Hrvati u sklopu župe u Torontu imaju prekrasan park s bazenom i prostorom za druženja, a sve zasluge pripisuju ovom vrijednom župniku

Vrlo malo danas znamo o hrvatskoj župi smještenoj u Torontu, župi Naše Gospe Kraljice Hrvata, koja na tim prostorima djeluje već više od 70 godina. Zato više nego bilo što vrijedi ispričati priču i o ovoj župi koja je proživjela vrlo teške trenutke, a danas je podrška svojim vjernicima u dalekoj Kanadi. Nažalost, jako se […]

Naime, krajem 19. stoljeća Hrvati su počeli dolaziti u South Chicago, ponajviše zbog posla u tada razvijenim čeličanama. U početku su zajedno sa Slovencima izgradili crkvu sv. Jurja na križanju 96. ulice i Ewing avenije, no zbog međusobnih razlika, Hrvati su u studenom 1912. odlučili osnovati vlastitu župu. Tako je 1913. godine službeno osnovana župa Srca Isusova, na prijedlog vlč. Ivana A. Stipanovića.

Te iste godine kupljeno je zemljište između Exchange i Escanaba avenije, a 31. kolovoza 1913. položen je kamen temeljac za zgradu koja je služila kao crkva, škola i župna dvorana. Prva misa u novoj crkvi slavila se u ponoć na Božić te godine – trenutak koji je obilježio početak jednog trajnog hrvatskog duhovnog uporišta u ovom dijelu Chicaga.

Već 1914. godine otvorena je i župna škola, u početku s laičkim osobljem. Međutim, već 1915. godine, zahvaljujući zalaganju vlč. Stipanovića, u školu dolaze i Školske sestre sv. Franje Krista Kralja koje preuzimaju nastavni kadar.

Godine 1916. vlč. Mato Ćanić preuzima župu, no već 1919. dolazi do ključne promjene – u župu stižu hrvatski franjevci. Prvi franjevac koji preuzima župu bio je fra Luka Terzić, a franjevci vode župu sve do danas. Današnji župnik je fra Stephen Bedeniković.

Kako je hrvatska zajednica vjernika u Vancouveru izrasla na plećima ribara i župe Prečistoga Srca Marijina

Dosad smo, u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi, govoreći o Kanadi uglavnom spominjali istočnu obalu u kojoj uistinu i djeluje najveći broj hrvatskih župa. No, ne i sve. Naime, od oko 130 tisuća Hrvata u Kanadi, njih oko 15 tisuća nalazi se u Vancouveru, milijunskom kanadskom gradu na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. […]

U razdoblju od samo tri i pol godine fra Luka Terzić krstio je čak 538-ero djece, a župa je bilježila snažan rast, djelomično i zbog otvorenosti prema drugim etničkim zajednicama u tom dijelu grada. Fra Bono Andačić, koji župu vodi od 1922. do 1931., proširuje školu, kupuje i preuređuje zgradu za župni dvor i uspješno otplaćuje dugove.

U teškim ekonomskim vremenima Drugoga svjetskog rata, fra Špiro Andrijanić (1931. – 1947.) uspio je nabaviti prve orgulje za crkvu te je kupio zgradu na križanju Commercial i 96. ulice, koja je služila za društvene potrebe župljana pod nazivom Hrvatski dom. To razdoblje pamti se kao vrijeme stabilnosti i blagostanja, što je nagnalo tadašnje vodstvo da sagradi novu školu i crkvu.

Iako je tadašnji župnik fra Ljubo Čuvalo otišao iz župe prije nego što je ona dobila novo ruho, ideja o novoj crkvi i školi zaživjela je s već idućim župnikom fra Mironom Lasićem. Prvo je bila sagrađena škola, i to 1959., dok je nova župa bila sagrađena pet godina nakon – taman u vrijeme proslave 50 godina župe.

Hrvati ove župe u idućim su godinama bili nezaustavljivi. Nova župna dvorana i sestarski samostan bili su sagrađeni već do 1971., i to zahvaljujući fra Vendelinu Vasilju kojeg su župljani itekako štovali.

Što se tiče hrvatske škole koja djeluje na ovom potezu, škola Srca Isusova može se pohvaliti kako danas ima čak 137 polaznika, a bila je poznata i među nehrvatima još sredinom prošlog stoljeća, pa je tako do 1961. u školi bilo čak 58,7 posto djece drugih narodnosti.

Jedina je hrvatska župa u Clevelandu, a samo u jednoj godini imala je čak 392 krštenja!

Malena Paulina posljednje je dijete koje se sakramentom krštenja priključilo hrvatskoj zajednici vjernika okupljenih oko župe sv. Pavla u Clevelandu. Antonio je bio kršten nekoliko tjedana prije toga, kao i Emilija. U svakom slučaju, djece u ovoj – jednoj od najstarijih – hrvatskoj župi u SAD-u nikako ne nedostaje, a trend rođenja i krštenja traje […]

Fra Stephen Bedeniković koji je na čelu župe čak četvrt stoljeća itekako održava aktivnost župe na visokoj razini, a župljani ga u tome pomno slijede. Dapače, župa je nedavno proslavila i 40 godina od zaređenja svog župnika.

urednik projekta: Ivan Ril

Hrvatski svećenik u Americi u godišnjem izvješću župljanima: Pritisla bijeda i nevolja svaka. Nerad na sve strane!

Dijaspora.hr ekskluzivno objavljuje godišnje izvješće Hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu iz 1932. u kojem župnik fra Blaž Jerković analizira tešku prethodnu godinu i nada se uspješnijoj 1933. “Dragi moji župljani! Prođe i ova, kud i ona.Ako ikad to se za ove prošle dvije godine može s pravom reći.U lanjskom vam Godišnjem izvješću napisah: ‘Ovo […]

Duga povorka svećenika, redovnika, redovnica i dobrih katoličkih vjernika krenula je iz školske dvorane u hrvatsku crkvu Presvetog Srca Isusova u Chicagu. Za povorkom je kretao zlatomisnik obučen u svečano misno odijelo zlatne boje, praćen od dvojice vitezova sv. Grgura Velikog, dičnih, zaslužnih i vrlo uglednih hrvatskih sinova rođenih u Chicagu: sveučilišnog profesora prava s Loyola sveučilišta (u miru), dr. Johna A. Zvetine, i vrhovnog liječnika Hrvatske katoličke zajednice, dr. Johna Ružića.

Na ulazu u crkvu zabrujale su orgulje na koru i zaorila hrvatska obljubljena crkvena pjesma: Do nebesa nek se ori. Točno u podne zlatomisnik je počeo svoju zlatnu misu u koncelebraciji s još 12 hrvatskih svećenika.

Kao đakon služio je starješina hrvatskih franjevaca u Americi, dr. fra Vjekoslav Bambir, a kao pod đakon, dr. fra Zoran Ostojić, hrvatski župnik iz Sharon-Farrella, Pennsylvanija, dok je komentator bio župljanin župe Srca Isusova, dobri vjernik i rodoljub, mladi hrvatski liječnik dr. Kaurić. U svetištu su uz jedan dio svećenstva i ministranata klečali naši dični vitezovi Sv. Grgura, dr. Ružić i profesor Zvetina, dok su ostali svećenici, redovnici, redovnice i vjernici klečali u crkvenim klupama i napunili prostranu crkvu. Ceremonijar je bio mladi hrvatski franjevac fra Ante Čuvalo. Prigodnu propovijed održao je bivši zlatomisnikov đak iz gimnazije fra Ljubo Čuvalo.

