Jedan od poznatih hrvatskih novinara koji je izbjegao oštricu mača komunističke ‘pravde’

Iz knjige Tihomira Dujmovića Hrvatske novinarske tragedije 1945. – 1995. iz 2017. doznajemo, među ostalim, da je od 352 hrvatska novinara samo njih 27 smjelo nakon „oslobođenja” nastaviti s radom u svojoj profesiji. Svi ostali bili su rastjerani, za stalno ušutkani ili pobijeni. To se (pre)često zaboravlja, odnosno o tome se šuti! Ali i danas, […]

Od hrvatskih misionara iz prošloga stoljeća najpoznatiji je bio o. Ante Gabrić, koji je proveo 50 godina u Indiji, koja je zadugo bila poznata kao zemlja gladi i neimaštine.

Od Metkovića do Indije

Ante Gabrić rođen je u Metkoviću 18. veljače 1915. godine. Bio je deveto dijete u obitelji. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu pohađao je i završio gimnaziju u Travniku (1929. – 1933.). Upravo u Travničkom isusovačkom sjemeništu, dok je slušao riječi misionara Josipa Vizjaka, osjetio je poziv da i on, kad bude spreman, pođe u Indiju propovijedati ljubav Kristovu i raditi s najpotrebitijima.

Nakon gimnazije stupio je u isusovački novicijat na Jordanovcu u Zagrebu (1933. – 1935.). Zatim je studirao filozofiju u Gorici i u zavodu „Aloisianum” u Gallarateu u Italiji. Za vrijeme studija podnio je molbu starješinstvu reda da mu dopuste poći u misije. Odobrenje je dobio u svibnju 1938. godine. Prije odlaska posjetio je domovinu, rodbinu i prijatelje, a 20. listopada 1938. iz Genove je otplovio u Indiju.

Prve godine u Indiji (1938. – 1943.) proveo je studirajući bogoslovne nauke te učeći engleski i bengalski jezik. Za svećenika je zaređen u studenom 1943. godine. Od tada počinje njegov pravi misijski apostolat. U početku je pomoćnik, a zatim preuzima brigu za misiju u mjestima Morapai i Bošonti.

Djelotvorna ljubav

Upravo kad o. Ante Gabrić otpočinje (1943.) svoj misijski rad, u Bengalu je nastala jezovita i smrtonosna glad koja je trajala sve do 1945. godine. Računa se da je tijekom tog vremena od gladi umrlo oko dva milijuna ljudi. Bilo je to misijsko „vatreno krštenje” u radu za narod u koji je s ljubavlju pristigao. Možemo samo zamisliti s kakvim je žarom on poduzimao sve što je mogao da bi nahranio gladne.

O. Ante propovijedao je riječju i djelom. Bio je neumoran u pomaganju najbjednijima i najugroženijima – bilo hindusima, muslimanima ili malobrojnim katolicima. Među ostalim, utemeljio je banku riže da bi zaštitio siromašne od lihvara, otvarao je seoske pučke škole, zanatske škole, bolnice, sirotišta…; organizirao prehranu školske djece, nadareniju djecu slao na srednje i više škole; pravio je putove i nasipe, gradio kolibe, putovao po zabačenim selima, hranio gladne, liječio bolesne, odijevao gole, zbrinjavao beskućnike…

Brinuo se i za udovice hindusa, koje su uobičajeno bile društveno odbačene i materijalno nezbrinute jer nisu imale zakonsku zaštitu. Naime, nakon suprugove smrti nisu ništa mogle naslijediti. Muževa rodbina izbacila bi ih „na ulicu”. O. Gabrić pružao im je utočište i za njih sagradio dom.

Životna priča obitelji Armić iz Chicaga: Ne mogu umrijeti a da ti ne kažem da sam ja ubio tvog Ivu

Prije dvadeset godina objavio sam razgovor s gospođom Anom Armić koja je tada s obitelji živjela u okolici Chicaga (Croatian Chronicle – Chicago, 2004, vol. III, br. 2, str. 5–8.). Vrijedno ga je objaviti i ovdje jer je poučan i zanimljiv. K tomu, ovi vrijedni i ugledni Hrvati u svijetu zaslužuju da ih se ne […]

Utemeljio je dvije misijske postaje, „Maria Polly” i „Jesus Polly” sa školama i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime „Otac Ante Gabrić“.

