Na putu u ostvarenje vizije slobode

Za razliku od ostalih članica Europske unije (EU) u kojima su nakon Drugoga svjetskog rata uspostavljeni komunistički režimi, put Republike Hrvatske (RH) iz totalitarističkog u demokratski poredak bio je nemjerljivo teži zbog borbe za državnu neovisnost i obranu od velikosrpske agresije. Ratno stanje te gotovo polustoljetno postojanje komunističke vlasti bili su plodno tlo za preživljavanje […]

Utemeljitelj i glavni urednik časopisa Nova Hrvatska, koji je počeo izlaziti u Londonu 1959. godine (preteča Nove Hrvatske bio je Hrvatski bilten, koji je izlazio tijekom 1958. godine) – Jakša Kušan, politički je počeo djelovati još kao student sredinom 1950-ih u Zagrebu. Okupivši malu skupinu istomišljenika, utemeljio je antirežimsku organizaciju nazvanu Hrvatski pokret otpora (HPO), koja je imala širiti ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države i pozivala na razne oblike građanskog neposluha kao vida otpora. Kušan je napisao i programske dokumente HPO-a, koji predstavljaju prvi moderni hrvatski politički program nastao u domovini nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kušanove političke ideje nisu bile opterećene hrvatskim bratoubilačkim sukobom iz Drugog svjetskog rata. Želja za stvaranjem samostalne i istinski demokratske hrvatske države, bez ikakvog oslonca na baštinu HSS-a, Ustaškog pokreta i NDH, u njegovoj je viziji trebala biti temelj za okupljanje Hrvata u domovini i inozemstvu. U programskim dokumentima HPO-a odškrinuta su vrata za ulazak u takvu frontu i razočaranim hrvatskim komunistima – onima koji su se razočarali u ideju ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji, uvidjevši da se ponavlja beogradska dominacija te onima čiji su se mladenački ideali o egalitarnom i besklasnom društvu razbili o hridi surove stvarnosti stvorene diktaturom Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ).

Djelomično pred progonom režima, a djelomično jer je želio proširiti djelatnost HPO-a, Kušan je pobjegao u inozemstvo te se skrasio u Velikoj Britaniji. Kušan je u egzilu nastojao dati moderniji izraz hrvatskoj antikomunističkoj borbi, držeći da je njeno vođenje na zastarjelim, kompromitiranim i totalitarnim principima ustaštva pogubno i pogubno i promašeno. Stoga je 1958. godine u Londonu pokrenuo časopis imena Hrvatski bilten, koji se od 1959. godine nazivao Nova Hrvatska. I kroz potonji naziv Kušan je želio naglasiti ne samo da časopis pokreću mlade, nove (!) političke izbjeglice, u odnosu na starije političke emigrante koji su napustili domovinu 1945. godine, nego i da se zalažu za stvaranje nove (!) hrvatske države, bez primjesa bilo desnog bilo lijevog totalitarizma. Borba za „novu Hrvatsku“ imala je u viziji Kušana i njegovih suradnika početi već među hrvatskom brojnom političkom emigracijom, jer je časopis među ostalim trebao postati „oružje hrvatskog javnog mnijenja“, odnosno prenositi ono što misli većina. Cilj je bio pretvoriti pasivnog čitatelja u aktivnog suradnika na razne načine. Dalje Kušan piše da se Nova Hrvatska vodila ispunjavanjem glavnog interesa čitatelja „napretkom u informiranosti i političkim odgojem“, pa pojašnjava: „Jasno je da samo politički upućen i obaviješten član zajednice može biti aktivan čimbenik u svojoj sredini, a ne pasivan objekt političkih manipulacija“. Čitatelju je dakle trebalo ponuditi što više kvalitetnih informacija kako bi mogao samostalno stvarati vrijednosne i političke stavove te donositi odluke. Na taj je način u hrvatskom političkom životu mogla prevladati uloga javnog mišljenja.

Uzimajući Kušanove riječi u obzir, može se zaključiti da je želio demokratizirati odnose u hrvatskoj političkoj emigraciji, djelomično narušiti monopol na predvođenje i predstavljanje relativno uskome krugu pojedinaca koji su se profilirali kao vođe emigrantskih organizacija i skupina, a koji prema Kušanovom mišljenju nisu bili prikladni za takve pozicije, bilo zbog istaknutih uloga koje su imali u režimu NDH, bilo zbog nekih drugih nedostataka. Pišući o ulozi intelektualca, u domovini i emigraciji, Kušan tako navodi: „Bez obzira na sistem, šutnja i povlačenje hrvatske inteligencije s političkog polja otvara vrata karijeristima, korupcionašima i primitivcima sumnjivih namjera“.

Za razliku od hrvatskih emigranata koji su smatrali da hrvatska država može nastati samo u kontekstu šireg sukoba zapadnog i istočnog hladnoratovskog bloka ili pak različitim oblicima oružane borbe, krug oko časopisa Nova Hrvatska bio je uvjeren da će do stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države doći postupno, evolutivnim putem. Kušan je ocjenjivao da je potrebno raditi na gotovo svakodnevnom širenju osobnih i građanskih sloboda u Hrvatskoj, što je u konačnici imalo presuditi komunističkom sustavu. Pri tome je pozivao i dio hrvatskih komunista da se snažnije suprotstave centralističkim krugovima u Savezu komunista, posebno onima u Beogradu, računajući da bi kroz njihovo zagovaranje reformskih politika na polju uprave i gospodarstva, moglo doći do njihove cjelokupne političke evolucije iz komunista u socijaliste ili socijaldemokrate.

Iako su o tome kako voditi borbu za samostalnu hrvatsku državu najvećim dijelom imali suprotne poglede, otvoreno i oštro polemizirajući u nizu prilika, pripadnici HRS-a/HRZ-a i osobe okupljene oko časopisa Nova Hrvatska na sličan su način ocjenjivali stanje u Hrvatskoj uoči prvih parlamentarnih izbora, a onda i kritizirali obilno zadržavanje komunističkih elemenata u mladoj hrvatskoj demokraciji. U prvome broju Nove Hrvatske za 1990. godinu Jakša Kušan je bez zadrške napisao kako glavni neprijatelj hrvatske slobode i demokracije više nisu komunisti na silasku s vlasti, nego „naše vlastite loše odlike – ravnodušnost prema društvenim pitanjima, taština, ambicija, sebičnost, nagon za osobnim napretkom i rivalstvom, tu je glavna borba s kojom smo suočeni“. Kušan je smatrao da su potonje te druge osobne slabosti i mane posebno zastupljene u komunističkim sustavima, smatrajući ih opasnim po stabilnost buduće hrvatske demokracije, pogotovo zato što ih je vidio i u redovima hrvatske opozicije. Govoreći o potonjoj, pisao je i o raširenu pojavu u nastupu pojedinih hrvatskih opozicionara, koji su se počesto svodili na izricanje domoljubnih, hrvatskih parola. Tako je, prema Kušanu, izgledao i Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine, na kojem nije prezentiran pravi politički program. Uskoro je među dijelom hrvatskih opozicijskih stranaka započela kvazipolitička utakmica „tko je veći Hrvat“. Kušanova kritika jednim znatnim je dijelom bila točna, a vanjsko manifestiranje hrvatstva kao glavni preduvjet za pridruživanje HDZ-u bilo je idealna podloga za masovnu migraciju iz redova Saveza komunista u redove izbornog pobjednika te održavanje elemenata komunističkog sustava i mentaliteta na životu. Slično su o ovoj pojavi pisali i u prošlome članku spomenuti republikanci Grčević i Čižek.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Kušan u tim trenutcima nije bio zaslijepljeni i ogorčeni kritičar Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), pa je Tuđmanu izrekao pohvale zbog mirnog prijenosa vlasti, popuštanja napetosti, odnosa prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, kao i zbog poruka kako s promjenom vlasti neće doći do osvete nad pripadnicima bivšeg režima. Kušan je smatrao da zapravo i ne postoji velika opasnost za sukob nove vlasti i komunista predstavnici „stare vlasti više strahuju za svoje povlastice i korupcionaške prihode“, nego li od srpskog nacionalizma ili pak da će biti progonjeni jer su bili članovi SKH. Zato je Kušan vidio jednu drugo smrtnu opasnost za hrvatsku demokraciju: „Većinu zala i pogrešaka komunističkog režima pripisivali smo s pravom nesposobnim ljudima na odgovornim mjestima i napredovanju po partijskoj odanosti i vezama, a ne po sposobnosti. Ta deformacija nije preko noći nestala silaskom komunista s vlasti. Ona će iskoristiti svaku slabu točku da zatruje i novi poredak, a u prvom redu pobjedničku stranku kojoj se odjednom otvaraju neslućene mogućnosti.“ Realno je ustvrdio da su nove političke stranke nastajale u kratkome vremenu, pa nije bilo vremena za provjere kadrova, za pronalazak najboljih stručnjaka za pojedina područja, ali isto tako da je „društvo, koje je kroz nekoliko generacija živjelo u abnormalnim prilikama, razvilo u borbi za samoodržanje do nevjerojatnog savršenstva svoje oportunističke sklonosti. Zato pobjedniku odjednom prilaze i postaju najveći Hrvati oni isti ljudi iz Partije koji su još do jučer bili strah i trepet u Hrvatskoj“. Prema Kušanu, ta je pojava imala i svoju dobru stranu, jer je omogućavala bezbolniji prijenos vlasti, „no istodobno to teško razočarava upravo one koji su svoju dosljednost skupo plaćali pod bivšim režimom“, misleći očito pri tome i na sebe. Takvi se zgražaju nad jagmom za položajima koju vode bivši komunisti, dometnuo je Kušan, ali je, slično kao i predsjednik HRS-a Ivo Korsky zapazio da u tome sudjeluju i Hrvati nekomunisti ili protukomunisti, koji misle da je došlo njihovih „pet minuta“. Na koncu je ipak izrazio nadu da će jačanje demokratskih vrijednosti i sustava s vremenom ispraviti loša kadrovska rješenja. Nakon izbijanja pobune dijela srpskoga stanovništva u Hrvatskoj u ljeto 1990. godine napisao je da „autoritetu vlasti ne škode jedino srpski ustanici, nego isto tako i svi oni koji zloupotrebljavaju slabosti i neuhodanost novog sustava za svoje osobne interese, bili to stari pljačkaši po društvenim poduzećima ili novi karijeristi u političkim strukturama“.

Kao i u Republici Hrvatskoj, i na stranicama Nove Hrvatske pojavljivali su se članci u kojima se tematizirao veliki problem odnosa prema tzv. društvenoj imovini. Pri tome valja reći kako su članci gospodarske tematike bili izrazito zastupljeni u Novoj Hrvatskoj i da je časopis davno prije propasti komunističkog sustava u Jugoslaviji opširno pisao o njegovim slabostima i predlagao rješenja za implementaciju u budućoj hrvatskoj državi. Vrsni ekonomski stručnjak i dugogodišnji član uredništva Nove Hrvatske, Tihomil Rađa, zalagao se, slično kao i Korsky, za uvođenje mješovitog tipa gospodarstva, odnosno da dio „društvenog vlasništva“ prijeđe u ruke države, a dio proda građanima. No, kako većina zbog teške gospodarske situacije nije raspolagala većim kapitalom, Rađa je smatrao da je to odlična prilika za ulaganje, a onda i povratak brojnih hrvatskih iseljenika. No, preduvjet za to trebalo je biti liberalnog zakonodavstva. Baš kako su republikanci upozoravali u svojem predizbornom letku iz 1992. godine, Rađa je istaknuo i da je dvije trećine tvrtki podobno za stečajni postupak, a daljnje ulaganje novca u njih imalo bi niz negativnih posljedica, primjerice, daljnji rast ionako izrazito visoke inflacije. Kao moguće rješenje predlagao je uvođenje neke vrste privremene i prisilne uprave u poduzećima, da se prevladaju teškoće uzrokovane prevelikim birokratiziranje.

Rađa je tvrdio da je potrebna neka vrsta kontrole u „samoupravnim poduzećima“, „jer će se inače pod plaštom samoupravljanja i stečaja u poduzećima događati svakojake prevare“. Potonjemu je dodao da je u posljednjih nekoliko mjeseci „blizu tisuću direktora odjednom je osnovalo vlastite tvrtke u istoj grani djelatnosti“, te da „takva ‘konkurencija’ i ‘poduzetništvo’ nisu dopušteni ni u najliberalnijim državama“. Jedan od Rađinih zaključaka glasi: „U strukturama novih vlasti opažaju se također podebele naslage preživjelih privrednih navika i umovanja. Mnogi su se odrekli socijalizma ali se socijalizam nije odrekao njih“. Zapisao je i jedan zanimljiv događa, kada je jedan „od prvaka nove vlasti“ rekao da opozicija „nije obećavala bolji život nego pravedniju raspodjelu“. Rađa tu izjavu drži simboličkim zaostatkom „socijalističke svijesti“, koja se mnogo više bavila „raspodjelom i preraspodjelom“ nego stvaranjem dobara koje bi tržište trebalo raspodjeljivati. Rađa je ulogu države vidio na vrlo sličan način kao i republikanci, pišući da bi se vlast bi trebala brinuti o raspodjeli javnih dobara, poput zdravstva, školstva, brinuti za građansku sigurnost, sustav socijalne solidarnosti, sudstvo, održavanje prometnica, zatim resurse poput voda i šuma. Tu valja pribrojiti i monopole na pošte, željeznice i slično, a govoreći o privatnim dobrima i privredi, uloga države treba biti samo osiguravanje stabilnih okvira za poslovanje pomoću porezne, novčane, carinske politike i socijalno-radnog zakonodavstva.

Do koje je mjere komunistički sustav bio prisutan u svakome pojedincu ilustrira i jedan članak iz Nove Hrvatske koji govorio o tekstu koji je za časopisa napisala stanovita suradnica iz domovine. Tekst je govorio o izazovima denacionalizacije poduzeća, a obilovao je izrazima karakterističnim za socijalističko samoupravljanje, a koji su bili nerazumljivi većini čitatelja Nove Hrvatske u inozemstvu. Stoga je Nova Hrvatska zavapila: „Kako je moguće otvoriti u gospodarstvu novo poglavlje, prijeći na sasvim nova načela i metode, privući ljude da prigrle te promjene i konačno počnu raditi više i bolje nego pod propalim sustavom, kako je sve to i više od toga moguće, ako se problemima prilazi na stari način, starim jezikom i istom socekonomskom frazeologijom?“

U posljednjem broju Nove Hrvatske s konca 1990. godine, Kušan je proročki i hrabro u članku naslova „Ciljevi ostaju isti“ zapisao „da na duži rok glavna opasnost ne prijeti Hrvatskoj iz Knina ili iz Beograda [misleći na pobunu dijela srpske manjine u Hrvatskoj i velikosrpsku agresiju op. au.], već od onih istih zaraznih navika, koje su rastočile i ranija društva“ te pozvao na „smjeliji obračun s laktaštvom na političkim položajima, s nesposobnošću, korupcijom, nepotizmom i provincijalističkim shvaćanjima“.

Na razdoblje i događaje koji se analiziraju u ovome članku Kušan se osvrnuo i u svojoj knjizi naslova Bitka za Novu Hrvatsku, pri čemu je bio daleko kritičniji u ocjeni nego li u člancima u Novoj Hrvatskoj koji su objavljeni tijekom 1990. godine. Zbog duboke razočaranosti, pa i ogorčenosti na tadašnje hrvatske vlasti na čelu s Tuđmanom, u svojim je ocjenama s odmakom od desetak godina bio i subjektivniji. Tako je napisao da je HDZ prigrlio hrvatske političke emigrante koje je smatrao radikalima i primitivcima i koji su zauzeli važne pozicije u novoj vlasti. Nema sumnje da su pojedinci, tada već bivši politički emigranti i Kušanovi politički neistomišljenici, postali utjecajni članovi HDZ, ali isto tako da je HDZ slično kao i u domovini, i u hrvatskoj dijaspori zadobio odlike nacionalnog pokreta za stvaranje samostalne države, u koji su se uključili ljudi vrlo različitih ideoloških i političkih pogleda. Kada je riječ o povratnicima iz dijaspore koji su zauzeli istaknute pozicije u novim hrvatskim vlastima, onda valja spomenuti i da je Branko Salaj, pripadnik najužeg kruga okupljenog oko Nove Hrvatske, bio ministar informiranja u Vladi demokratskog jedinstva od kolovoza 1991. do kolovoza 1992. godine, a potom hrvatski veleposlanik u Francuskoj i Nizozemskoj.

Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces […]

Kušanova gore spomenuta tvrdnja važna je za temu ovoga članka, budući da je iz njegova pisanja jasno kako je smatrao da je dio hrvatske političke emigracije koji je, prema Kušanu, imao snažan demokratski deficit, vrlo lako pronašao zajednički jezik s osobama iz komunističkog sustava koje su također imale tu karakteristiku. Do tada dvije sukobljene skupine – hrvatski nacionalisti iz domovine i dijaspore te dio hrvatskih komunista – početkom 1990-ih ostvarili su suradnju s ciljem zadovoljavanja osobnih, rodbinskih, stranačkih i sličnih interesa nauštrb onih općih, nacionalnih, hrvatskih. Uz to, Kušan je iznio svojevrsnu teoriju zavjere, tvrdeći da su komunističke obavještajne službe u Hrvatskoj imale ključnu ulogu u instaliranju Franje Tuđmana za čelnog čovjeka novostvorene hrvatske države, kojima se on onda odužio nelustriranjem kadrova koji su ranije sudjelovali u groznim kršenjima ljudskih prava, od ubojstava političkih protivnika nadalje, te dopuštanjem da i dalje konzumiraju ranije stečene privilegije.

Pojava koju je Kušan opisao zaista se događala u određenoj mjeri, kako proizlazi iz pisanja Ive Korskog kako i nekomunističke i antikomunističke skupine i pojedinci prihvaćaju komunistički način djelovanja i razmišljanja, koje je analizirano u prošlome članku. No, valja isto tako istaknuti dvije izrazito važne stvari. Stvaranje samostalne hrvatske države nikako se ne može argumentirano objasniti kao posljedicu fantomskog saveza brojčano malih skupina hrvatskih desnih i lijevih radikala. U procesu osamostaljenja, a onda i obrane Republike Hrvatske u Domovinskom ratu bili su angažirani milijuni ljudi kroz sudjelovanje na višestranačkim izborima, sudjelovanje na referendumu o hrvatskom osamostaljenju te u raznim naporima (od sudjelovanja u borbama nadalje) za obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije. Također, različiti resursi (kapital, pozicije moći, društveni utjecaj i slično) najvećim dijelom ostali su u rukama bivše komunističke elite, ali i mnogobrojnih pripadnika birokratskog sustava, karakterističnog za komunističke režime. Dakle, nije bilo nekakve ravnomjerne „podjele plijena“ između „ustaša i udbaša“, kako zagovornici ove teorije zavjere preferiraju reći. Da je tomu tako, najviše ide u prilog činjenica da je velika većina nekadašnjih hrvatskih političkih emigranata već tijekom 1990-ih bila nezadovoljna zadržavanjem komunističkog naslijeđa u Hrvatskoj, a to se nezadovoljstvo samo nastavilo multiplicirati. Među njima su i osobe koje su se pridružile HDZ-u i bili njegovi istaknuti članovi iz redova dijaspore. Još je nužno kazati da su povratnici iz inozemstva, među njima i politički emigranti, uglavnom zauzimali pozicije u diplomaciji, vojsci, obavještajnim službama i policiji. Dakle, u onim službama koje su bile među najangažiranijima u uspostavi i obrani Republike Hrvatske. S druge strane, pripadnici komunističke elite zadržali su pozicije u političkim i upravnim strukturama, gospodarstvu, sudstvu i slično, gdje su u svojevrsnoj pozadini mogli raditi na očuvanju svojih pozicija, time održavajući živim komunističkog naslijeđe.

S druge strane, u svojem naknadnom osvrtu na razdoblje stvaranje samostalne hrvatske države, Kušan je s potpunim pravom kritizirao tadašnje hrvatske vlasti zbog toga što se nisu bolje upoznale s iskustvima Hrvata u iseljeništvu, jer bi uvidjele da su hrvatski politički emigranti desetljećima raspravljali o problemima koji su izbili na površinu ranih 1990-ih i za njih nudili rješenja. Pojasnio je kako su njegovi suradnici i on vrlo vrijednim iskustvom smatrali sudjelovanje brojnih Hrvata u izbornim procesima u Kanadi, SAD-u i Australiji, čvrsto vjerujući da će takve osobe jednoga dana biti motori demokratizacije u Hrvatskoj. Ovome valja dodati da nije bilo malo onih koji su čak sudjelovali i u radu lokalne samouprave u državama zapadnoga svijeta, i to ne samo u spomenutim prekooceanskim državama, nego i primjerice – u Švedskoj. Još više iskustva bilo je prisutno, nastavlja Kušan, na polju organizacije tvrtki i rada u suvremenim uvjetima, funkcioniranju tržišta, iskustvu neovisnih sindikata, slobode medija i slično. Ovome je dodao i da je većina političkih emigranata u zapadnom svijetu usvojila potrebu tolerancije, odnosno uvažavanja tuđeg i drukčijeg mišljenja.