Crkveni zbor lijepo je pjevao pjevanu misu i uz to velik broj hrvatskih popularnih crkvenih pjesama. Za vrijeme mise skoro su svi vjernici primili svetu pričest. Osobito je lijepo bilo vidjeti službenu obitelj Hrvatske katoličke zajednice: glavnog predsjednika, g. Josipa Šabana, koji je sa svojom suprugom pristupio k stolu Gospodnjem, kao i glavnog potpredsjednika, g. Luku Samaržiju, koji je također sa svojom suprugom pristupio k stolu Gospodnjem, kao i glavna blagajnica, gđa. Helen Ratković, i urednik službenog glasila H.K.Z., gosp. Stanko Borić, koji je također sa svojom suprugom pristupio k stolu Gospodnjem, kao i mnogi drugi ugledni Hrvati i Hrvatice iz Chicaga i drugih mjesta.

Na kraju sv. mise zahvalnice otpjevan je himan Tebe Boga hvalimo od sviju prisutnih i krenula je povorka u 1 sat popodne u crkvenu dvoranu gdje je održan svečani banket i prigodni program. Velika crkvena dvorana, koju je dovršio malo prije svoje smrti bivši župnik župe Presvetog Srca Isusova, pokojni dr. fra Vendelin Vasilj, jedva je primila brojni narod.

Banket je molitvom otvorio župnik hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu, fra Marko Kozina, koji je bio i stolo-ravnatelj. Mladi dječji tamburaški zbor iz župe Srca Isusova odsvirao je hrvatsku himnu Lijepa Naša, zatim otpjevao i odsvirao rukovet hrvatskih popularnih pjesama i otplesao nekoliko hrvatskih plesova i kola pod vodstvom svoga zborovođe gosp. Gornika. Milina je bila gledati mlade hrvatske djevojčice i dječake u šarolikim hrvatskim narodnim nošnjama kako lijepo pjevaju hrvatske pjesme i plešu hrvatska kola, iako su oni drugi i treći naraštaj rođen u Americi. Prisutni su ih nagradili burnim aplauzom, kojega su oni u cijelosti i zaslužili.

Iza lijepe glazbene razonode naših mališana stolo-ravnatelj fra Marko Kozina otvorio je službeni dio programa na vrlo duhovit način s nekoliko zgodnih i prikladnih šala, kako to samo on zna. Fra Marku ne manjka riječi. On se ne može izgubiti. Govorio je na engleskom, hrvatskom, čak malo i na talijanskom. Njemu to sve teče i on vlada sa sva tri jezika odlično. On zna vješto sve šalom začiniti i napraviti ugodno raspoloženje i veselje. Fra Marko je nakon čestitanja zlatomisniku pozvao starješinu hrvatskih franjevaca u Sjedinjenim Državama, dr. fra Vjekoslava Bambira, da ovom prigodom progovori nekoliko riječi.

O. Bambir najprije je čestitao zlatomisniku njegovu zaslužnu 50-godišnjicu svećeničkog života i rada za Boga i hrvatski narod, zatim se dosta opširno osvrnuo na njegovo djelovanje kao nastavnika na Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu, profesora na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, misionara među američkim i kanadskim hrvatskim doseljenicima, dugogodišnjeg starješinu hrvatskih franjevaca u SAD-u, zatim župnika na hrvatskoj župi u Sharon-Farrellu u Pennsylvaniji i sadašnjeg prokuratora Hrvatske franjevačke kustodije u Americi. O. Bambir dao je javno priznanje zlatomisniku za njegov neumorni rad za Boga, vjeru, Crkvu, franjevački Red i hrvatski narod i zaželio mu od Boga još mnogo godina plodna rada.

Sijao je samo ljubav i dobrotu: Ako daješ, daj odmah jer dvostruko daješ

Smrću našeg dragog i dobrog oca Vilima Cecelje završava se i za našu obitelj jedan posebni odsjek života. Izgubili smo u njemu jednog od naših najboljih i najdražih prijatelja, što smo ih ikada imali. Dok smo još bili u Europi, a posebno Salzburgu, bili smo svjedoci stalne brige i ljubavi koju je ovaj uzorni svećenik […]

Poslije vlč. dr. Bambira, zlatomisnika je pozdravio ugledni čikaški Hrvat, dr. Michael Bilandić, gradski vijećnik grada Chicaga, koji je zlatomisniku čestitao u ime načelnika grada Chicaga i u ime svoje i zaželio mu još mnogo godina života i rada na korist hrvatskog naroda.

Iz hrvatske župe sv. Ante – Sharon-Farrell, Pa., došla je velika skupina od 50 ljudi i žena na autobusu na zlatnu misu svog bivšeg župnika. U ime župe i župljana zlatomisnika je pozdravila biranim riječima gđa. Marry Phillips, zahvalila mu se na svemu što je tijekom devet godina svog župnikovanja učinio za župu i župljane župe sv. Ante i uručila mu u ime župe veliki dar.

Da skrati program, fra Marko nije više najavljivao nikakvih govornika, iako ih je bio još lijep broj, koji su željeli pozdraviti zlatomisnika, nego je samo predstavio prisutne svećenike, istaknutije laike i skupine časnih sestara.

Od svećenika je predstavio dr. fra Dominika Mandića, O. Ireneja Petrička, vlč. dr. Stjepana Lackovića, hrvatskog župnika iz Lackawanne, New York, vlč. Branimira Radetića, hrvatskog župnika iz Youngstowna, Ohio, vlč. Stjepana Šprajca, hrv. župnika iz Hamiltona, Kanada, vlč. Josipa Gjurana, hrv. župnika iz Toronta i njegova pomoćnika vlč. Aleksandra Borasa, vlč. O. Viktora Rogulja, zlatomisnika iz Detroita, vlč. O. Mirka Godinu, hrv. župnika iz Gary, Indiana, vlč. fra Dominika Ćorića, duhovnog vođu Hrvatske katoličke zajednice, vlč. dr. Antu Livajušića, duhovnika iz bolnice sv. Josipa iz Warren-a, Ohio, vlč. Alberta Adamiča, slovenskog župnika iz Waukegana, Illinois, O. Teofana Kalinovskog, bivšeg provincijala poljskih franjevaca u SAD-u, O. Benedikta Hoga, bivšeg starješinu slovenskih franjevaca u Sjedinjenim Državama, O. Jeronima Selaka, slovenskog franjevca i župnika slovenske župe sv. Jurja iz Chicaga, vlč. fra Častimira Majića, hrvatskog župnika iz Milwaukeeja, Wis. i njegova pomoćnika vlč. fra Lovru Frankovića, vlč. fra Antu Dukića, župnika hrvatske župe sv. Augustina iz West Allisa, Wis. i njegova pomoćnika vlč. fra Nenada Galića, vlč. fra Eugena Petrovića, župnika hrvatske župe Presvetog Srca Isusova iz Chicaga i njegova pomoćnika vlč. fra Zvonimira Kutlešu, vlč. Stjepana Budrovića, dominikanca i župnika hrvatske župe sv. Trojstva iz Chicaga, vlč. fra Ferdinanda Skoku, gvardijana franjevačkog samostana sv. Ante iz Chicaga, vlč. dr. fra Gracijana Raspudića, urednika Hrvatskog katoličkog glasnika iz Chicaga, vlč. fra Trpimira Musu, upravitelja franjevačkih edicija iz Chicaga, vlč. fra Ivana Bradvicu, mladog hercegovačkog franjevca, koji je nedavno došao iz domovine u Franjevačku hrvatsku kustodiju sv. Obitelji u Sjedinjene Države, vlč. dr. Hijacinta Eterovića, hrvatskog dominikanca i profesora s Duquesne sveučilišta iz Pittsburgha, Pa., fra Antu Čuvala iz Chicaga, fra Mladena Čuvala, pomoćnika hrvatske župe iz New Yorka, fra Ljubu Čuvala i fra Radovana Šoljića iz Chicaga.

Uz ove su još prozvani O. Marion Habig, američki franjevac i čuveni povjesnik franjevačkog Reda, mladi talijanski franjevac P. Vito iz Apulije, koji se nalazi na studiranju u Sjedinjenim Državama, koji je potomak Molisanskih Hrvata, i župnik slovačke župe sv. Ivana Krstitelja iz Chicaga.

