Hrvati iz Frankfurta svojim starijim župljanima pripremili ugodno iznenađenje

Hrvatska katolička župa Frankfurt i ove je godine u suradnji sa socijalnom službom pri Caritasu pripremila adventsko slavlje za svoje starije župljane. Ovaj, inače redoviti mjesečni susret, pružio je prisutnima priliku za ugodno druženje uz kavu, kolače i čašicu razgovora. Posebno iznenađenje bio je scenski nastup Frame i Hrvatske katoličke mladeži koji su izveli igrokaz […]

Pozdravnu riječ i molitvu te zahvalu herojima uputio je župnik fra Petar Komljenović. Zatim je Vedran Konjevod, organizator skupa i generalni konzul RH u Frankfurtu, uputio riječi zahvale herojima Domovinskog rata što su se odazvali pozivu da bi svojim svjedočanstvima oživjeli herojske bitke Hrvatske vojske.

U ime Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi predsjednik Siniša Troha, kao prvi među jednakima, pozdravio je okupljene te započeo govoriti o događajima koji će trajno obilježiti hrvatsku povijest.

Ta sjećanja su potvrdili i ostali prisutni heroji Domovinskog rata koji su od samih početaka borbe bili dio Zbora narodne garde, a kasnije u legendarnim gardijskim brigadama Hrvatske vojske. Svojim svjedočenjem, sada veterani Domovinskoga rata, hrabri članovi iz svih gardijskih brigada, zorno su okupljenom hrvatskom puku u Njemačkoj govorili o slavno izvojevanim bitkama, prepričavajući detaljno svoja iskustva borbe za slobodu Domovine.

Posebno su se ratni zapovjednici i pripadnici Tigrova, Gromova, Kuna, Paukova, Sokolova, Puma, Vukova, Termita i Prvog hrvatskog gardijskog zdruga prisjetili najslavnijih i najvažnijih bitki za slobodu Domovine poput Oluje, Bljeska, Maslenice, Vukovara, Dubrovnika, Medačkog džepa i mnogih drugih. O suborcima, o teškim uvjetima na samom početku rata, a poslije o snažnoj Hrvatskoj vojsci i njenim uspjesima i nakon trideset godina, govorili su otvorena srca kako bi što bolje, dostojanstvenije i vjerodostojnije prenijeli ponos, hrabrost i ljubav prema domovini na sve buduće naraštaje.

Hrvati iz Frankfurta organizirali proslavu Iđen doli. Pogledajte fotogaleriju i videoprilog

Hrvatska katolička župa Frankfurt organizirala je krajem lipnja završnu proslavu prije ljetne stanke. Vjernici su prvo prisustvovali misnom slavlju, a zatim su uživali u dvorištu centra uz ugodno druženje, svirku, roštilj i kolače. “Kako nam je bilo, možete vidjeti u videoprilogu, a mi od srca zahvaljujemo svima vama koji ste se odazvali, našim gostima iz […]

Ovaj, emocijama i ponosom nabijeni susret s herojima Domovinskog rata, završio je u ugodnom ambijentu još dugo uz čašicu razgovora i okrjepu, za vrijeme koje su se heroji družili s hrvatskim narodom u Frankfurtu. Uz svećenike i časne sestre Hrvatske katoličke župe Frankfurt, generalnog konzula Republike Hrvatske u Frankfurtu, ovom susretu prisustvovali su i bivša saborska zastupnica Ðurđa Adlešić, a uime Ministarstva hrvatskih branitelja Nevenka Benić.

Dejan Lovren na hodočašću Hrvatske katoličke misije Pariz

Hrvatska katolička misija Pariz jučer je hodočastila u Gospino svetište La Salette u francuskim Alpama. Okupilo se šezdesetak vjernika iz Lyona, Chamberya, Annecya, Grenobla, Geneve i Nice, među kojima je bio i Dejan Lovren, odnedavni igrač Lyona. Prije misnog slavlja bila je prigoda za svetu ispovijed, a nakon toga je na mjestu Gospina ukazanja održana […]

Rođena je 1954. u selu Nečvenu, u šibenskom zaleđu, na području poznatom i kao Promina. Odrasla je u velikoj obitelji – otac Paško i majka Marija imali su čak 12-ero djece.

“Živjeli smo jako siromašno, od poljoprivrede – vinogradarstva i stoke, a otac je radio u obližnjem rudniku boksita”, rekla je naša sugovornica, dodavši kako je već s 13 godina napustila rodno selo i otišla u Zagreb.

“Na Ferenščici je živjela moja starija sestra Marija. Imala je sinčića kojeg je trebalo čuvati pa me pozvala. Tako sam se preselila k njoj u Zagreb gdje sam završila osmoljetku, a zatim srednju građevinsku”, otkrila je.

Rad u Alžiru

Ika se zaposlila u struci, a uz rad studirala je arhitekturu. Diplomirala je 1980.

“Radila sam u građevinskoj tvrtki ‘Tehnika’ koja je, zanimljivo, imala svoj projektantski biro u zgradi Matice iseljenika, upravo ovdje u velikoj dvorani”, prisjetila se Ika.

S “Tehnikom” odlazi 1981. na jedno gradilište u Alžir. Bio je to za nju sudbonosni boravak u stranoj zemlji jer je ondje upoznala svoga budućeg supruga…

“Romeo Renom Marcel je Francuz katalonskih korijena. Unatoč tome što ja nisam znala francuski, a on je samo slabo govorio strane jezike, razumjeli smo se bez puno riječi i ubrzo zaljubili”, nasmijala se.

U ljeto iste godine Romeo je posjetio Iku u Zagrebu, zatim su otišli k njezinim roditeljima u Nečven, gdje su upriličene zaruke. Ni ondje, uz čašicu domaćeg vina i uz slasnu janjetinu s ražnja, nije bilo problema u sporazumijevanju. Romeo je Iku zatim odveo u Francusku koja će postati njezin novi dom…

“Točno na Staru godinu 1981. vjenčali smo se u gradu Soisy-sous-Montmorency, u pariškoj regiji. Iduće godine rodila sam Ivana, a Marija 1988.”, ispričala je Ika, dodavši kako je francuski brzo naučila. Zaposlila se u struci i radila za velike građevinske tvrtke.

Hrvatica u Parizu: Uvjerila sam se da život ovdje može biti vrlo miran, ugodan i nimalo stresan

Na INALCO-u se može studirati gotovo 90 jezika srednje i istočne Europe, Azije, Oceanije, Afrike i Amerike, po čemu je jedinstvena ustanova u svijetu. U tom jedinstvu svoje mjesto našao je i hrvatski jezik. Sjećam se toga jesenskog dana 2019. godine kada sam prvi put kročila u modernu zgradu u koju se Institut preselio 2011. […]

Hrvati u Parizu

Njezina pojačana aktivnost vezana uz hrvatsku zajednicu u Parizu počinje otkako je 1989. pariški nadbiskup Lustiger ustupio Hrvatima, za potrebe katoličke misije, crkvu sv. Ćirila i Metoda u 20. arondismanu…

“Zgrada je bila u zapuštenom stanju i trebalo ju je potpuno obnoviti. Hrvati su dali sve od sebe, uložili mnogo truda i novca i od nje napravili pravi mali dragulj. Zamislite, čak smo za pod i oltar nabavili brački mramor kako bismo crkvi dali pečat naše domovine. Uredili smo i lijepe popratne prostorije te dvoranu za priredbe”, prisjetila se Ika, napomenuvši kako su u to vrijeme u misiji službovali svećenici Zorislav Nikolić, Božidar Nagy i mons. Zdravko Ostojić. Bilo je to vrijeme prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Ika je ushićena naglim promjenama u Hrvatskoj i postaje članica HDZ-a…

“Sve sam nas učlanila u HDZ, i supruge i sinove”, istaknula je, dodavši kako su tada u misiji gostovali mnogi istaknuti hrvatski političari.

Nije dugo potrajalo i Hrvatsku zahvaćaju ratni sukobi. Katolička misija postaje središte za prikupljanje humanitarne pomoći, a Ika je među najaktivnijima. Prisjeća se mnogih aktivista iz Pariza iz tih teških, ali slavnih dana: “Jozo Radić, Petar Marinić, Ivanka i Ljubo Vrdoljak, Duško Skender, Tomislav Plazanić, Neda i Lino Žagar, Ana Perkušić, Mariza i Meli Melidonian, Lucija Mandić, Arambašin, Zlojo, Frka Petešić, Pavia i Rade Raić, Mara i Ante Vujić, Paško Dizdar, Marko Boban… teško se svih ovaj čas sjetiti”.

Istaknula je kako ju je poznati poslovni čovjek Branko Perkov, koji je u poznatom zimovalištu Val Thorens posjedovao nekoliko hotela, opunomoćio da u njegovo ime prikuplja pomoć i dopremi je u Šibenik…

“Preko Malteških vitezova organizirali smo brod koji je dopremio humanitarnu pomoć za šibensku bolnicu iz Francuske izravno u Šibenik jer je kopneni put bio vrlo nesiguran”, otkrila je.

Ovo je prvi Hrvat koji je na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. osvojio medalju: Draža mi je slunjska trava nego gospodski dvorci i staklenici s palmama

Lički Hrvat Milan Neralić nastupio je na drugim Olimpijskim igrama u Parizu 1900. i osvojio brončanu medalju u mačevanju. Nažalost, u olimpijsku i sportsku povijest upisan je kao predstavnik Austro-Ugarske. Natjecati se na olimpijskim igrama san je i želja svakog sportaša. Malo je onih kojima je to uspjelo, a još je manje onih koji su […]

Stan pretvoren u skladište

Naša sugovornica ispričala je kako je tijekom Domovinskoga rata njezin stan pretvoren u skladište humanitarne pomoći. No, nije se u Lijepu Našu slala samo humanitarna pomoć…

“Nekoliko puta dovozili smo oružje u Hrvatsku, skriveno u vuni za pletenje. Sjećam se kad smo s dva kombija, u kojima je bilo skriveno oružje, prelazili državne granice, a na svakoj sam umirala od straha da ga carinici ne nađu. Ali, hvala Bogu, sretno smo stigli u Zagreb”, ustvrdila je.

