Tuga Tarle predstavlja zaboravljene čuvare hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi i Kanadi

„Kriv sam jer sam jedino u službi Hrvatske, koju volim kao majku, čiji likje tako duboko zapisan u mojem srcu da ga je nemoguće odvojiti od mene;njene nevolje i patnje me tište kao da su moje osobne!…(Ante Kadić) Hrvatska književna prisutnost u Sjevernoj Americi i Kanadi predstavlja fascinantan mozaik glasova koji se protežu od vrhova […]

To nam i nije bio cilj. Mnogi pisci hrvatskih korijena u Europi i diljem svijeta ostavili su pisane tragove o svome talentu, nadahnuću i pričama o ljudskim sudbinama i još čekaju da budu istraženi i valorizirani. Do sada smo snimili značajnija književna imena u Australiji, na Novom Zelandu, Sjevernoj i Južnoj Americi te završavamo onim hrvatskim književnicima koji su pisali ili pišu na europskom tlu. Neke od najpoznatijih hrvatskih pisaca iseljenika, egzilanata i političkih azilanata u Europi već smo ranije spominjali u drugom kontekstu. S obzirom na to da su djelovali tijekom dužega razdoblja i u Europi, navedeni su i u ovom pregledu.

Hrvatske književnike u egzilu, iseljenike i književnike iz kontingenta potomaka Hrvata u Europi možemo razvrstati u tri ključna vala: poslijeratne političke emigrante (nakon 1945. godine), suvremene autore druge generacije koji pišu na hrvatskom i/ili na jezicima europskih zemalja u kojima žive i pripadnike ekonomske emigracije nakon 70-ih te suvremeni pisce koji su umjesto Hrvatske odabrali egzil i otišli 1990-ih godina iz zemlje.

Već smo ranije spomenuli da je veliki val hrvatskih pisaca napustio domovinu nakon Drugog svjetskog rata iz političkih razloga, a mnogi su proveli dio života u europskim azilima prije odlaska u Južnu Ameriku, SAD i Kanadu ili su ostali u Europi. Tako smo već spomenuli Vinka Nikolića, pokretača kultne Hrvatske revije, pjesnika i novinara koji je u Parizu i Rimu djelovao kao politički emigrant. Spomenuli smo i Viktora Vidu, koji nije bio politički emigrant, ali je bio jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatske emigracije s izrazito emotivnim odnosom spram stare domovine. Prije odlaska u Argentinu živio je i radio u Rimu, u Italiji. Boris Maruna također je jedno vrijeme živio u Italiji, kao i u Engleskoj i Španjolskoj. I Nikolić i Maruna vratili su se devedesetih godina u Hrvatsku.

Ovoj skupini možemo pribrojiti i nekoliko političkih emigranata u drugoj polovici 20. stoljeća. To su Drago Trumbetaš, progonjen i zatvaran, svestrano nadaren hrvatski romanopisac, dramatik, pjesnik, slikar, ilustrator i kazališni glumac. On je veći dio života proveo u Njemačkoj. Ovamo pripada i Vjenceslav Čižek, istaknuti hrvatski pjesnik, filozof i borac protiv totalitarizma. Zbog svojih političkih uvjerenja i kritike jugoslavenskog režima proveo je ukupno 12 godina na teškoj robiji (uključujući zloglasni zatvor u Zenici), gdje je na kraju i oslijepio. U ovu skupinu ulazi i Stjepan Šulek, publicist, diplomat i pjesnik koji je 1954. emigrirao u Austriju, gdje je dobio politički azil. Ranih sedamdesetih pojavila se u Njemačkoj i izvrsna pjesnikinja Malkica Dugeč. Ona je sve do uspostave slobodne, neovisne države Hrvatske sudjelovala u kulturnom i političkom radu hrvatske političke emigracije te je tek nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske svoja djela počela objavljivati i u domovini.

U tom razdoblju u Njemačkoj je prisutna i Irena Vrkljan, hrvatska književnica i prevoditeljica ‒ klasik hrvatske književnosti. Desetljećima je živjela i stvarala u Berlinu, zbog čega njezina djela nose snažan pečat nomadizma te se sadržajno znatno razlikuju od tematike spomenutih autora. Ona se ne može jednostavno svrstati ni u jednu političku struju zbog koje bi napustila zemlju dobrovoljno ili protiv volje, jer je njezin odlazak iz Hrvatske bio motiviran privatnim razlozima i umjetničkom potragom, a ne političkim progonom.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Drugoj skupini hrvatskih pisaca pripadaju suvremeni iseljenici, kao i potomci prve generacije „pečalbara“ (Njemačka i Austrija). Ta je grupa unutar sebe podijeljena na potomke prve i druge generacije iseljenika koji su odrasli izvan domovine predaka, kao i na one koji su se od devedesetih godina iselili iz hrvatskih zemalja. Prvi pišu pretežito na njemačkom jeziku, ali su tematski i podrijetlom često vezani uz Hrvatsku. Oni su visoko cijenjeni u europskim književnim krugovima, dok su drugi pretežito orijentirani na teme iz domovinskog života i uglavnom pišu na hrvatskom jeziku pa nemaju tako dobru recepciju. U novijim djelima i jedni i drugi šire dijapazon književnog interesa na socijalne, kriminalističke, povijesne, psihološke sadržaje, obiteljske odnose i poziciju žene u društvu. U toj grupi, među onima koji su potomci iseljenika ili su odrasli u iseljeništvu, osobito su uspješni: Marica Bodrožić, nagrađivana spisateljica koja od djetinjstva živi u Njemačkoj i piše na njemačkom jeziku s čestim motivima dalmatinskog zavičaja; Jagoda Marinić, istaknuto ime suvremene njemačke književne i kulturne scene, te Nicol Ljubić, autor koji u svojim romanima na njemačkom jeziku često tematizira prostore bivše Jugoslavije i pitanje porijekla. U drugi dio grupe, među književnike koji pišu prvenstveno na hrvatskom jeziku, uvrstila bih Marijanu Dokozu, novinarku, pjesnikinju i romanopisca; Nelu Stipančić Radonić, pjesnikinju, publicistkinju, autoricu triju romana; Adolfa Polegubića, pastoralnog teologa, novinara i pjesnika (svi u Njemačkoj) te fra Šimuna Šitu Ćorića, književnika, psihologa, kantautora, franjevca i akademika koji je većinu svoga života proveo u Švicarskoj.

