Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Stoga je hrvatski narod posebno teško stradao pri stvaranju jugoslavenske komunističke vlasti, pa najrecentnije historiografske procjene kažu da je samo u kompleksu događaja poznatih pod nazivom Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda ubijeno najmanje 100 tisuća Hrvata. Najnoviji rezultati višedesetljetnih i interdisciplinarnih istraživanja, s posebnim naglaskom na ona arheološka, potvrdili su ranija saznanja da su u masovnim likvidacijama u Sloveniji bili ubijani ne samo odrasli muškarci – vojnici i civili – nego i žene, maloljetnici i djeca. K tome, da se radilo o sistematskom uništenju jednog dijela pripadnika hrvatskoga naroda koji je krenuo u povlačenje prema Austriji u svibnju 1945. godine

Nadalje, represija je podrazumijevala zatvaranje stotina tisuća osoba u zatvore i logore, od kojih je dio korišten kao robovska radna snaga, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja i društvenu marginalizaciju. Ukratko, svi oni koji su se našli na meti jugoslavenskih komunista bili su ili ubijeni ili protjerani iz Jugoslavije ili pak lišeni i najosnovnijih sredstava za život te bilo kakvog društvenog utjecaja. Glavna poluga jugoslavenskih komunističkih vlasti za provođenje spomenutih radnji bile su jugoslavenske sigurnosne službe. Ona prva nastala je još u svibnju 1944. godine pod imenom Odjeljenje za zaštitu naroda ili OZN-a, dok su njeni temelji udareni još u početcima djelovanja Narodnooslobodilačkog pokreta pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Dvije godine kasnije od OZN-e je ustrojena civilna sigurnosna služba nazvana Uprava državne bezbjednosti (UDB) te vojna, koja je nazvana Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). UDBA je u drugoj polovici 1960-ih godina preimenovana u Službu državne sigurnosti (SDS). O karakteru jugoslavenske komunističke vlasti u razdoblju njezinog stvaranja i učvršćivanja mnogo govori podatak kako je OZN-a obilno kršila vlastite propise, zakone koji su vrijedili na tlu Jugoslavije te međunarodno pravo, a uz suradnju tužiteljstva i sudstva. Potonje se u prvom redu odnosilo na nezakonita smaknuća, koja su bila posljedica naredaba viših i nižih razina vlasti, ali i samovoljnog postupanja lokalnih OZN-inih dužnosnika, koje se pak nije sankcioniralo.

Nakon što je novouspostavljena komunistička vlast brutalnom i širokom represijom uništila, istjerala i marginalizirala bilo kakvu oporbu, jugoslavenske sigurnosne službe postale su jedan od najvažnijih faktora u očuvanju nestabilne Jugoslavije, uz Komunističku partiju Jugoslavije (kasnije: Savez komunista Jugoslavije) te Jugoslavensku narodnu armiju s dominantno srbijanskim visokim časničkim kadrom. Komunisti su nastojali kontrolirati i izvršiti utjecaj nad što više aspekata života stanovnika u Jugoslaviji, a oni koji su se tome pokušali opirati dolazili su pod nadzor, a često i udar sigurnosnih službi. O tome što je režim smatrao „neprijateljskom djelatnošću“ bilo kakvo kritiziranje, mnogo govori činjenica da je „neprijateljska promidžba“ određena i kao kritički razgovor o bilo kojem aspektu života u Jugoslaviji između samo dvije osobe.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Unatoč navedenome, u mladim hrvatskim naraštajima, koji su kroz školski sustav, omladinske komunističke organizacije, medije i slično bile izvrgnuti snažnoj komunističkoj ideologizaciji i jugoslavenskoj državnoj promidžbi, formirali su se brojni pojedinci koji su smatrali kako je od presudnog interesa hrvatskoga naroda stvaranje samostalne i demokratske države. Stoga su se sastajali i razgovarali o toj i drugim temama, a u nekim slučajevima izrađivali i širili antirežimske letke te ispisivali antirežimske parole na javnim zgradama. Režim je preko sigurnosnih službi reagirao na brutalan način, pa su mnogi mladići, ali i neke djevojke zbog spomenutoga izbačeni iz škola, bili prisiljeni pobjeći u inozemstvu, ali isto tako osuđeni na zatvorske kazne te poslani u logore za tzv. preodgoj, u kojima su kažnjenici bili izvrgnuti nečovječnim fizičkim i psihičkim mučenjima. Jugoslavenske sigurnosne službe, a onda tužiteljstvo i sudovi, izrazito su tendenciozno tumačili opisanu aktivnost hrvatskih mladića i djevojaka, prikazujući spontane susrete i razgovore koji su sadržavali i kritike na račun režima kao opasnu neprijateljsku djelatnost. Bila je to posljedica, pored želje za potpunom kontrolom života stanovnika Jugoslavije, i paranoje režima, koji je u svakoj kritici, pa i potencijalnoj, vidio opasnost za svoj opstanak. Želeći dobiti „priznanje“ kako iza susreta i razgovora prijatelja i istomišljenika stoji zapravo nekakva revolucionarna organizacija, UDBA je čak i otimala neke hrvatske studente, držeći ih danima zatočene i podvrgavajući ih najtežim mučenjima.

Niz režimskih neistomišljenika osuđen je na najteže kazne, uključujući kazne smrti, na temelju izmišljenih optužbi za terorizam. Nadzor takvih ljudi i skupljanje „dokaza“ obavljale su upravo sigurnosne službe, a takvih postupaka nije bila pošteđena ni Katolička Crkva. Tako su dva hrvatska civila i dva franjevca osuđeni na smrt zbog navodnog postavljanje eksploziva kraj jedne tvornice u Zagrebu godine 1947., iza čega je zapravo stajala UDBA. Godine 1975. osuđena je skupina od 16 Hrvata, sastavljena u prvome redu intelektualaca i studenata, za provođenje i planiranje niza terorističkih djela. U stvarnosti, radilo se o povremenim susretima i razgovorima režimskih neistomišljenika, a jedino „terorističko djelo“ koje je počinjeno bilo je paljenje šume u okolici grada Zadra, koje je zbog prijetnji SDS-a bio prisiljen izvršiti jedan od osuđenih – Pavle Perović. On je prije uhićenja pobjegao u Saveznu Republiku Njemačku te javno svjedočio o ovim događajima, opisavši kako ga je SDS zavrbovao kao doušnika nakon premlaćivanja i mučenja električnim šokovima te da mu je jedan od zadataka bio poticati članove da daju „političke izjave“. Dakle, SDS-ov cilj bio je navesti režimske neistomišljenike da daju antirežimske izjave, kako bi se dobila podloga za njihovo kazneno gonjenje.

U tome kontekstu prikladno je navesti izjavu Milovana Đilasa, jednog od vodećih jugoslavenskih komunista, koji je od sredine 1950-ih godina postao disident. Pošto je sudjelovao u dirigiranju komunističke represije, kasnije je u svojoj popularnoj knjizi Nova Klasa. Kritika savremenog komunizma mogao utemeljeno ustvrditi da ljudi u komunističkim sustavima stradavaju ne zato što su prekršili zakon, nego zato što su protivnici režima te da je većina kažnjenih s pravnog stajališta nevina. Još je teže prošla skupina Hrvata osuđenih iduće, 1976. godine, budući da su njih čak petorica osuđeni na smrtnu kaznu, koja im je zatim zamijenjena onom od 20 godina zatvora. I u ovome slučaju radilo se o intelektualcima, režimskim neistomišljenicima, koji su pod groznim mučenjima priznali da su stajali iza eksplozije koja se zbila u središtu Zagreba. Iako nema izravnih dokaza kako je bombu postavila i aktivirao SDS, opravdano se sumnja da se dogodilo upravo to s ciljem dobivanja izlike djelovanja protiv osvjedočenih antirežimski orijentiranih osoba.

Jugoslavenske sigurnosne službe nastojale su što bolje nadzirati i kontrolirati političku emigraciju iz Jugoslavije, u kojoj su se brojem i djelatnošću isticali hrvatski politički emigranti. Glavni cilj jugoslavenskih sigurnosnih službi bio je onemogućiti hrvatske političke emigrante u širenju informacija o ideološki i nacionalno motiviranim progonima njihovih sunarodnjaka u domovini te zagovaranju stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Pri tome se nisu birala sredstva – prijetnje, ucjene, izazivanje sukoba unutar obitelji, kruga prijatelja, društva ili organizacije lažnim informacijama, klevetanje pred vlastima država u kojima su emigranti živjeli, uništavanje imovine. Uz to, jugoslavenske sigurnosne službe ubile su, ranile ili otele preko stotinu Hrvata u inozemstvu. Vrlo mali broj hrvatskih političkih emigranata, kao posljedicu represije i društvene marginalizacije jugoslavenskog komunističkog režima, a često iz očaja i/ili obrane od jugoslavenskih agenata u inozemstvu, odlučio je zagovarati i koristiti nasilje u antijugoslavenskom djelovanju. Međutim, jugoslavenski je režim to iskoristio da ocrnjuje cjelokupnu hrvatsku političku emigraciju ne samo kao fašističku nego i terorističku, ubijajući i otimajući i one Hrvate koji nisu ni zagovarali ni poduzimali akcije koje su uključivale korištenje nasilja.

Kako je moguće da ‘ustaški simbol’ narušava demokratske vrijednosti u Austriji?

Kako se ove godine navršilo 80 godina od Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, taj je događaj u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji te u nizu drugih država obilježen nizom komemoracija i drugih manifestacija. Ipak, tradicionalnu, masovnu komemoraciju na Bleiburškome polju nije bilo moguće održati, budući da je i dalje na snazi zabrana austrijskih […]

Tako su jugoslavenske obavještajne službe godine 1977. otele u Italiji boležljivog hrvatskog političkog emigranta, pjesnika i filozofa, Vjenceslava Čižeka. Nakon što je bio neko vrijeme ilegalno zatočen, „službeno“ je uhićen, optužen i osuđen na 15 godina robije. U dokumentu jugoslavenskih sigurnosnih službi o otmici i ispitivanju njegova je djelatnost u emigraciji opisana ovako: „Njegova neprijateljska djelatnost naročito je došla do izražaja u organizovanju i izdavanju emigrantskih listova, pisanju članaka, pamfleta, pjesama, anegdota, letaka, karikatura i drugih brojnih materijala neprijateljske sadržine“. Čižek je brutalno zlostavljan i ponižavan u zatvoru gdje je potpuno oslijepio, a nakon mnogih prosvjeda hrvatske političke emigracije te apela Amnesty Internationala i zalaganja zapadnih političara i intelektualaca pušten je na slobodu 1988. godine.

Jugoslavenskim sigurnosnim službama posebno je bilo stalo izazivati što veće podjele među hrvatskim političkim emigrantima te su razni pokušaji okupljanja hrvatskih političkih izbjeglica za njih predstavljali opasnost. S tim ciljem u Parizu je 1978. godine ubijen Bruno Bušić, istaknuti hrvatski novinar i publicist, kojega je komunistički režim nadgledao od osnovnoškolskih dana, a počeo progoniti kao srednjoškolca. Naime, Bušić je sredinom 1970-ih godina bio prisiljen treći puta pred progonima pobjeći iz domovine, a kao osvjedočeni i nepopustljivi zagovaratelj samostalne i demokratske hrvatske države djelovao je kao kohezivni faktor velikog dijela hrvatske političke emigracije. Nakon njegove smrti, jugoslavenske su sigurnosne službe zaključile: „Ukupne mjere Službe na razbijanju jedinstva hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije posebno su rezultirale nakon smrti Brune Bušića. Dakle, u prošloj godini Služba je uspjela razbiti ono što je Bušić ostvario kroz HNV [Hrvatsko narodno vijeće, op. au.], tj. kakvo takvo jedinstvo starije i mlađe hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije.“

U napadima jugoslavenskih komunističkih službi na hrvatske političke emigrante bilo je i kolateralnih žrtava. Tako je u atentatu na Berislava Deželića u Saveznoj Republici Njemačkoj 1965. godine, pored njega teško ranjena i njegova supruga Marija te trudna kći Marijana. Svi troje pogođeni su s nekoliko metaka, kao što su svi troje ranjeni u glavu. Marijana je bila ranjena i u ruku koju je držala na trbuhu da zaštiti nerođeno dijete, budući da joj je jedan od ubojica nakon hitca u glavu, pucao i u trbuh. Dok je tada šestomjesečni dječak u Marijaninoj utrobi preživio, te sreće nisu bile dvije djevojčice. Trogodišnja Dinka Domančinović smrtno je stradala u eksploziji bombe u Hrvatskom domu u Buenos Airesu 1960. godine, a devetogodišnju Rosemarie Ševo plaćeni ubojica jugoslavenskih sigurnosnih službi smaknuo je 1972. godine u Italiji zajedno s njenom majkom Tatjanom i poočimom, hrvatskim političkim emigrantom Stjepanom Ševom.

Jedna od metoda djelovanja jugoslavenskih obavještajnih službi bilo je i nagovaranje hrvatskih političkih emigranata na kršenje zakona država u kojima su živjeli, kako bi isprovocirali njihov kazneni progon, ali i podmetanje „dokaza“ i davanje lažnih svjedočanstava s istim ciljem. Najpoznatiji takav slučaj bilo je suđenje šestorici Hrvata u Australiji 1981. godine, koji su najvećim dijelom osuđeni na visoke kazne zatvora zbog navodnog planiranja terorističkih napada na temelju svjedočenja SDS-ovog doušnika koji se infiltrirao među njih.

U poticanju pobune dijela srbijanskog stanovništva u Hrvatskoj te vođenju agresije Savezne Republike Jugoslavije na Republiku Hrvatsku u prvoj polovici 1990-ih godina važnu su ulogu igrali i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi. Kao ilustraciju toga, dovoljno je reći da je čelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević organizirao logore u Hrvatskoj i Srbiji za hrvatske ratne zarobljenike i civile, u kojima su oni bili mučeni i zlostavljani, od čega su neki i preminuli.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Na raspad komunističke Jugoslavije početkom 1990-ih godina dio pripadnika komunističkih sigurnosnih službi, a koji su bili uključeni u ubojstva, otmice i progone političkih protivnika jugoslavenskoga režima u zemlji i inozemstvu, reagirao je oportunistički. Odnosno, prihvatio je samostalnu hrvatsku državu i demokratski izabranu vlast kako bi sačuvao do tada stečene pozicije moći, povlastice i zgrnuti kapital, a u situaciji kada se mlada hrvatska država borila za opstanak i imala ograničene mogućnosti za – najšire govoreći – lustraciju od svih elemenata komunizma. Tako su postupile i mnoge druge osobe koje su bile dio raznih struktura jugoslavenskoga komunističkog režima. Uz navedeno, izostala je i jasnija osuda komunističkih zločina od strane svih relevantnih društvenih faktora, zbog čega su psihički, ali i fizički ožiljci stradanja kod malobrojnih još uvijek živih žrtava bolni, kao i kod brojnih potomaka i rođaka progonjenih i ubijenih

Kako je moguće da ‘ustaški simbol’ narušava demokratske vrijednosti u Austriji?

Kako se ove godine navršilo 80 godina od Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, taj je događaj u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji te u nizu drugih država obilježen nizom komemoracija i drugih manifestacija. Ipak, tradicionalnu, masovnu komemoraciju na Bleiburškome polju nije bilo moguće održati, budući da je i dalje na snazi zabrana austrijskih […]

U njoj Bušić tobože govori o tome da je poslovična hrvatska nesloga glavni razlog tomu što Hrvati nemaju svoju samostalnu državu. Nadalje, da će ona ipak nastati kada se bude rušio Berlinski zid, ali da će se sloboda morati izboriti u ratu sa Srbima, a „možda i s Turcima“. Nakon toga slijedi nekoliko ključnih rečenica kojima se poručuje da će Hrvatima zapravo mnogo gore biti „pod našima“, koji će nas rasprodati strancima. I na koncu, upozorava nas „Bušić“, i to 2007. godine – tri desetljeća nakon što ga je smaknula jugoslavenska obavještajna služba u Parizu, da će nam najveći izazov u povijesti biti obraniti se od „naših“.

Bruno Bušić bio je od svojih dječačkih dana, pa do smrti u Parizu, uvjereni zagovaratelj i borac za hrvatsku državotvornu ideju. To je bila konstanta njegovoga djelovanja, a mijenjala su se samo sredstva i načini rada na njenome ostvarenju, ovisno o prilikama i sredinama u kojima je djelovao. Ono je bilo najotvorenije i najraznovrsnije u vrijeme njegovoga trećeg i, kako će se pokazati, posljednjeg egzila, od 1975. do 1978. godine. Konzultiranjem brojnih i različitih izvora koji govore o Bušićevom radu – njegovih objavljenih tekstova u hrvatskim emigrantskim časopisima, pisama suborcima, dokumenata jugoslavenskih obavještajnih službi o njemu te sjećanja suvremenika, nameće se zaključak da je Bruno Bušić u spomenutome razdoblju nastojao modernizirati i revolucionarizirati hrvatsku oslobodilačku borbu.

Želio je da Hrvati, riječima Franje Tuđmana, uzmu svoju sudbinu u svoje ruke, da se prometnu u faktor koji neće čekati da im slobodu dade netko drugi, nego da se sami izbore za nju. Jedan od najvažnijih elemenata u tome nastojanju bilo je ostvarivanje što šire hrvatske sloge, i među hrvatskim političkim emigrantima u inozemstvu, i među Hrvatima, podijeljenima bratoubilačkim sukobom iz Drugoga svjetskog rata te kasnijim zbivanjima, općenito. Dakle, Bušićev rad u vrijeme kada je navodno dao svoju sumornu i obeshrabrujuću viziju buduće hrvatske države, bio je orijentiran na odlučnu i beskompromisnu borbu za nju na temelju ostvarivanja sloge, zajedništva i suradnje među razjedinjenim i sukobljenim hrvatskim opcijama te na jačanje samosvijesti hrvatskoga naroda, širenje uvjerenja da ima snage vlastitim se rukama izbaviti iz ropstva.

Tobožnja vizija hrvatske države Brune Bušića i njene budućnosti dijametralno je suprotna opisanome Bušićevom nastojanju, za koje je dao život. Bušić, želeći probuditi u Hrvatima prkos, otpor i neustrašivost iz njihovih hajdučkih vremena, te se identificirajući dijelom sa svojim davnim pretkom, hajdučkim vođom Ivanom Bušićem Rošom, nikada ne bi obezvrjeđivao cilj koji je trebao biti konačan produkt te borbe – samostalna hrvatska država. Bušić, koji je povezivao Hrvate raznih pozadina koji su se našli u oprjeci Beogradu – od bivših komunista otriježnjelih od jugoslavenstva, do bivših pripadnika režima Nezavisne Hrvatske Države koji su spoznali i priznali njegove promašaje, pa do mladih revolucionaraca neopterećenih ideologijama, „školovanih“ na Grguru, Golome i Staroj Gradiški, nikada ne bi dijelio Hrvate. Nikada ne bi, bez obzira na nadahnjivanje hajducima, muslimane u Bosni i Hercegovini nazvao Turcima, budući da ih je, kao i svi hrvatski politički emigranti, držao dijelom hrvatskoga naroda. Da ih je smatrao „Turcima“ s kojima će se „pobiti“, ne bi 1976. godine u Njemačkoj išao u posjet umirućem Ibrahim-begu Pirić-Pjaniću, časniku Hrvatskih oružanih snaga i istaknutom Hrvatu muslimanske vjere u emigraciji.

Bruno Bušić, zbog svoje nesalomljivosti pod pritiscima i udarcima jugoslavenskoga komunističkog režima postao je nadahnuće i uzor kako domovinskim tako i na sve četiri strane svijeta protjeranim Hrvatima za otpor Beogradu u borbi za samostalnu hrvatsku državu, kao i simbol prijekopotrebnoga hrvatskog jedinstva u toj borbi. Zbog toga je i izgubio život, pa tako jugoslavenska obavještajna služba nakon što ga je pogubila zadovoljno zaključuje: „Ukupne mjere Službe na razbijanju jedinstva ustaške emigracije posebno su rezultirale nakon smrti Brune Bušića. Dakle, u prošloj godini Služba je uspjela razbiti ono što je Bušić ostvario kroz HNV [Hrvatsko narodno vijeće, krovno tijelo većeg dijela hrvatske političke organizacije, op. au.], tj. kakvo takvo jedinstvo starije i mlađe ustaške emigracije“. Upornim prišivanjem u uvodu spomenutih riječi Bušiću, omalovažava se i umanjuje njegova borba – i u konačnici – žrtva.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

Bruno Bušić nije imao luksuz promišljati kako će izgledati hrvatska država, jednom kada bude stvorena. Sva njegova pozornost i energija bila je usmjerena na ono što je trebalo prethoditi njenome stvaranju – oslobodilačkome procesu. Jer, boriti se za samostalnu hrvatsku državu u vrijeme Bušićevog života, značilo je boriti se za dalek, gotovo nestvaran cilj, za san. Komunističku Jugoslaviju pomagala su i podržavala oba hladnoratovska bloka, svaki iz svojih interesa, a podrška je dolazila i od brojnih pojedinaca i krugova na Zapadu, zavedenih jugoslavenskom državnom promidžbom o naprednoj i humanoj inačici socijalizma – samoupravljanju. Beogradski je pak režim u zemlji brutalno gušio bilo kakav oblik nezadovoljstva, progoneći i marginalizirajući svoje neistomišljenike i protivnike.

Hrvatske političke izbjeglice na Zapadu demonizirao je i diskreditirao, lijepeći im etikete fašista, terorista i masovnih zločinaca, istodobno ubijajući one koje se nikako drukčije nije moglo obeshrabriti, zaustaviti. Biti borac za samostalnu hrvatsku državu u tim okolnostima značilo je biti idealist. A idealist ne može biti onaj koji bezgranično i bezuvjetno ne vjeruje u svoj cilj. Biti borac za samostalnu hrvatsku državu kada se za to plaćalo i glavom, kako je platio i Bušić, moglo se samo ako je netko bio zaljubljen u Hrvatsku. A takva osoba nikada ne bi o svojem idealu, svojem predmetu obožavanja govorila s razočaranjem i defetizmom. Samo čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku mogao je svojevoljno prihvatiti lutanje i životarenje po zapadnoj Europi, život u teškoj neimaštini te neprestano osvrtanje preko ramena zbog Udbinih doušnika i ubojica.