“Trudili smo se i na političkome planu pomoći napadnutoj domovini. Pisala sam pisma, peticije, nosila sam u francuski parlament zastupnicima dokumente o stradanju Hrvatske. Organizirali smo mise za Hrvatsku. Htjeli smo da predsjednik Mitterrand svojim utjecajem zaustavi rat. Nažalost, Francuska je uglavnom bila prosrpski orijentirana i takvo raspoloženje vrlo teško se mijenjalo”, naglasila je.

Ika postaje vrlo aktivna suradnica Dore, udruge koja je pomagala ratnoj siročadi. Kaže kako je među Francuzima pronašla čak 20 kumstava za Dorine štićenike…

“Osobno sam preuzela kumstvo za dvije male Vukovarke – sestre Katarinu i Marinu Sabljak, čiji je otac nestao tijekom rata u Vukovaru”, s ponosom se prisjetila naša sugovornica.

Domovinski rat bio je tragičan za Iku i njezinu obitelj

“Moje selo bilo je pod srbijanskom okupacijom. Našu kuću Srbi su spalili i porušili. Htjeli su nam zatrti sjeme. A najteže nas je pogodila pogibija brata Milana koji je nagazio na minu. Do danas ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostaci”, suznih očiju ispričala je.

Aktivna članica HSK-a

Od osnutka Hrvatskoga svjetskog kongresa aktivna je članica iz Francuske. Sudjelovala je u radnoj skupini za obnovu, razvoj i demografiju.

“Mnogi prijatelji iz Kongresa često su me pitali zašto se ne vratim u Hrvatsku. Naravno da sam to željela. No, suprug mi je obolio od poliartritisa, sinovi su se još školovali. Jednostavno, nisam mogla”, naglasila je.

Zbog suprugove bolesti koja je prouzročila invalidnost, Ikina obitelj preselila se u Normandiju, u toplice Bagnoles-de-l’Orne. Gradić je udaljen oko 250 kilometara od Pariza tako da su i njezine aktivnosti vezane uz hrvatsku zajednicu silom prilika znatno smanjene. No ni ondje Ika politički ne miruje. Godine 2001. kandidirala se na listi Demokratskih liberala za lokalne izbore. Kampanju je sama financirala.

Od Pariza do kanadskog Londona: Tog dana u logoru je vjenčano 30 parove i sve mlade imale su isti buket

“Život je lijep i radostan unatoč svim poteškoćama. U poteškoćama Bog nam daje posebnu snagu”, često kaže Rezika. Nju poznaju svi u hrvatskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića London – St. Thomas. Ona pomaže u župi dulje od četrdeset godina, točnije od 1980. Od tada do danas u Londonu su župnici bili fra Ilija Puljić […]

“Nisam prošla. Bila sam neiskusna. Sad znam kako stvari stoje i kandidirat ću se ponovno na sljedećim izborima. Optimistična sam. Uz to, ovaj put izborni rezultati moraju zadovoljiti žensku kvotu”, napomenula je.

Hrvoje Salopek
Hrvatska matica iseljenika, 2018.

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Hrvat iz Chicaga piše kako je na američkom crnom tržištu kupovao Motorole za hrvatsku vojsku: Mogao sam završiti iza rešetaka!

O vremenu Domovinskog rata i pomaganju hrvatskoj vojsci, u svom pretposljednjem članku piše Stanko Šušnjara, američki Hrvat iz Chicaga i sudionik brojnih povijesnih događaja… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…, Moji prvi kontakti s hrvatskom vojskom, odmah na početku rata 1991. godine, bili su preko mog kuma Ante Bilonića koji je bio u 126. […]

Žao mi je jako sve ovo što se događa oko imena i života našega blaženika, Alojzija kardinala Stepinca. Ne mogu shvatiti odnos poglavara Katoličke Crkve, sadašnjega pape Franje, prema Stepincu i zastalom proglašenju svetim. Nikako mi nije jasno da on pita četnike u Beogradu hoće li Stepinca proglasiti svetim. Ne vjerujem da je papa tolika neznalica i vjerujem ipak da zna o čemu se radi i da zna tko su Hrvati i da će sve na dobro završiti, jer istina uvijek pobijedi!

U Hrvatskoj sam ovih godina bio više od 30-ak puta. Najčešće sam ostajao od tri do četiri mjeseca. Često sam bio u kontaktu s različitim ljudima, različitih uvjerenja. Čini mi se da su dosta dezorijentirani, ljubomorni i da dosta nasjedaju na propagande. Čini mi se da još uvijek ima oko 40 posto ljudi koji su jugonostalgični, koji nisu nikada prihvatili hrvatsku državu, a 30 posto ima onih kojih nije ni zašto briga, samo neka je njima dobro. Ostatak su, vjerujem, pravi Hrvati kojima je stalo do države i naroda i koji se žrtvuju za dobro Hrvatske. Naravno da tu ne ubrajam drage hrvatske branitelje i osloboditelje koji su žrtvovali najviše da obrane Hrvatsku i hrvatski narod od srpskog agresora. Hvala im za sve! Hvala Bogu da su uspjeli uz velike žrtve.

Moj život je bio usmjeren na rad za stvaranje hrvatske države i hvala Bogu da sam to dočekao. Nije onakva kakvu smo mnogi od nas željeli, zamišljali, ali Hrvatska je na karti svijeta, Hrvatska sa svojom trobojnicom! Stoga je moje srce ispunjeno i zadovoljno! Dalje neka se bore mlađi naraštaji da bude dobro i bolje.

‘Bio sam na Tuđmanovu pogrebu, ali su sve nas iz dijaspore kasnije izbacili sa snimki’

U današnjem članku Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska dr. Franje Tuđmana u Chicago, svoga druženja s drugim hrvatskim političarima, raznih demonstracija, osnutka HDZ-a Chicago i provokacija koje su prvom hrvatskom predsjedniku upućivane u dijaspori… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Onda je došla godina 1987. i poziv iz Kanade da dolazi dr. Franjo Tuđman […]

Cijeli svoj život borio sam se protiv komunističkog i jugoslavenskog režima koji je ugnjetavao Hrvatsku i hrvatski narod. Hvala Bogu da smo uspjeli ostvariti san mnogih hrvatskim pokoljenja. Znam da smo platili visoku cijenu u žrtvama, ali Hrvatska je tu. Znamo da nije sve idealno, ali i dalje se valja boriti da bude bolje.

Stanko Šušnjara

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…,

‘Bio sam na Tuđmanovu pogrebu, ali su sve nas iz dijaspore kasnije izbacili sa snimki’

U današnjem članku Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska dr. Franje Tuđmana u Chicago, svoga druženja s drugim hrvatskim političarima, raznih demonstracija, osnutka HDZ-a Chicago i provokacija koje su prvom hrvatskom predsjedniku upućivane u dijaspori… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Onda je došla godina 1987. i poziv iz Kanade da dolazi dr. Franjo Tuđman […]

Moji prvi kontakti s hrvatskom vojskom, odmah na početku rata 1991. godine, bili su preko mog kuma Ante Bilonića koji je bio u 126. brigadi HV-a, u Sinju, te s Draženom Lišnićem u istoj brigadi.

Ante me jednog dana nazvao i zamolio ako mogu pomoći u nabavci Motorola. Znao sam da je riječ o nekim prijenosnim radio-stanicama, ali nisam znao detalje. Uskoro je preko faks prijenosnika stigla zamolba od zapovjednika brigade. Tada sam odmah stupio u akciju. Budući da nisam znao ništa ni o čemu, uzeo sam u ruke telefonski imenik i zvao razne kompanije. Uvijek su me pitali za koju tvrtku ja to kupujem ili za koje državne institucije. Nakon što sam rekao da je to za mene, odbili su me i rekli da samo tvrtka ili državna institucija to može kupiti.

Nisam odustajao. Nastavljam tražiti dalje, zovem na sve strane! Pronalazim jednu kompaniju nedaleko od moje kuće. Nazovem ih, dogovorimo se da ću fizički doći i da ćemo razgovarati. Oni su mislili da sam predstavnik neke tvrtke ili tako nešto. Kada sam došao, dočekala su me trojica ljudi. Rekavši im što želim i koliko, bili su iznenađeni. Pitao sam ih koliko je cijena po komadu, rekli su mi 800 američkih dolara (uređaj, baterije, punjač i kožna torba). Na to sam im rekao da ću odmah kupiti 30 komada ako će mi dati cijenu po 600 dolara Dogovorili smo se! Ispalo je na kraju 650 dolara (naravno plus još 9 poreza). Ali to sam uspio odraditi preko naših dušobrižnika i hrvatske crkve koja inače ne plaća porez.

Rekao sam im da ću vjerojatno trebati još narudžbi, možda i dvaput više od ove. Bili su malo iznenađeni i suzdržani. Rekao sam im da za to neće nitko znati. Vjerovali su mi. Nevjerojatno je što keš novac čini. I tako je prva pošiljka otišla za hrvatsku vojsku. Naravno, morali smo imati dobre veze na Lufthansi i Swiss airu kako bi pošiljka bez problema prošla.

Gospodin Zlatan Jelovac je imao putničku agenciju. Tada je većina Hrvata preko njega putovala u domovinu. On nam je dosta pomagao u slanju tih aparata. Sve je to koštalo novca, ali novac nikad nije bio u pitanju kada se pomagalo domovini. Isto je bilo i s aparatima za prisluškivanje i s nekim drugim uređajima. Tako sam došao u situaciju baviti se s onim o čemu nisam imao nikakve veze, ali sam bio uporan i nikada nisam odustajao. Pomagali su mnogi, posebno moja djeca Filip i John. Filip je upravo završavao školu za elektroinženjera. Znao je puno toga. Naravno, za sve je trebalo dosta novca.

U Chicagu postoji Klub Sinj. Taj klub je osnovan davno, početkom 20. stoljeća. Braća moga djeda, Luka i Bože, sudjelovali su njegovu osnivanju, kao i Hrvatske župe Sv. Jeronima. Ja sam odmah po dolasku u Chicagu postao članom tog kluba. Znao sam da klub dobro stoji financijski i poznavao sam njegova predsjednika Danijela Bakovića, rodom iz Sinja. Dosta je Hrvatima pomogao za dokumente i državljanstva te ostale potrebe. Poznavao sam i blagajnika kluba.