U trećoj skupini autora su suvremeni egzilanti i azilanti. Ovi su autori napustili Hrvatsku početkom 1990-ih zbog neslaganja s tadašnjom političkom elitom na vlasti, zbog žala za propalom državom Jugoslavijom ili zbog straha od rata, te su prihvaćeni od utjecajnih kulturnih krugova na Zapadu bliskoga svjetonazora koji su im pomogli izgraditi svjetski priznate karijere i osigurati egzistenciju. To su Dubravka Ugrešić, jedna od najprevođenijih hrvatskih autorica, koja je živjela u Nizozemskoj (Amsterdamu) kao dobrovoljni egzilant jer se osjećala medijski progonjenom u domovini; Slavenka Drakulić, poznata esejistica i feministica koja od 1990-ih radi na relaciji Švedska–Austrija–Hrvatska; Daša Drndić, istaknuta spisateljica koja je dio života provela u Kanadi i Velikoj Britaniji, prevoditeljica i profesorica, a bavi se temama progona i fašizma. U tu skupinu pripada i Goran Babić, pjesnik i dramatičar koji je 1991. godine odselio u Beograd, gdje je živio u statusu političkog azilanta. Valja imati na umu da se književnost hrvatskog egzila i azila u Europi jasno dijeli na dvije struje prema povijesnom kontekstu i svjetonazoru. Dok je poslijeratna emigracija (nakon 1945.) bila primarno okupirana očuvanjem nacionalnog identiteta i traumom gubitka domovine, egzilanti iz 1990-ih, poput Dubravke Ugrešić, fokusirali su se na kritiku nacionalizma, gubitak jugoslavenskog kulturnog prostora i nomadski identitet.

Dominantne teme u djelima pisaca poslijeratne emigracije pod utjecajem su specifičnih uvjeta političkog azila. Njihovom tematikom dominiraju kolektivna i osobna trauma, gubitak domovine, prisilni odlazak i izbjeglički logori (poput onih u Italiji i Austriji). Domovina se u njihovim djelima često mitski uobličava kao izgubljeni raj, a skrb o materinskom jeziku i identitetu osobito je naglašena. Pisanje tako postaje čin otpora protiv asimilacije i političkog režima u Jugoslaviji.

Suvremeni, pak, egzilanti koji napuštaju Hrvatsku početkom Domovinskog rata donose posve drukčiji tematski fokus. Oni propituju gubitak vlastite pozicije nakon propasti Jugoslavije, nestanak dotadašnjeg načina života i „brisanje“ prošlosti u kojoj su bili ukorijenjeni. Sebe doživljavaju kao borce protiv nacionalizma, okupaciju u Hrvatskoj vide kao građanski rat, a vlastiti egzilni nomadizam kao trajnu poziciju „drugosti“ u odnosu na bivšu domovinu.

Autori poslijeratne emigracije nakon 1945. godine, okupljeni oko političke emigracije i časopisa Hrvatska revija (Vinko Nikolić), vidjeli su Jugoslaviju isključivo kao tamnicu naroda i nametnuti komunistički okvir koji uništava hrvatsko biće. Njihov je svjetonazor bio duboko antikomunistički, antitotalitarni i državotvorni. Pisanje u egzilu smatrali su moralnom dužnošću prema potlačenom narodu u domovini.

Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u […]

S druge strane, suvremeni egzilanti poput Ugrešić i Drakulić pokazuju averziju spram pojma nacije, ističući prednost jugoslavenskog kulturnog prostora i njegova modernizma. Oni vide hrvatski nacionalizam devedesetih kao rigidan, palanački i destruktivan, a egzil kao slobodu od prisile da se svrstaju pod bilo koju nacionalnu zastavu.

Dok Ugrešić pokušava dekonstruirati nacionalni mit, poslijeratni su pisci stvarali i čuvali svijest o pravednoj borbi za hrvatsku nezavisnost. Njihov je jezik arhaičniji, a patnja za izgubljenom državom/prostorom izravna, bez ironije i cinizma koji su svojstveni postjugoslavenskom egzilu 1990-ih.

Za razliku od Ugrešić, koja egzil koristi kao kirurški nož za kritiku društva, Viktor Vida (koji je preko Italije emigrirao u Argentinu) egzil proživljava kao duboku, intimnu i bezizglednu tragediju. Njegova čežnja za domovinom nema ideološku, već metafizičku težinu. Kod Vide nema političkog optimizma niti nade u povratak. Dom u tuđini za njega je nemoguć. Izolacija, jezični rez (pisanje na hrvatskom jeziku u španjolskom okruženju) i gubitak korijena dovode do osjećaja potpune bezizglednosti, što je rezultiralo njegovim samoubojstvom 1960. godine.

Na primjeru pisanja Dubravke Ugrešić i Viktora Vide možemo jasno uočiti osnovne karakteristike dviju oprečnih pozicija hrvatskih pisaca u azilu i egzilu ‒ onih poslije 1945. i onih iz 90-ih godina 20. stoljeća:
• Doživljaj domovine: za Ugrešić je konstrukt koji nameće kolektivnu prisilu i cenzuru. Za Vidu je to izgubljeni ontološki dom, izvor identiteta i smisla.
• Odnos prema prošlosti: za Ugrešić je žal za uništenim nadnacionalnim kulturnim prostorom, a za Vidu žal za mitskim, idealiziranim hrvatskim i mediteranskim zavičajem.
• Književni postupak: kod Ugrešić je to ironija, esejistička dekonstrukcija, politička satira. Kod Vide je to hermetizam, elegija, metafizički očaj, visoka estetizacija.
• Svrha pisanja: za Ugrešić leži u razotkrivanju političke laži i čuvanju individualne slobode. Kod Vide je to proživljavanje patnje egzila kroz ljepotu jezika i umjetnosti.