Bruno Bušić bio je veliki protivnik malodušja, očajavanja i žalopojki, upozoravajući svoje klonule sunarodnjake da prestanu druge tražiti da im daju ono što žele – slobodu za Hrvatsku. A njegova navodna vizija hrvatske budućnosti upravo obilježena tim elementima – rezignacijom i dizanjem ruku od cilja za koji je toliko mnogo žrtvovano.

Ostavljajući po strani pitanje zašto je došlo do pripisivanja navedene „žalopojke“ Bruni Bušiću, valja istaknuti da se neprestanim obnavljanjem te laži, više nesvjesno, ali poneki i svjesno, diskreditira hrvatsku državu. Jer, ako nam je pod „našima“ još i gore nego pod „strancima“ – postavlja se pitanje zašto smo se za nju uopće borili? Čin stvaranja nacionalne države, koja i dalje ostaje najidealniji okvir za očuvanje samobitnosti jednoga naroda, valja strogo lučiti od procesa izgradnje države, koji pak nikada ne prestaje, budući da se jednom stvorena država neprestano susreće s novim izazovima te istodobno, pogotovo u hrvatskom slučaju, nastoji sanirati teške posljedice prošlosti – naslijeđe totalitarizama, ratova i teških ideoloških sukoba. U tome procesu svakako ima i pogrešaka, no umjesto da ih se predimenzionira i zbog njih dovodi u pitanje opravdanost stvaranja hrvatske države, treba raditi na njihovome uklanjanju i popravljanju. I umjesto da očajavamo – a Bruno Bušić u pismu jednome prijatelju 1976. godine upozorio je da se „s očajem ne može daleko naprijed“ – valja nam biti graditeljima hrvatske države, nasljednicima onih koji su ju stvorili i ugradili svoje živote u nju. Onih koji su za nju stradali prije ’91 i onih koji su pali u borbi za nju od ’91 nadalje, a koje simboliziraju upravo Bruno Bušić i jedan od heroja obrane Vukovara, Blago Zadro – obojica poginuli na isti datum – 16. listopada.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Ako već se želimo nadahnjivati Bušićevim riječima, onda iz pregršta njegovih izvanrednih članaka možemo izdvojiti jednu poruku s kraja teksta naslova „Poziv na dostojanstvo i slobodu“, koji je kao „krik hrvatskih disidenata“, da upotrijebimo naslov nedavno objavljene knjige Julienne Bušić, odjeknuo svijetom 1976. godine. Bruno Bušić poručuje i poziva: „Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti.“ Kao što su se mnogi odazvali tome pozivu u vrijeme stvaranja neovisne Republike Hrvatske i njene obrane u Domovinskom ratu, i danas nam je odazvati se na rad s ciljem njene izgradnje, osnaživanja i daljnjeg pretvaranja u istinski slobodarsko društvo.

Naš kolumnist analiza kako su politički emigranti slavili 10. travanj

Jedna od karakteristika u djelovanju hrvatske političke emigracije na Zapadu od 1945. do 1990. godine bilo je organiziranje različitih javnih te više ili manje masovnih manifestacija. Na njima su se odašiljale političke poruke Hrvatima u izbjeglištvu i domovini, ali i stranim državnim dužnosnicima i javnosti. No, one su služile i za jačanje osjećaja zajedništva te […]

Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji jedan dio nikada nije prihvatio komunističku Jugoslaviju, konstantno i uporno pružajući i iskazujući različite oblike neslaganja i otpora. Hrvatska državotvorna ideja uspješno se prenosila na mlade naraštaje stasale, pa i rođene u komunističkoj Jugoslaviji, koje snažno ideologizirani komunistički odgojno-obrazovni i promidžbeni aparat nije uspio oblikovati u „Jugoslovene“ i komuniste.

Bilo okupljeni u organizacije koje su imale svoj ustroj i program rada, bilo u neformalne skupine, hrvatske djevojke i mladići tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, dakle, i prije drugog hrvatskog narodnog preporoda – Hrvatskog proljeća – na razne su se načine bunili protiv potiskivanja elemenata hrvatskog nacionalnog identiteta i zastupali potrebu stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države.

Jedan od takvih prosvjeda zbio se povodom 20. godišnjice ulaza jedinica Jugoslavenske armije u Zagreb, koji se zbio 8. svibnja 1945. godine, a koje je bilo obilježeno, među ostalim, masovnim likvidacijama brojnih osoba koje se smatralo neprijateljima, kao i nizom drugih nasilja. Riječ je o jednom od najupečatljivijih iskaza hrvatskog antikomunističkog i antijugoslavenskog otpora, budući da su s terase kavane Neboder na uglu Gajeve i Ilice, dakle, u središtu Zagreba, bačeni antirežimski letci.

Taj je događaj deset godina kasnije opisao Bruno Bušić u hrvatskom emigrantskom časopisu Nova Hrvatska, a koji je još kao srednjoškolac bio progonjen zbog članstva u antirežimskoj organizaciji TIHO, koje je djelovala među gimnazijalcima na Širokom Brijegu i u Imotskome. Bušić je bio među stotinjak zatvorenih i progonjenih hrvatskih mladića u valu represije koji je provodila UDBA, budući da niti je očekivala ovakvu akciju niti je imala indicije tko stoji iza nje.

Bušić je zapisao: „Toga se dana slavila 20. obljetnica ‘oslobođenja’ Zagreba. Dok su se na svečano ukrašenoj tribini redali govornici iskićeni ordenjem i generalskim zvjezdicama, iznad tribine, zastava i šutljivog dovedenog mnoštva, zalepršali su letci koji su govorili o dvadesetogodišnjoj okupaciji”.

Vještim izračunom koliko je vremena potrebno za razbacivanje letaka te bijeg, hrvatski su sveučilištarci izbjegli uhićenje, pa se akcija nastavila. Noću s 2. na 3. lipnja ponovno su na raznim mjestima i objektima u Zagrebu (studentski domovi, u blizini jedne gimnazije, na školskom igralištu, u nekim ulicama) razbacivali antirežimski letci. Također, 3. lipnja iz vlaka koji je iz Zagorja stizao u Zagreb nešto iza 20 sati izbačeni su letci dok je vlak prolazio nadvožnjakom iznad Savske ceste (kod zgrade Savska cesta 23). Uz to, širen je i časopis Hrvatski glasnik, koji je među ostalim govorio o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku – svemu onome što je u raznim sferama u komunističkoj Jugoslaviji bilo potiskivano ili demonizirano. Neki su primjerci časopisa, kojega su hrvatski sveučilištarci uspjeli u ilegali osmisliti, tiskati i umnožiti, stigli i u inozemstvo do hrvatskih političkih emigranata.

Kultura hrvatske emigracije

Hrvatska politička emigracija od 1945. do 1990. godine producirala je znatan broj novina i časopisa. S obzirom na razloge napuštanja Hrvatske, odnosno Jugoslavije, u većini takvih tiskovina dominirale su političke teme. Međutim, dio emigrantskih novina i časopisa poklanjao je pozornost i temama iz kulture. Među njima je bio i časopis Poruka slobodne Hrvatske, koji je […]

UDBA je, ne imajući konkretnih tragova tko stoji iza opisanih akcija, a koje su uznemirile komunistički vrh te uzburkale zagrebačku javnost, povela široki val represije protiv i najmanje sumnjivih osoba, što je pored uhićenja uključivalo i brutalna mučenja pojedinaca. Naime, neki su studenti bili zapravo oteti, a tek nakon dugotrajnih mučenja i službeno „uhićeni“. Iako s opisanim akcijama nisu imali veze niti su za njih znali, zbog dugotrajne i bestijalne torture potpisali su „priznanja“. Jedan od najokrutnije mučenih bio je Ivan Gabelica, također član organizacije TIHO kao i Bušić. Upravo zahvaljujući potonjemu, opširan i mučan opis torture kroz koju je prošao Gabelica objavljen je početkom 1976. godine u Novoj Hrvatskoj, uz još nekoliko sličnih svjedočenja, kao i Bušićev uvodni tekst.

UDBA-in teror dao je u konačnici rezultate, pa je otkriveno da iza opisanih akcija stoji organizacija Hrvatski oslobodilački pokret, na čelu sa studentom Građevinskog fakulteta Branimirom Petenerom. On je još kao srednjoškolac u Građevinsko-tehničkoj školi u Rijeci, zajedno s kolegama Ivanom Vukićem i Vitomirom Dvorskim osnovao Organizaciju revolucionarne protukomunističke omladine Hrvatske. UDBA je zabilježila da je rad te organizacije bio ograničen na širenje „neprijateljske propagande“. Petener je, došavši na studij u Zagreb, krenuo u osnivanje nove organizacije, koja je prvotno nazvana Hrvatski domobranski pokret. Tijekom 1964. godine, razgovarajući s istomišljenicima, predlagao je poduzimanje „konkretnih mjera u cilju upoznavanja hrvatske javnosti sa pravim stanjem i ugnjetavanjem hrvatske nacije u okvirima SFRJ“, ustvrdila je UDBA nakon provedene opsežne istrage.

U tome su mogli uspjeti okupljajući istomišljenike u ilegalni pokret. UDBA je na nekoliko mjesta istaknula da su članovi djelovali prilično otvoreno, što je stvorilo određen stupanj zabrinutosti kako takva informacija nije stigla do sigurnosnog aparata. Na jednom se mjestu navodi kako su Petener i ostali u kontaktu sa studentima „otvoreno i drsko iznosili svoj hrvatski nacionalizam i krajnji šovinizam, ne nailazeći na nikakvo suprotstavljanje pozitivnih studenata, pa i čl. SKJ“.

Petener je pak u svojim sjećanjima zapisao da su HOP-ovci „već 1964. promišljenom promičbom među sveučilištarcima postigli, da u studentske odbore i predstavničtva Građevnog fakulteta budu izabrani odreda pouzdanici HOP-a, sami Hrvati, bez ijednog srbokomunističkog doušnika“.

Dalje je o toj temi napisao: „HOP je tada već bio postizao i slične izborne uspjehe za dielove studentskih odbora i predstavničtava cieloga zagrebačkog Sveučilišta. A na Građevnom fakultetu, koji je i bio žarištem cieloga Pokreta, tada je na godišnjem zboru s profesorima fakulteta predvodnik HOP-a Branimir Petener u ime studenata pozvao na odbranu i zaštitu hrvatskoga književnoga jezika na predavanjima i u učbenicima za izpite!“.

On je to nazvao „malom deklaracijom“, prethodnicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Istup je zabilježen i u UDBA-inim dokumentima, u kojima stoji kako je jedan od aktivnijih članova HOP-a u jednoj raspravi tijekom predavanja na Građevinskom fakultetu pred svim studentima izjavio kako se treba poštovati hrvatski pravopis i čistoća hrvatskog jezika, za što je dobio pljesak.

Značenje nadbiskupa Stepinca za hrvatske političke emigrante

Iako postoji opsežna znanstvena i publicistička literatura o nadbiskupu Stepincu, ona jedva da se dotiče njegovog značenja za hrvatske političke izbjeglice, koje su bile raštrkane diljem zapadne Europe i u nekim prekomorskim zemljama u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, bježeći pred represijom novouspostavljenih jugoslavenskih komunističkih vlasti. Za njih je nadbiskup Stepinac bio simbol hrvatskog […]

Petener je dalje naveo: „Htjedosmo se boriti svima sredstvima, jer pod srbokomunističkim nasiljem ne bijaše zakonitih mogućnosti ni za kakvu hrvatsku nezavisnu djelatnost.“ No, nakon djelovanja „u tajnosti i ponajprije odgojno-promidčbeno“, prešli su „na djelatnost novinama i letcima“. U tu su svrhu nabavljeni pisaći stroj i šapirograf. Novine, odnosno časopis Hrvatski glasnik, bio je pisan korijenskim pravopisom, a u njemu se trebalo govoriti o uzrocima patnje Hrvata kroz stoljeća, dokazivati da je Hrvatska porobljena u SFRJ, da propada i da je jedini izlaz iz takvog stanja izlazak iz Jugoslavije, objasnio je Petener. Nadalje, istaknuo je da su bili svjesni da još ne mogu poraziti Jugoslaviju i da će ih UDBA kad-tad otkriti, no ipak su djelovali „punom snagom“. Sami su sebi rekli: „Bitno je očuvati plamen odpora, ne dopustiti utrnuće takve luči hrvatske nezavisnosti”.

Pored osoba za koje je UDBA ustanovila da su bili članovi HOP-a, režim je i nakon uhićenja i mučenja, nastavio s represijom protiv osoba koje nisu znale niti sudjelovale u akcijama razbacivanja antirežimskih letaka. U UDBA-inim dokumentima naziva ih se članovima skupine Mijatović-Gabelica, prema prezimenima osoba koje su ocijenjene kao najopasnije među potonjima. Pored spomenutoga Gabelice, radilo se o Anđelku Mijatoviću, studentu povijesti iz Tihaljine u Hercegovini. UDBA je došla do podataka kako je Mijatović od 1962. godine radio na okupljanju „nacionalistički raspoloženih“ studenata i organizirao sastanke na kojima se raspravljalo o položaju Hrvata u SFRJ. Okupljeni su čitali i emigrantski tisak koji je Mijatović dobivao od emigranta i školskog prijatelja Ive Majića.

U UDBA-inim materijalima stoji i kako je Mijatović slao materijal iz inozemstva na mnoge adrese komunističkih dužnosnika i vlasti s područja Hercegovine.

„Među studentima Mijatović i Gabelica su smatrani idejni i akcionim pokretačima borbe za stvaranje uslova ‘osamostaljenja hrvatske države’“, zaključila je UDBA. Mijatović je pak u monografiji o Bruni Bušiću napisao kako mu je Ivan Majić, kao UDBA-in doušnik, iz Njemačke samoinicijativno i na izmišljeno ime slao emigrantske letke, a on je te letke dalje slao prema njegovim uputama. Za to su znali neki njegovi prijatelji. Mijatović je uhićen i pronađeni su mu letci, pa je priznao „približnu istinu“, ali je rekao da ih nikome nije pokazivao i da je radio sam. Dobio je tri i pol godine strogog zatvora, što mu je smanjeno na godinu i pol dana, tako da je on u trenutku vala uhićenja u kasno proljeće i ljeto 1965. godine bio u zatvoru.

Pregledom UDBA-inih dokumenata te usporedbom sa sjećanjima progonjenih, dolazi se do zaključka da se ovdje nije radilo ni o kakvoj čvrsto ustrojenoj antirežimskoj skupini koja je kovala planove za rušenje režima ili nešto slično, nego o prijateljima i poznanicima koji su bili antirežimski raspoloženi te ponekad u razgovorima ispoljavali takav svoj stav.

Dio gore spomenute skupine bio je i Bušić, koji je nakon represije koju je iskusio odlučio napustiti domovinu. Ipak, na poziv svojeg nadređenog, tadašnjeg direktora Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, vratio se iz inozemstva. Diljem Europe ponovno je boravio tijekom 1970. i 1971., vrativši se u Hrvatsku kada je na vrhuncu bilo Hrvatsko proljeće. Tada je objavio i niz zapaženih tekstova u popularnom časopisu Matice hrvatske – Hrvatskom tjedniku.

Koji su sve problemi opterećivali hrvatsku zajednicu u Austriji i Mađarskoj?

O autohtonim hrvatskim zajednicama u Austriji i Mađarskoj postoji znatna znanstvena literatura, no, njen velik dio otpada na razdoblje do raspada Austro-Ugarske Monarhije, a posebno slabo su zastupljeni radovi koji se odnose na vremenski odsječak 1945. – 1990., kada je Hrvatska bila u sastavu komunističke Jugoslavije. Proces decentralizacije potonje državne zajednice, koji je dobio na […]

Nakon uhićenja krajem 1971. godine te zatvorske kazne, a onda i brutalnog premlaćivanja u središtu Dubrovnika, koncem 1974. godine treći je, i kako će se pokazati, posljednji put napustio domovinu. U novom egzilu objavio je veći broj tekstova, poput spomenutoga, u kojima je, uglavnom iz osobnog iskustva, ukazivao da je komunistička Jugoslavija, koja se u svijetu reklamirala kao napredna država u kojoj postoji istinski, humani socijalizam, zapravo rigidna diktatura koja se uz oportunizam brojnog birokratskog sloja koji je služio vladajućoj komunističkoj vrhuški, održava na širokom i brutalnom korištenju sile.

Stuttgart: Pedeset godina braka obitelji Prljević

Hrvatska katolička zajednica Stuttgart javlja kako su u nedjelju Kata i Ante Prljević obnovili bračni savez koji su 24. siječnja 1973. sklopili u Bukovici kod Tomislavgrada. Pred Bogom su ponovno potvrdili svoju bračnu vjernost i zahvalili mu za milost svih godina zajedničkog života. Slavlju su prisustvovali obitelj i prijatelji… “Uime cijele župne zajednice našim svečarima […]

Spomen-ploču u subotu je otkrio Tomo Medved, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar hrvatskih branitelja…

„Ovaj simbolični čin važan je korak ka suočavanju s prošlošću, sa zločinima totalitarnog jugoslavenskog komunističkog režima. To je naš ljudski i nacionalni dug prema žrtvama koje zavrjeđuju povijesno sjećanje i priznanje poput ove spomen-ploče“, istaknuo je ministar Medved.

„Nismo imali sreću kao drugi narodi svoju samostalnost i slobodu ostvariti bez rata i žrtava, bili smo izloženi brutalnoj velikosrpskoj agresiji, istog tog režima koji je ovdje u Njemačkoj ubijao naše domoljube. Obranili smo i oslobodili svoju domovinu i danas svjedočimo ovom zajedništvu u organizaciji Vlade RH i postavljanju ovog trajnog spomena na vrijeme kada nije bilo lako biti Hrvat i kada ste bili ugroženi samo zato što ste željeli svoju domovinu“, poručio je Medved, zahvalivši Hrvatskoj kulturnoj zajednici na prijedlogu te Generalnom konzulatu u Stuttgartu na postavljanju ovog trajnog znamena…

U ime zagrebačkog nadbiskupa mons. dr. Dražena Kutleše okupljene je pozdravio vlč. dr. Tomislav Markić, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koji je ujedno predvodio molitvu nakon otkrivanja spomen-ploče.

Nakon svečanosti otkrivanja spomen-ploče, program je nastavljen u obližnjoj dvorani u kojoj je dr. sc. Domagoj Knežević s Hrvatskog instituta za povijest, ujedno savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova, održao predavanje na temu „Kratka povijest komunističke tajne službe“ te pojasnio nastanak i djelovanje službe koja je kroz povijest mijenjala nazive OZNA/UDBA/SDB.

Kćeri Hrvatske organizirale klapski spektakl u Stuttgartu

Teško se dosjetiti superlativa kojim bi se najbolje opisala „Klapska noć“ u organizaciji ženske klape „Filiae Croatiae“ iz Stuttgarta koja se povodom 12. obljetnice njezina postojanja održala u prekrasnom prostoru zemaljskog muzeja Württemberga. Veličanstveno, nezaboravno, spektakularno, velebno, čarobno… Svi ti epiteti pogađaju „u sridu“ i dostojno rezimiraju besprijekorno organiziranu priredbu sve popularnijeg glazbenog sastava koji […]

U 45 godina vladavine komunističkog totalitarnog režima, u inozemstvu je ubijeno više od 70 Hrvata, od kojih polovica u Njemačkoj, objavio je Fenix Magazin.

Bušiću su htjeli ‘prišiti’ teroristički napad iz 1975. godine: Osam su me puta vodili na detektor laži!

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka […]

Ova sjećanja, što je čitatelju već od prvog poglavlja očito, ne iznosim držeći se kronologije, poglavlja su vođena nekom središnjom mišlju oko koje se asocijativno slažu moja životna iskustva tvoreći tako jedan mozaik koji će, nadam se, čitatelju predočiti cjelovitu sliku moga života.

U ovom poglavlju namjeravam napisati nešto o specifičnom zatvoreničkom načinu putovanja velikim američkim prostranstvima. Iz Atlante sam premješten u Lompoc u Kaliforniji, s Atlantika na Pacifik. O uvjetima u Atlantskoj kaznionici već sam pisao.

Julie je izdržavala kaznu u Kaliforniji. Sudac je čak htio i mene i nju poslati u isti zatvor, ali su ga uvjerili da to ne bi bilo dobro, jer bih ja sigurno pobjegao iz takvog zatvora. Onda se rodila ideja da budem upućen u neki zatvor nedaleko od onoga u kojemu je bila Julie. Njezini roditelji uspjeli su razgovarati s upraviteljem svih zatvora Normanom Carlsonom da me premjesti bliže Julie. Koliko je to pomoglo, ne znam, ali činjenica je da sam nepunih mjesec dana nakon toga dobio premještaj u Lompoc, u Kaliforniji.

Tako krećem za Kaliforniju, a meni sučelice sjedi ljudina, on natmuren, ja još mamuran. Pa me pita: „Što to gledaš?“ Ja mu kažem: „Ne gledam!“ On meni: „Gledaš!“, a ja njemu: „Ne gledam!’’. I tako nekoliko puta. Na kraju meni dosadi, već sam se i razbudio, pa pređem u protunapad: „A što ti gledaš mene, a?“ On se tada nasmije pa kaže: „Imaš pravo! Čini mi se da si OK.“

Tako zađemo u razgovor. On mi se predstavi, a ja se, čuvši mu ime, Clyde, sjetim da sam čitao o luđaku koji je terorizirao cijeli Milwaukee, pljačkao banke, trgovine, benzinske crpke, šamarao i zlostavljao ljude. I unatoč svemu, sudac ga je, kada je došlo do sudskog procesa – oslobodio. Pitam ga kako mu je to uspjelo. „Duga priča!“, odgovori mi on. No kako nam samo vremena nije nedostajalo, ispriča mi sve.

