oko milijun i 700 tisuća stanovnika (kao dva Zagreba), a na širem području čak […]

Crkva ne prati ritam godine na isti način kao što to čini svjetovni kalendar, iako postoje neke sličnosti. I crkveni i građanski kalendar broji tjedne, mjesece i godine jer je njihov protok uvjetovan objektivnom, astronomskom stvarnošću: kruženje Zemlje oko Sunca (godina), kruženje Mjeseca oko Zemlje (mjesec). No broj dana u tjednu (7) nije određen kretanjem nebeskih tijela, već kulturom i tradicijom. Tako smo sedmodnevni tjedan naslijedili iz židovstva. U Knjizi Postanka opisano je stvaranje svijeta u sedam dana. Taj ritam je određivao život Izraelskog naroda. Preko kršćanstva ga je usvojila europska kultura, a preko nje i cijeli svijet.

Razlika između građanskog i crkvenog kalendara jest i u funkciji. Građanski kalendar služi praćenju vremena: da utvrdimo datum kada se neki povijesni događaj dogodio ili kada se nešto treba uskoro dogoditi. Crkveni kalendar pak prati liturgijsku godinu koja se spominje ključnih događaja iz povijesti spasenja.

Korizma u tom godišnjem ritmu ima posebno mjesto. Početak korizme – Pepelnica privlači mnoštvo vjernika koji žele primiti pepeo na svoja čela kao znak prolaznosti, obraćenja, pokore… Mogli bismo reći da svijet ima Novu godinu kao trenutak nade i dobrih odluka, a mi vjernici imamo korizmu. U njoj prepoznajemo novu priliku da nešto učinimo u svom duhovnom životu. Netko će se odreći pušenja, netko će više moliti, netko će dati doprinos za nastradale od potresa. Ipak, korizmu bismo mogli promatrati i na malo drukčiji način.

Za to nam može pomoći i primjer iz arhitekture. Radi se o spiralnom stubištu Vatikanskih muzeja koje je jedno od najfotografiranijih stubišta na svijetu. Projektirao ga je Giuseppe Momo 1932. godine. Izvedeno je od kovanog željeza u dvostrukoj spirali. Jedno stubište ide gore, a drugo dolje. Hodajući tim velikim spiralnim stubištem posjetitelji se uspinju od razine ulice sve do glavne razine Vatikanskih muzeja. U muzeju se nalaze neka od najznačajnijih djela antičke i renesansne umjetnosti. No, unatoč svim vrhunskim umjetničkim djelima koja su izložena u vatikanskim muzejima, jedno od najljepših djela je spiralno stubište koje je dio zgrade muzeja.

Ovo stubište svoje posjetitelje ne vodi samo u krug nego ih vodi i na jednu višu razinu. Tako nas i korizma treba povesti na jednu višu razinu u našem odnosu s Bogom. Iako se korizma ponavlja svake godine, trebali bismo svaki put doživjeti iskorak na našem duhovnom putu prema Bogu. Kako bi mogao izgledati taj duhovni iskorak? Kako možemo rasti u našem odnosu s Isusom?

Nitko se nije rodio s vjerom. Naš odnos s Bogom raste i razvija se, a za to treba vremena, baš kao i u bilo kojem drugom odnosu. Svatko prolazi kroz niz faza ili stupnjeva duhovnog rasta. Vrhunac tog procesa je zrela odluka i osobna posvećenost Isusu Kristu, svjesna odluka živjeti kao Isusov učenik.

Uskrs nije kraj nego vrhunac života

Ljudski život je satkan od konstantnih promjena. Iz dana u dan se mijenjamo: rađamo se, rastemo, razvijamo svoje mišljenje, snivamo snove o našoj budućnosti, trudimo se ostvariti te iste snove. Dok nas ta životna dinamika nosi da idemo naprijed, naš duh također je potrebit promjene, a ona je uvijek bolna. Uskrs pred nas stavlja upravo […]

Ove faze ili stupnjevi opisuju naš odnos s Bogom:

1. Rast u povjerenju
2. Radoznalost za nešto više
3. Otvorenost za promjene i rast
4. Duhovno traženje
5. Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik

Prvi stupanj – Rast u povjerenju

Prva faza na putovanju osobe do zrele vjere jest rast u povjerenju. Kod male djece povjerenje se treba razvijati prirodno i nesvjesno dok djeca otkrivaju da mogu vjerovati svojim roditeljima i drugim važnim odraslim osobama. Djeca se oslanjaju na to povjerenje kako bi prihvatili ono što ih roditelji i drugi autoriteti uče o Bogu. Kod starijih osoba to povjerenje se možda nikada nije do kraja razvilo, možda je bilo iznevjereno ili se nije prenijelo na iskustvo s vjerskom zajednicom. U svakom slučaju, nastavak duhovnog rasta ovisi o uspostavljanju osjećaja povjerenja u vjersku zajednicu i njezine pripadnike. Glavno pitanje u ovoj fazi je: “Mogu li vjerovati drugima?”

Drugi stupanj – Radoznalost za nešto više

U drugoj fazi počinjemo postavljati pitanja o vjeri i životu. Možemo biti znatiželjni o različitim detaljima vjere, o crkvi ili nekim vjerskim tradicijama, o tome kako vjera “djeluje” u životima drugih ljudi, o odnosu pojedinca s Isusom Kristom. Razgovarat ćemo o tim pitanjima s osobom ili skupinom u koje imamo povjerenja. To će biti na način koji nije osoban nego je više teoretski. Takva rasprava može poprimiti oblik debate “za i protiv”. U ovoj fazi zapravo nismo spremni te nove informacije primijeniti na svoj vlastiti život; još nismo spremni rasti ili se mijenjati. Ipak, ako se na odgovarajući način zadovolji ova znatiželja onda se otvara prostor za daljnji rast. Glavno pitanje u ovoj fazi je: “O čemu se tu zapravo radi?”