Ugrešić bira svjesni, borbeni egzil u kojem je domovina objekt kritike, dok Vida pati u nametnutom, nostalgičnom egzilu u kojem je domovina nedostižni ideal i svetinja.

Između njih stoji specifična pozicija pisaca poput Irene Vrkljan te predstavnika novoga vala iseljenika poput Nele Stipančić Radonić i Marijane Dokoze, čiji odlazak iz domovine nije bio politički nametnut, već intiman odabir, te nisu opterećeni političkim podjelama. Spomenimo tu i Šimuna Šitu Ćorića, koji se bavi psihološkim portretima hrvatskih iseljenika u tuđini, piše znanstvenu esejistiku te povezuje vjeru i psihu, istražujući ljudsko ponašanje, odnose, duhovnost i probleme modernog čovjeka. Njegova poezija nosi boje rodnoga kraja i čežnju za domovinom, ali je slobodna od političkog diskursa.

Vratimo se na kraju pitanju koje smo postavili na početku ove serije kolumni: postoji li (još uvijek) diskontinuitet koji onemogućava autorima emigrantima kontakt s domovinom (da bi se očitovao u njihovoj književnoj produkciji, bilo kvalitetom djela ili aktualnošću s obzirom na pitanje pripadanja korpusu hrvatske književnosti) za razliku od pisaca u egzilu? To je pitanje izgubilo na značenju globalnom umreženošću svijeta. Danas je nemoguć vremensko-prostorni diskontinuitet, bilo egzilne ili emigrantske književne produkcije. Egzilna književnost također je nastajala u emigraciji pa je s vremenom postala emigrantska. Dok je u ranijem periodu pisana perom formiranih, zrelih autora koji su svojim obrazovanjem, stilom i iskustvom formirani u domovini i to su ponijeli sa sobom u emigraciju, danas i emigrantsku književnost pišu književno odnjegovani autori pa više ne možemo govoriti o razlici ili isključenosti u „postegzilnoj situaciji”. Ni slučaj ranijih emigrantskih autora u Australiji ne možemo promatrati isključivo iz očišta podjele na egzilnu i emigrantsku književnost. Uzroke treba tražiti u niskom obrazovanju te kulturnom i duhovnom okruženju, u društvu koje se razvijalo ab nihilo, bez prethodne razvijenije književne tradicije. Zbog toga imamo kasne pojave značajnijih hrvatskih autora u populaciji australskog književnog mainstream-a.

Razdioba na egzilnu i emigrantsku književnost, po mome uvjerenju, nema uporišta jer je vrlo tanka granica koja dijeli azilanta od pozicije emigranta, pa su mnogi hrvatski azilanti postali emigranti i svejedno kasnije ostali emotivno, tematikom i jezikom vezani za domovinu odselidbe. Mislim da je pitanje kvalitete književnog stvaralaštva (tematika, jezik, struktura djela, imaginacija i talent) na jednoj strani, a na drugoj je naklonjenost strani koja nudi sadržaj nadahnuću, bez obzira na to je li riječ o azilantu ili emigrantu. Sve dok taj odnos spram nekog konkretnog locusa nije uhvatio korijena, dijasporska svijest na vjetrometini jedino brine o tome da je neka oluja ne otprhne u ambis nebitka.

Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom. Evo što se još događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva

Salve Argentina! Ne povrijedi ranu,Budi dobra s nama, al nam ne daj groba:Moramo mi natrag u žuđenu danu!(Vinko Nikolić: Salve Argentina, 1978: 98). Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo […]

Hrvatski autori koji su stvorili nadahnuta djela književnosti, bilo da pripadaju ovom ili onom valu pisaca, dionici su korpusa hrvatske književnosti. „Književno stvaralaštvo naših sunarodnjaka izvan hrvatskih granica svjedoči da kultura nije fenomen zatvoren u sebe samu, već se širi kamo god se prostire jezik kojim se objavljuje – i dalje, ugrađuje se u književni kod i jezični izričaj drugih gostinskih kultura doprinoseći tako ukupnom bogatstvu svjetske književne baštine. U našem slučaju, ta baština obuhvaća i stoljeća iseljavanja, od gradišćanskih Hrvata u Austriji i Mađarskoj do onih u Južnoj Americi, od prvih pjesama Ante Kosovića na Novom Zelandu do poezije Adolfa Polegubića u Njemačkoj, od najranijih romana Karla Kiselija u Australiji do Josipa Marohnića u Sjevernoj Americi i Antonija Skármete u Čileu.” Svi oni pripadaju hrvatskoj književnoj baštini.

Naša je osveta – slobodna država Hrvatska

Ovih dana započeo je niz manifestacija kojima se obilježava 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda. U srijedu, 13. svibnja, Republika Hrvatska započela je proces preuzimanja posmrtnih ostataka Hrvata koje su u Sloveniji pogubili jugoslavenski komunisti. Istoga je dana u večernjim satima dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest na komemorativnoj […]

Ideja da je usporedno s borbom za stvaranje i obranu države nužno paralelno djelovati u pravcu izgradnje demokratskog poretka i lustracije od komunizma bila je prisutna u RH još od početka procesa njezine demokratizacije i puta u nezavisnost. U njenom promicanju posebno su bili aktivni neki hrvatski politički emigranti, koji su se vratili u domovinu i nastavili s politički djelovanjem i društvenim aktivizmom.

Dio javnosti i političkih elita u RH, tada kao i danas, gotovo sve političke emigrante koji su se vratili u domovinu smatrao je desničarskim ekstremistima i filofašistima, što je bio rezultat demonizacije ovog dijela hrvatskoga naroda od strane jugoslavenskoga komunističkog režima. Međutim, radilo se o ljudima vrlo različitih ideoloških i političkih orijentacija, kojima je zajedničko da su, osim stvaranja neovisne i demokratske hrvatske države, zagovarali i radikalnu dekomunizaciju hrvatske države i društva.

