Veliki intervju s ravnateljem Hrvatskog etničkog instituta: Evo zašto smo oaza našeg identiteta u dijaspori

Portal Dijaspora.hr nedavno je proslavio svoj četvrti rođendan. No, izdavačka djelatnost hrvatskih franjevaca na sjevernoameričkom kontinentu traje puno duže, gotovo osam desetljeća. Franjevci su u Chicagu izdavali tjednik Danicu, mjesečnik Hrvatski glasnik i godišnjak Hrvatski kalendar. Kada je došla slobodna Hrvatska, misija u dijaspori je završena. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća tiskara je ugašena. Tijekom […]

Spomenik žrtvama komunizma oblikovao je Raffov tim za dizajn, uprizorujući memoriju kao dinamičan dnevni kalendar koji je osmišljen kako bi privukao posjetitelje, sjećajući se trenutaka patnje i nepravde, ali i kao mjesto utjehe te zahvalnosti. Više od četiri tisuće brončanih šipki raspoređeno je duž 365 vitkih stupova, od kojih svaki zrcali po jedinstvenome kutu sunce, svakog sata i svakog dana tijekom cijele godine. Spomenik je podijeljen u sredini na zimskom solsticiju, najtamnijem danu godine, pozivajući posjetitelje da prođu kroz metaforičko putovanje iliti “Luk sjećanja” oblikovan kao katarzični put središnjeg dijela spomeničkog kompleksa, to jest kao imaginarni put od tame i ugnjetavanja do svjetla i slobode!

Unatoč snijegu i hladnoći, svečanoj ceremoniji je 12. prosinca 2024. prisustvovalo više od stotinu uglednih ličnosti, među kojima su bili vladini dužnosnici, predstavnici diplomatskog zbora akreditirani u Kanadi s raznih meridijana te zastupnici lokalnih vlasti, predvođeni glavnim aktivistima iz organizacije Tribute to Liberty kao i dizajnerskim timom spomeničkog kompleksa iz Paul Raff Studia te predstavnicima pogođenih zajednica.

BBC producirao krim-podcast o pokušaju atentata na Nikolu Štedula

Odlične vijesti dolaze iz televizijske industrije. BBC je naime producirao kriminalistički podcast (6 x 15-minutnih epizoda) o pokušaju atentata na Nikolu Štedula u Škotskoj 1988. godine. U ovoj seriji nema gluposti o “svim stranama”. Tu se jugoslavenska aktivnost otvoreno naziva “državnim terorizmom”. Ovo je kriminalistički podcast i tako je uokviren. Mnogo je detalja koji dosad […]

Podizanje „Spomenika žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta“, čiju je izgradnju inicirala neprofitna i humanitarna kanadska udruga Tribute to Liberty (2019.), simbolizira čin dubokog pijeteta mnogobrojnim stradalnicima i progonjenim mučenicima komunističkih režima, među kojima su i žrtve hrvatske nacionalnosti. Važnost podizanja takvoga spomenika u glavnome gradu sjeverno-američke države koja je nesebično pružila utočište izbjeglicama koji su u strahu za goli život bježali od tiranskih režima matičnih im zemalja – jasno pokazuje podatak o približno osam milijuna živućih državljana Kanade koji su potomci upravo tih žrtava komunizma, smatraju u kanadskoj Vladi koja je sufinancirala polovicu iznosa izgradnje ovog spomeničkog kompleksa.

Odolijevajući brojnim izazovima s kojima se ovaj memorijalni projekt susreo, bilo je dirljivo osjetiti sinergiju u zajedničkim naporima među pogođenim zajednicama s višedesetljetnom kanadskom adresom, čiji su predstavnici utemeljili Upravni odbor Tribute to Liberty (TTL), koji je predvodio ovaj jedinstveni pothvat na sjeverno-američkome kontinentu. Članovi odbora za izgradnju spomenika su Teresa Berezowski (poljska zajednica), Christina Dang (vijetnamska zajednica), Ivan Grbešić (hrvatska zajednica), Paul Grod (ukrajinski zajednica), Marcus Kolga (estonska zajednica), Byon Gil Suh zvani Ron Suh (korejska zajednica) i Robert Tmej (češka zajednica). Blagajnica je bila Alide Forstmanis iz latvijske zajednice, dok je predsjednik Upravnog odbora TTL-a Ludwik Klimkowski iz poljske zajednice.

Hrvatska zajednica u Kanadi snažno je podržala i financijski poduprla izgradnju spomenika te je u tu svrhu donirala više od 55 tisuća kanadskih dolara. Na temelju sporazuma sklopljenog između Vlade Republike Hrvatske i Kanadsko-hrvatske gospodarske komore, Vlada Republike Hrvatske donirala je 25 tisuća dolara za ovo spomen-obilježje, pa je slijedom te činjenice ime „Republika Hrvatska“ ugravirano na prednjoj strani spomen obilježja uz oznaku imena „Hrvatske župe i zajednica Kanade“, što svjedoči o obilatom prilogu naše hrvatske zajednice, kao i svim ostalim donatorima čiji su prilozi uključeni u ovaj memorijalni pothvat.

„Od srca zahvaljujemo svima koji su doprinijeli na bilo koji način i omogućili da ovo spomen obilježje postane stvarnost. Iako predstoji još mnogo posla kako bi se finalizirali svi umjetnički elementi spomenika, uključujući dovršetak procesa provjere od kanadskih institucija u vezi s imenima žrtava, čija bi se imena trebala pojaviti na ‘Zidu sjećanja’, drago nam je da su uklonjene zaštitne ograde koje okružuju spomenički kompleks i da posjetitelji iz najšire javnosti imaju slobodan pristup mjestu gdje se nalazi spomenik u ovom monumentalnom parku koji ga okružuje“, poručio je član organizacijskog odbora za izgradnju spomenika Ivan Grbešić, pravnik međunarodne reputacije i jedan od najentuzijastičnijih kanadskih Hrvata.

Izgradnju spomenika, uz Kanadu i Hrvatsku, sufinancirale su sljedeće države: Mađarska, Latvija, Estonija, Gruzija, Tajvan, Češka, Litva, Poljska i Rumunjska.