Napisao je s punim pravom također da Hrvatska u početcima demokratskog života, razumljivo, nije imala slobodno novinarstvo, koje je moglo oblikovati javno mnijenje, a čija bi reakcija, kritika umnogome spriječila opstanak destruktivnih društvenih pojava široko rasprostranjenih u komunističkom sustavu. Kušan dalje objašnjava da mnogi su u hrvatskoj oporbi smatrali kako nije vrijeme za kritiku zbog grčevite borbe mlade hrvatske države za osamostaljenje, a onda i opstanak, dok je krug oko Nove Hrvatske smatrao „da je znak slabosti i političke ograničenosti ako se ne reagira na propuste, koje smo mi izvana zbog više razloga, lakše uočavali od naših sunarodnjaka u domovini“. Kušan priznaje i da zbog višedesetljetnog izbivanja iz Hrvatske nije imao pravi uvid u situaciju u domovini, pa piše: „Mi očigledno nismo bili dovoljno svjesni koliko su proširene i duboko ukorijenjene razne deformacije političkog ponašanja kao plod dugogodišnjeg jednostranačja i navika stečenih pod komunizmom“. No, njegovi suradnici i on smatrali su da je vrijeme stvaranja hrvatske demokracije, bez obzira na to što je ona suočavala s ogromnim izazovima prouzrokovanih vanjskom ugrozom, upravo pravo vrijeme za ukazivanje na takve pogreške i pojave. „Na žalost, ono što smo mogli ponuditi, naše inozemno iskustvo i političke navike zapadnog podneblja, kao da je malo koga zanimalo“, zaključuje Kušan. Kritika postojećeg stanja te nepovezivanje s novim hrvatskim vlastima i inzistiranje na neovisnosti, prema Kušanovom uvjerenju, uvelike su utjecali na to da Nova Hrvatska ne zaživi u novoj Hrvatskoj. Kušan tvrdi naime da su na cijeni kod novih hrvatskih vlasti bile odlike karakteristične za komunističke stranke – slijepa poslušnost i obožavanje.

Drugi dio razloga za propast projekta prijenosa Nove Hrvatske u domovinu, Kušan je tražio iznimno skučenim mogućnostima za razvoj poduzetništva te 1990. godine i Hrvatskoj. Bez obzira na sve objektivne teškoće, prema Kušanu, ukidanje komunističkih elemenata išlo je presporo, te su pojave poput pretjerane birokratiziranosti, monopolizma na polju izdavaštva i medija, pa čak i otvorene krađe primjeraka časopisa koji su se slali na prodaju u zemlju od strane zaposlenika distributerske tvrtke bitno utjecale da se Nova Hrvatske ne preseli u Hrvatski i postane hrvatski Time, The Economist ili Der Spiegel, kako je napisao Kušan.

Naša je osveta – slobodna država Hrvatska

Ovih dana započeo je niz manifestacija kojima se obilježava 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda. U srijedu, 13. svibnja, Republika Hrvatska započela je proces preuzimanja posmrtnih ostataka Hrvata koje su u Sloveniji pogubili jugoslavenski komunisti. Istoga je dana u večernjim satima dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest na komemorativnoj […]

Uvidom u pisanje i Nove Hrvatske i Republike Hrvatske koje je predstavljeno i analizirano u prethodnome i ovome članku, Kušanove tvrdnje iz prethodna dva odlomka, za razliku od onih o „pomirdbi ustaša i udbaša“, moraju se uzeti točnima. Štoviše, niz u oba članka predstavljenih „dijagnoza“ što „je trulo u državi Hrvatskoj“ koje su iz bitno drukčijih ideološko-političkih pozicija napisali Jakša Kušan s jedne strane te Ivo Korsky, Kazimir Katalinić i drugi republikanci ni 30 i više godina kasnije nisu izgubili na aktualnosti.

Hrvat iz Australije dobio prestižno priznanje Svjetskog vijeća za olimpijsku umjetnost

Svjetsko vijeće za olimpijsku umjetnost sa sjedištem u Ženevi u Švicarskoj, održalo je proslavu 30. obljetnice svoje Osnivačke povelje u sjedištu UNESCO-a u Parizu. Ovaj povijesni događaj obilježio je tri desetljeća izvanrednih postignuća od osnutka Povelje 1995. godine, ističući ključnu ulogu WOAC-a u poticanju integracije globalne umjetnosti i ljudske civilizacije. Proslava je okupila predstavnike iz […]

Izvješće istrage, objavljeno 6. srpnja 2026. godine, obuhvaća 856 stranica u dva sveska. U njemu je zaključeno da postoji osnovana sumnja u krivnju trojice od šestorice osuđenih: pokojnog Mile Nekića te braće Ilije i Josipa Kokotovića. Istodobno je utvrđeno da njihove osude predstavljaju dugotrajnu sudsku nepravdu te je preporučeno da Kazneni žalbeni sud Novog Južnog Walesa razmotri njihovo ukidanje.

Za preostalu trojicu – Vjekoslava Brajkovića, Maksimilijana Bebića i Antona Zvirotića – istraga je donijela drukčiji zaključak, utvrdivši da ne postoji osnovana sumnja u njihovu krivnju, zbog čega njihove presude ostaju na snazi.

Takva podijeljena odluka iznenadila je mnoge promatrače. Više od četiri desetljeća sva su šestorica tvrdila da im je proces montirala jugoslavenska tajna služba UDBA, djelujući preko policijskog doušnika Vice Virkeza uz pomoć pojedinaca unutar australskih državnih institucija. Istraga je prihvatila značajan dio tih tvrdnji, dok je druge odbacila.

Jedan od najvažnijih zaključaka odnosi se upravo na Virkeza. Istraga je utvrdila da je namjerno lagao kada je poricao svoju povezanost s jugoslavenskim konzulatom, a time i s jugoslavenskim obavještajnim službama. Također je zaključeno da su informacije o tim vezama morale biti dostavljene obrani tijekom suđenja, ali to nije učinjeno.

Istodobno je, međutim, sudac Robert Allan Hulme zaključio da je Virkezovo svjedočenje o samom postojanju navodne bombaške zavjere u bitnim dijelovima vjerodostojno. Time je istraga odbacila širu tvrdnju da je cijeli kazneni postupak bio organiziran od strane UDBA-e u suradnji s australskim vlastima.

Upravo je ta razlika u zaključcima ostavila mnoge čitatelje zbunjenima.

Nakon što je proučio više od 52 tisuće stranica prijepisa rasprava i približno 40 tisuća stranica dodatne dokumentacije, sudac Hulme očito je pažljivo razdvojio dokaze koje je smatrao dokazivo neistinitima od onih za koje je ocijenio da su dovoljno potvrđeni drugim dokazima kako bi ostali vjerodostojni. Hoće li takvo razlikovanje izdržati sud javnosti ili preispitivanje pred Kaznenim žalbenim sudom, tek će se vidjeti.

Glavni zaključci i preporuke istrage

Postoji osnovana sumnja u krivnju Josepha Kokotovića, Ilije Kokotovića i Mile Nekića.

Ne postoji osnovana sumnja u krivnju Maksimilijana Bebića, Vjekoslava Brajkovića i Antona Zvirotića.

Predmet treba uputiti Kaznenom žalbenom sudu radi razmatranja ukidanja presuda za trojicu za koje postoji osnovana sumnja u krivnju.

Dane su preporuke za izmjene Zakona o kaznenim žalbama i preispitivanju (Crimes (Appeal and Review) Act 2001 (NSW)).

Balkanski Auschwitz bio je u Srbiji, a ne u Hrvatskoj!

Srbija i dalje glumi žrtvu ubojstava iz Drugog svjetskog rata i sada svijetu pokazuje svoju iskvarenu želju da Srbe ubijene u Drugom svjetskom ratu priključi broju žrtava holokausta unatoč toga što je i sama provodila najgori mogući stupanj holokausta – države bez Židova! Masovno je ubijala druge tijekom Drugog svjetskog rata, počinila je genocid i […]

Kontroverza oko Vice Virkeza

Vico Virkez, glavni svjedok policije i državnog odvjetništva, lagao je policiji o svom identitetu kada se pojavio u policijskoj postaji u Lithgowu tvrdeći da je sudionik navodne bombaške zavjere. Lagao je i tijekom suđenja te nastavio lagati još deset godina, sve dok vodeći australski istraživački novinar Chris Masters 1991. godine nije razotkrio njegov lažni identitet.

Virkez je zatim u televizijskom intervjuu priznao da je zapravo Srbin Vitomir Misimović, a ne Hrvat za kakvog se predstavljao, te izjavio da je cijeli slučaj fabriciran u suradnji s jugoslavenskom tajnom službom UDBA, koja je desetljećima ulagala znatne napore kako bi hrvatske domoljube prikazala kao ekstremne nacionaliste i teroriste.

Zaključci Pravosudne istrage mnoge su ostavili u nedoumici. Četrdeset i šest godina sva su šestorica tvrdila da su nevina u pogledu optužbe za zavjeru zbog postavljanja bombi na javnim mjestima. Policija i državno odvjetništvo, međutim, tvrdili su da su djelovali zajednički te da su svi sudjelovali u planiranju terorističkih djela koja, u konačnici, nikada nisu izvršena jer je, prema tvrdnjama policije, Vico Virkez još 1979. godine prijavio navodnu zavjeru policijskoj postaji u Lithgowu prije nego što je nastala bilo kakva šteta.

Sudac Hulme u svom izvješću navodi da se tvrdnja da je Virkez „imao višu ulogu unutar mreže UDBA-e, poput ‘agenta provokatora’, bilo u tradicionalnom ili užem smislu, ne može održati“. Nadalje piše: „U svojoj ulozi povezanoj s jugoslavenskim konzulatom, Virkeza je najprimjerenije opisati kao ‘doušnika’ ili ‘izvor’. Ako ga se uopće može smatrati nekom vrstom ‘agenta’, tada je izraz ‘niže razine’, koji je upotrijebio Cavanagh, prikladan.“

Roger Cavanagh, službenik Australske sigurnosno-obavještajne organizacije u vrijeme izvornog suđenja i kasnijih žalbi, godinama je umanjivao povezanost Vice Virkeza s jugoslavenskom UDBA-om. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje – bilo namjerno ili ne – može li se osoba koju on opisuje tek kao „doušnika“ ili „izvor“ i dalje smatrati običnim informatorom ako ulaže izvanredne napore da preuzme potpuno novi identitet, promijeni ime i nacionalnost kako bi izvršila svoj zadatak.

Pravosudna istraga izrazila je zabrinutost zbog vjerodostojnosti glavnog svjedoka optužbe, jugoslavenskog „patriota“ Vice Virkeza, odnosno Vitomira Misimovića, koji se predstavljao kao Hrvat kako bi stekao povjerenje nekolicine optuženih.

Unatoč tomu, sudac Hulme zaključuje: „Dokazi ne podupiru tvrdnju da je Virkez gajio izrazitu mržnju prema ustaškim hrvatskim organizacijama i aktivistima te da je zbog toga imao motiv podmetnuti hrvatskim domoljubima ili organizirati operaciju pod lažnom zastavom na njihovu štetu.“

Zdrav razum predlaže da osoba koja se s predumišljajem infiltrira u neku zajednicu – u ovom slučaju hrvatsku zajednicu – neće otvoreno pokazivati neprijateljstvo upravo prema onima čije povjerenje nastoji steći. U svom izvješću sudac nije razmotrio dokaze koji upućuju na to da je Virkez doista pokazivao izrazitu netrpeljivost prema hrvatskim domoljubnim organizacijama niti njegov osobni animozitet prema jednom od Hrvatske šestorice, Vjekoslavu Brajkoviću. Također nije razmotrio izrazito politički obojen pojam „ustaša“ niti pitanje je li se taj izraz početkom 80-ih godina uopće mogao dobronamjerno koristiti za bilo koju hrvatsku domoljubnu organizaciju u Australiji ili drugdje.

Izvješće Pravosudne istrage utvrdilo je da je više policijskih službenika „vjerojatno počinilo nedolično postupanje“, uključujući fizički napad na jednog od optuženika tijekom policijskog ispitivanja. Međutim, dokazima koji su upućivali na moguću korupciju nije pridana značajnija pozornost niti je njihova važnost ozbiljnije razmotrena.

Sudac Hulme utvrdio je da je više policajaca koji su sudjelovali u uhićenju Vjekoslava Brajkovića teško ga pretuklo, pri čemu ga je jedan policajac uvijenim ručnikom pokušao ugušiti, nakon čega su zajednički nastojali obmanuti internu istragu Odjela za unutarnju kontrolu koja je bila pokrenuta povodom Brajkovićeve prijave.

Istraga je također utvrdila da policija nije poduzela odgovarajuće mjere opreza prilikom racija na lokacijama za koje je dobila informacije da bi se na njima mogle nalaziti velike količine eksploziva. Iz dokaza i iskaza policijskih službenika tijekom saslušanja bilo je jasno da su policajci uključeni u racije i istragu navodne bombaške zavjere sami određivali način postupanja, zanemarujući tada važeći Priručnik policijskih postupaka za takve opasne situacije, koji je, prema svemu sudeći, bio distribuiran policiji još oko 1974., pet godina prije racija.

„Doista, gledano iz današnje perspektive, ležeran način na koji je policija postupala s obavještajnim podacima da bi se na nepoznatoj lokaciji moglo nalaziti ’30 do 50 kilograma eksploziva’ bio je prilično izvanredan“, naveo je sudac Hulme.

„Međutim, istraga ne zaključuje da neadekvatne ili potpuno izostale mjere opreza znače kako je policija prije provođenja racija već osmislila zavjeru da lažno optuži Hrvatsku šestoricu, znajući da stvarna bombaška zavjera nije postojala. Vjerojatnije je objašnjenje da je izostanak mjera opreza bio posljedica tada prevladavajućeg nehajnog odnosa policije, a ne nečega zlokobnijeg“, zaključio je Hulme.

To je zaključio unatoč činjenici da su mu bili predočeni dokazi, uključujući i Priručnik policijskih postupaka, koji je policija u to vrijeme očito ignorirala.

Po mom mišljenju, sudac Hulme policijskim je službenicima koji su sudjelovali u ozbiljnim oblicima nedoličnog postupanja – ako ne i u planiranom ili svjesnom kršenju pravila radi mogućih koristi – praktično samo uputio blagu opomenu, u stilu: „Nevaljali dečki, nemojte to više raditi.“

Bio je računalni genij u Jugoslaviji kojem je bilo zabranjeno imati – računalo i stan. U Australiji je ostvario svjetski uspjeh!

Ovih su dana, točnije 16. siječnja 2026., u Zagrebu dodijeljene godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u protekloj godini. Nagradu za životno djelo primio je Tomislav Mikulić, s višedesetljetnom australskom adresom, pionir u području računalne grafike, animacije i digitalne umjetnosti, dok je Robertu Šimraku, slikaru, grafičaru i profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu […]

Dokazi ASIO-a i kritika Hamisha McDonalda

„Tek kada se okrene glavnim novim dokazima koji su doveli do osnivanja istrage – dokazima o uključenosti ASIO-a (Australska sigurnosno-obavještajna organizacija) – Hulme ostavlja golem prostor bez odgovornosti.

Dokumenti ASIO-a, deklasificirani 2018. godine, otkrivaju da je sigurnosna služba prisluškivala telefone jugoslavenskog konzulata te pratila Virkezove kontakte s UDBA-om. Ubrzo nakon uhićenja u veljači 1979. godine, sjedište ASIO-a u Canberri sastavilo je tajno izvješće. U njemu se navodi da je Virkez najmanje šest mjeseci prije uhićenja djelovao kao doušnik o aktivnostima hrvatskih nacionalista za osobu za koju je ASIO sumnjao da je obavještajni časnik pri Generalnom konzulatu Jugoslavije. U izvješću se navodi da je slučaj razotkrio ‘dubinu infiltracije hrvatskih ekstremističkih skupina od strane jugoslavenske obavještajne službe u Australiji’.

To je izvješće dostavljeno najvišim dužnosnicima policije Novog Južnog Walesa i Posebnom odjelu policije. U kasnijoj komunikaciji s ASIO-om tadašnji pomoćnik policijskog povjerenika Roy Whitelaw izjavio je da bi, ‘ako bi obrana postala svjesna tih informacija, one mogle potpuno srušiti policijski slučaj’.

Kasnije je Whitelawu rečeno da o tome može obavijestiti tužitelje, pod uvjetom da izvor informacija ostane tajan. Tijekom suđenja i žalbenog postupka zahtjevi obrane za dostavu relevantnih obavještajnih podataka o Virkezu odbijani su pozivanjem na nacionalnu sigurnost i druge razloge.

Zbog toga je pokojni državni odvjetnik David Shillington QC mogao, bez osporavanja, ustvrditi da “ne postoji ni najmanji dokaz koji bi upućivao na to da je Virkez bio neka vrsta tajnog agenta, pripadnika UDBA-e ili predstavnika Jugoslavije”.

Hulmeova istraga pokušala je utvrditi jesu li informacije ASIO-a bile dostavljene Shillingtonu. Više policijskih svjedoka koji su još bili živi izjavilo je da je bio potpuno upoznat sa svime što je trebao znati. Hulme ipak odbija zaključiti da je Shillington svjesno uskratio obrani važne dokaze:

“Ne bi bilo ni pravedno prema pokojnom gospodinu Shillingtonu QC, niti bi to bilo razumno potkrijepljeno dokazima izvedenima pred ovom istragom, zaključiti da je zanemario svoje odgovornosti i postupio protivno svojoj temeljnoj profesionalnoj dužnosti”.

Sudac je također podsjetio da je, kada je Hrvatska šestorka 1986. godine zatražila dopuštenje za žalbu Visokom sudu Australije, tadašnji državni odvjetnik Novog Južnog Walesa Reg Blanch QC (kasnije predsjednik Okružnog suda Novog Južnog Walesa) priznao kako bi, da je tužiteljstvo uskratilo obrani ključne dokaze, “gotovo automatski došlo do pogrešne presude”.

Je li ovom Sudskom istragom pravda doista zadovoljena, pitanje je o kojem će svatko morati donijeti vlastiti sud. No čini se da nema mnogo dvojbe kako je ostavila brojna pitanja bez odgovora, a otvorila i neka nova, neugodna pitanja.

Meni se kao najvažnije nameće pitanje zašto je sudac Robert A. Hulme u svojoj istrazi posvetio razmjerno malo pozornosti samoj naravi jugoslavenske komunističke tajne policije UDBA-e i mogućnosti da je montiranje procesa protiv šestorice Hrvata zbog navodne terorističke zavjere bilo itekako realan scenarij. Zašto istraga nije ozbiljnije razmotrila sve razloge zbog kojih se policija pojavila na racijama, iako je bila upozorena da bi mogla naići na velike količine opasnog eksploziva, odjevena u običnu odjeću, bez osiguravanja mjesta događaja radi zaštite osoba koje su se ondje nalazile, njihovih susjeda i šire okolice, kao i očito nepropisno i opasno rukovanje eksplozivom tijekom njegova prijevoza i pohrane?

Zašto sudac Hulme nije prihvatio argument odvjetnika Hrvatske šestorke da je zaključak Kraljevskog povjerenstva Wood iz 1994. godine, prema kojem je u Odjelu kriminalističkih istraga postojala sustavna „procesna korupcija“, ozbiljno doveo u pitanje vjerodostojnost svih policijskih dokaza u ovom predmetu, osobito navodnog pronalaska gelignita u kućama optuženika u Sydneyju?

Detaljna analiza o slučaju Hrvatske šestorke u Australiji: Istražuje se jesu li policajci bili korumpirani i tko je bio glavni svjedok

Hrvatska zajednica u Australiji od 2023. godine skuplja financijsku pomoć za obranu tzv. „Hrvatske šestorice“ i tako obranu hrvatskog imena diljem svijeta koje je jugoslavenska UDBA teško blatila pa i namještala kaznene optužnice. Donirajte danas, donirajte sada, svoj novčani dar za nastavak i kraj obrane nepravde “Hrvatske šestorice” iz koje je proizašlo teško ocrnjivanje hrvatskog […]

Zaključci ove Sudske istrage ostavili su mnoge koji poznaju način djelovanja UDBA-e protiv hrvatskih domoljuba duboko uznemirenima. Istodobno su donijeli i jednu važnu novost: presuda o navodnoj zavjeri šestorice, u kojoj je tužiteljstvo tvrdilo da su svih šest Hrvata djelovali zajednički, ozbiljno je dovedena u pitanje i u svojoj je biti razbijena.