Imao sam sastanak s njima. Primili su me srdačno i saslušali te rekli da će pomoći i da račun ide izravno na klub bez obzira koliko košta. Račun je bio otprilike 38 tisuća dolara. Kada su vidjeli ime kompanije i gdje se nalazi i sve ostale detalje, rekli su da imaju jednog člana kluba, gospodina Ivkovića, rođenog u Chicagu od hrvatskih roditelja koji je upravo u to vrijeme bio šef policije u tom mjestu gdje se nalazi kompanija (Bridgeview). Ispričali su mu cijelu priču. On je otišao u tu tvrtku i pitao za detalje oko kupnje Motorola. Oni su se svi uplašili kad su ga vidjeli jer su mislili da sam ja nešto policiji rekao i zato je on došao. Međutim, on je samo došao platiti, dao im je ček za račun o dogovorenoj nabavci. Ali drugi dan kada sam ja došao podići Motorole skoro su me htjeli tući. Ja sam im rekao da se ne boje ništa, ta Ivković je „naš čovjek“. Odmah su se smirili. Tako da smo razvili dobar odnos i dosta sam stvari od njih kupovao sve do kraja rata.

Jednog dana dobio sam poziv od Ante Podruga, zapovjednika 126. brigade (mislim da je tada imao čin brigadira, kasnije je postao General HV-a). Molio me je li moguće da mu pošaljem neki aparat za programiranje tih Motorola kako bi iste mogle „pričati“ jedne s drugima. Naime, što se dogodilo? Jedan vod hrvatske vojske bio je na zadatku negdje u podnožju Dinare, u prostorima gdje su većinom Srbi. Oni su zaspali, odložili svoju opremu. U tome trenutku naišli su četnici. Naši vojnici uspjeli su pobjeći, ali je oprema ostala kao i Motorole koje su tako upale u četničke ruke. Tako da sve druge Motorole onda nisu bile za upotrebu jer bi ih četnici mogli prisluškivati.

Njegova Mara bila je prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Stanko je tako htio jer je obišao svijet i vidio drukčije

O godinama u vojsci, radu po zapadnom svijetu, ženidbi i zasnivanju obitelju, u trećoj priči prisjetio se Stanko Šušnjara… Vojska Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas […]

Počeo sam tražiti taj aparat. Nisam ga nigdje mogao naći. Nitko ga ne prodaje, niti smije. Ali ja sam bio uporan. Doznao sam da ima jedan naš čovjek u Torontu koji se bavi elektronikom. Mislim da me na njega uputio jedan od naših svećenika iz župe Sv. Jeronima. Mislim da se čovjek zvao Mijo. Dobijem njegov broj i nazovem ga. On mi je rekao da mu dam svoj broj i da će on vidjeti što može napraviti. Drugi dan me zvao i rekao da može nabaviti, ali da je cijena visoka. Pitam koliko, on kaže oko 40 tisuća dolara. Ja sam mu rekao da nema problema za novce samo kako to poslati u Hrvatsku. On veli da ima čovjeka koji ide u Zagreb za koji dan. Pitao me kome to treba predati. Ja sam rekao Ministarstvu obrane i ime osobe. Obećao sam da ću zvati Zagreb i da će iz Ministarstva obrane netko tu osobu dočekati u zračnoj luci u Zagrebu. Kada sam pitao čovjeka kako da mu pošaljem novac, on mi je rekao da čekam dok vidim da je sve prošlo uredu i da je stiglo tamo gdje treba stići. Tako je i bilo. Ja sam poslao ček kada je sve bilo uredu.

Međutim, nakon otprilike mjesec dana dobijem telefonski poziv od ženske osobe koja me pita je li moj ime tako i tako. Ona mi kaže da treba moj socijalni broj, a ja velim tko si ti da ti ja dajem svoj socijalni broj. Ona mi veli da je agent FBI-ja, zove iz grada Buffalo, država New York i kaže mi da ona zna da sam ja poslao taj aparat u Hrvatsku. Na to je rekla da samo provjerava jesam li taj i taj i da ona ima moj socijalni broj i sve moje podatke, ali samo hoće provjeriti jesu li sve informacije točne. I tako smo razgovarali, ja sam joj rekao, vi znate da je u Hrvatskoj rat i da je sve uništeno i da je to poslano za potrebe poljoprivrede. Na to se ona nasmijala i nije ništa rekla i tako smo završili taj neugodni razgovor.

Ja sam i nadalje nastavio raditi po svome. I slati u Hrvatsku svega i svašta što je bilo potrebno, od medicine do drugih stvari (serume protiv ujeda zmija otrovnica jer su zmije zadavale dosta muke našim braniteljima posebice u dinarskim područjima).

Nakon otprilike mjesec dana dobio sam telefonski poziv. Javio se muški glas i pitao me jesam li ja Stanko Šušnjara. On se predstavio kao agent i meni odmah kaže: „Gospodine Šušnjara, izbacite vrući krumpir iz svojih ruku.“ To je poznata fraza na engleskom jeziku u značenju kada se bavim opasnim stvarima. Valjda me samo upozoravao! Ja sam i dalje nastavio istim tempom i više koliko sam mogao. Ničega se nisam bojao. Samo mi je Bog pomagao!

Godine 1989. izgubio sam posao. To mi je pomoglo da sam imao više vremena za sve ove aktivnosti koje sam volio. Jednog dana dobio sam poziv iz Ministarstva obrane. Mislim da je bio General Ćosić. Pitao me mogu li nabaviti neki aparat koji služi za prisluškivanje, da im je to jako potrebno. Ja mu velim da mi pošalje detalje na faks jer o tome nisam imao pojma. Kada sam dobio faks s informacijama, bacio sam se na posao. Zvao sam na puno mjesta. Gdje god sam tražio nitko nema, svi me upućivali na druge adrese. Zvao sam mnoge, ali uzalud!

Zvao sam konačno jedno mjesto u Minneapolis, država Minnesota. Čovjek me tada uputio na drugo mjesto u Floridi i kaže mi ako oni nemaju nitko drugi nema. Dobio sam odmah nekog gospodina na telefon u Floridi. Prvo mi je postavio pitanje izravno pitanje: zašto mi to treba? Znao sam da nema muljanja i laganja, stoga sam mu rekao istinu. Pitao me koliko komada, ja sam ga pitao za cijenu. On veli što više kupim to je cijena bolja, ali da svaki aparat košta oko 12 tisuća dolara. Nabrzinu se mislim imam li pokrića za 12 komada i kažem mu 12 komada ću uzeti odmah, a kasnije sigurno još. Pitao sam ga je li moguće da ja to dobijem sljedeći dan jer imam čovjeka koji ide sutra navečer u Hrvatsku. On mi je rekao da je moguće i da se plaća samo cash. Dogovorili smo se da aparati moraju stići do sutra, do 2 poslije podne, da ću ja čekati s cash novcem, a ako ne stignu on veli da ne moram ništa platiti.

Tu cijelu noć nisam spavao. Razmišljao sam što se sve može dogoditi. Padalo mi je napamet što se sve dogodilo Jurkoviću, Bešliću, Majstoriću i kako su nasjeli na pogrešan potez i završili iza rešetaka. To se moglo i meni dogoditi. Zašto se meni tako žurilo? Naime, sljedeći dan je u Hrvatsku išao moj susjed, iz mog sela, gospodin Dinko Dragušica. Ja sam mu samo rekao da imam jednu pošiljku za Zagreb, da ću je donijeti na uzletište O’Hare i da će ga netko dočekati u Zagrebu tako da on ne mora nigdje ništa nositi. To će samo ići kao njegova prtljaga. On nije ni znao što nosi! Evo dok ovo pišem, čujem da je Dinko upravo preminuo u domovini (vratio se doma prije nekoliko godina).

Sjećam se svećenika kojemu vozač autobusa nije htio stati. Don Božo bi mu dobacio: “Ajde, ajde, nećeš dugo”. I onda bi se autobus pokvario. Od tada su mu uvijek stajali

Ovo je drugi dio sjećanja Stanka Šušnjare na djeda Šimuna, dane nakon rata, školovanje, odlazak u Slavoniju i Istru, povratak doma pa opet na put… Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje… Did Šimun Did je bio zanimljiv čovjek. Bio je u Americi početkom 20. stoljeća. Rođen je otprilike 1882. U Chicagu i Joliet došli […]

Taj dan kada su trebali stići ti aparati, ja sam sjedio uz prozor u svojoj kući i čekao kada će stići pošiljka. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu i svakakvi scenariji. Dvadesetak minuta prije 2 sata kombi staje ispred moje kuće. Izlazi jedan čovjek i zvoni na vrata. Otvaram. On pita jesam li ja Stanko Susnjara. On mi veli da je dovezao aparate i pita me jesam li spreman preuzeti robu. Ušao je u kuću. Pokazao mi sve aparate. Sve je bilo u redu. Ja sam mu predao cash novac. On je otišao, a ja sam odahnuo! Onda je uslijedilo pakiranje i put na uzletište O’Hare. Sve je prošlo dobro. Dinko je sve uredno predao. Već sutradan oko pola noći dobivam poziv iz Zagreba da je sve stiglo. Ja sam samo rekao: Hvala Bogu!

Sljedeću narudžbu sam slao po gospodinu Marku Knezoviću. Sve prolazi bez problema. Nakon te pošiljke, šaljem novu, po gospođi Dini Čović, supruzi mog dobrog prijatelja Mirka Čovića. Njoj sam sve rekao o čemu se radi i da je to sve za hrvatsku vojsku. To je bila dosta velika pošiljka i bila je namijenjena za 4. brigadu, južno bojište: Dubrovnik i Konavle. Rekao sam Dini da to ne smije ići kroz skener jer bi mogli biti oštećeni. Ona je to vrlo ozbiljno shvatila. Njezin let je trebao biti Chicago-Frankfurt-Split, ali je iz nekoga razloga promijenjen za Frankfurt-Zagreb te iz Zagreba drugim zrakoplovom za Split. U Zagrebu je slijedilo vađenje prtljage, tražili su da sve ide na provjeru. Dina to nije dopustila. Nastala je gužva. Ja sam zvao Ministarstvo obrane. Javila mi se tajnica ministra Šuška, današnja supruga generala Gotovine. Ona je odmah poslala nekoga na uzletište. Taj gospodin je stigao upravo u vrijeme dok se Dina svađala sa službenicima na uzletištu. Sve je odmah bilo riješeno!