Hrvatske redovnice iz kongregacije Kćeri Božje Ljubavi došle su u velikom broju iz svoje matične kuće iz Akrona, zatim iz Ohija i Wisconsina, kao što su u velikom broju došle i školske sestre sv. Franje iz Lemonta, Illinois, iz župe Sv. Trojstva s Throop ulice i iz župe Srca Isusova iz Chicaga, i hrvatske sestre sv. Franje sa Drexela iz Chicaga te sestre Klanjateljice Predragocjene Krvi iz župe sv. Jeronima iz Chicaga. Kao veliko jato lastavica blizu 50 časnih sestara došlo je na zlatnu misu O. Davida Zrne. Među njima je bilo i časnih starica, koje su jedva hodale, ali su bile vesele da su prisustvovale ovom lijepom i veselom slavlju zlatne mise.

Na kraju programa stoloravnatelj fra Marko Kozina pozvao je zlatomisnika vlč. dr. fra Davida Zrnu da progovori nekoliko riječi. Svečar se digao i najprije progovorio na engleskom, a zatim na hrvatskom jeziku. Srdačno je zahvalio svima, koji su došli iz bliza i daleka, da se s njime zahvale Bogu na svim milostima, koje je od Svevišnjega primio kao njegov svećenik tijekom 50 godina.

Drugima je davao doslovno sve, a za sebe je rijetko nešto tražio. I kada je, to je zvučalo otprilike ovako: ‘Ako može’

Fra Vilim Primorac rodio se 8. siječnja 1907. u Čitluku od Mije i Ive r. Sušac, a na krštenju je dobio ime Petar. U obitelji u kojoj je bilo 14-ero djece, sedmorica braće i sedam sestara, svi su teško radili, često i dugo molili i jedni druge voljeli. Petar je s bratom blizancem pohađao pučku […]

Iako je njegovo srce fizički dosta bolesno, svaka je njegova riječ zvonila i odjekivala. Zlatomisnik je održao misaon govor o katoličkom svećenstvu i njegovoj ulozi u životu katoličkih vjernika. Posebno je naglasio ulogu katoličkog svećenstva u životu hrvatskog dijela katoličkog naroda, naglasivši da nema ni jedne stranice hrvatske povijesti gdje se ne nalazi ime bar kojeg hrvatskog svećenika od početka naše pisane povijesti do danas. Na kraju je obećao, da će se dnevno sjećati u molitvama i na oltaru dok žive svih svojih prijatelja i dobročinitelja.

Zlatomisnik O. David Zrno markantna je ličnost. U svoje vrijeme on je bio dobro poznat u svojoj užoj domovini kao odličan govornik. On je također dobro poznat starijim hrvatskim iseljenicima diljem Sjedinjenih Država i Kanade, jer je kao misionar u svoje vrijeme za više godina neumorno obilazio hrvatska naselja na sjevernoameričkom kontinentu od Atlantika do Pacifika – uzduž i poprijeko, propovijedajući riječ Božju, dijeleći sv. sakramente, krsteći, popravljajući nevaljane ženidbe, vraćajući zalutale, zanemarene i nehajne katoličke iseljenike natrag k Bogu, Crkvi i životu milosti:

Za njega ni jedno mjesto nije bilo maleno i neznatno. U mnogim manjim mjestima u Sjedinjenim Državama i Kanadi on je bio prvi hrvatski svećenik, koji je ikad pohodio naše vjerski zapuštene pojedince i obitelji. Njegove su misije bile pravi duhovni užitak jer je on govornik kakvoga se ne čuje često na propovjedaonicama i govorničkim tribinama. Preko polovice svoga života posvetio je radu među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Državama.

Fra David Zrno rodio se od čestite hrvatske i katoličke obitelji u povijesnom hrvatskom Duvnu gdje je završio i osnovnu školu. Franjevačku gimnaziju završio je na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio je 17. rujna 1914., a bogoslovne znanosti započeo je u Mostaru i nastavio u Beču i Münchenu. U Beču ga je zaredio za svećenika na 28. kolovoza 1921. tadašnji papinski nuncij nadbiskup Francesco Marchetti Salvegiani. Prvu misu imao je u Münchenu u Bavarskoj. Vrativši se u domovinu bio je dvije godine nastavnik na Franjevačkoj Gimnaziji na Širokom Brijegu. Godine 1924. otišao je u Beč, gdje je 1926. položio doktorat iz teologije na Bečkom sveučilištu.

Iza toga je predavao crkveno pravo i liturgiju na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru do svibnja 1930., kada je napustio domovinu i pošao za hrvatskog misionara u Sjedinjene Američke Države.

Godine 1935. fra David Zrno imenovan je starješinom hrvatskih franjevaca u Sjedinjenim Državama. Na ovom položaju ostao je do polovice 1949.

Za vrijeme njegove uprave hrvatski franjevci dosta su se snažno afirmirali u Sjedinjenim Državama. Tako je među drugima otvoren hrvatski franjevački samostan (prvi hrvatski samostan izvan Hrvatske) i kulturni centar na Drexel Boulevardu u Chicagu, pokrenut vjerskonabožni list “Hrvatski katolički glasnik“ i “Hrvatski Almanak“, tjednik “Danica“ i osnovana Hrvatska franjevačka tiskara.

Odmah nakon rata stigao je velik broj hercegovačkih franjevaca koji su morali napustiti svoju domovinu zbog komunističkog zuluma u Sjedinjene Američke Države i tako se povećao broj članova u zajednici hrvatskih franjevaca u Americi, a usporedno s time i obujam njihova rada.

U lipnju 1949. imenovan je O. David Zrno župnikom hrvatske župe sv. Ante u Sharonu, državi Pennsylvaniji. Na ovoj župi učinio je mnogo za duhovni i vremeniti napredak župe za vrijeme svoga devetogodišnjeg župnikovanja. Posebno se mnogo zauzimao za što veći i brži dolazak naših poslijeratnih izbjeglica u Ameriku, kao i za njihov smještaj i zaposlenje.

U veljači 1958. O. David Zrno imenovan je starješinom ili gvardijanom hrvatskog franjevačkog samostana sv. Ante u Chicagu. U posljednjih 10 godina obnaša dužnost prokuratora hrvatskih franjevaca u Americi i obavlja razne druge poslove u svojoj redovničkoj zajednici. Uz razne duševne darove Bog ga je obdario i dosta dobrim zdravljem, da i u odmaklim godinama još može raditi za slavu Božju i korist svog bližnjega.

Uzornom svećeniku, koji je radio 50 godina u Vinogradu Gospodnjem – dr. fra Davidu Zrni – prigodom njegova zlatomisničkog jubileja od srca čestitamo 50.godišnjicu njegova plodnog svećeničkog rada i želimo mu još mnogo godina plodna rada na slavu Božju i korist hrvatskog naroda, kojega je on uvijek sinovski štovao i ljubio.

Ovako je 1946. izgledao naš susret s New Yorkom: Dao Bog da tako ostane na vjekove

Napokon je došao i taj trenutak. Duboki, metalni zvuk brodske sirene snažno je potresao gluhu tišinu mrtvog mjesta i u nekoliko minuta bili smo u pokretu. Odmicali smo sve više i više od obale. Za nama je na moru ostala samo duga staza pjenušave morske vode. Talijani su vikali i rukama mahali. A u nama […]

dodatno

Na službi savjetnika Kustodije bio je od 1952. do 1955. godine. Nakon mnogo godina otišao je u domovinu, gdje je 17. kolovoza 1984. godine preminuo u Splitu u 88. godini života. Pokopan je 20. kolovoza na groblju Karaula u Tomislavgradu.

fra Ljubo Čuvalo, 1972.