Dva lica hrvatske izvandomovinske književnosti u Europi

Na završetku ovog pregleda o hrvatskim piscima izvan domovine objavljivanog u nastavcima u nekoliko kolumni ističem da nije bilo moguće, s obzirom na njihovu bogatu književnu ostavštinu, obuhvatiti veći broj autora koji su stvarali na hrvatskom i drugim jezicima u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do danas. To nam i nije bio cilj. Mnogi […]

Ovaj se članak bavi samo jednim, posebno važnim segmentom spomenute Strategije. Točnije, riječ je o Nacionalnom planu razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske do 2027. godine. Taj je srednjoročni akt izrađen u okviru Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a Vlada Republike Hrvatske usvojila ga je u srpnju 2022. godine.

Svakako treba pozdraviti činjenicu da je nakon dva neuspjela pokušaja uspostave ministarstva koje bi brinulo o Hrvatima u iseljeništvu i dijaspori (Ministarstvo iseljeništva 1990. – 1992. te Ministarstvo povratka i useljeništva 1995. – 1999.), 2024. godine konačno osnovano Ministarstvo demografije i hrvatskog useljeništva kao samostalno tijelo državne uprave.

Iz samoga je naziva vidljivo da je misija ovog Ministarstva demografska revitalizacija zemlje. Ona bi se teško mogla ostvariti bez poticanja povratka hrvatskih iseljenika u domovinu i useljavanja novijih generacija pripadnika hrvatske dijaspore. U vezi s tim, Ministarstvo je pokrenulo više projekata te izradilo Strategiju demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine. To je ujedno prvi akt strateškog planiranja povezan s demografskim izazovima nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

ANALIZA NACIONALNOG PLANA: DEKLARATIVNOST VS. PRAKSA

Strategija demografske revitalizacije ne sadrži konkretne mjere demografskog oporavka i useljavanja hrvatskih iseljenika i potomaka Hrvata iz dijaspore, već postavlja strateške ciljeve i smjernice za javne politike. Konkretne aktivnosti obuhvaća drugi akt – Nacionalni plan razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske do 2027. godine. Njime se kroz konkretne mjere, projekte i strategije nastoji unaprijediti odnose, ojačati veze te očuvati identitet naših sunarodnjaka izvan granica domovine. Također se nastoji osnažiti položaj Hrvata u BiH i hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama, potaknuti osjećaj zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske te osigurati uvjeti za povratak i useljavanje. Nacionalni plan obuhvaća pet kategorija: Hrvate u BiH, hrvatsku nacionalnu manjinu, hrvatsko iseljeništvo/dijasporu, povratnike i useljenike iz hrvatskog iseljeništva/dijaspore te građane RH.

Prvi put u ovako važnom strateškom dokumentu hrvatsko iseljeništvo i dijaspora prepoznati su kao dva ključna čimbenika u projektu demografske obnove. Zbog toga je potrebno razmotriti pozitivne i negativne karakteristike ovog dokumenta, koji je u provedbi od 2022. godine, kako bi njegova primjena u praksi bila što učinkovitija i donijela očekivane plodove. U dijelu Nacionalnog plana u kojem su odeđeni posebni ciljevi, mjere i aktivnosti, naglašava se potreba za globalnom prepoznatljivošću RH te jačanjem njezina međunarodnog položaja i uloge. Taj bi sadržaj trebao biti u domeni djelovanja hrvatskih iseljenika, dok bi demografska revitalizacija bila u domeni povratništva i useljeništva. Time se veliki dio planiranja demografske obnove stavlja na leđa upravo ovih dviju kategorija Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Vizija Hrvatske prema tom srednjoročnom planu do 2027. godine glasi: Hrvatska je, ili bi trebala biti, „konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve.“ Unutar te vizije zanima nas kakav je stvarni odnos i koje se mjere provode prema hrvatskom iseljeništvu danas, pri kraju planiranog razdoblja.

Ako su, kako se navodi u Nacionalnom planu, hrvatsko iseljeništvo i dijaspora konačno „integralni i punopravni dio hrvatskog društva i kulture te punopravni dio jednoga i nedjeljivoga hrvatskog naroda bez obzira na njegovu rasprostranjenost diljem svijeta“, postavlja se pitanje kako se to ogleda u praksi.

Kada govorimo o povratku, najprije moramo ukazati na činjenicu da ne postoji zakonska definicija pojma „povratnik“. Naime, država priznaje trend povratka i u skladu s tim donosi mjere i projekte, ali zanemaruje činjenicu da veliki kontingent ljudi hrvatskih korijena ne pripada povratničkoj populaciji. Oni pripadaju isključivo kategoriji useljenika (iako imaju hrvatske korijene), što zahtijeva sasvim drukčiji pristup problemu – točnije, riječ je o useljeničkoj politici spram pripadnika hrvatskog naroda iz trećih zemalja.

To se prvenstveno odnosi na veliki bazen pripadnika druge i kasnijih naraštaja potomaka iseljenika u zemljama Južne Amerike. Hrvatska država u njima vidi potencijalne doseljenike, ali Nacionalni plan ne predviđa učinkovito i brzo rješavanje niza njihovih gorućih pitanja. To su: zdravstveno i mirovinsko osiguranje, smještaj, dječji vrtići, školovanje, priznavanje i vrednovanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija, intenzivni tečajevi jezika te uredi za prihvat i informativni pultovi. Nepostojanje bilateralnih ugovora između Hrvatske i niza južnoameričkih zemalja ostavlja potencijalne useljenike na brisanom prostoru. Zbog toga veći broj njih, nakon dolaska u Hrvatsku i eventualnog pohađanja tečaja jezika, s hrvatskim dokumentima jednostavno odlazi u Španjolsku ili Portugal.

Nije moguće jasno postaviti ciljeve reintegracije i repopulacije ako nije zadovoljen osnovni kriterij pri poticanju useljavanja potomaka Hrvata iz Južne Amerike, a to je jasna diferencijacija kategorije useljenika od klasičnih „povratnika“. To iziskuje rješavanje cijele palete ranije navedenih potreba radi lakše i brže integracije u hrvatsko društvo. U tom bi se paketu mjera trebale naći i jedinice lokalne samouprave koje bi, u suradnji sa središnjom vlašću, jasno odredile potrebe i mogućnosti svojih sredina (posao, stambeno pitanje, škole, vrtići, tečajevi jezika, zdravstvena i socijalna skrb).

Za takav iskorak u planiranju useljavanja kao zasebne kategorije Hrvata izvan RH potrebno je uzeti u obzir čimbenike šireg spektra: ljude u fertilnoj dobi, stupanj njihova obrazovanja, veličinu obitelji, tehnološku pismenost, stupanj financijske neovisnosti te njihova osobna očekivanja. U toj populaciji treba računati na one koji žive u zemljama s lošijim životnim prilikama i ne govore hrvatski jezik, ali i na neznatan broj onih koji materijalno ne oskudijevaju, već imaju osobne, specifične pa i avanturističke motive za doseljavanje.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

GENERACIJSKI JAZ, INFRASTRUKTURA I BIROKRATSKI KOSTUR

Što se tiče populacije hrvatskih iseljenika i članova dijaspore koji ostaju živjeti izvan Lijepe Naše, Nacionalni plan bi također trebao unaprijediti strategiju pružanja pomoći tim zajednicama. Povijest nas uči da su hrvatski iseljenici sami, bez pomoći iz domovine, izgradili tisuće domova, crkava i klubova po svijetu, opremali ih, osnivali folklorna društva i kupovali instrumente te organizirali gostovanja, nimalo ne oviseći o pomoći izvana.

Danas jedan dio društava i udruga za svoje programe prima simboličku pomoć od Republike Hrvatske. To je pohvalna gesta hrvatske države kojom podupire skrb o nacionalnom identitetu svojih iseljenika, no nije dobro da se Nacionalni plan temelji isključivo na očuvanju bazične kulturne autonomije kroz potpore tradicionalnim institucijama (Crkva, folklor, sport). Novi naraštaji iseljenika brojne su aktivnosti i mreže prebacile u virtualni svijet, gdje vrlo agilno promoviraju Republiku Hrvatsku i njezin kulturni identitet. S druge strane, klasični klubovi i društva u iseljeništvu polako se gase te je sve manje potrebe za održavanjem tradicionalnih dijasporskih središta za okupljanje.

Postojeći Nacionalni plan najveću pozornost posvećuje mjerama usmjerene na tradicionalne udruge, dok su mlađi naraštaji, tehnološki stručnjaci i visokoobrazovani povratnici zanemareni. Ne pridaje se dovoljno pažnje generacijskom i tehnološkom jazu između stare i nove dijasporske zajednice. Mladi se danas služe novim tehnologijama te se povezuju na virtualnim mrežama, nimalo ne oviseći o financiranju tradicionalnih udruga koje polako odumiru i gube svoju centripetalnu funkciju u globaliziranom društvu. Čak i tamo gdje država osigurava potpore za prijavu projekata, praksa na terenu pokazuje da su procedure previše komplicirane, birokracija prespora, a isplate sredstava često kasne. To se izrazito negativno odražava na likvidnost i sposobnost provedbe planiranih programa.

Područje informiranja zaseban je problem koji zahtijeva snažniji i sveobuhvatniji pristup potencijalnim korisnicima. Danas su informacije fragmentirane i pasivno pozicionirane na internetskim stranicama Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske u Zagrebu, umjesto da se proaktivno i digitalno plasiraju u 38 država u kojima Hrvati žive. Pritom se često zaboravlja i na izraženu jezičnu barijeru s kojom se susreću pripadnici trećeg i četvrtog naraštaja iseljenika.

Ipak, najveća slabost Nacionalnog plana njegova je pretjerana usklađenost s UN-ovim ciljevima održivog razvoja (SDG – Sustainable Development Goals) i općim smjernicama Europske unije o slobodi kretanja radnika. To rezultira tromom administracijom, dezorijentiranošću tražitelja i nedostatkom pravodobnog informiranja. Trenutačni Nacionalni plan odnosa s Hrvatima izvan Republike Hrvatske postavljen je previše deklarativno i reaktivno. Iako točno mapira heterogenost dijaspore i povratnika, on pati od kroničnog nedostatka konkretnih zakonodavnih rješenja i pretjeranog, pasivnog oslanjanja na opće politike Europske unije.

KOMPARATIVNI PRIMJERI: IRSKA, PORTUGAL I IZRAEL

S obzirom na to da Hrvatska proživljava najteži demografski slom i krizu radne snage u svojoj modernoj povijesti, dosadašnji “tržišno neutralni” pristup unutar pravila EU-a više nije dovoljan. Pravila europskog zajedničkog tržišta i zabrana državnih potpora pisana su iz pozicije bogatih zemalja primateljica radne snage, poput Njemačke ili Irske. Za te zemlje slobodna fluktuacija znači dobitak, dok za Hrvatsku predstavlja trajni gubitak biološkog i ekonomskog supstrata.

U tom se smislu treba ugledati na zemlje koje su dokazale da je radikalne demografske mjere moguće provesti usprkos krutim pravilima Europske unije. To izravno demantira kreatore hrvatske javne politike koji uporno tvrde da su radikalni demografski i povratnički potezi „nemogući“.

Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom. Evo što se još događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva

Salve Argentina! Ne povrijedi ranu,Budi dobra s nama, al nam ne daj groba:Moramo mi natrag u žuđenu danu!(Vinko Nikolić: Salve Argentina, 1978: 98). Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo […]

Irska je devedesetih godina prošlog stoljeća bila u sličnoj poziciji u kakvoj je Hrvatska danas. Umjesto pasivnog promatranja odljeva mozgova, uveli su agresivnu poreznu politiku. Država je osnovala posebne agencije koje su ciljano mapirale irsku dijasporu u SAD-u i Velikoj Britaniji, nudeći im povratak uz jamstvo zaposlenja u novoosnovanim tehnološkim sektorima koji su imali povlaštene porezne stope (stopa poreza na dobit od samo 12,5 posto). Irska je iskoristila svoje pravo na porezni suverenitet unutar EU kako bi preko vlastite dijaspore privukla globalne tehnološke divove.

Portugal je tešku ekonomsku krizu i masovno iseljavanje mladih iskoristio kako bi unutar europskih okvira progurao izvanredne nacionalne mjere. Pokrenuli su program (poznat kao Program Regressar) koji povratnicima nudi čak 50 posto popusta na porez na dohodak tijekom prvih pet godina od povratka. Dodatno, država izravno isplaćuje fiksne financijske potpore za troškove preseljenja, nostrifikaciju diploma i putne troškove za cijelu obitelj. Iako je Portugal krajem 2023. godine modificirao svoj opći porezni režim za nerezidente (NHR), odmah je uveo nove, ciljane poticaje za stručnjake i povratnike, a EU nikada nije kaznila Lisabon jer su ove mjere brendirane kao ključni alati ekonomske i demografske stabilizacije zemlje.

Hrvatska je tek nedavno počela pratiti ove trendove uvođenjem mjere petogodišnjeg oslobođenja od poreza na dohodak za povratnike. Međutim, problem ostaje u tome što te mjere u praksi kaskaju za administrativnim i integracijskim potrebama na terenu, čineći ih tek djelomično učinkovitima.

Izrael je najradikalniji i najuspješniji svjetski primjer rješavanja demografskog opstanka kroz suradnju s dijasporom. Izraelska je država donijela povijesni Zakon o povratku i integracijsku košaricu. Svaki pripadnik izraelskog naroda u dijaspori ima automatsko pravo na državljanstvo, a država ne čeka da se povratnik sam snađe. Useljenik već po dolasku u zračnu luku dobiva „Košaricu integracije“ (Sal Klita) – izravnu financijsku pomoć za prvih šest mjeseci života, besplatno i obvezno učenje jezika (Ulpani), porezne olakšice na kupnju nekretnine i automobila te u potpunosti subvencionirano visokoškolsko obrazovanje.

PREPORUKE ZA RADIKALNI ZAOKRET JAVNE POLITIKE

Budući da je Hrvatska demografski među najugroženijima, ona u Bruxellesu mora izboriti status iznimke. Politika privlačenja vlastite dijaspore i povratnika ne smije se tretirati kao “diskriminacija na tržištu rada EU-a”, već kao legitimna mjera nacionalne sigurnosti i opstanka države. Oslanjanje na EU fondove opće namjene neće vratiti ljude; za to su potrebne agresivne, ciljane i nacionalno osmišljene povlastice. Administracija mora postati proaktivni menadžer, a ne birokratska kočnica.

A. Ekonomske i porezne povlastice (Suverene mjere izvan standardnog EU okvira)

Preporuka 1: Uvođenje „Hrvatske povratničke ekonomske zone“ (po uzoru na Portugal i Irsku). Potrebno je izboriti i implementirati pravo na višegodišnje potpuno oslobođenje od poreza na dohodak i poreza na dobit za povratnike (i njihove potomke) koji otvaraju proizvodne pogone ili start-up tvrtke u RH. Ako druge članice EU na to gledaju s nesimpatijom, RH se mora pozvati na ugovore o EU koji dopuštaju izvanredne mjere u slučaju ugrožavanja vitalnih nacionalnih interesa (demografski slom).

Preporuka 2: Agresivni stambeni poticaji u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave [JLP(R)S]. Država mora, mimo standardnih EU pravila o tržišnom natjecanju, izravno subvencionirati gradnju kuća i dodjelu građevinskog zemljišta isključivo za obitelji povratnika i useljenika iz dijaspore, kao i za mlade obitelji u demografski opustošenim regijama.

B. Hitno zakonodavno i diplomatsko djelovanje

Preporuka 3: Hitna kodifikacija i „Lex povratnici“ (po uzoru na Izrael). Donijeti jedinstveni zakon koji uklanja sve administrativne prepreke za dobivanje državljanstva potomcima iseljenika do bilo kojeg koljena, uz automatsko priznavanje inozemnih diploma u roku od maksimalno 7 dana.

Preporuka 4: Jednostrani zdravstveni i mirovinski „premostivi fond“. Za povratnike iz zemalja s kojima RH nema potpisane ugovore (poput Južne Amerike), država mora iz proračuna jednostrano preuzeti i osigurati prijelazna prava na zdravstvenu skrb i minimalnu nacionalnu mirovinu, umjesto da se čekaju višegodišnji tromi diplomatski pregovori.

C. Digitalna transformacija i modernizacija potpora za udruge na terenu

Preporuka 5: Radikalno pojednostavljenje pri odobravanju novčanih potpora. Uvesti sustav mikro-vaučera za organizacije Hrvata izvan RH. Umjesto stotina stranica birokratskih izvještaja za odobrenih nekoliko tisuća eura, potrebno je uvesti digitalno izvještavanje kroz brzu, desetominutnu formu. Financiranje se mora obavljati unaprijed (predujam), a ne retroaktivno, kako bi se očuvala likvidnost udruga.

Preporuka 6: Digitalni „One-Stop-Shop“ i virtualni mentori. Izraditi aplikaciju i portal preko kojeg potencijalni povratnik rješava sve dokumente prije nego što uopće kroči na tlo RH, uz dodijeljenog osobnog administrativnog koordinatora (mentora).

ZAKLJUČAK

Provođenje demografske i useljeničke politike prema pravilima namijenjenima stabilnim zapadnim ekonomijama autoput je u vlastiti nestanak. Republika Hrvatska u odnosima s Hrvatima izvan RH mora prestati biti puki administrativni izvršitelj europskih smjernica i postati agresivni menadžer vlastitog povratka.

Tuga Tarle predstavlja zaboravljene čuvare hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi i Kanadi

„Kriv sam jer sam jedino u službi Hrvatske, koju volim kao majku, čiji likje tako duboko zapisan u mojem srcu da ga je nemoguće odvojiti od mene;njene nevolje i patnje me tište kao da su moje osobne!…(Ante Kadić) Hrvatska književna prisutnost u Sjevernoj Americi i Kanadi predstavlja fascinantan mozaik glasova koji se protežu od vrhova […]

Primjeri Portugala, Irske i Izraela dokazuju da države koje su preživjele duboke krize nisu čekale dopuštenje međunarodnih tijela, već su same nametnule svoje prioritete. Privlačenje i integracija dijaspore jedini je preostali bazen za spas hrvatske države i gospodarstva, a ovaj tekst nudi jasan, artikuliran i odlučan hodogram za ostvarenje tog povijesnog cilja.

Američki Dalmatinac, nositelj čak 45 Emmyja u 18 kategorija: Svatko može uspjeti u Americi ako se trudi

Arhitektonske instalacije Morskih orgulja i Pozdrava suncu inženjera Nikole Bašića prepoznatljive su vedute grada Zadra, gdje posjetitelji s raznih strana svijeta uživaju u magičnim zalascima sunca. Izgleda da su te instalacije stvorile ambijentalno prizorište u kojem se prije pet godina sasvim prirodno rodila jedinstvena medijska priča i to u poslovnoj niši sportske industrije i sportskoga […]

Među zaslužnim znanstvenicima i umjetnicima iz hrvatske dijaspore ovom su prilikom uvrštena čak trojica našijenaca iz Njemačke i to slikar Lovro Artuković, povjesničar Jozo Džambo i imunolog Luka Čičin-Šain. Ta čast je ove godine također pripala i jednom znanstveniku iz Sjedinjenih Američkih Država i to prehrambenom inženjeru Josipu Šimunoviću te glasovitom seizmologu iz Australije akademiku Hrvoju Tkalčiću.

Naime, novi redoviti članovi HAZU postali su: u Razredu za društvene znanosti povjesničar i svećenik Marko Trogrlić, u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti kemičarka Marijana Đaković, u Razredu za prirodne znanosti molekularna biologinja i povratnica iz dijaspore Iva Tolić, geologinja Vlasta Ćosović i geolog akademik Slobodan Miko, u Razredu za medicinske znanosti nefrolog Dragan Ljutić i ortoped akademik Domagoj Delimar, u Razredu za likovne umjetnosti slikar Lovro Artuković s višedesetljetnom berlinskom adresom i povjesničarke umjetnosti Sanja Cvetnić i Katarina Horvat-Levaj, u Razredu za glazbenu umjetnost i muzikologiju muzikologinja Hana Breko Kustura i u Razredu za tehničke znanosti kemijska inženjerka Sanja Martinez.

Za dopisne članove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrani su: u Razredu za društvene znanosti povjesničar Jozo Džambo s njemačkom adresom, u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti fizičar Jie Meng iz Kine, u Razredu za prirodne znanosti spomenuti seizmolog Hrvoje Tkalčić iz Australije, u Razredu za medicinske znanosti imunolog Luka Čičin-Šain iz Njemačke, u Razredu za filološke znanosti indoeuropeist Tijmen Pronk iz Nizozemske, u Razredu za glazbenu umjetnost i muzikologiju muzikolog Philip V. Bohlman iz SAD-a te u Razredu za tehničke znanosti prehrambeni inženjer Josip Šimunović iz SAD-a.