Treći stupanj – Otvorenost za promjene i rast

Na trećem stupnju počinjemo shvaćati (ponekad nevoljko, a možda i s nekim strahom) da se trebamo ili želimo promijeniti. Neki mogu biti pozitivno uzbuđeni zbog ovog otkrića, ali neke može uplašiti ono nepoznato; nekima može biti neugodno zbog mogućnosti da je ono na što su se do sada oslanjali bilo pogrešno ili nedovoljno dobro. Ulazak u nepoznato znači odustajanje od iluzije da smo dovoljni sami sebi. Počinjemo učiti kako vjerovati drugima. Glavno pitanje u ovoj fazi je: “Mogu li se promijeniti i želim li se uopće mijenjati?”

Četvrti stupanj – Duhovno traženje

Na četvrtom stupnju smo riješili neke od svojih početnih sumnji i odlučio smo krenuti dalje u potrazi za dubljom, zrelijom vjerom. Ova faza nije isto što i puka znatiželje. Ona je više od toga. Pitanja su manje teoretska, a više osobna. Ova faza pretpostavlja da je smo odlučili da je novi život dublje, aktivnije vjere moguć i poželjan; ali također shvaćamo da biti Isusov sljedbenik nosi sa sobom stvarne i ozbiljne posljedice. To zahtijeva odluke koje mogu zauvijek promijeniti naš život. Sada je glavno pitanje: “Je li ovo ispravno za mene?”

Treba nam istinsko kajanje. I suze.

Pisati o duhovnosti Velikog tjedna nije lako. Postoji mnoštvo teoloških i liturgijskih elemenata koji oblikuju takvu duhovnost i svaki od njih može biti zaseban tekst. Stoga u ovom članku neću previše zadirati u liturgijsko-teološki govor. On nije lako shvatljiv i potrebno ga je raščlaniti kako bi bio razumljiv. Zadržat ću se na nekim momentima Velikog […]

Peti stupanj – Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik (I)

Peti stupanj karakterizira svjesna i namjerna odluka da živimo kao sljedbenici, učenici Isusa Krista. Ovaj izbor je sličan onom što ga je napravio trgovac iz Evanđelja kada je prodao sve što je imao kako bi kupio jedan lijepi, dragocjeni biser (Mt 13,45-46). U ovoj smo se fazi obvezali ne samo na ideju da budemo Isusovi sljedbenici-učenici, već i na to da već praktično živimo kao Isusovi sljedbenici-učenici. Ta odluka ima snagu da mijenja život. Ona može zahtijevati značajno prilagođavanje svog načina života, svojih vrijednosti i prioriteta. U početku je ovaj novi način života popraćen velikim entuzijazmom. Unatoč
tome potrebna je podrška (a često i strpljenje) obitelji, prijatelja i vjerske zajednice.

Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik (II)

Šesta faza je razdoblje prilagodbe. Kako život donosi nove izazove, trudimo se naći ravnotežu između mnogih briga i odgovornosti koje se mogu natjecati – ili čak sukobiti – sa željom i već učinjenim koracima da živimo kao Isusov sljedbenici-učenici. Možemo zaključiti da samo neki, doista iznimni ljudi mogu uspjeti provesti u život sve ono čemu su se nadali. Potrebno nam je jako puno strpljenja, ohrabrenja i podrške naše vjerske zajednice (redovničke obitelji, župe, duhovnog pokreta) kojoj pripadamo kako bismo se mogli nositi s ovim novim izazovom. Opasnost je da odustanemo od preuzetih obveza ili da se obeshrabrimo zbog neuspjeha. Sada je glavno pitanje: “Kako da to učinim?”

Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik (III)

Ovo je posljednja faza u putovanju osobe do zrele vjere, zrelog odnosa s Bogom. Ova faza predstavlja proces sazrijevanja. S vremenom i životnim iskustvom otkrivamo kako uravnotežiti ili integrirati svoju viziju “biti Isusov sljedbenik-učenik” s brigama i odgovornostima svakodnevnog života. U ovoj fazi pronalazimo način kako živjeti s paradoksom potreba koje se natječu jedna s drugom, s vrijednostima koje se sukobljavaju i s pitanjima koja su neodgovorena. Sve više i više želimo ponovo otkriti i usvojiti ono što je davno prije već naučili. Sada je u središtu pogleda ona velika životna perspektiva: vrijednosti koje traju, istine najviše razine i konačan cilju odnosa s Bogom. Ova posljednja faza se uspoređuje s kasnijim fazama braka, kada su djeca odrasla ili kada su supružnici već ušli u mirovinu. Iako tada dolaze novi izazovi, bračni odnos će trajati i cvjetati ako su supružnici kroz godine prakse naučili kako ugodno živjeti zajedno i prilagoditi se jedan drugome.

Konačni cilj korizme je slavlje Isusovog uskrsnuća. Radost zbog Isusove pobjede na grijehom i smrću možemo u punini doživjeti tek ako smo se na Njegovu riječ odrekli samih sebe, uzeli svoj križ i pošli za njim. Sv. Franjo Asiški je na brdu La Verna 1224. godine molio „da osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike”. Sv. Franjo je doista i osjetio djelić Isusove muke te je zadobio stigme-Isusove rane na svom tijelu.

Plodovi naše korizmene čežnje za Bogom mogu biti: zrela vjera, spremnost dijeliti radost vjere s drugima, želja da tražimo i živimo Božju volju, žarka molitva, želja za bogoslužjem, spremnost svjedočiti evanđelje – Radosnu vijest, zauzimanje za probleme nepravde, ljubav prema Crkvi, radosno služenje, glad za napredovanjem u poznavanju svoje vjere, velikodušnost u darivanju, spremnost odgovoriti na duhovni poziv, briga o siromašnima…

Patnja može biti i blagoslov

U proljeće, kada se sve polagano oblači u boje života, mi kršćani se spremamo slaviti Život. I nekom tajanstvenom snagom ohrabreni, u nama se budi želja za vječnošću i čežnja za nebom. Dok proljeće plete svoje niti i na mrtvim granama pojavljuju se prvi pupoljci, mi iznova otkrivamo to veliko otajstvo života: na život je […]

Sve ove plodove vjerojatno nećemo moći prepoznati u sebi već ove godine, ali ako smo barem i malo uspjeli napredovati u nasljedovanju našega Gospodina Isusa Krista, onda našu korizmu možemo smatrati dobitkom.