Posljednji hrvatski vladar živio je siromašno, a na sprovod mu je došlo preko 30 tisuća otočana

Kada se spomene pojam “posljednji hrvatski vladar” obično se pomisli na posljednjeg hrvatskog vladara narodne krvi Petra Snačića koji je poginuo u borbi s Mađarima krajem 11. stoljeća. Nakon njegove smrti na vlast u Hrvatskom Kraljevstvu dolaze Mađari koji u svoju titulu unose i pojam “kralj Hrvatske i Dalmacije”. Dakle, Hrvatsko Kraljevstvo i dalje postoji […]

Bila je svjesna svoga teškog stanja i bolesti kojoj nema lijeka. Unatoč tome, nikada se nije žalila. Posljednjih šest mjeseci života teško je patila i kao svijeća dogorijevala, dok napokon nije sklopila svoje umorne i napaćene oči. Do posljednjeg trenutka života s uzbuđenjem je pratila što se sve događa u njezinoj ljubljenoj Hrvatskoj.

Nada Kesterčanek Vujica rođena je 29. ožujka 1917. u Sarajevu, gdje je njezin otac dr. Vladimir Kesterčanek tada bio namještenik. Gimnaziju je polazila u Sarajevu i Zagrebu, tamo je i maturirala te kasnije također diplomirala iz južnoslavenskih jezika i književnosti na Hrvatskom sveučilištu. Studirala je u Poljskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj. Od 1945. živjela je trajno u emigraciji, većinom u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je diplomirala iz bibliotekarstva i radila u svojoj struci.

Mornarica Sjedinjenih Američkih Država prevezla ga je na Brač kako bi preminuo u rodnom kraju

Vrata u prošlost svoje obitelji otvorio nam je Igor Havliček iz Smlednika u Sloveniji, predočivši veliki trud koji su u istraživanje svoje obiteljske povijesti uložili, uz njega samog, i dr. sc. Maja Vrkljan iz Zagreba i dipl. ing. Antoniyo Levitchev iz Salzburga. Ponekad mala vrata otvaraju pristup velikim, širokim prostorima… Tako nas i obiteljske povijesti […]

Godine 1960. sa svojim suprugom prof. dr. Stankom Vujicom otišla je u Pakistan, i tamo su živjeli godinu dana proučavajući tamošnje prilike i običaje.

Od najmlađih dana Nada je surađivala s dječjim listovima (Anđeo čuvar) i kasnije u književnim smotrama (Omladina, Hrvatska revija, Hrvatska smotra, Svijest, Spremnost) i to prozom i poezijom. Godine 1940. izdala je u Zagrebu sa S. Gašparovićem knjigu pjesama “Zov za daljinama”, a 1942. knjigu lirskih impresija “Suton na Tiberu”. U Osijeku je predstavila oveću autobiografsku novelu “Tri generacije” (1942.). U emigraciji je izdala pjesme u prozi “Tragovi” (1958.) i pjesme u prozi “Koluti vremena”, a na engleskom novele “Short Story” (1954.).

Njezine pjesme objavljene su u raznim hrvatskim antologijama: Lirika hrvatskih sveučilištaraca (Zagreb, 1939.), Hrvatske Balade (Zagreb, 1941.) i Antologija hrvatske lirike (Rim, 1953. uredio dr. Franjo Trogrančić). Bila je suradnica Hrvatskog kalendara u Americi i Hrvatskog glasa u Kanadi.

Sjećanje na Hrvata iz Austrije koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći: Bio je franjevačka duša

U zrakoplovnoj nesreći kod Genta u Belgiji 2. listopada 1971., među 63 putnika, poginuli su dr. Rene Marčić, istaknuti austrijski katolički novinar i sveučilišni profesor iz Salzburga te njegova supruga Blanka. Dr. Rene Marčić bio je u Austriji vrlo dobro poznat kao najbolji stručnjak za pravo, a 12 godina radio je kao savjetnik za pitanja […]

Kao pjesnikinja izrazila je želju da bude sahranjena na jednom pennsylvanijskom uzvišenom brijegu koji je sličan brjegovima u Hrvatskoj, da tamo počiva u sjeni triju krasnih borova…

fra Ljubo Čuvalo, Hrvatski katolički kalendar 1972.

Sa siromašnim pukom u Pennsylvaniji sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar

U vrijeme rascvjetalosti bogatih floridskih kamelija i divnih poinsetia, pozvao je svemogući Bog 3. ožujka 1974. zauvijek k sebi – u svoje nebeske stanove – skromnog redovnika sv. Franje Asiškoga i poniznog svećenika Novog Zavjeta, oca Anzelma Sliškovića, reda Manje braće. Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, […]

Ostavio je ovaj svijet dosta neočekivano. Naglo je obolio 13. listopada 1964., da je jedva mogao disati. Toga dana rekao je ujutro – kao i obično – misu i bio dosta raspoložen i veseo. Nakon povratka u samostan iz crkve u kojoj je slavio misu – 15 milja daleko od samostana – fra Otonu je naglo pozlilo. Teško se mučio i jedva disao. Tijelo mu je bilo hladno kao mramor. Zatražio je posljednju pomast i zatim bio prevezen u bolnicu. U bolnici mu nažalost nisu mogli pomoći.

Njegova redovnička subraća obilazila su ga u bolnici i s nestrpljenjem gledala u kako je teškom zdravstvenom stanju. Fra Oton je to najbolje sam osjećao i znao, ali ga nije trebalo tješiti ni bodriti. On je kreposno živio i mirno dočekao smrt, potpuno predan u volju Božju. Umro je mirno i spokojno, kao što je mirno i spokojno i živio.

Upravo kada su k njemu došli da ga obiđu fra Irenej Petričak i dr. Kvirin Vasilj, 19. listopada 1964. u ponedjeljak u 14 sati, fra Oton se nalazio u agoniji. U 14.20 sati ispustio je svoju plemenitu dušu. Umro je od skleroze, raka i šećerne bolesti. Sve ove bolesti srušile su se odjednom na njega, da mu ne dadnu prigodu proživjeti još koju godinu. Međutim, za njega je smrt samo dobit, jer se na nju ozbiljno spremao cijeli život i nije ga zatekla nespremnog.

Pokopan je nakon svečanih zadušnica obavljenih u svetištu sv. Ante u četvrtak 22. listopada 1964., u groblju “Svetog Groba” – tik do svoje prije preminule subraće – hrvatskih franjevaca. Svetu misu zadušnicu prikazao je za pokojnika gvardijan samostana Hrvatskih franjevaca u Chicagu o. fra Zvonko Mandurić uz asistenciju fra Ljube čuvala i dr. fra Rufina Šilića. Svetište je bilo puno hrvatskih i slovenskih franjevaca, koji su došli s raznih strana Amerike, ispratiti pokojnika do njegova posljednjeg počivališta i iskazati mu posljednju počast.

U svom toplom govoru, fra Rufin Šilić naglasio je vrline pok. fra Otona koje danas nisu u modi, a to su poniznost, jednostavnost, siromaštvo, pobožnost, osobito prema euharistiji, duh molitve i prezir prema zemaljskim stvarima. Sve je ovo posjedovao pok. fra Oton u veoma visokoj mjeri. Naglasio je još i njegovu pčelinju marljivost i žarku ljubav prema svom patničkom hrvatskom narodu kojeg je ljubio kao što dobro dijete ljubi majku.

ŽIVOTNA STAZA

Dr. fra Oton Knezović rodio se 27. siječnja 1890. od siromašnih, ali bogobojaznih i čestitih roditelja u Cernu kod Ljubuškog. Osnovnu školu završio je u Ljubuškom, zatim je stupio u Franjevačko sjemenište i počeo gimnaziju na Širokom Brijegu. U franjevački red stupio je 1910. godine u samostanu sv. Ante na Humcu kod Ljubuškog i tamo proveo godinu kušnje.

Filozofske i bogoslovne znanosti završio je u Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, gdje je i ređen za svećenika 28. lipnja 1915. Godinu dana proveo je kao župni pomoćnik u prostranoj širokobriješkoj župi, zatim se 1917. upisao na Hrvatsko sveučilište u Zagrebu, da bi studirao slavistiku i hrvatsku povijest. Bile su to teške ratne godine, kada je na sveučilištu u Zagrebu bilo skoro više profesora nego sveučilištaraca, jer su svi morali poći u vojsku.