„Dok je inauguracija spomenika za mene osobno imala gorko-sladak okus, kao netko tko je kroz život bio izložen ovoj temi i stanovitoj trans-generacijskoj traumi, drago mi je što su moji roditelji među mnogim članovima naše hrvatske zajednice u Kanadi (od kojih su mnogi napustili Titovu komunističku Jugoslaviju), ali i ostali ljudi njihova naraštaja iz drugih pogođenih zajednica još živi i među nama, kako bi mogli uživati u konačnom otkrivanju spomenika, čak i ako je za većinu svečanost bila dostupna tek putem videoprijenosa radi hladnoće i njihove visoke životne dobi. Također mi je bilo posebno drago podijeliti ovo radosno iskustvo s veleposlanikom Republike Hrvatske u Kanadi gospodinom Vicom Skračićem“, izjavio je u završnici svečanosti u Ottawi Ivan Grbešić.

Spomenik nedvojbeno označava trajnu predanost slobodi, demokraciji, pravdi i ljudskim pravima koja se sustavno njeguju u multikulturnom demokratskom društvu Kanade. Uostalom, vjeruje se da će mlađima i budućim naraštajima biti poticajan u čovjekoljublju kako bi izbjegli mogućnosti da se povijest ponovi!

Riječju, mi ne smijemo zaboraviti da je polovica Europe živjela pod totalitarizmima (fašizmom, nacizmom i komunizmom). Tako je pod komunizmom bilo ukupno 20 država na četiri kontinenta, s gotovo dvije milijarde osoba od ondašnjih skoro pet milijardi ljudi na svijetu. Danas pod komunizmom živi još uvijek 1,5 milijarda ljudi u zemljama poput Kine ili pak Kube. Komunizam, prvi po osvajanju vlasti (1917.), posljednji je pao, a u Europi je trajao gotovo 70 godina. Za razliku od dvaju kasnijih totalitarizama, fašizma (1923.) i nacizma (1933.), koji su trajali 20, odnosno 12 godina, komunizam je ‘šaptom pao’ praktički svugdje, osim u ratom napadnutoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na području Kosova (odnosno na teritoriju bivše SFRJ).

Europa, organizirana i integrirana u trima zajednicama (političkoj, ekonomskoj i diplomatskoj) nije bitno pridonijela urušavanju komunizma. Čini se da je tom padu najviše pridonio nedovoljno poznati diplomatski forum Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i njegova agenda o ljudskim pravima i slobodi medija, koja je prisilila komunističke režime da budu obzirniji prema disidentima i protivnicima režima. Osnovana je 1973. godine i do 1994. djelovala je pod nazivom Konferencija za europsku sigurnost i suradnju (KESS).Tematika skupova KESS-a odnosno OESS-a obuhvaćala je, među ostalim, i temeljna ljudska prava, što naizgled nije trebalo zabrinjavati komunističke zemlje, ali se na koncu pokazalo i te kako razarajuće po njihove sustave.

Urušavanju komunizma najviše su pridonijeli sljedeći čimbenici: zamor i starenje pobornika komunizma, istrošenost ideja, karijerizam i korupcija elita, a nadasve ekonomska neefikasnost i nemogućnost natjecanja s razvijenim demokratskim tržišnim ekonomijama Zapada. Ovdje treba navesti i dva, od tih režima neočekivana fenomena „meke moći“: sindikalno i građansko organiziranje Poljaka u sindikatu Solidarnost (poljski: Solidarność) s jedne strane, te osobito moralni autoritet Svetoga oca pape Ivana Pavla II., čiji su pohodi imali moćnu energiju iskonske ljudske dobrote, kojima sam i sama kao novinarka svjedočila.

U tom je ozračju hrvatski disidentski lider, povjesničar i državnik dr. sc. Franjo Tuđman zagovarao istinu o stvarnom položaju hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji, nacionalnu pomirbu svih Hrvata i praštanje, uz vjeru u dobre rezultate na prvim višestranačkim demokratskim izborima na putu do slobode i neovisnosti Lijepe Naše, a u čemu je imao plebiscitarnu podršku raseljenog hrvatskog naroda. Nadalje, mirnom urušavanju režima u SSSR-u pridonijela je tradicionalno dobra obaviještenost KGB/GRU struktura o slabostima SSSR-a, ali i jedan osobni pečat, konkretno – miroljubivost sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova. Pad Berlinskoga zida i urušavanje komunizma iznenadilo je zapadne vlade te mnoge od njih to nije ni malo obradovalo, posebno ne francuske i britanske političke moćnike. Oni su sve učinili da stvar prođe što bezbolnije, ali i to da crne strane trećeg totalitarizma iliti komunizma i njihovi nositelji ostanu u sjeni zaborava.

Kako je nastala legendarna Nixonova izjava koja je u Zagrebu slomila Tita

Kada govore i pišu o utjecajnim prijateljima koji su pomogli u ostvarenju neovisne hrvatske države, Hrvati obično spominju papu Ivana Pavla II., Helmuta Kohla, Hans-Dietricha Genschera, Aloisa Mocka, a često zaboravljaju, ili pak nikako ne spominju, bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona. Nixon se početkom 1991. otvoreno založio za međunarodno priznanje Hrvatske i za ukidanje embarga […]

Jedan od svjetski najuglednijih pravnika hrvatskog podrijetla profesor emeritus s američkog Sveučilišta Yale Mirjan Damaška o tom razdoblju će zapisati: „Hrvatska tragedija, od 1945. do pada Berlinskog zida, završila je u potpunoj likvidaciji hrvatske građanske klase, dočim je 25 posto mlađih Hrvata u narednim godinama i desetljećima bio prisiljen iseliti se na Zapad (…). Dirati danas osinjak poratnih ‘demokratskih’ godina može donijeti teške posljedice ne samo pojedincu, nego i čitavom narodu. Na primjer, pisati danas o kolaboraciji znatnog broja recikliranih jugo-novinara s bivšim jugo-komunističkim sustavom, znači oskvrnuti metafiziku ‘ljudskih prava’.“ (M, Damaška, Domovina: sjećanja, Školska knjiga, Zagreb, 2019., str. 75,76, 142).

Razlog prisilnog iseljavanja iz “socijalističkoga raja”, kakav je bio i kod mnogih drugih hrvatskih emigranata, iznosi primjerice i spisateljica Nedjeljka Luetić Tijan: „Komunisti mi nisu oduzeli ni kuću ni zemljište ni tvornice ni dragulje, jer ništa od toga nisam posjedovala, ali su mom narodu i meni oteli nešto mnogo dragocjenije, a to je slobodan život u vlastitom zavičaju“. Nakon što su se logori za izbjeglice Fermo, Bagnoli i drugi diljem Italije počeli prazniti, Hrvati su u drugoj polovici 20. stoljeća odlazili u zemlje koje su im pružale utočišta poput Argentine, Venezuele, Čilea, Kanade ili pak Australije. Buenos Aires, Chicago, Toronto, Sydney i donekle Madrid postaju intelektualna i politička središta hrvatske emigracije.