Bio je blizak suradnik Majke Terezije, koja jednoć o njemu napisa: „Što je otac Ante učinio u Bengaliji, morali biste doći tamo i vidjeti. To nije moguće kazati.“

„Tamo gdje palme cvatu“

Uza sve djelatnosti u Bengalu, otac Ante održavao je stalnu vezu s domovinom i Hrvatima u iseljeništvu. Povremeno bi izdao svoj listić „Tamo gdje palme cvatu“ i preko njega nas upoznavao sa svijetom u kojem je živio i radio. Bio je neumoran u pisanju pisama znancima i prijateljima. Nekoliko je puta posjetio hrvatske naseobine i župe u Americi, Kanadi i Australiji te tri puta i Hrvatsku. Preko njega su i Hrvati diljem svijeta sudjelovali u misijskom i čovjekoljubnom radu u nama malo poznatoj Indiji. Premda daleko u svijetu, nikad se nije otuđio. Ljubio je svoju rodnu grudu i svoj narod. U jednom pismu piše: „Hrvatska i Indija nisu razdvojene, to je sve dio jedne velike cjeline Božjega naroda. Ljubite našu lijepu hrvatsku domovinu! Ali ne zaboravite jedno, a to je da proširite ljubav prema svojoj domovini na cijeli svijet.“

Ljubav je vječna

Otac Ante Gabrić preselio se u vječni život 20. listopada 1988. Pokopan je u misijskoj postaji „Maria Polly”. Na vječni počinak otpratilo ga je oko 20 tisuća katolika, muslimana i hindusa. Po njegovoj želji, uz njegovo tijelo stavljena je šaka neretvanske zemlje iz Metkovića i bočica vode iz Jadranskoga mora, što nije samo odraz njegove odanosti svojoj domovini, nego i poveznica ljubavi između naroda iz kojega je o. Ante potekao i onoga među čijim je članovima radio i umro.

Isusovački provincijal na pogrebu o. Ante reče i sljedeće: „O. Ante Gabrić rodio se u Hrvatskoj, živio i radio u Bengalu, a umro u župi gdje je najdulje živio. Živio je poput Bengalca i cijeli svoj život proživio sveto i neumorno radeći za duhovni napredak bengalskoga društva i čitave tamošnje zajednice. Danas smo svi zahvalni za njega, što je bio među nama i ostat će s nama zauvijek.“

On je bio čovjek obitelji, a njegova kći na najvišem državnom položaju što ga je itko hrvatskog podrijetla postigao u Americi

Među Hrvatima u emigraciji bilo je mnogo domoljubnih aktivista koje bi se moglo podijeliti prema područjima njihovih djelatnosti, počevši od politike i kulture sporta. Ali postoji i jedna dublja brazda koja je domoljube u svijetu razdvajala u dvije kategorije. Prvi su bili ustrajni, neumorni i davali su sve od sebe u svemu što su mogli […]

Otac Gabrić bio je čovjek za svakoga, iz njega je tekla istinska ljubav za Boga i svakoga čovjeka. Postupak za proglašenje blaženim i svetim o. Ante Gabrića već je počeo i vjerujemo da ćemo u skorijoj budućnosti imati još jednoga Hrvata među blaženicima Crkve katoličke.

dr. Ante Čuvalo

Afrikanci slave bosanskog franjevca koji je ubijen u 41. godini života: Nakon njegove smrti vrijeme ovdje kao da je stalo!

Fra Vjeko Ćurić, bosanski franjevac, misionar i mučenik, ubijen je 31. siječnja 1998. godine u ruandskom glavnom gradu Kigaliju, no njegovi župljani u Kivumuu nisu ga zaboravili te svake godine misama i prigodnim programom obilježe taj dan, javlja ktabkbih.net. S obzirom na to da su i u Ruandi na snazi jake mjere, uvedene zbog epidemije […]

Od vjernika iz spomenute župe prisutni su doznali veličinu fra Vjekinih djela, i koliko je volio i pomagao narod Ruande kada im je bilo najpotrebnije. Njegov rad i danas nakon 27 godina je vidljiv, opipljiv, a ljubav župljana Kiwuma za pokojnog fra Vjeku osjeti se na svakom koraku.

Ovo je samo dio iz prigodne propovijedi kustoda Theornesta: “Otac Vjeko bio je čovjek iz naroda, koji je volio bez ikakve diskriminacije, bio je blizak djeci, mladima, siromasima svake vrste. Njegova prisutnost u Kiwumu bila je pravo svjedočanstvo riječi sv. Pavla, gdje on potiče svoju braću i sestre da žive u jedinstvu u jednom duhu i umu, kako i nalaže evanđelje. Danas molimo za njegovu dušu, molimo za one koji su mu oduzeli život i molimo za sve one koji osjećaju prazninu koju je njegova odsutnost ostavila u njihovim životima. Neka mu Gospodin udijeli milost da bude ubrojen u njegove blaženike u Crkvi i Njegovom kraljevstvu”.