Nemamo fotografiju, ali sačuvali smo lijepe riječi o dobroj duši hrvatske zajednice u New Yorku koja je preminula davno

Nemam nimalo dobra i pohvalna mišljenja o smrti kada je promatram s naravnog gledišta: priroda nemilosrdno uništava svoje najsavršenije proizvode. Ali kad mislim na smrt pok. Tereze Raich, onda mi se smrt čini lijepom i uzvišenom. Tereza je prisilila smrt da postane sredstvom njezine pobjede, uzvišenja, nagrade i otkupljenja, mjesto da ostane sredstvo poraza, poniženja, […]

U svojih 35 godina svećeničkog djelovanja među brojnim hrvatskim kolonijama diljem Amerike, fra Franjo Čuturić je ostavio neizbrisivi trag u životu brojnih pojedinaca i obitelji. U SAD-u je služio kao župnik hrvatskih župa u dva velegrada: New Yorku i Chicagu, ali i u dvije hrvatske iseljeničke kolonije u Pensilvaniji: onoj u Sharonu i Ambrigdeu.

Kada su hrvatski franjevci godine 1944. osnovali svoj prvi samostan u Americi, onaj sv. Ante u Chicagu, fra Franjo je bio i njegov prvi gvardijan. Preminuo je u Chicagu godine 1959., daleko od rodnoga Posušja i Hercegovine gdje je nikao godine 1885. Oni koji su ga imali priliku poznavati, svjedoče o njegovom predanom svećeničkom djelovanju u kompleksnim uvjetima iseljeničkih odnosa prve polovice 20. stoljeća. Svi se pak slažu u jednome: fra Franju Čuturića pamte kao čovjeka koji je stajao iza svoje riječi, kao vrsnoga propovjednika i neumornog duhovnog i nacionalnog vođu hrvatskog naroda u Americi.

U Hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu fra Franjo je bio župnik od 1936. do 1943. Tijekom ovih sedam godina, redovito je izdavao župno godišnje izvješće. Bila je to ustaljena praksa mnogih župa u Americi u to vrijeme. Bila je to i prigoda da vjernici vide što se sve događalo u njihovoj župi tijekom protekle godine. Mogli su vjernici tako iz prve ruke vidjeti je li župa duhovno i materijalno napredovala ili nazadovala te koliko su oni sami uložili vremena, truda i ljubavi u svoju zajednicu. Godišnja župna izvješća bila su i vrlo učinkovit način po kojem su svećenici uvesti svoje vjernike u sve novosti koje planiraju u godini koja je pred njima.

Brojni svećenici koristili su pak upravo ovo izvješće, izdavano u formi knjižice, za upućivanje bitnih poruka svojim vjernicima. Ova je knjižica bila tako prigoda da vjernike pozovu na aktivnije zalaganje u njihovom duhovnom životu, da ih potaknu na sudjelovanje u župnih aktivnostima, društvima i skupinama, ali da ih i opomenu na sve zamke i opasnosti koje su pred njima. Vjernici su cijenili riječi svojih svećenika, posebno jer su svećenici među njima bili ne samo duhovnici, nego često i liječnici, odvjetnici, prevoditelji, socijalni radnici i što je god zatrebalo redom neukom iseljeništvu. Zanimljivo je tako čitati što je svojim vjernicima 1930-ih i 1940-ih pisao fra Franjo Čuturić, župnik Hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu.

Bez Krista nema sreće ni spasa

U pismu vjernicima godine 1937., fra Franjo podsjeća na geslo svoje župničke službe: Obnoviti sve u Kristu! Na samome početku pisma on podsjeća svoje vjernike na njihov zajednički rad na duhovnom i vremenitom napretku ove iseljeničke kolonije. Uz zahvalu Bogu i svim onima koji redovito podupiru rad župe sv. Jeronima, fra Franjo se ne boji primijetiti sljedeće: „Dobri i savjesni župljani bit će zadovoljni nad svojim radom i svojim žrtvama, jer su činili dobra djela za slavu Božju, korist svoje župe i spas svoje duše. Nesavjesni katolici morat će se zasramiti što nisu ništa pomogli svoju crkvu i svoju školu, a doista su mogli pomoći”.

U nastavku svojega pisma, fra Franjo nagoviješta još jedno geslo župnoga zajedništva: Bog, narod i socijalna pravda. U vremenu nakon američke velike depresije ovaj je svećenik, svjestan socijalnog statusa svoje zajednice, usredotočen i na ovaj bitni dio nauka Katoličke Crkve. Međutim, fra Franjo je svjestan da „bez Krista ne može biti sreće ni spasa za čovječanstvo“ pa stoga podsjeća i svoje vjernike: „Primite sve ovo na znanje i ravnanje: da smo jedno i da nam je jedan cilj. Kraljevstvo se Kristovo ne smije dijeliti, nego ćemo za njega svi zajednički silama raditi. U to ime neka Krist blagoslovi nas dosadašnji rad i neka nas krijepi u budućem radi da nam bude koristonosan i spasonosan”.

Nagovještaj problema: spletkari i provokatori – komunizam na djelu

Sredinom 1930-ih među brojnim useljeničkim zajednicama u SAD-u počela se širiti komunistička propaganda. Toga nisu bile pošteđene ni hrvatske iseljeničke kolonije. Jedna takva hrvatska kolonija, ona u gradiću Farrellu u saveznoj državi Pensilvaniji, postala je jedna od najzagriženijih komunističkih ćelija u ovoj velikoj i slobodnoj državi. Naime, komunisti su lukavo koristili težak položaj radnika-useljenika, odvraćajući ih od ideja demokracije i slobode, ali i od njihove kršćanske vjere. Posebno su komunisti prezirali hrvatske svećenike koji su prešli pola svijeta kako bi služili svojim sunarodnjacima. O njima su često govorili najogavnije tračeve, podmetali im najružnije priče i činili sve kako bi narod odmetnuli od Crkve. Obični narod je pak pristajao uz svoje svećenike.