Američki „Daily News je Tita počastio epitetima da je ubojica i balkanski koljač koji je pobio pola milijuna svojih sugrađana, uključujući stotine svećenika i časnih sestara. Taj je list ustvrdio da je Tito gangster krvavih ruku kojega mrzi 95 posto Jugoslavena“, podsjetio je Mate Meštrović, istaknuti predsjednik nadstranačkog disidentskog Hrvatskog narodnog vijeća osnovanog u Torontu (1974.) u svojoj knjizi „U vrtlogu hrvatske politike“ (Zagreb, Golden marketing, 2003, str. 124).

Bilo kako bilo, spomenici uvijek govore o istinoljubivoj viziji prošlosti, a kao takvi oni odražavaju bitne značajke društva koje ih je podiglo. Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, usvojena 2009., naglašava važnost njegovanja kulture sjećanja kao jedan od preduvjeta cjelovite pomirbe potrebne za miran društveni poredak današnje Europske unije. Slijedom te smjernice Europa se, pa tako i Hrvatska, spominje žrtava totalitarizama 20. stoljeća na spomendan 23. kolovoza, čije je puno ime „Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma“.

Prema procjenama analitičara svi su spomenuti totalitarizmi, i oni desni i oni lijevi, iza sebe ostavili strašne zločine od jugoistoka do sjeveroistoka Europske unije, a osobito na tlu zemalja kao što su: Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija i Litva. Za većinu glavnih gradova spomenutih država koje su patile pod komunizmom može se reći kako na istaknutim mjestima, uz spomenike žrtvama nacizma i fašizma, imaju i spomen obilježja zlostavljanima u vrijeme komunizma.

Ivan Grbešić: Nikada nećemo odustati od Hrvatske!

Vi ste rođeni u Kanadi? Vaši su roditelji iz domovine. Možete nam opisati njihov put… Rođen sam 1975. godine u Sudburyju, gradu u sjevernom Ontariju koji je poznat, među ostalim, po hokeju, snijegu i hladnoći. Odrastao sam u obitelji, inače aktivnoj članici naše hrvatske zajednice i katoličke župe sv. Marka. Moji su korijeni iz širokobriješkog […]

Zanimljivo, u samo dvije prijestolnice među 12 spomenutih ne postoji spomenik ili trg žrtvama komunizma i to u Ljubljani (Slovenija) i u Zagrebu (Hrvatska). Hrvatskome narodu prema tome ovaj kanadski slobodarski memorijalni čin osvjetljava obraz i otkriva izvorište nade na putu prema punoj istini i pravednijoj sutrašnjici kada će i u našem glavnom gradu Zagrebu biti podignut spomenik žrtvama komunizma.

Ministar Grlić Radman: Napori Hrvata koji su doselili u Kanadu bili su dio izgradnje ove zemlje

Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman susreo se u srijedu u Torontu s ministricom vanjskih poslova Kanade Mélanie Joly. Ministri su razgovarali o obilježavanju trideset godina uspostave diplomatskih odnosa Hrvatske i Kanade te su istaknuli kako su se odnosi dviju država razvili u pouzdano i snažno bilateralno i multilateralno partnerstvo, izgrađeno na zajedničkim […]

„Ova Komora ne samo da pridonosi političkom, gospodarskom, društvenom i kulturnom razvoju Kanade, već koristeći iskustva stečena u Kanadi značajno pridonosi i razvoju Hrvatske. Iskreno smo ponosni na postignuća hrvatsko-kanadske zajednice“, naglasio je ministar u razgovoru s predstavnicima Hrvatsko-kanadske gospodarske komore.

Također, teme razgovora bile su trenutačne geopolitičke promjene koje potiču Hrvatsku i Kanadu na zajednički rad pri rješavanju izazova i jačanja zajedničke obrane i sigurnosti, otpornosti energetskih sustava i sigurnih opskrbnih lanaca. Daljnji poticaj za istraživanje mogućnosti za gospodarsku suradnju nudi hrvatsko-kanadska trgovinska razmjena koja je zabilježila porast u 2022. godini.

FOTO I VIDEO: Ministar Grlić Radman uručio Živku Knezoviću hrvatsko državljanstvo

Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, jučer je u Chicagu posjetio Hrvatski etnički institut i Hrvatsku franjevačku kustodiju Svete obitelji. Tom prigodom ministar se sastao s fra Jozom Grbešom, kustosom hrvatskih franjevaca za Sjedinjene Američke Države i Kanadu, koji ga je upoznao sa stogodišnjom franjevačkom prisutnošću na sjevernoameričkom kontinentu i sa […]

Sugovornici su istaknuli uspješnu suradnju Hrvatske i Kanade u području turizma. Hrvatsku je u prošloj godini posjetilo više od sto tisuća kanadskih turista, a ponovno se uspostavljaju i izravne zrakoplovne linije…

„Uvjeren sam da će nam Hrvatsko-kanadska gospodarska komora i dalje pružati strateške savjete o tome kako ojačati naše odnose s Kanadom te će naše dvije države nastaviti ovaj partnerski i saveznički odnos“, zaključio je Grlić Radman.

Također, ministar Grlić Radman sastao se s predsjednikom Canadian Imperial Bank of Commerce Viktorom Dodigom, s kojim je razgovarao o mogućnostima unaprjeđenja hrvatsko-kanadske gospodarske suradnje, te mu zahvalio na doprinosu u jačanju veza Hrvatske i Kanade, kao i povezanosti hrvatskog iseljeništva s domovinom. Razmijenili su mišljenja o poticanju trgovinske razmjene i povećanja izravnih ulaganja kanadskih tvrtki u Hrvatsku.

Ministar Grlić Radman: Postoji veliki interes zajednice američkih Hrvata za povratak i doseljavanje

Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman susreo se u nedjelju s hrvatskom zajednicom u New Yorku. Ministar je po dolasku u New York, gdje će sljedeći tjedan sudjelovati na 77. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda, posjetio Hrvatsku katoličku misiju blaženog Ivana Merza te prisustvovao svetoj misi u crkvi Predragocjene krvi Kristove u njujorškoj […]

Ministar je posjetio i Hrvatsko franjevačko središte Kraljice mira u Norvalu koje desetljećima okuplja brojne hrvatske iseljenike te naglasio kako zajedništvo i hrvatski duh čine tu zajednicu mostom kulture Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva u Kanadi.

