Preminuo Hrvat iz Argentine koji je zabilježen kao najmlađi liječnik na svijetu! Bilo mu je tek 19 godina…

Nije lako odrediti tko su genijalci, ali ih relativno lako prepoznajemo. Također, teško je reći kako se postaje genijalan. Odgovori su raznoliki. Neki tvrde da su geni glavni čimbenik. Drugi pak tvrde da priroda nije važna, nego ustrajan i discipliniran rad stvara genije. Čitam da je i J. W. Goethe nešto slično tvrdio, ali ipak […]

Nažalost, u hrvatskoj novijoj povijesti zadugo se među Hrvatima provlačila jugoslavenska zabluda srpsko-hrvatskoga ujedinjenja. Premda se ta ideja u praksi pokazala za Hrvate pogubnom, zagovaratelji takva jedinstva sebe su smatrali (i smatraju) „progresivcima”! Čak i danas neki ne prihvaćaju realnost, nego gledaju unatrag i sanjaju o „regionalnoj” budućnosti. Stvaraju svoju virtualnu jugo-sferu koja je, kao i u prošlosti, samo maska „srpskoga sveta”.

Naravno, bilo je i hrvatskih idealista koji nisu bili ideološki Jugoslaveni, ali su smatrali da se sa Srbima može napraviti pošten sporazum i potom miran suživot. Među Srbima su tražili istinske demokrate. Na takve su čekali i nikad dočekali! Poznata su imena nekoć vodećih Hrvata koji su se tražeći i čekajući na srpske partnere opekli i zatim vratili u krilo hrvatske državotvornosti. Jedan od takvih domoljuba i demokrata bio je i čovjek o kojem je ovdje riječ.

Životna staza

Dinko (Nedjeljko) Šuljak rođen je u okolici Zadra 17. siječnja 1915. godine. Nakon završene osnovne škole (1926.), sjemenišnu nižu i višu gimnaziju pohađao je u Šibeniku i na zagrebačkom sveučilištu završio pravne nauke (1940.). Još od ranih godina slijedio je nauk Stjepana Radića i pripadao mladim aktivistima Hrvatske seljačke stranke. Imao je liberalni svjetonazor i pripadao tzv. lijevomu krilu HSS-a.

Nakon završenih studija, zaposlio se u upravnoj službi Banovine Hrvatske i ostao u državnoj administraciji prvih godina Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Službovao je u Biogradu, Ninu, Crikvenici, Karlobagu i na otoku Pagu. Bio je i tajnikom bana Šubašića. Nakon pada Italije, otišao je „u šumu” i pridružio se partizanima.

Godine 1944. otišao je u Egipat i jedno vrijeme proveo u izbjegličkim logorima Tulumbat i El Shatt. Sporazum Tito-Šubašić omogućio mu je službu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Kairu. Nakon propasti sporazuma, Šuljak je postao politički emigrant i u Rimu se pridružio tamošnjim vodećim HSS-ovcima (dr. Ivanu Pernaru, dr. J. Torbaru, i drugima). Tijekom tog vremena doktorirao je pomorsko pravo u Rimu i u travnju 1948. odselio se u Ameriku, u Chicago.

Na University of Chicago stekao je titulu magistra (MA) iz politologije (1952.), magistra prava na John Marshall Law School u Chicagu (1961.) i magistra bibliotekarstva na University of Chicago (1965.). Radio je kao knjižničar na sveučilištu Northwestern u Chicagu (1962), na University of Chicago (1965. – 1967.) i na kalifornijskom sveučilištu (University of California) u Devisu (1969. – 1983.).

Naglo je preminuo u Sacramentu 16. siječnja 1985., dan prije navršenih 70 godina. Bio je oženjen američkom Hrvaticom Estelle Lasić (1918. – 1997.). Potomstva nisu imali. Nakon Dinkove smrti, Estelle je u čast svojega muža na sveučilištu u Devisu utemeljila zakladu za odabrane studente politologije. Dinko i Estelle pokopani su u gradskom groblju u Devisu.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Politički hod

Nedugo nakon dolaska u Ameriku Šuljak je postao ne samo ključna osoba HSS-ova ogranka u Chicagu, nego i tajnik Glavnoga odbora HSS-a za Ameriku. Također, sa stranačkim kolegom Mladenom Zorkinom uspio je preuzeti Američki jugoslavenski glasnik, koje je od 1929. u Chicagu izdavao Stjepan Vrančić (Wranick), promijeniti mu ime u Američki hrvatski glasnik i pretvoriti ga u glasilo HSS-a u Americi. Šuljak je tiskovinu uređivao od 1950. do 1952. i 1955.