Nešto slično i meni se dogodilo dvaput kad sam putovao u Hrvatsku. Supruga i ja smo nosili puno prtljage i paketa. Sve za hrvatsku vojsku. Vrlo malo svojih osobnih stvari. Imao sam puno problema s carinicima u Zagrebu jer su to sve bili ljudi iz prošlog sustava koji nisu bili skloni hrvatskoj državi. Sjećam se u jednom takvom dolasku, dok sam s carinicima razgovarao, sa strane je stajao jedan čovjek koji je sve promatrao, te je u jednom trenutku došao i rekao da sve ostave, da me puste na miru. Kasnije sam doznao da je taj gospodin zvao Ministarstvo obrane i da su mu oni sve rekli. Bio je vrlo ugodan, pomogao nam je stvari ponijeti. Dopratio nas je sve do zrakoplova bez ikakvih provjera. Krenuli smo za Split s dosta zakašnjenja. Kada smo stigli, bila je noć. Tamo nas je čekao cijeli vod hrvatske vojske i brigadir Ivan Čikara. Čak su suprugu i mene vojnim automobilom vozili do Vrpolja, iako sam ja imao naručen auto. Tako je bilo nekoliko puta.

Jednom prigodom kada sam išao na uzletište O’Hare susretnem prijatelja Zdravka Madunića i njegovu gospođu. Oni su također nosili puno stvari za hrvatsku vojsku. Bilo nas je nekoliko koji smo to činili! Kada sam išao u Hrvatsku uvijek sam išao posjetiti hrvatsku vojsku na bojišnicima, na prvim linijama. Uvijek sam nosio pakete cigareta. Bio sam na Svilaji, na samom vrhu zvanom Orlove stine odakle se pruža dobar pogled prema peručkom jezeru i četničkim položajima. Išao sam i na Dinaru, ali s one druge, bosanske strane. Išao sam s Petrom Marošom (moje sestre zet). Tamo sam bio s brigadirom Čikarom, te sam tu upoznao i generala Krstičevića. Iznenadio sam se kada sam vidio tako malog čovjeka rastom, ali velika srca za Hrvatsku. Tu sam ručao s vojskom. Tako sam bio sretan biti tu.

To je bilo desetak dana prije početka Oluje. Tu sam upoznao i hrvatskog heroja Andriju Matijaša, te susreo i Hrvata iz Chicaga, Wernera Ilića, sina mog dobrog prijatelja Slavka Ilića. Njega sam susreo u Crnom Lugu (malo mjesto sa sjeverne strane Dinare). On je mene prepoznao, ja njega nisam jer je bio cijelu noć u rovu i maskiran, na položajima prema Grahovu i Bihaću. Ta mjesta nisu još bila oslobođena, a bila su strateški važna prema Kninu. Tu sam upoznao dosta hrvatskih heroja-branitelja.

Hrvat iz Chicaga otkrio: UDBA je tijesno surađivala s američkim FBI-jem. Shvatio sam to kada sam u kući jednog agenta ugledao dvije boce srbijanske šljivovice!

U četvrtom dijelu priče Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska u Chicago, svog prvog posla, kupovine stanova, kuća i zemljišta, osnutka radija Slobodna Hrvatska i izazova s FBI-jem… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Povratak iz Njemačke Godine 1969. vratio sam se doma iz Njemačke. Njemačku sam napustio jer je supruga bila sama s djecom. […]

Vidio sam i svu tehniku i naoružanje s čim su raspolagali. Bio sam jako impresioniran, ali me najviše dojmila odlučnost hrvatskih ratnika i heroja da oslobode hrvatski teritorij od agresora i četničkih bandi koji su tu na hrvatskoj zemlji stvarali Veliku Srbiju. Kada sam sve to vidio, znao sam da Srbi neće uspjeti i bio sam sretan ako sam barem malo pridonio toj borbi za slobodu svog naroda. Bilo mi je žao što nisam mogao biti na bojišnici, na prvoj liniji obrane s puškom u ruci braniti Hrvatsku. Čak sam ispunio i pristupnicu za Hrvatsku vojsku, ali su mi u Zagrebu rekli da je bolje da ostanem u Chicagu jer tako mogu više pomoći i da radim ono što sam radio, da im omogućim bolje uvjete za borbu, ali i da oni imaju dosta dobrovoljaca koji brane Hrvatsku. Tako sam nastavio raditi svoj posao, skupljati pomoć za domovinu. Puno je kontejnera iz Chicaga poslano u Hrvatsku i BiH. Mislim, više od stotinu. Uloženo je puno truda i novca, ali isplatilo se. Ostavili smo pokoljenjima Hrvata slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ponosan sam da sam da sam bio barem mali dio te povijesti, naraštaja koji je stvarao hrvatsku državu!

U ponedjeljak objavljujemo posljednji od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Može li hrvatska dijaspora od Canberre do Los Angelesa ponovno progovoriti zajedničkim glasom?

Danas, više od četvrt stoljeća nakon završetka rata, borba Hrvata u Bosni i Hercegovini ne samo da nije završila, već naprotiv, vode se odlučne političke borbe ishod kojih će presuditi samu sudbinu Hrvata u BiH. Bosna i Hercegovina je takva državna zajednica koja se kontinuirano nalazi u stanu zamrznutog sukoba, stanja u kojemu svaka strana […]

Tako je i kod nas, u nemirnoj Jugoistočnoj Europi i Balkanu. Teško da se neka kriza može dogoditi, a da se ne odrazi na nas ovdje i to redovito negativno. Pozitivne stari pak imaju tu neobjašnjivu manu da nas redovito obilaze, dok nesreća, ta naša vjerna pratiteljica, kojim god dijelom svijeta da putuje, rado svrati i pokuca na naša vrata. Valjda je to tako, tuga i jad uvijek se najradije druže sa sirotinjom, lijepo joj je tu, navikla je pa joj se izgleda ne ide. Koliko god to nama iz ove naše sive i beznadne žablje perspektive nevjerojatno izgledalo, nismo mi jedini prijatelji tuge i nevolje i ne lome se kola samo na našim leđima. Na svijetu ima dosta mjesta rezerviranih za razne nevolje, nesreće i ratove. Ima ih po cijelom šarenom krugu zemaljskom.

Dovoljno je da imate luđaka za susjeda i eto vam problema. Nisu samo pojedinci ludi. Ludilo nekada jednostavno zahvati cijele narode, zaslijepi ih pa im oduzme osjećaj za realnost. Počnu primjerice sami sebe prozivati božanskim i nebeskim, misliti da su bolji i veći od drugih pa im logično pripada i više nego drugima. Ludi narodi tako žive u svom izmišljenom ludom svijetu, uvjeravajući sami sebe u svoje lude ideje. Slave luđaci tako izgubljene bitke koje su samo u njihovim glavama dobivene, proglašavaju tuđe vrijednosti za svoje, prekrajaju povijest po svoj ludom sudu. Ono što im se svidi kod drugih, ludi narodi jednostavno proglase svojim i eto ga, problem riješen! Neugodna osobina ludila je da je uglavnom nasljedno pa ludi narodi ostaju ludi naraštajima i stoljećima, luđaci rađaju i odgajaju nove luđake.

Jednostavno je biti lud, ali nije jednostavno živjeti s luđacima. Državu na prvom mjestu čini teritorij, komad zemlje na kojemu vlastodržac ostvaruje svoju suverenu volju. Državni teritorij nije kao kuća koju možete prodati ako više ne možete trpjeti mahnita susjeda. Državni teritorij nije plac kojeg možete zamijeniti za neki drugi na boljoj i mirnijoj lokaciji. Jednostavno, gdje ste – tu ste.

Jedna od tih nesretnih zemalja je i Ukrajina. Velika i prostrana, skoro dva puta veća od Njemačke, ravna i bez brda i kanjona, Ukrajina predstavlja idealnu putnu komunikaciju – i to za vojsku. Nesretnim spletom okolnosti našla se ona na najpovoljnijem putu između velikih sila. Preko nje su uvijek išla osvajanja iz Europe ka Rusiji i obratno. Napoleon, Hitler, Staljin i drugi gazili su preko nje kako bi se obračunali sa svojim neprijateljima. A rijetko je kada bilo sreće od strane vojske koja ti prolazi ispred praga. Kao da to nije bilo dovoljno, jadna je Ukrajina dobila i još veću nesreću: mahnitog susjeda.

Kolumna Berislava Vujeve: Zašto su Hrvati kroz 13 stoljeća bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Zanimljiva je povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima, a jedna značajka osjetno razdvaja Hrvate od ostalih naroda. Riječ je o nedostatku državotvornosti! Prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen je 925. godine, a posljednji hrvatski kralj bio je Petar Svačić koji je poginuo 1093. u borbi protiv mađarskih zavojevača. Hrvatsko je kraljevstvo, dakle, preživjelo tek nekih 160-170 […]

Kijev je bio prijestolnica ruskog svijeta još u davnoj prošlosti, u 10. stoljeću. Današnja Ukrajina je tada bila Rusija, a Kijev je bio njen glavni grad. Moskva nije niti postojala, dok je današnja Ukrajina bila posljednji dio civiliziranog svijeta iza koje su dalje na istok postojala prostor naseljen divljim plemenima. Ludi ukrajinski susjedi su ju kroz stoljeća napadali i osvajali, uništavajući njenu kulturu i nasljeđe. Prisvajali su ukrajinsku povijest i dostignuća, kako to redovito rade ludi narodi koji nemaju nešto svoje čime bi se dičili. Ukrajinsku povijest su tako ti luđaci oteli i preuzeli kao svoju.

Povijest Ukrajine je povijest borbe za slobodu i neovisnost koja je stoljećima zatirana i brisana. Stoljećima pod Ruskom ili Sovjetskom čizmom, gažena i čerečena na često neljudske načine. Jedna od najvećih grozota novije ljudske povijesti je i ubijanje glađu poznato kao Gladomor koje je proveo Sovjetski režim pod luđačkim Staljinovim vodstvom. Kako bi oslabio ukrajinske pobunjenike, Staljin je 1932. i 1933. glađu umorio između sedam i deset milijuna Ukrajinaca. Ovaj nezapamćen zločin je od strane 28 zemalja svijeta priznat kao genocid.