Komuniste su zvali pinkys, što bi u prijevodu značilo ružičasti, budući da nisu mogli biti potpuno crveni živeći u SAD-u. Fra Franjo Čuturić je bio svjestan ovog problema među svojim vjernicima. U svojem prvom Izvješću vjernicima, onom iz 1936., piše: „Teška je to služba (svećenička, op.a.) u današnjim vremenima u svim hrvatskim župama, ako se ozbiljno uzme, jer se je – uz ostale poteškoće – uvukla i marksistička nevjera među naš hrvatski narod”.

Fra Franjo se nije bojao progovoriti protiv napada na njega i na Crkvu Božju. U Izvješću za godinu 1938. piše: „Kad je Bog s nama, koga da se bojimo? U to ime mi se okupljamo oko crkve sv. Jeronima i laganim tempom napredujemo. Dosadašnji napredak pokazuje svima i svakome da smo u stanju othrvati se svim burama i olujama, svim neprijateljima naših vjerskih i narodnih svetinja. Ovo naglašujem zato: neka zapamte dobro svi protivnici koji su kušali da vas odvrate od naše crkve i koji će i ubuduće pokušavati da se manimo naše katoličke vjere i naše hrvatske narodnosti. Takvi spletkari i intriganti, provokatori i propagatori jesu naši najveći neprijatelji koji gaze amanet naših pređa i koji kopaju grobove našoj budućnosti”.

Washington: Hrvati su ovdje još 1970. sagradili svoje svetište

Kako mnogi Hrvati na sjevernoameričkom kontinentu nisu mogli dolaziti u domovinsko svetište Mariju Bistricu, odlučili su 1966. godine sagraditi jedno stalno svetište u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država – Washingtonu. Prijedlog je potekao od članstva Hrvatske katoličke zajednice (Croatian Catholic Union) na 15. konvenciji koja je održana 16. rujna 1966. u Detroitu. Ideja je s […]

Spletkari nisu pobijedili

Ipak, spletkari nisu pobijedili. Vrlo ponosno u svojem pismu za godinu 1939. fra Franjo piše: „Dosada sam ja vozio lađu ove naše župe i upravljao njezinim kormilom pa je išla naprijed – hvala Bogu – bez bojazni svih bura i oluja što su ih neodgovorni prouzrokovali, da danas, nakon svih ti poteškoća, možemo mirne duše reći da je naša lađa u sigurnoj luci. Istina je dakle pobijedila”.

S vremenom, njegova su pisma postala sve kraća i sa sve manje osvrta na ovaj problem, a u njima se može nazrijeti i fra Franjino unutarnje zadovoljstvo ovakvim razvojem događaja. U svojem pismu iz 1940., fra Franjo se ponosi uspjesima, kako župnim tako i vlastitim u toj godini: „Izvješće je ogledalo svjesnih katolika i udarac za nemarne i bezbožne koji kriče proti Boga i vjere, Crkve i svoga naroda. S izvješćem možete u svako doba zatvoriti usta vikačima i huškačima koji napadaju na naše svetinje i bacaju nesavjesno i lažno klevete na svećenike, služeći se kojekakvim krilaticama”.

Vidimo ovdje fra Franjin poziv posebno usmjeren na dvije dimenzije: Prva, da se ne kriči protiv svojeg naroda. Naime, jedna od komunističkih metoda bilo je brisanje razlika među narodima i uništavanje autentičnog hrvatskog nacionalnog izričaja upućujući Hrvate na miješanje sa svim „sličnim“ narodima. Druga, usmjerenost na ono što župa predstavlja: crkva za duhovno uzdizanje puka, a škola za intelektualni napredak drugog naraštaja, odnosno djece useljenika.

U svojem pismu iz 1938. fra Franjo poziva: „Zar ne možemo i mi preporoditi našu Wentworthsku koloniju? (Wenthworth je ulica gdje je živjela većina Hrvata u to vrijeme, op.a.) Možemo i moramo! Možemo, ako se okupimo oko crkve našeg sveca sv. Jeronima pa otpočnemo vršiti svoje vjerske i svoje narodne dužnosti. (…) Muževi i mladići, organizirajte se u društvo Imena Isusova; žene i djevojke, stupajte u Oltarsko društvo sv. Tereze i Marijinu kongregaciju; djeco, dođite u školu sv. Jeronima pa ćemo onda biti vojska dobro uređena i naša kolonija preporođena”. Fra Franjo se ovim riječima jasno suprotstavlja lažima da je Crkva protiv uzdignuća naroda, obrazovanja djece i mladih i protiv svakojakog napretka. On djeluje pod već spomenutim geslima: Obnoviti sve u Kristu! i Bog, narod i socijalna pravda.

U svojem posljednjem pismu, onom iz 1942., koje je usto i najkraće, fra Franjo – osvrćući se na Izvješće – pomalo i slavodobitno piše: „Zapazit ćete lako tko radi za Boga i svoj narod. Mnogi koji nam se predstavljaju kao Božji i narodni prijatelji, ne učiniše baš ništa za Božju i narodnu stvar, jer im nigdje ni spomena baš u ovoj jedinoj Božjoj i narodnoj ustanovi među našim hrvatskim narodom ove naseobine. A budući da im nema ovdje spomena, to je znak da su daleko od Boga i svoga naroda”.

Poziv na jedinstvo

U svojem pismu iz 1939. fra Franjo upozorava na nedostatak sloge među hrvatskim narodom u njegovoj koloniji: „Istina je da smo malo učinili za ove naše najsvetije ideale, a mogli smo mnogo više da smo bili složniji pa da je bilo više ljubavi te vjerske i narodne svijesti. Ove oznake fale hrvatskom narodu. I baš radi toga, što nema sloge i ljubavi, vjerske i narodne svijesti, naš hrvatski narod propada moralno i materijalno”.