Okusi djetinjstva povratnika iz SAD-a na policama prestižnog Whole Foods Marketa

Tvrtka Hermes International iz Sračinca pokraj Varaždina, u vlasništvu povratnika iz SAD-a Neba Chupina, afirmirala se u organskoj proizvodnji i izvozu prirodnih džemova i namaza na strana tržišta, pretežno ona preko Atlantika i Pacifika. Inovativno poduzetništvo ovog povratnika iz Amerike, koji se posvetio ekološkoj proizvodnji hrane prema tradicionalnoj hrvatskoj recepturi, temelji se na transnacionalnome kulturnom […]

Za članove suradnike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrani su: u Razredu za društvene znanosti povjesničari Branka Grbavac i Tomislav Galović te ekonomistica Ozana Nadoveza, u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti matematičar Filip Najman, u Razredu za prirodne znanosti molekularna biologinja Vanda Juranić Lisnić i kineziolog Dario Novak, u Razredu za filološke znanosti kroatist Domagoj Vidović, sinologinja Ivana Buljan i klasični filolog Šime Demo, u Razredu za književnost književnik i germanist Kristian Novak, u Razredu za glazbenu umjetnost i muzikologiju skladateljica Mirela Ivičević te u Razredu za tehničke znanosti pomorski robotičar Nikola Mišković i brodograđevni stručnjak Nikola Vladimir.

U ime novoizabranih članova zahvalu je iskazala povjesničarka umjetnosti i novoizabrana akademkinja Sanja Cvetnić, istaknuvši kako im je svima velika čast što su u njihovu radu prepoznate vrijednosti dostojne ugleda HAZU. Zahvalila je na ukazanom povjerenju te poručila da će ga nastojati opravdati svojim budućim radom, na ponos Akademije, znanosti, kulture i domovine.

Za ovu prigodu izdvojit ćemo tek nekoliko biografskih crtica znanstvenika hrvatskih korijena koji djeluju u Australiji, SAD-u i Njemačkoj.

Od dopisnih članova novinarima se obratio akademik Hrvoje Tkalčić iz Australije, rekavši: „Ne znam što reći nego da se miješaju osjećaju nacionalnog identiteta i osjećaja pripadnosti, to je velika čast i obaveza“. Hrvoje Tkalčić (56) redoviti je profesor na Australskome nacionalnom sveučilištu u Canberri i najugledniji živući seizmolog hrvatskoga podrijetla. Svečanost je pratila i njegova sestra s obitelji iz Bjelovara. Inače, taj rođeni Bjelovarčanin diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu 1996., a doktorirao na Kalifornijskome sveučilištu u Berkeleyju 2001. Usavršavao se u Scrippsovu istraživačkom institutu te u Nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore u SAD-u. Na Australsko nacionalno sveučilište u Canberru odlazi prije dva desetljeća, napredujući do zvanja redovitog profesora. Uz pedagoški i istraživački rad je i direktor Opservatorija za seizmička i infrazvučna opažanja Warramunga, koji vodi uime australske Vlade i Ujedinjenih naroda.

Svoj impresivni međunarodni status stekao je inovativnim istraživanjima Zemljine unutrašnjosti, od kore i plašta sve do unutarnje jezgre. Oslanjajući se na napredne metode analize seizmograma, upravo su Tkalčićeva istraživanja unutarnje jezgre pridonijela da danas o svojstvima i strukturi najdubljih dijelova Zemlje znamo bitno više nego prije 15 godina, pa se ovaj hrvatski znanstvenik smatra jednim od vodećih autoriteta za fiziku Zemljine jezgre, stoji u obrazloženju prijema u HAZU.

U Hrvatsku se ove godine vratilo više od 1360 osoba

U našem je narodu običaj da se pred Božić nastoje izmiriti svi dugovi! Raseljeni hrvatski narod, doima se, taj dug svojoj domovini vraća višestruko, dok domovina nastoji olakšati povratak u rodni kraj onima koji to žele. Više je potvrda da je suradnja između iseljeništva i domovinskih institucija sve učinkovitija. Tako trenutačni iseljenički val u Republici […]

„Valja spomenuti i inovativan koncept globalnoga korelacijskog valnog polja, primjene Bayesovih postupaka pri inverziji svojstava unutrašnjosti Zemlje te doprinose poznavanju građe Marsa na temelju analize tamo zabilježenih potresa“, pojasnili su iz Akademije.

Tkalčić redovito objavljuje članke u najuglednijim geofizičkim časopisima koje je sabrao u svoju monografiju posvećenu unutarnjoj jezgri – prvu takve vrste publiciranu u svijetu. Njegovo je multidisciplinarno istraživanje rezultiralo međunarodnom suradnjom u seizmologiji, geodinamici, geokemiji i drugim znanstvenim disciplinama. Za svoj znanstveni rad Tkalčić je primio niz međunarodnih priznanja uključujući članstvo u Australskoj akademiji znanosti, a posebno je ponosan na počasni doktorat matičnog Sveučilišta u Zagrebu, te počasno članstvo u Američkoj geofizičkoj uniji. Profesor Tkalčić tijekom cijele karijere održavao je snažne veze i suradnju s hrvatskim znanstvenicima. Pod njegovim se mentorstvom u Canberri usavršavalo troje hrvatskih seizmologa koji su stečeno znanje uspješno prenijeli u Hrvatsku – koju je prije nekoliko godina pogodio razoran potres. Hrvoje je redoviti gost Geofizičkog odsjeka PMF-a, a eseji koje je o potresima objavljivao u hrvatskim medijima vrlo su popularni. Svoju popularnoznanstvenu knjigu o potresima napisao je na hrvatskome, a nedavno je ta knjiga objavljena na engleskome u SAD-u.

Osječanin Josip Šimunović (70) istraživački je profesor u Odjelu za znanost o hrani, bioprocesiranje i nutricionizam Državnoga sveučilišta Sjeverne Karoline, u Raleighu, u SAD-u. Diplomirao je gradu na Dravi, magistrirao na Sveučilištu Florida, u Gainesvilleu, a doktorirao u području znanosti o hrani na Državnom sveučilištu Sjeverne Karoline. Već tri i pol desetljeća živi i radi u SAD-u. Istaknuti je i svjetski priznati znanstvenik u području prehrambenog inženjerstva. Kao autor i koautor objavio je više od 140 radova. Suurednik je i suautor monografije „Handbook of Aseptic Processing and Packaging“ (CRC Press, 2024.). S više od 60 registriranih otkrića, izumitelj je na 23 američka patenta i 3 patenta u postupku, te više od 50 međunarodnih patenata, stoji u obrazloženju prijama u HAZU.

Suosnivač je i glavni znanstveni djelatnik u poduzećima zasnovanima na inovacijama SinnovaTek od 2016., SinnoVita od 2018. i FirstWave Innovations od 2019. Njegovi licencirani i komercijalizirani izumi i patenti intelektualna su osnova za 11 novih kompanija i 12 novih pogona za preradu hrane, napitaka i biomaterijala koji su uveli više od 250 novih proizvoda na svjetsko tržište, od procesne opreme do integriranih proizvodnih sustava, te novih prehrambenih proizvoda s poboljšanim nutritivnim i organoleptičkim svojstvima. Među osvojenim nagradama znanstvenik Šimunović najponosniji je na nagradu za životno djelo Međunarodnog udruženja za inženjerstvo i hranu (International Association for Engineering and Food – IAEF), osvojenim 2023. Inženjer Šimunović surađuje u istraživanjima s hrvatskim znanstvenicima, ponajprije na Prehrambenotehnološkom fakultetu u Osijeku.

Iz bližeg europskoga susjedstva u Akademiju je primljeno više istaknutih znanstvenika među kojima izdvajamo rođenoga Riječanina imunologa Luku Čičin-Šaina (52) koji djeluje u Njemačkoj kao voditelj Odjela za virusnu imunologiju u prestižnome Helmholtzovu centru za istraživanje infekcija (HZI) u Braunschweigu. Autor je 115 znanstvenih radova i tri patenta. Surađuje s znanstvenicima iz domovine, a ponajviše s Medicinskim fakultetom matičnog mu Sveučilišta u Rijeci.

Udruga koja okuplja Hrvate u Čileu broji više od tisuću članova: Evo kako promišljamo o svom hrvatskom identitetu

U Santiagu de Chileu ovog je proljeća Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskog porijekla proslavila 60. godišnjicu uspješnog djelovanja, uz pokretanje kampanje za učlanjivanje mladih – kako bi ova poslovna organizacija nastavila kreativno povezivati Čile s Hrvatskom na gospodarskom i kulturnom planu. Vizija joj je od osnutka poslovno umrežavanje, ali i njegovanje hrvatskog identiteta u domicilnoj […]

Zaključno, Hrvatska je akademija, prema riječima predsjednika Neidhardta, postala dom novih 12 redovnih članova, te još sedam dopisnih i 13 članova suradnika među kojima su zasluženo uvršteni i naši odabrani vrhunski znanstvenici i umjetnici iz dijaspore, koji višestruko doprinose razvitku znanosti i sveučilišne nastave u matičnoj zemlji te gospodarskim inovacijama. Nakon ovogodišnje izborne skupštine HAZU trenutačno ima ukupno 329 člana, odnosno 141 redovitog člana, 107 dopisnih i 81 člana suradnika. Počast znanstvenicima i domovine i dijaspore vjerujemo bit će još snažniji poticaj za daljnju suradnju i umrežavanje timova s obje strane granice u cilju prijenosa znanja.

Tuga Tarle predstavlja zaboravljene čuvare hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi i Kanadi

„Kriv sam jer sam jedino u službi Hrvatske, koju volim kao majku, čiji likje tako duboko zapisan u mojem srcu da ga je nemoguće odvojiti od mene;njene nevolje i patnje me tište kao da su moje osobne!…(Ante Kadić) Hrvatska književna prisutnost u Sjevernoj Americi i Kanadi predstavlja fascinantan mozaik glasova koji se protežu od vrhova […]

To nam i nije bio cilj. Mnogi pisci hrvatskih korijena u Europi i diljem svijeta ostavili su pisane tragove o svome talentu, nadahnuću i pričama o ljudskim sudbinama i još čekaju da budu istraženi i valorizirani. Do sada smo snimili značajnija književna imena u Australiji, na Novom Zelandu, Sjevernoj i Južnoj Americi te završavamo onim hrvatskim književnicima koji su pisali ili pišu na europskom tlu. Neke od najpoznatijih hrvatskih pisaca iseljenika, egzilanata i političkih azilanata u Europi već smo ranije spominjali u drugom kontekstu. S obzirom na to da su djelovali tijekom dužega razdoblja i u Europi, navedeni su i u ovom pregledu.

Hrvatske književnike u egzilu, iseljenike i književnike iz kontingenta potomaka Hrvata u Europi možemo razvrstati u tri ključna vala: poslijeratne političke emigrante (nakon 1945. godine), suvremene autore druge generacije koji pišu na hrvatskom i/ili na jezicima europskih zemalja u kojima žive i pripadnike ekonomske emigracije nakon 70-ih te suvremeni pisce koji su umjesto Hrvatske odabrali egzil i otišli 1990-ih godina iz zemlje.

Već smo ranije spomenuli da je veliki val hrvatskih pisaca napustio domovinu nakon Drugog svjetskog rata iz političkih razloga, a mnogi su proveli dio života u europskim azilima prije odlaska u Južnu Ameriku, SAD i Kanadu ili su ostali u Europi. Tako smo već spomenuli Vinka Nikolića, pokretača kultne Hrvatske revije, pjesnika i novinara koji je u Parizu i Rimu djelovao kao politički emigrant. Spomenuli smo i Viktora Vidu, koji nije bio politički emigrant, ali je bio jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatske emigracije s izrazito emotivnim odnosom spram stare domovine. Prije odlaska u Argentinu živio je i radio u Rimu, u Italiji. Boris Maruna također je jedno vrijeme živio u Italiji, kao i u Engleskoj i Španjolskoj. I Nikolić i Maruna vratili su se devedesetih godina u Hrvatsku.

Ovoj skupini možemo pribrojiti i nekoliko političkih emigranata u drugoj polovici 20. stoljeća. To su Drago Trumbetaš, progonjen i zatvaran, svestrano nadaren hrvatski romanopisac, dramatik, pjesnik, slikar, ilustrator i kazališni glumac. On je veći dio života proveo u Njemačkoj. Ovamo pripada i Vjenceslav Čižek, istaknuti hrvatski pjesnik, filozof i borac protiv totalitarizma. Zbog svojih političkih uvjerenja i kritike jugoslavenskog režima proveo je ukupno 12 godina na teškoj robiji (uključujući zloglasni zatvor u Zenici), gdje je na kraju i oslijepio. U ovu skupinu ulazi i Stjepan Šulek, publicist, diplomat i pjesnik koji je 1954. emigrirao u Austriju, gdje je dobio politički azil. Ranih sedamdesetih pojavila se u Njemačkoj i izvrsna pjesnikinja Malkica Dugeč. Ona je sve do uspostave slobodne, neovisne države Hrvatske sudjelovala u kulturnom i političkom radu hrvatske političke emigracije te je tek nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske svoja djela počela objavljivati i u domovini.

U tom razdoblju u Njemačkoj je prisutna i Irena Vrkljan, hrvatska književnica i prevoditeljica ‒ klasik hrvatske književnosti. Desetljećima je živjela i stvarala u Berlinu, zbog čega njezina djela nose snažan pečat nomadizma te se sadržajno znatno razlikuju od tematike spomenutih autora. Ona se ne može jednostavno svrstati ni u jednu političku struju zbog koje bi napustila zemlju dobrovoljno ili protiv volje, jer je njezin odlazak iz Hrvatske bio motiviran privatnim razlozima i umjetničkom potragom, a ne političkim progonom.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Drugoj skupini hrvatskih pisaca pripadaju suvremeni iseljenici, kao i potomci prve generacije „pečalbara“ (Njemačka i Austrija). Ta je grupa unutar sebe podijeljena na potomke prve i druge generacije iseljenika koji su odrasli izvan domovine predaka, kao i na one koji su se od devedesetih godina iselili iz hrvatskih zemalja. Prvi pišu pretežito na njemačkom jeziku, ali su tematski i podrijetlom često vezani uz Hrvatsku. Oni su visoko cijenjeni u europskim književnim krugovima, dok su drugi pretežito orijentirani na teme iz domovinskog života i uglavnom pišu na hrvatskom jeziku pa nemaju tako dobru recepciju. U novijim djelima i jedni i drugi šire dijapazon književnog interesa na socijalne, kriminalističke, povijesne, psihološke sadržaje, obiteljske odnose i poziciju žene u društvu. U toj grupi, među onima koji su potomci iseljenika ili su odrasli u iseljeništvu, osobito su uspješni: Marica Bodrožić, nagrađivana spisateljica koja od djetinjstva živi u Njemačkoj i piše na njemačkom jeziku s čestim motivima dalmatinskog zavičaja; Jagoda Marinić, istaknuto ime suvremene njemačke književne i kulturne scene, te Nicol Ljubić, autor koji u svojim romanima na njemačkom jeziku često tematizira prostore bivše Jugoslavije i pitanje porijekla. U drugi dio grupe, među književnike koji pišu prvenstveno na hrvatskom jeziku, uvrstila bih Marijanu Dokozu, novinarku, pjesnikinju i romanopisca; Nelu Stipančić Radonić, pjesnikinju, publicistkinju, autoricu triju romana; Adolfa Polegubića, pastoralnog teologa, novinara i pjesnika (svi u Njemačkoj) te fra Šimuna Šitu Ćorića, književnika, psihologa, kantautora, franjevca i akademika koji je većinu svoga života proveo u Švicarskoj.

U trećoj skupini autora su suvremeni egzilanti i azilanti. Ovi su autori napustili Hrvatsku početkom 1990-ih zbog neslaganja s tadašnjom političkom elitom na vlasti, zbog žala za propalom državom Jugoslavijom ili zbog straha od rata, te su prihvaćeni od utjecajnih kulturnih krugova na Zapadu bliskoga svjetonazora koji su im pomogli izgraditi svjetski priznate karijere i osigurati egzistenciju. To su Dubravka Ugrešić, jedna od najprevođenijih hrvatskih autorica, koja je živjela u Nizozemskoj (Amsterdamu) kao dobrovoljni egzilant jer se osjećala medijski progonjenom u domovini; Slavenka Drakulić, poznata esejistica i feministica koja od 1990-ih radi na relaciji Švedska–Austrija–Hrvatska; Daša Drndić, istaknuta spisateljica koja je dio života provela u Kanadi i Velikoj Britaniji, prevoditeljica i profesorica, a bavi se temama progona i fašizma. U tu skupinu pripada i Goran Babić, pjesnik i dramatičar koji je 1991. godine odselio u Beograd, gdje je živio u statusu političkog azilanta. Valja imati na umu da se književnost hrvatskog egzila i azila u Europi jasno dijeli na dvije struje prema povijesnom kontekstu i svjetonazoru. Dok je poslijeratna emigracija (nakon 1945.) bila primarno okupirana očuvanjem nacionalnog identiteta i traumom gubitka domovine, egzilanti iz 1990-ih, poput Dubravke Ugrešić, fokusirali su se na kritiku nacionalizma, gubitak jugoslavenskog kulturnog prostora i nomadski identitet.

Dominantne teme u djelima pisaca poslijeratne emigracije pod utjecajem su specifičnih uvjeta političkog azila. Njihovom tematikom dominiraju kolektivna i osobna trauma, gubitak domovine, prisilni odlazak i izbjeglički logori (poput onih u Italiji i Austriji). Domovina se u njihovim djelima često mitski uobličava kao izgubljeni raj, a skrb o materinskom jeziku i identitetu osobito je naglašena. Pisanje tako postaje čin otpora protiv asimilacije i političkog režima u Jugoslaviji.

Suvremeni, pak, egzilanti koji napuštaju Hrvatsku početkom Domovinskog rata donose posve drukčiji tematski fokus. Oni propituju gubitak vlastite pozicije nakon propasti Jugoslavije, nestanak dotadašnjeg načina života i „brisanje“ prošlosti u kojoj su bili ukorijenjeni. Sebe doživljavaju kao borce protiv nacionalizma, okupaciju u Hrvatskoj vide kao građanski rat, a vlastiti egzilni nomadizam kao trajnu poziciju „drugosti“ u odnosu na bivšu domovinu.

Autori poslijeratne emigracije nakon 1945. godine, okupljeni oko političke emigracije i časopisa Hrvatska revija (Vinko Nikolić), vidjeli su Jugoslaviju isključivo kao tamnicu naroda i nametnuti komunistički okvir koji uništava hrvatsko biće. Njihov je svjetonazor bio duboko antikomunistički, antitotalitarni i državotvorni. Pisanje u egzilu smatrali su moralnom dužnošću prema potlačenom narodu u domovini.

Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u […]

S druge strane, suvremeni egzilanti poput Ugrešić i Drakulić pokazuju averziju spram pojma nacije, ističući prednost jugoslavenskog kulturnog prostora i njegova modernizma. Oni vide hrvatski nacionalizam devedesetih kao rigidan, palanački i destruktivan, a egzil kao slobodu od prisile da se svrstaju pod bilo koju nacionalnu zastavu.

Dok Ugrešić pokušava dekonstruirati nacionalni mit, poslijeratni su pisci stvarali i čuvali svijest o pravednoj borbi za hrvatsku nezavisnost. Njihov je jezik arhaičniji, a patnja za izgubljenom državom/prostorom izravna, bez ironije i cinizma koji su svojstveni postjugoslavenskom egzilu 1990-ih.

Za razliku od Ugrešić, koja egzil koristi kao kirurški nož za kritiku društva, Viktor Vida (koji je preko Italije emigrirao u Argentinu) egzil proživljava kao duboku, intimnu i bezizglednu tragediju. Njegova čežnja za domovinom nema ideološku, već metafizičku težinu. Kod Vide nema političkog optimizma niti nade u povratak. Dom u tuđini za njega je nemoguć. Izolacija, jezični rez (pisanje na hrvatskom jeziku u španjolskom okruženju) i gubitak korijena dovode do osjećaja potpune bezizglednosti, što je rezultiralo njegovim samoubojstvom 1960. godine.

Na primjeru pisanja Dubravke Ugrešić i Viktora Vide možemo jasno uočiti osnovne karakteristike dviju oprečnih pozicija hrvatskih pisaca u azilu i egzilu ‒ onih poslije 1945. i onih iz 90-ih godina 20. stoljeća:
• Doživljaj domovine: za Ugrešić je konstrukt koji nameće kolektivnu prisilu i cenzuru. Za Vidu je to izgubljeni ontološki dom, izvor identiteta i smisla.
• Odnos prema prošlosti: za Ugrešić je žal za uništenim nadnacionalnim kulturnim prostorom, a za Vidu žal za mitskim, idealiziranim hrvatskim i mediteranskim zavičajem.
• Književni postupak: kod Ugrešić je to ironija, esejistička dekonstrukcija, politička satira. Kod Vide je to hermetizam, elegija, metafizički očaj, visoka estetizacija.
• Svrha pisanja: za Ugrešić leži u razotkrivanju političke laži i čuvanju individualne slobode. Kod Vide je to proživljavanje patnje egzila kroz ljepotu jezika i umjetnosti.

Ugrešić bira svjesni, borbeni egzil u kojem je domovina objekt kritike, dok Vida pati u nametnutom, nostalgičnom egzilu u kojem je domovina nedostižni ideal i svetinja.