Kao primjer za navedeno izabrana je Hrvatska republikanska stranka (HRS), osnovana u Argentini 1951. godine, koja je nastavila djelovati u Hrvatskoj pod imenom Hrvatska republikanska zajednica (HRZ), čiji je politički program bio snažno prohrvatski obojen, bezuvjetno državotvoran, ali i duboko prožet idejom slobodarstva. Naime, HRS su osnovali malobrojni hrvatski politički emigranti na čelu s Ivanom Oršanićem, istaknutim pripadnikom hrvatskoga katoličkog pokreta u međuraću te jednim od najviših dužnosnika ratne Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Oršanić i njegovi istomišljenici smatrali su da je u novim okolnostima nakon Drugoga svjetskog rata potrebno stvoriti i novu formu, novu političku organizaciju, kroz koju će se zalagati za stvaranje samostalne hrvatske države. Zbog toga je u naziv nove organizacije unesen epitet „republikanska“, kako bi se naglasila želja za stvaranje samostalne i demokratske (!) hrvatske države. Među ostalim, da bi se ilustrirala odlučnost da buduća hrvatska država ne bude kopija NDH s fašističkim poretkom, nego parlamentarna demokracija, Oršanić je odlučio organizaciju definirati kao stranku kako bi naglasio potrebu za političkim pluralizmom, kao oprjeku postojanju pokreta koji su pretendirali predstavljati cijeli narod, poput Hrvatske seljačke stranke, koja je u drugoj polovici 1930-ih postala nacionalni pokret, zatim Ustaškog pokreta i djelovanja bivšeg poglavnika NDH Ante Pavelića nakon rata (Pavelić je 1956. godine i formalizirao svoju pretenziju da monopolizira borbu za stvaranje hrvatske države, osnovavši Hrvatski oslobodilački pokret) te Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije u vrijeme rata i organizacija pod njenom kontrolom nakon završetka rata (npr. Narodna fronta).

U Načelima HRS-a Oršanić je kao glavni cilj stranke definirao ostvarivanje integralne slobode, odnosno slobode hrvatskog naroda, što je podrazumijevalo potpuno samostalnu državu te slobodu svakog pojedinca u toj državi, što je podrazumijevalo slobodarsko državno uređenje uz postojanje pravednog društveno-ekonomskog sustava, tj. socijalne pravde. Za razliku od fašističkog shvaćanja države, HRS je isticao da država nije sama sebi svrhom, nego da ona postoji zbog dobrobiti naroda te da državna vlast mora biti odraz volje naroda. Drugim riječima, država postoji da bi čovjek bio slobodan. HRS se zalagao da buduća hrvatska država bude ustavna republika, na čelu s predsjednikom kojega bi birao parlament.

HRS je smatrao da hrvatska država može nastati mirnim putem, primjerice uz posredovanje Ujedinjenih naroda, ali i nasilnim – kroz revoluciju. Kako se jugoslavenski komunistički režim uspio učvrstiti te steći podršku i Zapada i Istoka, ujedno gušeći najbrutalnijim metodama bilo kakvu vrstu opozicije, republikanci su se više bili uvjereni da će posljednja etapa u procesu hrvatskoga oslobođenja morati biti hrvatska revolucija. Uloga HRS-a u procesu ostvarenja slobode za hrvatski narod bila je osmišljavanje i širenje ideološke podloge na kojoj su se ta oslobodilačka nastojanja imala bazirati. Međutim, republikanci su išli i korak dalje, nudeći niz rješenja ne samo za proces stvaranja samostalne hrvatske države – nego i njene izgradnje kao republike i njenoga društva koje će biti prožeto slobodom. Iako žestoki kritičari komunističke ideologije i prakse, a posebno hrvatskih komunista, koje su osuđivali kao izdajice vlastitoga naroda, smatrali su da u hrvatskoj revoluciji ipak ima mjesta i za komuniste – one koji bi se odrekli i komunizma i jugoslavenstva. Hrvatski su komunisti tako, iz vizure HRS-a, morali proći katarzu od te dvije teške „zablude“ te okajati svoje „grijehe“ sudjelujući u činu oslobođenja. Tako „pročišćeni“, sada već bivši komunisti i Jugoslaveni hrvatske nacionalnosti, imali su svoje mjesto u hrvatskoj demokratskoj državi.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Krajem 1989. godine tadašnji predsjednik HRS-a Ivo Korsky objavio je opsežan tekst pod naslovom „U odlučnom trenutku“, u kojem je pisao ne samo o opasnosti rastuće velikosrpske prijetnje, nego i dalekovidno o posljedicama koje će ostati nakon sloma komunističke diktature u Hrvatskoj. Upozorio je na snagu vladajuće komunističke klase, koja uživa ogromne privilegije zbog vodećeg položaja u državi i društvu, ali i na to kako je značajan dio stanovništva oblikovao svoj svjetonazor pod utjecajem komunizma. Potonje je pojasnio tvrdnjom – iznenađujuće, a za neke čak i neugodno – da su neki nekomunistički, pa čak i antikomunistički krugovi zaraženi komunističkom ideologijom, tj. da su usvojili komunistički način razmišljanja i djelovanja. Tako je napisao da neki intelektualci iz demokratskih i katoličkih krugova „nesvjesno prihvaćaju komunističke postavke i stoga predlažu hibridna, polumarksistička rješenja te su iznenađeni što nove mjere koje dolaze iz sustava slobodnog tržišnog gospodarstva ili slobodne, parlamentarne demokracije ne donose željene rezultate kao u zemljama u kojima se uspješno primjenjuju“. Zatim je ponudio odgovor na ta „iznenađenja“: „Nadograđene ideje ne mogu uspjeti“. Drugim riječima, rekao je Korsky, socijalizam se ne može poboljšati, socijalizam se ne može unaprijediti, izgradnja demokracije na socijalističkim temeljima ne može biti uspješna.