Imao je sestru koja je vodila javnu kuću, gdje su navraćali političari, suci i druge ugledne osobe. Clyde je ugradio skrivenu kameru te je snimao klijente znajući da mu to u budućnosti može dobro poslužiti. Zaglavio je kada je prilikom jedne pljačke trgovine ranio dvojicu policajaca, a nekoliko svjedoka ga je prepoznalo. Na samom suđenju u sucu je prepoznao jednog od klijenata u javnoj kući svoje sestre. Sudac je krenuo oštro, no Clyde ga je pljunuo i rekao: „Kučkin sine, što ti meni imaš dijeliti lekcije, a sam si pokvareni perverznjak!“

Odvjetnika je poslao kod sestre s naputkom da kuvertu koju mu ona da odnese sucu i kaže mu da će, ako Clyde bude osuđen, takva kuverta biti upućena na dvadeset novinskih adresa. Sudac ga oslobodi unatoč mnoštvu dokaza protiv njega.

Iz memoara Zvonka Bušića: Stvar s pogibijom nedužnog policajca bila je namještena!

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom […]

Nakon sučeve nenadane odluke mediji su se raspisali o njegovim visokim načelima i nepokolebljivoj pravičnosti jer je, eto, oslobodio osumnjičenika čija su prava u proceduri bila povrijeđena uslijed policijske prevelike želje da dotičnoga strpaju u zatvor. Clydeu se fućkalo za javni moral i sve ga je to dobro zabavljalo. Međutim, ovaj slučaj ukazuje na visok stupanj perverzije, licemjerja, pa i psihopatoloških poremećaja u redovima takozvanih američkih „stupova društva“.

Pitao sam Clydea kako je ponovo zaglavio u zatvoru i kamo ga odvode. Rekao mi je da je kockao u Las Vegasu, izgubio sav novac pa mu nije preostalo ništa drugo nego da opljačka banku. Sve je dobro isplanirao, no ipak je stvar krenula po zlu. Umjesto da ukrade automobil potreban za pljačku, njemu se činilo jednostavnijim da glumi kupca te kada mu prodavač automobila da automobil da automobil na probnu vožnju, jednostavno pobjegne i obavi pljačku. Međutim, prodavač je, očito nešto sumnjajući, ustrajao da sve vozi s njim. Dobro kad baš hoćeš, pomisli Clyde. Uzme prodavača sa sobom te ga na pustoj cesti skine do gola i istjera iz automobila nadajući se da nitko normalan neće stati potpuno nagom čovjeku na cesti. Na njegovu nesreći, prvi automobil koji je naišao bio je onaj policijske patrole. Tako je Clyde bio uhvaćen upravo za vrijeme pljačke. Sada ga odvode u Nevadu.

Prvi konak na tom putovanju imali smo u gradu Jacksonu, u Mississippiju. Neugledni gradski zatvor u prljavom usputnom gradu, u kojem se ništa posebno nije dogodilo. Putovali smo tako autobusom dugi niz dana. Super osigurani, na nama lanci, noćili bismo u samicama u usputnim zatvorima. Obojica smo iza sebe imali prilično burnu i potpuno različitu prošlost, predjeli kroz koje smo prolazili, barem meni, bili su lijepi i zanimljivi, razgovarali smo i šalili se. Sve u svemu, i to putovanje u lancima u usporedbi sa skučenošću zatvorskog života imalo je nešto od okusa autentične pustolovine.

Preko Alabame stigosmo do Texarkana u Teksasu. Tu nas smjeste u samice, jednu do druge. Pitam stražara da mi da cigaretu, a on ne da. Čuvši naš razgovor, Clyde ga stane uvjeravati da njegovu prijatelju ipak treba dati cigaretu. Ispočetka ljubazno, a zatim sve nervoznije, u stilu: „To je moj prijatelj, budite stoga ljubazni… kučkin sine, daj mu cigaretu… govno jedno, osvetit ću ti se!“ I osvetio se. Pustio je vodu u toaletu i začepio odvod, i sve poplavio. Clyde se uspeo na gornji krevet, iskidao plahte i od njih napravio konopac, na konopac svezao olovku i – peca u prljavoj klozetskoj vodi. Dok stražari čiste, on im ne da da se maknu jer mu plaše ribu. Kako je i napismeno imao da nije baš uračunljiv, ništa mu nisu mogli.

U El Renu, u Oklahomi, proveli smo osam dana. Tu su nas dugo držali svezane pa je Clyde napao stražare iz protesta što mu nisu dali lijek. Kad je došao red na mene da idem na kupanje, stražari su rekli da je za taj dan gotovo iako su bila tek tri sata poslijepodne, a oni rade do četiri. Clyde je i to iskoristio za sukob sa stražarima. Kad mu je stražar donio obrok, neke špagete, on mu ih razmaže po licu govoreći: „Evo, sada se ti tuširaj!“ Stražaru dolazi pojačanje, suzavac, gumeni metci, brutalno prebijanje. Tada se i ja umiješam pitajući: „Tko je kapetan? Ovo je ozbiljna situacija, netko će odgovarati za nasilje nad bolesnim čovjekom! On je neuračunljiv, nije dobio svoj lijek, i to vašom krivnjom, a sada ga još i fizički zlostavljate. Netko će zbog ovoga nastradati!“

Nakon toga su se stražari povukli, a nas dvojica smo se zbližili u ljudskom smisli, koliko god kao osobe bili različiti. U El Pasu su nas stavili u istu ćeliju. On mi se povjeri da namjerava pobjeći. Kako je bio težak čovjek, uvjerio je psihologa da mu se odobre kukice kojima se povezivala oprega za okvir kreveta, jer se boji da će propasti na donji krevet zajedno s oprugom. Kukice je umotao u toalet papir i progutao, nadao se da će ga odvesti u zatvorsku bolnicu odakle će relativno lako pobjeći. Odveli su ga, ali prozreli njegovu namjeru. Vodili su ga na rendgen i kada su vidjeli što mu je u želucu, svezali su ga za krevet, a dva su stražara cijelo vrijeme bila uz njega, sve dok progutano nije izbacio kroz probavni trakt. Ukratko, plan mu nije uspio. Kada ga je psiholog upitao zašto je to učinio, on mu je odgovorio: „Slabo nas hranite! U hrani koju nam dajete nedostaje željeza.“

Iz memoara Zvonka Bušića: Bio sam svjestan da sam osuđen i prije početka suđenja

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na […]

Upravo tada mi je Julie javila da je Bruno ubijen u Parizu, ispunilo se ono proročanstvo bugarske gatare. Do naše je ćelije došetao jedan viši časnik i naredio mi da pospremim krevet. Inače bio je homoseksualac koji je volio gledati zatvorenike. Bio sam umoran i izmučen u šest sati ujutro, a on bi, bolesnik, gledao kako pospremam krevet! Odbrusim mu i nastavim ležati. Kad evo njega u jedanaest sati ponovno, sada traži da dignem neki sandučić, ja ga opet odbijem uz obrazloženje da je sandučić tu bio i prije. Clyde se ponudi da će on to učiniti, časnik međutim ne želi pristati, nego ustraje da ja to učinim. Poslije podne dolazi opet, ovaj put s kapetanom, opet gnjave s tim sandučićem, a ja ih, izmrcvaren i shrvan viješću o Bruninoj smrti, opsujem. Vezali su me u lance i bacili u samicu!

Tijekom cijelog putovanja Clyde je bio na ratnoj nozi sa šefom autobusa kojim smo putovali. Cijelo ga je vrijeme provocirao, prijetio mu i radio mu razne psine, tako da vjerujem da je tom zatvorskom časniku to putovanje bilo jedno od težih u životu. Osvetio nam se tako što nas je prokazao stražarima u zatvoru u Kaliforniji gdje su nas dopremili. Iako u tom zatvoru služe lakši zatvorenici, nas je zbog cinkanja dočekao strog režim. Clyde je jednom prilikom čašom vruće vode zalio stražara koji mu se zamjerio. Ovaj mu se osveti tako da ga zalije cijelom kantom vrele vode. A Clyde, poput junaka iz jedne Raosove priče, nikome nije ostajao dužan. Nabavio je šibicete je, zagrijavajući plastiku četkice za zube u nju utisnuo žilete i napravio improvizirani nožić.

Zamolio je stražara da ga pusti na tuširanje, prišuljao se do ovoga koji ga je bio zalio vodom i s nožićem navali na njega. Izrezao ga je, slomio mu ruku i nanio niz drugih ozljeda. Poslije toga bacili su nas u zatvor u Los Angelesu. Kada se stražar vratio iz bolnice pitao je Clydea zašto ga je napao. Utvrdilo se da je zapravo napao pogrešnoga čovjeka! Clydeu je bilo toliko žao da je plakao kao dijete. Bilo je čudno gledati tog neukrotivog gorostasa kako plače. To je ujedno bila i naša posljednja zajednička postaja na tom neobičnom putu.

Ni ti dani nisu protekli bez Clydeovih nepodopština. Tako je, primjerice, poplavio cijeli kat iz protesta što su nas smjestili na različite katove. Prije nastavka putovanja obećao je maršalima da im neće stvarati probleme tijekom daljeg putovanja u Nevadu, ako mu dopuste da se oprosti s Bušićem. Znajući njegovu inatljivu narav, maršali su ga pustili da se dođe pozdraviti sa mnom.

Rekao mi je, za njega neobično svečanim tonom, sljedeće: „Više se nećemo vidjeti, ali bilo je lijepo s tobom putovati“. Bio je gangster, pljačkaš, nasilnik i čovjek lak na obaraču, no imao je u sebi jednu izraženu ljudsku žicu, svoje pomalo nestandardno shvaćanje časti, prijateljstva i odanosti. Uz to bio je na svoj način vragolasta i duhovita osoba, i vrlo hrabar. Za svoje grijehe, kao i svi mi, račune će polagati Bogu, država je svoje ionako od njega naplatila, no meni će ostati u lijepoj uspomeni kao jedna od plemenitijih „zvijeri“ s kojima sam se susretao u „zatvorskoj džungli“.

Inače zatvorska prijateljstva su dosta hazardna, jer koliko god prijatelj prijatelju može u nuždi puno pomoći, isto tako čovjek može i svoj vlastiti život izgubiti ako odlučno stane na stranu otkrivena cinkaroša, ili u zaštitu nepažljiva i neodgovorna prijatelja. Tu je, također, stalno prisutna mogućnost da jedan od njih bude iznenadno premješten ili otpušten, a kad se to dogodi, onaj drugi je obično tužan i izgubljen sve dok ne ostvari novo prijateljstvo. To je uglavnom stoga što većina zatvorskih prijateljstava nastaje zbog straha i zbog dosade, čovjek se osjeća sigurnije kada ima nekakvo društvo, jer su, posebno u strožim zatvorima, ljudima strah i samoća najveći neprijatelji.

Detaljna rekonstrukcija večeri u kojoj je cijeli svijet doznao za Hrvatsku

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom […]

Kad bi mi pošlo za rukom moje zatvorske prijatelje pojedinačno izmjeriti na nekoj psihološkoj vagi, uvjeren sam da bi svi oni, pored duhovne živosti i veće naobrazbe, pokazali barem još jednu zajedničku crtu, svi su po prirodi vukovi – samci. Možda je ta njihova karakteristika za me bila najvažnija, jer mi je intuicija govorila da će takvi ljudi moju veliku potrebu za samoćom ne samo lako razumjeti, nego i poštovati. Što se tjelesnoga osiguranja tiče, mi smo po svim strogim saveznim zatvorima i pojedinačno imali vrlo dobru reputaciju, i mogli smo kad je god to ustrebalo na brzinu formirati svoj čopor i tako obeshrabriti bilo kakvu bandu siledžija.

Zvonko Bušić

EN

Zvonko believed that good things should be shared with everyone. What he lived, worked for and believed in, what he sacrificed for, is presented in his book “All Visible Things”, which is available on Amazon. Chapter by chapter, drop of blood by drop of blood, and life day by day in 33 parts – with only one goal! He will live on…

From the Atlantic to the Pacific

These memoirs, as the reader can see from the first chapter on, are not presented in any chronological order. The chapters are led by some central thoughts around which my life experiences are woven, creating a kind of mosaic, which, I hope, will provide the reader with a complete picture of my life. In this chapter, I intend to write about the specific way prisoners are transported throughout the wide American expanse.

After Atlanta, I was transferred to Lompoc, California, traversing from the Atlantic to the Pacific. I have already written about conditions in the Atlanta federal prison. Julie was serving her sentence in California. The judge had wanted to send her and me to the same prison, but he was persuaded this was not a good idea, since I would probably escape from the lower security facility. Then the idea was born that I would be sent to a prison not far from Julie. Her parents had succeeded in speaking to the director of the Bureau of Prisons, Norman Carlson, to encourage him to transfer me closer to Julie. I do not know how much that helped, but the fact was that, only a month later, I was given a transfer to Lompoc, California.

So I left for California. Seated next to me was a big gloomy man. I was still half asleep. Then he asks me, “Why are you looking at me?” I answered, “I’m not.” He said, “Yes, you are!” I said, “No, I’m not!” We went back and forth until I got tired of the game. I was fully awake now and launched a counterattack. “Why are you looking at me? If you weren’t, you wouldn’t know if I was looking at you!” Then he smiled and said, “You’re right. You seem OK.” We started talking. He introduced himself and when I heard his name, Clyde, I remembered reading about some lunatic that had been terrorizing Milwaukie, robbing banks, stores, gas stations, slapping and abusing people… In spite of all this, when he went to court for these crimes, the judge freed him. I asked him how he succeeded in being acquitted. “Long story,” he answered. Since we had plenty of time on our hands, he told me everything.

He had a sister who ran a bordello frequented by politicians, judges, and other “big shots”. Clyde installed a hidden camera there and recorded the clients, knowing it could be of benefit to him in the future. During one of his robberies, he got into a big jam; he had wounded two policemen and several of the witnesses had identified him. When his trial began, he immediately recognized one of his sister’s clients: the judge. The judge started out aggressively, but Clyde spit on him and said, “You son of a bitch, don’t give me a lecture; you’re a rotten pervert!” He had sent his attorney to his sister with instructions to bring an envelope to the judge and tell him that if Clyde were convicted, another identical envelope would be delivered to twenty newspapers. The judge freed him in spite of the overwhelming evidence against him.

The judge’s perversion was more bizarre than disgusting. He would come to the bordello with bags of succulent fruits and have the girls take off their clothes and stomp on them with high heels while he masturbated. This would all take place without any physical contact whatsoever. It was all very strange to the girls, but it did not bother them. The owner of the bordello was angry, however, because after his visits, she had to pay to have the room cleaned. His sister complained about it once to Clyde, and that is how he came to notice that the judge was one of the many customers.

After the judge’s unexpected decision, the media praised him for his high principles and flawless sense of justice for having freed a suspect whose rights had been violated by policemen too anxious to have him locked up. Clyde did not care at all for public morality; he was just amused by it all. But this case illustrates the high degree of perversion, hypocrisy, and even psychopathic disorders within the ranks of the so-called “pillars of society.” At around the same time, another truly disgusting case came to light involving a judge who had a pump beneath his robes with which he would masturbate when he delivered the most extreme sentences, such as life imprisonment or death.

I asked Clyde how he had ended up in prison again and where they were taking him. He said he had been gambling in Las Vegas, lost all his money, and had no other choice but to rob another bank. He’d planned everything well, but still things went wrong. Instead of stealing a car to use for the robbery, he thought it would be easier to pose as a potential buyer to a car dealer and ask to take a car out for a test drive, after which he would drive off and do the robbery. But the car dealer, suspecting something was amiss, insisted on driving with him. If that’s the way you want it, Clyde thought. He took the car dealer with him, drove out to a deserted road, made him strip naked, and left him there, assuming nobody in his right mind would stop to help a strange, naked man. But to his dismay, the first car that passed by happened to be a police car, so Clyde was arrested while the robbery was still in progress. He was now on his way to Nevada.

We took our first break in Jackson, Mississippi. It was an unattractive city jail in a dirty transit town in which nothing special ever happened. We traveled for days like this. Under tight security, in chains, we would spend nights in single cells in these transit lockups. Each of us had quite stormy and very different histories behind us. The scenery we passed was, at least to me, pretty and interesting. As we rode, we talked and joked around. All in all, even this traveling in chains was a kind of authentic adventure compared to the restrictiveness of prison life.

We passed through Alabama and arrived in Texarkana, Texas. Here we were put in single cells next to one another. I asked a guard for a cigarette, but he refused. Hearing our conversation, Clyde tries to persuade him to give his friend a cigarette. Nicely at first, and then more and more nervous, “This is my friend, so be nice….” followed by “You son of a bitch, give him a cigarette…” to “You piece of shit, I’ll get even with you!” And he did. He turned on the water in the bathroom, plugged up the drains, and everything flooded. Clyde climbed up on the upper bunk, ripped up the sheets and made a kind of rope from them; then he attached a pen to the end and began to “fish” in the dirty septic water. While the guards cleaned up the mess, he told them to move because they were scaring the fish. Seeing as his paperwork said that he was mentally incompetent, there was nothing they could do to him.

We then spent eight days in El Reno, Oklahoma. They kept us chained for a long time here because Clyde had attacked a guard in protest for not giving him his medication. When my time came to take a shower, the guard said showers were over for the day, even though it was only three p.m. and they worked until four. Clyde used this also to provoke a conflict with the guards. When the guard brought his meal, spaghetti, he smeared it all over his face, saying, “Now YOU better go take a shower!” Backup for the guard arrived: tear gas, rubber bullets, and then a brutal beating for Clyde. At that point, I got involved. “Who is the Captain? This is a serious situation and someone will answer for beating a sick man! He is mentally incompetent, did not get his medication, which is your fault, and now you are physically abusing him. Someone’s going to get in a lot of trouble!” The guards then retreated. The two of us became even closer after that, in spite of how different we were as individuals.

In El Paso, they put us in the same cell. He confided in me that he intended to escape. Since he was a large man, he convinced the psychologist to approve some hooks he could attach to the bedsprings, since he was afraid he could fall down onto the lower bunk. He then wrapped the hooks in toilet paper and swallowed them, hoping they would take him to the prison hospital, from where he could escape relatively easily. They took him to be x-rayed and when they saw what was in his stomach, they tied him to the bed and two guards watched over him the whole time until the hooks passed out of his digestive system. In short, his plan failed. When the psychologist asked him why he had done it, he answered, “We’re not fed well enough here. Our diet lacks iron!”

Just at that time, Julie got the message to me that Bruno had been murdered in Paris; the prophesy of the Bulgarian fortune-teller had been fulfilled. A higher ranking prison guard, otherwise a homosexual that enjoyed peeping on the prisoners, came over to our cell and ordered me to make the bed. I was tired and exhausted – it was six in the morning – but this sadistic person insisted on watching me make my bed. I ignored him and continued lying in my bed. At 11:00, he was back again, telling me to move a locker. I refused again, saying that the locker had been there already. Clyde offered to do it instead, but the guard would not accept that; he insisted I do it myself. A little later, he came back again, this time with an even higher officer, still insisting I move the locker. I was devastated and shattered by the news of Bruno’s death, and this time, I cussed them out. They chained me and threw me in an isolation cell.

Throughout our entire trip, Clyde was on the warpath with the supervisor of the bus we were traveling in. He provoked him the whole time, threatened, and played various pranks on him. I am sure this trip was one of the hardest he had ever taken in his life. He got his revenge by denouncing us to the guards in the California prison they had hauled us to. Although this was a medium-security prison, we had a stricter regime due to this denunciation. Clyde threw a glass of hot water one time at a guard who had made him angry. The guard took revenge by throwing a whole bucket of boiling water on Clyde. But Clyde, like a protagonist from one of Raos’ stories got his revenge. (Note: Ivan Raos, 1921-1987, Croatian dramatist and poet, wrote extensively on the Croatian cause.)

He got hold of some matches and melted the plastic of a toothbrush enough to be able to press a razor blade into it, creating a makeshift knife. Then he asked the guard to let him take a shower, snuck up on the guard who had poured the water on him, and attacked him with the knife. He stabbed him, broke his arm, and did all sorts of other damage to him.

After that, they put us in a jail in Los Angeles. When the guard returned from the hospital, he asked Clyde why he had attacked him. It turned out that he had attacked the wrong person! Clyde felt so bad he cried like a baby. It was strange watching this incorrigible giant cry. This was our last station on this unusual journey. But even those last days did not pass without Clyde’s pranks. For instance, he flooded his entire cellblock in protest that they had put us on different floors.

Before the continuation of the trip, he promised the marshals he would not cause any more trouble on the way to Nevada if they would only allow him to say goodbye to me. Aware of his spiteful nature, the marshals allowed him to come to say his farewells. He told me in a formal tone that was very unusual for him, “We shall never see each other again, but it was wonderful traveling with you.”

He was a gangster, robber, violent man, and quick on the trigger, but he had a very highly developed human chord, a somewhat different sense of honor, friendship, and loyalty. Along with that went his devilish, humorous and courageous side. He will settle accounts with God for his sins, as we all will, while the state had already taken its cut. But Clyde remains for me one of the more noble “savages” I have met in the “prison jungle.”

Prison friendships are in general hazardous, because although you are in the position to help a friend in time of trouble, you can also lose your life by taking the side of an exposed snitch or protecting a reckless or irresponsible friend. And there is always the possibility that a friend will be suddenly transferred or released, and when that happens, all those who care for him are saddened and feel totally lost until a new friendship can be formed. This is why most prison friendships come into being through fear or boredom; a person feels safer having some kind of group, because especially in high security prisons, fear and loneliness are one’s greatest enemies.

If I were capable of weighing each of my prison friends on some kind of psychological scale, I am convinced that, in addition to their spiritual energy and higher level of erudition, they would all have another quality in common:they were by nature lone wolves. That characteristic was perhaps the most important for me, because intuition told me that such people would not only easily understand but respect my need for solitude. As far as physical safety was concerned, all of us had good individual reputations in these high security prisons, and were able at short notice to form a “pack” when needed to head off any aggressors.

Zvonko Bušić

Zvonko Bušić o ženi svoga života: Često se pitam jesam li joj dostojno uzvratio?