Vujeva: Je li današnja Ukrajina slika Hrvatske iz 1991. godine?

Nepravedno je to, ali neke zemlje se jednostavno nađu na takvom položaju da se preko njih prelamaju interesi velikih i moćnih. Trajno su to nesređena stanja u kojima latentni sukob konstantno buja ispod naizgled mirne svakidašnjice. Kao neugasli požar, koji se krije u prastarim panjevima, vatra sukoba i rata tinja i čeka trenutak kada će […]

“Srdačno vas pozdravljamo u želji da s vama podijelimo nade i težnje za ostvarenjem bolje budućnosti u Bosni i Hercegovini. Nalazimo se u vrlo zahtjevnom vremenu, ne samo zbog demografskog već i zbog političkog stanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Pratimo događanja na prostoru BiH, kao i rad Hrvatskog narodnog sabora u BiH, te želimo tako dati potporu ponajprije naporima HNS-a, a zatim i svima vama koji se možete uključiti u iznalaženju rješenja kako bi hrvatski narod ostao svoj na svome i kako bi ostvarili Ustavom zajamčena prava Hrvata na prostoru BiH.

Bez obzira na razlike i prošlost, na sukobe i političke suprotnosti, pozivamo predstavnike političkih stranaka u pregovorima kao i međunarodne predstavnike u BiH na iskreno promišljanje i stvarnu analizu stanja koja je zagarantirana Ustavom BiH, a tiču se legitimnog predstavljanja hrvatskog naroda u institucijama BiH.

Piše Berislav Vujeva: Je li Hrvatima hendikep što su najmalobrojniji u BiH?

Biti najmanji, najslabiji i najmalobrojniji posebno je iskustvo koje kroz svoj život svi mi u jednom trenutku doživimo. Svi smo se našli u položaju da vodimo naoko izgubljenu bitku, suočavamo se s nadmoćnim protivnikom ili izrazito nepovoljnim spletom okolnosti. Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od […]

Dajemo punu potporu u pregovorima hrvatskim predstavnicima u provođenju presuda Europskog Suda za ljudska prava u Strasbourgu i odluka Ustavnoga suda BiH, kao i ostvarenju pitanja legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Federacije BiH, načina biranja hrvatskih dužnosnika, te ostvarenja pune jednakopravnosti s ostala dva naroda u BiH.

Svjesni važnosti upravo sadašnjeg trenutka pregovora, te osjećaja i obaveze potpore nas stotine tisuće Hrvata iz iseljeništva smatramo kotačem koji vam želi poslati poruku kako niste sami i da ustrajete u pregovorima kako bi ostvarili Hrvatsko pitanje koje se tiče i nas Hrvata koji smo iselili ili imamo svoje korijene iz domovine Bosne i Hercegovine, ali koji nastavljamo pružati materijalnu i drugu potporu našim obiteljima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

U nadi da će se to dogoditi uskoro, srdačno vas pozdravljamo!”

Pročitajte što piše u apelu liderima svijeta o položaju Hrvata u BiH

Predsjedništvo Matice hrvatske na svojoj je elektroničkoj sjednici 10. veljače 2022. jednoglasno usvojilo apel liderima svijeta o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Apel je Matica hrvatska uputila američkom predsjedniku Joeu Bidenu, predsjedniku Francuske Republike Emmanuelu Macronu, ujedno zemlje predsjedateljice EU, zatim kancelaru Savezne Republike Njemačke Olafu Scholzu, Njegovoj Svetosti papi Franji i glavnom tajniku […]

Kanadsko-hrvatska gospodarska komora/Canadian-Croatian Chamber of Commerce
Nacionalne kulturne federacije američkih Hrvata/National Federation of Croatian Americans
Udruženje hrvatsko-američkih stručnjaka/Association of Croatian American Professionals
Hrvatski iseljenički kongres
Australsko hrvatski kongres/Australian Croatian Congress
Hrvatski svjetski kongres Njemačke
Hrvatski svjetski kongres SAD/Croatian World Congress USA
Hrvatski svjetski kongres UK/Croatian World Congress UK
Hrvatski franjevci USA/Canada
Crodiaspora
Venezuelsko-hrvatska gospodarska komora/Camara de Comercio Venezolana Croata
Croatia Sacra Paulistana – Brazil
Hrvatska središnjica/Federation of Croatian Societies, Inc. Milwaukee, Wisconsin
Hrvatska zaklada iz Windsora/Croatian Foundation of Windsor
Hrvatska gospodarska komora zapadne Australije/Western Australian Croatian Chamber of Commerce
Humanitӓrer Verein fra Mladen Hrkac Swiss
Udruga Reaspora
Meeting G2 – Udruga za poslovno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u domovini i dijaspori – Njemačka
Udruga Hrvata Dubrovnik – Peru Asociación Croata Dubrovnik – Perú
Hrvatsko argentinski kulturni centar – Buenos Aires, Argentina

Sjednica o položaju hrvatske nacionalne manjine. Milas: ‘Nećemo odustati, nego ćemo uložiti dodatni trud i biti još aktivniji’

Jučer je u Zagrebu započela 4. sjednica 2. saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske s temom položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tijekom sjednice izražena je neupitna potpora i podrška sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini, a svi dosad doneseni zaključci Savjeta na ovu temu svjedoče o jedinstvenom stavu kada je u pitanju […]

Tijekom sjednice razgovaralo se o izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu, kao jednom od najkompleksnijih dijelova zakonodavstva te je istaknuto kako su upravo izmjene ovaj zakon učinile jednim od najuključivijih zakona na međunarodnoj sceni u pogledu prava na državljanstvo Hrvatima koji žive izvan Hrvatske.

“Izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu dugo su bile najvažniji i najsloženiji zahtjev koji nam je stizao od naših Hrvata izvan Hrvatske i bio je to uvijek prvi zahtjev – na svakom susretu sa zajednicom, na svakoj sjednici Savjeta, ali unatoč zahtjevnosti u promjeni, ova Vlada ga je provela”, istaknuo je državni tajnik Zvonko Milas i dodao kako je upravo taj doprinos ulaznica za rješavanje svih drugih zahtjeva.

“Što Hrvatska treba od svoje dijaspore? Što Hrvatska želi od svoje dijaspore? Mnogi se pitaju jesu li to samo novac, poslovni kontakti, politički odnosi – koje je dijaspora uspjela njegovati i razvijati vrijednim radom, ustrajnošću i pukom odlučnošću jer nije bilo druge stvarne mogućnosti – jer neuspjeh nije bila opcija. Iako su nam roditelji usadili ponos što smo Hrvati, ljubav prema domovini, i osjećaj zajedništva, svojim su nas primjerom naučili da se moramo potruditi i boriti za sve što želimo”, rekao je Ivan Grbešić, predsjednik Savjeta.