Smatrao je uvođenje samo nekih rješenja u području politike ili gospodarstva iz demokratskog sustava u onaj socijalistički vrlo opasnim, jer je taj proces zapravo blokirao put do slobode. Korsky je ispravno predvidio da će u kaosu uzrokovanom reformama kod dijela stanovništva zavladati nostalgija za razdobljem „reda“ za Titova života te da će to iskoristiti svi oni u vlasti koji se nisu razišli s marksizmom i oni koji su pod svaku cijenu htjeli ostati na vlasti. Stoga je poslao ovu važnu poruku, koja je relevantna i za hrvatsko društvo danas: „Zato su liberalne reforme uvedene površno i nesustavno ili nedosljedno velika prepreka ostvarenju liberalnog političkog i ekonomskog sustava. Doista, ljudi vjeruju da već doživljavaju liberalni sustav i razočarani su nastalim neredom i teškoćama, a time i liberalnim sustavom u kojem zapravo nikada nisu uživali.“

Zadatak hrvatskih i slobodarski orijentiranih intelektualaca bio je razbiti iluzije o kojima je Korsky pisao – odnosno širiti svijest da Hrvatskoj trebaju radikalne reforme i da se sloboda ne može postići ni u okviru socijalizma ni u demokratskom sustavu u kojem među stanovništvom prevladava marksistički svjetonazor. Međutim, prema Korskyju, izazovi za hrvatsku državu u nastajanju tu ne završavaju, jer je tvrdio da čak i ako se uvede slobodarski sustav, suočit će se s velikim poteškoćama „jer ljudi nisu spremni za slobodu nakon diktature, već mentalno i emocionalno samo za drugu ili drugačiju diktaturu“. Upozorio je da će ostaci komunističkog sustava postojati još dugo vremena te da se komunistima mora dopustiti slobodno izražavanje političkih stavova kako bi se učvrstila sloboda. I u ovom tekstu Korsky je ponovio osnovnu ideju HRS – integralnu slobodu. To je podrazumijevalo borbu za neovisnu hrvatsku državu i stvaranje takvog političkog i društvenog sustava u kojem će svaki pojedinac biti slobodan.

U broju stranačkog časopisa Republika Hrvatska koji je objavljen u travnju 1990. godine, pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, objavljen je nepotpisani tekst „Uoči oslobođenja“. Glavna poruka koja je odaslana bila je kako se ne radi o „običnim“ parlamentarnim izborima, nego da je to zapravo referendum na kojem će se birači očitovati o sljedećem – komunizam i Jugoslavija ili Hrvatska i demokracija. No, u tekstu je upozoreno kako malen broj ljudi znade što je demokracija, zapravo samo oni koji su bili punoljetni prije 1929. godine i uvođenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Mlađe su pak generacije stasale pod različitim diktaturama. Potom je navedena Oršanićeva misao iz 1954. godine: „Povijest ne pozna velikih sloboda iza perioda velikih diktatura“. Potonja je pojašnjena tvrdnjom da se ne može umjetno stvoriti sustav i ozračje velike slobode, jer je diktatura išla za uništenjem, što nikada nije u potpunosti moguće učiniti, sila koje rezultiraju stvaranjem sustavom slobode. Upozoreno je da hrvatski kandidati iz opozicije moraju biti svjesni potonjega i s time jasno upoznati narod da, kako je rekao Oršanić, nije najgore stanje koje vlada za postojanja diktature, nego ono nakon nje. Ili točno Oršanićevim riječima, također iz 1954. godine: „Najveća osveta diktatora i diktature je u stanju, koje ostave iza sebe“. Iz ovoga članka još valja izdvojiti dio koji govori o eventualnoj osveti pripadnicima komunističkog sustava, o čemu je napisano i ovo: „Hrvatska opozicija, hrvatski narod kad ponovno preuzme svoju sudbinu u svoje ruke, mora znati da mu je prva dužnost da prekine lanac osveta koji je kriv za mnoge nesreće koje su snašle sve narode koji se oslobađaju“. Dakle, HRS je bilo protiv osvete nad širokim krugom ljudi koji su bili pripadnici komunističke vlasti, ali i za pravedna suđenja nositeljima i nalogodavcima represije protiv političkih neistomišljenika jugoslavenskog komunističkog režima.

Iduće, 1991. godine, Korsky je u opširnom intervjuu progovorio o nizu tema koje su relevantne za ovaj članak. I ovom prilikom istaknuo je da je temeljni zadatak HRS-a borba za ostvarenje integralne slobode te uvjerenje da se Hrvati neće boriti samo za formu, za imena i znakove državne nezavisnosti, nego za sadržaj, „za politički, gospodarski i socijalni sadržaj koji će mu biti predočen kao cilj borbe i žrtava“. Podsjetio je i da nisu „obožavatelji države“, nego da ju smatraju samo prikladnim političkim okvirom za ostvarenje slobode naroda i za pojedinca, bez obzira na razlike. Naime, pojedinac ne može biti u potpunosti slobodan ako nije slobodan narod kojemu pripada, a narod nije slobodan ako u potpunosti nisu slobodni svi njegovi pripadnici. „Ali nema prave slobode za gladne i za gospodarski zapostavljene stanovnike jedne države“, završio je Korsky objašnjenje temeljni postavki političkog programa HRS-a.

Okrećući se komentiranju novih hrvatskih vlasti, rekao je da HRS nije u opoziciji hrvatskoj vladi te njeno vodstvo i članovi nisu tajili da podupiru taj općenarodni pokret – jer je radi neslobodnog sustava Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) silom prilika poprimila taj, inače u demokratskim zemljama neuobičajen politički oblik. Zatim, da je u predizbornoj borbi HRS pružila podršku HDZ-u, jer je u njemu vidjela „jedini politički oblik koji je brojem svojih pristalica bio u stanju pobijediti na izborima“. No, dodao je i da su isticali „da je potrebno shvatiti da se hrvatski politički život ne smije pretvoriti u novo jednoumlje i da ni većinska stranka nikada ne smije misliti da će postati jedina“. Također, Korsky priznaje da su govorili i pisali kako je „nakon više od četiri desetljeća totalitarizma normalno da je za rušenje sustava potrebna premoć, pa i vodstvo proisteklo iz dosadašnje vladajuće ekipe, dakle da su disidenti, nezadovoljni i razočarani pripadnici vodećih ili vladajućih slojeva, oni koji osiguravaju pobjedu slobodarskim snagama“. Zaključio je da HDZ-ovo vodstvo okuplja disidente, dakle ljude koji su ranije pripadali komunističkom sustavu, dok je većina članova nekomunistička i umjereno konzervativno orijentirana. Ti niži dužnosnici i lokalni predvodnici HDZ-a bliski su, prema mišljenju Korskog, demokršćanskim, kršćansko socijalnim i u europskom smislu liberalnim u strankama.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