U njegovoj Hercegovini harala je 1917. glad, a 1918. i 1919. epidemija – nazvana španjolskom gripom koja je nemilo kosila ljudske živote i zamela djelomično ili posve brojne obitelji. Fra Oton je i sam obolio od ove epidemije, ali uza sve to nije zanemario svoj studij. Na Hrvatskom sveučilištu položio je profesorski ispit i doktorirao iz filozofije.

Priča o dobrom franjevcu koji je otplatio sve dugove župa i pomirio narod

Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]

Početkom školske godine 1920. došao je za profesora u gimnaziju na Široki Brijeg, gdje je neumorno djelovao kao profesor i odgojitelj sve do pod kraja Drugog svjetskog rata, kada je ovo kulturno, vjersko i rodoljubno žarište katoličke Hercegovine raspršeno i velika većina njegovih kolega profesora nedužno je ubijena i živa spaljena na najokrutniji način.

Fra Otonu Knezoviću uspjelo je uz veliku opasnost i tegobu spasiti goli život tijekom najveće tragedije hrvatskog naroda u svibnju 1945. Bio je uhvaćen od partizana na povlačenju hrvatske vojske i civilnog pučanstva i vraćen iz Slovenije u Hrvatsku, ali je nešto kasnije uspio pobjeći iz njihovih šaka i skloniti se najprije u Austriju, zatim u Italiju, odakle je napokon krajem 1950. u Sjedinjene Države.

Najbolje i najsretnije godine svog života fra Oton je proveo kao profesor na Širokom Brijegu. Predavao je hrvatski jezik i književnost svim gimnazijskim razredima. Cijelo vrijeme bio je prenatrpan satovima predavanja; redovito je tjedno imao preko 20 sati. Trebao se pripravljati za predavanja, ispravljati pismene zadaće, držati klericima predavanja iz duhovnog života, obavljati svoje redovničke i svećeničke dužnosti, što je on uvijek savjesno u detalje i veselo ispunjao. K tome je još skoro redovito u crkvi ispovijedao učenike i ostale vjernike i često držao propovijedi vjernicima prostrane širokobriješke župe.

Sve je štedio osim sebe. Na vremenu je posebno bio štedljiv. Nikad nije dangubio niti se podavao bilo kakvoj dokolici. Neprestano je sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za čitanje i molitvu. Ako nije čitao, onda je molio i obratno. Za lijepa i ružna vremena moglo ga se vidjeti na “Nasipu” na Širokom Brijegu, gdje s knjigom ili krunicom u ruci šeta između stabala mladih oraha, čita ili moli. To je bila njegova najmilija razonoda, jer druge uopće nije ni poznavao.

Na praznike je rijetko kada išao. Ako je slučajno kad i otišao, to je bilo u vezi s kakvom katoličkom ili narodnom manifestacijom ili proslavom. Njegov djelokrug i životni prostor sastojao se od crkve, škole i samostana. Zbivanja u svijetu pratio je iz novina i časopisa iz dana u dan, iako svojim životom nije izgledalo da živi u svijetu, niti je po ičemu pripadao svijetu osim po svom fizičkom životu. Svijet kao svijet njega je vrlo malo zanimao. U tome je, izgledao običnom svijetu ne samo neobičan, nego dosta i čudan. Ali on je stalno težio, da što više umre sebi i svijetu, da što bujnije mogne živjeti Bogu.

Uza svu svoju povučenost nastojao je što više koristiti svom bližnjem. Još za vrijeme svojih sveučilišnih dana počeo se baviti pisanjem i surađivati u raznim hrvatskim listovima i časopisima. U 50 godina napisao je mnoštvo članaka i rasprava u raznim listovima i časopisima u domovini i emigraciji. U pisanju je bio neumoran. Rijetko je prošao koji dan, da on u njemu nije barem nešto napisao.

Prvi dan jubilarne svete hrvatske godine (1300. godišnjice pokrštenja Hrvata) – na Petrovdan 1940. fra Oton Knezović proslavio je svečano na Širokom Brijegu 25. godišnjicu svog misništva, 50. godišnjicu života, 30. godišnjicu redovništva, 25. godišnjicu književnog rada, 20. godišnjicu profesorske službe i 10. godišnjicu prefekture, klerika. Na ovoj proslavi osobito se istaknula franjevačka mladež koja je neobično voljela i poštovala svog profesora i odgojitelja zbog njegove dobrote srca, idealizma… Fra Oton je tada zaista mogao s potpunim pravom i ponosom pogledati na mučnu, ali plodonosnu i svijetlu pedesetogodišnju stazu.

Zanimljiv i neobičan svećenik doseljenicima je tražio poslove, obnovio je župu u St. Louisu i stavio sladoled u pogrešan automobil

Dana 26. ožujka 1979. u Pensacoli u Floridi u 83. godini života preminuo je fra Špiro Andrijanić. Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, […]

Sami naslovi njegovih književnih studija kao što su: Ali-paša Rizvanbegović, fra Grgo Martić, fra Didak Buntić, Hrvatska povijest, koju je za šire hrvatske slojeve izdalo Društvo sv. Jeronima, koju je Banovina Hrvatska bila preporučila za hrvatske, škole, Franjevački idealizam i Svećenik na Oltaru, svjedoče nam posve jasno da je fra Otonova duša prije svega svećenička, franjevačka i hrvatska. Tom prigodom vrlo lijepo su pisali o njemu razni hrvatski listovi i časopisi. I naš bijeli Zagreb, gdje je fra Oton imao dosta znanaca i prijatelja, sjetio se njegove 50. godišnjice.

Dana 27. siječnja 1940. održao je lijepo predavanje na zagrebačkom radiju o fra Otonovu životu i radu vrsni hrvatski esejist dr. Ivan Esih. Zbog tadašnjih prilika to se predavanje nažalost nije smjelo tiskati. Otvorenost, karakternost i iskrenost fra Otonova nije se sviđala svima tada, prije toga, a ni poslije toga.

ŽIVOT I RAD U EMIGRACIJI

Nakon bijega od komunističke strahovlade u jesen 1945, fra Oton se neko vrijeme sklonio u Austriji. Iako je vlastitim očima vidio i djelomično sam proživio kalvariju hrvatskog naroda, on ipak nije postao pesimist, nego je riječju i perom neprestano radio za slobodu svog naroda. U Austriji je predavao povijest u improviziranoj gimnaziji za mlade slovenske izbjeglice u Linzu. Nakon dolaska u Italiju bio je profesor u privremeno otvorenoj gimnaziji i sjemeništu za hrvatske mladiće u Grottaferrati nedaleko od Ancone. Jedno vrijeme bio je i ravnatelj ove gimnazije. Kada je napokon gimnazija prestala sa svojim djelovanjem, fra Oton je pošao u Sjedinjene Države, gdje je stigao krajem. 1950. i ostao tamo do svoje smrti.

Kraće vrijeme pomagao je na hrvatskim župama Presvetog Srca Isusova u Chicagu i Sv. Josipa u St. Louisu. Zatim je boravio u sjedištu hrvatskih franjevaca u Gulf Breezu u Floridi, dok napokon nije u rujnu 1957. došao u hrvatski franjevački samostan sv. Ante u Chicagu, gdje je ostao do svoje smrti. U samostanu se uvijek prvi ustajao, došao svako jutro u svetište sv. Ante, izmolio s drugima časoslov, svirao i pjevao koju pjevanu misu, zatim redovito išao reći pjevanu misu u kojoj američkoj crkvi, a nedjeljom i blagdanom redovito po dvije mise. Idući u crkvu i iz crkve, redovito je molio, vozeći se u autu. Molitva mu je bila najveća naslada.