Tijekom sjednice naglasak je bio i na pitanju demografije, glasovanja Hrvata izvan Republike Hrvatske te projektima za mlade iz hrvatskog iseljeništva. Istaknuto je kako je potrebna snažna podrška kada je u pitanju pomoć roditeljima u njihovom nastojanju da njeguju hrvatski identitet svoje djece, međusobno povezivanje mladih kako bi njegovali svoj hrvatski identitet te isto tako povezivanje učitelja u hrvatskim školama u inozemstvu s učiteljima u domovini.

Kroz izlaganja i rasprave naglašeno je da se producira komplementaran sustav mjera za mlade od osnovnoškolske dobi do 30. godine života pa su tako istaknuti projekti: Korijeni, Ljetna škola hrvatskog identiteta, Ruđer, Ljetna škola Domovina, Posebna upisna kvota za pripadnike hrvatske nacionalne manjine i hrvatskoga iseljeništva, te Leadership na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Mlađi ste od 35 godina i želite režirati dramski tekst? Evo kako se možete prijaviti…

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru u suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske prvi put raspisuje Natječaj za izbor redatelja/ice do 35 godina koji/a će režirati prvonagrađeni dramski tekst „Zid“. Cilj natječaja je unaprjeđenje hrvatske suvremene drame, povećanje mogućnosti profesionalnoga angažmana mladih autora/autorica, jačanja hrvatskoga zajedništva te očuvanja hrvatske kulture i identiteta. […]

“Budućnost svih odnosa između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva u rukama je mladih u iseljeništvu, a danas smo ovdje okupljeni da te mlade ruke osnažimo kako se veze iseljene i domovinske Hrvatske ne bi nikada prekinule. Neka nam uvijek bude cilj graditi suradnju u području iseljeništva na dobrobit hrvatskog naroda, a posebno njegovih budućih naraštaja”, nastavio je Milas.

“Imamo li viziju odnosa za razdoblje od recimo sljedećih pet godina. Što želimo? Pozdravljam pothvat Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske izradom Nacionalnog plana i vizije razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske za 2021. do 2027. godine i nadam se da će uroditi plodom. Predlažemo da se uključe u rad stručne skupine za izradu nacrta prijedloga tog plana uz dugu listu predstavnika javne vlasti iz Hrvatske, što kvalitetniji i širi krug predstavnika Hrvata izvan Hrvatske – trebaju nam ljudi s vizijom – da radna skupina može zajedno izraditi odgovore na pitanja koje sam ranije postavio i definirati društvenu i političku ulogu Hrvata izvan Hrvatske u modelu jedinstvene domovinske i izvandomovinske Hrvatske”, naglasio je Grbešić.

Četvrta sjednica drugog saziva Savjeta Vlade Republike Hrvatske završila je Plenarnom sjednicom na kojoj je jedan od najvažnijih zaključaka konsenzus postignut po pitanju međunarodnog zagovaranja položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

„Nije nam teško sjetiti se 1990. i 1991. godine kada je iseljeništvo zagovaralo politička prava Hrvata u Hrvatskoj, danas moramo mi – hrvatska država, ali i hrvatski narod diljem svijeta, podizati svijest o važnosti euroatlantskog puta Bosne i Hercegovine, koji su ključni ne samo za ravnopravnost, već i opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini”, ustvrdio je državni tajnik Milas te dodao da je globalno hrvatsko zajedništvo prisutno i u zajedničkoj brizi hrvatskog naroda za položaj Hrvata u Vojvodini i u Boki Kotorskoj.

„Koliko god bili fizički udaljeni, pa čak i u vrijeme pandemije, ta svijest o jednom nedjeljivom narodu je sve snažnija i prisutnija i upravo je to cilj ovog Savjeta”, dodao je Milas.

Hrvati u Irskoj zaslužni za školovanje 18-ero djece sa Solomonskih Otoka

Sestre Milosrdnice sa Solomonskih Otoka poslale su pismo zahvale Hrvatskoj katoličkoj misiji Dublin, nakon što su se članovi iste odazvali pozivu za prikupljanje novčanih sredstava za školovanje djece u selima/školama u koje sestre redovito odlaze. Pismo prenosimo u cijelosti.. “Poštovani don Josipe! Zajednica Sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog koja djeluje u župi Buma na Otoku […]

“Kada pomislim na svoje roditelje (otkud i s čime su krenuli), na njihovo odricanje i žrtvu za svoju obitelj, i na sve što su uspjeli ostvariti u životu; i na sve one koji su se na bilo koji način borili i žrtvovali, a posebno one koji su položili svoje živote za naš hrvatski narod i za našu hrvatsku domovinu – kako odustati od pokušaja da doprinesemo nešto više i nešto pozitivno? Nikada nećemo odustati od Hrvatske”, zaključio je Grbešić.

Rođen sam 1975. godine u Sudburyju, gradu u sjevernom Ontariju koji je poznat, među ostalim, po hokeju, snijegu i hladnoći. Odrastao sam u obitelji, inače aktivnoj članici naše hrvatske zajednice i katoličke župe sv. Marka. Moji su korijeni iz širokobriješkog sela Dobrkovići – iako mi se otac Mirko rodio u Risovcu, nedaleko od svetišta na Kedžari koje je poznato po grobu Dive Grabovčeve i Blidinjskom jezeru u Hajdučkoj republici Mijata Tomića.

Posušanka u Irskoj: Posao sam pronašla za dva tjedna, a naše ljude ovdje posebno spaja jedno mjesto

Posljednjih godina svjedoci smo kako sve više ljudi s naših prostora napušta svoje domove. O životu u jednom od novih odredišta – Irskoj, progovorila je Ivana Kokeza iz hercegovačkog grada Posušja za portal Nedjelja.ba. Rođena je 26. rujna 1991. Svoga supruga, koji je rodom iz Splita, upoznala je u Irskoj. Vjenčali su se 2019., a […]

Otac je pobjegao iz komunističke Jugoslavije 1965. kao 18-godišnjak, nakon što je primio poziv za vojni rok. Autobusom je krenuo iz Širokog Brijega do Sarajeva, a zatim vlakom do Maribora i dalje do Črna na Koroškem u Sloveniji, gdje su se prijatelj i on (za kojeg smo nedavno doznali da živi u Australiji) pješice probili kroz gusto pošumljena brda kako bi preko granice prešli u Austriju. Nakon gotovo četiri mjeseca u izbjegličkom logoru, imao je dvije mogućnosti: preseliti u Kanadu ili Australiju. Odabrao je Kanadu.