Hrvatski misionar u Zambiji gradi crkvu, radi na opismenjavanju, a uskoro pokreće i školu šivanja

Nakon samostana, dvorane u kojoj je vrtić te niza infrastrukturnih projekata, misionari u Zambiji, među kojima je i fra Ivica Perić, grade crkvu, rade na opismenjavanju, a uskoro kreće i škola šivanja. Misionari u Africi rade punom parom u misiji pomoći stanovništvu afričkih zemalja kojima uz obrok dnevno, žele dati priliku školovati se i živjeti […]

Na kraju svete mise na grob fra Vjeke položeno je cvijeće. U poslijepodnevnim satima djeca i mladi iz škole koja nosi njegovo ime upriličili su prigodan program.

Stipan Jezerčić

Hrvatski misionar iz Ruande otkrio: Propušteni pozivi i poruke koje imam najviše se svode na strašnu riječ!

Don Danko Litrić, član Hrvatske salezijanske provincije i misionar u Ruandi, za Hrvatsku katoličku mrežu opisao je kako izgleda jedan njegov radni dan. Ove zanimljive dojmove prenosimo u cijelosti… Često su me ljudi pitali za vrijeme odmora u domovini, kako izgleda jedan dan misionara. A i novinari u intervjuima, te mnogi prijatelji – postavljali su […]

Nakon službe riječi uslijedio je obred blagoslova misionara. Zatim je župnik i upravitelj prasvetišta Gospe od Otoka don Ante Čotić predstavio okupljenim vjernicima životni put don Jakoslava Banića i njegovo buduće misionarsko djelovanje. Osvrćući se zatim na svečanost blagoslova i predaje misionarskog križa, propovjednik je rekao kako se don Jakoslav pridružuje velikom broju hrvatskih misionara i misionarki koji djeluju diljem svijeta.

Govoreći o Ugandi, naglasio je kako je to lijepa zemlja koju mnogi nazivaju biserom Afrike, ali je siromašna. Većina stanovnika su kršćani, potomci ugandskih mučenika sv. Karla Lwange i drugova koji su 1887. posvjedočili vjeru mučeničkom krvlju. Dodao je kako je biskupija Moroto, u koju odlazi don Jakoslav, jedna je od 20 biskupija u toj zemlji koja ima velika prostranstva, puno vjernika i malo svećenika. Spomenuvši kako misionar – navjestitelj evanđelja – povrh duhovnih pouka i slavlja sakramenata mora pomagati ljudima i u njihovim tjelesnim i socijalnim potrebama za što su potrebna i materijalna sredstava, mons. Ančić je pozvao sve okupljene da don Jakoslava, osim molitvama, prate i materijalnim davanjima.

Nakon propovijedi obred je nastavljen blagoslovom križa i njegovom predajom don Jakoslavu Baniću.

Iz Etiopije se javio hrvatski misionar: Ovdje bjesni rat. Rezerve su presušile i pomoć izvana prestala je dolaziti

Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj prenijela su poziv misionara u Etiopiji don Josipa Solde na uključivanje u akciju pomoći u školovanja svećenika, piše IKA. Josip je priznao da je dobar dio života proveo u lutanju, i na tom putu često bi zatajio, izdao, uvrijedio Gospodina, ali i svoje bližnje. Međutim, kaže da umjesto da […]

Završnu riječ izrekao je don Jakoslav Banić koji je zahvalio dragom Bogu, svojoj obitelji, rodbini i prijateljima, svim svojim župljanima, mons. Ančiću i braći svećenicima, ravnateljima i suradnicima Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te svima okupljenima. Pokazujući svoj misionarski križ istaknuo je da mu je to najsjajnija medalja jer se na njoj nalazi najveće bogatstvo koje netko može posjedovati – križ po kojem smo spašeni i za kojeg se valja boriti da ga svaki dan osvajamo svojom životom kao što je On svojom žrtvom osvojio sve naše živote.

„Radost je glavna odrednica ljudi kojima odlazim. Oni jesu najsiromašniji među siromašnima te upravo zbog toga fascinira radost koju svakodnevno žive. I ja osjećam radost što dolazim upravo među njih i molim Gospodina da i mene učini njihovim siromahom kako bi ta njihova radost ispunila moj život i moje poslanje jer jedino blago kojeg želim posjedovati je Isus Krist. Ako Njega imam, imam sve. Hvala vam i preporučam se u vaše molitve“, zaključio je.