U opustjela sela i gradove plodne ukrajinske ravnice Staljin je naselio rusko stanovništvo mijenjajući etničku sliku cijele zemlje. Ukrajinski jezik je pod stoljetnom ruskom vlašću sustavno zatiran i obespravljivan. Državnu službu, policiju i vojsku su popunjavali pro-ruski orijentirani i „politički podobni“ kadrovi koji su držali partijski programirani smjer. Ipak, ukrajinski narod se nije dao. Klica domoljublja nije bila do kraja zatrta. Ukrajina je raspadom neprirodne zajednice zvane SSSR ponovo postala slobodna, ali luđaci to nisu mogli gledati. Ludi narod nije mogao trpjeti da više neće imati vlast u tuđoj zemlji, jer ludi narodi vjeruju da su iznad drugih i da su bolji i vredniji od svih drugih.

Podigli su tako luđaci pobunu i odlučili da ne žele živjeti u Ukrajini, već će osnovati svoju državu u kojoj će oni biti na vlasti. Luđak ne trpi ničiju vlast i s njim je nemoguće raspravljati. I tako, i Ukrajina je 2014. godine dobila neke svoje SAO, dvije da budemo precizni.

U veljači 2022. Rusija je ogromnom vojnom silom napala Ukrajinu. Ruske snage opkolile se glavni grad Kijev i iz grada više se ne može izaći. Kao opravdanje za vojnu akciju objavljeno je kako je Ukrajinu potrebno preventivno „očistiti od nacista, fašista“ i koječega. Na televiziji se prikazuju nevjerojatne slike golorukih ljudi koji bocama s benzinom gađaju tenkove koji ima prolaze ispred dvorišta i dvije-tri žene, profesorice i službenice koje su dan ranije prvi put uzele puške u ruke. Stoji tako starac pred kolonom tenkova i ne želi im se skloniti s puta i neka žena s maramom koja na snijegu viče na okupatorske vojnike pitajući ih zašto su došli u njenu zemlju.

Zašto sam odlučio pisati kolumnu? Zbog hrvatske samodestrukcije!

Osmi je ovo članak koji objavljujem za portal Dijaspora.hr, za svoju bezimenu kolumnu. Polazna zamisao bila je progovoriti o našim manama i slabostima, tako da prosječno upoznat čitatelj dobije i neku drugu, alternativnu sliku o aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatski narod. Nije jednostavno pisati za dijasporu, posebno zato što dijaspora nije jedna monolitna […]

Ne tako davno i hrvatski narod je živio u državi u kojoj su drugi imali vlast, a „moralno-politički i etnički“ podobni su držali partijski programirani smjer. Zatiran je naš hrvatski jezik i naša hrvatska povijest, govorili nam da mi nismo Hrvati, a ludi susjed je krao našu povijest, našu kulturu i naša dostignuća. Ne tako davno i hrvatski narod se borio za slobodu. I nas su tada proglašavali nacistima i fašistima, kolone tenkova orale su naša polja i gradove, zrakoplovi su parali nebo i bacali bombe. Ne tako davno i nama su tuđini slali svoju vojsku „da smiri stanje i uvede red“. Ne tako davno i mi smo proglasili neovisnost, a neki ludi narod je odlučio da neće trpjeti hrvatsku vlast u hrvatskoj državi i da će napraviti svoju državu u Hrvatskoj.

Danas, više nego ikada prije potpuno je jasno da je današnja Ukrajina preslika Hrvatske iz 1991. godine.

Samo, Hrvatska je tada imala predsjednika koji nije vjerovao u slatkorječivost, savjete i „prijateljsko savjetovanje“ stranih emisara. Znao je Tuđman s kim ima posla i da se možeš uzdati samo u se i u svoje kljuse. Sanjali smo i mi o nekoj 6. floti koja će doći da nas spasi jer smo mi pravedni u svojoj borbi, ali ona nikada nije došla. Isti ti „međunarodni čimbenici“ koji su godinama Ukrajini obećavali sve i sva, uzimali im novce i svojim kompanijama tamo osiguravali poslove, danas pišu tweetove i statuse podrške i suosjećanja, govore da vjeruju u snagu ukrajinskog naroda i da će pravda pobijediti. Onda isključe zvona na mobitelima i s društvom odu na večeru u skupi restoran.

Strašno je slušati razloge koje rusi nabrajaju u pravdanju vojne operacije. Jedan od njih je taj da se NATO počeo širiti na bivše zemlje Varšavskog ugovora i SSSR-a. Nije se NATO širio na te zemlje silom niti je bilo koju zemlju nagovara na članstvo. Sve te zemlje same su tražile i iz petnih žila upinjale da postanu članice NATO saveza. A to su postale jer su iskusile što znači živjeti pod ruskom čizmom i da ta opasnost nikada nije prošla. Zašto je na kraju Hrvatska stupila u NATO? Odgovor je više nego jasan: dosadilo joj živjeti u strahu od susjeda. Živjeti kraj mahnita susjeda je slično životu pokraj vulkana, nikada ne znaš kada će se njegovo ludilo probuditi. Luđaci se nekada primire, ušute i uvuku u sebe, a prestravljeni susjedi nikada ne znaju kada će razbuđeno ludilo prokuljati na površinu. To danas vide i jadni Ukrajinci dok njihove njive oru ruski tenkovi, a susjedne NATO zemlje su pune američkih borbenih zrakoplova. Neće luđak udariti na jačeg, nije toliko lud.

Vremena nema. A graditelje i čuvare trebamo!

Koliko god je teško, a uglavnom i mučno, pisati o hrvatskim slugama, izdajnicima kojima je sve tuđe draže od njihovog hrvatskog, još je teže oblikovati smislen tekst o hrvatskim rušiteljima i njihovom odnosu prema hrvatskoj državotvornosti. Jer to su ljudi u kojima je kroz stoljeća preživjela klica sna o hrvatskoj slobodi. Problematično je samo njihovo […]

Umjesto zaključka savjet: ako već morate živjeti pokraj luđaka, imate dva izbora: jedan je da budete veći luđak od njega pa neka se on vas boji. Drugi je da nabavite veliki pištolj, puno veći nego njegov. Nisu luđaci baš potpuno ludi. Sretno.

Mlada obitelj napušta Australiju: Za nas ne postoji bolje mjesto na svijetu od Hrvatske!

Hrvatska zajednica u Sydneyu osim što u neku ruku doživljava svoj „preporod“ koji se očituje gašenjem starih klubova i kupovinom novih te drugačijim vizijama tamošnjih mladih Hrvata, bilježi i još jedan fenomen – povećani povratak u Hrvatsku. Jednu takvu priču novinar Domovine zabilježio je u Mount Vernonu, zapadnom dijelu Sydneya, gdje je na obiteljskom imanju […]

Bila je članica osnivačkog sabora Svjetskog hrvatskog kongresa, a nakon utemeljenja te važne organizacije Hrvata, postala je članicom Nadzornog odbora. Bila je i članica Inicijativnog odbora kontinentalnog, australskog hrvatskog kongresa…

U nastavku prenosimo njezin intervju koji je 1993. dala Hrvatskoj matici iseljenika:

Zašto ste vi politička osoba u Australiji?

Ovdje je sve što radite politika: učiti djecu izvorni folklor i hrvatski jezik ili se npr. baviti nogometom. Sve sam to radila – i još puno toga – da bih kasnije bila uvjerena kako sam time svome narodu puno pomagala, ali poglavito politički.

Možda tako mislim zbog podrijetla, zbog obitelji iz koje dolazim, zbog svega što sam proživjela još prije dolaska u Australiju: otac, član Vlade NDH, godine 1945. prolazi stradanje Bleiburga, a ja tada polazim u školu i odmah shvaćam što znači biti obilježen, manje vrijedan, ne drugorazredni već trećerazredni čovjek. Sjedila sam uvijek u posljednjoj klupi i uvijek sam morala znati više od svih drugih da bih dobila neku dobru ocjenu. Maturirala sam u Šestoj ženskoj u Zagrebu, gdje sam rođena. Majka mi je rano umrla. Zahvaljujući ujaku, monsinjoru Borošaku, poznatom svećeniku što je cijeli život posvetio izbjeglicama, dolazim na studij u Rim. Studiram jezike, a zatim – Australija.

Odmah se počinjem baviti političkim radom da bih godine 1972. postala članicom Hrvatskoga narodnog vijeća, političkog tijela koje je okupilo sve hrvatske iseljeničke organizacije i pojedince s namjerom potpore stvaranja nezavisne, samostalne i suverene države Hrvatske. Tako je tekao moj život, godinama, uz supruga koji je također bio član Vijeća, uz djecu, uz naše lobiranje za Hrvatsku. Pisali smo peticije, pisma, borili se za priznanje Hrvatske. Postala sam i sabornik Hrvatskoga narodnoga vijeća…

Godine 1989. dolazi u Australiju gospodin Vladimir Šeks. Ono što je nama govorio moglo ga je tada stajati života – Jugoslavija je još bila vrlo živa. Stvarao je i ogranke Hrvatske demokratske zajednice. Svi su se učlanjivali, ulazili u HDZ, ali moj suprug i ja – nismo mogli. Nije bilo zgodno ni pametno da politički djelatnici već tada ulaze u domovinsku stranku. Iako sam to razumjela, to je za mene bila velika bol. Znala sam da će se jednom i to promijeniti – ući ću i ja u tu stranku.