Nakon desetodnevnog putovanja na M/S Berlin iz Bremerhavena, Njemačke za Montreal, stigao je u zemlju utočišta, gdje je cijeli svoj život uglavnom radio po rudnicima i rafinerijama. Majka Zdenka pridružila mu se 1974. godine i nakon što je rodila troje djece (Ivana, Marianu i Andriju), uglavnom se bavila našim odgojem – i odigrala je ulogu okosnice obitelji.

• Sudbury je također poznat po najstarijem hrvatskom nogometnom klubu “Adria” u Kanadi (1949.), prvoj hrvatskoj školi u Kanadi (1961.) i prvom hrvatskom folklornom festivalu održanom u Kanadi (1975.) u organizaciji Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza

Nešto Vas snažno veže za zemlju Hrvatsku… Što je to i zašto?

Korijeni u domovini su mi duboki, a uglavnom me veže ljubav za svoj hrvatski narod, obitelj, vjera i uspomene iz djetinjstva. Neka od mojih najdražih sjećanja vezana su za vrijeme provedeno s bakom i djedom i širom obitelji, nizanje duhana, nošenje u sepetu, mlaćenje žita, nogometne utakmice, devetnice širokobriješkoj Gospi te hodočašća u Međugorje (Kraljici Mira) i na Kedžari (Divi Grabovčevoj). A vrhunac tog razdoblja iz mog života – početak hrvatske državnosti i prekid s totalitarizmom – doživio sam u domovini 1990. s obitelji ispred bakine i djedove kuće. Putem Hrvatske televizije gledali smo izravan prijenos s Markova trga kada je skinuta zastava sa zvijezdom petokrakom i podignuta povijesna hrvatska zastava (slična onoj na mom zidu u spavaćoj sobi u dalekoj Kanadi). Kako sam tada zavolio zemlju Hrvatsku, volim je i dan-danas i više jer razumijem tko sam, znam otkud su mi korijeni i cijenim žrtvu svih koji su pridonijeli da se ostvari prvi dio hrvatskog sna: slobodna, neovisna, samostalna i međunarodno priznata Hrvatska.

Nakon što se Hrvatska osamostalila, redovno posjećujem domovinu, a ovih posljednjih desetak godina i nekoliko puta godišnje. Kada sletim zrakoplovom u Zagreb, Zadar, Split ili Dubrovnik, osjetim neku neopisivu radost i ponos. Obvezno poljubim dlan svoje ruke i njome potapšam svetu hrvatsku zemlju nakon svakog dolaska. A kada krenem prema Širokom iz Međugorja i dođem iznad Turčinovića ili iz Splita na Dužice, pogled na Široki Brijeg je poseban i srce “malo” jače kuca, a suza bude pri odlasku i kada je najveća suša u Hercegovini. Slično je i kada odlazim iz Lijepe Naše. Zahvalan sam roditeljima što su nas učili odmalena da volimo sve ono naše – od ljudi i običaja do raznih krajeva – pa zato se osjećam povezan gdje god dođem diljem domovine, iako je najjači osjećaj tamo otkud potječe i živi obitelj.

Životni put vodio Vas je kroz različite dijelove Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike i Europe?

Nakon što sam 1997. završio studij političkih znanosti i međunarodnih odnosa, zamijenio sam rodni Sudbury za glavni grad Kanade, gdje sam na pravnom fakultetu 2000. završio studij. U međuvremenu se život zakomplicirao, ili neki bi rekli uljepšao, spoznajom svoje buduće supruge Ive tijekom nedjeljne mise na Kanadsko-hrvatskom folklornom festivalu, gdje sam nastupao. Iva potječe iz najstarije hrvatske župe u Kanadi – sv. Franje Asiškoga u Windsoru, koja je otvorena 1950. godine i obitelji koja je također aktivna članica njihove hrvatske zajednice.

Iako sam uvijek razmišljao o karijeri u diplomaciji, životni put odveo me u financijski centar Kanade, na Bay Street u Toronto. Tamo sam nakon dosta truda u 34. godini života postao partner u jednoj od najsnažnijih kanadskih odvjetničkih kuća. Stikeman Elliott LLP broji oko 500 odvjetnika diljem Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Engleske i Australije. Kao odvjetnik, koji se bavi međunarodnim transakcijama i financiranjima vezanim uglavnom za rudarstvo, provedem dosta vremena putujući ne samo kroz Kanadu, već dijelovima SAD-a i Južne Amerike (Argentina, Brazil, Čile i Peru) te do raznih financijskih centara diljem svijeta i Europe.

Otkrio sam u životu učinak integriranja svoje strasti (sve hrvatsko) u posao i privatni život. Kako nema značajnih rudnika u Lijepoj Našoj, prepoznao sam jedno drugo hrvatsko blago – hrvatski narod razasut diljem svijeta. Kada se uputim negdje sa svojim poslom, ne postoji puno vremena za razgledavanje odredišta, ali uvijek nađem trenutak za istraživanje naših ljudi i posjet lokalnim zajednicama ili župama. Obišao sam puno mjesta i upoznao puno zanimljivih ljudi. S jedne strane sam tužan kada pomislim koliko se Hrvata iselilo tijekom samo posljednjih 150 godina – jer ne postoji mjesto gdje sam bio, a da nisam pronašao ljude iz našeg kraja. S druge strane, toliko sam ponosan kada vidim što su sve izgradili – putem Estadio Croata (hrvatski sportski i kulturni klub) u Santiagu, Čile, gdje su se naši najviše naseljavali krajem 19. i početkom 20. stoljeća – i koliko imamo uspješnih primjera, poput obitelji Luksic u Čileu, koja je među najsnažnijim obiteljima u rudarstvu bakra. A takvih primjera ima puno. U susjednom Peruu ima značajno manje Hrvata nego u Čileu, ali njih drži na okupu, među ostalima, hrvatska župa Sv. Leopolda Mandica. Ne prolazim kroz Limu, a da ne posjetim župnika mons. Dragu Balvanovića i vikara Marka Jukića. Iako su tamošnji Hrvati uglavnom izgubili materinji jezik kroz naraštaje, osjeti se među članovima župe velika ljubav i ponos na njihovo hrvatstvo, kada tijekom mise župljani zapjevaju hrvatske pjesme poput Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata. Jednostavno, za naježiti se.