U nastavku svojeg pisma iz 1938. fra Franjo se osvrće na jedinstvo zajednice pa redom nabraja dijelove hrvatske domovine iz kojih potječu članovi župe: „Od naših dužnosti ne smijemo nigda i ni pred kim uzmaknuti, ako hoćemo biti dostojni sinovi i kćeri naših pređa: divne Dalmacije i kršne Istre, ponosne Bosne i pitome Hercegovine, ravne Slavonije i mile Hrvatske“.

U pismu iz 1937. on pak piše: „Ja bih ovo pri kraju naglasio: da nam je uz Božju pomoć najpotrebitija sloga. Dobro kaže naša narodna poslovica: ‘Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.’ Doista, treba nam više sloge u ovom plemenitom radu za našu crkvu i našu školu, ako želimo da postignemo potpuni uspjeh u našoj župi sv. Jeronima”.

U duhu poziva na jedinstvo naroda fra Franjo Čuturić završava i svoje posljednje godišnje izvješće, ono iz godine 1942. Još jednom se osvrće na nadiđene probleme, ali potičući svoje vjernike na jedinstvo, otvara im nove obzore za mogućnosti koje su pred njima. On tako piše: „Ja bih Vam mogao mnogo pričati o tim zaprekama koje su dolazile iz bliže i dalje okolice, ali iskusna katolička strategija prebrodila je ljudsku i vražju zlobu pa je s Božjom pomoći i Vašom suradnjom donijela lijepi vjerski uspjeh našoj župi sv. Jeronima.

Danas imamo sve uvjete za još bolji razvitak i napredak naše vjerske i narodne budućnosti. Ovu bolju budućnost zamišljali smo u danima dolaska na ovu župu pa samo se odlučili na kupnju naše župne dvorane da nam bude jedan socijalni centar naše vjerske i narodne aktivnosti. Dakle, hvala Bogu, sada imamo bolje uvjete za bolju budućnost, jer su nam i župne zgrade sve prilično uređene, a župni je dug dosta dobro snižen pa samo naprijed složno za Boga i Crkvu, čast svoga hrvatskog naroda i spas Vaših duša”.

Ovo su fotografije dva iseljenička muzeja u Kraljevini Jugoslaviji. Zašto danas u Hrvatskoj ne postoji niti jedan?

Hrvatske zemlje od kraja 19. stoljeća svjedoče o masovnom iseljavanju svog stanovništva. Iseljavanje je tada, kao i danas, veliki društveni, ekonomski i politički problem. Iako su razne vlasti nakon 1918. godine tvrdile da se brinu o rješavanju tog problema, rezultati njihova rada redovito su pokazivali da je rezultat nedostatan. Jedan od aspekata koji simbolički govori […]

Ove njegove riječi pokazale su se proročkima. I danas, više od osamdeset godina kasnije, hrvatska župa sv. Jeronima nastavlja svoj rad i služenje naraštajima hrvatskih iseljenika u Chicagu, trajno u Kristu obnavljajući srca vjernika i učeći ih ljubiti Boga, Crkvu i svoj narod.

Sve više gubimo sposobnost biti prisutni

U Lukinu evanđelju čitamo: Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.”(Lk 22, 14-15) Način na koji Gospodin Isus izriče svoju želju za blagovanjem s učenicima govori da se radi o nečemu posebnom. Inače nam evanđeoska izvješća […]

Prvi hrvatski blaženik svoje korijene vuče iz plemićke obitelji Kažotića koji dolaze iz hrvatskoga grada Trogira. Vrlo mlad stupio je u Red Propovjednika, javnosti poznati kao red sv. Dominika – Dominikanci. Rodio se u drugoj polovici 13. stoljeća. Teološko-filozofske nauke završio je u Parizu, na Sorboni. Za svećenika je zaređen u Splitu.

Poznati suvremenici Augustinovog vremena svjedoče o njemu kao vrsnom propovjedniku i liječniku, mužu vrlo uobraženom i dobrom, vrlom i rječitom učenjaku koji se isticao milosrđem, svetošću i svim ostalim krepostima. Osobito je naglašena bila njegova briga za siromašne, potlačene i obespravljene. Te vrline, kako neki svjedoče, primio je od svoje majke Radoslave.

Kako je jednostavni sin prosječnog talijanskog trgovca uspio obnoviti cijelu Crkvu?

Kada sam dobio molbu od urednika ovoga lista da napišem članak o pitanju „kada je sv. Franjo bio najviše svoj?“, odmah sam rekao da želim pisati o događaju na brdu La Verni. Više sam puta rekao i danas držim da volim sve svece, ali da je, pored naše Blažene Majke, sveti Franjo najveći među njima. […]

Budući da se isticao svim kvalitetama kao čovjek te učen i odgojen svećenik, papa Benedikt XI. imenovao ga je 3. prosinca 1303. zagrebačkim biskupom. Odani hrvatski sin odmah se dao na vjerski i svaki drugi odgoj hrvatskoga klera i puka. Za kler osnovao je i utemeljio katedralnu školu, prvo visoko školstvo u Hrvatskoj, po uzoru na francusko sveučilište. Proveo je reformu bogoslužja u katedrali i obnovu liturgijskoga pjevanja. Kao pravi pastir povjerenoga mu stada, održao je mnoge pastoralne sinode sa svojim klerom, ali i narodom i tako u zajedništvu s njima rješavao probleme koji su se nazirali u svekolikoj duhovnoj, gospodarskoj, materijalnoj i svakoj drugoj obnovi hrvatskoga naroda toga vremena. Bio je vizionar svog vremena ispunjen Božjim Duhom koji ga je vodio kroz vrijeme cijeloga njegova života.

Budući da je u određenom trenutku bio politički nepodoban vlastima svog vremena, papa Ivan XXII. razriješio ga je službe zagrebačkoga biskupa i poslao u južnu Italiju, grad Luceru gdje je postao biskupom lokalne biskupije u kojoj se zadržao do svoje smrti. Preminuo je već sljedeće 1323. godine, ali u to kratko vrijeme, u nepunu godinu dana, ostavio je duboki trag na lokalno stanovništvo.

Nedugo nakon smrti započeo je kult štovanja, kako u lokalnoj pokrajini Apuliji tako i u Hrvatskoj, s naglaskom u Zagrebu i u njegovom rodnom Trogiru.