Između njih stoji specifična pozicija pisaca poput Irene Vrkljan te predstavnika novoga vala iseljenika poput Nele Stipančić Radonić i Marijane Dokoze, čiji odlazak iz domovine nije bio politički nametnut, već intiman odabir, te nisu opterećeni političkim podjelama. Spomenimo tu i Šimuna Šitu Ćorića, koji se bavi psihološkim portretima hrvatskih iseljenika u tuđini, piše znanstvenu esejistiku te povezuje vjeru i psihu, istražujući ljudsko ponašanje, odnose, duhovnost i probleme modernog čovjeka. Njegova poezija nosi boje rodnoga kraja i čežnju za domovinom, ali je slobodna od političkog diskursa.

Vratimo se na kraju pitanju koje smo postavili na početku ove serije kolumni: postoji li (još uvijek) diskontinuitet koji onemogućava autorima emigrantima kontakt s domovinom (da bi se očitovao u njihovoj književnoj produkciji, bilo kvalitetom djela ili aktualnošću s obzirom na pitanje pripadanja korpusu hrvatske književnosti) za razliku od pisaca u egzilu? To je pitanje izgubilo na značenju globalnom umreženošću svijeta. Danas je nemoguć vremensko-prostorni diskontinuitet, bilo egzilne ili emigrantske književne produkcije. Egzilna književnost također je nastajala u emigraciji pa je s vremenom postala emigrantska. Dok je u ranijem periodu pisana perom formiranih, zrelih autora koji su svojim obrazovanjem, stilom i iskustvom formirani u domovini i to su ponijeli sa sobom u emigraciju, danas i emigrantsku književnost pišu književno odnjegovani autori pa više ne možemo govoriti o razlici ili isključenosti u „postegzilnoj situaciji”. Ni slučaj ranijih emigrantskih autora u Australiji ne možemo promatrati isključivo iz očišta podjele na egzilnu i emigrantsku književnost. Uzroke treba tražiti u niskom obrazovanju te kulturnom i duhovnom okruženju, u društvu koje se razvijalo ab nihilo, bez prethodne razvijenije književne tradicije. Zbog toga imamo kasne pojave značajnijih hrvatskih autora u populaciji australskog književnog mainstream-a.

Razdioba na egzilnu i emigrantsku književnost, po mome uvjerenju, nema uporišta jer je vrlo tanka granica koja dijeli azilanta od pozicije emigranta, pa su mnogi hrvatski azilanti postali emigranti i svejedno kasnije ostali emotivno, tematikom i jezikom vezani za domovinu odselidbe. Mislim da je pitanje kvalitete književnog stvaralaštva (tematika, jezik, struktura djela, imaginacija i talent) na jednoj strani, a na drugoj je naklonjenost strani koja nudi sadržaj nadahnuću, bez obzira na to je li riječ o azilantu ili emigrantu. Sve dok taj odnos spram nekog konkretnog locusa nije uhvatio korijena, dijasporska svijest na vjetrometini jedino brine o tome da je neka oluja ne otprhne u ambis nebitka.

Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom. Evo što se još događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva

Salve Argentina! Ne povrijedi ranu,Budi dobra s nama, al nam ne daj groba:Moramo mi natrag u žuđenu danu!(Vinko Nikolić: Salve Argentina, 1978: 98). Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo […]

Hrvatski autori koji su stvorili nadahnuta djela književnosti, bilo da pripadaju ovom ili onom valu pisaca, dionici su korpusa hrvatske književnosti. „Književno stvaralaštvo naših sunarodnjaka izvan hrvatskih granica svjedoči da kultura nije fenomen zatvoren u sebe samu, već se širi kamo god se prostire jezik kojim se objavljuje – i dalje, ugrađuje se u književni kod i jezični izričaj drugih gostinskih kultura doprinoseći tako ukupnom bogatstvu svjetske književne baštine. U našem slučaju, ta baština obuhvaća i stoljeća iseljavanja, od gradišćanskih Hrvata u Austriji i Mađarskoj do onih u Južnoj Americi, od prvih pjesama Ante Kosovića na Novom Zelandu do poezije Adolfa Polegubića u Njemačkoj, od najranijih romana Karla Kiselija u Australiji do Josipa Marohnića u Sjevernoj Americi i Antonija Skármete u Čileu.” Svi oni pripadaju hrvatskoj književnoj baštini.

Naša je osveta – slobodna država Hrvatska

Ovih dana započeo je niz manifestacija kojima se obilježava 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda. U srijedu, 13. svibnja, Republika Hrvatska započela je proces preuzimanja posmrtnih ostataka Hrvata koje su u Sloveniji pogubili jugoslavenski komunisti. Istoga je dana u večernjim satima dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest na komemorativnoj […]

Ideja da je usporedno s borbom za stvaranje i obranu države nužno paralelno djelovati u pravcu izgradnje demokratskog poretka i lustracije od komunizma bila je prisutna u RH još od početka procesa njezine demokratizacije i puta u nezavisnost. U njenom promicanju posebno su bili aktivni neki hrvatski politički emigranti, koji su se vratili u domovinu i nastavili s politički djelovanjem i društvenim aktivizmom.

Dio javnosti i političkih elita u RH, tada kao i danas, gotovo sve političke emigrante koji su se vratili u domovinu smatrao je desničarskim ekstremistima i filofašistima, što je bio rezultat demonizacije ovog dijela hrvatskoga naroda od strane jugoslavenskoga komunističkog režima. Međutim, radilo se o ljudima vrlo različitih ideoloških i političkih orijentacija, kojima je zajedničko da su, osim stvaranja neovisne i demokratske hrvatske države, zagovarali i radikalnu dekomunizaciju hrvatske države i društva.

Kao primjer za navedeno izabrana je Hrvatska republikanska stranka (HRS), osnovana u Argentini 1951. godine, koja je nastavila djelovati u Hrvatskoj pod imenom Hrvatska republikanska zajednica (HRZ), čiji je politički program bio snažno prohrvatski obojen, bezuvjetno državotvoran, ali i duboko prožet idejom slobodarstva. Naime, HRS su osnovali malobrojni hrvatski politički emigranti na čelu s Ivanom Oršanićem, istaknutim pripadnikom hrvatskoga katoličkog pokreta u međuraću te jednim od najviših dužnosnika ratne Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Oršanić i njegovi istomišljenici smatrali su da je u novim okolnostima nakon Drugoga svjetskog rata potrebno stvoriti i novu formu, novu političku organizaciju, kroz koju će se zalagati za stvaranje samostalne hrvatske države. Zbog toga je u naziv nove organizacije unesen epitet „republikanska“, kako bi se naglasila želja za stvaranje samostalne i demokratske (!) hrvatske države. Među ostalim, da bi se ilustrirala odlučnost da buduća hrvatska država ne bude kopija NDH s fašističkim poretkom, nego parlamentarna demokracija, Oršanić je odlučio organizaciju definirati kao stranku kako bi naglasio potrebu za političkim pluralizmom, kao oprjeku postojanju pokreta koji su pretendirali predstavljati cijeli narod, poput Hrvatske seljačke stranke, koja je u drugoj polovici 1930-ih postala nacionalni pokret, zatim Ustaškog pokreta i djelovanja bivšeg poglavnika NDH Ante Pavelića nakon rata (Pavelić je 1956. godine i formalizirao svoju pretenziju da monopolizira borbu za stvaranje hrvatske države, osnovavši Hrvatski oslobodilački pokret) te Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije u vrijeme rata i organizacija pod njenom kontrolom nakon završetka rata (npr. Narodna fronta).

U Načelima HRS-a Oršanić je kao glavni cilj stranke definirao ostvarivanje integralne slobode, odnosno slobode hrvatskog naroda, što je podrazumijevalo potpuno samostalnu državu te slobodu svakog pojedinca u toj državi, što je podrazumijevalo slobodarsko državno uređenje uz postojanje pravednog društveno-ekonomskog sustava, tj. socijalne pravde. Za razliku od fašističkog shvaćanja države, HRS je isticao da država nije sama sebi svrhom, nego da ona postoji zbog dobrobiti naroda te da državna vlast mora biti odraz volje naroda. Drugim riječima, država postoji da bi čovjek bio slobodan. HRS se zalagao da buduća hrvatska država bude ustavna republika, na čelu s predsjednikom kojega bi birao parlament.

HRS je smatrao da hrvatska država može nastati mirnim putem, primjerice uz posredovanje Ujedinjenih naroda, ali i nasilnim – kroz revoluciju. Kako se jugoslavenski komunistički režim uspio učvrstiti te steći podršku i Zapada i Istoka, ujedno gušeći najbrutalnijim metodama bilo kakvu vrstu opozicije, republikanci su se više bili uvjereni da će posljednja etapa u procesu hrvatskoga oslobođenja morati biti hrvatska revolucija. Uloga HRS-a u procesu ostvarenja slobode za hrvatski narod bila je osmišljavanje i širenje ideološke podloge na kojoj su se ta oslobodilačka nastojanja imala bazirati. Međutim, republikanci su išli i korak dalje, nudeći niz rješenja ne samo za proces stvaranja samostalne hrvatske države – nego i njene izgradnje kao republike i njenoga društva koje će biti prožeto slobodom. Iako žestoki kritičari komunističke ideologije i prakse, a posebno hrvatskih komunista, koje su osuđivali kao izdajice vlastitoga naroda, smatrali su da u hrvatskoj revoluciji ipak ima mjesta i za komuniste – one koji bi se odrekli i komunizma i jugoslavenstva. Hrvatski su komunisti tako, iz vizure HRS-a, morali proći katarzu od te dvije teške „zablude“ te okajati svoje „grijehe“ sudjelujući u činu oslobođenja. Tako „pročišćeni“, sada već bivši komunisti i Jugoslaveni hrvatske nacionalnosti, imali su svoje mjesto u hrvatskoj demokratskoj državi.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Krajem 1989. godine tadašnji predsjednik HRS-a Ivo Korsky objavio je opsežan tekst pod naslovom „U odlučnom trenutku“, u kojem je pisao ne samo o opasnosti rastuće velikosrpske prijetnje, nego i dalekovidno o posljedicama koje će ostati nakon sloma komunističke diktature u Hrvatskoj. Upozorio je na snagu vladajuće komunističke klase, koja uživa ogromne privilegije zbog vodećeg položaja u državi i društvu, ali i na to kako je značajan dio stanovništva oblikovao svoj svjetonazor pod utjecajem komunizma. Potonje je pojasnio tvrdnjom – iznenađujuće, a za neke čak i neugodno – da su neki nekomunistički, pa čak i antikomunistički krugovi zaraženi komunističkom ideologijom, tj. da su usvojili komunistički način razmišljanja i djelovanja. Tako je napisao da neki intelektualci iz demokratskih i katoličkih krugova „nesvjesno prihvaćaju komunističke postavke i stoga predlažu hibridna, polumarksistička rješenja te su iznenađeni što nove mjere koje dolaze iz sustava slobodnog tržišnog gospodarstva ili slobodne, parlamentarne demokracije ne donose željene rezultate kao u zemljama u kojima se uspješno primjenjuju“. Zatim je ponudio odgovor na ta „iznenađenja“: „Nadograđene ideje ne mogu uspjeti“. Drugim riječima, rekao je Korsky, socijalizam se ne može poboljšati, socijalizam se ne može unaprijediti, izgradnja demokracije na socijalističkim temeljima ne može biti uspješna.

Smatrao je uvođenje samo nekih rješenja u području politike ili gospodarstva iz demokratskog sustava u onaj socijalistički vrlo opasnim, jer je taj proces zapravo blokirao put do slobode. Korsky je ispravno predvidio da će u kaosu uzrokovanom reformama kod dijela stanovništva zavladati nostalgija za razdobljem „reda“ za Titova života te da će to iskoristiti svi oni u vlasti koji se nisu razišli s marksizmom i oni koji su pod svaku cijenu htjeli ostati na vlasti. Stoga je poslao ovu važnu poruku, koja je relevantna i za hrvatsko društvo danas: „Zato su liberalne reforme uvedene površno i nesustavno ili nedosljedno velika prepreka ostvarenju liberalnog političkog i ekonomskog sustava. Doista, ljudi vjeruju da već doživljavaju liberalni sustav i razočarani su nastalim neredom i teškoćama, a time i liberalnim sustavom u kojem zapravo nikada nisu uživali.“

Zadatak hrvatskih i slobodarski orijentiranih intelektualaca bio je razbiti iluzije o kojima je Korsky pisao – odnosno širiti svijest da Hrvatskoj trebaju radikalne reforme i da se sloboda ne može postići ni u okviru socijalizma ni u demokratskom sustavu u kojem među stanovništvom prevladava marksistički svjetonazor. Međutim, prema Korskyju, izazovi za hrvatsku državu u nastajanju tu ne završavaju, jer je tvrdio da čak i ako se uvede slobodarski sustav, suočit će se s velikim poteškoćama „jer ljudi nisu spremni za slobodu nakon diktature, već mentalno i emocionalno samo za drugu ili drugačiju diktaturu“. Upozorio je da će ostaci komunističkog sustava postojati još dugo vremena te da se komunistima mora dopustiti slobodno izražavanje političkih stavova kako bi se učvrstila sloboda. I u ovom tekstu Korsky je ponovio osnovnu ideju HRS – integralnu slobodu. To je podrazumijevalo borbu za neovisnu hrvatsku državu i stvaranje takvog političkog i društvenog sustava u kojem će svaki pojedinac biti slobodan.

U broju stranačkog časopisa Republika Hrvatska koji je objavljen u travnju 1990. godine, pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, objavljen je nepotpisani tekst „Uoči oslobođenja“. Glavna poruka koja je odaslana bila je kako se ne radi o „običnim“ parlamentarnim izborima, nego da je to zapravo referendum na kojem će se birači očitovati o sljedećem – komunizam i Jugoslavija ili Hrvatska i demokracija. No, u tekstu je upozoreno kako malen broj ljudi znade što je demokracija, zapravo samo oni koji su bili punoljetni prije 1929. godine i uvođenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Mlađe su pak generacije stasale pod različitim diktaturama. Potom je navedena Oršanićeva misao iz 1954. godine: „Povijest ne pozna velikih sloboda iza perioda velikih diktatura“. Potonja je pojašnjena tvrdnjom da se ne može umjetno stvoriti sustav i ozračje velike slobode, jer je diktatura išla za uništenjem, što nikada nije u potpunosti moguće učiniti, sila koje rezultiraju stvaranjem sustavom slobode. Upozoreno je da hrvatski kandidati iz opozicije moraju biti svjesni potonjega i s time jasno upoznati narod da, kako je rekao Oršanić, nije najgore stanje koje vlada za postojanja diktature, nego ono nakon nje. Ili točno Oršanićevim riječima, također iz 1954. godine: „Najveća osveta diktatora i diktature je u stanju, koje ostave iza sebe“. Iz ovoga članka još valja izdvojiti dio koji govori o eventualnoj osveti pripadnicima komunističkog sustava, o čemu je napisano i ovo: „Hrvatska opozicija, hrvatski narod kad ponovno preuzme svoju sudbinu u svoje ruke, mora znati da mu je prva dužnost da prekine lanac osveta koji je kriv za mnoge nesreće koje su snašle sve narode koji se oslobađaju“. Dakle, HRS je bilo protiv osvete nad širokim krugom ljudi koji su bili pripadnici komunističke vlasti, ali i za pravedna suđenja nositeljima i nalogodavcima represije protiv političkih neistomišljenika jugoslavenskog komunističkog režima.

Iduće, 1991. godine, Korsky je u opširnom intervjuu progovorio o nizu tema koje su relevantne za ovaj članak. I ovom prilikom istaknuo je da je temeljni zadatak HRS-a borba za ostvarenje integralne slobode te uvjerenje da se Hrvati neće boriti samo za formu, za imena i znakove državne nezavisnosti, nego za sadržaj, „za politički, gospodarski i socijalni sadržaj koji će mu biti predočen kao cilj borbe i žrtava“. Podsjetio je i da nisu „obožavatelji države“, nego da ju smatraju samo prikladnim političkim okvirom za ostvarenje slobode naroda i za pojedinca, bez obzira na razlike. Naime, pojedinac ne može biti u potpunosti slobodan ako nije slobodan narod kojemu pripada, a narod nije slobodan ako u potpunosti nisu slobodni svi njegovi pripadnici. „Ali nema prave slobode za gladne i za gospodarski zapostavljene stanovnike jedne države“, završio je Korsky objašnjenje temeljni postavki političkog programa HRS-a.

Okrećući se komentiranju novih hrvatskih vlasti, rekao je da HRS nije u opoziciji hrvatskoj vladi te njeno vodstvo i članovi nisu tajili da podupiru taj općenarodni pokret – jer je radi neslobodnog sustava Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) silom prilika poprimila taj, inače u demokratskim zemljama neuobičajen politički oblik. Zatim, da je u predizbornoj borbi HRS pružila podršku HDZ-u, jer je u njemu vidjela „jedini politički oblik koji je brojem svojih pristalica bio u stanju pobijediti na izborima“. No, dodao je i da su isticali „da je potrebno shvatiti da se hrvatski politički život ne smije pretvoriti u novo jednoumlje i da ni većinska stranka nikada ne smije misliti da će postati jedina“. Također, Korsky priznaje da su govorili i pisali kako je „nakon više od četiri desetljeća totalitarizma normalno da je za rušenje sustava potrebna premoć, pa i vodstvo proisteklo iz dosadašnje vladajuće ekipe, dakle da su disidenti, nezadovoljni i razočarani pripadnici vodećih ili vladajućih slojeva, oni koji osiguravaju pobjedu slobodarskim snagama“. Zaključio je da HDZ-ovo vodstvo okuplja disidente, dakle ljude koji su ranije pripadali komunističkom sustavu, dok je većina članova nekomunistička i umjereno konzervativno orijentirana. Ti niži dužnosnici i lokalni predvodnici HDZ-a bliski su, prema mišljenju Korskog, demokršćanskim, kršćansko socijalnim i u europskom smislu liberalnim u strankama.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

U osvrtu na zadržavanje komunističkih kadrova u novoj vlasti Korsky je bio izuzetno realan. Tako je istaknuo da je HDZ za razliku od komunista 1945. godine došao na vlast na demokratskim izborima te zbog toga, ali i pritiska Zapada, morao je odustati od „pročišćenja“ uprave od onih koji su bili dio „starog sustava“. Teškoća za novu vlast bilo je još – ona nije raspolagala svojim oružanim snagama, represivni je aparat uvelike bio u rukama ljudi iz „bivšeg sustava“. Gospodarstvo je pak bilo pod kontrolom Beograda, koji je k tome iskorištavao srpsku manjinu za destabilizaciju Hrvatske, nabrajao je Korsky, izričući razumijevanje za tešku poziciju u kojoj su se našle nove hrvatske vlasti. Ipak je kazao da ima slučajeva da su „nedostojni ljudi“ došli na odgovorne pozicije, no da je to karakteristika svakog preokreta i da će takvi s vremenom morati napustiti službe za koje nisu podobni.

Jedno od najvažnijih pitanja nakon uvođenja višestranačkog sustava u Hrvatskoj bilo je što učiniti s tzv. društvenom imovinom, koja je nominalno bila u rukama „radničke klase“, a zapravo pod kontrolom države i Saveza komunista Jugoslavije. Stoga se Korsky osvrnuo i na tu temu, rekavši da se zalaže za „mješovitu ekonomiju“, dakle supostojanje državnog sektora uz paralelnu izgradnju privatnog. Podcrtao je da treba smanjivati utjecaj države na gospodarstvo i ostaviti tržišnim mehanizmima da eliminiraju nerentabilne tvrtke. Potonjemu je dodao da se, s druge strane, ne smije se dozvoliti „da neobuzdana privatna pohlepa“ zamijeni „sadašnju javnu neefikasnost i neodgovorno rasipanje sredstava“. Pojasnio da bi mješovita ekonomija predstavljala neku vrstu kompromisa, jer u Hrvatskoj trenutačno ne postoje uvjeti za potpunu gospodarsku slobodu, budući da nema poduzetnika, namještenika i radnika koji mogu, koji su sposobni djelovati u takvom okružju. Zato Hrvatska ne može odmah ni tražiti pristup Europskoj zajednici, jer se najprije mora izliječiti od „socijalističke bolesti“. „Pretvaranje većih poduzeća u dioničarska društva u kojima će na početku država imati većinu dionica, da bi ih kasnije, postupno, otuđivala, a manjih poduzeća u zadruge, i razvitak spontano nastalih novih privatnih poduzeća, izgradit će novu radnu etiku i time osposobiti hrvatsku privredu da se podigne na zapadnoeuropsku razinu“, zaključio je Korsky.