Svaki dan ispunjao je molitvom, čitanjem, pisanjem i šetnjom u samostanskom vrtu. U Americi je izdao Englesko-hrvatsku gramatiku, Pokolj hrvatske vojske, Povijest Hrvata (I. svezak tiskan u Madridu 1961.) i drugi svezak Povijest Hrvata (tiskan u Torontu), dok je treći svezak Povijesti Hrvata imao priređen za tisak. Neumorno je pisao članke u “Našoj Nadi”, “Danici”, “Hrvatskoj” i drugim hrvatskim listovima. Ostavio je nekoliko neobjavljenih djela u rukopisu u domovini i Americi.

Fra Oton Knezović bio je vrstan poznavatelj hrvatskog jezika, gramatike i književnosti. Jezik mu je bio čist i lijep, a način ili stil pisanja ili prikazivanja događaja vrlo lak i jasan. S lakoćom je prevodio s latinskog, talijanskog, francuskog i njemačkog jezika. Prevodio je s velikom vještinom, da mu se rad jedva mogao raspoznati da je prijevod i da nije pisan izvorno na hrvatskom. Nije bilo ni jednog starijeg ni novijeg djela – bez obzira na njegovu vrijednost – pisanog na hrvatskom jeziku, a da ga on nije pročitao. Čitanje je bilo njegova najslađa hrana i piće, a knjiga najdraži prijatelj i drug.

Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjekzemlja postaje težai dubljaza jednu ranucrnja za jednu jamuijedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjeksvijet bi morao statii zadrhtatitežinom tugedubinom bola. U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnicei podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijetai zemlja postaje teža iskusnija i ljudskijai veća za jednu ranui dublja […]

Smrću dr. fra Otona Knezovića izgubili su hrvatski franjevci u Americi jednog od svojih najzaslužnijih članova, hrvatska emigracija jednog od svojih najčestitijih i najiskrenijih rodoljuba, a hrvatski narod jednog od svojih skromnijih sinova, koji je cijeli svoj život usmjerio za dobro i sretniju budućnost svog hrvatskog naroda.

Neka je laka američka gruda zemlje uzornom svećeniku, redovniku i žarkom hrvatskom rodoljubu.

fra Ljubo Čuvalo, Hrvatski katolički kalendar, 1965.

Dobro došli na portal dijaspora.hr, mjesto daljina i dobrih ljudi

Dijaspora je riječ koja je prečesto označavala daljine, izgubljene ljude ili zabranjene živote. Ali dijaspora je zapravo knjiga života mnogih naraštaja na svim kontinentima. Knjiga imena, ideja, događaja i pokreta koji su ispisali najmoćnije stranice povijesti nekih drugih zemalja, ali i povijesti borbe za svoje ime. Naraštaji ljudi koji su došli iz daleke, velikom dijelom […]

Prvi put susreo sam fra Ljubu 1949. godine dok sam radio za Hrvatske franjevce u Chicagu. U to vrijeme on je bio župnik Hrvatske župe Srca Isusova u Chicagu. I kao što je bila tradicija, fra Ljubo je dolazio barem jednom tjedno u Franjevački samostan na Drexelu (popularno nazvan po Aveniji Drexel gdje je sjedište Hrvatskih franjevaca).

I na jednom od tih prvih susreta, fra Ljubo me upitao tko sam? Odgovorio sam mu da sam Duško Čondić. Na moje veliko iznenađenje, fra Ljubo me pitao jesam li živio u 36. ulici na Wentworth aveniji u kući na drugom katu. Nakon što sam mu potvrdno odgovorio, nastavio me pitati je li nas bilo osmero ili devetero u obitelji, je li moj otac umro 8. prosinca 1935. Ostao sam iznenađen, te sam mu odgovorio: “Fra Ljubo mi se prvi put susrećemo danas, kako to da znate tako puno točnih detalja o mojoj obitelji?”

Onda je on nastavio i donosio još više detalja: “Kada sam prvi put stigao u Chicago otišao sam vidjeti svog poglavara fra Blaža Jerkovića koji je tada bio i župnik župe Sv. Jeronima. Fra Blaž mi je rekao da je umro mlad čovjek i da je ostala udovica s osmero male djece. Pitao me hoću li poći s njim moliti krunicu te večeri kako je već bio običaj. Tako sam susreo tvoju obitelj!”

Zašto ovo uopće spominjem u kontekstu priče o Nikoli Tesli? Kakve veze imaju Čondići s Nikolom Teslom? Odgovor je jednostavan – želim prenijeti činjenicu kako je fra Ljubo bio blagoslovljen s fantastičnim pamćenjem, odnosno fotografskom memorijom, imajući posebice u vidu da je prošlo više od 15 godina od njegovog susreta s mojom obitelji.

Donosimo detaljan popis svih Hrvata koji su bili na Titanicu. Zanimljive su sudbine preživjelih

Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo s nekim sitnijim izmjenama i dopunama. Petnaestog travnja 1912. godine potonuo je prekooceanski “nepotopivi” Titanik. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je […]

Po naravi fra Ljubo je bio vrlo socijalan i nevjerojatno aktivan čovjek. Barem tri ili četiri puta tjedno pozvao bi me u svoju “kavanu” koja se nalazila u velikoj knjižnici s preko 1500 naslova. I dok je vrlo spretno i detaljno pripremao kavu, dijelio je sa mnom priče o raznim, kako ih je on zvao “luminarima”, genijalcima, mjestima i razgovorima. Većina tih razgovora bila je s vodećim hrvatskim intelektualcima i državnicima, a tema je bila Hrvatska i njezina budućnost. Fra Ljubo je doista bio detaljan, zabavan narator. Njegove teme razgovora bile su zaista različite i bogate. Jednom takvom prigodom govorio mi je o svojim mnogim susretima s genijem Nikolom Teslom.

I dok smo pili kavu spomenuli smo Teslu, a fra Ljubo je nastavio govoriti o njegovim mnogim susretima s ovim velikanom. Kao što sam spomenuo ranije, fra Ljubo je bio župnik Hrvatske zajednice u New Yorku, na Manhattanu. Gotovo svaki dan odlazio bi u šetnju u Central Park. Tamo bi susreo Nikolu Teslu koji je hranio golubove. Budući da je fra Ljubo imao dar pripovijedanja, dok mi je u detaljima govorio o Tesli, ja sam dobivao dojam da sam i sam prisutan njihovim razgovorima.

Spomenuo je vrlo potresno kako je Tesla bio gotovo na rubu siromaštva, živio je samački život u jednoj hotelskoj sobi dok nije umro. Zatim je nekoliko puta ponovio kako mu je Tesla više puta rekao da je on sebe smatrao Hrvatom i da je Hrvatska njegova domovina. Zatim je fra Ljubo detaljno opisivao svoje razgovore s njim i detaljno opisao i gore navedeno mišljenja rekavši kako je Tesla često govorio da je on ponosni pravoslavac po religiji, ali da je rođen u Hrvatskoj i da je stoga Hrvat.

Kroz tri ili četiri prigode naših razgovora kada je Teslino ime bilo spomenuto, fra Ljubo bi u detalje ponovio njegove izjave i razgovore s njim. Moram priznati da je uvijek bio stalan u svojim izjavama u vezi Tesle. I dok je uvijek pričao s velikim osjećajem za detalje, nikada nije koristio fikciju u svojim pričama. Budući da fra Ljubo nikada nije vodio dnevnik i iza sebe nije ostavio osobne zapise (što je ogroman gubitak), ovaj podatak zasigurno bi bio uskraćen istraživačima djela Nikole Tesle.