Australka hrvatskih korijena osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Tokiju

Nicola McDermott osvojila je srebro u skoku u vis preskočivši 2,02 metra na Olimpijskim igrama u Tokiju, čime je postavila oceanijski rekord. Ova informacija za naše čitatelje možda i ne bi bila toliko zanimljiva da nije riječ o Australki hrvatskih korijena. Naime, Nicola svoje podrijetlo vuče s Blata na Korčuli… “Djevojačko ime moje mame je […]

Godine 1990. dolazim u Zagreb, još 29. svibnja, bez vize, zahvaljujući upornosti i pobjedi Hrvatske demokratske zajednice. U Zagrebu sam prvi put nakon punih 30 godina iseljeničkog života. Sjećate ii se koliko je tada došlo emigranata u Zagreb, u Hrvatsku – nakon 35, nakon 45 i više godina? To je, uvjerena sam, zasluga dr. Franje Tuđmana, svima nam je omogućio doći. Tada sam i djelatni član Hrvatske demokratske zajednice. Pročelnik sam za promidžbu, u odborima sam za prikupljanje pomoći…

Promijenio se način života ?

Promijenio se moj sadržaj života. Počela sam i tugovati za Hrvatskom. Kada smo suprug i ja počeli govoriti kako bismo se, možda, vratili kući – jer vratiti se kući znači doći u Hrvatsku – djeca su nam rekla: “Toliko ste godina živjeli za Hrvatsku pa idite malo i uživati u njoj!”

Uživate li u njoj, sada (1993., op. ur.) u Zagrebu?

Nakon tih više od 30 godina doista uživam u svojoj Hrvatskoj. Drugi dan po dolasku, na Trgu bana Josipa Jelačića, hodam i osjećam – ja sam tu cijelo vrijeme bila. To je gotovo nevjerojatno, nestvarno, koliko se dobro osjećam! A došla sam u Australiju s 25 godina i tamo sam više od pola života. Dala sam joj svoje najbolje godine, svoj stvaralački rad, svoje zamisli, svoj život. A danas, ovdje, osjećam se kao da nikad iz Hrvatske nisam ni odlazila.

U Hrvatskoj je novi život, ali Hrvatska plaća visoku cijenu slobode, cijenu nove Hrvatske. Vaš optimizam nije pokoleban ni dugim putovanjem u Zadar, pustolovinom što je trajala gotovo 20 sati?

Znam da je Hrvatska u nametnutom ratu. Mi to svi znamo u Australiji. Pomažemo joj koliko god možemo, a ovom bih prilikom još nešto rekla: Mi pomažemo doista puno, novčano, humanitarno, ali još nitko od nas nije zbog toga prodao kuću, stan, odrekao se nečega. Znači, mi još uvijek dajemo višak. A vi ovdje – vi ste ovdje sve dali za Hrvatsku. Mnogima je ostao samo život i ništa drugo. Znači, naš posao u Australiji za pomoć Hrvatskoj nije još završio. Još puno treba učiniti. Još puno treba dati.

Tko je Hrvat iz Canberre koji je poslao 5 tisuća dolara za istraživanje hrvatske povijesti i tisuću dolara kao pomoć Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi? U Australiji je utemeljio ‘veleposlanstvo’ kada Hrvati još nisu imali državu, a njegova obitelj broji čak 134 člana!

Ivan Slobodan Grbavac iz Canberre, potaknut primjerom Marka Franovića, poslao je pet tisuća dolara za istraživanje prave hrvatske povijesti, a šalje i tisuću dolara kao pomoć Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te još dvije tisuće dolara na račun karitativnih i socijalnih australskih ustanova, javlja Domovina. Ivan Grbavac rođen je 1934. godine u Grabu, u Hercegovini. U Australiji […]

Eto, bila sam u Zadru na Dugom otoku, odakle je moj suprug rodom. Krenula sam u 6 sati ujutro iz Zagreba, u Zadar stigli u 22.30 sati navečer. Put traje, autobus, svi smo umorni, živčani, razdražljivi, samo što se ne svađamo. U jednom trenutku stojim vani, ispred autobusa i trajekta koji nas treba prebaciti na Pag. Gledam: UNPA odlazi, a Hrvatska vojska ide… Gledaš tu mladost… Sebe same sam se postidjela – meni je teško tamo stajati, a tko zna, netko se od tih mladića neće, možda, svojoj kući vratiti. A mi smo u tom autobusu stajali i prigovarali – pa nemamo kavu, pa gdje je pivo, pa bole me noge… I ja sam tako mislila. A onda stid. Stid s razlogom. Nije mi više bilo teško čekati, iako sam bila uvjerena kako me nitko više neće moći čekati u Zadru. Pa tko bi me tako dugo čekao?

Čekali su vas?

Čekali su me!

Klara Kovačić, 1993.

Hodočašće vjernika Hrvatske katoličke misije Würzburg

Vjernici Hrvatske katoličke misije Würzburg hodočastili su u subotu 23. listopada u svetište Majke Božje u Schönau pokraj Gemünde am Main, javlja IKA. Vjernike i župnika misije fra Ivana Penavu u drevnoj cistercitskoj, a sada franjevačkoj crkvi, dočekao je domaćin fra Paul Maria Klug, član franjevačkog samostana. Kroz polusatni obilazak samostana hodočasnici su se upoznali […]

Zapalivši svijeće podno murala posvećenog hrvatskim vojnicima iz Tridesetogodišnjeg rata u ulici Kroatengasse, vjernici su izmolili krunicu Blažene Djevice Marije, nakon čega je župnik Hrvatske katoličke misije Würzburg fra Ivan Penava izmolio odrješenje za sve žrtve Domovinskog rata i poginule branitelje.

Vjernici su se okupili u kapelici Emaus gdje su proslavili svetu misu, a zatim su u prostorijama misije obišli prigodnu izložbu s hrvatskim suvenirima, među kojima se našla i Vukovarska golubica, kao i nekoliko knjiga o stradanju Vukovara i drugih mjesta u Domovinskom ratu.

Ulica Kroatengasse u Würzburgu dobila je ime po hrvatskim carskim vojnicima koji su se na tome mjestu utaborili za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Tada su naši sunarodnjaci branili ovaj grad od švedskih osvajača. Ti hrabri branitelji Würzburga ostali su na tome mjestu živjeti u malim kućama te se taj kraj prozvao Hrvatsko seoce (Kroatendörfchen), a danas je dio Würzburga pod nazivom Hrvatska aleja. Od 1634. Hrvati su dobili pravo na slobodan život u tom gradu.

Emotivan oproštaj od zajednice s kojom je proveo 31 godinu

Nakon 31 godine službe misionara u Hrvatskoj katoličkoj misiji Würzburg u Njemačkoj, franjevac konventualac fra Paško Mandurić imao je oproštajno misno slavlje u misijskoj filijali u Bad Mergentheimu, javlja IKA. Proslava je počela u nedjelju 29. kolovoza u svetištu Marienkirche. Napravivši znak križa, fra Paško je s nekoliko uvodnih misli uveo vjernike u slavlje te […]

Na početku ulice na jednoj kući stoji mural u čast ovim hrabrim braniteljima koji prikazuje tri hrvatska konjanika na gradskim vratima Würzburga. Lijep je to spomenik našim precima i dostojno mjesto da se ovdje oda počast i svim poginulim braniteljima i žrtvama u Domovinskom ratu, piše IKA.

Hrvatski milijunaš iz Australije: Tko bi branio Lijepu Našu u mogućem novom ratu? Ako se ovo ne promijeni, budućnost nam nije sigurna!

Hrvatski se mediji, ali nažalost i veliki dio naroda, žalosno zavaravaju kada misle da su ratovi za Hrvatsku završili 1995. Mi stariji sjećamo se niza godina u kojima je pokojni Slobodan Milošević urlikao i zapomagao “Svi Srbi u jednoj državi”. Neki su se intelektualci i u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Srbiji tome smijali […]

Buco je bio tih, snažan, odan i suosjećajan sin, brat, stric i prijatelj. Izvanredan igrač više sportova, izborio se za status nogometnog reprezentativca savezne države Wisconsin te stekao stipendiju prve divizije Sveučilišta Wisconsin – Green Bay, u to vrijeme rangiranog među prvih 20 školskih nogometnih ekipa u državi.

Odrastao je na nogometnim terenima lokalnog Hrvatskog parka, igrajući u omladinskom i reprezentativnom timu “Hrvatskih orlova”, nogometnog kluba osnovanog 1922.

Posjetio je Zagreb sa 16 godina kako bi se natjecao za mjesto u Nogometnom klubu Dinamo. Izabran je da sudjeluje i igra u Dinamovu razvojnom programu. U to vrijeme, krajem osamdesetih, Hrvatska je bila još pod komunizmom. Čeznući za roditeljskim domom odlučio je da se, umjesto upisa u školu u Zagrebu ili nastavka profesionalne karijere, vrati u američku školu u Greendaleu.

Bio je čarobnjak s loptom i uživao je igrati u ekipi i na terenima Hrvatskog parka na kojima je igrao i njegov otac. Nogomet mu je bio užitak, ali glazba je bila njegova strast, osobito hrvatska tradicijska glazba. Bio je talentiran svirač više glazbala, prije svega kao član Američko-hrvatskog tamburaškog orkestra “Srebrene žice”.

Odlučio je privremeno prekinuti školovanje 1992. godine, budući da mu je roditeljska i obiteljska domovina Hrvatska bila napadnuta pa se uključio kao dragovoljac u obrambeni Domovinski rat! Unatoč prosvjedima obitelji, Buco je krenuo put Hrvatske te se dobrovoljno prijavio u Hrvatske oružane snage.

Prije svoje hrabre službe u 160. osječkoj brigadi Hrvatskih oružanih snaga, služio je kao dragovoljac u Mostaru. U Zagrebu se posebno istaknuo kao vrstan prevoditelj za medije, radeći u Uredu za inozemne novinare i to vodeći strane novinare do prvih linija ratne fronte kao tumač ne bi li imali priliku iz prve ruke vidjeti razaranja koja je prouzročila agresorska strana u ratnim napadima na Republiku Hrvatsku.

Boris, kao i brojni mladi poligloti iz hrvatskog iseljeništva, njegovi sunarodnjaci iz SAD-a, Kanade, Europe i Australije, otišli su devedesetih u domovinu svojih očeva i majki dobrovoljno, motivirani svojom ljubavlju za Hrvatsku i slobodu. Neki su ostali životni prijatelji.

Po povratku iz Domovinskog rata Buco je završio školovanje na Sveučilištu Wisconsin – Green Bay te se pridružio poslovnom svijetu u sektoru financijskih usluga, živeći i radeći u Chicagu i Austinu. Kasnije se preselio u Milwaukee, gdje je radio u tvrtki Ellie Mae.