Lektorica hrvatskog jezika o životu u Lisabonu: Zimi je toplije vani nego unutra

Kolega lektor Robert Bebek, ujedno i moj prethodnik u glavnom gradu Portugala, u jednom je intervjuu rekao da lektori u svakoj od zemalja u kojima se zateknu presvlače svoju zmijsku košuljicu, dobiju nove adrese, isprave i hodograme. S obzirom na to da Portugal nije prva zemlja u kojoj sam se našla predajući hrvatski jezik, uviđam […]

Budući da ste predsjednik Savjeta Vlade za Hrvate izvan domovine i da ste upoznali mnoge naše ljude diljem svijeta, kako vidite tu globalnu povezanost dijaspore među sobom i s domovinom?

Odmalena sam, kao i mnogi drugi u dijaspori, bio sudionik hrvatskog folklora, nogometa i škole. Kako sam sazrijevao, postao sam sve aktivniji član zajednica u kojima sam živio – bilo to u Sudburyju putem hrvatskog radija i vijesti tijekom rata devedesetih, upravnog odbora hrvatskog centra, župnog vijeća, istraživanja povijesti Hrvata u Sjevernom Ontariju – ili u Torontu putem upravnog odbora Kanadsko-hrvatske gospodarske komore, Kanadsko-hrvatskog fonda za stipendije, Kanadskog fonda za priznavanje internacije iz Prvog svjetskog rata, društva Tribute to Liberty i među ostalim karitativnim, župnim i povijesnim aktivnostima. Prije sedam godina prihvatio sam imenovanje u savjet Vlade RH i izabran sam za predsjednika od 45 predstavnika iz cijelog svijeta.

U kontekstu tog djelovanja stečena su poznanstva s mnogim Hrvatima ne samo ovdje gdje živim, već diljem Kanade i iz drugih zemalja gdje me odveo ranije spomenuti životni put. Stekao sam uvid u funkcioniranje naših pojedinih društava i zajednica. Dok se Hrvati u Bosni i Hercegovini bore za svoj opstanak, Hrvati u svijetu bore se za očuvanje svog identiteta.

Uvijek se lakše boriti kada imate potporu, nego da to činite samostalno. Hrvati izvan Hrvatske i Bosne i Hercegovine trenutačno se bore pojedinačno u sklopu svojih društava i zajednica, i po svojim pojedinim gradovima i zemljama da očuvaju hrvatski identitet. Radimo na tome da uskladimo napore na međudruštvenoj razini diljem svijeta (bez uloge državnog aparata iz Republike Hrvatske). Na primjer, nekoliko sati nakon što je razorni potres pogodio Banovinu, udružilo se nekoliko udruga hrvatskih iseljenika u zajedničkoj inicijativi “Globalna pomoć za Hrvatsku”. Iako će se neki ljudi usredotočiti na prikupljeni iznos od 220 tisuća američkih dolara, važno je istaknuti da se udružilo 30 hrvatskih udruga iz Australije, Kanade, Čilea, Njemačke, Japana, Slovačke, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Venezuele, što je značajan iskorak u suradnji i stvaranju povjerenja. Ovo je prvi put da nas se okupilo toliko još od obrambenog ili oslobađajućeg rata devedesetih godina. Nedavno smo također pokrenuli projekt “One Croatia”, koji je zapravo udruženje svih tih istih društava s idejom da ćemo ubuduće raditi i na edukativnim programima, razvoju gospodarstva, razmjeni znanja, kako bi se konačno iskoristio potencijal koji smo prepoznali među našim ljudima diljem svijeta.

Pripadate župnoj zajednici na Norvalu. Koliko su važne hrvatske župne zajednice u dijaspori?

Naše hrvatske katoličke župe posebno su važne i među najznačajnijim su stupovima hrvatskih zajednica u dijaspori. Osim čisto vjerskog djelovanja (putem nedjeljnih misa, vjeronaučnih pouka, primanja sakramenata, molitvenih skupina i karitativnih aktivnosti), većina njih je putem raznih društava odigrala ulogu jezgre u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta i integriteta.

Nažalost, ljudi često ne shvaćaju koliko je važna uloga katoličkih župa, svećenika i časnih sestara u dijaspori u očuvanju našeg nacionalnog bića, dok se ne zatvore crkve ili dok nas ne napuste redovnici, a tada je kasno plakati. Gdje nema hrvatskih župa, puno je teže očuvati naše hrvatske zajednice. Vrijedi se upitati koliko postoji primjera aktivnih i snažnih hrvatskih zajednica u Sjevernoj Americi, a da ne postoji hrvatska župna zajednica u toj sredini. Nema ih puno – a to mogu reći sa sigurnošću jer na svakom koraku pokušavam pronaći naše ljude.

Za mene osobno, misa je misa – bila ona na engleskom, francuskom, španjolskom ili hrvatskom jeziku i bila ona predvođena franjevcem, isusovcem, benediktincem ili nekim drugi redovnikom. No, kada se narod bori za očuvanje svog identiteta daleko od domovine, potrebni su čuvari hrvatstva, a naše župne zajednice i naši pastiri su još dan-danas vodeći čuvari hrvatstva. Vjerujem da se moramo snažno potruditi da njih očuvamo i da im pružimo potrebnu podršku u sve težim nadolazećim vremena.

Iz djetinjstva, franjevci su bili dio mog života u rodnom Sudburyju, a redovno su bili oko našeg obiteljskog stola i pridonijeli su mom osobnom razvoju, kao što su to bili u slučaju mojih roditelja. Danas smo Iva, naša djeca (Gabriela, Maks, Nikola i Luka) i ja, ponosni članovi župne zajednice Kraljice Mira na Norvalu. Kada sam ranije nabrojao sve uloge naših župa u iseljeništvu, pomislio sam da nije onda ni čudo da nazivamo našu župnu zajednicu na Norvalu “Centar”. Jer baš je jedna od središta hrvatskog života u našoj sredini.

Posljedice pandemije na zajednice, obitelji i pojedince?

Pandemija ostavlja teške posljedice općenito, a posebno na živote starijih, nemoćnih i bolesnih (koji su prepušteni samoći po svojim kućama, staračkim domovima i bolnicama) te pojedinaca i obitelji koji su pogođeni virusom, ekonomskim nestabilnostima, psihičkim i duhovnim poteškoćama ili značajnijim obiteljskim problemima (uključujući nasiljem). Nedavno smo obilježili godinu dana otkad velika većina zaposlenih radi od kuće (barem u Torontu), dok je društveni i kulturni život u velikom dijelu obustavljen, a niti župne zajednice nisu pošteđene.