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na […]

GORICA

Gorica je stoljećima bila granica. Graničarski mentalitet ima neke svoje specifičnosti. Jedna od njih svakako je i dublje shvaćanje posvemašnje raspolućenosti svijeta. Gorica je uz to bila silom nametnuta granica, isti je narod živio s obje strane. Međutim, vlasti s obje strane bile su dva različita svijeta, azijatska Turska carevina s jedne strane i stara europska sila Mletačka Republika, i kasnije Austrougarska Monarhija s druge strane. Tako je zapravo Gorica bila trostruka granica, jer je puk toga kraja čuvao svoju nevidljivu vlastitu granicu prema nasilju i perfidnosti s Istoka i Zapada.

U tom složenom mikrokozmosu, u kojem su se zrcalila sva bitna obilježja makrokozmosa, puk je vječno bio gladan kruha i slobode. Ali granica ima tu prednost da i neslobodan računa na nemoguće, to jest na to kako će upravu u tom stiješnjenom prostoru između dva carstva naći nišu za vlastitu slobodu. I nije slučajno da su upravo ti krajevi Hercegovine i Dalmatinske zagore rađali kroz stoljeća ljude koji su na svoj način, gazeći mračne staze i bogaze, glavinjali k svjetlu slobode. Uskoci, hajduci, harambaše i serdari, šverceri, škripari, taj dinarski element, kako bi neki rekli, nisu činili ništa drugo do spašavali vlastitu glavu izmičući potjerama u privremenom limbu silom oduzete slobode. Bez iluzije da će spasiti glavu.

U knjizi Otmičari ispunjena sna Boris Maruna apostrofira činjenicu da smo moji suborci i ja, dakako izuzevši Julie, dinarskoga podrijetla. Premda i sam Dinarac, Maruna neke stvari dobro uočava, pak sasvim pogrešno. Posebno griješi kada govori o Bruni Bušiću, valjda ne shvaćajući da oportunizam i borba za koju smo se Bruno i ja odlučili ne mogu ići ruku pod ruku. Bruni kao i Dinarcima općenito Maruna zamjera violentnost, laku zapaljivost i naglost, kao i nerazumijevanje načina na koji svijet funkcionira. Sve se to može, vjerujem, prigovoriti i svakoj revolucionarnoj skupini maloga naroda koja bez ikakve svjetske pomoći, bez sredstava i gotovo bez ljudstva pokušava postići nemoguće, to jest promijeniti zatečeni svjetski poredak i pronaći onu gore spominjanu nišu slobode za svoj narod.

Po naravi stvari nedostatak snage i sredstva nadoknađuje se radikalizmom i spremnošću na žrtvu. Sama kontemplacija još nikoga nije dovela na vrh planine, premda o tome postoje lijepe istočnjačke prispodobe. Odstupit ću od načela da citiram po sjećanju, kako Maruni ne bih učinio krivo, stoga navodim doslovan citat iz knjige Otmičari ispunjenog sna: „Bruno Bušić je nedvojbeno talentiran čovjek, on je nedvojbeno kadar napisati Poziv nadostojanstvo i slobodu i koješta drugo, ali moj dragi Bruno, sam, ili u društvu naših dobronamjernika, laskavaca, podrepaša, budala i provokatora (za ove je predzadnje i potonje glavno da pokazuju njegov mentalitet), nema potrebno iskustvo, nema prirodnog dara, ne shvaća i, jednostavno, nije dorastao da bilo što vodi, ili da sagleda bilo kakve posljedice ovoga kotrljanja. I na toj ćemo se razlici, prije ili kasnije, morati rastati. Dobro pisati i voditi bilo što, pa i seosko kućanstvo, nije nužno ista stvar. Kad bi bila, onda su Antun Gustav Matoš i Tin Ujević morali svakako voditi hrvatski narod. Možemo se samo domišljati koliki bi tek u tom slučaju bio hrvatski Bleiburg”.

Kako pogrešno! Zapravo, Maruni bi se trebalo odgovoriti obrtanjem njegove misli, pa konstatirati kako je ono što on u ovom ulomku kaže zoran dokaz toga kako dobro pisati i dobro politički misliti nije nužno ista stvar. Maruna je napisao nekoliko dobrih pjesama, bio je vjerojatno i dobar Hrvat, ali nije znao politički misliti. Bio je odveć cinik i oportunist da bi bio politički vidovit. Privlačili su ga idealizam i spremnost na žrtvu istinskih hrvatskih boraca za slobodu, ali još su ga više, čini se, onespokojavali i plašili.

Prvo, Bruninu su darovitost za vodstvo vrlo dobro uočili analitičari Udbe. Zato su ga i ubili. Partija se s druge strane nikada nije zamarala, recimo, time da naškodi Maruni ili Jakši Kušanu kojega Maruna kuje u zvijezde. Isto tako Tuđman, koji je na kraju sa svojom strankom i hrvatskim narodom ostvario hrvatski san, najozbiljnije je iz cijele emigracije računao s Brunom Bušićem, a ne s nekim drugim protagonistima emigrantske scene koje Maruna preferira.

Drugo, što se tiče primjedbe o Matošu i Ujeviću, teško da bi oni Hrvatsku vodili lošije nego Supilo i Trumbić za vrijeme Prvoga svjetskog rata ili Pavelić tijekom Drugoga svjetskog rata. Točnije, Bleiburg gotovo da i nije mogao biti veća tragedija, nego je bio. Bez obzira na činjenicu tko bio u tom trenutku na čelu Hrvatske. Mislim da politička spretnost nije dostatna kvalifikacija za vođenje naroda kao što je hrvatski, tu se još više od političke spretnosti traži politička odgovornost i hrabrost.

Vođe malih naroda koji se bore za slobodu moraju biti i osobno hrabri ljudi, spremni na vlastitu žrtvu, a ne samo vješti političari. To što smo Pešut, Matanić, Vlašić i ja bili Dinarci više je splet okolnosti i statistike negoli nekog plana. Tražio sam ljude dovoljno čvrste i pouzdane za izvršenje zadatka, a činjenica da su Dinarci bili daleko najbrojniji u političkoj emigraciji zaslužna je što je od njih bila sastavljena i skupina s kojom sam izvršio otmicu.

Za vrijeme cijeloga svoga djelovanja u političkoj emigraciji zastupao sam integralno hrvatstvo, koje je uključivalo i Muslimane, a tako je razmišljao i Bruno. Stvari su kasnije krenule drugim tijekom, kotač povijesti ne može se vraćati unatrag, ali neke geostrateške i geopolitičke zakonitosti nastavljaju djelovati i kada ih se zanemaruje. Moje goričko djetinjstvo opskrbilo me radoznalošću i zaigranošću, ponekad i preteškom za samo jedan ljudski život.

Oskudica raspiruje maštu, obilje je otupljuje. Priče i pjesme koje sam slušao u djetinjstvu još i danas u mome duhu posjeduju onu živost, kolorit i dramatičnost kakvu često nemaju ni realni događaji. Ima nešto u ljudskoj naravi što je predodređuje da stvarnost najživlje doživljava kroz priču. Često sam se imao prilike uvjeriti da ljude do suza gane neki film, roman ili pjesma, a prisebnost uspiju sačuvati u najdramatičnijim ili najtužnijim životnim trenucima. Ako je ta epska podloga u meni – premda treba reći da je isto toliko dramska i lirska – ono što me čini Dinarcem, moram priznati da u tome ne vidim nikakav problem.

Afektivno, transponirano kroz mit i priču u identitetsko, prisutno je u svim podnebljima. Ono što se od kraja do kraja razlikuje jest možda osnovna crta, boja toga afektivnoga, te omjer u kojem je pomiješano s racionalnim. A taj omjer pak nedvojbeno više ovisi o pojedincu kao takvom negoli podneblju iz kojega pojedinac dolazi. Ipak, dojmovi se nikada tako duboko ne urezuju u čovjekovu svi – jest kao u djetinjstvu. Gorica meni nije samo to epsko i to dinarsko što sam odrastajući upio, nego i bogati splet čisto osobnih impresija, slika, simbola, osjećaja, mirisa, cijelih malih mitova pospremljenih u prostornovremensku kapsulu u mojoj glavi. To je moja Arkadija i moja Platonova pećina, moja Itaka i moja Dubrava. O nju se opirem kada su sva druga uporišta nestabilna, ona iz mene provali u trenucima kad sve mudrosti ovoga svijeta zvuče prazno.

‘Neki dragocjeni odgovori došli su mi u snu, a ne tijekom dugih budnih razmišljanja’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na […]

Recimo kao jedne prosinačke noći u zatvoru:

Tisuću je i devet stotina
devedeset četvrta godina.
Polovicom prosinca miseca,
prije zore i žarkoga sunca.

Ove noći u mojoj tamnici,
u prokletoj zemlji Americi
sanjao sam da mi majka stara
s Međugorskom Gospom razgovara.

Gospu pita o povratku mome
i moli se Bogu velikome
da joj spasi iz tamnice sina,
kojeg čeka već dvajest godina.

Moja majka zaklinje i moli,
a Gospa joj ublažava boli.

I tješi je da ne gubi nadu,
da viruje u Božiju pravdu.

Da će skoro sina dočekati,
i sa njime Uskrs proslaviti.

To Kenduša kad je saslušala,
od radosti dugo je plakala.

Tada sam se iz sna probudio,
i u mraku dugo prosjedio,
gledajući iz moje tamnice
njeno drago, uplakano lice.

A sjećanja iz davne prošlosti, žive slike iz moje mladosti,
ne dadoše zaspati mi više,
zato srce ovu pismu piše.

Sićajuć se svega i svačega,
više dobra negoli lošega.

Sićajuć se matere i ćaće,
svakog pedlja roditeljske kuće,
U kojoj smo rođeni i rasli,
nas šestero, dokle smo odrasli.

Sićajuć se velikih blagdana,
svih Božića i svih Stipanjdana.

Kad smo skupa na okupu bili,
i blagdanske radosti dilili.
Dok su tići krila zadobili,
i u bili svit se otisnili.

Odmaglili na sve čet›ri strane,
ostavljali starce uplakane.

Al› svi su se počesto vraćali,
na ognjište, di smo odrastali,
Donoseći radost i veselja,
vraćajući zajam roditelja.

Samo sam ja osta bila vrana,
zato mi je mati uplakana.

I znam da će i ovog Božića,
tužna sidit kraj svoga borića.

Pa joj moram poručiti sada,
da se dobra ukazuje nada.

Bog će dati, sve će dobro biti,
uskoro će sina dočekati.

A nek› ovi današnji blagdani,
za nju budu pravi, sretni dani!

Neka bude veselja i pića,
u Peije, za vrime Božića!

Zapalite sviću na boriću!
Radujte se svetome Božiću!
Sretan Božić i Novu Godinu,
nakon zime, radujte se sinu!›

Ova pjesma na narodnu nije nastala kao pokušaj nekakvog poetskog stvaranja, nego je bila svojevrsna autoterapija u tmurnim trenucima. Sve što doživljava i proživljava, što doživi i preživi čovjek morao zaodjenuti u neki oblik, inače sve to ostaje tek nemušto kretanje biosa u vremenu. Na onoj razini doživljajnosti koja je možda dostupna i životinjama.

Međutim, daleko od toga da je moje djetinjstvo bilo samo idilično, u arkadijskom prostoru i vremenu, odijeljeno od surovosti i grubosti života. Kada sam imao osam ili devet godina, dobio sam trbušni tifus. Isprva ga moji roditelji nisu ozbiljno shvaćali. Djeca su tada stalno pobolijevala, posebice ondje odakle ja dolazim. No kako moja vrućica nije popuštala i više nisam mogao jesti, shvatili su da je riječ o nečemu vrlo ozbiljnome. Budući da su moji roditelji morali raditi na polju, nisu mogli ostati kod kuće i brinuti se o meni, došla me njegovati baka.

Tada nisam jeo već dvadeset sedam dana. Najdramatičnije je bilo kad me posjetio novi liječnik. Bio je mlad, netom diplomirao. Kada me pregledao, mojima je rekao da ću umrijeti, da se tu više ništa ne može učiniti. Sjećam se ili mi se barem čini da se sjećam kako je oko moga kreveta stajala gomila ljudi, a onda su jedan po jedan izašli iz kuće, vjerojatno ne želeći više tratiti vrijeme na izgubljen slučaj. Ali moja je baka odbila odustati i prihvatila je izazov da mi nekako vrati zdravlje. Sjedila je uz moj krevet po cijeli dan i molila, plačući, bdijući nada mnom.

Sjećam se da je imala veliko guščje pero, čiji je vrh umakala u med i prelazila njime preko mojih usana u nadi da ću imati dovoljno snage ili želje da ga poližem. Kao da sam je promatrao negdje iz visine, izvan vlastita tijela. Ondje gore bilo mi je divno, djeca su se igrala, patke plivale u jezeru, ali kada sam vidio njezinu bol, njezine suze, sažalio sam se nad njom i vratio se u svoje tijelo da je razvedrim, i isplazio jezik kako bih polizao med. Kada je ona to vidjela, vrisnula je: „Živ je!“

Bila je silno ponosna na sebe što me vratila u život. Nakon toga, trebala su mi dva ili tri mjeseca da se oporavim. Isprva sam bio previše slab da bih hodao, pa sam se držao za bakine skute pokušavajući se kretati po sobi. Nikad se nisam pomagao štapom ili nečim sličnim. Sve u svemu, propustio sam tri mjeseca nastave.

Bilo je teško kada sam shvatio da ne mogu ni stajati na nogama, uzme li se u obzir da sam ranije u svom razredu mogao najdalje skočiti. Dvije ili tri godine kasnije, majka se jednom zbog nečega rasrdila na mene, više se ne sjećam što sam učinio, i najednom je izlanula: „Šteta što nismo mogli iskoristiti one kapsule!“ Tako sam saznao da su moji roditelji već bili pripremili lijes za moj pogreb.

Peija je bio ljut na nju jer je to rekla, ali kad bi se moja mati rasrdila, ljutnju bi uvijek izrazila na veoma živopisan način. Naći se tako blizu smrti duboko je i snažno iskustvo. Nakon njega, čovjek drukčije gleda na život, ne uzima ga tako ozbiljno, osobito kada uistinu iskusi život nakon života. Takvo iskustvo čovjeka nadahne osjećajem odgovornosti i obveze. Samome sebi kažeš:

„Život mi je iz nekoga razloga pošteđen, dakle očito mi je namijenjeno nešto postići, nekako doprinijeti…“.

U zatvoru sam kasnije često razmišljao o smrti, o njoj mnogo čitao i shvatio da sam tada doživio takozvano izvantjelesno iskustvo. Nekoliko godina kasnije, kada sam imao samo šesnaest godina izgubio sam oko. To se dogodilo pukim nesretnim slučajem. Stajao sam sa skupinom prijatelja i jedan od njih odsutno je gađao sjekirom suhi panj na tlu dok smo razgovarali. U jednom trenutku, dobacio sam upaljač jednom od momaka i načas skrenuo pogled kako bih vidio hoće li ga on uhvatiti. Upravo u tom trenutku komadić drveta odlomio se od panja i uletio mi u oko. Izvukao sam iver iz oka i nisam razmišljao o njemu, ali nekoliko sati nakon toga, vid mi se zamutio, a još kasnije, zamijetio sam da mi se upalilo oko. Rekao sam ocu što se dogodilo, a on je odlučio da sutradan svakako otiđem liječniku.

Čim mi je liječnik pregledao oko, odmah me poslao oftalmologu u Mostar. Tamo sam jedva uspio stići prije velike snježne oluje. Oftalmolog je rekao da će oko morati van i da je prava sreća što sam došao, jer da sam samo još malo čekao, upala bi se proširila i na drugu oko i ja bih sa sedamnaest godina ostao potpuno slijep. Nisam oklijevao. Rekao sam mu da izvadi oko. Tjedan dana proveo sam u bolnici pod nadzorom, čekajući umjetno oko. Sjećam se da me brinulo samo kako će izgledati, hoću li izgledati kao nakaza, hoće li svi vidjeti da nemam jedno oko.

Kada sam napokon došao kući, činilo se kao da su svi, obitelj i prijatelji, primili tu vijest prilično nehajno. U kraju iz kojega dolazim, ljudi su naviknuti na tragediju, na nedaće, na oskudicu. Kao da su mislili da na određeni način imam sreće, da sam dobro prošao jer sam izgubio samo jedno oko. Na kraju krajeva, moglo je biti mnogo gore, mogao sam izgubiti oba oka, ili nogu, ili čak život.

Dodatna prednost bila je da su mi seoske djevojke posvećivale još više pozornosti. Mora da sam u njima pobudio želju da me njeguju, što je meni odgovaralo. No, iskustvo vađenja oko bilo je uistinu bolno. Nisu mi mogli dati anesteziju jer su se bojali da ne oštete te drugo oko, operaciju sam trpio pri punoj svijesti, bez narkotika.

Pismo majci nakon 29 godina zatvora: Da li razumiš ove riči ucviljenog sina nad tvojim otvorenim grobom?

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na […]

Operacija je trajala satima, a bol je bila neopisiva s obzirom da oko ima milijun malih živaca. Nekada sam mislio da sam zbog toga gubitka na neki način obilježen, hendikepiran, danas držim da je i to bio svojevrstan dar. Dar koji me poučio trpjeti fizičku i duševnu bol, i na taj me način pripravio za nesiguran, težak i promjenjiv život koji me čekao. Konačno, vjerojatno ne bih preživio zatvor da se zarana nisam naučio nositi s fizičkom i mentalnom boli.

Zvonko Bušić

EN

Zvonko believed that good things should be shared with everyone. What he lived, worked for and believed in, what he sacrificed for, is presented in his book “All Visible Things”, which is available on Amazon. From now on, you will be able to have access to this part of Croatian history every other Wednesday and print it out free of charge, in Croatian and English, on the dijaspora.hr portal. Chapter by chapter, drop of blood by drop of blood, and life day by day in 33 parts – with only one goal! He will live on…

Gorica

For centuries, Gorica was a border. The border mentality has its specificities. One of them is a deeper understanding of the utter divisions in the world. Along with that, a border was imposed upon Gorica; the same nation lived on both sides. Meanwhile, the governments on the two sides were from two different worlds, the Asiatic Turkish Empire on one side, and the old, European power, the Venetian Republic, later the Austro-Hungarian Empire, on the other. So Gorica was really a three-way border, because the population of that area protected its own invisible boundaries from force and perfidy from both the East and the West. This complex microcosm mirrored all the significant characteristics of the macrocosm; the population within it was hungry for food and for freedom.

But the border, even though unfree, has the advantage of always counting on the impossible; it will always find a niche in this narrow space between two empires for its own freedom. And it’s not a coincidence that throughout the centuries these areas in Herzegovina and the Dalmatian hinterlands produced people whoin their own specific way traveled along the darker paths in order to break through to the light of freedom. Ambushers, Uskoci (irregular soldiers in Habsburg Croatia), Hajduci (outlaw freedom fighters against Habsburg authorities), brigands, Harambasi (senior commanders of a Hajduk band), Serdari (officers), smugglers, etc. This Dinaric element, as some would say, did nothing but try to save their own skin, fleeing from arrest warrants and living in temporary limbo after their freedom was taken from them by force. Without the illusion that they would come out alive.

In Boris Maruna’s book, The Hijackers’ Fulfilled Dreams, he emphasizes the fact that my colleagues and I (all except Julie), were of Dinaric descent. Even though he was himself a Dinaric, he gets some things right and others wrong. He especially gets it wrong when he talks about Bruno Busic, probably not understanding that opportunism and the struggle Bruno and I had undertaken cannot go hand in hand. Maruna is especially critical of the radicalism, temperament, and impulsiveness he attributes to Bruno and the Dinarics, as well as their lack of comprehension on how the world functions. I think the same criticisms could be directed to every revolutionary group coming from a small nation lacking international support, resources, and people. Nonetheless, it attempts the impossible, that is, to change the world order and find that small niche of freedom for their people. In the nature of things, lack of strength and resources are made up for by radicalism and the willingness for sacrifice. One never reaches the top of the mountain solely through contemplation, in spite of lovely stories from the East.

I am going to make an exception here and not quote from Maruna’s The Hijackers’ Fulfilled Dream by memory, but rather word for word, so as not to do him a disservice. “Bruno Busic is without a doubt a talented person, and is more than capable of writing A Call for Dignity and Freedom and many other things. But my dear Bruno, alone or in the company of kind-heartedsycophants, flatterers, fools, and provocateurs, lacks experience, natural talent, and simply doesn’t comprehend that he is not capable of leading anything or of grasping the repercussions of such actions. And here we will have to part ways. Writing well and leading anything at all, even a village household, is not necessarily the same thing. If it were, then Antun Gustav Matos and Tin Ujevic (Note: famous Croatian poets) should have led the Croatian people. We can only imagine the dimensions of the Bleiburg Massacres if such had been the case.”

How wrong! Actually, we should turn the tables using Maruna’s own thoughts and point out that he himself is a perfect example of what he says in this paragraph – that writing well and thinking well politically are not the same thing. Maruna wrote a few good poems, he was probably a decent Croatian, but he did not know how to think politically. He was too cynical and opportunistic to be politically clairvoyant. He was attracted to the idealism and willingness to sacrifice of true Croatian freedom fighters, but at the same time, they unnerved and scared him. First, Bruno’s leadership abilities were noticed very well by UDBA analysts. That is why he was murdered. On the other hand, the Party made no effort, for example, to harm Maruna or Jaksa Kusan (Note: political émigré in England, who launched the monthly Croatian Bulletin, and New Croatia together with a group of young immigrants), whom Maruna praises to the stars. Also, Tudjman, who eventually – together with his party and the Croatian nation – succeeded in realizing the Croatian dream, of all those in emigration, had always counted most on Bruno Busic and not on any of the other Croatian emigrants that Maruna preferred.

As far as Matos and Ujevic are concerned, it would be difficult for them to have done a worse job than Supilo and Trumbic during the First World War, and Pavelic during the Second World War. Bleiburg could hardly have been a greater tragedy than it was, regardless of who might have been leading the Croatian government at the time. In my opinion, political proficiency is not enough to lead a nation like Croatia; political responsibility and courage are also critical. Leaders of small nations must be personally brave people, prepared to make sacrifices, not just be skillful politicians.