U osvrtu na zadržavanje komunističkih kadrova u novoj vlasti Korsky je bio izuzetno realan. Tako je istaknuo da je HDZ za razliku od komunista 1945. godine došao na vlast na demokratskim izborima te zbog toga, ali i pritiska Zapada, morao je odustati od „pročišćenja“ uprave od onih koji su bili dio „starog sustava“. Teškoća za novu vlast bilo je još – ona nije raspolagala svojim oružanim snagama, represivni je aparat uvelike bio u rukama ljudi iz „bivšeg sustava“. Gospodarstvo je pak bilo pod kontrolom Beograda, koji je k tome iskorištavao srpsku manjinu za destabilizaciju Hrvatske, nabrajao je Korsky, izričući razumijevanje za tešku poziciju u kojoj su se našle nove hrvatske vlasti. Ipak je kazao da ima slučajeva da su „nedostojni ljudi“ došli na odgovorne pozicije, no da je to karakteristika svakog preokreta i da će takvi s vremenom morati napustiti službe za koje nisu podobni.

Jedno od najvažnijih pitanja nakon uvođenja višestranačkog sustava u Hrvatskoj bilo je što učiniti s tzv. društvenom imovinom, koja je nominalno bila u rukama „radničke klase“, a zapravo pod kontrolom države i Saveza komunista Jugoslavije. Stoga se Korsky osvrnuo i na tu temu, rekavši da se zalaže za „mješovitu ekonomiju“, dakle supostojanje državnog sektora uz paralelnu izgradnju privatnog. Podcrtao je da treba smanjivati utjecaj države na gospodarstvo i ostaviti tržišnim mehanizmima da eliminiraju nerentabilne tvrtke. Potonjemu je dodao da se, s druge strane, ne smije se dozvoliti „da neobuzdana privatna pohlepa“ zamijeni „sadašnju javnu neefikasnost i neodgovorno rasipanje sredstava“. Pojasnio da bi mješovita ekonomija predstavljala neku vrstu kompromisa, jer u Hrvatskoj trenutačno ne postoje uvjeti za potpunu gospodarsku slobodu, budući da nema poduzetnika, namještenika i radnika koji mogu, koji su sposobni djelovati u takvom okružju. Zato Hrvatska ne može odmah ni tražiti pristup Europskoj zajednici, jer se najprije mora izliječiti od „socijalističke bolesti“. „Pretvaranje većih poduzeća u dioničarska društva u kojima će na početku država imati većinu dionica, da bi ih kasnije, postupno, otuđivala, a manjih poduzeća u zadruge, i razvitak spontano nastalih novih privatnih poduzeća, izgradit će novu radnu etiku i time osposobiti hrvatsku privredu da se podigne na zapadnoeuropsku razinu“, zaključio je Korsky.

Referirajući se na intervju Korskoga, treba se zapitati koliko je, da nije bilo spomenutih ograničavajućih faktora, bilo pak volje u redovima HDZ-a, a onda i mogućnosti da se napravi odlučujući raskid s komunističkom praksom, pa onda i jedan dio istaknutih nositelja vlasti u komunističkom režimu isključi iz uprave, a nalogodavce i provoditelje represije pravedno sankcionira. Jednim dijelom i zbog nemogućnosti bivših komunista, uključujući Tuđmana, da u potpunosti napuste „komunistički mentalni sklop“, a drugim, još većim dijelom, zbog brojnih oportunista koji su „pretrčali“ u redove nove vlasti kako bi zaštitili svoje stečene povlastice i koji bi svakako pružili različite vrste otpora u slučaju snažnijeg zadiranja u njihove interese. S druge strane, ne može se cjelokupna odgovornost za preživljavanje protuslobodarskih oblika funkcioniranja države, odnosa u društvu te u razmišljanju brojnih pojedinaca do danas, svaliti na Tuđmana i HDZ kao nositelje vlasti tijekom 1990-ih godina – hrvatsko je društvo za to odgovorno u cijelosti.

O prethodno spomenutome problemu pisao 1992. godine je i novi, mladi autor na stranicama Republike Hrvatske, Mario Grčević, posebno se orijentirajući na djelovanje lokalnih moćnika. Upozorio je da se ta komunistička praksa umnogome zadržala i u demokratskoj Hrvatskoj. Grčević smatra da se ti ljudi ni ne mogu „popraviti“, jer su se oblikovali i djelovali cijeli svoj život u komunističkom sustavu, pa ni ne mogu spoznati da nešto rade krivo. Naziva ih nacionalkomunistima. „Nacional“ zato što „im je moto djelovanja i ponašanja pro patria“, dok ih komunistima naziva u prenesenom značenju, „jer im je ponašanje i način razmišljanja još uvijek većim dijelom ustrojen prema starim šemama koje su bile specifične za iskušani komunistički totalitaristički režim“. Iz Grčevićevoga teksta svakako još valja izdvojiti jedan citat, koji izravno govori u prilog jednoj od glavnih teza ovoga članka, a to je kako je postojala svijest da se bez obzira na teško stanje u Hrvatskoj prouzrokovano ratom, beskompromisno treba izgrađivati demokracija i uklanjati zaostatke komunističkog sustava. Grčević tako piše: „Hrvatska mora znati jedno: u današnje vrijeme ne smiju se svi promašaji struktura vlasti opravdavati uvijek i jedino samo ratom. Hrvatska mora prema samoj sebi postati kritična. Zato već sada, još dok se borimo za vanjske granice, moramo, tamo gdje to možemo, živjeti prema najdemokratskijim pravilima, jer samo ona mogu i smiju važiti u Hrvatskoj“.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Godine 1993. teme „preobrazbe“ komunista dotaknuo se i bivši politički emigrant Vjenceslav Čižek, kojega su jugoslavenske obavještajne službe otele u Italiji 1977. godine, nakon čega je deset godina proveo u jugoslavenskom zatvoru, izvrgnut raznovrsnim mučenjima. Hrvatsku tranziciju iz komunizma u demokraciju smatrao je apsurdnom, upozoravajući da ju izvode bivši komunisti iz čisto oportunističkih razloga, napisavši i ovo: „Tako je u biti ista vlast, nošena uglavnom po istim osobama, začinjena demokratskim sloganima i konfetama, od časa očitovanog sloma prije dvije godine preuzela zadaću obrata i obraćanja“.