Misno slavlje pjesmom je obogatio župni dječji zbor koji je don Jakoslava i misije ispratio prigodnom pjesmom.

Don Jakoslav Banić rođen je 17. srpnja 1978. u Splitu. Potječe iz Poljica (Dolac Donji), a djetinjstvo i mladost proveo je u Kaštel Gomilici. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2004. u Solinu. Već kroz svoj bogoslovski studij imao je želju za odlaskom u misije te je 2002. posjetio Tanzaniju. Nakon svećeničkog ređenja, dvije godine je djelovao kao župni vikar u Kaštel Kambelovcu, a onda 16 godina kao župnik župâ Dubrava i Gornje Sitno te tri godine kao Povjerenik za misije u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Hrvatski misionar iz Ruande: Ovdje još uvijek ima dosta gladnih koji nemaju ni zemlje, ni kuće, ni posla

Don Danko Litrić, SDB, misionar iz Ruande, posjetio je u subotu sestre karmelićanke u Brezovici. Susret je započeo misnim slavljem koje je don Danko predslavio uz asistenciju don Stjepana Bolkovca, SDB, ravnatelja na zagrebačkoj Knežiji. On je pozdravio svoga subrata i napomenuo kako je misionareva želja bila da posjeti Karmel prije povratka u Ruandu. Don […]

Don Jakoslav odlazi u Afriku, u Ugandu, u biskupiju i mjesto Moroto gdje će na početku svoga djelovanja surađivati u biskupijskim obrazovnim ustanovama i biti na ispomoć u pastoralu te obavljati pripreme za izgradnju nove misijske postaje, piše IKA.

Hrvatski misionar u Ruandi: Ovdje više sirotinje umire od gladi nego od korone

Salezijanac don Danko Litrić, misionar iz Ruande, posjetio je u subotu bosonoge karmelićanke u Brezovici. S njima je slavio euharistiju, a u uvodnim mislima osvrnuo se na sv. Augustina za čije se obraćenje na kršćanstvo i svećeništvo molitvom zauzela njegova majka sv. Monika. „Riječ Božja je upućena svima. Isus govori o tome kako Gospodin daje […]

S obzirom na to da su i u Ruandi na snazi jake mjere, uvedene zbog epidemije Covida-19, ovogodišnji program obilježavanja Dana sjećanja na fra Vjeku održan je u dva dijela i dva dana.

Prvog dana su učenici i učitelji školskog Centra Otac Vjeko organizirali procesiju od škole do crkve u kojoj je fra Vjeko pokopan, gdje je misu predvodio fra Florent Rugigana.

“Ruanđani nikada neće zaboraviti fra Vjeku i žrtvu koju je podnio u vrijeme rata kada je od sigurne smrti spasio više od 100 tisuća ljudi”, rekao je fra Florent.

Fra Vjeko je u Kivumu stigao 1983. godine, a zbog njegove predanosti i ljubavi te spremnosti da ljudima pomogne da izgrade bolji život, bio je poznat u cijeloj Ruandi. Svakodnevno se trudio pomagati ljudima na mnogim poljima, a posebnu pažnju usmjerio je na školovanje djece. Htio je graditi škole.

Međutim, njegov san o izgradnji škola srušen je 1994. godine kada je u Ruandi započeo strašan rat u kojem je u samo četiri mjeseca ubijeno preko milijun ljudi.

O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću treba se stalno govoriti, jer njegova djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja koje je postalo njegova ratna misija. Zbog toga su ga ovdašnji zaštitari ljudskih prava nazvali afričkim Oscarom Schindlerom!

Svoj je život nesebično posvetio služenju drugima, no nažalost, u teškom razdoblju ruandskog poraća, fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio s vjernicima.

Predstavljena knjiga o hercegovačkim misionarima u Africi

U dvorani franjevačkog samostana u Tomislavgradu, u sklopu duhovno-kulturne manifestacije „Dani sv. Nikole Tavelića 2021.“ koju zajednički organiziraju Općina Tomislavgrad, Franjevački samostan i Kulturno-informativni centar Tomislavgrad, jučer je predstavljena monografija “Misionari u Africi”, autora fra Roberta Jolića. Uz spomenutu monografiju predstavljena je i knjiga “Duvno u hrvatskoj književnosti”, urednika Slobodana Prosperova Novaka, javlja portal tomislavcity.com. […]

Nakon mise, učenici su održali svoj program – čitali su pjesme i sastave pisane o fra Vjeki, plesali su, pjevali, održan je košarkaški turnir, dok su učenici krojačkog odjela organizirali modnu reviju. Naime, za razliku od Europljana, koji su u takvim situacijama tužni i sjetni, Afrikanci u ovakvim prigodama slave život. Zato su učenici odlučiti na ovaj dan prikazati ono što su naučili u školi koja nosi ime fra Vjeke.