Dinko je bio jedan od HSS-ovih prvaka u emigraciji i blizak Vladku Mačeku. Uvijek je spremno objašnjavao, odnosno branio, Mačekova (i svoja) politička stajališta i izjave. Bio je žestok polemičar i svojim izjavama znao je izazvati burne reakcije državotvornih skupina i pojedinaca. Najžustrije rasprave 1950-ih godina pobuđivala su dvije teme: nezavisnost hrvatske države i hrvatska sloga.

Šuljak, odnosno poratni vodeći ljudi u stranci, nastojali su pronaći „istinske” srpske demokrate s kojima bi rušili komunistički režim i došli do „poštena sporazuma” između Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema njihovu mišljenju, proces ostvarenja hrvatske državnosti odvijao bi se postupno kroz sporazume. Šuljak je čak potpisao i nekakav sporazum s (nevažnom) srpskom Zemljoradničkom strankom. Time je izazvao veliku polemiku u hrvatskoj emigraciji. Drugo, pitanje hrvatske sloge također je bilo problematično. Naime, Šuljak i drugi vodeći HSS-ovci isticali su primat HSS-a (i seljaštva), a ne zajedničku borbu svih hrvatskih političkih snaga za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. To je u suštini značilo da su im stranka i jedan stalež bili važniji od općega interesa naroda i ostvarenja državne nezavisnosti. K tomu, HSS-ovci su bili oprezni da se ne bi zamjerili Zapadu, u koji su polagali velike nade.

Ali, u Šuljkovu političkom hodu došlo je do velikoga zaokreta. Već početkom 1960-ih on piše: „[N]e samo da u Jugoslaviji Srbi vladaju i na veliko daju potporu komunizmu, već s jednakim elanom izbjegli Srbi, tobože protivnici komunizma i pristaše neke buduće, imaginarne, Jugoslavije. Svaki potez komunista protiv Hrvata, u zemlji i vani, javno pozdravljaju i sa još jačim glasom viču: ‘Propnite ih’. [Oni] kažu i tvrde da su za zajedničku državu Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedonaca ― Jugoslaviju. Nitko od Hrvata… nije tako kratkovidan da ne vidi kakva bi buduća Jugoslavija izgledala.”

Šuljak je uvidio da sporazumaštvo ne može dovesti do hrvatske slobode. Sve su to bile tlapnje. Prihvatio je državotvorne principe i prigrlio ideju svehrvatske sloge u borbi za nezavisnost i slobodu.Struggle for independence Pridonosio je jedinstvu Hrvata u Kaliforniji i pridružio se Hrvatskomu narodnomu vijeću te bio izabran (1975.) za predsjednika Sabora. Upoznao sam ga na tom saborovanju, dao mu svoj glas i od tada s njim surađivao. Premda je izbačen (1966.) iz Seljačke stranke, uvijek je ostao radićevac.

Šuljak je objavljivao priloge u više emigrantskih političkih glasila. Osim čikaškoga Američko-hrvatskoga glasnika, koji je jedno vrijeme uređivao, njegove priloge može se naći u Hrvatskom glasu (glasilo HSS-a u Kanadi), Danici, Hrvatskom listu, Hrvatskoj reviji i drugdje.

Pokraj nekoliko objavljenih stručnih naslova na engleskom, Šuljak je pisao o hrvatskim temama na dvama jezicima i objavio sljedeće naslove: Yugoslavia in Crisis: A Background for Understanding the Instability of Yugoslavia (1973.); Croatia’s Secession from Yugoslavia. A Legitimate and Necessary Action (1974.); Cry for Croatia’s Independence (1975.); The Communist Conspiracy in the Croatian Fraternal Union (1975.); Executive Board of the Croatian Fraternal Union of America vs. N. Dinko Šuljak (1975.); A Political Cause. Background of the Croatian Hijackers (1976.); Croatia’s Struggle for Independence. A Documentary History (1977.). Njegova najpoznatija knjiga naslovljena je Tražio sam Radićevu Hrvatsku. Knjiga je bila dovršena malo prije njegove iznenadne smrti, a objavila ju je Knjižnica Hrvatske revije 1988. godine.