Jedan od najdramatičnijih slučajeva bijega iz Jugoslavije otetim zrakoplovom, u kojem je bio i Ivo Andrić

Ljudi su uvijek pronalazili načina kako pobjeći iz država u kojima je vladao (ili vlada) totalitarni režim, pa tako i Hrvati. Ne računajući one koji su izbjegli pokolju u proljeće 1945. godine, na tisuće je Hrvata pobjeglo na Zapad u godinama poslije Drugoga svjetskog rata. Oni iz priobalnih dijelova Hrvatske ponajviše su “veslali” u slobodu […]

Netko se može požaliti da sam ja u ovoj kratkoj priči puno govorio o fra Ljubi, a samo jednu stvar naglasio sam u vezi Nikole Tesle. Moja priča trebala bi biti u vezi Tesle, a ne fra Ljube, zar ne? Upravo je to i cilj mog pisanja dokazati svjedočanstvom iz prve ruke da je Nikola Tesla sebe vidio i doživljavao kao Hrvata i Hrvatsku kao svoju domovinu. Stoga da bi ova tvrdnja imala svoj kredibilitet, htio sam najprije uspostaviti kredibilitet čovjeka koji mi je prenio tu činjenicu – fra Ljube Čuvala. On je to čuo u izravnom razgovoru s Nikolom Teslom, a ja nekoliko puta u izravnom razgovoru s fra Ljubom. Obojica su sada pokojni. Pretpostavljam da će oni koji žele ukrasti Teslin nacionalni identitet dovesti u pitanje ovo svjedočanstvo. Ali, svi mi jednoga dana moramo ući u vječnost i vidjeti tko je u pravu.

Duško Čondić
Chicago

EN

The commemoration of the 150th year of the birth of Nikola Tesla prompted me to record this narrative. The pith of my narrative is to be found in the fantastic memory of a Croatian-born Franciscan, Fra Ljubo Čuvalo, with whom I had the pleasure of close association for many years. Fra Ljubo served the Croatian Diaspora in various positions throughout his life in America. One of his missions was as pastor of the Croatian Catholic Church of SS. Cyril and Methodius in New York City. This is germane to my narrative. (More on this later.)

I first encountered Fra Ljubo in 1949 while working for the Croatian Franciscans in Chicago. Even though I was a layman, I took the afternoon meal with the Friars. At that time, Fra Ljubo was re-assigned and given the post as pastor of the Croatian Catholic Church of the Sacred Heart in South Chicago. As was custom, he would come to the monastery of his confreres on the average of once a week for lunch and fraternal socialization. He first encountered me on just such a visit to Drexel (the friar’s headquarters and monastery was commonly known by its street location, namely, Drexel Boulevard). We were gathered around the table, said grace, and proceeded to engage in conversation and jest. Fra Ljubo addressed me by asking who I was. I responded by saying: I’m Duško Čondić.” To my surprise, Fra Ljubo proceeded to ask had we ever lived at 36th and Wentworth on the second floor. I acknowledged that we did. He then proceeded to ask if there were eight or nine of us. Again, in wonderment, I acknowledged that there were eight of us—five brothers and three sisters. He then proceeded to ask if my father had died on the 8th of December 1935. By then, I could no longer hold back my utter amazement. I said to him: “I know that we never met prior to today. How is it possible for you to know all these facts about my family—and with such accuracy?” He proceeded to tell me that when he first arrived in Chicago he stopped to visit his superior, Fra Blaz Jerkovic, who also served as pastor of my home parish, St. Jerome Croatian Catholic Church. Fra Blaz told him that a young man had died and left a widow and eight small children behind. He asked Fra Ljubo to accompany him to pray the rosary that night as was customary. One might ask why am I relating all these details about Fra Ljubo since the point of my narrative is Nikola Tesla. The answer is simple: to establish the fact that Fra Ljubo was blessed with a more than fantastic memory—the appellation “photographic memory” would not be an exaggeration considering that almost fifteen years had elapsed from his first encounter with my family.

By nature, Fra Ljubo was extremely social and gregarious. At least three or four times a week, he would invite me to join him in his “kavana”— that is, coffee house. His “coffee house” was situated in a splendid library room paneled in blond mahogany. The shelves were filled to capacity—easily 1,500 volumes—all of which belonged to Fra Ljubo, and none of which were meant to be simply decorative inasmuch as all of them were read by him. Fra Ljubo would proceed to grind the coffee beans, prepare the water in the appropriate sized “|Djezva,” that is, Turkish coffee pot. When the coffee was brewed, he would present me with a “fildjan” brimming with steaming-hot coffee topped with a layer of golden foam—proof that the coffee was fresh and well made. The entire time, Fra Ljubo would proceed to regale me with stories of various luminaries that he had met, or places that he had visited, or conversations he had through the years with leading Croatian and non-Croatian intellectuals and statesmen primarily having to do with Croatia and her future. It would not be an overstatement to say that Fra Ljubo was a raconteur par excellence. His range of subject matter was incredibly vast. It was just such an occasion that led to his telling of his numerous encounters with the genius Nikola Tesla.

One day, as we sipped our Turkish coffee, (“Meračiti” is the Turkish term for enjoying one’s coffee in a leisurely, care-free manner.) I referred to the genius of Nikola Tesla. Fra Ljubo—no longer to my amazement—proceeded to tell me of his countless encounters with Tesla in New York City. As I stated above, Fra Ljubo served as pastor to our Croatian community in Manhattan. As he was wont to do, Fra Ljubo would go for a stroll almost daily in Central Park. He would encounter Tesla feeding the pigeons. In great detail, he painted a picture of his encounters with Tesla such that I, too, felt I was present. He told me that Tesla was almost reduced to destitute poverty and lived a solitary life in a hotel room until he died. Anyone who knew Fra Ljubo knows that it was impossible not to be engaged by him in conversation. He had an easy manner that simply invited you to converse with him even if you were averse to social conversation. Fra Ljubo told me that on more than one occasion, Nikola Tesla stressed that he considered himself to be a Croatian and that Croatia was his homeland. I questioned Fra Ljubo as to whether that was the manner in which Tesla expressed himself. He proceeded to say that Tesla explained that he was Orthodox by religion—in fact, the son of an Orthodox priest—but that he was born in Croatia, therefore he was a Croatian, and that Croatia was his homeland. On at least three or four other occasions, when the subject of our “coffee-house” conversations would turn to science, Tesla’s name would re-emerge. Fra Ljubo would re-tell his Central Park encounters with Tesla and would re-affirm Tesla’s statement that he was Croatian and that Croatia was his homeland. (It is important that I stress that each of those accounts was always consistent.) Because Fra Ljubo was blessed with a high literary talent, he was able to narrate a story with beautiful detail; however, he was not one to embellish his narrations with non-factual details. Because Fra Ljubo never chose to keep a journal, historical and cultural facts about Croatia—especially those after World War II—a treasure trove of information will have been denied to researchers.

Someone reading this narration might complain that I spoke at great length of Fra Ljubo and really had but one thing to say about Nikola Tesla. They might add that the point of my narration was supposed to be about Tesla and not about Fra Ljubo. That is precisely my point: I did not intend to give a biographical sketch of Tesla since I am not qualified to do so. Rather, I wished to make but a single point: Nikola Tesla saw himself as a Croatian and Croatia as his homeland. (If there is any doubt on this matter, one can see a large bronze plaque attached to the outer wall of the Greek-Catholic Seminary in Zagreb’s upper town wherein he is cited for his gift to his homeland.) In order to make that point, I had to first establish the credibility and veracity of the man who related that fact to me, namely Fra Ljubo Čuvalo. He heard it first hand from Nikola Tesla, and I heard it more than once from Fra Ljubo. Both are now dead. I suppose those who would steal Tesla’s national identity as their own will question my narrative. We all may have to enter Eternity to determine who is right.

Duško Čondić
Chicago

Razmišljanje jednog dječaka u dijaspori: Nikada neću zaboraviti majčino selo i bakino lice

U Hrvatskom etničkom institutu čuva se sastavak “Zima u Hrvatskoj”, napisan 20. rujna 1984. godine u Chicagu. U njemu se jedan dječak, polaznik Hrvatske škole, prisjeća bakinih prženih krumpirića i djedova kaputa. Sastavak je ocijenjen s odličnim, a njegovu presliku i prijepis donosimo u nastavku… “Iako mi je bilo samo četiri godine kada sam posjetio […]

Sadržaj ove poruke objavljujemo u cijelosti, bez osobnih podataka aktera koji su poznati redakciji Dijaspore.