Tko je mogao zamisliti da ćemo nakon suočavanja s posebnim pravilima za prisustvovanje na misnom slavlju na Badnjak (posljednji put da nam je bilo dopušteno iz Toronta prisustvovati fizički u crkvi), još biti pod mjerama ograničenja i da ćemo najvjerojatnije već drugu godinu pratiti prijenos mise na Uskrs virtualno.

Prije pandemije, većina nas u Sjevernoj Americi vodila je užurbane živote, a kada još dodam svoja poslovna putovanja i aktivnosti u zajednici, nije preostalo puno slobodnog vremena. Iako je prošla godina bila posebno zauzeta s poslovnim obvezama i teška zbog drugih osobnih poteškoća, pandemija i rad od kuće ojačali su moje odnose sa suprugom, djecom i roditeljima, koji su nam se privremeno doselili prije nekoliko mjeseci. Čovjek zaboravi koliko je dragocjena zajednička molitva, obroci i skup kod stola, i kako kroz razgovor i druženje hranimo dušu. To je samo jedna od pozitivnih stvari koja će ostati nakon ove pandemije.

Što Vam znači obitelj? Kršćanski život?

Po odgovorima na prijašnja pitanja može se zaključiti da su obitelj i kršćanski život važni u mom životu. Općenito kao kršćanin, a posebno kao sin, brat, suprug, otac, zet i kum, nastojim (i borim se dnevno), kao i ostali, biti bolji u svim tim oblicima. Povodom ovih pitanja, vrijedi se sjetiti misli bl. kardinala Alojzije Stepinca: “Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!” Te riječi vrijede za Hrvate koji žive u Lijepoj Našoj, kao i za sve nas koji živimo izvan nje.

Poruka i misao koja Vas vodi? Želje, budućnost?

Za kraj, ostavljam vas s riječima sv. Ivana Pavla II., velikoga prijatelja hrvatskog naroda – čovjeka koji je imao veliki utjecaj na osamostaljenje i posebnu ulogu u međunarodnom priznanju hrvatske države; koji je beatificirao bl. kardinala Alojzija Stepinca, bl. Mariju od Propetog Isusa Petković i bl. Ivana Merza, i tijekom svog pontifikata kanonizirao dvojicu Hrvata: sv. Leopolda Bogdana Mandića i sv. Marka Križevčanina: “Molim vas – nikad, nikad ne gubite nadu, ne sumnjajte, ne malakšite i ne dajte se nikad obeshrabriti. Ne bojte se!”

Tomislav iz Kanade ima novu pjesmu i staru želju: Rodni kraj se ne zaboravlja

Tomislav Nosić iz Kanade ovih dana predstavio je svoju novu pjesmu “Samo ti”, za koju glazbu i tekst potpisuje Tomislav Marić, a aranžman i produkciju Hrvoje Domazet. Spot je snimio i režirao Zdravko Terkeš, s glumcima iz Kulturne udruge “LIBUŠA” Ljubuški. “Glavna poruka pjesme je da nam je u životu potreban samo On kako bismo […]

Kada pomislim na svoje roditelje (otkud i s čime su krenuli), na njihovo odricanje i žrtvu za svoju obitelj, i na sve što su uspjeli ostvariti u životu; i na sve one koji su se na bilo koji način borili i žrtvovali, a posebno one koji su položili svoje živote za naše katoličanstvo, za nas hrvatski narod, i za našu hrvatsku domovinu, uključujući sve čuvare kršćanstva i hrvatstva – kako odustati od pokušaja da doprinesemo nešto pozitivno? Nema predaje!

Ovako to radi dijaspora. Tiho skuplja novac za stradale u potresu na Banovini. Odlučeno i za koju namjenu su sredstva

Zajedno s još gotovo 30 različitih hrvatskih udruga sa svih strana svijeta, MEETING G2 udružio se u globalnom prikupljanju novčane pomoći za Banovinu koja je teško nastradala u potresu. Otkako je ovu akciju započelo Američko-hrvatsko udruženje profesionalaca, više od tisuću ljudi diljem svijeta dosad je doniralo preko 190 tisuća američkih dolara, a kao krajnji cilj […]

Spomenutoj inicijativi pridružili su se Hrvati iz Australije, Kanade, Čilea, Njemačke, Japana, Slovačke, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Venezuele te iz Hrvatske.

“Pandemija nas je prisilila da počnemo komunicirati putem videokonferencija. To je stvorilo priliku za okupljanje Hrvata iz cijelog svijeta jer smo svi željeli pomoći u ublažavanju potresa. To je prvi put da smo bili svjedoci ovakvog okupljanja Hrvata iz cijelog svijeta od rata Hrvatske za neovisnost 1990-ih”, rekao je Ivan Grbešić, izvršni direktor Kanadsko-hrvatske gospodarske komore i predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate koji žive u inozemstvu.

“To našim donatorima daje mogućnost da transparentno vide kako njihova donacija utječe na ljudske živote. Primjerice, u postupku smo nabave vozila hitne pomoći za Petrinju, aparata za anesteziju za bolnicu u Sisku, kao i zaštitne opreme za dobrovoljne građevinske inženjere”, naglasila je Mašenjka Katić, potpredsjednica ACAP-a Zagreb.

Osim prikupljanja sredstava, organizacija je pokrenula verziju programa “Pen Pal” iz 21. stoljeća povezivanjem djece u Dječjem domu Vrbina u Sisku s vršnjacima iz dijaspore. Cilj je da djeca uče jedna drugu hrvatski i engleski jezik, ali i da stvore prijateljske veze, dodaje se u priopćenju.

Kakva priča! Varaždinac svu svoju teško stečenu zaradu po američkim željezarama donirao za potres u Skoplju!

Tih prvih dana listopada građani Jugoslavije upisali su zajam za obnovu Skoplja, glavnog grada Makedonije koji je potres porušio krajem srpnja 1963. i čijih je 200 tisuća stanovnika ostalo bez krova. Po gradovima, tvornicama, uredima, na selu, milijuni ljudi davali su svoje ušteđevine, dijelove svojih zarada za grad na Vardaru. Svi su oni davali od […]

“To je primjer naše predanosti jačanju veza koje čine jednu Hrvatsku”, istaknuo je Boris Vilić, predsjednik Zaklade ACAP.