U nedjelju su u crkvi u Kivumuu služene tri mise na kojima su se okupljeni vjernici prisjetili fra Vjeke kroz svjedočanstva o njegovim velikim djelima.

“Vjeko u nama neće umrijeti, živjet će zauvijek jer nikada nećemo zaboraviti njegovu velikodušnost, njegovu ljubav, njegove akcije. Fra Vjeko bi nam svima trebao biti uzor, moramo cijeniti jedni druge i pustiti da nas ljubav vodi, a ne mržnja”, poručili su vjernici.

Nakon fra Vjekine smrti, župa Kivumu ostala je bez čovjeka koji ih je učio kako graditi bolji život. Vrijeme kao da je stalo. Svi njegovi projekti ostali su nerealizirani. Nitko nije imao hrabrosti doći i preuzeti župu Kivumu.

Fra Vjekin veliki prijatelj, misionar koji je u to vrijeme služio u župi Rushoka u Ugandi, fra Ivica Perić, prijavio se da preuzme župu Kivumu. Po dolasku fra Ivice, selo je opet živnulo. Oživjeli su brojni projekti. Već godinama fra Ivica uporno gradi i školuje siromašnu djecu slijedeći tako san svog prijatelja fra Vjeke Ćurića.

Zato danas Kivumu ima svoj školski Centar Otac Vjeko za koji su izgrađeni vrtić, osnovna i dvije srednje škole, dva učenička doma, velika kuhinja s blagovaonom, sportski tereni, a sad se gradi i sportska dvorana. Ministarstvo obrazovanja proglasilo je Centar Otac Vjeko – jedinstvenim i proglasilo ga najmodernijom srednjom školom, u konkurenciji 389 srednjih škola iste vrste u Ruandi.

Misionarka u Beninu: Ovdje sam već 33 godine, a jedna stvar posebno me žalosti

S. Doroteja Dunđer, članica Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice sa sjedištem U Osijeku, koja je u misijama u Beninu već 33 godine, posjetila je Misijsku središnjicu u Sarajevu, piše nedjelja.ba. Ondje se susrela s nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela BiH mons. Lukom Tunjićem i misijskom djelatnicom s. Davorkom Šarić. S njima je razgovarala o izazovima […]

Prije četiri godine izdana je i knjiga “Fra Vjeko Ćurić svetac našeg doba”, autora Željka Garmaza. U potrazi za zanimljivostima iz fra Vjekina života, Željko je obišao desetak zemalja i razgovarao s više od 50 fra Vjekinih suvremenika iz različitih perioda njegova života. Sav prihod od prodaje ove knjige koristi se za daljnju izgradnju kompleksa Centar Otac Vjeko, kao i za tople obroke siromašnih učenika, kojih je sada u okviru Centra više od 800. Svi zainteresirani za kupovinu knjige, mogu se javiti na mail srce.za.afriku@gmail.com. A učenicima se može pomoći kroz projekt Prijatelj Centra Otac Vjeko, piše ktabkbih.net.

Hrvatske misionarke s Haitija: Velika politička nestabilnost, prosvjedi, otmice, potres…

Na Haitiju misionarski djeluju sestre Služavke Malog Isusa s. Liberija Filipović i s. Ana Uložnik čiji osvrt na stanje u toj zemlji objavljen na portalu Nedjelja prenosimo u cijelosti… Još i danas živo se sjećamo potresa koji je 14. kolovoza u 8.30 (14.30 po europskom vremenu) pogodio Haiti. Bile smo kod kuće i spremale se […]

Na blagdan Svijećnice 2. veljače s. Kata će otputovati u Ugandu, u nadbiskupiju Mbarara, mjesto Rwentobo, Župu svetog Franje Asiškog Rushooka u zajednicu gdje sestre franjevke djeluju od 2018. godine.

Svečano euharistijsko slavlje te obred blagoslova misionarke i križa predvodio je fra Filip Karadža, brat s. Kate, u koncelebraciji sa župnikom vlč. Danijelom Dukićem. Uz provincijsku predstojnicu s. Željku Dramac i članice Provincijske uprave, slavlju su prisustvovali članovi obitelji s. Kate, njezina majka, braća, nećaci i druga rodbina, brojne sestre franjevke zajednica iz Zagreba i Kloštra Ivanića, s. Ivana Margarin, nacionalna ravnateljica Papinskih misijskih djela u RH te vjernici ove župe.