Kako se prenosila malarija? Talijanski redovnik putovao Dalmacijom u 18. stoljeću pa objavio jedan zanimljiv razgovor

Malarija je zarazna bolest koju uzrokuje parazit Plasmodium, a na čovjeka se prenosi ubodom ženke komarca. Parazit se nastanjuje u jetri i crijevima čovjeka te uzrokuje mnoge bolesti koje, nažalost, i danas mogu dovesti do smrti. Malarija je s područja Republike Hrvatske iskorijenjena šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali i danas se ponekad pojavi jer se […]

Svako vrijeme daje svoje svjedoke pa tako sa sigurnošću možemo reći da je blaženi Augustin Kažotić, biskup zagrebački i lucerski, bio Božji svjedok svog vremena. Vrijeme prolazi, ali plodovi njegova života ostaju. Otkrijmo ponovno ovog prvog hrvatskog blaženika i utječimo mu se za zagovor. Da jednog dana imamo dva zagrebačka biskupa uzdignuta na čast oltara. bl. Augustina Kažotića i bl. Alojzija Stepinca. Dao Bog da tako bude!

I Gospa je iskusila što to znači biti iseljenik

Ovih dana se u New Yorku, u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela, slavi 110. obljetnica utemeljenja Društva svete krunice. To društvo već više od stoljeća po moćnom zagovoru blažene djevice Marije djeluje duhovno i dobrotvorno na prostorima istočne obale sjevernoameričkoga kontinenta. Međutim, njihovo humanitarno i molitveno djelovanje odavno je prešlo granice […]

Bila je to godina 1965. Ivan – kao i toliki drugi naši ljudi tih olovnih komunističkih godina – morao je napustiti svoje rodno ognjište u selu Jare pokraj Širokoga Brijega u našoj kršnoj Hercegovini i zaputiti se u daleki svijet u potrazi za kruhom i slobodom svagdašnjom. Put ga je vodio od Zapadne Europe, Njemačke pa do daleke Amerike. I bio je taj put sve, samo ne jednostavan i lagan. Valjalo je među vukovima čovjekom ostati i među bezbožnima vjeru sačuvati. A Ivan je sve to uspio.

Tajna je život čovjekov na zemlji. Starozavjetni pisac će kazati da je čovjekov život poput sjene: jedva ga dotakne vjetar i više ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Ipak, iako takav – slab, nemoćan i krhak – ljudski život kadar je u sebi sakupiti bezbrojne trenutke u kojima se otkrije da je život vrijedan jer u njemu sjaji nada vječnih Isusovih obećanja.

Prije negoli će napustiti svoj očinski dom, Ivan polazi po blagoslov kod fratra u Ljuti Dolac. Tamo ga je dočekao župnik pok. fra Eugen Tomić. Obojici se srce kidalo jer su znali: jednom kada se noga uputi s onu stranu granice – povratka nema. To što je srce ostalo u domaji – ne znači ništa.

Kao pravi pastir, fra Eugen Ivanu pruža molitvenik fra Anđela Nuića uz riječi: “Uzmi ovo sa sobom. Ideš u tuđi i daleki svijet. Bit će nedjelja kada ni u crkvu nećeš moći poći, ali ne zaboravi se Bogu moliti”.

I uzeo je Ivan ove fratrove riječi vrlo ozbiljno. I ustrajao u njima do konca svojega života. Barem dva puta svakoga dana uzimao bi molitvenik fra Anđela Nuića u svoje ruke i Bogu upućivao svoje vapaje. U Ivanovom životu je sve počinjalo i završavalo uz taj molitvenik. Snaga njegova molitvenika ispunjala je svakodnevni životni ritam. I bez obzira na to što su dani znali biti dugi, što je valjalo rano ustajati i na posao odlaziti, a noći provoditi u hrvatskome centru – taj molitvenik nikada nije bio zanemaren.

I kada se nedjeljom odlazilo u hrvatsku crkvu sv. Jeronima, a poslije mise na piknike ili na protujugoslavenske demonstracije pred neprijateljskim konzulatima – s molitvenikom u ruci dan bi započinjao i završavao. U teškim i dugim godinama odvojenosti od domovine, od majke i sestara, od obitelji i zavičaja utjeha je bila to što je znao da i oni koje je ostavio za sobom mole iz istog tog molitvenika. I duhovna povezanost nadilazila je tjelesnu razdvojenost.

‘Sva hrvatska iseljavanja, sve naše emigracije, bile su zapravo političke’

U našoj literaturi o migrantima iz povijesnih hrvatskih zemalja s jugoistoka Europe velik je broj svećenika. Moderne migracije s europskoga prostora najiscrpnije su prvi obrađivali upravo svećenici široke humanističke naobrazbe, koji su nerijetko istodobno bili i zauzeti misionari odnosno župnici u župama i misijama inozemne pastve Katoličke Crkve u Hrvata na svim udaljenim kontinentima. Čitatelj […]

Tko god je imao priliku upoznati Ivana, znade da Ivan nikud nije išao bez svojega molitvenika. Ono što je primio u svojem roditeljskom domu nikada nije zaboravio te se trudio to prenijeti i svojoj obitelji u tuđini. Taj molitvenik koji je ponio sa sobom kada je napustio svoj dom prije mnogo desetljeća, molitvenik kojim su molili i još uvijek mole naraštaji naših ljudi u Hercegovini izraz je duboke vjere.

Poput one kršne hercegovačke zemlje, koja je naizgled i hladna i tvrda, ali koja puca pod otporom najslabije klice loze, masline ili smilja, tako je i Ivanov molitvenik napukao pred tolikim okretajima. Na toliko mjesta zabilježen svetom sličicom otkriva taj molitvenik vjeru naših ljudi, vjeru koja nadahnjuje. Vjera je to koja ne postavlja puno pitanja, koja u Boga, Gospu i svece ne sumnja, vjera koja znade da su poteškoće, križevi i patnje ono što nas čisti za vječne stanove koje nam je Gospodin Isus obećao.