The fact that Pesut, Matanic, Vlasic and I were Dinarics was more a combination of coincidence and statistics than part of some plan. I was looking for people who were strong and dependable enough to perform the task, and the fact that Dinarics comprised the majority in the political diaspora explains how the group I formed for the hijacking were Dinarics. Throughout my activities in the political emigration, I always promoted integral Croatianism, which also included Muslims, and Bruno felt the same way. Things took a different turn later, the wheels of history cannot go backwards, but some geostrategic and geopolitical laws continue to operate even when we ignore them.

At any rate, my Gorica childhood provided me with a curiosity and liveliness sometimes too excessive for just one human life. Poverty stirs up the imagination, while excess smothers it. The stories and poems I heard in my childhood still linger in my soul today with the same liveliness, color, and drama that real events often lack. There is something in human nature that determines that reality can be best and most deeply experienced through stories.

I’ve often confirmed that a film, book, or poem can bring people to tears, while they manage to remain totally controlled in the most dramatic or sorrowful moments in real life. If this epic foundation within me (although the lyrical and dramatic is just as present) makes me a Dinaric, then I must say I do not see this as any kind of problem. Affectively, the transposition of myth and story into identity is present everywhere in the world. The only thing that differs from place to place is perhaps the personal element, the level of affect, how much of it is mixed with the rational. And this percentage depends without a doubt on the individual as such, rather than the area from which he comes.

However, impressions are never as deeply engraved into a person’s consciousness as they are during childhood. Gorica didn’t just give me the epic and the Dinaric as I grew, it gave me a rich combination of purely personal impressions, pictures, symbols, feelings, smells, entire small myths stored away in the space capsule of my head. It was my Arcadia and my Plato’s Cave, my Ithaca and my Dubrava. I cling to it when all other anchors appear unstable; it breaks forth in moments when all the wisdom of the world sounds empty. For example, one December night in prison:

It happened in the year one thousand nine hundred and ninety-four
Sometime in the middle of the month of December
Before dawn and the sun’s warm rays.

That night in my dungeon
In this cursed land, America
I dreamt that my old Mother
Was in conversation with Our Lady of Medjugorje.

My mother asked Our Lady about my return home
And she prayed to almighty God
To save from the dungeon her son
For whom she has waited for twenty years.

My Mother begs and implores
While Our Lady alleviates my mother’s pains
And counsels her to keep her hope alive
To believe in God’s justice.

That her son would soon return
To celebrate Easter together
When Kendusa heard these words
For a long time she shed her tears of joy.

Then I woke from my dream
And sat for a long time in the darkness
Looking out from my dungeon
At her dear face all wet from tears.

Memories from long ago
Vivid recollections of my youth
Did not let me fall back asleep
Thus my heart writes this poem.

Remembering everything
More good things that bad,
I remembered my mother and father
Each inch of our house.

The house we were born and grew up in
Six of us children grew up there.

I remembered all the important feasts
Every Christmas and Saint Stephen.

Times when we were all together
Sharing the happiness of those holy days
Untilwe all grew our own wings
And flew out into the world.

We dispersed to the four corners of the world,
Leaving our old people weeping,
But we all often returned
Back to the hearth where we grew up.

All brought back happiness and joy
Giving back to our parents what they had given us
I am the only black sheep
For whom my Mother has been weeping.

I know it will be the same this Christmas
Sadly seated beside the Christmas tree,
I have to tell her now
That hope is on the horizon.

God will make all well,
Soon you will see your son.

Let these festive days be
True days of celebration for her.

This poem, written in such simple style, was not an attempt at poetic creation, but a kind of self-therapy in a dark moment. Everything a man experiences and lives through must be rendered in another form; otherwise, it is all just inarticulate human movement through time. A level of experience accessible only to animals.

But my childhood was far from idyllic, in Arcadian time and space, removed from the brutality and roughness of life. When I was around eight years old, I contracted typhoid fever. My parents did not take it seriously at first. Children were always getting sick, especially from where I came from, but when my fever would not drop and I was unable to eat, they realized it was something grave.

Since my parents had to work in the fields, they were unable to stay home to care for me, so my grandmother came. Twenty-seven days had passed since I had eaten anything. The most dramatic moment was when the new doctor paid me a visit. He was young and had just graduated from medical school. When he examined me, he told my parents I was going to die and there was nothing more that could be done.

I think I remember a crowd of people standing around my bed, and then leaving the house one by one, probably not wanting to waste any more time on a lost cause. But my grandmother refused to give up and took up the challenge of restoring me to health. She sat at my bed day after day and prayed, cried, hovered over me. I recall that she had a thick goose feather and she would dip the tip into honey and brush it across my lips, hoping I would have enough strength or will to lick it. It was as though I were watching all this from above, outside my body. Up above it was wonderful, children were playing, ducks were swimming in a pond, but when I saw her pain and tears, I felt sorry for her, returned to my body to make her happy, and stuck out my tongue to lick the honey.

When she saw that, she yelled out, “He’s alive!” and was extremely proud to have brought me back to life. After that, I needed 2-3 months to recuperate. First I was too weak to walk, so I would hold on to my grandmother’s skirt as I tried to walk around the room. I never used a cane or anything. All in all, I missed three months of school. It was hard for me to accept I could not even stand on my own two legs, having in mind that earlier I could jump farther than anyone in my class. Two or three years later, when my mother was mad at me for something or other, I don’t remember what, she blurted out, “Too bad we never got to use that coffin!” That was when I realized my parents had already prepared a coffin for my funeral. Peija was upset with her for saying that, but when my mother got angry, she always expressed it in a very colorful way. Being close to death is a very deep and powerful experience. Afterwards, one looks at life differently, doesn’t take it so seriously, especially if he has really experienced life after life. Such an experience imbues a person with a feeling of responsibility and duty. You tell yourself, “My life was spared for areason, so I am apparently supposed to contribute something, achieve something…” In prison later, I thought often about death, read a lot about it, and realized I had had a so-called out of body experience.

Then, several years later when I was only 16, I lost an eye. It was an accident. I was standing with a group of friends and one of them was absently hitting a dry stump on the ground with an ax as we talked. All of a sudden, I threw a lighter to one of the boys and turned my head to see if he would catch it. Just at that moment, a sliver of wood came loose from the stump and flew into my eye. I removed it and thought no more about it, but several hours later my vision became blurry, and later, I noticed my eye was inflamed. I told my father what had happened, and he said we had to definitely go to the doctor the next day. As soon as the doctor examined my eye, he sent me to the ophthalmologist in Mostar. I barely managed to get there before a big snowstorm. The ophthalmologist then told me the eye had to come out and that it was lucky I came in when I did, because otherwise, the infection would have spread into the other eye and both of them would have had to be removed, leaving me totally blind at the age of sixteen. I did not hesitate. I told him to take it out. I stayed in the hospital under supervision for a week, waiting for an artificial eye. I just remember thinking about what it would look like, whether I would look like a freak, whether people would be able to notice I only had one eye.

When I finally came home, it seemed like everyone, friends and family, had taken the news in stride. Where I come from, people are accustomed to tragedy, difficulty, impoverishment. It was as though they thought I was lucky in a way, that I’d gotten off easy losing just one eye! It could have been worse, I could have lost both eyes or a leg, or even my life. An additional advantage was that the village girls devoted much more attention to me. I must have awakened their nurturing tendencies, which was fine with me.

But the experience of the removal of my eye was very painful. They were not able to give me an anesthetic for fear of damaging the other eye, so I had to endure the operation totally conscious, without narcotics. The operation lasted hours, and the pain was indescribable, given that the eye has thousands of tiny nerves.

I used to think I was marked by this loss, handicapped, but today I believe it was a kind of gift. A gift that taught me how to endure physical as well as mental pain, thereby preparing me for the unstable, difficult and ever-changing life ahead of me. In the end, I probably would not have survived prison if I hadn’t learned early on how to cope with physical and mental pain.

Zvonko Bušić

‘Neki dragocjeni odgovori došli su mi u snu, a ne tijekom dugih budnih razmišljanja’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na […]

O vrlo ozbiljnim psihosomatskim problemima koje su proživljavali dugogodišnji zatvorenici nakon izlaska na slobodu s velikim sam zanimanjem još u zatvoru čitao autobiografske zapise poznatih bivših robijaša. O istim problemima privikavanja na život u slobodnome svijetu pripovijedali su mi brojni zatvorski poznanici koji su nakon izvjesnog vremena na slobodi ponovno dospjeli u zatvor.

Takvi zapisi i priče meni, koji sam čeznuo za slobodom, bila su neshvatljiva i nevjerojatna pretjerivanja ili pak obični izgovori. Čitajući i slušajući o tome, ponekad sam razmišljao da se to drugima možda i moglo događati, ali ne i meni. Bio sam uvjeren da ću se, ako ikada izađem iz zatvora, s problemima na slobodi moći i znati nositi.

Danas, nakon bogata vlastita iskustva tijekom ove već četiri i pol godine na slobodi, ponizno priznajem da sam se precjenjivao i brzopleto prosuđivao. Sada sam postao još uvjereniji da se gotovo nikakva iskustva, a ponajmanje ona bolna i mukotrpna, ne mogu prenositi s čovjeka na čovjeka, s naraštaja na naraštaj, s jedne zajednice na drugu. Pogreške i promašaji drugih, njihove patnje i stradanja ne možemo shvatiti, niti na njima možemo učiti. Očito svatko mora iskustiti na vlastitoj koži, da bi shvatio, naučio i razvio osjećaj suosjećanja.

Jedan od mnoštva problema s kojima sam se susreo nakon izlaska iz zatvora bila je spoznaje da je moj osjećaj za prostor i snalaženje u njemu toliko oslabio da nije ni sjene nekadašnjega. Svojevremeno sam se u velegradovima Europe i Amerike snalazio kao riba u vodi, a sada mi je raspored nekoga gradića i pamćenje puta ulaska u nj bilo teško. Kad se ni s protokom vremena stanje nije popravljalo, to me je zbunjivalo, zabrinjavalo i slabilo moje samopouzdanje. Zaključio sam da su desetljeća provedena u ćelijama od pet kvadrata i šetnja po istim zatvorskim kružnicama otupila moj osjećaj za snalaženje u prostoru. Sposobnost koja se ne koristi, zakržlja.

S obzirom da sam još u zatvoru ušao u predvečerje svoga života, pomirio sam se s time da se moj moždani centar za orijentaciju možda nikada neće potpuno regenerirati. Činjenica da prirodni procesi starenja čine svoje i vode prema jedinom stoposotnom ishodu više me zbunila nego preplašila. Uostalom, smrt uvijek ima posljednju riječ, a nje se odavno nimalo ne bojim. Nakon što sam u djetinjstvu prebolio tifus, vjerovao sam da neću umrijeti od bolesti ni od starosti, nego će me na mom opasnom životnom putu smrt mnogo ranije zateći.

Naviknut na tu misao s takvom sam se smrću pomirio, gotovo intimizirao. O činjenici da godine prolaze i vrijeme čini svoje gotovo da nisam stigao ni razmišljati. Ni danas nekoliko godina nakon izlaska iz zatvora tu opciju ne uspijevam doživjeti kao realnu. Život mi se i dalje čini pozornicom čuda i izazova. Možda sam zato i odlučio upisati autoškolu, premda su stvarni motivi za to bili ponešto kompleksniji.

Smiješno je da početkom trećeg tisućljeća čovjek koji je obišao pola svijeta nema položen vozački ispit. Nekoć sam naoružan glinenim bombama i otetim zrakoplovom s lakoćom savladavao razdaljine između kontinenata, sada sam prisiljen na autobusnoj postaji čekati ZET-ov nepredvidivi autobus da bih došao do centra!

Zbog toga što se nisam uspio uklopiti u slobodni svijet nakon svih tih godina, odlučio sam probati nešto novo, nešto što „normalni ljudi“ rade, jer kada bih i ja naučio neke nove vještine, bio bih sličniji drugima, oslobođen kompleksa nepripadanja. Tako sam tada razmišljao. Razgovarao sam s prijateljima o automobilima, jer to je tema o kojoj uistinu nisam ništa znao. Puno sam više znao o magarcima, ali nisam mogao zamisliti da bih jednoga dana mogao imati vozačku dozvolu, a kamoli vlastiti automobil. Bio sam siromašno seosko dijete koje se jedva uspjelo dočepati rabljenog bicikla. Kasnije kada sam zakoračio u emigraciju, hrvatska revolucija bila mi je puno važnija od običnih građanskih zadovoljstava i preokupacija kao što je vožnja automobila.

‘Ovaj pasji život na robiji mnogo lakše sam podnosio dok Hrvati nisu imali svoju državu’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na […]

Tako sam nakon tri i pol godine slobode, početkom 2012., donio čvrstu odluku i upisao se u autoškolu, a u svibnju iste godine dobio vozačku dozvolu. Moram priznati da mi uvježbavanje vožnje nije išlo glatko, no ostao sam uporan jer mi je bilo neugodno odustati. Osim toga, računao sam da će ova nova vještina učvrstiti moje samopouzdanje i makar me donekle izjednačiti s „normalnm ljudima“.

Uspješno položenim vozačkim ispitom hvalio sam se pred prijateljima i tražio njihove savjete kakav i koji automobil bi najbolje odgovarao starcu koji je tek naučio voziti i koji se u automobile razumije kao tele u šarena vrata. Tražio sam samo pouzdan auto, nešto jednostavno, ali prijatelji, stručnjaci za „limene ljubimce“, sugerirali su mi da bih trebao neki sigurniji, veći auto, za slučaj eventualnog sudara ili prometne nezgode, a još bi redovito dodali kako „zaslužujem dobar auto nakon svega što sam prošao“.

Pristao sam, premda sam još osjećao nelagodu. Nije to bilo u mom karakteru, a nije se slagalo ni s mojim skromnim počecima i načinom života u zatvoru. No prijatelji su me na kraju uvjerili, a s obzirom da su mi puno pomogli u nabavi i kupnji auta, poslušao sam ih. Jedan od njih, koji je ne samo vrlo uspješan poduzetnik nego i iznimno pošten i častan čovjek, ponudio se da će mi pronaći takvo auto kod svojih poslovnih poznanika koji ih prodaju i nadoknaditi razliku u cijeni.

Tako smo kupili auto koje nam je preporučio vlasnik trgovine rabljenih auta. Dodao je da i on želi doprinijeti odričući se svoje zarade na autu, jer cijeni moj doprinos i žrtvu u borbi za hrvatsku slobodu. Sada sam, eto, vlasnik rabljenog Audija A6. Na početku sam se ponosio autom, stalno sam bio za volanom, pokazivao ga i razgovarao o njemu s drugima. To razdoblje mi je bio najljepše, jer sam prvi put osjetio potpunu slobodu kretanja, vozeći kroz cijelu Hrvatsku kada god sam zaželio, sam i slobodan kao ptica. Konačno sam postao „normalan“, iako mi je Julie već nakon nekoliko dana rekla da sam nježniji prema autu, nego prema njoj. Naravno, šalila se.

S vremenom je uzbuđenje jenjavalo, a radost, kako to biva sa svime što je novo, jednostavno se izgubila. Štoviše, počeo sam žaliti što nemam skromniji auto. Prevelik je bio skok od oskudice u zatvoru do Audija A6. Mučilo me da bi ljudi mogli povjerovati da sam si ga sam kupio, da sam izgubio svoju zatvorsku skromnost, da sam se pretvorio u materijalista koji traži zadovoljstvo u stvarima umjesto u idealima, da sam licemjer, da sam prestao biti asket.

O svojim sam nelagodama razgovarao s prijateljima, uvjeravali su me da mi nitko ne bi zamjerio, naprotiv. Ipak, još sam uvijek uznemiren, rjeđe vozim, a više razmišljam o tome kako materijalne stvari nikada ne donesu trajnu radost i zadovoljstvo. No, Audi je na početku morao dobiti ime. Prozvao sam ga – a zar sam i mogao drukčije!? – Rocinante. Bivša bedevija promovirana u viteškoga konja.

Zvonko Bušić: Sjedeći pred Božić u ponoćnim satima i gledajući kroz prozorske rešetke, odlučio sam pobjeći iz zatvora!

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom […]

Mislim da je to ne samo primjereno ime za moj auto nego je i simbolično, je se često i osjećam poput Don Quijotea koji jaše na svom Rocinanteu, i u ovoj našoj kaotičnoj i korumpiranoj političkoj ludnici vodi borbu s vjetrenjačama. No i s fantomima prošlosti, koji izviru iz pročitanih knjiga i bolnih sudara sa stvarnošću.

Tijekom prvih nekoliko mjeseci s velikim sam uzbuđenjem i užitkom prokrstario na svom Rocinanteu Hrvatsku uzduž i poprijeko nastojeći nadoknaditi makar nešto od onoga što sam u životu propustio, i uhvatiti ono nešto što me još od mladih dana vuklo naprijed kao zvijezda vodilja. Obilazio sam mnoga mjesta u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u kojima nikada nisam bio, posjećivao rodbinu i prijatelje, i pred njima se ponosno hvalio s mojim Rocinanteom. Bilo je to, uistinu, jedno od najljepših razdoblja od kako sam izašao iz zatvora.

I baš se u to vrijeme oko Rocinanteova spola razvila u jednom ugodnom društvancu lijepa raspravica, prava polemika. Bio je tu jedan ugledni izdavač, jedan poznati kolumnist i još nešto, uglavnom učena svijeta. Htjeli su me uvjeriti da je Rocinante kobila, a ne konj. Nemoj da te zavara impozantan auspuh, cinično me je razuvjeravao kolumnist, a izdavač ponudio poveliku okladu. Prihvatio sam, što bih drugo!? Bilo mi ga je žao što će izgubiti solidnu svoticu, ne stoga što bih ga žalio zbog gubitka jer je bio imućan, nego stoga što u okladi nije bilo nikakve neizvjesnosti, barem za mene.

S druge strane nesolidno poznavanje besmrtnog Cervantesova romana moralo je biti primjereno kažnjeno. Zahtijevao je to viši poredak stvari, a ako sam ja morao biti njegovo sredstvo, što se tu može!? Uglavnom, stvar je podignuta na višu razinu, izravno se obraćalo španjolskom veleposlanstvu, dok na kraju nije stiglo nepobitno tumačenje Cervantesova instituta o nedvosmislenom muškom spolu slavnoga Don Quijoteova konja, s rodoslovljem i ostalim učenim sitnicama.

Budalina Tale može jahati na kakvoj god bedeviji, ali Don Quijote baš i ne. Iz nekog razloga to mojim dobrim Hrvatima nije uvijek jasno. Stoga nam povijest, valjda, i jest prepuna, uz djela iznimnog viteštva, neshvatljivo sramnih epizoda.

Kad sam već kod oklada, prisjetit ću se i jedne iz rane mladosti. Moram priznati da su nekada oklade bile kudikamo neizvjesnije, životnije. Sjećam se, recimo, jedne zgode iz gimnazijskih dana. Prijatelj Tiho i ja zatekli smo se na boćalištu pokraj Kamenmosta, bicikle prislonili uz ogradu i gledamo lokalne ljude kako boćaju. U jednom trenutku ovi iz pobjedničke ekipe ponude nam da se ogledamo. O piće, naravno, a pije cijela birtija – igrači i neigrači. Mi pristanemo, za jednu turu imamo novaca, ali jedva. Dobijemo prvu partiju, oni traže revanš. Pristanemo. Oni dobiju drugu partiju. Predlažu nam da razigramo o sve i već naručuju treću ili četvrtu rundu pića. Mi već odavno više nemamo novaca za podmiriti ni trećinu duga, stoga pristajemo na razigravanje. Posljednje bacanje.

Tiho baca, ako izbije njihovu i smjesti našu uz bulin, dobivamo! Ako ne, kukava nam majka. Namignemo jedan drugomu, pogledamo u bicikle. Kom obojci, kom opanci! Mladi smo, brzi smo, gume na biciklima sređene! Promaši li Tiho, nokat u ledinu i šuma ti mati! Dobili smo, Tiho je pogodio kako treba. Ali to je bila oklada, prava, neizvjesna! Kasnije mi je u zatvoru jedan okorjeli zločinac, kad sam mu o tome pričao, gotovo prijekorno dobacio: „Ipak si bio spreman varati!?“

‘Ovaj pasji život na robiji mnogo lakše sam podnosio dok Hrvati nisu imali svoju državu’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na […]

Mnogima sam ispričao tu zgodu, no nitko je nije pojmio s takvom moralnom oštrinom kao taj čovjek koji je od mladih dana išao krivim stazama. Iz pozicije nekakva moralna autoriteta u zatvoreničkom svijetu morao sam se pravdati zbog bezazlene mladenačke nepodopštine. Rekao sam da smo morali pronaći izlaz iz situacije, no da bismo drugi ili treći dan sigurno došli i platili svoje dugove. Tako sam za vrijeme te partije boćanja uistinu i razmišljao, no mnogo godina kasnije u zatvoru, taj mi se izgovor činio neuvjerljivim, štoviše bijednim. Priznao sam svom zatvorskom supatniku: „Imaš pravo, moralni izbori su izbori trenutka. Što nisi učinio danas, nećeš učiniti nikada! A što učiniš jednom, učinio si zauvijek!“

Zvonko Bušić

EN

Zvonko believed that good things should be shared with everyone. What he lived, worked for and believed in, what he sacrificed for, is presented in his book “All Visible Things”, which is available on Amazon. From now on, you will be able to have access to this part of Croatian history every other Wednesday and print it out free of charge, in Croatian and English, on the dijaspora.hr portal. Chapter by chapter, drop of blood by drop of blood, and life day by day in 33 parts – with only one goal! He will live on…

Rocinante

While still in prison, I had read of the serious psychosomatic problems long-term prisoners were confronted with in various autobiographies of famous former prisoners. Other prison acquaintances who had been released and ended up in prison again also told me about these same problems of adjustment to the “free world”. For someone longing for freedom, these accounts and stories seemed either incomprehensible, or grossly exaggerated, or simple cop-outs. Reading and listening to them, I often thought something like that might happen to someone else, but not to me. I was certain that if I were ever released, I would be able to cope with any problems on the outside. Today, after all the experiences I have had the last four and a half years, I humbly admit that I overestimated myself and reached conclusions too quickly. I am now even more convinced that no experience, and especially the painful and agonizing ones, can be passed on from person to person, generation to generation, community to community. We are unable to comprehend the mistakes and failures of others, their sufferings and pain, or learn from them. Apparently every individual must experience it “on his own skin” in order to understand, learn, and develop a feeling of empathy.