Sestra Kata rođena je 10. srpnja 1970. u Bulićima kraj Jajca od oca pokojnog Stipe i majke Ane, rođene Šimunović. Ima tri brata: fra Filipa, Gordana i Josipa.

Pronašli smo zanimljiv putopis dvojice fratara koji su od Rima do New Yorka putovali 20 dana: Manje je trebalo Armstrongu do Mjeseca i nazad

Puno manje je uzelo Neala Armstronga i družine da odu na Mjesec i nazad, nego što je trajalo naše putovanje iz Rima u New York godine Gospodnje 1946. Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda […]

U župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu primila je sakramente kršćanske inicijacije. Nakon završene srednje škole stupila je u kandidaturu 1988. u Bugojnu. Redovnički život započela je u Kloštru Ivaniću ulaskom u novicijat 1990. te je postala članicom Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina.

Prve redovničke zavjete položila je 1991., a doživotne pet godina poslije. Na Papinskom sveučilištu Salesianum u Rimu završila je Pastoral mladih i katehetiku, a na sveučilištu Sv. Bonaventure u New Yorku postdiplomski studij iz Franjevačke duhovnosti. Radila je kao vjeroučiteljica u OŠ. Lovre plemenitog Matačića u Zagrebu i pastoralno djelovala u Župi Sv. Obitelji, pripremajući vjeroučenike za sakramente pričesti i krizme.

Obnašala je odgovorne službe u Provinciji. Bila je odgojiteljica kandidatica, zamjenica provincijske predstojnice i tajnica Provincije, a u srpnju prošle godine završila je šestogodišnji mandat službe provincijske predstojnice.

Misionarka u Beninu: Ovdje sam već 33 godine, a jedna stvar posebno me žalosti

S. Doroteja Dunđer, članica Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice sa sjedištem U Osijeku, koja je u misijama u Beninu već 33 godine, posjetila je Misijsku središnjicu u Sarajevu, piše nedjelja.ba. Ondje se susrela s nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela BiH mons. Lukom Tunjićem i misijskom djelatnicom s. Davorkom Šarić. S njima je razgovarala o izazovima […]

Od prvog poziva fra Ivice Perića početkom 2017. godine pa sve do završetka službe provincijske predstojnice, s. Kata se svesrdno zalagala i trudila kako bi zaživjela nova misijska zajednica na afričkom tlu. Poseban znak Božje providnosti vidjela je u tome što je poziv fra Ivice Perića za odlazak u misije stigao baš u trenutku kada je Provincija slavila 75. obljetnicu postojanja. Za nju je to bio znak i poziv. Obavljajući službu provincijske predstojnice s. Kata je u nekoliko navrata posjetila Ugandu, a prilikom odlaska prvih sestara misionarki pošla je s njima te boravila oko tri mjeseca u toj zajednici, piše IKA.

Preživio je glad, španjolsku gripu i komunistički pokolj. Sve je štedio osim sebe, a bolesti su na kraju ipak bile jače

Dok je uvelo jesensko lišće naglo padalo sa stabala po čikaškim parkovima i uz ulice i aleje, ugasio se nečujno jedan plodan, koristan i svetački život. Zauvijek je zaklopio oči zaslužni hrvatski franjevac, skromni sin poniznog sv. Franje, uzorni svećenik i žarki hrvatski rodoljub – dr. fra Oton Knezović. Ostavio je ovaj svijet dosta neočekivano. […]

Na 84 stranice zbirka sadrži 27 pjesama u osmercu, desetercu i dvanaestercu, a izdanje je obogaćeno s 12 živopisnih ilustracija akademske slikarice-grafičarke Stele Dumančić Čuturić. Navedenom broju ilustracija dodajemo još jednu, koju je ista autorica rezervirala za ovitak i korice zbirke, i koja prikazom dubine očiju i nježnosti lica djevojke iz Afrike čitatelje i prije samog otvaranja zbirke upućuje da se „afričko bogatstvo“ krije upravo u ljudima „crnog kontinenta“.

Bogatstvo, koje čovjek tzv. zapadnog svijeta često ne prepoznaje, dolazi iz jednostavnosti svakodnevnog življenja. Samo mudar i ponizan čovjek spoznaje svima dostupno bogatstvo – skriveno u licima ljudi. Sv. Franjo Asiški je kroz svoj život prepoznao bogatstvo božanske kreacije ne samo u ljudima, doli i u susretu sa životinja i biljkama, sa svim stvorenim.