Svjedočenja iz prve ruke

Dinko Šuljak pisao je i pripovijedao o mnogim slučajevima iz svojih partizanskih dana, posebice o zločinima partizana i četnika nad hrvatskim civilima u Ravnim kotarima, Lici i drugdje. I jedni i drugi upadali su u hrvatska sela i ubijali nevine hrvatske civile. Mržnja prema Hrvatima bila im je zajednička. Ako bi se nekima „sudilo”, odvodili bi ih u pravoslavna sela i tamo bi im „narod” presudio.

Odjek prepoznatljivog glasa koji pulsira i danas

Bilo bi nepotpuno pisati o Kruni Mašini, a ne reći nešto i o njegovoj obitelj u kojoj je ponikao i odrastao. Naime, kuća njegovih roditelja bila je puna ne samo djece nego i obilja katoličke vjere i hrvatskoga domoljublja. Otac je bio ugledni mještanin Preka i otoka Ugljana, odan sljedbenik učenja Katoličke crkve i slobodarskih […]

Važno je Šuljkovo svjedočenje o prvom sastanku vodećih HSS-ovaca, uključujući i njega, u Plaškom s partizanskim vodstvom u jesen 1943. Premda su HSS-ovci dragovoljno stigli „u šumu”, partizani su ih pred narodom ponižavali i nisu im dopustili obnovu HSS-ovih organizacija na „slobodnom teritoriju”. Posebice je znao istaknuti ulogu Srpskoga kluba koji je nadzirao rad ZAVNOH-a, i svaka odluka tog tijela prethodno bi prošla kroz Srpski klub da ne bi slučajno bila na štetu srpskih interesa. Šuljkovo svjedočenje podsjeća da i danas (zlo)duh Srpskoga kluba kruži Hrvatskom, ali ne u interesu Srba u Hrvatskoj, nego jedne zavjereničke sljedbe s velikosrpskim htijenjima.

dr. Ante Čuvalo

U Metkoviću su postojale tri agencije za iseljavanje. Neretvani ih nisu voljeli

Bez obzira na to što je dolina rijeke Neretve oduvijek pružala povoljne uvjete za život ljudi, ni taj kraj nije bio pošteđen iseljavanja. Prvi Neretvani krenuli su u svijet “trbuhom za kruhom” krajem 19. stoljeća. Od tada pa do danas raselili su se po svim kontinentima. U ovom prilogu bit će riječi o tri metkovske […]

Hrvatski narod pripada onim nacijama koje su kretanja njegovih pripadnika osobito obilježila. Ovo i nije posebna novost. Svi znaju za seobe Hrvata, primjerice na područje današnje Austrije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije i sl.

Premda mnogo znamo o hrvatskim seljenjima, to znanje i dalje je nedostatno. Što znate o seljenju Hrvata u Sovjetski Savez? Riječ je o seljenju u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, pri čemu je Hrvate posebno privlačio, ni manje ni više, nego zapadni Sibir.

Razlozi seljenja Hrvata u Sovjetski Savez bili su različiti, a osobitost im daje činjenica da se Hrvati u Sovjetski Savez nisu toliko selili iz same Hrvatske koliko iz Sjedinjenih Država i Kanade. Hrvati su se selili iz gospodarski i društveno najnaprednijih zemalja u područja u koje je civilizacija jedva doprla.

Obećanje boljeg svijeta

Oktobarska revolucija i uspostava vlasti boljševika u Rusiji privukla je pozornost Hrvata kako u domovini tako i u inozemstvu. Obećanje boljeg i pravednijeg društva, bijeg od otvorene diskriminacije i izgledi za osobni materijalni probitak privukli su mnogobrojne naše sunarodnjake u Sovjetsku Rusiju (kasnije Sovjetski Savez).