One of many problems confronting me after my release from prison was the realization that my sense of space and how to operate within it was only a shadow of what it had been. At one time, I could orient myself like a fish in water in all the capitals of Europe and America, and now the layout of some small town and remembering how to get to it are very difficult for me. When things did not improve after a certain amount of time, I became confused, and my self-confidence decreased. I concluded that the decades I had spent in five-by-fivemetercells, and walking the same circles in prison had deadened my sense of space and orientation. A skill not used begins to wither away. Since I entered my senior years of life in prison, I came to terms with the fact that my center for orientation might never be able to regenerate in its entirety. The fact that the natural aging processes take their toll, all leading toward only one result, confused more than frightened me. Anyhow, Death always has the last word, and I have not feared it for some time now.

After I conquered typhoid fever as a child, I was convinced I would never die of illness or old age, but that Death would reach me earlier along the dangerous life path I had taken. Having become accustomed to this, I came to terms with such a death and became almost intimate with it. I had hardly even considered the fact that years had passed and time had taken its toll. But even today, several years after my release from prison, I still cannot see this option as a real one.

Life still seems like a kaleidoscope of wonders and challenges. Maybe it was because of that that I decided to apply for driving school, although my true reasons were a bit more complicated. It is strange that in the third stage of his life a person who has traveled half the world does not know how to drive. Once upon a time, armed with simply clay bombs, I was able to easily navigate the distance between continents with a hijacked plane, but now I am forced to wait for an unpredictable bus to get to the city center.

And since I haven’t been able to fit into the “free world” after all these years, I decided to try something new, something that “normal people” do, because if I were to learn some new skills, I would be similar to others, freed of the complex of not belonging. That is how I thought back then. I talked with friends about various cars, because that was something I knew nothing about. I knew a lot more about donkeys, but could never have imagined that one day I would have a driver’s license, not to mention my own car. I was a poor, village child who could barely manage to get hold of a used bicycle. Later when I entered the diaspora, the Croatian revolution was much more important to me than everyday pleasures and preoccupations such as driving a car.

So after three and a half years of freedom, at the beginning of 2012, I made a firm decision and registered for driving school. In May of the same year, I received my driver’s license. I must admit that driving did not go smoothly for me, but I stood firm because it would have been embarrassing to give up. Besides, I figured this new skill would strengthen my self-confidence and make me at least a bit more like “normal people”. With my fresh license, I went proudly to my friends to solicit advice about what type of car would best fit an old man who had just begun to drive and who knew as much about cars as a child in preschool would.

I was looking for a dependable car, something simple, but knowledgeable friends suggested I get something safer, larger, in case of a possible accident. They would also add that I “deserved a good car after all I had been through”. I gave in, although I felt uncomfortable. It was not in my character, and was not in harmony with my humble beginnings or my way of life in prison. But my friends convinced me in the end, and since they helped me find and purchase a car, I listened to them. One of them, a very successful businessman as well as an honest and upstanding person, offered to find me such a car among his business contacts who sold cars, and would make up the difference in price. Thus we bought a car recommended by the owner of a used car dealership. He added that he would like to write off his commission on the sale, due to his respect for my contribution and sacrifice to the struggle for Croatian freedom.

Now I am the owner of a used Audi 6. I was initially proud of it, and was always behind the wheel showing it off and talking about it to friends. That was the best period for me, because it was the first time I experienced total freedom of movement, driving throughout Croatia whenever I wanted, alone and free as a bird. I had finally become “normal”, although Julie complained to me after a few days that I was more affectionate toward the car than I was toward her. She was kidding, of course.

In time, the excitement waned, and as is the case with everything new, the joy also disappeared. What’s more, I began to regret that I did not have a simpler car. The jump from next to nothing in prison to an Audi 6 had been too great. I was worried that people would think I had bought it myself, that I had lost my prison humility, turned into a materialist who sought satisfaction in material things instead of ideals, a hypocrite, or that I had ceased being an ascetic. I talked about my discomfort with friends, but they tried to convince me that nobody would hold it against me; on the contrary. But I am still uncomfortable, drive less often, and think more about how material things never bring lasting joy and satisfaction.

In the beginning, before all this, the Audi needed to have a name. I called him – what else? – Rocinante. The former mare who had been promoted to a knight’s steed! I think this is not only an appropriate name for my car but also a symbolic one, as I often feel like Don Quixote riding on his Rocinante, tilting against the windmills of this chaotic and corrupt political nuthouse. And also against the phantoms of the past that reappear from the pages of books I’ve read and in certain painful confrontations with reality. During the first few months, I traveled throughout Croatia with my Rocinante, filled with excitement and enjoyment, trying to recapture at least some of what I had missed out on in life, and grasp what had from my earliest days driven me forward like a guiding star.

I traveled through many places in Croatia and Bosnia-Herzegovina I had never been, visited relatives and friends, and bragged about my Rocinante. It was really one of the most wonderful periods since my prison release. At that time, a friendly debate, actually a polemic, developed over the gender of Rocinante. A respected publisher,a renowned columnist, and several others were involved; in other words, an educated public. They tried to convince me that Rocinante was a mare and not a stud. Do not be fooled by the impressive muffler, the columnist told me cynically, and the publisher offered a large bet. I accepted, what else could I do? I felt sorry for the large sum he would be losing, not because of the money, since he was well to do, but because I had no doubts at all that I was going to win. On the other hand, insufficient knowledge of the immortal Cervantes novel had to be properly punished. If things needed to be raised to a higher level, and if I was to be the means, how could I refuse?

So it was eventually raised to a higher level and the Spanish Embassy was directly contacted until, finally, an indisputable interpretation arrived from the Cervantes Institute on the unambiguous male gender of Don Quixote’s famous horse, along with his geneology and other details. Lady Godiva may have ridden on a mare, but not Don Quixote. This for some reason is not always obvious to my dear Croatians. That is probably why our history is replete with not only acts of exceptional heroism but also incomprehensibly shameful episodes.

As long as I am talking about bets, I will relate one from my early childhood. I must admit that bets were at one time a lot more uncertain, as well as serious. I recall one of them from my high school days. My friend Tiho and I ended up on a bocce ball court near Kamenmost, our bicycles leaned up against a wall, watching the local people playing. At one point, those from the winning team offer us a bet over drinks, of course, for the whole bar – players and non-players. We accept. We have the money for one round, barely. We win the first round, so they ask for revenge. We accept. They win the second round. They propose that we play all or nothing and order a third or fourth round of drinks. We had run out of money to settle even a third of the debt, so we agree to all or nothing. The last chance! Tiho throws, and if he knocks their ball out and puts ours closer, we win. If not, we’re in it up to our knees. We give each other a sign, look toward our bicycles. If worst comes to worst, hit the road. We’re young, we’re fast, we’ve got wheels, and if Tiho blows it, we are out of there!

We won, Tiho made the necessary shot. But it was a bet, a real, actual bet. Later in prison, an incorrigible prisoner asked me, somewhat disparagingly after hearing my story, “So you were ready to cheat them?” I told this same story to many people, but nobody had the moral severity of this prisoner, who had from his earliest days taken all the wrong paths in life. From my position of some kind of moral authority in the prison world, I was forced to defend myself as having acted simply like an irresponsible, carefree kid.

I told him we had had to find a way out of the situation, but that we would surely have come back the second or third day to settle our debts. That’s what I thought during the bocce game, but many years later in prison, this excuse seems unpersuasive, even pitiful. I admitted to my fellow prisoner, “You’re right, moral choices are choices of the moment. What you did not do today, you will never do. And once you do something, you have done it forever.”

Zvonko Bušić

Zvonko Bušić: Sjedeći pred Božić u ponoćnim satima i gledajući kroz prozorske rešetke, odlučio sam pobjeći iz zatvora!

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom […]

Tko rano rani, dvije sreće grabi

Tako je završio moj bijeg iz zatvora. Pomno isplanirana i uspješno izvedena akcija ipak nije bila okrunjena uspjehom. Izostao je onaj završni dio, koji nije zavisio o meni, nego o pomoći koja nije stigla. Ako se tko od mojih znanaca i uputio pomoći mi, stigao je prekasno. Ili sam ja pobjegao prerano. A to mi ne bi bilo prvi put, u naravi mi je prerano stizati na poprište. Neki bi rekli u nevrijeme. Ali ne marim, stvarima za koje sam se borio uvijek je vrijeme.

Sjećam se jedne zgode iz djetinjstva, također o preranom dolasku na mjesto događaja. Dogodilo se to u mjesecu siječnju 1958. godine. Meni je bilo nepunih 12 godina i pohađao sam osmoljetku u Imotskomu. Te godine zima je bila zubata, a u siječnju je snijeg već nekoliko puta obnavljao svoj bijeli pokrivač. Za kratkih zimskih dana mene bi majka budila zorom i otpremala u školu, a za kišovitih i snježnih dana svanuće bi me obično stizalo negdje na pola puta do Imotskoga. Kako u selu Gorici tada nije bilo električnoga svjetla, a u našoj kući budilice ni ikakva sata, zanimljivo je kako su moji roditelji znali kada me trebaju probuditi. Naime, moj se otac Pere svakoga dana dizao u zoru i odlazio nahraniti konje u pojatu. Za vedrih noći on bi po zvijezdama znao točno ocijeniti koje je doba, i obično bi oko pet i pol sati probudio moju majku. Ona bi ustala, upalila vatru i pripremila mi šalicu Divke ili toploga mlijeka. Kada pak zbog oblaka nije mogao vidjeti zvijezde, Pere bi budan „stražario“ dok ne bi čuo „Vokića prugu“, kako smo zvali autobus koji je vozio iz Imotskoga za Čapljinu, i točno u šest sati prolazio kroz Goricu.

Tako je te snježne siječanjske noći otac laktom gurao majku da ustane i da me odmah uputi u školu, jer ga je, nakon što je čuo „Vokića prugu“, prevario san pa ću vjerojatno zakasniti. Majka me tako žurno budila da sam skočio kao da kuća gori. Na brzinu sam navukao hlače i pokrpanu vestu, preko ramena prebacio zobnicu s knjigama i, zaogrnut maminom crnom čermom, odmah s kućnoga praga zagazio u preko pedalj svježe napadalog snijega i uputio se prema školi.

Kako je snijeg i dalje padao, ja sam svu pažnju obratio da mi se knjige ne smoče i da se u poderanim cipelama ne pokliznem i padnem. Ipak, bilo mi je čudno da na cijelom putu nisam baš nikoga ni susreo niti pristigao. Kada sam tako dopješačio do škole, i našao je u mraku i zaključanu, vidio sam da cijeli grad još spava dubokim snom, jer na njegovim ulicama nije bilo žive duše. Vrlo začuđen i zbunjen produžio sam do crkve i čim sam pogledao veliki sat na visokom crkvenomu tornju, sve mi postade jasno i istodobno me obuze nelagodan strah. Ne vjerujući očima, morao sam nekoliko put pogledati na sat kako bih se uvjerio da uistinu pokazuje da su tek dva sata poslije ponoći.

Odmah sam pretpostavio da je vjerojatno nekakav teretnjak oko ponoći prošao kroz Goricu i njegovo se, zbog napadanoga snijega, prigušeno klapanje mome ocu učinilo kao da prolazi „Vokića pruga“. Stojeći tako sam u pustom, bijelom gradu, osjetio sam kako me prožimaju dva potpuno suprotna osjećaja, s jedne strane strah i nelagoda, a s druge neko čudnovate ushićenje. Promrzao i uplašen uputio sam se natrag kući. Više me nisu brinule ni knjige ni sklizanje, jer sam svu pozornost usredotočio na najmanje šumove ili glasove, na lavež pasa ili zavijanje vukova, na sve možebitne opasnosti koje bi me mogle vrebati. Međutim, bez obzira koliko bih napinjao sluh, grobna tišina snježne noći bila je potpuna i savršena. Tek kada sam propješačio pola puta očujem da mi se iz suprotnoga smjera primiču nekakvi prigušeni glasovi, ali nisam mogao razabrati tko su, ni o čemu zbore. Odlučan da me ništa ne smije iznenaditi, odmah sam skočio za obližnje stablo, da bih se pritajio dok prođe opasnost.

Kako nisam uzeo u obzir da se u tako mrtvoj snježnoj noći glasovi čuju nadaleko, gotovo sam se smrzao dok su se primakli toliko blizu da sam prepoznao glasove svojih roditelja i mogao razabrati o čemu govore. „Za Boga miloga, kako si se mogao tako privarit. On će se u ovoj mećavi smrznuti i crknuti od straha, a mogli bi ga i vukovi napasti“, govorila je moja uplakana majka koreći Peru. On joj je govorio da prestane kukati, da ću se ja u gradu već negdje skloniti ili na školi naći nezaključan prozor i ući u suho, da nisam strašljivac i da te zime nitko nije vidio nikakvih vukova. Također joj je u snijegu pokazivao još uvijek vidljiv duboki trag nekog velikoga vozila za koje je mislio da je autobus.

Je li Bruno Bušić znao da će biti ubijen? ‘Vidim pogreb ovdje u Parizu u vrijeme kada lišće opada. Doći će brojni Hrvati’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom […]

Slušajući sve to, ja sam se ohrabrio i od radosti zaboravio hladnoću te se još malo pritajio u skloništu dok nisam smislio kako bih im pokazao svoje junaštvo. Tako sam, upravo kad su oni prolazili pored moga stabla, skočio i pred njih bacio maminu mokru čermu vrišteći iz svega glasa. Iznenađena, mati je izgubila ravnotežu, okliznula se i pala u snijeg pa smo joj obojica pomogli da ustane. Tada smo se sve troje izgrlili i dobro se nasmijali. Na putu kući pripovijedao sam im o zaključanoj školi, o mrtvome gradu i o crkvenom satu, ne spominjući strah i nelagodu. Mati je pripovijedala kako je, nakon što sam otišao, zapalila vatru i dobro naložila peć da se kuća zagrije, a potom, kao i obično, prilegla da još jedan sat odspava.

Vjerojatno joj majčinska intuicija nije dala zaspati pa je budna čekala svanuće. Kada ono nije dolazilo, probudila je Peru i rekla mu da nešto nije uredu, jer sam već davno otišao, a zora se još uvijek ne ukazuje. Pere je ustao i otišao do pedesetak metara udaljene kuće jednoga susjeda koji je imao sat. Vidjevši da selo još uvijek spava, on je probudio susjeda i upitao ga koliko je sati. Začuđeni čovjek rekao mu je da su dva sata po ponoći. Tako su se moji dragi i zabrinuti roditelji odmah dali u potragu za mnom. Vjerojatno su već bila četiri sata kada smo stigli kući.

Majka me poslala u krevet da se još malo naspavam i za dva sata me probuditi. Kada sam ponovno ustao, pojeo sam veliki komad kruha i popio nekoliko šalica toploga mlijeka. Odjeća mi je i obuća bila već potpuno suha, jer mati je cijelo vrijeme sjedila uz peć i sve osušila. Kada sam se po drugi put uputio u školu, snijeg više nije padao, ali je onaj već napadani dizao jak vjetar-kovitlac. Još prije nego sam stigao na pola puta do Imotskoga konačno je došao kraj dugoj i nezaboravnoj noći i osvanuo hladan siječanjski dan. Priznajem da sam, opisujući taj davni doživljaj, htio predočiti ljubav i brigu mojih roditelja, ali također, želio sam svratiti pažnju i odati dužno poštovanje svim našim roditeljima, koji su u onim za hrvatske seljake iznimno teškim, olovnim godinama žrtvovali sve i u patnji odgajali svoju brojnu djecu podižući ih u ljude.

Toga sam dana nekim školskim kolegama želio pripovjediti o mome ponoćnom dolasku u školu, ali to ipak nisam učinio. Mislio sam da bi ubrzo svi doznali da u mojoj kući nema sata i da bi me gradski đaci, od kojih su neki nosili ručne satove, mogli zadirkivati. Da su tu bili samo seoski đaci, rado bih svima o svemu pripovjedio, jer mi je bilo jasno da većina njih, također, živi u oskudici i da, po svemu sudeći, potječu iz još siromašnijih obitelji. Naime, dobro je poznato kako, osobito po zapadnoj Hercegovini i Imotskoj krajini, jugokomunisti nisu samo provodili krvavi i osvetnički teror, nego su visokim porezima i mizernim cijenama duhana bezdušno pljačkali stanovništvo tih krševitih krajeva i držali ga u još većoj oskudici i siromaštvu nego za vrijeme turskoga zuluma.

To se počelo mijenjati tek krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su ljudi iz tih krajeva krenuli na rad u inozemstvo. Međutim, na ovo prisjećanje na djetinjstvo potaknula me još više moja kob ili narav, tko će znati, da se uvijek i svugdje zaletim prije no što se steknu uvjeti da pothvat u koji sam se upustio ima izgleda uspjeti. Život mi je valjda odredio ulogu vjesnika, pijevca koji pjeva prije zore. Narodna poslovica kaže da takav pijetao prvi završi u loncu.

Sada u sedmom desetljeću života, sagledavajući vlastiti život kao zaokruženu cjelinu s možda još dva-tri upitnika, moram primijetiti da je u mom slučaju primjerenija poslovica: „Tko rano rani, dvije sreće grabi“. I, kolikogod to možda nekome zvučalo neobično, zahvalan sam Bogu na sudbini koju mi je dodijelio. Pa i to što nisam završio u loncu, to jest kao meta udbaškog metka, kao mnogi od mojih suboraca, mogu vjerojatno zahvaliti svojoj navadi da se upuštam u vratolomne pothvate. Da nisam završio u američkom zatvoru, gotovo sigurno bi me ubile Udbine ubojice u nekom od europskih gradova. Da nisam tako dugo proveo iza rešetaka, ne bih nikada imao dovoljno vremena da sam sa sobom i u sebi istjeram na čistac neka ključna egzistencijalna i filozofska pitanja. Barem u onoj mjeri u kojoj ta pitanja uopće mogu biti razriješena.

Zvonko Bušić: Rekao sam sebi tada: ‘E, ima, ima barem jedan koji će, ako treba, i umrijeti za te, Domovino’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom […]

Kada razmislim o svemu što sam proživio, čini mi se da čovjek u ljudskom smislu profitira od patnje koliko i od sretnih trenutaka. Ako ne i više! Mnogima se može učiniti preranom moja politička i revolucionarna aktivnost šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća jer, objektivno, nije mogla polučiti onaj krajnji cilj – oslobođenje Hrvatske. Međutim, bez pijevaca koji još za mrkle noći navješćuju zoru, možda bi pospana čeljad prespavala svitanje, odnosno propustila priliku da djeluje onda kada vrijeme sazrije u potpunosti.

Sjećam se posljednjeg susreta s pokojnim Brunom. Nikada neću zaboraviti naš posljednji razgovor i rastanak, pred kućom jednog hrvatskog domoljuba u Njemačkoj, početkom ljeta 1976. godine. Nakon što sam se oprostio od obitelji koja nas je lijepo ugostila, a Bruno je tu ostao prenoćiti, nas dvojica izašli smo u prekrasnu rheinlandsku noć, pod zvjezdano nebo. Ponovno smo uglavili planirani raspored, a onda mi pri samom rastanku, kao da je slutio da se nikada više nećemo vidjeti, reče i ovo: „Čudna je ova naša sudbina i samo dragi Bog zna što budućnost u svojoj torbi nosi nama i našem narodu. Eto, ti odlaziš na dalek put i pred tobom je teška zadaća, a ja ću sutra torbu na rame i put pod noge. Znaš da mi rade o glavi i da mi nije lako, ali uzmicanja nema, pa taman se sama nebesa srušila. Idem naprijed dok me snage ne izdaju, dok me bude služilo zdravlje i sreća junačka. Ako se meni nešto dogodi, znaju te naši ljudi o kojima sam ti često govorio, neće te zaboraviti. Vrlo je važno da u ovoj našoj borbi nikada ne izgubimo vjeru u naš narod, ali od toga još je važnije ne izgubiti svoju ljudskost, ostati čovjek. Uvijek imaj na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš narod, pa naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u nebo diže, a ponekad ih se odriče i baca pod noge. Ako se i s tobom tako bude događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne izgubiš iz vida stvarnu sliku, ili, pak, da u drugom slučaju ne podlegneš očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj vlastiti narod. Ipak, u toj tegobnoj povijesti hrvatskoga naroda i vrlo napornim našim životima ima i velikih prednosti. Naime, sve te patnje i stradanja učvrstile su nas, naučile pameti i produbile naše spoznaje o nama samima i o životu – tako da smo danas sposobni i spremni na sve. Na nama je da činimo svoju dužnost kako najbolje znamo i možemo, a ostalo će odlučiti sudbina. Zbogom, i neka te Bog uvijek pazi i čuva“, završio je, uz čvrsti zagrljaj, nezaboravni Roša-Harambaša.

Zato kad danas negdje čujem ili pročitam onu besmislenu mistifikaciju koju je jedan književnik pripisao Bruni, naljutim se. Po toj nebuloznoj priči Bruno je negdje u Njemačkoj sedamdesetih godina „predvidio“ kako će Hrvate, nakon što zarate sa Srbima i „Turcima“ i izbore slobodu, najgore varati i izrabljivati njihovi. Prvo, Bruno Muslimane nikada nije nazivao „Turcima“ i iskreno je kao starčevićanac vjerovao da se oni u najvećem broju osjećaju Hrvatima i da će, kada za to dođe trenutak, prionuti uz hrvatsku državotvornu ideju.