“Traži se: J.M. iz sela Pazarevaca, kotar Perušić (Lika), koji je za nekoliko godina nakon pada Nezavisne Države Hrvatske sudjelovao u ‘narodnoj’ administraciji Perušića i kao takav odnosio ‘viške’ dobara od obitelji po okolnim selima.

Oženio se bivšom zaručnicom jednog Titovog ‘narodnog heroja’ koji je pao u borbama. J.M. se sada nalazi negdje u U.S.A (navodno u Clevelandu).

Umoljava se svakoga, tko o njemu zna pobliže, da to javi na sljedeću adresu. D.G. u Chicago”.

Zanimljiv oglas iz 1927. godine: Kako mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?

Kako i na koji način ljudi mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?Kako mogu dopremiti u Ameriku svoju djecu?Kako bih mogao dopremiti u Ameriku svoju zaručnicu?Kako da dopremim u Ameriku svoje roditelje: Oca? Majku?Kako bih dopremio svoju braću, sestre i ostale rođake?Kako bih otišao u stari kraj, a da se mogu povratiti opet natrag?Gdje bih mogao […]

To je položaj izbjeglice u tuđini, ako nema nikoga svoga i ne zna tuđega govora, ostade mu samo pamet i zdravlje, kao radni pokretači…

Naš je položaj bio ropski jer smo mogli raditi samo one poslove koje domaći izbjegavaju ili ih radi zadnja društvena klasa…

Možda nam je podražavalo maštu šarenilo i sjaj bogatstva što ga novac stvara. Možda smo se u dalekom kutu sna našli među onim sretnicima s filmskog platna jer i podsvijest ima svoje iluzije… Ali, svagdašnjica nas je ubrzo osvijestila i mi smo napokon naišli, kako je to sve nama manje vrijedno od onoga što smo izgubili od naše domovine! Ta istina vrijedi još više ovdje u Americi…

Počeli smo s jednim dolarom na sat, a znanjem govora rasla je ljestvica zarade po satu. Ako smo zanatlije, to nam je pomoglo. Ako smo seljaci ili obični radnici, mogli smo krtiti i kopati zemlju, kamen, ugalj da zaradimo više. Ako smo školovani ljudi, onda nas je peklo poniženje, jer smo pali na običnog slugu i sudoperača, što ipak ne bi bili da smo se pokorili komunistima…

Kad smo primili prvu plaću, podmirili bi diono kakav dug, platili stan, ako nam je ostalo za hranu do druge plaće.

Kad smo se napokon saživili, već bi otkinuli koji dolar da pošaljemo materi, ocu, sestri, bratu u domovini, jer njima je još teže. Često nemaju ni kruha, a mi imademo barem toga da nismo gladni, da ne zebemo i da možemo grditi do mile volje koji su nam zla napravili. Kako li će im srce zadrhtati od male sreće jer ih nismo zaboravili. A i to nešto vrijedi! Oni tamo misle, ovdje je raj i da nas ne vole, zavidili bi nam,a ovako kažu “fala Bogu neka je njemu dobro…”

Tko je bio Mate Kolić, emigrant čiji je automobil raznijela bomba kao u akcijskom filmu?

Radio postaje i novine prenijele su vijest da je 19. listopada 1981. u Parizu poginuo hrvatski politički emigrant Mate Kolić. Vijest se munjevito raširila među Hrvatima u Europi. Kolić je poginuo od bombe koja je bila postavljena u njegov automobil; eksplozija je bila toliko jaka da je automobil odbacila više metara u zrak. Poslije ubojstva […]

Prvi je uvjet zdravlje, a onda se traže godine, jer Amerika treba radnike. Poslovni ljudi ovdje, iznad 40 godina radnika već slabo gledaju, a iznad 50 ne vole da uzimaju. Takvi su mlitavi manje produktivni, ovdje vrijedi pravilo “vrijeme je novac”.

Kao najamni radnik vi ste dužan i poslodavac da plaćate porez odmah i socijalno osiguranje, koje ali dolazi vam u račun tek nakon 65 godina za penziju ili u slučaju potpune radne nesposobnosti. Liječničko i bolničko osiguranje nije zakonom utvrđeno kao obavezno, nego stoji vama od volje da se kod tzv. plavog križa za to osigurate, što vam opet uzima tromjesečno do 30 dolara. Porez 20 posto od onog što zaradite preko 600 dolara godišnje. Morate računati na izdatke za čišćenje i pranje rublja,z a elektriku, gas, a ako još i pušite ili hoćete čašu piva popiti, onda pošto ste platili sobu ili krevet 10 dolara na tjedan, dobro računajte, da imadete dosta za hranu, jer i za vožnju na posao treba imati sredstva. Početna plača tjedno za 40 sati ako vam je 60 do 80 dolara, onda ste sretan čovjek, jer mnogi nema stalnog posla niti potpuno vrijeme rada.

Napast Vas neće mimoići. Doći će Vas posjetiti kakav radi osiguranja života. Poslovni ljudi u Americi, a naročito te tzv. dobrotvorne ustanove znadu svaku adresu i došljaka novoga oni nađu.

Ne daj Bože da Vas smrt zadesi, a imate ženu i djecu, nijeste li osiguran životno, zakopat će Vas negdje i na državni trošak, ali neće brisati duga dokle god ima nade za plaćanje tj. dok imadete nasljednike, ženu i djecu. Uzet ćete dakle i životno osiguranje. I to će Vam odnijeti možda više dolara mjesečno.

Vi možete s jednom tjednom plaćom doći do novoj odijela, s drugom do rublja cipela… Vi imadete i drugih potreba… Pa kada sve odvažete, tek vidite kakav je čovjek rob… Ako vi jedete vani u gostioni, a ne kuhate si sam kod kuće, ne znam da li ćete od plaće do plaće i vi se s krumpirom uzdržavati, kao vaši u domovini…

Ovaj život je tako udešen, da vi morate vašu zaradu potrošiti, jer dolar mora imati svoju kupovnu vrijednost, a vi ćete biti sretan, ako se kad tad mognete naći s prijateljem iz domovine kod čašice razgovora. I to je sve.

Tako vežete kraj s krajem od plaće do plaće. Ako mislite da onima doma nešto pošaljete, onda svakako morate otkinuti kako se ono veli “od usta”. I to, baš je tako. To je materijalna strana vašeg položaja. Ne boli ona toliko kao ona druga strana, duševna i moralna.

Vi osjećate da ste sapeti u nevidljive verige dolara. Vi gledate to gvožđe, taj cement, te gradnje, te svodove, ceste, vozila, a vaša zarada ne vrijedi ni kvadratni metar asfalta po kome hodate, a ipak sve je to u privatnim rukama. Oni koji to posjeduju i nisu ovdje. Bogzna gdje se provode. I vi se trsite da naučite taj prokleti jezik, kreveljite se, gutate glasove, jer napokon to je zbog boljeg posla i plaće.

Što se dogodilo Nicku Begichu? Još uvijek nije riješen misterij zrakoplovne nesreće uglednog političara s Aljaske

Najveća savezna država u SAD-u Aljaska nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike. Ima 1,530.693 četvornih kilometara i oko 650 tisuća stanovnika, od kojih su 20 posto Eskimi i Indijanci. Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i […]

Vi nemate vremena da se bavite sa djecom, a i žena mora da nekome radi i djeca vaša prepuštena ulici dolaze pod taj tuđinski utjecaj. Polaze školu, nauče brzo taj govor, pa onda i ne vole više vaš narodni jer se možda stide svojega ili im je ljepše ono tuđe… A vi ste izbjegli iz komunizma da svoju djecu spasite za vaše ideale, a oni toga neće osjetiti, oni će postati Amerikanci i za Vas i vašu domovinu izgubljeni…

To je ta druga strana sudbine koja boli…

M. Š.

Ovo pismo čuva se u Hrvatskom etničkom institutu, u fondu fra Ljube Čuvala. Autor je nepoznat, kao i datum.