To je dio jednoga šireg fenomena fasciniranosti Hrvata ruskim boljševicima 1920-ih godina. Osim obećanja pravednijeg društva, boljševici su obećavali Hrvatima i nacionalno oslobođenje. Hrvati su se vrlo brzo razočarali u novoj jugoslavenskoj državi (Kraljevstvu odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca). Počela su se tražiti rješenja hrvatskoga nacionalnog pitanja izvan jugoslavenske zajednice. U tome su mogli računati na potporu Komunističke internacionale (Kominterne).

Kominterna, osnovana 1919., predstavljala je međunarodnu organizaciju koja je trebala proširiti komunističku revoluciju, začetu u Rusiji, na cijeli svijet. S vremenom, ona se pretvorila u puko sredstvo sovjetske vanjske politike.

Jedan od njezinih ciljeva bilo je i razbijanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (dalje Kraljevina SHS) koja je tvrdoglavo podržavala političke i vojne planove ruske, carske emigracije protiv Sovjetske Rusije (Sovjetskog Saveza).

Kraljevinu SHS trebale su zamijeniti nezavisne države pojedinih južnoslavenskih naroda, pa tako i hrvatskoga naroda. Ovdje leže korijeni parole o uroti Vatikana i Kominterne protiv srpskoga naroda koja je obilježila buđenje srpskoga nacionalizma 1980-ih godina.

Radić odlazi u Moskvu

Godine 1923., već tada neosporivi vođa hrvatskoga naroda, Stjepan Radić odlazi u Moskvu gdje je potpisao pristupanje Hrvatske republikanske seljačke stranke tzv. Seljačkoj internacionali (Kresinterna), organizaciji europskih agrarnih stranaka pod boljševičkom kontrolom.

To je bio jedan od povoda za njegovo uhićenje od jugoslavenskih monarhističkih vlasti 1925. Vrhunac hrvatskog “oduševljenja” boljševizmom našao je svoj izraz u djelu Miroslava Krleže “Izlet u Rusiju” iz 1926. U ovom razdoblju treba tražiti korijene povremene pojave ideja o stvaranju nezavisne Hrvatske uz pomoć Sovjetskoga Saveza.

Većinu Hrvata – emigranata u Sovjetsku Rusiju (Sovjetski Savez) činili su ne Hrvati iz Hrvatske, nego Hrvati s područja Sjeverne Amerike (SAD-a i Kanada). Pa zašto se Hrvati, koji su se netom preselili u Ameriku, sada nastoje iseliti u prvu zemlju komunizma?

Položaj Hrvata doseljenih na područje Sjeverne Amerike bio je iznimno težak. Neobrazovani, bez znanja jezika, bili su osuđeni na obavljanje najtežih poslova. Rudnici, teška industrija, klaonice, bila su u pravilu mjesta gdje su nalazili posao.

Ove poslove, osim što su bili razmjerno slabo plaćeni, pratile su i česte ozlijede pa i smrtni slučajevi na radu. Činjenica da su ta radna mjesta bila loše plaćena i da su iziskivala veliki fizički i psihički napor, nisu ih činila i sigurnima. Kako su se izmjenjivala razdoblja ekonomskoga napretka s pojavama krize, opasnost od gubitka posla bila je stalno prisutna.

Tome se pridružila i diskriminacija kojoj su bili izloženi od civilizacijske i jezične engleske većine. Predrasude prema Hrvatima znale su dobivati i javni pa i službeni oblik.

One su se izrazile u radu tzv. Dillinghamove komisije. Komisiju je predvodio američki senator William P. Dillingham i ona je imala zadatak pozabaviti se uzorcima i posljedicama velikog useljavanja u Sjedinjene Države krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Rezultat rada komisije bio je “Rječnik europskih i drugih useljeničkih rasa ili naroda” iz 1911. U njemu su Hrvati opisani kao nepismene osobe sklone divljačkom ponašanju, svađama i nasilju.

Rječnik odriče pravo Hrvatima da su nacija jer dolaze iz šest različitih zemalja, već su nešto što rječnik naziva “Srpsko – Hrvatskom rasom”. Zbog navedenih razloga useljavanje Hrvata u Sjedinjene Države proglašava se nepoželjnim.

Radnici svijeta

Glavnu ulogu u poticanju migracije američkih radnika, a time i američkih Hrvata u Sovjetsku Rusiju, tijekom 1920-ih imala je organizacija “Industrial Workers of the World” utemeljena 1905.