Drugo, beskrajno je volio svoj narod i vjerovao u njega, nikada ne bi nešto tako ružno o njemu mislio ili govorio. Uostalom, ne bi svoj život položio za hrvatsku slobodu da je o Hrvatima tako loše mislio. To što Hrvati danas ne žive u onako slobodnoj i sretnoj Hrvatskoj kakvu je Bruno sanjao, nije toliko krivnja hrvatskoga čovjeka koliko državnog neiskustva, manjka autentičnih hrvatskih elita, čiji je razvoj bio stoljećima zatiran i onemogućavan, ali i procesa na globalnoj sceni, procesa koji pogubno djeluju na zapadnu civilizaciju u cjelini, pa i na Hrvatsku kao sastavni dio te civilizacije. Ali to je druga priča.

Te ljetne noći kada sam se opraštao s Brunom bio sam još mlad, tridesetogodišnjak. Baš kao i godina, u ranom ljetu života. Volio sam život i sve njegove darove toliko da se nisam bojao umrijeti za ideale u koje vjerujem. Zadatak koji sam preuzimao na sebe bio je težak i za sobom je povlačio vrlo veliku mogućnost da iz njega ne izvučem živu glavu. No nisam zbog toga previše brinuo. Bit će ono što biti mora! Teško je čovjeku koji živi svakodnevnim životom, pritisnut mnoštvom banalnih briga koje mu iscrpljuju energiju, predočiti ljepotu takvih trenutaka. Trenutaka kada u glavi stoluje spokoj i čvrsta odluka, a žilama kola obilje života.

Iz sive perspektive svakidašnjega, običnog života to što smo se Bruno i ja spremali učiniti može izgledati neracionalno, preuranjeno, pa i besmisleno. Međutim, nije tako, barem ja držim da nije tako. Naime, našu su akciju sa zrakoplovom ne samo hrvatski domoljubi u domovini i diljem svijeta, nego i brojni stranci, gledali kao jasan primjer hrvatske odlučnosti i spremnosti na žrtve, da bi izborili svoj narodni identitet i samoodređenje. Jer napokon, ako netko doista vjeruje u neku veliku ideju, a za njezino ostvarenje nije spreman riskirati sve, pa, ustreba li, i svoj vlastiti život, onda tom čovjeku ta ideja nije dovoljno vrijedna, ili pak čovjek nije vrijedan ideje. Uz već spomenutu simboličnu važnost moje robije, kao posljedice otmice zrakoplova, s vremenom sam se našao i u ulozi stražara i svjetionika za hrvatske argonaute i brodolomce, i znam da su moja upozorenja i savjeti nekima od njih pomogli da ne upadnu u zamke i ne nasuču se na oštrim i nevidljivim hridinama. Gledano tako, moja je žrtva imala simboličan smisao i praktičnu svrhu, i to mi je davalo dovoljno snage da nastavim svoj put kroz pustinju.

Mjesto njegova pokopa otkriveno je tek 47 godina nakon smrti. Ovaj franjevac mogao bi postati zaštitnikom dijaspore

Hrvatska kolonija u Janjevu na Kosovu dobro je poznata. Iz toga dijela naše najstarije emigracije dolazi nam i jedan hrvatski blaženik – fra Serafin Glasnović Kodić. Prvi mučenik i blaženik porijeklom iz Janjeva živio je svega 54 godine života. Redovnik-franjevac bio je 37 godina, a svećenik 32 godine. Bl. Serafin, krsnim imenom Ivan, rođen je […]

Ali te večeri u Njemačkoj sve je to još bila neotvorena budućnost. No spremnosti da je ispišem, ako treba i vlastitom krvlju, nije mi manjkalo. Stoga, ne žalim se, štoviše uistinu držim da mi je bilo po onoj „Tko rano rani, dvije sreće grabi“. Ostao sam živ, nisu me ubili ni slomili, a moji ideali su se ostvarili – Hrvatska je povratila svoju državnost i slobodu. Sad što nije onakva kakvu smo je Bruno i ja, kao i mnogi drugi sanjari sanjali, Bože moj, što se može! Snovi se nikada ne ostvaruju u onom sjaju i ljepoti kakvima ih vidimo u svojoj mašti. A i mi se s vremenom mijenjamo, trošimo, suočavamo s našim demonima. Život ne oprašta onima koji su intenzivno živjeli i patili, no još teže je onima koji dočekaju starost, a da nisu ni živjeli.

Zvonko Bušić

EN

Zvonko believed that good things should be shared with everyone. What he lived, worked for and believed in, what he sacrificed for, is presented in his book “All Visible Things”, which is available on Amazon. From now on, you will be able to have access to this part of Croatian history every other Wednesday and print it out free of charge, in Croatian and English, on the dijaspora.hr portal. Chapter by chapter, drop of blood by drop of blood, and life day by day in 33 parts – with only one goal! He will live on…

The Early Bird Gets the Worm

Thus ended my prison escape. The well-planned and successfully executed action was not crowned with glory, as the final act did not depend on me but on assistance that never arrived. If any of my acquaintances set out to help, that help arrived too late. Or I escaped too early. It would not have been the first time, as it is in my nature to arrive too early at a destination. Some would say at the wrong time. But no matter, it is always the right time for the things I fought for. I remember one instance from my childhood, yet another example of arriving too early at my destination.

It happened in January 1958. I was almost twelve and attending eighth grade in Imotski. That year the winter was extremely cold, and snow had already covered the ground several times that month. During these short winter days, my mother would wake me at dawn and get me ready for school, and on rainy and snowy days, it would usually get light only when I was already halfway to school in Imotski. Since in the village of Gorica there was no electricity, alarm clock, or clock of any kind, it was interesting how my parents always seemed to know when to wake me up. My father Pero would get up at dawn and go feed the horse in the barn. On clear nights he would know by the stars exactly what time it was, and he would usually wake my mother around five-thirty. She would get up, make a fire, and prepare me a cup of milk. When he could not see the stars because of the clouds, Pero would be “on alert” until he heard the “Vokic wheels”, which was what we called the bus that went fromImotski to Capljina, passing through Gorica at exactly 6 a.m.

So on this snowy January night, my father poked my mother with his elbow, telling her to get up and send me to school, because he had heard the “Vokic wheels” and thought he had fallen back asleep, which would make me late for school. Mama woke me up in a frenzy. I thought the house was on fire! I quickly put on my pants and mended sweater, threw my book bag over my shoulder, and, covered with my mom’s black “cerma” (a thick woolen vest-like garment worn by villagers; also constitutes a part of the traditional folklore costume), stepped out into the freshly fallen snow and made my way to school. Since the snow was still falling, I made sure my books did not get wet and that I didn’t slip and fall in my raggedy shoes. But it was strange to me that I didn’t see or pass anybody the whole way. When I finally arrived at school and found it dark and locked, I realized the whole city was still in deep slumber and there wasn’t a soul around. Confused and astonished, I made my way to the church, and as soon as I saw the big clock on the church tower, everything became clear to me. I could not believe my eyes and had to take several looks before I was finally convinced: it was two o’clock in the morning! Right away, I figured some truck had passed through Gorica around midnight, and because the snow had somehow muffled the sound, my father had thought it was the “Vokic wheels”. As I stood there in the deserted, white city, I was overtaken by two totally opposing feelings: fear and uneasiness, but on the other hand, a strange excitement.

Freezing and frightened, I made my way back home. I was no longer worried about my books or slipping and falling. I was concentrated instead on every sound or possible voice, the barking of a dog or howling of a wolf. Regardless of how much I strained to hear something, the dead silence of that snowy night was complete. When I had gone about halfway home, I heard some muffled voices coming from the opposite direction, but I could not make out who they belonged to or what was being said. I jumped up into a nearby tree so that nothing could catch me by surprise, and planned to wait until the danger passed. I didn’t realize how far voices carried in such a still, snowy night, so I was almost frozen by the time the voices got near enough for me to recognize that they belonged to my parents.

“For God’s sake, how could you make such a mistake?” my mother was crying, scolding Pero. “He’ll be frozen in this snow, he’ll be scared to death, and the wolves could attack him!” He told her to quit lamenting, that I will have found somewhere in town to take refuge or have gone through some open window in the school, that I wasn’t a scaredy-cat, and that no wolves had even been seen that winter. He also showed her still visible tracks of some large vehicle he thought might belong to the bus.

Hearing this, I forgot all about my fear and how cold I was, but wanted to stay hidden a few more minutes until I figured out a way to show them how courageous I had been. So just as they passed under my tree, I jumped down in front of them, yelling at the top of my voice. My mother was shocked, lost her balance, and fell down in the snow, so my father and I helped her back up, after which we all laughed and hugged each other tightly. On the way home, I told them about the locked-up school, the deserted city, the church clock, but left out the part about my fear and discomfort. And then my mom told me how she’d made a fire after I left, with lots of wood to warm the house well, and then, as usual, she’d laid back down to sleep another hour. But her motherly instincts had not allowed her to fall back asleep, so she waited for dawn.

When it didn’t come, she woke Pero and told him something was wrong, because I’d left long ago, and dawn was not appearing. Pero got up, went fifty meters away to a neighbor’s house, and asked him what time it was. The neighbor, surprised, told him it was 2 a.m. So my dear, worried parents set out immediately to search for me.

It was around 4 a.m. when we arrived home. Mama told me to go to bed and that she would wake me in two hours. When I got up again, I ate a big piece of bread and drank several cups of warm milk. My clothes were completely dry, because mama had sat in front of the stove the entire time, drying them. When I set out for school the second time, the snow had stopped but there were whirlwinds lifting and swirling it around. Before I had gotten halfway to school in Imotski, the long, unforgettable night ended and the cold January dawn arrived. I admit that by describing this long ago event, my intention was to illustrate the love and concern of my parents, but also to call attention and give my deep respect to all our parents who, during those very difficult and tumultuous years for Croatian peasants, sacrificed everything so that in spite of their sufferings they could raise their numerous children into good human beings.

That day I wanted to tell some of my school friends about my nighttime arrival at school, but in the end, I didn’t. I figured everyone would quickly find out that we had no clock in our house and then the city kids, some of whom even wore wristwatches, would make fun of me. If there had been village kids, I would have told them, because I knew most of them also lived in poverty and even came from poorer families than mine. It was well known, especially in western Herzegovina and Imotski territory, that the Yugoslav Communists not only practiced bloody terror and acts of vengeance, but by imposing high taxes and miserably low prices for tobacco, they robbed the inhabitants blind in these barren areas and held them in even greater poverty and destitution than during the Turkish oppression. That began to change in the late 1960s when people from these areas left to work outside the country.

However, these childhood reminiscences have come up mostly in connection with what I mentioned about my nature and destiny: that I always rush in before the conditions exist to realize whatever it is I want to accomplish. Life has perhaps given me the role of messenger, the rooster who crows before dawn, and as one of our traditional proverbs warns, such a rooster is the first one to end up in the pot. But now, in the seventh decade of my life which I regard as a fait accompli, except for a few question marks, I would have to say that in my case, the appropriate proverb would be “the early bird gets the worm”.

And as strange as it might sound to some, I am grateful to God for the fate he assigned me. The fact that I did not end up in a pot, that is, the target of an UDBA bullet as so many of my compatriots, I can probably attribute to my habit of engaging in various reckless ventures. Because if I hadn’t ended up in an American prison, UDBA murderers certainly would have killed me in some European city. If I hadn’t spent so much time behind bars, I would never have had the time to come to terms with myself as well as with certain key existential and philosophical issues, or at least as much as such issues can even be explained. When I think about all I have experienced, it seems to me that a person in a human sense benefits as much from suffering as from happy moments. Perhaps even more! Many might consider that my political and revolutionary activities in the 60s and 70s came too early, since, objectively, they could not have brought the desired results: freedom for Croatia. However, without the rooster who announces dawn in the dead of night, perhaps the sleeping household would sleep right on through, thus missing the opportunity to act when the time was finally ripe.

Zvonko Bušić

Zvonko Bušić: Rekao sam sebi tada: ‘E, ima, ima barem jedan koji će, ako treba, i umrijeti za te, Domovino’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom […]

Smrt u Parizu

Rekoh već u prethodnom poglavlju da je nama mlađima još u Imotskom Bruno Bušić bio svojevrsni uzor. Njegova tragična sudbina kasnije je postala uzoritom na razini nacionalne povijesti. Međutim, meni osobno, od tih imotskih dana do njegove smrti i moga tamnovanja, Bruno je bio i ostao uzor, prijatelj, suborac i supatnik u stradanju za hrvatsku slobodu.

S Brunom sam se intenzivno družio i od njega mnogo naučio. Bio je idejni i intelektualni vođa cijele generacije hrvatskih domoljuba. Bruno je bio rođeni vođa. Od mnogih naših zajedničkih trenutaka posebno mi je u sjećanju ostao jedan događaj iz Pariza. Bile su to olovne godine kada se nakon Hrvatskog proljeća hrvatska stvar činila gotovo izgubljenom bitkom.

Sastali smo se s jednim našim imućnim imigrantom, koji nas iz obiteljskih i sigurnosnih razloga nije primio u svome domu, pa smo se našli u hotelu. Taj našijenac bio je korektan prema nama, a osobito je cijenio i volio Brunu. Međutim, bio je u dosluhu s francuskom obavještajnom službom. To smo tada već znali, no jedan je događaj od ranije, dok još nismo znali za njegove veze s francuskom policijom i njihovim službama, mučio Brunu.

Radilo se o nesporazumu između Brune i Josipa Senića. Sa Senićem sam se prvi put susreo u Clevelandu 1970. Ostavio je na mene izniman dojam. Bio je čovjek zgodan i stasit, do kraja odan hrvatskoj stvari – idealist. Poslije toga sreli smo se i dugo razgovarali u Berlinu. Tada je već slutio da se oko njega steže obruč, Udba ga je označila kao metu. Od mene je želio doznati zašto se Bruno na njega ljuti. Tada ni ja nisam znao što je posrijedi, no kasnije mi je Bruno ispričao cijelu priču.

Taj našijenac iz Pariza dobronamjerno je Bruni dao do znanja da nije dobro da se viđa sa Senićem jer je ovaj obilježen kao pripadnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva i Udba ga je bila uzela na zub. Bilo je to u vrijeme kada je Bruno legalno boravio u Parizu gdje je upisao poslijediplomski studij iz političke ekonomije. Naravno, planirao se vratiti u Zagreb, gdje bi ga zbog susreta sa Senićem mogli uhititi. Ne znajući tada još da taj naš čovjek u Parizu surađuje s francuskom policijom, Bruno je pomislio da se Senić sam negdje izlanuo. To mu je rekao u oči i s njim prekinuo odnose. Kolikogod kao čovjek bio blag, Bruno je u takvim slučajevima bio jako odriješit i tvrd. Kasnije kada je shvatio da je pogriješio, Bruni je bilo jako teško, jer Senić je već bio mrtav. Ubijen je 10. ožujka 1972. u Wieslochu.

Za Senićevo ubojstvo doznao sam čitajući novine u vlaku iz Frankfurta. Putovao sam na sastanak s njim. Tada sam, čini mi se, prvi put jasno osjetio da vjerojatno i mene čeka slična sudbina. Zakleo sam se da neću dopustiti da me samo tako likvidiraju prije nego što učinim nešto veliko, nešto što će uzdrmati svjetsku javnost i skrenuti joj pozornost na neravnopravnu borbu hrvatskih revolucionara protiv satrapskoga jugoslavenskog režima.

Jedne večeri s Brunom u Parizu dogovarao sam akciju koja bi imala upravo takav odjek. Senić je već nekoliko godina bio mrtav, a isti hladni obruč smrti koji mu je došao glave stezao se oko Brune i mene. Morali smo nešto poduzeti, nekako iskupiti vrlo vjerojatnu vlastitu smrt. Razgovarali smo i o Seniću. Bruni je bilo silno žao što je svojedobno optužio ispravna čovjeka. Te večeri koja mi je ostala u sjećanju nije mi se dalo spavati pa sam izašao iz svoje sobe da vidim spava li Bruno ili je još budan. Zateknem ga u sobi, sjedi za stolom, ali pred njim nikakvih papira. Vidim, ništa ne piše. Nalaktio se na stol, glavu stavio u dlanove, a oči mu blage i tužne u isti mah. Kao isprane suzama. Pitam ga što radi, a on mi veli da je razmišljao o Seniću. Osjetim da ga boli što se sve tako odigralo. Optužio sam prava čovjeka, kaže, a ne mogu ga moliti za oprost.

Zvonko Bušić u pismu iz 1987. detaljno otkrio kako je pobjegao iz američkog federalnog zatvora: Gledao sam i tražio greške graditelja

U noći sa 16. na 17. travnja 1987. pobjegao je hrvatski emigrant Zvonko Bušić iz tamnice Otisville (udaljene oko 100 kilometara od grada New Yorka u istoimenoj državi), ali je nakon 30 sati uhićen i ponovno vraćen u isti zatvor. O tome kako je uspio pobjeći iz jednog od sigurnijih američkih zatvora, ali i što […]

Uza sve osobne patnje i stradanja Bruno je bio vrlo dobrohotne i mirne naravi, a ujedno je zračio silnom snagom i velikom životnom radošću. Najviše sam se divio njegovoj spremnosti na osobnu žrtvu, a najdublje me se doimala njegova pronicljivost, dalekovidnost, intuicija. Bio je nekako sjetan te večeri. Razgovarali smo o našoj sudbini, o skitničkom životu, našoj borbi, rodnom kraju, suborcima kojih više nema. A onda mi u jednom trenutku kaže: “A ima još nešto, bio sam danas kod one poznate Bugarke što proriče sudbinu. Pitao sam je kada će umrijeti Tito”. Malo sam se iznenadio jer sam znao da Bruno nije sklon takvim stvarima, bio je idealist čvrsta karaktera, gotovo je fatalistički vjerovao u sudbinu, trivijalnosti je prezirao, a praznovjerje bilo koje vrste bilo mu je strano. Mora da ga je progonila neka slutnja. Ispriča mi što mu je rekla bugarska gatara: „Vidim uskoro pogreb, dok lišće zeleni, ni pet godina neće proći, bit će na njemu uglednici iz cijeloga svijeta i brojne krunjene glave među njima.“

Zatim ga je, veli mi Bruno, Bugarka iznenada priupitala je li on možda Hrvat. Kada joj je odgovorio da jest, ona je dodala: „Ali prije tog pogreba dok lišće zeleni, vidim pogreb ovdje u Parizu u vrijeme kad lišće opada. Na taj pogreb doći će brojni Hrvati jer će se raditi o smrti nekog znamenitog Hrvata“. Premda ne vjerujem u proricanja bilo koje vrste, uostalom ljudski život i vrijedi živjeti upravo zato što je nepredvidljiv, kosnulo me to što mi je te večeri rekao Bruno. Taj Hrvat koji će biti pokopan u Parizu nije mogao biti nitko drugi nego sâm Bruno.

Kažem mu da su to gluposti na koje se ne treba osvrtati. Uostalom, ionako se već predugo zadržao u Parizu, možda bi bilo dobro da malo promijeni grad i državu. Proročica vjerojatno govori gluposti, ali zašto ne bi za svaki slučaj malo promijenio sredinu. On me samo ozbiljno i sjetno pogleda: „Zvonko, kada bih to učinio, onda bi ispalo da vjerujem u njezine riječi. Ali dopustimo da je ona čak i u pravu, zar misliš da se sudbini može pobjeći!? Ovako ili onako, ostajem u Parizu”.

Silno je volio taj grad. I kada već nije mogao umrijeti u Zagrebu, siguran sam da bi, da je slučajno mogao birati, i sam izabrao Pariz kao mjesto smrti. Slaba je to utjeha, znam, no onome tko krene putom kojim smo Bruno i ja krenuli utjeha i ne treba. Znali smo da ne možemo birati ni mjesto ni vrijeme smrti, no zato smo mladi i puni života svjesno izabrali razlog smrti. Borbu za slobodu vlastitog naroda.

Puno poslije kraja svibnja 1976. u Parizu, razmišljao sam često o sudbini poginulih suboraca i o vlastitoj sudbini. Bilo je trenutaka kada sam im zavidio što su pobjegli u okrilje smrti, tamo gdje ih ničija ruka i nijedna bol ne može dohvatiti, kada sam dugo razgovarao s njihovim sjenama, prepirao se s njima i obnavljao stare zavjete. Narod međutim nikada nisam proklinjao niti sam žalio zbog činjenice da sam rođen kao Hrvat. Štoviše, sudbini sam na tome bio zahvalan. Ako se kojem suvremenom čitatelju ove misli učine odviše patetičnima, neka pokuša stvari sagledati na drugi način, bez cinizma u koji je ogrezlo naše vrijeme. Neka, recimo, razmisli o tome za što bi on bio spreman umrijeti. Ako dođe do zaključka da ništa nije vrijedno žrtvovanja, morat će svejedno priznati da ćemo svi mi, ovako ili onako, ipak jednoga dana umrijeti. Taj se dan mladom čovjeku čini dalek i nestvaran, no iz perspektive vječnosti on je tek trenutak. Stoga je najveća dragocjenost, koju čovjek za života može steći, spoznati razlog za koji je spreman umrijeti. To je ujedno i razlog za život dostojan čovjeka.

Život u prirodi ima svoju logiku, sve živo nastoji takvim i ostati. Čovjek tu nije nikakva iznimka, nagon za preživljavanjem najsnažniji je od svih nagona. Međutim, čovjek nije samo to, samo nagon, štoviše upravo po tome što je u stanju osvijestiti taj nagon i nadvladati ga u ime nekih viših, isključivo ljudskih vrijednosti i ciljeva, čovjek i jest čovjek. Pola dosadašnjeg života proveo sam u zatvorskoj džungli i znam što znači borba za preživljavanje, pa ipak ostao sam živjeti u svojim uvjerenjima iz mladih dana da život vrijedi samo onda kada postoji ono za što smo ga spremni žrtvovati. U životnom poretku stvari koji se razvija od pojedinca i obitelji do naroda, narod mi se, ako se čovjeku nije posrećilo da ostavi iza sebe biološko potomstvo, oduvijek činio kao jedino ovozemaljsko jamstvo njegova postojanja. Jedini medij u kojemu ostaje trag da je tu bio i prolazio.