Kao duhovni sin asiškog Siromaška, obraćenik Stojan odbacuje „bogatstvo“ Njemačke i izabire prepoznavati bogatstvo svakodnevnog življenja s ljudima i životinjama. Srce i ideali vode ga u Afriku, gdje je proveo 13 godina (1986. – 1999.). U susretu s Afrikom šire se njegovi horizonti, a u čestom siromaštvu življenja počinje se bogatiti njegovo srce. Uz poslovičnu hercegovačku snalažljivost, fra Stojan uspijeva kapitalizirati stečeno „afričko bogatstvo“ i prenijeti ga u Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja. To će do izražaja doći tijekom njegova službovanja na otočiću Visovcu, zipki serafina, gdje će redovnik s bradom, vitka stasa i mlada duha, rado dijeliti iz afričke riznice sa svojim fratrima, hodočasnicima, turistima…

Dug je bio put od Konga do Visovca, od stjecanja iznimno bogatog životnog iskustva do tiskanja zbirke pjesama „Afričko bogatstvo“. Sam je autor zapisao da mu se „nije žurilo“ s publiciranjem pjesma. Kako i bi, kada nije postojala opasnost da će se „afričko bogatstvo“ potrošiti ili da će ga preuzeti netko drugi. Ono je raslo iz godine u godinu, iz dana u dan: svakim fra Stojanovim korakom po Visovcu; njegovom ljubavlju prema samostanskim vrtovima; susretu s pitomim i divljim životinjama; ogledanju u rijeci Krki; osluškivanju visokih jablana i prikupljanju mirisavih trava… O tomu svjedoče naraštaji i naraštaji franjevačkih novaka, Gospinih štovatelja, putnika, gledatelja i slušatelja koji su nerijetko imali priliku pratiti fra Stojana na radiju ili televiziji.

Priča o dobrom franjevcu koji je otplatio sve dugove župa i pomirio narod

Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]

Tko god je živio na Visovcu, dobro zna da su tamo zime duge i ponekad teške zbog izoliranosti od ostatka svijeta. Upravo su to bili mjeseci u godini kada je fra Stojan prebirao stare uspomene, a svjetlo na njegovu prozoru moglo se vidjeti do kasnih noćnih sati. U glavi je slagao stihove, strofe su se redale jedna za drugom. Crpio je fra Stojan obilno iz „afričkog bogatstva“, znao je da treba stečeno iskustvo podijeliti sa širom javnošću; po mogućnosti i zapaliti novi oganj ljubavi prema Africi kod kojeg od mlađih fratara.

Okružen visovačkom tišinom i pokojim afričkim artefaktom, autor je mogao lakše evocirati ljude i događaje iz razdoblja provedenog među plemenima Konga. Računalo je bilježilo redak po redak, i tako su se rađale nove pjesme koje donosi ova zbirka: o djeci Afrike, o plemenu Baši, o igrama, o jelima i pićima, o šumama i vračevima, o životinjskom carstvu (majmuni, termiti, mravojedi, zmije, orli, psi, lavovi, hijene, gorile, krokodili, pčele), o malariji, o šumi. Na kraju pjesničkog spleta autor proslavlja Boga i piše: „Sva priroda govori o Bogu, / radostan sam i pjevat mogu!“, a u posljednjoj pjesmi – znakovita naslova „Pokrenuti se treba“ – poziva čitateljstvo na konkretnu pomoć Africi: „Pokrenuti treba one koji mogu, / nek’ učine nešto i svide se Bogu!“. Jer darujući postajemo bogatiji – to je životna mudrost fratra s Visovca; čije su pjesme poput rimovanih priča, svaka u sebi nosi neku poruku i pouku.

Sa siromašnim pukom u Pennsylvaniji sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar

U vrijeme rascvjetalosti bogatih floridskih kamelija i divnih poinsetia, pozvao je svemogući Bog 3. ožujka 1974. zauvijek k sebi – u svoje nebeske stanove – skromnog redovnika sv. Franje Asiškoga i poniznog svećenika Novog Zavjeta, oca Anzelma Sliškovića, reda Manje braće. Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, […]

Tristo primjeraka zbirke prava je prilika da se kroz stihove i strofe susretne „afričko bogatstvo“, o čemu pišu i recenzenti Anita Martinac i Andrija Stojić, piše IKA.

Djelo se može naručiti izravno kod fra Stojana Damjanovića (e-adresa: frastojandamjanovic@gmail.com).