Takva je bila vjera naših starih ljudi. Takva je bila Ivanova vjera. Stamena i čvrsta i onda kada je život bio radostan, ali i onda kada je bilo najteže. Kao i toliki drugi naši stari Ivan je znao što su prioriteti u životu. Zato je jedna od molitvi koje je molio i molitva za sretnu smrt. I Bog mu je dao da je u svojim posljednjim trenucima primio svete sakramente, da je primio Papin blagoslov i oprost, da je umro u svojemu domu, okružen svojom obitelji, a kod njegove postelje u dalekom Chicagu u njegovim posljednjim trenucima molila su dva hrvatska franjevca.

Život kratak, a smrt stalna,
njoj se ne zna dan ni čas;
ako vrijeme gubim sada
propast može i moj spas.

Spjevala je to tako narodna mudrost naših ljudi prožeta dubokom vjerom našeg naroda, vjerom koja znade da je svaki tren dar i da na koncu sve nas čeka sud na kojemu neće biti bitno koliko si imao, nego koliko si darovao; gdje neće biti važno tko si bio, nego kako si živio. Sud je to koji je jedini pravedan. I dok pred našim ljudskim sudovima svi mi stojimo u ispraznoj nadi da ćemo se uspjeti prikazati boljima nego jesmo, na tom vječnom sudu prevare nema. Sud je to na koji raspadnute duše dolaze u strahu i nemiru.

Priča o hrabrim časnama koje su umjesto života odabrale dostojanstvo

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.” (Lk 9, 23-24). Postojanje svega stvorenoga u bitnome je određeno jednim procesom: ponavljanjem, i prva asocijacija […]

Ali duše onih čiji su molitvenici raspali od molitve i zazivanja Gospinog slatkog Imena i Imena Gospodinova na taj sud dolaze u nadi vječnosti koja im je u Kristu obećana.

Patnja može biti i blagoslov

U proljeće, kada se sve polagano oblači u boje života, mi kršćani se spremamo slaviti Život. I nekom tajanstvenom snagom ohrabreni, u nama se budi želja za vječnošću i čežnja za nebom. Dok proljeće plete svoje niti i na mrtvim granama pojavljuju se prvi pupoljci, mi iznova otkrivamo to veliko otajstvo života: na život je […]

Ako podrobnije promotrimo stvarnost, brzo ćemo naići na gore spomenuta pitanja, bilo da ih postavlja bolesnik na intenzivnoj njezi, bilo napušten invalid, roditelji nastradalog djeteta ili bilo tko drugi.

Statistika o ljudskoj patnji je upravo porazna. Sama činjenica da si u Njemačkoj godišnje oduzme život 13 tisuća ljudi, dovoljno govori o tome da je patnja veliki problem današnje civilizacije. U isto vrijeme u prvi plan izbija nesposobnost naših suvremenika da prihvate trpljenje kao dio života.

Kad govorimo o ovoj temi, u opasnosti smo od brzih i površnih objašnjenja. Jer, nebrojeni su jadi čovjekovi i uzaludan je svaki pokušaj da ih se opiše. Za smisao patnje nerazdvojno se nadovezuje i smisao života uopće. Takozvano vječno pitanje o smislu života moglo bi se zamijeniti pitanjem o smislu patnje. Jer, kako izgleda, življenje i trpljenje utkani su u jedno neraskidivo jedinstvo.

Događaj Velikog petka jedinstven je simbol patnje i njezinog tumačenja. Kroz Isusov križni put, napuštenost i prepuštenost mučeničkoj smrti mi kršćani svoje životne patnje i tegobe možemo sagledati u svjetlu smisla i pobjede.

Isus nije došao na svijet kao neki vanzemaljac koji će nam pokazati i objasniti neke životne zakonitosti da bi zatim iščezao iza oblaka. Ne, on ne daje ni kakva recepta osim zapovijedi ljubavi. Svoju ljubav prema ljudima pokazao je time što se upustio u dramu ljudskog života. Kao Sin Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2,6), nego je i sam postao čovjekom boli (Izaija).

Godine 1731. papa je dopustio da se postaje Puta križa mogu podići u svim crkvama

Pobožnost puta križa jeste hodočašće s Kristom patnikom u duhu i misli na njegovu putu prema Kalvariji. Rijetki kršćani imaju životnu prigodu i barem jednom u životu pohoditi Svetu Zemlju i hodati Kristovim stopama, pogotovu onih posljednjih nekoliko stotina metara od Pilatove sudnice do groba. Upravo na tom samom mjestu rodila se ova pobožnost, gdje […]

Netko će zasigurno pomisliti: „Isus je bio Sin Božji pa svoje trpljenje i nije morao potpuno osjetiti…“ Ali ne zaboravimo: Isus je i pravi čovjek. Raspet na drvu sramote, viseći između neba i zemlje, on je iskusio svu dubinu duševne i tjelesne boli i ostavljenosti. Njegova smrtna borba u Getsemanskom vrtu i vapaj Ocu na križu: „Zašto si me ostavio?“, potresno svjedoče o tome.

Međutim, taj očajnički zov nije zadnja riječ umirućeg Otkupitelja. Ovaj sablasni krik gubi svoju oštrinu u zadnjoj riječi na križu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”. To je izraz vjere, pouzdanja i predanja Božjem naumu. Sa smirajnim pouzdanjem u Boga Isus završava svoj zemaljski život i svoje poslanje privodi kraju. Od tada će probodeni i raspeti Isus iz Nazareta postati i ostati jasan i nenadmašiv simbol naše životne stvarnosti, uzor u svim našim kušnjama i stradanjima.

Vjera u Isusa, koji je poput nas iskusio ljepotu i gorčinu ljudskog življenja, ne temelji se samo na njegovoj otkupiteljskoj smrti na križu. Ta vjera svoju snagu još više crpi iz njegova slavnog Uskrsnuća.

Vjera nas ipak neće poštedjeti od svakodnevnih briga, problema i bolesti. Ona će nam pomoći da svoje trpljenje, poput Isusa, podnosimo s pouzdanjem u Boga, koji je kadar i naš plač pretvoriti u igranje (usp. Ps 30).