Svoj vrhunac doživjela je između 1910. i 1920. obećavajući “revolucionarni sindikalizam”. Osnovna ideja, koja je stajala iza ove organizacije, bila je vjera u mogućnost društvenog prevrata uz pomoć generalnoga štrajka i zatim uspostava društva u kojem bi sindikati upravljali gospodarskim resursima.

Pripadnike ove organizacije, tzv. wobbliese, posebno su privlačili revolucionarni događaji u Rusiji i novouspostavljeni boljševički režim. To se posebno odnosi na njihova karizmatičnog vođu Williama D. (“Big Bill”) Haywooda, koji se na kraju i preselio u Sovjetski Savez.

Isto tako, boljševičke vlasti u potrazi za kvalificiranom radnom snagom, koja je bila prijeko potrebna za njihove planove brze industrijalizacije, stvaraju u Sjevernoj Americi mrežu organizacija koje su trebale vrbovati vješte radnike da se presele u Sovjetski Savez.

Sudjelovanje u eksperimentu

Dva milijuna ljudi u svijetu zna hrvatski jezik. Nana, dida, sarma i pita najčešće su riječi

Ugledna lingvistička serija De Gruyter Mouton postoji 12 godina, a među 17 svezaka nedavno je objavljen zbornik posvećen hrvatskome jeziku, točnije hrvatskim govorima u dijaspori. Tim povodom istaknuti australski lingvist Jim Hlavac iz Melbournea otkriva nam pojedinosti o svojoj vlastitoj jezikoslovnoj karijeri i timu jezikoslovaca koji pišu o hrvatskome jeziku u dijaspori. Hlavac je u […]

Boljševici, nakon preuzimanja vlasti, nemaju jasnu predodžbu o tome kakvo društvo i gospodarstvo žele. Tako su 1920. razdoblje kada komunističke vlasti Sovjetskoga Saveza dopuštaju, pa i potiču različite oblike društvenoga i gospodarskoga organiziranja. Poseban tip društvenoga eksperimenta bili su pokušaji radničkog samoorganiziranja bez uplitanja države.

Najpoznatija takva zajednica bila je smještena u zapadnome Sibiru, Sibirska autonomna industrijska kolonija (AiK) “Kuzbass”. Sam Lenjin bio je pokrovitelj ovoga društvenog i gospodarskog eksperimenta. Osnivač kolonije bio je nizozemski inženjer i ljevičarski teoretičar Sebald Justus Rutgers, no glavnu ulogu u osnivanju “Kuzbassa” imali su pripadnici spomenutih “Industrial Workers of the World” koji su regrutirali najveći broj stručnih radnika za ovaj pothvat. Tako su se u Kuzbasu našli i Hrvati iz SAD-a.

“AiK Kuzbass” utemeljen je 1921. Američke koloniste Rusi su dočekali euforično. Ovi su pak očekivali uspostavu zajednice u kojoj će svi biti jednako plaćeni i u kojoj će zamjena dobara zamijeniti novac. Sve odluke u “autonomnoj komuni” trebala je donositi skupština radnika.

Prvi gospodarski rezultati kolonije bili su iznenađujući. Proizvodnja ugljena i koksa napredovala je daleko brže od sovjetskoga prosjeka.

Unatoč tome, metode upravljanja američkih kolonista boljševičke vlasti promatraju sa sumnjom. Američki kolonisti proglašavaju se “lumpenproleterskim” elementima protiv kojih bi trebalo poslati vojsku.

Euforično ozračje

Kada poslije Lenjinove smrti ideja državnog upravljanja gospodarstvom dobiva prevagu, odlučna je i za sudbinu autonomne komune Kuzbas. Godine 1926. ona je ukinuta, a njezini pogoni postali su dio državnih poduzeća.

Ljevici sklon hrvatski iseljenički tisak početkom 1920-ih stvarao je euforično ozračje oko preseljavanja hrvatskih stručnih radnika u sovjetsku Rusiju.

Tako u travnju 1922. list “Znanje”, pozivajući Hrvate iz Amerike da se presele u Kuzbas, ističe: “Svaki radnik koji želi vidjeti slobodnu Rusiju i koji želi da se pobjeda dobivena nad neprijateljima radničke države osigura i zemlja podigne, neka pođe onamo i neka pomogne tom podizanju”.