Trag Brune Bušića duboko je urezan u povijesno sjećanje naroda kojemu je pripadao upravo zbog njegove čvrste vjere da ima za što živjeti i umrijeti. Što se same Brunine smrti tiče, oko toga događaja ostalo je još mnogo nerazjašnjenih stvari. Nejasno je zašto se te kobne večeri nakon jednog sastanka vraćao sam u stan. Njegov neformalni tjelohranitelj Nediljko Vegar bio je u to vrijeme u njemačkom zatvoru zbog relativno banalnog razloga, zbog posjedovanja pištolja. Nije stoga isključeno da su i neki inozemni krugovi bili uključeni u pomaganje Udbi u izvedbi atentata na Brunu. Onemogućavanjem Vegara da ga štiti, oni koji su mu htjeli naškoditi učinili su Brunu puno lakšom metom.

Ni procesi koji su kasnije vođeni, ni knjige koje su o Bruni napisane, nisu nam ponudili prikladne odgovore na brojne nedoumice u vezi s Bruninom smrću. Hrvatski narod svome junaku duguje, osim lijepe grobnice na Mirogoju i zasluženog mjesta u povjesnici, istinu o njegovoj smrti i otkrivanje krivaca.

Nakon Bušićevog bijega iz Otisvillea uprava zatvora uložila je čak 16 milijuna dolara u poboljšanje sigurnosti. Zvonko je kasnije podučavao stražare!

Strah od mogućeg dolaska stražarskog vozila te trijumfalna radost glede uspješnog bijega toliko me osvojiše da se ni dan-danas ne sjećam kako sam pretrčao onih pedesetak metara od ograde do susjedne šume. Tek kada sam se desetak sekundi odmorio, vidio sam stražarska kola kako promiču pored mjesta gdje sam se ja probio. Nemoguće mi je […]

Jedna od posljedica uznemirenosti i trzavica u hrvatskoj emigraciji nakon Brunine smrti bila je i tragična sudbina emigranta Joze Miloša iz Gruda. Po mojim spoznajama, Miloš je stradao na pravdi Boga. Njegova uloga u političkom životu hrvatske emigracije nije znatna, ali zaslužuje brisanje sumnje s njegova imena ako nije kriv. A nije, barem po onome što sam o tome uspio doznati. Stoga se i za njegovu smrt, bez obzira tko ga je ubio, može ustvrditi da ju je skrivila Udba. Barem posredno. Šireći podvale, dezinformacije i paranoju u hrvatskoj emigraciji, Udba je hrvatskim borcima za slobodu i hrvatskoj stvari nanijela štete gotovo koliko i izravnim akcijama. Sve sam to i sam toliko puta osjetio na vlastitoj koži.

Zvonko Bušić

EN

Zvonko believed that good things should be shared with everyone. What he lived, worked for and believed in, what he sacrificed for, is presented in his book “All Visible Things”, which is available on Amazon. From now on, you will be able to have access to this part of Croatian history every other Wednesday and print it out free of charge, in Croatian and English, on the dijaspora.hr portal. Chapter by chapter, drop of blood by drop of blood, and life day by day in 33 parts – with only one goal! He will live on…

Death in Paris

I mentioned in the previous chapter that Bruno Busic was a kind of idol to us in our early years in Imotski. His tragic destiny later became even more significant on the level of national history. Meanwhile, from those days of my youth until his death, Bruno was and remains a friend, fellow veteran, and martyr in the struggle for Croatian freedom.

I spent a lot of time with Bruno and learned a lot from him. He was the intellectual forerunner of an entire generation of Croatian patriots. He was also a born leader. Of our many shared moments together, I especially remember an occurrence in Paris. These were the stormy years after the Croatian Spring, when it seemed the battle had been lost. (Note: also called masovni pokret or MASPOK, for “mass movement”, the Croatian Spring was a political movement in the early 1970s that called for democratic and economic reforms in Yugoslavia and therefore more rights for Croatia within Yugoslavia. In 1971, the Yugoslav authorities suppressed the movement by extreme force.) We met with one of our more well-to-do immigrants who, because of his family and concerns about security, could not ask us to his house, so we met in a hotel. This gentleman behaved correctly toward us, and he especially admired and liked Bruno. Meanwhile, he was collaborating with the French intelligence services. We knew that already, but there was something that happened earlier, before we knew about this connection, that really plagued Bruno.

It concerned a disagreement between Bruno and Josip Senic. (Note: Senic, about whom little is known, was a zealous proponent of Croatian freedom. He had returned to Europe from Australia to continue the struggle, but was murdered by the Yugoslav Secret Police, or UDBA, soon thereafter.) I met Senic for the first time in Cleveland in 1970. He left a deep impression on me. He was good-looking and fit and totally dedicated to the Croatian cause: an idealist. Afterwards we met in Berlin and talked for a long time. He sensed already that the noose around him was beginning to tighten and that the UDBA, or Yugoslav secret police, had targeted him. He wanted to know why Bruno was upset with him. At that time, I did not know what the problem was, but later Bruno told me the whole story. This fellow Croatianin Paris told Bruno with the best of intentions that it wasn’t wise for him to be seeing Senic because he’d been marked as a member of the Croatian

Revolutionary Brotherhood and the UDBA had him in its scopes. Bruno was in Paris legally at the time, working on his master’s degree and participating in various theater activities. He naturally planned on returning to Zagreb where he would probably be arrested because of his meetings with Senic. Not knowing then that this associate of ours in Paris was working with the French police, Bruno assumed that Senic had blurted something out about him. Bruno told him this to his face and severed all relations. As gentle as he could be, Bruno could also be quite brusque and tough in cases like this.

When he later realized he had been mistaken, he took it hard, because Senic was already dead. He’d been murdered on March 10, 1972 in Wiesloch, Germany. I learned of his murder in the newspapers as I was traveling by train from Frankfurt to meet him. That was the first time, I believe, that I really felt that the same fate awaited me. I swore I would never allow myself to be liquidated before doing something significant, something that would shake up the world and direct attention to the unequal struggle of Croatian revolutionaries against the violent Yugoslav regime.

One evening in Paris with Bruno I discussed the action that would have that very effect. Senic had been already dead for several years, and the same cold noose was tightening around Bruno and me. We had to do something to somehow compensate for our probable imminent death. We talked about Senic. Bruno deeply regretted having accused a good man. That night I just couldn’t sleep, so I left the room to see whether Bruno was asleep or awake. I found him in his room, sitting at the table, but without any papers or anything in front of him. I saw that he wasn’t writing anything. His elbows were resting on the table, his head between his hands, his eyes gentle and sad at the same time, as though washed by tears. I asked him what he was doing and he told me he’d been thinking about Senic. I saw his pain at the way things had played out. “I accused an innocent man,” he said, “and now it’s too late to ask his forgiveness.”

In spite of all his personal sufferings and tribulations, Bruno had a very benevolent and calm nature, while at the same time he exuded great strength and joy of life. I was most deeply impressed by his willingness for personal sacrifice; his vision, intuition, and sensitivity.

He was somehow sad that night. We talked about our destinies, our vagrant lives, our struggle, where we were born, colleagues that were no longer with us. And then all of a sudden he said: “I went to that well-known Bulgarian fortune-teller today. I asked her when Tito was going to die.” I was somewhat surprised, knowing Bruno did not usually go in for that kind of thing; he was an idealist of strong character, believed almost fatalistically in Destiny, loathed triviality, and superstition was totally foreign to him. He must have been plagued by some sense of foreboding. He then related to me what the fortune teller had said: “I see a funeral soon, when the leaves turn green, before five years pass, and famous people around the world will be there, many crowned heads.” And then Bruno told me she asked him out of the blue if he was perhaps Croatian. When he answered affirmatively, she continued: “But before this funeral, I see one here in Paris when the leaves begin to fall. Many Croatians will attend this funeral because it will be that of a notable Croatian.”

Although I do not believe in fortune-telling of any kind – human life, after all, is worth living exactly because it is unpredictable – I was still shocked by what Bruno told me that night. The Croatian buried in Paris could be none other than Bruno himself! I told him that was ridiculous and that he shouldn’t pay any attention to it. That he had perhaps been in Paris too long; maybe it would be good to change city and country. That the fortune-teller was probably talking nonsense, but why not just change his environment, just in case?

He just gave me a long, penetrating look: “Zvonko, if I do that, it would seem like I believed what she said. But let’s assume she is right, do you think we can escape our fate? Either way, I’m staying in Paris.” He adored the city. And if he couldn’t die in Zagreb, I’m sure that if he could choose, he would choose Paris as his place of death. It’s of small consolation, I know, but to those who take the path Bruno and I had taken, no consolation is necessary. We knew we couldn’t choose the time or place of death, but being young and full of life, we could certainly consciously choose the reason for it: the struggle for our own people’s freedom. A long time after May 1976 in Paris, I often thought about the fate of colleagues who had died and about my own destiny. There were times that I envied them for escaping into death’s embrace, where no hand, no pain, could ever reach them, and I held long conversations with their shadows, argued with them, renewed old vows. But I never cursed or regretted having been born Croatian. In fact, I was grateful.

If a contemporary reader finds these thoughts pathetic, he should attempt to see things another way, without the cynicism that has consumed our times. Think about what he himself would be prepared to die for. If he concludes there is nothing worth dying for, then he will at least have to concede that all of us, one way or another, will die someday. That day might seem far off and unreal to a young person, but from the perspective of eternity, it is a mere moment in time. So the greatest treasure a man can achieve is the knowledge of what he would be willing to die for. For a worthy man, that is also the reason to live.

Living according to nature has its logic, and all living things attempt to keep it that way. Man is no exception here, as the will to survive is the strongest of all instincts. Meanwhile, man is more than his instincts; the fact that he is conscious of this instinct and able to overcome it in the name of even higher human values and goals is what makes him aman. I have spent half of my life thus far in a prison jungle and I know what it means to survive, but I am still convinced in what I believed in my youth: that life is worth living only if one has something he is willing to sacrifice it for. In the scheme of life, of all that develops from the individual and on to the family and then nation (in the event that one is not blessed with biological offspring), it always seemed to me that the nation is the only guarantee in the world of one’s existence. It is the only means by which the mark of man’s presence is seen, proof that he has been here and passed by. The mark left by Bruno Busic is deep, carved into the historical memory of the nation to which he belonged, specifically because he firmly believed he did have a reason to live and a reason to die.

As far as his death is concerned, there are still many unresolved issues surrounding it. It is unclear why he returned home alone that fateful night after a meeting. His informal bodyguard, NediljkoVegar, was in a German prison at that time for a relatively banal reason – possession of a pistol he carried to defend Bruno. So it cannot be ruled out that certain foreign circles were involved in helping the UDBA perpetrate an assassination on Bruno. Preventing Vegar from protecting him made him a much easier target for those who wished to harm him. Neither the trials nor the books written about Bruno have succeeded in providing adequate answers to the whirlwind of questions surrounding his death. The Croatian people owe its hero more than a nice monument at Mirogoj cemetery and a mention in history books. It owes him the truth about his death and punishment of the guilty parties.

One of the consequences of the hysteria and uncertainty among the Croatian emigration after Bruno’s death was the tragic fate of the emigrant, Jozo Milos, from Grude. To the best of my knowledge, Milos died an innocent man. His role in the political life of the Croatian emigration was not that significant, but he deserves to have all doubt about his guilt erased if, in fact, he was innocent. And based on everything I have been able to discover, he was. So it could be said that the responsibility for his death, regardless of who killed him, is on the UDBA. At least indirectly. By spreading rumors, disinformation, and paranoia in the Croatian emigration, the UDBA did almost as much harm to the Croatian freedom fighters as by direct actions. I experienced this firsthand on many occasions.

Zvonko Bušić

Mise i prosvjedi hrvatske dijaspore završavali su na američkim televizijama

U nedjelju. 7. srpnja 1991. godine, u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Chicagu, održana je sveta misa za Ravena Čuvala, prvu civilnu žrtvu srpske komunističke vojske u glavnom gradu Hrvatske, i za sve one koji su položili svoj život u obrani slobodne Hrvatske. Tridesetogodišnji Čuvalo, suprug i otac trogodišnjeg sina, imao je jedan od najvećih […]

U srpnju 1973. predstavnici Kontinentalnog vijeća Hrvatskoga narodnog odbora za Europu potpisuju izjavu kojom se zagovara stvaranje kontinentalnih vijeća u Europi, kao i središnjega hrvatskog predstavništva. Zahvaljujući toj inicijativi, 25. kolovoza u Münchenu predstavnici Hrvatskoga narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatske republikanske stranke i Radničkoga centra iz Švedske potpisuju načelnu izjavu za stvaranje Europskoga kontinentalnog vijeća, do čijeg osnutka dolazi 4. studenoga u Karlsruheu.

Kontinentalno vijeće Hrvatskoga narodnog odbora za Europu u zajednici s ostalim političkim organizacijama u svijetu dalo je punu potporu osnivanju Hrvatskoga narodnog vijeća.

Osnivački sabor u Torontu

Zasjedanje Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnog vijeća održano je od 1. do 3. veljače 1974. u prostorijama hotela “Andora” u Torontu, Kanada. Ante Došen, prokušani hrvatski rodoljub, izabran je za prvoga i privremenoga predsjednika HNV-a. On je obnašao dužnost predsjednika do prvih i općih demokratskih izbora u svim hrvatskim izbjegličkim sredinama diljem svijeta za Sabor HNV-a.

Njega su na parlamentarnim izborima naslijedili dr. Dinko Šuljak, zatim dr. Stanko Vujica, Janko Skrbin i od 1985. do uspostave države Hrvatske prof. dr. Mate Meštrović. Neću se ovdje baviti cjelokupnom poviješću HNV-a jer želim prikazati naš rad i svrhu borbe u Europi, poglavito u Njemačkoj, najvažnijem terenu tadašnje naše političke borbe za slobodu i samoopredjeljenje Hrvatske.

Kao i posvuda gdje su živjeli Hrvati u svijetu, i mi smo odmah u Njemačkoj osnivali mjesne odbore kao lokalne djelatne jedinice u sklopu HNV-a kako bismo umreženi povećali naše djelatnosti među hrvatskim radnicima, zvanim gastarbajterima, i prema njemačkoj javnosti.

U vrijeme osnivanja HNV-a, u emigraciji su bili aktivni “proljećari” koji su pobjegli iz Jugoslavije poslije izvanredne sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu ili, kao Bruno Bušić i Franjo Mikulić, nakon što su izdržali zatvorske kazne.

Uoči drugoga redovitog saborovanja HNV-a u Bruxellesu, i oni su se učlanili u HNV i kandidirali se za sabornike. Dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja.

Dolazak “proljećara”

Zahvaljujući izboru četvorice “proljećara” Drugi sabor označio je zbližavanje starog i mladog naraštaja i ideološki susret desničara s ljevičarima. Ta činjenica davala je svima nadu u uspješniji rad u tom saborskom razdoblju i u tom duhu se i održalo saborovanje. Osim smjernica za budući rad, Sabor je donio “Poruku hrvatskome narodu” i političku “Rezoluciju” o pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje.

Dolaskom “proljećara” došlo je do sukoba u HNV-u. No, nije bila riječ o nekom sitnom, nevažnom sukobu, nego o sukobu oko same koncepcije djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini te treba li težište promidžbe, sukladno tome, biti vanjski svijet ili domovina.

U HNV-u je došlo do polarizacije. S jedne strane bili su “proljećari”, predstavnici Hrvatskoga narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke, koji su počeli djelovati kao koalicija, a predvodio ih je Bruno Bušić.

Na drugoj strani bila je saborska većina nazvana “konzervativcima” ili “minimalistima”. Njih je vodio Janko Skrbin s ostalim čelnim osobama HNV-a. Bruno Bušić zastupao je i jednu i drugu ideju, pa je s velikim brojem glasova 1977. bio izabran za pročelnika Ureda za promidžbu HNV-a.

Tko su ovi hrvatski sokoli?

U domovini i hrvatskom iseljeništvu, uz hrvatske župe, ponos i svijest o tome tko smo održavala su razna društva. Među njima je veliki ugled uživao i Hrvatski sokol – u domovini od četnika progonjen, a u vrijeme Aleksandrove diktature zabranjen. Ovdje vidimo skupinu mladih hrvatskih sokola iz Chicaga. Fotografija je snimljena 1924. godine i odlično […]

Štrajk glađu u Stuttgartu

U Njemačkoj je tada bio osnovan Koordinacijski odbor HNV-a, na čijem čelu je bio Ivan Cerovac, imenovan uz potporu Brune Bušića. Nakon brzog razlaza Brune Bušića s Ivanom Cerovcem, u Njemačkoj smo održali sjednicu s tadašnjih 19 mjesnih odbora HNV-a, na kojoj sam bio izabran za predsjednika. U tom svojstvu djelovao sam, surađujući sa svim mjesnim odborima i Izvršnim odborom HNV-a punih 12 godina.

Redovito smo u tom razdoblju organizirali javne prosvjede u svim većim njemačkim gradovima, štrajk glađu održali smo nasred glavne ulice u Stuttgartu 1976. tražeći slobodu za sve političke zatvorenike, pri čemu smo težište stavili na progon Parage, odnosno ubojstvo Ernesta Brajdera u zagrebačkome zatvoru te otmicu pjesnika Vjenceslava Čižeka i njegovo tamnovanje u jugoslavenskim zatvorima.

U centru Königstrasse tjedan dana je stajala parola, citat iz Der Spiegela: “Tito je trebao biti u Nürnbergu suđen za ratni zločin”. Taj članak svojedobno je objavio Hans-Peter Rullman u tome poznatome njemačkom časopisu. Dakle, naša borba u početku je bila političkog karaktera, pri čemu smo se idejno razlikovali od ljudi koji su smatrali da je u onom vremenu bilo moguće u Hrvatskoj dignuti narod u revoluciju.

HNV je dobio značajnu potporu Hrvatske revije, prof. Vinka Nikolića, Jakše Kušana, glavnoga urednika Nove Hrvatske, kao i časopisa Studia Croatica iz Buenos Airesa.

Nakon dolaska na čelo prof. Meštrovića, mi smo u Njemačkoj odmah dobili potporu za puno osjetljivije političko djelovanje, osnovali smo tajnu tiskaru HNV-a u Stuttgartu, kojom smo se koristili za tiskanje cjelokupne naše promidžbe. Uz službeno glasilo, Vjesnik HNV-a, tiskali smo i brošuru u Borbi za slobodu Hrvatske, tisuće letaka na hrvatskome i njemačkome jeziku.

Preko naših mjesnih odbora širili smo ih diljem Njemačke. Vjesnik HNV-a slali smo iz Njemačke u sve zemlje gdje smo imali odbore.

Informiranje kao sredstvo borbe

Mi nismo, u odnosu na Hrvatsko revolucionarno bratstvo, također nastalo zbog neaktivnosti starije emigracije, revolucionarnim sredstvima organizirali borbu, nego sredstvima informiranja o stvarnom stanju u zemlji, kako u Hrvatskoj tako u BiH i Kosovu.

Zahtijevali smo osudu Jugoslavije zbog ugnjetavanja i progona ljudi, zabrane slobode govora i kršenja Konvencije UN-a o ljudskim pravima. U tom ozračuju intenziviranja hrvatske politike uspostavili smo veze s Paneuropskom unijom, gdje nas je predstavljala nedavno preminula gospođa Ivona Dončević, vrsna djelatnica naše vanjske politike.

Njezinim vezama uključili smo se u sve aktivnosti HNV-a u Njemačkoj i na kraju Europskoj uniji, posebno preko časopisa “Kroatische Berichte”. Koordinacijski odbor HNV-a, uz odobrenje Izvršnog odbora HNV-a, osnovao je čak Hrvatski informativni ured u Bonnu, što je vrlo neugodno odjeknulo u Beogradu, koji je odmah slao prosvjede Vladi u Bonn.

Osobno sam bio u tri mandata biran u Sabor HNV-a i obavljao dužnost pročelnika Ureda za radnička pitanja, pa smo uz potporu mjesnih odbora djelovali na naše radnike, pri čemu želim spomenuti da su mnogi od njih bili naši tajni članovi čiji smo identitet tajili kako ne bi bili progonjeni kad dođu u domovinu.

Emigranti i gastarbajteri

Aktivno zainteresiranih emigranata za političko djelovanje nije bilo mnogo pa su naši mjesni odbori često imali veći broj članova gastarbajtera nego samih emigranata. Oni su nam ujedno bili most između zarobljene domovine i nas koji smo se odlučili raditi za Hrvatsku bez obzira na posljedice.

Udbaški agenti i njihove ubojice često su, naime, činili zločine izvršavajući mnogobrojna ubojstva u Njemačkoj i diljem svijeta. Navest ću činjenicu da su i mene pokušali uništiti, ne samo višestrukim prijetnjama smrću, nego i uništavanjem moje imovine.

Unatoč svim prijetnjama prosvjedovali smo ulicama i trgovima Njemačke tražeći slobodu svih političkih zatvorenika, noseći slike Veselice, Tuđmana, Gotovca, Parage i drugih, pozivajući njemačke građane da bojkotiraju jugoslavenski turizam i tražili slobodu svih političkih zatvorenika.

Emotivna pjesma koju su Hrvati posvetili Americi: Znojem i krvlju mi smo Te zalili i mnogo čelika za Tebe salili

Šumi more, urla; vrišti bura;nad nama je nebo plavo i visoko.Nezaboravni dani, svaka ova ura;tam’ daleko gleda svačije oko:kad ćeš doći Zemljo Nova? I sred mojih snova:gledam zemlju golemu i lijepunehotičnih gora, beskrajnih jezera,desetke nacija, rasa i vjera. Šume vali AtlantikaI svatko u mukupita bijelu lađu:“Kada ćemo prispjeti u luku?”Kroz ove pučine plavevozi nas spas.Amerika, […]

Upozoravali smo na Goli otok (kao Gulag) Josipa Broza Tita, na kojemu je mučeno tisuće ljudi, a velik broj ih je ondje i ubijen, kao i na ostale logore Titove države. Tadašnje njemačke političke strukture činile su se slijepe i gluhe za sve.

Petar Hinić