Referirajući se na intervju Korskoga, treba se zapitati koliko je, da nije bilo spomenutih ograničavajućih faktora, bilo pak volje u redovima HDZ-a, a onda i mogućnosti da se napravi odlučujući raskid s komunističkom praksom, pa onda i jedan dio istaknutih nositelja vlasti u komunističkom režimu isključi iz uprave, a nalogodavce i provoditelje represije pravedno sankcionira. Jednim dijelom i zbog nemogućnosti bivših komunista, uključujući Tuđmana, da u potpunosti napuste „komunistički mentalni sklop“, a drugim, još većim dijelom, zbog brojnih oportunista koji su „pretrčali“ u redove nove vlasti kako bi zaštitili svoje stečene povlastice i koji bi svakako pružili različite vrste otpora u slučaju snažnijeg zadiranja u njihove interese. S druge strane, ne može se cjelokupna odgovornost za preživljavanje protuslobodarskih oblika funkcioniranja države, odnosa u društvu te u razmišljanju brojnih pojedinaca do danas, svaliti na Tuđmana i HDZ kao nositelje vlasti tijekom 1990-ih godina – hrvatsko je društvo za to odgovorno u cijelosti.

O prethodno spomenutome problemu pisao 1992. godine je i novi, mladi autor na stranicama Republike Hrvatske, Mario Grčević, posebno se orijentirajući na djelovanje lokalnih moćnika. Upozorio je da se ta komunistička praksa umnogome zadržala i u demokratskoj Hrvatskoj. Grčević smatra da se ti ljudi ni ne mogu „popraviti“, jer su se oblikovali i djelovali cijeli svoj život u komunističkom sustavu, pa ni ne mogu spoznati da nešto rade krivo. Naziva ih nacionalkomunistima. „Nacional“ zato što „im je moto djelovanja i ponašanja pro patria“, dok ih komunistima naziva u prenesenom značenju, „jer im je ponašanje i način razmišljanja još uvijek većim dijelom ustrojen prema starim šemama koje su bile specifične za iskušani komunistički totalitaristički režim“. Iz Grčevićevoga teksta svakako još valja izdvojiti jedan citat, koji izravno govori u prilog jednoj od glavnih teza ovoga članka, a to je kako je postojala svijest da se bez obzira na teško stanje u Hrvatskoj prouzrokovano ratom, beskompromisno treba izgrađivati demokracija i uklanjati zaostatke komunističkog sustava. Grčević tako piše: „Hrvatska mora znati jedno: u današnje vrijeme ne smiju se svi promašaji struktura vlasti opravdavati uvijek i jedino samo ratom. Hrvatska mora prema samoj sebi postati kritična. Zato već sada, još dok se borimo za vanjske granice, moramo, tamo gdje to možemo, živjeti prema najdemokratskijim pravilima, jer samo ona mogu i smiju važiti u Hrvatskoj“.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Godine 1993. teme „preobrazbe“ komunista dotaknuo se i bivši politički emigrant Vjenceslav Čižek, kojega su jugoslavenske obavještajne službe otele u Italiji 1977. godine, nakon čega je deset godina proveo u jugoslavenskom zatvoru, izvrgnut raznovrsnim mučenjima. Hrvatsku tranziciju iz komunizma u demokraciju smatrao je apsurdnom, upozoravajući da ju izvode bivši komunisti iz čisto oportunističkih razloga, napisavši i ovo: „Tako je u biti ista vlast, nošena uglavnom po istim osobama, začinjena demokratskim sloganima i konfetama, od časa očitovanog sloma prije dvije godine preuzela zadaću obrata i obraćanja“.

HRS se izjasnila i prema pitanju uklapanja u hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HDZ-a. U tekstu naslova „Časna i odgovorna uloga“ rečeno je da je trenutačno lakše se uklopiti u „stotine tisuća pristalica HDZ-e ili potražiti sklonište u kojoj drugoj domovinskoj stranci“, no da HRS smatra da su potrebne stranačke razlike te idejna kritika, kako hrvatski politički život opet ne bi skrenuo u diktaturu. Iako takva opasnost realno nije postojala, ovaj se istup spominje kako bi se ilustrirala posvećenost HRS-a istinski demokratskom društvu.

Dana 15. lipnja 1991. godine u Zagrebu je održana osnivačka skupština Hrvatske republikanske zajednice (HRZ), kako se HRS nazvala po prebacivanju težišta svojega rada u domovinu. Novoizabrani predsjednik, Kazimir Katalinić, ranije dugogodišnji tajnik HRS-a, podsjetio je prisutne na Oršanićevu misao kako se nakon rušenja diktature zadržava njen duh, ona oblikuje oslobođenje, koje može uroditi novom diktaturom. Stoga oslobođena Hrvatska ne može automatski postati i slobodna Hrvatska, upozorio je Katalinić. Nastavio je kako će zbog dugogodišnjeg utjecaja diktature nositeljima oslobođenja u domovini biti teško uspostaviti sustav istinske slobode. Stoga su potrebni organizacijski oblici koji će širiti ideje slobode, što će nakon širenja vizije slobode 40 godina u političkom egzilu, HRS pod novim imenom nastaviti činiti u domovini. Pri tome je istaknuto da je tijekom višedesetljetnog rada HRS razradila rješenja za glavne političke probleme Hrvatske i hrvatskog naroda. Također, da posjeduje iskustvo djelovanja u zapadnome svijetu, razvijajući se u naprednim i demokratskim zemljama, dok je u domovini jedini primjer političkog djelovanja i organiziranja bila komunistička partija. Istom prilikom donesen je i Program HRZ-a, koji se u jednom dijelu osvrtao i na hrvatski ustav donesen koncem prosinca 1990. godine. Republikanci su predložili nekoliko izmjena, koje su trebale, po njihovom mišljenju, rezultirati većom demokratičnošću, kao i izmjenu izbornog sustava, s ciljem neposrednijeg uključivanja birača u stvaranje vlasti.

HRZ je ostao vjeran svojoj ideji samostalnog djelovanja ili pak u savezu s idejno bliskom strankama, ostajući u opoziciji HDZ-u. Tako je sudjelovao na izborima za parlament sredinom 1992. godine, a njegove političke ideje, ujedno i kritika komunističkoga naslijeđa mogu se dobro iščitati iz jednog predizbornog letka koji je nosio naslov „Izlazak iz krize“. U njemu je oštro kritiziran spor i neučinkovit proces pretvorbe tzv. društvenog u državno i privatno vlasništvo. Pretvaranje velikog broja tvrtki u državno vlasništvo republikanci su smatrali opasnim, jer je to otvaralo široko polje za korupciju i nepotizam, ali i „održavanje na životu“ nerentabilnih poduzeća koja su strahovito opterećivala državni proračun, a time i sve porezne obveznike. Međutim, HRZ se nije zalagao za stvaranje kapitalističkog sustava „bez granica“, protiveći se stvaranju monopola i špekulaciji. Recept HRZ-a za ozdravljenje hrvatskog društva i gospodarstva izgledao je ovako: „dobro zakonodavstvo, dobra uprava, slobodno tržište, zaštita domaće valute i štednje te smanjivanje birokratskih zapreka“. Suštinski, republikanci su se zalagali za „manje države“. Uloga države u njihovoj viziji bila je da kroz javne službe pruža razne usluge građanima, održava i izgrađuje osnovnu infrastrukturu, osigurava opskrbu energijom i slično, a ne da i dalje zadržava snažan upliv na živote građana kao u komunističkom sustavu.

Nakon što se Hrvatska oduprla naletu velikosrpske agresije te dobila međunarodno priznanje, a onda postepeno krenula i u oslobađanje okupiranog teritorija, kritike HRZ-a na račun HDZ-a bile su sve otvorenije i žešće. Korsky je i dalje upozoravao da se HDZ treba transformirati u klasičnu političku stranku te prestati i dalje pretendirati na ulogu općenacionalnog pokreta. U tome kontekstu treba navesti i kritiku republikanaca vezanu za izborni sustav, za kojega su tvrdili da pogoduje HDZ-u kao vladajućoj stranci. Opisano ponašanje HDZ-a, prema Korskome, kočilo je demokratizaciju mlade hrvatske države. Komentirajući rezultate parlamentarnih izbora s konca listopada 1995. godine, Korsky je konstatirao da pobjeda HDZ-a nije bila tako nadmoćna kako se nadalo njegovo vodstvo, jer su birači reagirali na to „što se stvara nova povlaštena klasa utemeljena na veoma loše koncipiranoj pretvorbi, denacionalizaciji i neplanskom otvaranju gospodarstva koje prenaglo izlazi iz stagnacije socijalističkog feudalizma u najniži oblik bezobzirnog kapitalizma“. Potonjemu je dodao da su Nijemci iskovali termin za takav sustav – razbojnički kapitalizam. U tome kontekstu i za kraj ovoga članka prenijet će se dio pisma Šime Letine, člana HRZ-a iz Washingtona, koji je u svibnju 1995. godine naveo: „Nitko od nas nije vjerovao da će komunistička parola ‘snađi se, druže’ biti prihvaćena u slobodnoj Hrvatskoj i da će to ‘snalaženje’ (krađa) postati hrvatskom vrlinom i mjerilom političke sposobnosti mnogih hrvatskih političara“.

Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces […]

Razumljivo, mnogi problemi na koje su koncem 1980-ih i početkom 1990-ih upozoravali članovi HRS-a/HRZ-a više se ne mogu popraviti. Brojni elementi iz prethodne jugoslavenske komunističke diktature, kao i splet niza teških okolnosti spriječili su da slobodarske ideje hrvatskih političkih emigranata budu uzidane u temelje Republike Hrvatske, kao što je to bio slučaj s njihovim protestima, apelima, humanitarnom i drugom pomoći, dolarima, markama i francima. Primjerice, značajnim dijelom netransparentno i neučinkovito, pa i kriminalno provođenje privatizacije tzv. društvenog vlasništva, koje zajedno s ratnim razaranjima stoji u korijenima zaostajanja Republike Hrvatske za ostalim, nekada komunističkim, državama članicama EU. Ili, zbog odmaka vremena najvećim dijelom više nije moguće dovesti pred sud nalogodavce i provoditelje komunističke represije. Međutim, ne samo da postoji mogućnost nego i nasušna potreba, da se poprave neki drugi elementi naslijeđeni iz komunističkog razdoblja, koji su uz veći ili manji stupanj mimikrije preživjeli 1990. godine. Tu se primjerice radi o daljnjoj liberalizaciji na relaciji država-pojedinac, podizanju učinkovitosti države uprave, a onda i povjerenja građana u nju ili pak lustraciji od nedemokratskih obrazaca ponašanja u društvenim odnosima te odbacivanju nostalgičarskih mitova o, s debelim slojem šminke uljepšanom, razdoblju jugoslavenskog „samoupravnog socijalizma“.

Hommage heroini Julienne Eden Bušić

S tugom smo primili vijest kako je 21. svibnja u Zagrebu preminula Julienne Eden Bušić, književnica, prevoditeljica, esejistica te članica Društva hrvatskih književnika. Naša draga Julienne, najpoznatija hrvatska snaha, rođena je 20. rujna 1948. godine u Eugeneu u američkoj saveznoj državi Oregon. Studirala je njemački jezik i lingvistiku u SAD-u i Europi, a tijekom boravka […]

Pred nama je, naime, jubilarno peto izdanje Sunset Sports Festivala, čije je prvo izdanje zaživjelo 2022. godine i to prema ideji i programu najslavnijeg živućeg američkog Dalmatinca Petera Radovicha, ovjenčanog s 45 Emmyja u 18 kategorija. Višestruko nagrađivani producent i redatelj, sin hrvatskih iseljenika odrastao u New Yorku, na televiziji je počeo raditi kao diplomirani ekonomist marketinškog smjera prije više od četvrt stoljeća, nižući neviđene uspjehe u sportskoj medijskoj industriji Sjedinjenih Američkih Država.

Tijekom karijere radio je na svim značajnim sportskim događanjima na televiziji kao što su Olimpijske igre, Super Bowl, Wimbledon ili pak finale NBA. Ponajboljeg sportskog producenta svijeta krasi nepresušna inovativnost i dalmatinska skromnost, tvrdeći da svatko može uspjeti u Americi ako se trudi.

Obožava Dalmaciju. Radovich sa suprugom Nancy i trojicom sinova tako četiri ljetna tjedna redovito „puni baterije“ u Neviđanima na Jadranskome moru. Majka mu je s otoka Pašmana, a otac s Kaprija – koje je potraga za poslom odvela u New York, gdje su Peter i njegova sestra dijelili radosti djetinjstva – doživjevši s fakultetskom naobrazbom i velikim trudom pravi američki san. Unatoč prezauzetosti Radovich ne propušta nastupe hrvatskih sportaša. Imao je priliku biti uz zlatne olimpijske rukometaše u Atlanti, uz Gorana Ivaniševića na Wimbledonu, u Salt Lake Cityju uz našu zlatnu olimpijku Janicu Kostelić, kao i uz srebrnu nogometnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu na čelu s kapetanom reprezentacije Lukom Modrićem, o kojem je Pete snimio film i to s vedutama Lukina zavičaja iz kojih se lijepo vidi panorama jadranskog akvatorija u kojem dominira njegov rodni Zadar, a čija je premijerna projekcija viđena na prestižnom američkom CBS-u uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru.

Za zadarsku festivalsku priču, odnosno Sunset Sports Festival – Radovich je kao inicijator angažirao direktora festivalskog programa agilnog Zagrepčanina Damjana Rudeža, proslavljenog NBA košarkaša.

Zadarski Sunset Sports Festival od početka se nametnuo posjetiteljima zanimljivim panelima propitujući Budućnost Serije A na kojem su nastupile slavna talijanska novinarska Diletta Leotta, Ughetta Ercolano i Michele Ciccarese, dok je jednim panelom moderirala darovita Cindy Marina, nekadašnja Miss Universe Albanije koja radi za Serie A i AC Milan Channel. Drugim riječima, organizatori Sunset Sports Festivala pokrenuli su u Hrvatskoj pravu revoluciju u industriji sporta jer su po prvi put u Lijepoj Našoj na jednom mjestu okupili planetarne zvijezde sporta, sportske djelatnike i predstavnike sportskih medija. Festival je istodobno i posveta znamenitim zadarskim sportašima poput košarkaša i diplomate Kreše Ćosića, nogometnog virtuoza Luke Modrića, braće Fantele, Zorana Primorca…

Nekada je sport bio tek zabava i igra, dok se u digitalnoj epohi sport na globalnoj razini probio među 15 najuspješnijih industrijskih grana. Stručnjaci za strateške projekte u sportu i turizmu RH potvrdili su izuzetnu ulogu hrvatskih sportaša u promociji Republike Hrvatske, dodavši kako ovaj sportski projekt Radovicheva i Rudežova tima zlatnim slovima upisuje Zadar na mapu sportskih, medijskih i turističkih atrakcija Europe i svijeta. Nedvojbeno se može ocijeniti kako Sunset Sports Festival iz godine u godinu obrađuje sve relevantne tendencije u raznim granama sporta, ali i doprinosi obrazovanju naše sredine, umrežavanju te razmijeni pozitivnih praksi u profitabilnoj poslovnoj niši sportskog turizma gdje se isprepliću sport, turizam i mediji.

Doista je bilo korisno čuti sudionike protekla četiri festivala kako bismo i mi u Hrvatskoj ubuduće mogli upravljati složenim sustavom sportske ekonomije i to s ciljem inovacija i bržeg prepoznavanja ključnih igrača u hrvatskoj i međunarodnoj sportskoj areni – koju nam je eto u zabavnoj formi Sunset Sports Festivala filantropski približio američki sportski producent hrvatskih korijena Peter Radovich.

Bio je računalni genij u Jugoslaviji kojem je bilo zabranjeno imati – računalo i stan. U Australiji je ostvario svjetski uspjeh!

Ovih su dana, točnije 16. siječnja 2026., u Zagrebu dodijeljene godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u protekloj godini. Nagradu za životno djelo primio je Tomislav Mikulić, s višedesetljetnom australskom adresom, pionir u području računalne grafike, animacije i digitalne umjetnosti, dok je Robertu Šimraku, slikaru, grafičaru i profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu […]

Podsjetimo, u Zadru se pozorno slušalo primjerice duhovito predavanje mega-zvijezda Super Bowla, Juliana Edelmana i Raya Lewisa. Poučan je bio panel u kojem su nastupili Debola Adebanjo iz BBC Sport Africa i Marco Messina, analitičar Serie A za CBS Sports, otvorivši temu sportskih prijenosa uživo na TV-u, kojima nemilosrdno konkuriraju mladi kreatori sportskih sadržaja s kanala YouTube i društvenih mreža. Iskustva u borilačkim sportovima dijelio je genijalac Stephena Espinoze, predsjednik Showtime Sportsa. Za nas je u domovini Hrvatskoj svaki put kruna festivala nastup Radovicha koji nam je približio Moć priče (Power of story), otkrivši sudionicima i posjetiteljima kako oblikuje autentičnu sportsku priču u četverominutnoj formi, koja zrcali vrijednosti suvremenog društva kao što su jednostavnost, ljepota, elegancija, borbenost, rizik, uzbudljivost, prestiž i bogatstvo.

Eto, razloga ako ste blizu Mediterana da nam se pridružite na petom jubilarnom izdanju ovog Festivala, koji se održava u Zadru od 4. do 6. lipnja 2026. Ovaj festival sportske industrije danas karakterizira sinergija sporta, tehnologije i biznisa, koja je zaživjela prema ideji spomenutog američkog Dalmatinca. Zadar su u protekle četiri godine posjetile legende poput Alessandra Del Piera, Petera Schmeichela, Stipe Miočića, Ivice Kostelića, Matta Barnesa i Juliana Edelmana te mnogi drugi, dok su medijsku i poslovnu stranu industrije obrađivali na panel diskusijama stručnjaci veličine Petea Radovicha, kreativnog direktora CBS Sporta.

Zbog toga se može reći kako festival potiče i zanimljive veze iseljeništva i domovine, ali i povratničke inicijative. Vjerujem da niste zaboravili kako je lani predsjednik Vlade RH Andrej Plenković prigodom četvrtog zadarskog sportskog festivala uručio hrvatsko-američkom borcu mješovitih borilačkih sportova Stipi Miočiću, njegovoj supruzi i djeci hrvatske domovnice čime su oni i službeno postali državljani Republike Hrvatske, budući je Stipe tijekom 15 godišnje vrhunske sportske karijere toliko isticao da je ponosan na svoje hrvatsko porijeklo. Premijer Plenković mu je izrazio veliko poštovanje jer je tijekom cijele svoje izvrsne karijere nastavio posao vatrogasca, a Miočić je iskreno zahvalio premijeru Plenkoviću za domovnice u ime cijele obitelji koja rado dolazi u Lijepu Našu i održava veze s zavičajem predaka.

U posljednje vrijeme, razumljivo, veliku pozornost privlače teme poput evolucije digitalnih platformi, novih modela ulaganja u sport te primjene umjetne inteligencije u sportskim prijenosima, koje su dominirale i dominiraju ovih dana na panelima u organizaciji strateških festivalskih partnera poput Sofascorea, vodeće planetarne tehnološke tvrtke sa sjedištem u Zagrebu koja se afirmirala u razvoju globalne sportske platforme i mobilne aplikacije za praćenje sportskih rezultata uživo i sportske statistike. Festival se dokazao kao specijalizirani sportski poslovni događaj namijenjen liderima industrije koji traže relevantne i inovativne sportske ideje iz prakse.

Jubilarno izdanje donosi tri uobičajene specijalizirane pozornice: Main Stage, Esports Stage te Performance Lab, čime se otvara dijaloški prostor za sve stručnjake i sportske igrače ove atraktivne industrije u kojoj se talent i natjecanje pretvaraju u globalni proizvod kroz medijska prava, sponzorstva, brendiranje kao i upravljanje iskustvom publike. Usto, Marco Messina, analitičar i sportski novinar sa CBS Sporta, vraća se u Zadar i u seriji podcasta s festivala nastavlja donositi inventivne razgovore s trofejnim sportašima i ljubiteljima sporta…

Ovogodišnje izdanje festivala uveličat će legendarna šahistica Judit Polgár, Callum Williams iz The Economista te Alan Goh iz Sport Singaporea, uz niz vodećih imena europske košarke i odbojke. Gostovanje šahistice Judit Polgár zanimljivo je i izvan sportskog konteksta te namijenjeno svima koje zanima strateško razmišljanje, donošenje odluka i leadership, vještine koje su poželjne u svakoj industriji.

Udruga koja okuplja Hrvate u Čileu broji više od tisuću članova: Evo kako promišljamo o svom hrvatskom identitetu

U Santiagu de Chileu ovog je proljeća Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskog porijekla proslavila 60. godišnjicu uspješnog djelovanja, uz pokretanje kampanje za učlanjivanje mladih – kako bi ova poslovna organizacija nastavila kreativno povezivati Čile s Hrvatskom na gospodarskom i kulturnom planu. Vizija joj je od osnutka poslovno umrežavanje, ali i njegovanje hrvatskog identiteta u domicilnoj […]

Uz edukativni i biznis dio programa, peti Sunset Sports Festival u fokus stavlja i svoju društvenu komponentu kroz hvalevrijednu inicijativu za renoviranje košarkaških terena i vraćanje mladih na sportske terene Zadra, ostavljajući tako pozitivan trag u lokalnoj zajednici i potičući sportski duh među mladima.