Plenković u Janjevu: Želimo da Hrvati ovdje opstanu i imaju dostojne uvjete za život

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković tijekom jučerašnjeg boravka na Kosovu posjetio je Janjevo, gdje se susreo s predstavnicima hrvatske manjine. Obišao je i crkvu sv. Nikole u društvu župnika don Mateja Palića te Sebastijana Čolakića, predsjednika Udruge sv. Nikole Janjevo. Premijer je iskazao veliko zadovoljstvo što je u Janjevu te poručio kako je posebno […]

Posljednja četiri mjeseca života proveo je većinom u Hrvatskoj, konkretno u Cista Provi, rodnom mjestu njegove majke u kući koju je izgradio njegov djed.

Slavna američka skakačica u vodu podrijetlom je bila Hrvatica. Trener je uporno htio da promijeni hrvatsko prezime, vjerujući da će zbog toga ‘daleko dogurati’

Hrvati u domovini i u svijetu dosezali su i dosežu među najbolje u sportu. Više su puta zapisani pod imenima drugih država i političkih tvorevina, ali su ipak Hrvati, a njihovi rezultati idu na čast našem narodu! Tako je jedna od najuspješnijih u Americi i u svijetu u skakanju u vodu s 3-metarske daske i […]

Jedan od takvih bio je i dr. Jerry Blaskovich koji je 8. listopada 2012. preminuo u Kaliforniji. Ovo pišem da vas upoznam s ovim dobrim čovjekom, Hrvatom i Amerikancem, i njemu na spomen.

Blašković je rođen 20. travnja 1934. u Chicagu od roditelja Mate i Domine Blašković koji su s otoka Hvara krenuli u svijet za sigurnijim životom. Još kao dijete Jerry se s roditeljima preselio u San Pedro u Kaliforniji. Odmah po završetku srednje škole otišao je kao dragovoljac u američku mornaricu, bio u Korejskom ratu i potom ostao u vojsci do 1959. Kako je bio u sanitetu, nakon vojne službe odlučio je studirati medicinu, pošao na Medicinski fakultet u Zagrebu, diplomirao 1966., stažirao u Chicagu, potom se vratio u San Pedro i s obitelji u tom gradu radio i proveo ostatak života. Bio je specijalist za kožne bolesti, izvanredni profesor na University of Southern Californija (USC) i jedan od vodećih članova vodstva udruge američkih dermatologa. Osim toga, magistrirao je povijest umjetnosti, s fokusom na islamsku arhitekturu i umjetnost.

Samo jedna riječ objašnjava zašto je Hrvat Michael Bilandić postao gradonačelnik Chicaga

Moć i slava! To su vam neodoljive napasti, barem većini ljudi! Ali ima i onih kojima ne zavladaju takve strasti ni kada postignu velik ugled i moć. Jedan od njih je zasigurno bio Michael (Mike) Bilandić, nekadašnji gradonačelnik američkog velegrada Chicaga. Mike je rođen 1923. u Chicagu od hrvatskih roditelja, doseljenika u Ameriku, početkom prošlog […]

Za vrijeme studija u Zagrebu Jerry je upoznao i potom oženio svoju životnu družicu Katicu, rođenu Bračanku, s njom proživio sretnih 46 godina i imao troje djece, jednog sina i dvije kćerke. Bio je čovjek vjere i obitelji, a da bi pomogao i s drugima živjeti taj uzvišeni poziv, utemeljio je i uspješno vodio u mjesnoj župi Marija Zvijezda Hrvatski katolički obiteljski ceh.

Blaskovich je bio uključen u američke i hrvatske djelatnosti u tom dijelu Kalifornije. Zdušno je skočio u pomoć svom hrvatskom narodu i svojoj drugoj domovini Hrvatskoj u najtežim trenutcima, kada su na nju udarili Srbi svim raspoloživim sredstvima. Bio je dio ekipe liječnika forenzičara koji su došli u Voćin, u kojem su u prosincu 1991. četnici masakrirali 45 Hrvata, pretežno starijih. Po povratku u Ameriku, Jerry je bio neumoran glas tadašnjih hrvatskih vapaja za istinom i pomoći za njezino osamostaljenje.

Tumačio je želje Hrvata i ispravljao iskrivljenu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima. Poslije su njegovi članci i predavanja objavljeni na engleskom i hrvatskom u dvije knjige, Anatomija prijevare i Hrvatska bez cenzure. Nažalost, nisam zamijetio da su hrvatski mediji barem registrirali njegovu smrt i rekli hvala, ne zbog njega, nego zbog Hrvatske koju je volio.

Dok su drugi odlazili i odlaze iz Hrvatske zbog boljeg života, ovog čovjeka povukla je – znatiželja. Danas njegovo ime nosi nekoliko ustanova i ulica, a bio je i poglavica Indijanaca

Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i […]

U mladim danima Jerry je kao domoljub pošao u američku mornaricu, zatim se, uz liječničku profesiju, posvetio svojoj obitelji i široj hrvatskoj zajednici, a u zrelim godinama pohrlio je u pomoć svojoj drugoj domovini, koju je nakon rata često posjećivao, u njoj boravio i volio kao i onu u kojoj je rođen.
Dr. Jerry Blaskovich može biti uzor i dokaz da se može biti uspješan u svom zvanju, dobar čovjek, vjernik, otac, domoljub, čovjekoljub, Amerikanac, Hrvat… samo ako je naša ljubav iskrena i nesebična.

Na napuštenom groblju u Južnoj Africi pronašao imena dvojice Hrvata iz 1884. Istraživanje je otkrilo brojne zanimljivosti

Istraživač Zvonimir Navala, koji je četvrt stoljeća radio u Johannesburgu, nedavno je objavio opsežnu knjigu Croats in the Anglo-Boer War, South Africa 1899-1902. U razgovoru s istraživačem, koji sa suprugom i sinom živi u Kaliforniji, doznajemo niz zanimljivosti vezanih za hrvatsku zajednicu u tom dijelu svijeta, uključujući sudbine našijenca. “Južnoafrička Republika, država na krajnjem jugu […]

Michael Palaich, američki Hrvat trećeg naraštaja, borio se za samostalnu i slobodnu hrvatsku državu…

Prenosimo posljednje poglavlje iz njegove knjige

Život i dalje provodim u dvjema kulturama. Moja supruga Sandra i ja smo blagoslovljeni jer možemo živjeti u dvjema kulturama koje volimo, američkoj i hrvatskoj. Luksuz je to koji moj djed i baka nisu imali, kada su emigrirali u Ameriku prije više od sto godina. Intenzivno razmišljam o njima, dok promatram Jadransko more i zamišljam što bi rekli o povratku svoga unuka u domovinu, koju su oni napustili prije toliko mnogo godina i u koju se nikada nisu vratili.

Iznenađujuće je što mi zapisivanje sjećanja nije pomoglo u potpunosti odgovoriti na pitanje na koje sam želio odgovoriti, kada sam počeo pisati ovu knjigu: “Što me potaknulo da se uključim u pokret za slobodu Hrvatske?”. Točno je da sam postao fanatik, pa možda čak i ekstremist po pitanju hrvatske suverenosti. Kada sve detaljno razmotrim, ljubav moje bake zapravo mi je to usadila vrlo rano u djetinjstvu. Siguran sam da moja ljubav za Hrvatsku ne bi poprimila takve razmjere da nije bilo iznimne ljubavi koju mi je baka pružala. Ljubav prema njoj ne može se odvojiti od moje ljubavi prema domovini. Želja da bakina domovina konačno postane slobodna cijelo je vrijeme bila moja osnovna pokretačka snaga.

Prije samo nekoliko godina moja supruga Sandra i ja sjedili smo u dvorištu njezine obiteljske kuće i s divljenjem promatrali kristalno plavo Jadransko more na dalmatinskoj obali. S nama su za stolom bili Pero Ivčec, s kojim sam prijatelj već 40 godina, i dvoje od njegovih petero djece, Franjo i Nikola.

Pero i ja se vidimo samo jednom godišnje, kada smo obojica u Hrvatskoj preko ljeta. No, uvijek dođemo na istu temu: “Možeš li vjerovati da zajedno sjedimo u Hrvatskoj, nakon što smo se toliko godina zalagali za njenu slobodu?”. To zaista može zvučati čudno nekom 20-godišnjaku. Naravno da je Hrvatska slobodna, uzvratili bi oni. Jer oni zapravo za ništa drugo niti ne znaju. Mi se, pak, predobro sjećamo kako su nam se godinama rugali i ismijavali nas jer smo istinski vjerovali da san o hrvatskoj državi jednoga dana može biti ostvaren. Smatrali su da se borimo protiv vjetrenjača poput don Quijota i da “sanjamo neostvariv san”. Nazivali su nas različitim imenima svih tih godina, budalama i naivcima, fanaticima i luđacima, pa čak i ekstremistima. Govorili su: “Hrvatska nikada neće biti slobodna. Jugoslavija je prejaka”. Otac Sandrinog šogora čak ju je upozorio da se ne druži i ne izlazi sa mnom. “Drži se podalje od tih Hrvata koji žive u emigraciji, svi su oni ekstremisti!” Prisjećajući se svih tih proteklih godina, možda i jesmo bili malo ludi što smo vjerovali u taj san. Šanse da Hrvatska ikada pobijedi u ratu protiv JNA bile su poput poslovične borbe između Davida i Golijata.

Te večeri mi je Perin sin Franjo postavio jednostavno, ali duboko pitanje, dok smo sjedili promatrajući more: “Biste li to ponovno učinili?”. Bilo je to pitanje koje sam sebi nikada nisam postavio. Bez da dobro razmislim, odgovorio sam nakon samo nekoliko sekundi: “Ne!”

Promatrajući samo iz vlastite perspektive, odmah sam se prisjetio načina na koje se moje sudjelovanje negativno odrazilo na mene osobno: različite istrage protiv mene, stres zbog podignute savezne optužnice i financijski teret koji sam morao podnijeti zbog svega toga. Uglavnom sam razmišljao o tome kako je vrijeme koje sam proveo u pokretu za slobodu Hrvatske utjecalo na moju obitelj. Naivno sam vjerovao da mogu biti odvojen od obitelji, ponekad i mjesecima, i da moja odsutnost neće utjecati na živote moje male djece, Monice i Nicholasa. Bio sam u krivu. Moja je obitelj također platila cijenu mog sudjelovanja u pokretu za slobodu Hrvatske svih tih godina.