Tekst izgovoren na Radiju Köln 31. ožujka 1990.

Dominik Spajić

Uskrs nije kraj nego vrhunac života

Ljudski život je satkan od konstantnih promjena. Iz dana u dan se mijenjamo: rađamo se, rastemo, razvijamo svoje mišljenje, snivamo snove o našoj budućnosti, trudimo se ostvariti te iste snove. Dok nas ta životna dinamika nosi da idemo naprijed, naš duh također je potrebit promjene, a ona je uvijek bolna. Uskrs pred nas stavlja upravo […]

[Iz knjige Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln, Hrvatski dušobrižnički ured – Kroatenseelsorge in Deutschland, Frankfurt am Main 2023., str. 11-13.]

Sada je prilika da izađemo iz tama svojih života i hodimo u svjetlosti Utjelovljenja

Noć je. Srednji je vijek, 800 godina prije nas. Noć sa svojom tamom i sa svojim misterijem. A u toj noći jedan čovjek, jedan sveti čovjek imenom Franjo Asiški razmišlja o misteriju svoga života. I nije jedini. Zbir životnih događaja i naših aktivnosti jest odgovor na misterij života. Tajnu koja nam se otkriva kroz vrijeme, […]

Između stajališta kod nekoliko različitih obitelji razgovaram sa svojima doma. Dok ja još uvijek vozim po danjemu svijetlu, moji roditelji su se već okupili oko obiteljskog ognjišta, pomalo umorni od dugoga dana koji je iza njih. Mama mi priča kako su jutros iza mise prvi puta doživjeli da nije bilo osobe koja bi mogla započeti gangu, dok se nazdravljalo domaćom rakijom. Sa sjetom u glasu priča mi o godinama kada se ona udala u mjesto, o ljudima koji su obilježili posljednjih 30 i više njezinih godina, o božićnim običajima našega susjedstva. Ja se kroz smijeh prisjećam svega onoga lijepoga što sam kao dijete proživio tih dana.

I moji posjeti različitim obiteljima obilježeni su pričama iz prošlosti. Svi se rado sjećamo i dijelimo tolike lijepe uspomene, tolike susrete koji su obilježili naše Božiće. Između sljedeća dva zaustavljanja razgovaram s nekim od svojih fratara. Raduje me kada kažu da su danima sjedili u ispovjedaonicama prije Božića, dočekujući i ispraćajući tolike koji žele čisti dočekati Božić.

Dok se tako vozim tim nepoznatim cestama, iako daleko od doma i domovine, osjećam da mi je mjesto tu gdje jesam. Osjećam da je i ovaj Božić, koji je drugačiji od svih onih koje sam doživio prije, prilika za rast u vjeri i u predanju mojemu pozivu. Pitam se što je tako snažno i posebno u Božiću da su danas svi koje sam susreo nekako osobito sretni i svi s kojima sa razgovarao na neki način drugačiji od većine drugih dana?

fra Jozo Grbeš: Snaga je uvijek odraz Duha, a ne tijela

Ovo blaženo vrijeme je vrijeme nježnosti i snage. Vrijeme nježnosti Božje koja nam pokazuje da je ljubav najveća snaga u svemiru i u čovjeku. Vrijeme snage jer oni koji s Gospodinom hode uvijek imaju snagu u sebi. Snaga je uvijek odraz Duha, a ne tijela. Božić je događaj u kojem je povijest satkana u jednom […]

Božić. Ta riječ u nama budi ono najosobnije, ono što pripada nama u tolikoj mjeri da se to ne može izmjeriti, ali u isto vrijeme to je nešto što pripada i drugima, onima oko nas, jer bez njih Božić ne bi bio ono što jest. Božić je trenutak kada se vraćamo i, putujući stopama naših otaca, vraćamo se pred Kralja koji leži u jaslama.

Božić je uistinu povlašteno vrijeme kada se susrećemo sa svime onime djetinjem u nama i na trenutak opet posjedujemo onu iskrenost i naivnost koju ima dijete u susretu s jaslicama. I čini mi se važnim raditi upravo na tome. Jer, samo dijete u nama kadro je zastati pred Tajnom Boga koji silazi u jednostavnost i zaodijeva se siromaštvom poradi čovjeka. U našoj trci za svim onim što nije ni jednostavno niti skromno, počesto zaboravimo da je upravo to potrebno za mir srca i radost života.

Dok posjećujem ove drage obitelji, želio bih im posredovati djelić takvoga iskustva. Božić nije u sladunjavim pričama, nego u drami svakodnevice. Božić se dogodi uvijek kada čovjek biva spreman odbaciti svoj ponos i prvi pružiti ruku onome koji to možda i ne zaslužuje. Božić se događa uvijek kada dopustimo Bogu da on u nama izvede ono što mi sami nismo kadri učiniti. I dok se vozim ovim putovima postajem svjestan da je mnogo putova na našim životnim mapama, ali nisu svi od tih putova oni koji nas vode ka ovome iskustvu Božića. Neki od tih putova umjesto k Bogu i k drugima, vode nas u nemir, razdor i nesuglasice i tako je malo potrebno da se uputimo tim putem.

Isus nam već sada pokazuje kakvi moramo biti ako ga želimo susresti u Božiću

U posljednje dvije godine sa svih strana imali smo priliku čuti pozive na budnost. Političari, znanstvenici, mediji… Svi oni su nas poticali da budemo oprezni i da bdijemo. Govorili su nam da moramo pratiti svoj život do u najsitnije detalje. Moramo znati gdje smo bili, koliko dugo smo se zadržali, što smo dotaknuli, koliko smo […]

S druge strane, Božji put nas vodi prema tišini betlehemskih jaslica, prema Bogu koji ljubi do boli križa. Ne bojmo se ovoga Božića otkriti dijete u nama i uputiti se onim putem koji nam je već dobrano utaban stopama onih koji su koračali pred nama.

Redakcija portala Dijaspora.hr želi svim svojim čitateljima u dijaspori i domovini sretan Božić!