Izložba Hrvatska književnost i kulturna baština otvorena u Seulu

Izložba Hrvatska književnost i kulturna baština od srednjeg vijeka do modernog doba otvorena je 28. lipnja u Nacionalnoj knjižnici Koreje u Seulu. Brojni izlošci povezani s našom baštinom moći će se razgledati u glavnome gradu Republike Koreje do 25. srpnja 2021. godine. Glavnina izložbe utemeljena je na građi pristigloj iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u […]

Uz spomenutu monografiju predstavljena je i knjiga “Duvno u hrvatskoj književnosti”, urednika Slobodana Prosperova Novaka, javlja portal tomislavcity.com.

Autore, predstavljače i publiku uvodno je pozdravio gvardijan Franjevačkoga samostana u Tomislavgradu fra Sretan Ćurčić, naglasivši da je riječ o dvjema važnim knjigama koje su objavljene na ponos svih Duvnjaka. Podsjetio je da su trebale biti predstavljene prošle godine, ali zbog pandemije koronavirusa to tada nije učinjeno.

Fra Robertova knjiga “Misionari u Africi” tiskana je prošle godine u nakladi Hercegovačke franjevačke provincije i govori o našoj hrabroj sedmorici misionara iz Hercegovine koji su djelovali u dalekoj Africi, točnije o franjevcima u DR Kongo: fra Blagi Brkiću, fra Anti Ivankoviću, fra Anti Kutleši, fra Filipu Sučiću, fra Peri Čuiću, fra Stojanu Zrni i dr. fra Jozi Vasilju.

Posjetitelji su se obradovali i susretu s fra Filipom Sučićem. Za govornicom je istaknuo četiri bitna zadatka za svakoga kršćanina: misliti na misije, biti osobno misionar u mjestu gdje se živi i radi, moliti za misije i misionare i pomagati svojim darovima misije i misionare kako bi mogli doći do onih kojima treba navijestiti evanđelje.

Trojica Hrvata novi su dušobrižnici u Željeznom

Biskup Željeznog Egidije Živković na Petrovo je zaredio 40-godišnjeg Crnogorca Ivana Vukčevića za svećenika, 50-godišnjega Hrvata Zorana Nadrčića za đakona i 46-godišnjeg Hrvata iz BiH Marinka Kelavu, koji s obitelji živi u Štikapronu, za stalnoga đakona. “Ove jubilarne godine veliko je zadovoljstvo što imamo dva đakona i mladomisnika, a posebna je radost da su to […]

“Hercegovački franjevci su osnovali ili vodili sedam misija ili župa u biskupiji Kamina u pokrajini Katanga. Upravo su oni s flamanskim franjevcima najzaslužniji za izgradnju velebne katedrale u Kamini, ali i za brojne druge crkve i kapelice u svojim misijama. Trojica živućih misionara koji su se vratili iz Konga: fra Filip, fra Ante i fra Pero opskrbili su me brojnim podacima i pomogli u konačnom izgledu knjige, ali moram spomenuti i na osobit način zahvaliti fra Anti Kutleši koji je svim srcem i znanjem prihvatio projekt izrade monografije i bio mi desna ruka u svemu. Nažalost, nije dočekao i tiskanje knjige jer je prošle godine, neposredno prije toga, predao dušu Gospodinu. Pedesetogodišnji rad hercegovačkih franjevaca u dalekoj Africi svakako je plodonosan kako za same tamošnje stanovnike s kojima smo radili, i to na brojnim poljima: duhovnom, organizacijskom, građevnom, odgojnom, kulturnom, tako i za samu Provinciju hercegovačkih franjevaca”, naglasio je fra Robert Jolić.

Promocija je protekla u lijepom i glazbenom ozračju, a za to su se svojim skladnim pjevanjem i sviranjem pobrinuli: s. Anđela Pervan, fra Luka Ćorić, Petra Tokić i Pere Tokić.

Zlatna misa vlč. Stjepana Penića: Sada sam tijelom u Hrvatskoj, ali duh mi je još uvijek na putu od Essena do Zagreba

Svećenik Zagrebačke nadbiskupije, bivši dugogodišnji voditelj Hrvatske katoličke misije Essen vlč. Stjepan Penić, proslavio je jučer u crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću 50. obljetnicu misništva, javlja IKA. Svečano misno slavlje predvodio je slavljenik vlč. Penić, u zajedništvu s umirovljenim vojnim biskupom Jurjem Jezerincem, domaćim župnikom vlč. Ivanom Vučkom te s još 11-ero biskupijskih i redovničkih […]

Obje knjige mogu se nabaviti u knjižari “Naša ognjišta” i u Franjevačkome samostanu u Tomislavgradu, izvijestio je portal tomislavcity.com.