Onima koje je privukla ovakva promidžba organiziraju se “farewell party” uz tamburice. Nakon što bi tamburaši odsvirali “Internacionalu”, hrvatski radnici odlazili su u neizvjesnost pustoši Sibira. Pritom su bili obvezni sa sobom ponijeti i vlastiti alat, kao i namirnice kojima bi se sami mogli prehraniti u sljedeće dvije godine. Neki su išli i dalje od toga.

Tako je Franjo Takač, prije nego što se preselio u Kuzbas 1922. kao poljoprivredni tehničar, u komunu uložio više od 90 tisuća dolara vlastitih sredstava. To je u današnjem novcu milijun i dvjesto tisuća dolara! Drugi istaknuti Hrvat u Kuzbasu bio je Tomo Butorac iz Hrvatskoga primorja koji je obavljao dužnost rudarskoga inspektora.

‘Neki zavedeni ljudi’

Pojedini američki Hrvati kolonisti u Kuzbasu pokušavali su potaknuti i svoju rodbinu u Hrvatskoj na seljenje u Sibir, opisujući Kuzbas kao područje u kojemu već živi puno Hrvata.

Odlazak hrvatskih iseljenika iz Amerike u Rusiju imao je vidan odjek i u domovini, pri čemu je dobio zanimljive pa i iznenađujuće oblike. Tako u veljači 1921. Predsjedništvo kraljevske hrvatsko-slavonske vlade šalje lokalnim vlastima dopis koji navodi kako: “Iz Amerike šalju neki zavedeni ljudi – nesumnjivo u službi narodnih neprijatelja – na adresu općinskih činovnika neke ‘oglase’ s prijetnjama, kako će 15 tisuća Hrvata iz Amerike poći u Rusiju, ondje od boljševika dobiti oružje i onda s njihovom pomoći ”osloboditi” Hrvatsku”.

U Kuzbasu su američke Hrvate dočekali životni uvjeti koji su bili daleko lošiji nego oni u kojima su živjeli na području Sjeverne Amerike, premda su oni bili bitno bolji od uvjeta u kojima je morao preživljavati sovjetski radnik. Središte Kuzbasa Kemerovo dobilo je prve metre vodovoda tek 1939.

Strani radnici, pa tako i Hrvati, odigrali su važnu ulogu u počecima industrijalizacije Sovjetskoga Saveza. Unatoč tome bili su prve mete Staljinovih progona.

Kao strance, njih je bilo najlakše optužiti za navodnu špijunažu, sabotaže, atentate, simpatiziranje Trockog i sl. Tako je i veliki broj Hrvata zatočen po “gulazima”, podvrgnut mučenjima i ponižavanjima. Dio njih je i nestao u sustavu Staljinove represije.

Sjećanje na Hrvate

Unatoč tome, sačuvana je u zapadnome Sibiru uspomena na autonomnu komunu “Kuzbass” i njegove “Amerikance”. “Američko” podrijetlo naselja u tom području bitna je odrednica lokalnog identiteta. Tu svoje mjesto imaju i Hrvati. Uz malobrojne potomke Hrvata kolonista, sačuvalo se i sjećanje na Hrvate kao na ljude “koji znaju sve popraviti”.

Župne matice u Chicagu otkrile zastrašujuće podatke: Prosjek životne dobi Hrvata koji su umrli od 1912. do 1919. bila je samo 30,9 godina!

Hrvatsko se iseljeništvo može i treba proučavati (i) s gledišta žrtvoslovlja – znanosti koja obuhvaća niz drugih disciplina, uključujući: kriminologiju, psihologiju, sociologiju, zdravstvo, antropologiju, pravo, politiku, povijest itd. Iseljenici su u velikom broju, posredno ili neposredno, žrtve nasilja i zato viktimologija treba obuhvatiti i teme vezane uz iseljavanje Hrvata tijekom postojanja raznih antihrvatskih režima. Hrvatsko […]

Naseljavanje Hrvata u Sovjetskome Savezu, a posebno u zapadnome Sibiru, još je jedna zanemarena epizoda iz povijesti hrvatskog iseljeništva koja je bitno odredila sudbinu ne samo doseljenih Hrvata, nego i prostora koji su naselili.