Julienne Bušić: Naslov knjige koju mi je Zvonko poslao iz zatvora slomio mi je srce na milijun bolnih komadića

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka dva tjedna […]

Dirljivim riječima, koje prenosimo u cijelosti, od nje se oprostio i fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM…

Julienne Bušić, dobra duša Hrvatske!

O, Julienne! Jedna, jedincata Julienne! Znali smo se dugo. Prijatelji smo koje je povezivala ljubav prema istini i Hrvatskoj! Nisam čvršću, slobodniju, bolju ženu nikada susreo. Čast mi je uvijek bila s njom biti. Svaki dan od nje čuti riječ.

O kako je bezgranično Hrvatsku voljela! U zatvoru zbog nje. U slobodi za nju. To je ljubav. Bezgranična, bezuvjetna, bezinteresna! Pisala je, tražila je, istraživala je, borila se samo za istinu. O kako je istinu voljela! Bila ja zaista nadahnuće upravo zbog te borbe za istinu! Vrhunski intelektualac! Sjećam se godinama neumornog traženja slobode za Zvonku. Zauvijek ću biti zahvalan da sam mogao biti dio… putovanja u zatvor i svih muka i nadanja.

I nakon Zvonkina odlaska nastavila je put. Iako joj bijaše jako teško, nije odustala. Nikada! Pisala je memoare. O tako često sam napominjao i molio ju da piše, koraca naprijed. Pisala je, ali završetak će pisati povijest…

U Hrvatskoj nisu je mnogi razumjeli. Takva je valjda sudbina velikih. Napadali su nju kao i Zvonka. Tako to valjda uvijek ideologije rade. Njih istina nikada nije ni zanimala.

Nisu joj kazali niti hvala. O kako smo u zahvalnosti škrti. O kako joj dugujemo. Njeno ime bit će ipak uvijek među najvećim ženama hrvatske povijesti. Vjerujem doći će vrijeme kada će njeno ime biti tamo gdje zaslužuje! Bog ljubi istinu. On je istina! Vjerujem da je ime Julienne Bušić u njegovu Kraljevstvu istine.

Julienne Bušić u memoarima otkrila jednu od najuznemirujućih spoznaja koju je shvatila izlaskom iz zatvora

“Poslijepodne zna ono što je jutro samo sumnjalo”, Robert Frost. Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap […]

Dodajmo ovome kako je Julienne Bušić napisala nekoliko velikih priča za naš portal Dijaspora.hr koje se nalaze na ovoj poveznici...

Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces […]

Na komemorativnoj je akademiji prikazan i kraći dokumentarni film u kojem se donose svjedočanstva očevidaca te rezultati slovenskih istraživača, koji potvrđuju spomenuto. Osim toga, i pojedina arheološka iskopavanja slovenskih istraživača potvrdila su da se među žrtvama hrvatske nacionalnosti ne nalaze samo odrasli muškarci. To je svjedočanstvima preživjelih dokumentirano još 1963. godine u knjizi La tragedia de Bleiburg na španjolskom jeziku. Potonja je knjiga uvelike napisana na temelju svjedočanstava koja je od preživjelih prikupio i zabilježio hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih organizatora brige za hrvatske izbjeglice u zapadnoj Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Draganović je, kako sugeriraju neki izvori, pripremao još opsežniju knjigu o Bleiburškoj tragediji, a njeno izdavanje spriječila je jugoslavenska sigurnosna služba koja ga je otela 1967. godine u Italiji i ilegalno dovela u Jugoslaviju. Na komemorativnoj akademiji izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, s Fakulteta hrvatskih studija, pročitala je svjedočanstvo jedne preživjele Hrvatice, koja je nakon zarobljavanja u Sloveniji natjerana na povratak u Hrvatsku, u jednom od „marševa smrti“. Njeno se svjedočanstvo nalazi u dijelu Draganovićevoga arhiva, koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Spomenuta je svjedočila kako su pripadnici Jugoslavenske armije neljudskim ponašanjem, tjeranjem na gotovo neizdržive fizičke napore te uskraćivanjem ne samo hrane nego i vode – ženama i djeci – potonje zapravo ubijali. Posebno su bili potresni slučajevi kada su zbog opisanoga tretmana trudne žene pobacivale – što se dogodilo i ovoj svjedokinji, a one koje bi uspjele roditi ostavljalo se da umru zajedno sa svojom novorođenčadi. Pojedine su žene u toj groznoj situaciji, da skrate muke i djeci i sebe, ubijale djecu i sebe. Opisano postupanje pripadnika Jugoslavenske armije može se izjednačiti s nacističkom metodom ubijanja u koncentracijskim logorima, koja se na njemačkome jeziku naziva Vernichtungernährung, ili ubijanje iznurivanjem. Ovdje valja dodati i da je jedan od sudionika izručenja Hrvata iz britanskih zarobljeničkih logora, britanski obavještajni časnik Nigel Nicholson, postupak ukrcavanja Hrvata u stočne vagone i zaključavanje u njih te laganje britanske strane da idu u Italiju – dok su zapravo putovali pred streljačke vodove jugoslavenskih komunista – usporedio s transportom u nacističke logore smrti za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

No, bez obzira na sve navedeno, i prije nekoliko dana mogle su se čuti izjave, dane i od nekih od osoba koje se nalaze na vrlo odgovornim dužnostima, da se radilo o pojedinačnim odmazdama koje oni tobože osuđuju. Žalosna je, ali i opasna, protucivilizacijska činjenica, da su u hrvatskom javnom prostoru, intelektualnoj zajednici te na lijevom dijelu političkoga spektra i dalje prisutni pokušaji prešućivanja zločina, umanjivanja broja žrtava i nuđenja objašnjenja – kako je prethodno bilo vidljivo – da se radilo o pojedinačnim osvetama. Štoviše, tvrdokorno se zadržavaju i laži koje je sazdao jugoslavenski komunistički režim – krivac za navedene zločine – da su ubijeni bili „zločinci“ koje se sustigla „pravedna kazna“.

Za zapitati se što bi valjalo poduzeti da se žrtvama sustavnoga komunističkog terora osigura dostojanstven tretman – pravo na grob i komemoriranje, ali i snažnije krene u moralno ozdravljenje hrvatskoga društva, kojemu je to zasigurno potrebno, čim jedan njegov dio negira, opravdava, pa čak i slavi opisana masovna ubijanja? Morbidno, ali i zakonski kažnjivo – neki po društvenim mrežama žale što razmjeri usmrćivanja u proljeće i ljeto 1945. godine nisu bili još veći.

Najbolji i najsigurniji put jesu relevantna znanstvena istraživanja, a onda uvrštenje njihovih rezultata prije svega u sve razine odgojno-obrazovnoga sustav te nastojanje da budu što prisutniji u javnome prostoru. Tako će svi oni koji budu inzistirali na lažnim i mržnjom prožetim stavovima o žrtvama jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma sami sebe osuditi na životarenje na društvenim marginama, sami sebi prišiti znak redikula. Pored ranijih te tekućih istraživanja i inicijativa, kao što je niz međunarodnih znanstvenih skupova pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini“, čije će se već četvrto izdanje u prosincu ove godine održati u Osijeku, veliki pomak u opisanome pravcu jest nedavno pokretanje znanstvenoga projekta „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“. Nositelji projekta su Hrvatski institut za povijest i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, podržala ga je Vlada Republike Hrvatske što mu daje znatan politički i društveni značaj, a cilj je stvaranje što preciznijeg mozaika svih žrtava od početka Prvoga svjetskog do završetka Domovinskoga rata. Voditelj projekta, istaknuti hrvatski povjesničar dr. sc. Domagoj Knežević, u nedavnom je intervjuu, osvrćući se na ocjene nekih povjesničara i sveučilišnih profesora (!) o poratnoj komunističkoj represiji i masovnim ubijanjima, ustvrdio i sljedeće: „Nakon toliko objavljenih arhivskih dokumenata i toliko otkopanih žrtava, tvrditi kako tu nije postojao plan masovnog obračuna s ‘narodnim neprijateljem’ radi ostvarivanja ciljeva komunističke revolucije ulazi u izvanznanstvene sfere“.

Neki smatraju da je prethodno opisano stanje posljedica dubokih podjela u hrvatskome društvu, manje-više po linijama iz Drugoga svjetskog rata – kolokvijalno, na „ustaše“ i „partizane“. Sukladno potonjemu, da onda i znanstvena istraživanja neće rezultirati bitnijim pomacima, budući da svaka strana ljubomorno čuva i promiče svoju „istinu“. No, stvarno je stanje bitno drukčije, pa se u sljedećoj ocjeni valja složiti s dr. Kneževićem, koji je također rekao: „Da, i pitanje žrtava represije komunističkog režima vrlo je osjetljivo. Unatoč dijelu medijskih interpretacija, u kojima se te žrtve tretiraju kao ideološki nepodobne i kao zapravo ‘nužne’ u ostvarivanju ‘komunističkog jugoslavenskog raja’ predvođenog njihovim doživotnim predsjednikom Titom, ipak smatram da je uvjerljiva većina u hrvatskom društvu spremna na prihvaćanje rezultata istraživanja i ovog teškog povijesnog nasljeđa 20. stoljeća.“ Tomu je dodao i sljedeće: „Moje je osobno mišljenje da se najveći dio hrvatskog naroda i hrvatskog društva ideološki pomirio i pritom pronašao u ideji Franje Tuđmana u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske.“

U atentatu na Berislava teško je ranjena i njegova supruga te trudna kći Marijana. Trogodišnja Dinka smrtno je stradala u eksploziji bombe u Buenos Airesu

Jugoslavenski komunistički režim, nastao u posljednjim dionicama te nakon završetka Drugog svjetskog rata, svoju uspostavu i učvršćenje u prvome redu duguje širokoj i masovnoj represiji. Ona je uključivala masovna ubojstva stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, dakle svih onih koji bi se u budućnosti mogli protiviti komunističkim vlastima. Želja za provođenjem komunističke revolucije, što je podrazumijevalo […]

Dakle, državno-ideološki rovovi iz Drugoga svjetskog rata davno su prevladani. Još koncem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, među mladićima koje je zbog isticanja hrvatstva progonio jugoslavenski komunistički sustav bilo je sinova partizanskih boraca. Među hrvatskim političkim emigrantima na Zapadu također je bilo takvih primjera – Miro Barešić svakako jest najpoznatiji. Hrvatsko proljeće, a još više njegov slom, rezultiralo je prelaskom dijela bivših hrvatskih partizana te komunista na hrvatske državotvorne pozicije. Kod nekih je do te evolucije došlo i ranije, što je bio slučaj s Franjom Tuđmanom. Štoviše, hrvatsku nacionalnu pomirbu i sintezu ranije sukobljenih opcija i to u tekstu u kojem se dotaknuo i Bleiburške tragedije, zagovarao je i jedan od najvažnijih promotora spomenute ideje, za što je platio i životom – hrvatski disident i politički emigrant, Bruno Bušić.

Simbolički važno, taj tekst naslova „Branitelji Odžaka“ prije svega govori o pripadnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske koji se nisu željeli povući prema Zapadu, nego su ostali branili svoj rodni kraj u Bosanskoj Posavini, pružajući otpor nemjerljivo nadmoćnijim snaga Jugoslavenske armije, čak do 25. svibnja 1945. godine. Bušićeva je poruka bila da spomenutim Hrvatima ništa nije značila ni kapitulacija Trećega Reicha ni nacizam kao ideologija – nego samo borba za samostalnu hrvatsku državu. I dok su branitelji Odžaka pružali ogorčeni otpor, znajući da će svi izginuti, tih je dana trajalo masakriranje onih koji su se predali, povukao je paralelu Bušić, istodobno odaslavši poruku da predaja, kao ni nadanje u pomoć stranaca, više nikada ne smije biti opcija u hrvatskoj državotvornoj borbi. Zagovarajući hrvatsko nacionalno pomirenje onih koji su bili sukobljeni u ratu i poraću, a još više suradnju mladih hrvatskih generacija koje nisu bile zahvaćene bratoubilačkim ratom, i to u kontekstu Bleiburške tragedije, napisao je sljedeće:

„Hrabrost hrvatskih boraca u toj ‘zadnjoj bitci drugog svjetskog rata’ i neslavne pobjede srpskih divizija još dandanas uznemiruje neprijatelje suverene države Hrvatske, a daje nadu i ohrabruje i one Hrvate koji su se u prošlom ratu borili na suprotnoj strani. Za većinu hrvatskih vojnika rat je okončan u Bleiburgu, u tankovskim rovovima, slovenskim jamama, križnom putu, velikim grobovima u Odžaku i bezbroj drugih već odavno zatravljenih grobova. Većina hrvatskih partizana shvatila je zlokobnost bleiburške tragedije mnogo godina nakon što se ona zbila. Oni sada znaju da pobjeda jugoslavenske vojske nije bila njihova pobjeda, već krvavo okončanje njihovih naivnih uzdanja. Mnogi od njih sada otvoreno žale što hrvatska vojska nije nastavila daljnji otpor, iako znaju da bi u narednim bitkama i sami zaglavili. Nakon Karađorđeva [gušenja Hrvatskoga proljeća, op. au.] iz prosinca 1971. u logoru u Staroj Gradiški našli su se u istim memljivim uzničkim ćelijama hrvatski časnici s obje strane bojišta. Obostranim tragičnim spoznajama uklonjene su dotadašnje činjenice raskola. Toga su svjesni i logorski stražari, pa se uopće ne iščuđavaju kad hrvatski partizanski prvoborci dijele svoje pakete s hrvatskim gerilcima, koji robijaju od godine 1963. [Bušić je vjerojatno mislio na pripadnike Hrvatskog revolucionarnog bratstva iz skupine Tolić-Oblak, op. au.] i s hrvatskim časnicima koji robijaju od početka pedesetih godina. Za srpsku logorašku upravu među njima nema nikakve razlike, što je uistinu istina. Nikada u povijesti hrvatski narod nije bio duhovno jedinstveniji nego što je to sada. Zbog toga iduća borba za suverenu hrvatsku državu ne pruža tek mogućnost časnog traga, časne lubanje, već je potpuno jamstvo konačne hrvatske pobjede.“

Bušićeva vizija ostvarila se nešto više od 20 godina nakon što ga je ubila jugoslavenska sigurnosna služba u Parizu. Osim što su hrvatski branitelji bili sinovi i unuci domobrana, ustaša i djela hrvatskih partizana, prije svega onih iz jadranskih dijelova Hrvatske koji su se našli na toj zaraćenoj strani spašavajući se od talijanskih progona i četničkih pokolja, obranu i oslobođenje Hrvatske isto su tako predvodili ljudi s ranije sukobljenih strana. Bivši partizani i komunisti, progonjeni prije i nakon sloma Hrvatskoga proljeća – Franjo Tuđman, Janko Bobetko i Zvonimir Červenko, a pored njih stajali su ranije politički emigranti, poput Ante Rose.

Podjela iz Drugoga svjetskoga rata odavno ne postoji; ne postoje dvije brojčano podjednake Hrvatske koje stoje na potpuno različitim ideološkim pozicijama. Velika većina hrvatskih državljana slobodarski je orijentirana i ne želi nikakvu vezu s bilo kojim totalitarizmom, uključujući onaj koji je na hrvatskom nacionalnom teritoriju postojao najduže i ostavio u hrvatskom nacionalnom biću najdublje ožiljke – jugoslavenskim komunizmom. U stvarnosti, a kada se radi o negatorima zločina jugoslavenskoga komunističkog režima, riječ je o brojčano malenoj, ali dobro organiziranoj i financiranoj lijevoj grupaciji, koja je pod krilaticama tobožnjeg antifašizma, napretka, zauzimanja za jednakost i ravnopravnost te borbe protiv korupcije zaposjela pojedine pozicije u društvu i državi, koristeći ih za projekciju svojih radikalnih stavova. Demoniziranjem i negiranjem žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda te zazivanjem podjela iz Drugoga svjetskog rata zapravo pokušavaju ocrniti ideju hrvatske državne samostalnosti, što potvrđuju njihove neskrivene simpatije prema „jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu“. Na nedavnom skupu njihovih podržavatelja mogao se pročitati transparent s porukom „Balkanska federacija bez država i nacija“ uz isticanje komunističkog simbola srpa i čekića.

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Šireći istinu o Bleiburškoj tragediji, komemorirajući ubijene te boreći se za stvaranje samostalne hrvatske države, hrvatski politički emigranti gotovo jednoglasno isticali su da će stvaranje samostalne hrvatske države biti čin najvećega pijeteta prema žrtvama, njihov najveći i najtrajniji spomenik. Jer, ti su Hrvati masakrirani budući da su ih jugoslavenski komunisti doživljavali preprekom na putu u ostvarenje svojih ciljeva. Preživjeli te potomci stradalih zato su poručivali su da će njihova „osveta“ biti oživotvorenje ideje koju su jugoslavenski komunisti nastojali zatrti fizički uništavajući one za koje su smatrali da su njeni najvatreniji nositelji – ideje samostalne hrvatske države. Zato, najbolji put za sve one koji žele odavati počast ubijenima – muškarcima, mladićima, ženama, djeci i novorođenčadi – jest davanje doprinosa u očuvanju, izgradnji i snaženju onoga zbog čega su oni ubijeni, onoga što je na temelju nacionalne pomirbe stvoreno 1990-ih. To je samostalna i demokratska Republika Hrvatska te konstitutivni položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

U atentatu na Berislava teško je ranjena i njegova supruga te trudna kći Marijana. Trogodišnja Dinka smrtno je stradala u eksploziji bombe u Buenos Airesu

Jugoslavenski komunistički režim, nastao u posljednjim dionicama te nakon završetka Drugog svjetskog rata, svoju uspostavu i učvršćenje u prvome redu duguje širokoj i masovnoj represiji. Ona je uključivala masovna ubojstva stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, dakle svih onih koji bi se u budućnosti mogli protiviti komunističkim vlastima. Želja za provođenjem komunističke revolucije, što je podrazumijevalo […]

Jedan od oblika nadzora, kontrole i osiguravanja utjecaja bilo je i organiziranje jugoslavenske dopunske škole (JDŠ) u državama s većim brojem djece radnih migranata iz Jugoslavije. Proklamirani cilj spomenutoga poteza bio je spriječiti asimilaciju djece radnih migranata te ih pripremiti za povratak u jugoslavenski školski sustav budući da je režim neprestano isticao privremenost boravka radnih migranata i članova njihovih obitelji u inozemstvu, iako je znatan broj njih tendirao trajnom životu izvan Jugoslavije. No, JDŠ se u prvom redu koristila za indoktrinaciju djece marksizmom i jugoslavenskom državnom ideologijom. Također, pod izgovorom borbe protiv asimilacije, kod djece se u prvom redu nastojao izgraditi zajednički, jugoslavenski identitet na temeljima onoga srpskoga, što je, među ostalim, podrazumijevalo potiskivanje elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta kod hrvatske djece. Takva praksa bila je neprihvatljiva mnogim obiteljima hrvatskih radnih migranata, čiji su članovi bili praktični katolički vjernici te gajili zazor, pa i neprijateljstvo prema jugoslavenskom komunističkom režimu. K tomu, hrvatska djeca bila su izložena zatiranju jednog od najvažnijih elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta – jezika, jer su u nizu slučajeva bila prisiljena učiti tzv. istočnu varijantu umjetnog i od strane vrha jugoslavenske komunističke vlasti nametnutog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. Opisano stanje dovodilo je do brojnih iskaza nezadovoljstva, pa dio djece hrvatskih radnih migranata nije polazio JDŠ zbog želje njihovih roditelja da sačuvaju hrvatski nacionalni identitet.

Dakle, komunistička je Jugoslavija dopunsku nastavu koristila za ideološko-državnu indoktrinaciju djece; drugim riječima, djeci se nastojala tim putem usaditi kako komunistička ideologija tako i vjernost Jugoslaviji kao državi. To sugerira niz jugoslavenskih dokumenata, pa tako i izvadak iz jednoga koji je nastao 1984. godine, a koji kaže: „Za Jugoslaviju je to krupno političko pitanje, za razliku od drugih zemalja emigracije, jer je dopunska nastava, bez obzira na ograničeni broj časova, najneposredniji oblik našeg vaspitno-obrazovnog i idejnog (! op. au.) delovanja na jugoslovensku decu i omladinu, uključenu u školski sistem i društvo zemalja imigracije čija je idejna i ideološka platforma suprotna našoj“. Također, baš kao i kod njihovih vršnjaka u Jugoslaviji, mnogo se radilo na razvijanju kulta ličnosti jugoslavenskoga doživotnog predsjednika i neprijepornog vođe, glavnog kohezivnog faktora jugoslavenske države – Josipa Broza Tita. Sve navedeno osnaživalo se primanjem u pionirsku organizaciju, koja je dijelom imala i paramilitarni karakter te bila važan mehanizam kojim se djecu radnih migranata, iako su boravila izvan Jugoslavije, nastojalo izgraditi da budu ne samo njeni odani građani, nego i vjerni „vojnici Partije“. Ključnu ulogu u tome imali su nastavnici JDŠ-a, koji su morali biti članovi SK, a u svojem su djelovanju čvrsto surađivali s jugoslavenskim konzulatima.