Primijetio sam da je moj negativan odgovor zasmetao Peri, prije nego je on uspio išta reći. I sada je, kao i obično, stvari promatrao iz političke perspektive. “Razmišljaj o svim ljudima koji su spašeni i koji sada žive u slobodnoj Hrvatskoj”, rekao je Pero. “Zar bi se svega toga odrekao?” Previše smo toga zajedno prošli, pa se moj odgovor odnosio i na njega. Hrvatska suverenost je tema o kojoj Pero i dalje ima čvrst i gorljiv stav.

Hrvatska zasigurno ima svojih problema, no nije više okupirana zemlja kojom se upravlja iz stranog glavnog grada, kao što je to stoljećima bio slučaj. Hrvatska vojna vozila koje građani i turisti mogu povremeno vidjeti na nagrađivanim autocestama pripadaju snažnoj i vitalnoj hrvatskoj vojsci koja je sada članica NATO-a, što je potpuno različito od hrvatskih dragovoljaca u tenisicama 1991. godine.

Priča o postojanju i stvaralaštvu jednog naroda

Zagrebačka izdavačka kuća Ibis grafika nedavno je tiskala knjigu Vladimira P. Gossa “Početci hrvatske umjetnosti”, čija je građa raspoređena na 488 stranica. Najbitnije dijelove knjige na engleskome jeziku možete pročitati na ovome linku… Autor je hrvatsko-američki znanstvenik, pisac i novinar, Professor emeritus povijesti umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a tijekom karijere predavao je na University of […]

Danas neki hrvatski političari svoje osobne interese stavljaju iznad interesa građana jer se odlučuju za korupciju umjesto domoljublja, no barem su hrvatski političari, a ne ugnjetavački okupatori koji predstavljaju strane režime, kao što je to bio slučaj u prošlosti. Istina je da su porezi izrazito visoki, no barem se plaćaju hrvatskim kunama, a ne talijanskom, njemačkom, austrijskom, mađarskom, turskom, jugoslavenskom ili srpskom valutom. Na pamet mi pada poznati citat Mohandasa Gandhija: “Ne postoji narod na kugli zemaljskoj kojem nije vlastita loša vlada draža od dobre strane vlade”.

Puno prije nastanka hrvatske države, mi koji smo bili uključeni u pokret za slobodu Hrvatske znali smo da će trebati proći nekoliko generacija prije nego hrvatski narod napusti način razmišljanja naroda koji je stoljećima bio pod tuđinskom vlašću. Bilo je razumljivo da su Hrvati nepovjerljivi prema stranim okupatorima. No postoji i određena doza ciničnog nepovjerenja prema vlastitoj vladi. Hrvatski političari koji vlastite interese i stranke stavljaju iznad ljubavi prema narodu nisu do sada nimalo pridonijeli tome da Hrvati prevladaju tu ciničnu sklonost.

Još je nešto potrebno uzeti u obzir prilikom razmišljanja o Franjinom pitanju. Postoji mali dio Hrvata koji pokazuje sklonost izražavanju nostalgije za “dobrim starim vremenima” komunizma. Riječ koja se u hrvatskom jeziku koristi za opisivanje te zapanjujuće sklonosti prema prošlosti je jugonostalgija. Nakon gotovo trideset godina i uz veliko protivljenje, grad Zagreb je tek nedavno odlučio ukloniti Titovo ime s jednog od glavnih trgova u središtu glavnoga grada. Grad Rovinj, i tko zna koliko još drugih gradova, i dalje odaje počast Titu tako da gradski trg nosi ime preminulog tiranina. Bio sam dodatno šokiran, kada sam sliku bivšeg diktatora vidio na zidu privatnog doma koji sam posjetio prije samo dvije godine. To je mnogima od nas potpuno nerazumljivo. Kako čovjeku koji je odgovoran za ubojstva tolikih hrvatskih muškaraca, žena i djece može i dalje odavati počast itko tko pripada tom istom narodu, koji su Tito i njegovi sljedbenici toliko dugo žrtvovali i ugnjetavali? Pitam se je li moguće da je jugonostalgija zapravo neka vrsta štokholmskog sindroma. Prema enciklopediji Encyclopedia Britannica, “štokholmski sindrom je psihološka reakcija u kojoj se zatočenik počinje poistovjećivati s agresorima te njihovim namjerama i zahtjevima”.

Ono što dodatno komplicira stvari je što je ta mala skupina Hrvata koja pokazuju politički oblik štokholmskog sindroma svjesna činjenice da više nije prihvatljivo da se nazivaju komunistima. Sada im je draži obmanjujući naziv “antifašisti”, dok sustavno pokušavaju uništiti kohezivne elemente društva koji stoljećima povezuju Hrvate. Poput njihovih očeva koji su se u prošlosti klanjali Titovim slikama, ti saboteri domoljubne Hrvate nazivaju fašistima. Bila je to omiljena i učinkovita taktika koju su u prošlosti koristili njihovi očevi i djedovi. Novi komunisti tu su taktiku pronašli na tavanima svojih baka, otresli prašinu i dali joj novu svrhu u obliku propagandnog alata protiv svih onih kojima je hrvatski narod draži od internacionalizma.

To nas dovodi do dodatne teme o kojoj ne postoji suglasje i koju također treba uzeti u obzir prilikom odgovaranja na pitanje: “Biste li to ponovno učinili?” Pritom mislim na kontroverznu temu ulaska Hrvatske u Europsku uniju i to manje od 20 godina nakon pobjede u krvavom ratu za neovisnost u kojem su tisuće Hrvata izgubili živote i u kojem su mnogi od preživjelih bili izloženi neizrecivim patnjama. Prema hrvatskom Ustavu bilo je nužno provesti referendum o ulasku u Europsku uniju jer članstvo u EU ograničava hrvatski suverenitet. Hrvatska je postala članica EU-a 1. srpnja 2013. godine. Ubrzo nakon potpisivanja ugovora, nekolicina političara u Bruxellesu već je započela primjenjivati nova pravila na različite hrvatske industrijske grane, primjerice brodogradilišta, proizvodnju sira, vina i mesa, ribarstvo, poljoprivredu, ovčarstvo itd.

Dok ovo pišem, još uvijek razmišljam o pitanju, “je li bilo vrijedno toga?”. Volio bih da mogu odgovoriti s odlučnim “da!”

No, iako je Hrvatska ostvarila nevjerojatno mnogo, našu radost umanjuju problemi s kojima se država suočava. Istina je da još uvijek nije u potpunosti jasno kako će se Hrvatska dalje razvijati i kojim će putem krenuti. Hoće li uspjeti zadržati svoju samostalnost? Hoće li uspjeti iskorijeniti političku korupciju? Hoće li imati volje obraniti se od budućih neprijatelja, stranih i domaćih? Hoće li Hrvati nastaviti prodavati svoje tvornice i nekretnine drugim zemljama sve dok njihova djeca ne postanu kmetovi u zemlji koju su njihovi preci nekada posjedovali i za koju su umirali? Hoće li se mladi u Hrvatskoj i dalje odlučivati za slabo plaćene poslove izvan Hrvatske, zadovoljavajući tako potrebe drugih članica EU-a? I na kraju ono najvažnije, hoće li Hrvatska nastaviti štovati Boga, kao što su to njeni katolički preci činili stoljećima, ili će krenuti putem sekularizma poput mnogih susjednih zapadnoeuropskih zemalja?

Hoće li Hrvati uspjeti sačuvati svoju republiku? Na kraju svakog razgovora ili intervjua koji sam vodio s preživjelima iz Bleiburga ili marševa smrti za vrijeme snimanja dokumentarca Blajburška tragedija pitao sam preživjele imaju li kakav savjet za buduće generacije koje će se možda roditi u neovisnoj Hrvatskoj, državi koja u vrijeme vođenja intervjua nije postojala. Njihovi odgovori uglavnom se mogu sažeti na sljedeći način: “Generacijama Hrvata koje će odrasti u neovisnoj Hrvatskoj želimo da nikada ne iskuse gubitak domovine. Jednom kada se izgubi država, vrlo ju je teško dobiti natrag. Nemojte nikada odustati! Nemojte se nikada predati, kao što smo mi to učinili!”.

Je li Dayton donio Bosni i Hercegovini početak bolje budućnosti ili početak kraja?

Nakon četiri godine stravičnog krvoprolića, izazvanog agresijom Srbije, zajedno s lokalnom srpskom pobunom u Hrvatskoj i BiH, 21. studenoga 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, potpisan je mirovni sporazum i puške su utihnule. Povodom desete godišnjice Sporazuma, u članku objavljenom u Hrvatskoj reviji, (godina 2005., br. 4, str. 49-53) istaknuo sam: “Daytonski sporazum, […]

Iako mladi u Hrvatskoj možda nikada nisu čuli te riječi poticaja i ohrabrenja izravno od onih koji su preživjeti marševe smrti i koje sam intervjuirao, poruka zasigurno nije izgubljena za većinu hrvatske mladeži koja masovno posjećuje koncerte popularnog hrvatskog pjevača i bivšeg branitelja Marka Perkovića Thompsona. Njegove prekrasne pjesme sadrže takve poruke i prenose ih na nove naraštaje koje svesrdno prihvaćaju takve poruke i njegove pjesme. U zemlji sa samo 4,5 milijuna stanovnika za njegove se koncerte oduševljenim obožavateljima proda i do 60 tisuća karata. Na nezadovoljstvo onih koji ga tako žestoko pokušavaju diskreditirati, on i dalje strastveno potiče ljubav prema Hrvatskoj, njezinoj kulturi, njezinom narodu i katoličkoj vjeri.
Gorljivo se nadam da će poruke ljubavi prema domovini pronaći mjesta u srcima tih naraštaja i da truli ostatci propalih ideologija nikada više neće gušiti sjeme slobode posijano i zaliveno hrvatskom krvlju.

Iz knjige “Za Hrvatsku moje bake”, dio iz poglavlja 15