Marin Knezović, Hrvatska matica iseljenika

Dobri ljudi u Češkoj skupili 150 tisuća kuna

Češko-hrvatsko društvo iz Praga i Udruga Lastavica prikupili su 150 tisuća kuna za stradale od potresa na Banovini. Donacije su skupili za sedam teško stradalih obitelji i troje samaca. Kako je rekla predsjednica Češko-hrvatskog društva Ivana Tichá, odmah nakon potresa koji je 29. prosinca 2020. teško pogodio područje Sisačko-moslavačke županije, ove dvije udruge iz Praga […]

Organizatori izložbe Lidija Kovařik, ravnateljica Muzeja iluzijskih umjetnosti iz Praga, Gradski muzej Siska i Kulturni centar braće Radić, Hrvatsko-češko društvo uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Pragu i Markete Vaňkové, gradonačelnice Brna, približili su građanima Južne Moravske djelovanje ovog hrvatskog političara, književnika i javnog radnika.

Predstavljeni materijal uz atribucije na češkom, predstavio je i osobnost Stjepana Radića, njegovo djelovanje na povezivanju češke i hrvatske kulture, promicanju čeških vrijednosti u Hrvatskoj. Preneseni su i detalji života njegova vremena i običaja rodnog mu kraja.

Na otvorenju izložbe u Brnu, izaslanica ministrice kulture i medija dr. sc. Nine Obuljen Koržinek, hrvatska veleposlanica u Češkoj Ljiljana Pancirov prije svega je zahvalila gradu Brnu na pomoći koju je uputio Hrvatskoj, nakon razornih potresa, upravo kraju odakle dolazi ova izložba.

U Pragu otvorena izložba o Stjepanu Radiću

Izložba “Stjepan Radić – jučer, danas, sutra” otvorena je sredinom srpnja 2021. u najužem središtu Praga, u Muzeju iluzijske umjetnosti povodom obilježavanja 150 godina rođenja velikog hrvatskog političara i književnika. „Zlatni Prag“ u kojem je Radić živio i djelovao ugostio je, osim fotografija i isječaka o njegovom životnom putu, tradicijske nošnje i baštinu rodne mu […]

Potvrda je to o još jednom dokazanom prijateljstvu Hrvatske i Češke te iznimnim vrijednostima hrvatsko-čeških kulturnih poveznica. Veleposlanica je također prenijela pozdrave i potporu izložbi državnog tajnika Središnjeg ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonka Milasa.

Objavljen dnevnik fratra iz Amerike koji je djelovao u najkritičnijim vremenima hrvatskoga naroda

Katolička crkva u Hrvata nastoji već od kraja 19. stoljeća pratiti hrvatske iseljenike u Sjedinjenim Američkim Državama te osnivati hrvatske župe za njih – župe koje su u tom dalekom svijetu do danas ostale ne samo crkvene ustanove, nego i dio stare domovine. Prva hrvatska župa utemeljena je u Pittsburghu 1895. godine. Nakon toga osnovane […]

„Zlatni Prag“ u kojem je Radić živio i djelovao ugostio je, osim fotografija i isječaka o njegovom životnom putu, tradicijske nošnje i baštinu rodne mu Posavine.

Izložba donosi sadržajan pogled na jedan iznimno bogat život, snažnu osobnost političara, književnika i publicista koji je svojim radom i idejama obilježio kraj 19. i početak 20. stoljeća. Događaj podsjeća na snažne veze Stjepana Radića s češkim narodom, a posebice ljubav koju je gajio prema češkom jeziku, kulturi i postignućima. Potiče razmišljanja o suvremenosti Radićeve misli kreirane u prilikama u kojima je odrastao, koje su ga oblikovale i vodile u realizaciji ciljeva.

Ministar Grlić Radman s hrvatskim franjevcima u Jeruzalemu

Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman jučer je posjetio sveta mjesta u Jeruzalemu te se susreo se s hrvatskim franjevcima koji služe u Kustodiji Svete zemlje. Tijekom posjeta Bazilici Svetoga groba ministra je dočekao fra Siniša Srebrenović, diskret Kustodije Svete zemlje i prvi sakristan u bazilici te član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila […]

Organizator izložbe „Stjepan Radić – jučer, danas, sutra“ je Kulturni centar braće Radić, a autor je Ivica Valent. Izložba se predstavlja u Pragu zahvaljujući suradnji s Hrvatsko-češkim društvom, Muzejom iluzijske umjetnosti i Veleposlanstvom Republike Hrvatske. Uz predstavnike organizatora događaj je otvorila veleposlanica Ljiljana Pancirov.