Hrvatski emigrantski časopis Nova Hrvatska prilično često je pisao o problemima hrvatskih radnih migranata, ponajprije u Saveznoj Republici Njemačkoj SRNj – gdje ih je bilo najviše, osvrćući se i na spomenuto pitanje. U članku iz 1976. godine, koji je opisivao situaciju na području Münchena, upozorava se da jugoslavenski konzulat vrši pritisak na radne migrante da upisuju svoju djecu u dopunsku nastavu, prijeteći im „političkim posljedicama“ i tvrdeći da se onoj djeci koja polaze samo njemačke škole neće priznati završeni razredi kada se vrate u Jugoslaviju. Dalje se navodi da hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku; zatim, da ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu, a isto tako da „ekstremno komunistički učitelji i nastavnici ideološki utječu na djecu koja potječu iz demokratski orijentiranih obitelji“. Stoga se donosi zaključak da su djeca hrvatske nacionalnosti u inozemstvu „podvrgnuta još koncentriranijem jugoslavenstvu nego da su u domovini“. Posljedice takve situacije, nastavljao je članak, ogledaju se u roditeljskim prigovorima da im djeca koriste srpske riječi i izraze; nadalje, da im nastavnici dopunske nastave odvraćaju djecu od vjere te ih ispituju o političkim stavovima njihovih roditelja.

Zbog opisanoga stanja, dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti slao je svoju djecu u odgojno-obrazovne organizacije koje su ustrojile hrvatske katoličke misije (HKM), zatim nekoliko Hrvatskih kulturnih zajednica (HKZ), koje su u SRNj osnivane od 1979. godine, dok je u Švedskoj tamošnji Hrvatski savez uspješno u dopunsku nastavu za hrvatsku djecu uspio jednim dijelom postaviti nastavnike koji ni na koji način nisu bili povezani s jugoslavenskim režimom. Stoga je prema kraju 1980-ih godina sve manji broj učenika hrvatske nacionalnosti polazio JDŠ, a zbog nasilja koje se provodilo nad njihovim nacionalnim identitetom, kao i političke indoktrinacije. Dio njih izlaz je tražio u asimilaciji. Jedan nastavnik JDŠ-a tako je izjavio djeca Talijana, Grka i Turaka u dopunskim školama za vrijeme stanke govore svojim materinjim jezikom, dok „moji učenici govore njemački“. Dalje je kazao da doseljenici iz spomenutih zemalja u raznim prilikama ističu svoju nacionalnost, a „mnogi Jugoslaveni kao da se trude, da se što više utope u sredinu u kojoj žive, kako bi bili manje uočljivi i prepoznatljiviji“. Autor članka iz Nove Hrvatske dodao je da je potonje razumljivo, budući da ne postoji jugoslavenska nacionalnost, a kada bi se isticala ona hrvatska ili albanska, onda bi takve osobe naišle na režimsku represiju.

Jugoslavenske su vlasti u inozemstvu nastojale umanjiti utjecaj HKM-ova, uključujući i onaj na hrvatsku djecu – ponovno koristeći razne oblike represije. Povodom proslave 1300 godina od pokrštavanja Hrvata, u Frankfurtu na Majni održana je Biblijska olimpijada za mlade hrvatske katolike. Međutim, nastavnici JDŠ-a prijetili su učenicima koji su namjeravali prisustvovati da im neće izdati svjedodžbu na kraju školske godine. To bi značilo da ako bi se dijete vratilo u Jugoslaviju, taj mu razred ne bi bio priznat kao završen. Posebno velik broj takvih prijetnji zabilježen je na području Nürnberga, a onda i velik broj odjava za sudjelovanje na Olimpijadi. Također, jugoslavenski su nastavnici uz pomoć jugoslavenskih konzulata sabotirali vjersku nastavu u njemačkim školama, koja je bila djelomično obvezna. Konkretnije, utjecali su na pravljenje rasporeda nastave na način da je katoličkom dušobrižniku bilo nemoguće uklopiti se u njega. Ili, tvrdili su da su djeca već umorna i preopterećena, i da nisu u stanju prisustvovati vjerskoj obuci u popodnevnim satima, kada se ona najčešće izvodila. Povodom niza subverzija i pritisaka raznih jugoslavenskih dužnosnika usmjerenih protiv jugoslavenskih građana općenito, koji su aktivno prakticirali katoličku vjeru, čak je i pomoćni biskup Brandenburga, koji je u Hamburgu i pokrajini Schleswig-Holstein vodio dušobrižničku službu za preko 50 000 katolika, među kojima su većinom bili Hrvati, izrazio „bojazan zbog pojačane komunističke špijunske djelatnosti među vjernicima strancima“. Da je za takav istup itekako imao argumenata, svjedoči događaj iz Stuttgarta. Naime, kada su se vršili manji popravci u prostorijama Hrvatskog centra u Stuttgartu, koji je otvoren u sklopu tamošnje HKM, otkriveni su prislušni uređaji u zidu. Hrvatski misionari bili su izloženi različitim oblicima psihičkog terora; primjerice, primali su velik broj anonimnih prijetnji putem telefona. Jugoslavenski konzuli pozivali su ih na razgovore i vršili razne oblike pritiska. Niz hrvatskih svećenika osjećao je strah povodom odlazaka u Jugoslaviju, jer nisu znali što im se može dogoditi. Jedan je hrvatski radni migrant tako dao sljedeću izjavu za njemačke medije: „Poznato je da Tito u vlastitoj zemlji radi što hoće, ali je neoprostivo da Nijemci ne vide ili ne žele vidjeti pod kakvim pritiskom žive danas gastarbajteri u Njemačkoj“.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Vraćajući se na problematiku školovanja djece radnih migranata iz Jugoslavije u SRNj, jedan tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj razotkrio je teško pojmljivu, ali ipak očito stvarnu situaciju u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. Prema njenom tadašnjem zakonu, za useljeničku djecu nisu se smjele uvoditi zasebne škole. Djeca su trebala pohađati njemačke škole, u kojima su pak predviđeni posebni razredi na jezicima zemalja iz kojih dolaze djeca radnih migranata. Takvi su razredi bili dio njemačkih škola i podlijegali njemačkim zakonima i propisima. Inozemna djeca dobivala su iste formulare i svjedodžbe kao i njemačka, na kojima su bile i ocjene iz nacionalne grupe predmeta. Ali, u praksi se odvijalo nešto sasvim drugo, budući da je tadašnja vlada spomenute pokrajine njegovala izrazito prijateljske odnose s Jugoslavijom. Tako se zbivalo ono što je opisano ranije – u nastavi se provodila jugoslavenska državna promidžba i njegovao Titov kult ličnosti. Roditelji hrvatske nacionalnosti, antijugoslavenski raspoloženi, to su trpjeli, jer su se bojali da će im se oduzeti ili neće produžiti putovnica, odnosno da će biti maltretirani prilikom boravka u Jugoslaviji. Nastavu u jednoj tamošnjoj školi, u kojoj su većinu činila hrvatska djeca, izvodio je srpski učitelj iz Bosne, koji je govorio da predaje „na svim dijalektima naših naroda“. „Velikodušno“ je dopuštao hrvatskoj djeci na govore na hrvatskom „dijalektu“, a on im je odgovarao na srpskom jeziku, ponekad ubacujući koju riječ na ijekavici. Kada ga je jedno dijete pitalo kako to da u udžbeniku koji je izdan u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i korišten u JDŠ piše „dijete“, a na ploči je učitelj napisao „dete“, on je odgovorio: „Pa, možeš ti napisati dete, tako je jednostavnije“.

Prema tada važećem njemačko-jugoslavenskom sporazumu, svjedodžbe dopunske nastave priznavale su se za nastavak školovanja u Jugoslaviji, bez potrebe polaganja diferencijalnog ispita. Iako je sporazum predviđao izdavanje njemačkih svjedodžbi, izdavale su se samo one na jugoslavenskim formularima, koji su imali i zvijezdu petokraku. Kada se jedan roditelj žalio školskim vlastima u Offenbachu, upozoravajući da je to suprotno zakonu, nadležni mu je službenik odgovorio: „Da, ali mi imamo još i interne upute, koje nisu sadržane u zakonu“. Pritužbe roditelja, bez obzira na pritiske i strah, ipak su se sve više gomilale. Kada su se školske vlasti pravile neinformiranima i pravdale „internim direktivama“, neki su se roditelji počeli obraćati političarima – najprije onima vladajućima iz SPD-a. Jedni su tvrdili da nisu informirani o toj temi, a drugi roditeljima odvraćali da su „preosjetljivi“ i da je u Jugoslaviji mnogo bolje nego li u ostalim komunističkim državama. Pokrajinski ministar kulture bio je „najbezobrazniji“ u osvrtu na ovu problematiku, zabilježila je Nova Hrvatska. On je u lipnju 1976. u pokrajinskom parlamentu rekao: „Zar ćete još zahtijevati da Njemačka tiska udžbenike za vašu djecu, kad vam ne odgovaraju oni iz Jugoslavije? Ili zar da dopustimo da se ti udžbenici priskrbe s one druge strane, protiv koje smo svi mi!?“. Mislio je, naravno, na protivnike jugoslavenskoga režima u inozemstvu. Unatoč opisanome, dio hrvatskih roditelja nastavio je upoznavati njemačke političare s nasiljem koje se provodilo nad nacionalnim identitetom, ali i ukupnim razvojem njihove djece.

Odrastajući u nekoj vrsti procijepa između diktature i demokracije, učenici podrijetlom iz Jugoslavije, a posebno Hrvati, bilježili su mnogo slabiji opći uspjeh u njemačkim školama, pa bi većina njih završila kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga je djelovanje JDŠ-ova, kada je u pitanju dio djece radnih migranata hrvatske nacionalnosti imao poguban utjecaj ne samo na očuvanje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, nego i razvoj te kvalitetu života uopće.

O tome je tekst objavio i hrvatski politički emigrant te istaknuti pjesnik Boris Maruna. Pri tome valja kazati da je kritika na račun režimskog tretmana hrvatske djece u inozemstvu u ovome slučaju dolazila od osobe koja je isto tako bila britak kritičar mnogih pojava među hrvatskim političkim emigrantima. Tome valja dodati i da je Maruna bio lijeve političke orijentacije. Pišući o teškoćama integracije i odupiranja asimilaciji hrvatske djece, ustanovio je da za to nisu odgovorne samo njemačke vlasti i hrvatski roditelji, nego i jugoslavenski režim. Procijenio je da u zapadnoj Europi Hrvati čine barem polovicu radnih migranata iz Jugoslavije, dodavši da prema jugoslavenskim izvorima oko 50% djece te populacije pohađa dopunsku nastavu, na čemu je angažirano preko 600 prosvjetnih radnika iz Jugoslavije. No, samo njih 150 dolazilo je iz SRH, a trećina svih radnika potjecalo je iz te republike – upozoravao je na znatan nesklad Maruna. Dio njih zasigurno nije hrvatske nacionalnosti, a kada se tu pridodaju prosvjetari iz BiH, nesumnjivo je da se radilo o diskriminaciji, zaključio je Maruna. Stoga je mali broj hrvatske djece pohađao JDŠ „jer ih ne može privući strani i naglašeno protuhrvatski karakter tog školovanja“, pojasnio je dalje. Djeca su se, prema Maruni, nalazila u teškoj poziciji – roditelji su željeli da se othrvaju germanizaciji, ali to nisu mogla činiti na temelju vlastite nacionalne kulture i jezika. Kao rješenje ovoga problema predložio je da se pokrene osnivanje zasebnih škola za hrvatsku djecu, ističući da i hrvatski radnici plaćaju poreze u zapadnim zemljama, pa imaju pravo odlučivati o školovanju vlastite djece.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Jedan članak iz Nove Hrvatske koji je govorio o ukupnoj štetnosti opisanih režimskih pritisaka na hrvatsku djecu započinjao je ogorčenom reakcijom jednog oca čiji je sin protiv svoje volje primljen u pionire. To je otac komentirao rekavši da se ne bi čudio da uskoro jugoslavenski milicajci ne počnu jurit njemačkim ulicama. Taj slučaj iskorišten je kao ilustracija za sljedeće sumiranje situacije: Jugoslavija drži hrvatske radnike u strahu i nastoji ih što snažnije kontrolirati, dok njemačke vlasti govore o integraciji radnika. Prema njemačkim podatcima, u toj je državi sredinom 1970-ih godina boravilo oko pola milijuna useljeničke djece između 6 i 16 godina života, a najviše raznih poteškoća imala su djeca iz Turske i Jugoslavije. Kada je bila riječ o potonjoj, hrvatska djeca najviše su patila zbog neke vrste rastrganosti između njemačkoga demokratskog i jugoslavenskoga totalitarnog sustava. Tako se u jednoj brošuri koje je izdalo njemačko Ministarstvo za rad i socijalno osiguranje opisivao slučaj jednog hrvatskog dječaka koji je plakao pred putovanje u Jugoslaviju. Jer, to je za njega bila strana zemlja. U njemačkim ga se školama učilo kritičkom razmišljanju, nije mu se nametao politički stav, dok bi koji sat kasnije u jugoslavenskoj dopunskoj nastavi slušao o „strahotama kapitalizma“ i idealnom socijalističkom društvu. Djecu su bila zbunjena – kako može biti loš kapitalistički sustav u kojem njihovi roditelji dobro žive i zarađuju, a dobar onaj iz kojega su otišli „trbuhom za kruhom“?

Prema njemačkim podatcima u spomenutome razdoblju, samo je polovica strane djece završavala pučku školu, a četvrtina njih postajali su kvalificirani radnici. S druge strane, preko 60% te djece završavalo je kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga su njemačke vlasti počele s raspravom o izmjenama pravila o obrazovanju djece stranaca. Autor članka u Novoj Hrvatskoj smatrao je da se djeca stranaca neće „više prepustiti na milost i nemilost svojih vlada“, budući da je savezni ministar za naobrazbu Schmude rekao da nacionalne škole na materinjem jeziku doprinose izolaciji djece te da strani učitelji moraju biti podvrgnuti njemačkim školskim nadzornim institucijama. Udžbenici se također mogu koristiti tek nakon odobrenja njemačkih vlasti, a najavljeno je da će strani učitelji moraju polaziti tečajeve kao i njihovi njemački kolege. Zato je sa stranica Nove Hrvatske odaslan apel da i hrvatski roditelji dignu svoj glas te upozore na brojne nepravde koje se vrše nad njihovom djecom, a u situaciji kada su se nazirale možebitne promjene.

Tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj 1983. godine opisuje bitno drukčiju situaciju od one koja je vladala prvih desetak godina nakon početka masovne radne migracije iz komunističke Jugoslavije u zapadnu Europu. Naime, do početka 1980-ih mnogi su radni migranti doveli i članove svojih obitelji u inozemstvo, a mnoga su djeca i rođena ondje. Takvima je sve više, u konkretno slučaju, SRNj postajala domovina. „Tako izrasta tzv. ‘druga generacija’, koja razvija anacionalni identitet dvostrukih kultura u kojem kržljaju i gube se kulturne osobine roditelja“, upozoravalo se u članku. Naime, objašnjavalo se da su roditelji veći dio dana na poslu, a djeca u vrtićima i školama, gdje su izložena „stranim utjecajima“. Ta akulturacija, pa i asimilacija događala se iz više razloga, a jedan od njih bio je i „nemarni odnos hrvatskih roditelja prema svome podrijetlu, običajima, jeziku, vjeri“ – bila je kritična autorica Demetra Antunović, dodajući da dio Hrvata „pokazuje i poguban strah“ da se izjasne Hrvatima u SRNj i radije se deklariraju Jugoslavenima, nazivajući svoj jezik jugoslavenskim ili „naš“. Objašnjavajući podrijetlo toga straha, napisala je: „On je politički motiviran, eksportiran iz Jugoslavije, da bi postao dio hrvatskog pečalbarskog karaktera. To držanje kultivira velikosrpska i jugoslavenska propaganda, koja funkcionira preko konzulata, jugo klubova, dopunskih škola i medija razne vrsti.“

Nastavila je s tvrdnjom da hrvatska djeca jako slabo poznaju hrvatski jezik, najčešće narječje svojega kraja, baš kao i kulturne običaje. Nadalje, napisala je da su Hrvati nezastupljeni u njemačkom javnom životu, iako čine oko 40% populacije radnih migranata iz Jugoslavije. Djecu im se predstavlja kao Jugoslavene, „a Hrvati kao etnička grupa usvojili su i razvili kolektivno držanje nacionalnog poricanja“, nastavila je svoju kritiku autorica. Smatrala je da je navodna opisana situacija posljedica stoljetnog života pod tuđinskom vlašću, ali i gubitka bitaka za slobodu, iz kojih su Hrvati izlazili kao krivci. Kako se opisana situacija reflektirala na djecu, vidljivo je u sljedećoj rečenici koja se odnosi na tu mladu generaciju, stasalu u tuđini: „Raste kao dvojezični i bikulturni analfabet; hrvatski jezik pritom za nju predstavlja tek drugi jezik koji ima neku vrijednost samo utoliko što njime govore roditelji“. Autorica je dalje napisala da dvije trećine hrvatske djece ne pohađa jugoslavenske dopunske škole, ističući da je to dobro, „jer su te škole politički škandal prvoga reda – u pedagoškom, jezičnom i ideološkom smislu“. Njen rezultat bila su „jezično oštećena djeca“.

Ipak, određene pomake na bolje, čak i pored odgoja i obrazovanja hrvatske djece u okviru hrvatskih katoličkih misija, upornošću i hrabrošću bilo je moguće ostvariti. Jedan od njih zbio se upravo u pokrajini Hessen. Nova je Hrvatska 1985. godine prenijela jedan članak iz njemačkog katoličkog časopisa Neue Bildpost od 20. siječnja koji je pak objavio tekst naslova „Beogradski teledirigirani nastavnici na naš trošak“. U njemu se pohvaljuje ministra za kulturu Karla Schneidera, „jer ispravlja jedno loše stanje koje se ne može uskladiti s našom slobodoljubivom demokracijom“. Naime, pojašnjeno je da su djeca iz Jugoslavije kroz dopunsku nastavu daleko manje bila učena svojem materinskom jeziku, a mnogo više izložena komunističkoj promidžbi, dok su ih poučavali „vatreni komunisti“. A takvi su učitelji većim dijelom bili plaćeni novcem – njemačkih poreznih obveznika. Za roditelje te djece navodi se da su pobožni i u 97% slučajeva nekomunisti. Iako duboko nezadovoljni takvom praksom, nisu se usudili glasno prosvjedovati, jer su se bojali da će se naći u nemilosti mjerodavnog jugoslavenskog konzulata. Strahovali su, primjerice, da će im se oduzeti putovnica kada dođu u posjet u Jugoslaviju, a koja je pogođena sve većom nezaposlenošću. No, u tekstu se navodi da je donesen novi nastavni plan u Hessenu, koji predviđa da će izvedbeni plan za dopunsku nastavu izraditi njemačke vlasti, a ne jugoslavenske. Isto tako, da se u nastavi više neće upotrebljavati udžbenici iz Jugoslavije. Nadalje, da će se za izvođenje dopunske nastave kadar više tražiti među radnicima na privremenom radu, pogotovo onima koji žele ostati u SRNj za stalno i koji onda neće imati razloga indoktrinirati učenike komunističkom ideologijom. Pored problema s ideološkom indoktrinacijom, članak je progovorio i o nacionalnoj diskriminaciji, a oboje je vidljivo u sljedećoj rečenici: „Umjesto da kuju u zvijezde Tita ili da veličaju partizansku borbu komunista, trebali bi učitelji podučavati djecu u njihovom materinskom jeziku, pri čemu se mislilo i na to da nastavnici po mogućnosti pripadaju dotičnoj nacionalnoj skupini, kojoj pripadaju njihovi učenici, budući da se u višenacionalnoj Jugoslaviji govore različiti jezici.“

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Demokratske promjene u Hrvatskoj u proljeće 1990. godine dočekane su s oduševljenjem i među hrvatskim radnim migrantima, a odrazile su se i na pitanje dopunske nastave. Jasno, još uvijek egzistirajuća jugoslavenska diplomatska mreža u SRNj žestoko se protivila lobiranju i organizacijskim pripremama za pokretanje hrvatske dopunske nastave, u čemu su pak sudjelovali i tamošnji Hrvati, okupljeni oko HKM-ova i HKZ-ova, kao i hrvatske domovinske institucije. Kako se samo s područja Stuttgarta do početka rujna 1990. za takvu vrstu nastave prijavilo preko 2 500 djece, njemačke su vlasti uvidjele da postoji praktična potreba za hrvatskom nastavom zbog čega su i podržale navedenu inicijativu. Ona je, pod nazivom Hrvatske dopunske škole zaista i zaživjela te uz podršku resornog ministarstva tada već Republike Hrvatske započela s radom 1. listopada 1990. godine.