Kada smo izbjegli, a još Amerike ili drugog stalnog boravišta domogli se, sudili smo po hrvatskim novinama Hrvate koji daju po 50 c u kakovoj sabirnoj akciji za rodoljubive ciljeve, da nemaju narodne hrvatske svijesti ni osjećaja…

Sada mi tek znamo, koliko je u našega čovjek rodoljublje, koji godinama provede u tuđini odrekavši se i doma i obitelji i sreće u njoj, samo da se s nekom uštedom vrati, pa onda da kupi kuću, koje jutro zemlje i da spašava svoje potomstvo od neimaštine, a domovinu od gubitka.

Poslije ukinuća kmetstva, hrvatski seljak se nije mogao razviti, jer je financijalna nagodba s Mađarskom sputavala gospodarski razvoj, a hrvatski političari stvarali raznoimene stranke koje nisu marile mnogo za seljaka, dok nije svjetski rat prekinuo sve i našao se Stjepan Radić da seljaka osovi na noge… Osiromašen on je išao u tuđinu za zaradom i da spašava, dok su “gospoda” tjerala politiku…

I sada mi politički izbjeglice padamo u istu pogrešku, kao da ne vidimo da se države stvaraju i održavaju samo silom kojom se mi u tuđini niti možemo niti smijemo poslužiti.

Još nikom nije uspjelo stvoriti državu papirnom politikom i galamom, a za to nam doista nisu potrebne stranke, da se svadimo i onemogućujemo povratak u domovinu… Najnovija orijentacija zapadne politike prema komunizmu, politika supostojanja, lišava nas svake nade, da stvaramo situacije za ostvarivanje narodne slobode i države, silom.

Za nas mogu biti prihvatljive samo revolucionarne organizacije, a te mogu raditi samo u tajnosti, kao što su radili komunisti. I one traže da se rad prenese u domovinu, dakle povratak. Napokon se više ne smije dogoditi da neki odbori ili grupe stvaraju Hrvatima državu bez slobodno izražene odluke naroda, za koga se to čini.

Narod u domovini i sada vodi politiku oslobođenja, ne olovnom, ne gumenom kuglicom, već ustrajnom obranom svoga doma, obitelji uz odgoj potomstva u vjerskom i narodnom duhu, što se kroz stoljeća povijesti Hrvata pokazalo jedino sigurnim.

Dok su iza 1945. križari krstarili po šumama, da bi srušili komunističku vlast, nađoh se jednom zgodom kod ing. Augusta Košutića, u društvu nekoliko pristaša HSS-a u prijateljskom razgovoru. Ovi su ga upozorili na križarske akcije i predlagali, da bi vodstvo HSS-a trebalo tu akciju da prihvati i vodi. On je na to odgovorio: “Tko ide u šumu, taj će si tamo naći i vođe”.

Drugom prilikom bijah sam s njime, pa sam mu skrenuo pažnju na to kako se seljake tjera u zadruge, a ja mislim da imade tu i dobra i da se stvaranje zadruga ne protivi seljačkoj politici, jer i mi smo stvarali seljačke, pa gospodarske, kreditne zadruge samopomoći: naročito prva od četiri u zakonu predviđenih, koje dozvoljavaju i slobodan istup, vraćanje imovine…

“Ljudi mi dolaze i pitaju što da rade”.

On mi je na to odgovorio: “Pomozite narodu gdje možete!”

Sam je kazivao da je išao u šumu, da bi se sporazumio s partizanima. Nije uspio, jer su oni htjeli biti na vladi, a ne uz vladu, što je on odbio.

Kada je išao u inozemstvo da se liječi, mogao je ostati, ali se vratio. Kada su ga policijom zvali da uzme posao inženjera u tvornici, on je radio. Pa ipak nitko ni unutra ni vani od HSS-a nije se njega odrekao ili ga proglasio izdajicom…

M. Š.

Ovo pismo čuva se u Hrvatskom etničkom institutu, u fondu fra Ljube Čuvala. Autor je nepoznat, kao i datum.