HRS se izjasnila i prema pitanju uklapanja u hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HDZ-a. U tekstu naslova „Časna i odgovorna uloga“ rečeno je da je trenutačno lakše se uklopiti u „stotine tisuća pristalica HDZ-e ili potražiti sklonište u kojoj drugoj domovinskoj stranci“, no da HRS smatra da su potrebne stranačke razlike te idejna kritika, kako hrvatski politički život opet ne bi skrenuo u diktaturu. Iako takva opasnost realno nije postojala, ovaj se istup spominje kako bi se ilustrirala posvećenost HRS-a istinski demokratskom društvu.

Dana 15. lipnja 1991. godine u Zagrebu je održana osnivačka skupština Hrvatske republikanske zajednice (HRZ), kako se HRS nazvala po prebacivanju težišta svojega rada u domovinu. Novoizabrani predsjednik, Kazimir Katalinić, ranije dugogodišnji tajnik HRS-a, podsjetio je prisutne na Oršanićevu misao kako se nakon rušenja diktature zadržava njen duh, ona oblikuje oslobođenje, koje može uroditi novom diktaturom. Stoga oslobođena Hrvatska ne može automatski postati i slobodna Hrvatska, upozorio je Katalinić. Nastavio je kako će zbog dugogodišnjeg utjecaja diktature nositeljima oslobođenja u domovini biti teško uspostaviti sustav istinske slobode. Stoga su potrebni organizacijski oblici koji će širiti ideje slobode, što će nakon širenja vizije slobode 40 godina u političkom egzilu, HRS pod novim imenom nastaviti činiti u domovini. Pri tome je istaknuto da je tijekom višedesetljetnog rada HRS razradila rješenja za glavne političke probleme Hrvatske i hrvatskog naroda. Također, da posjeduje iskustvo djelovanja u zapadnome svijetu, razvijajući se u naprednim i demokratskim zemljama, dok je u domovini jedini primjer političkog djelovanja i organiziranja bila komunistička partija. Istom prilikom donesen je i Program HRZ-a, koji se u jednom dijelu osvrtao i na hrvatski ustav donesen koncem prosinca 1990. godine. Republikanci su predložili nekoliko izmjena, koje su trebale, po njihovom mišljenju, rezultirati većom demokratičnošću, kao i izmjenu izbornog sustava, s ciljem neposrednijeg uključivanja birača u stvaranje vlasti.

HRZ je ostao vjeran svojoj ideji samostalnog djelovanja ili pak u savezu s idejno bliskom strankama, ostajući u opoziciji HDZ-u. Tako je sudjelovao na izborima za parlament sredinom 1992. godine, a njegove političke ideje, ujedno i kritika komunističkoga naslijeđa mogu se dobro iščitati iz jednog predizbornog letka koji je nosio naslov „Izlazak iz krize“. U njemu je oštro kritiziran spor i neučinkovit proces pretvorbe tzv. društvenog u državno i privatno vlasništvo. Pretvaranje velikog broja tvrtki u državno vlasništvo republikanci su smatrali opasnim, jer je to otvaralo široko polje za korupciju i nepotizam, ali i „održavanje na životu“ nerentabilnih poduzeća koja su strahovito opterećivala državni proračun, a time i sve porezne obveznike. Međutim, HRZ se nije zalagao za stvaranje kapitalističkog sustava „bez granica“, protiveći se stvaranju monopola i špekulaciji. Recept HRZ-a za ozdravljenje hrvatskog društva i gospodarstva izgledao je ovako: „dobro zakonodavstvo, dobra uprava, slobodno tržište, zaštita domaće valute i štednje te smanjivanje birokratskih zapreka“. Suštinski, republikanci su se zalagali za „manje države“. Uloga države u njihovoj viziji bila je da kroz javne službe pruža razne usluge građanima, održava i izgrađuje osnovnu infrastrukturu, osigurava opskrbu energijom i slično, a ne da i dalje zadržava snažan upliv na živote građana kao u komunističkom sustavu.

Nakon što se Hrvatska oduprla naletu velikosrpske agresije te dobila međunarodno priznanje, a onda postepeno krenula i u oslobađanje okupiranog teritorija, kritike HRZ-a na račun HDZ-a bile su sve otvorenije i žešće. Korsky je i dalje upozoravao da se HDZ treba transformirati u klasičnu političku stranku te prestati i dalje pretendirati na ulogu općenacionalnog pokreta. U tome kontekstu treba navesti i kritiku republikanaca vezanu za izborni sustav, za kojega su tvrdili da pogoduje HDZ-u kao vladajućoj stranci. Opisano ponašanje HDZ-a, prema Korskome, kočilo je demokratizaciju mlade hrvatske države. Komentirajući rezultate parlamentarnih izbora s konca listopada 1995. godine, Korsky je konstatirao da pobjeda HDZ-a nije bila tako nadmoćna kako se nadalo njegovo vodstvo, jer su birači reagirali na to „što se stvara nova povlaštena klasa utemeljena na veoma loše koncipiranoj pretvorbi, denacionalizaciji i neplanskom otvaranju gospodarstva koje prenaglo izlazi iz stagnacije socijalističkog feudalizma u najniži oblik bezobzirnog kapitalizma“. Potonjemu je dodao da su Nijemci iskovali termin za takav sustav – razbojnički kapitalizam. U tome kontekstu i za kraj ovoga članka prenijet će se dio pisma Šime Letine, člana HRZ-a iz Washingtona, koji je u svibnju 1995. godine naveo: „Nitko od nas nije vjerovao da će komunistička parola ‘snađi se, druže’ biti prihvaćena u slobodnoj Hrvatskoj i da će to ‘snalaženje’ (krađa) postati hrvatskom vrlinom i mjerilom političke sposobnosti mnogih hrvatskih političara“.

Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces […]

Razumljivo, mnogi problemi na koje su koncem 1980-ih i početkom 1990-ih upozoravali članovi HRS-a/HRZ-a više se ne mogu popraviti. Brojni elementi iz prethodne jugoslavenske komunističke diktature, kao i splet niza teških okolnosti spriječili su da slobodarske ideje hrvatskih političkih emigranata budu uzidane u temelje Republike Hrvatske, kao što je to bio slučaj s njihovim protestima, apelima, humanitarnom i drugom pomoći, dolarima, markama i francima. Primjerice, značajnim dijelom netransparentno i neučinkovito, pa i kriminalno provođenje privatizacije tzv. društvenog vlasništva, koje zajedno s ratnim razaranjima stoji u korijenima zaostajanja Republike Hrvatske za ostalim, nekada komunističkim, državama članicama EU. Ili, zbog odmaka vremena najvećim dijelom više nije moguće dovesti pred sud nalogodavce i provoditelje komunističke represije. Međutim, ne samo da postoji mogućnost nego i nasušna potreba, da se poprave neki drugi elementi naslijeđeni iz komunističkog razdoblja, koji su uz veći ili manji stupanj mimikrije preživjeli 1990. godine. Tu se primjerice radi o daljnjoj liberalizaciji na relaciji država-pojedinac, podizanju učinkovitosti države uprave, a onda i povjerenja građana u nju ili pak lustraciji od nedemokratskih obrazaca ponašanja u društvenim odnosima te odbacivanju nostalgičarskih mitova o, s debelim slojem šminke uljepšanom, razdoblju jugoslavenskog „samoupravnog socijalizma“.

Hommage heroini Julienne Eden Bušić

S tugom smo primili vijest kako je 21. svibnja u Zagrebu preminula Julienne Eden Bušić, književnica, prevoditeljica, esejistica te članica Društva hrvatskih književnika. Naša draga Julienne, najpoznatija hrvatska snaha, rođena je 20. rujna 1948. godine u Eugeneu u američkoj saveznoj državi Oregon. Studirala je njemački jezik i lingvistiku u SAD-u i Europi, a tijekom boravka […]

Pred nama je, naime, jubilarno peto izdanje Sunset Sports Festivala, čije je prvo izdanje zaživjelo 2022. godine i to prema ideji i programu najslavnijeg živućeg američkog Dalmatinca Petera Radovicha, ovjenčanog s 45 Emmyja u 18 kategorija. Višestruko nagrađivani producent i redatelj, sin hrvatskih iseljenika odrastao u New Yorku, na televiziji je počeo raditi kao diplomirani ekonomist marketinškog smjera prije više od četvrt stoljeća, nižući neviđene uspjehe u sportskoj medijskoj industriji Sjedinjenih Američkih Država.

Tijekom karijere radio je na svim značajnim sportskim događanjima na televiziji kao što su Olimpijske igre, Super Bowl, Wimbledon ili pak finale NBA. Ponajboljeg sportskog producenta svijeta krasi nepresušna inovativnost i dalmatinska skromnost, tvrdeći da svatko može uspjeti u Americi ako se trudi.

Obožava Dalmaciju. Radovich sa suprugom Nancy i trojicom sinova tako četiri ljetna tjedna redovito „puni baterije“ u Neviđanima na Jadranskome moru. Majka mu je s otoka Pašmana, a otac s Kaprija – koje je potraga za poslom odvela u New York, gdje su Peter i njegova sestra dijelili radosti djetinjstva – doživjevši s fakultetskom naobrazbom i velikim trudom pravi američki san. Unatoč prezauzetosti Radovich ne propušta nastupe hrvatskih sportaša. Imao je priliku biti uz zlatne olimpijske rukometaše u Atlanti, uz Gorana Ivaniševića na Wimbledonu, u Salt Lake Cityju uz našu zlatnu olimpijku Janicu Kostelić, kao i uz srebrnu nogometnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu na čelu s kapetanom reprezentacije Lukom Modrićem, o kojem je Pete snimio film i to s vedutama Lukina zavičaja iz kojih se lijepo vidi panorama jadranskog akvatorija u kojem dominira njegov rodni Zadar, a čija je premijerna projekcija viđena na prestižnom američkom CBS-u uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru.

Za zadarsku festivalsku priču, odnosno Sunset Sports Festival – Radovich je kao inicijator angažirao direktora festivalskog programa agilnog Zagrepčanina Damjana Rudeža, proslavljenog NBA košarkaša.

Zadarski Sunset Sports Festival od početka se nametnuo posjetiteljima zanimljivim panelima propitujući Budućnost Serije A na kojem su nastupile slavna talijanska novinarska Diletta Leotta, Ughetta Ercolano i Michele Ciccarese, dok je jednim panelom moderirala darovita Cindy Marina, nekadašnja Miss Universe Albanije koja radi za Serie A i AC Milan Channel. Drugim riječima, organizatori Sunset Sports Festivala pokrenuli su u Hrvatskoj pravu revoluciju u industriji sporta jer su po prvi put u Lijepoj Našoj na jednom mjestu okupili planetarne zvijezde sporta, sportske djelatnike i predstavnike sportskih medija. Festival je istodobno i posveta znamenitim zadarskim sportašima poput košarkaša i diplomate Kreše Ćosića, nogometnog virtuoza Luke Modrića, braće Fantele, Zorana Primorca…

Nekada je sport bio tek zabava i igra, dok se u digitalnoj epohi sport na globalnoj razini probio među 15 najuspješnijih industrijskih grana. Stručnjaci za strateške projekte u sportu i turizmu RH potvrdili su izuzetnu ulogu hrvatskih sportaša u promociji Republike Hrvatske, dodavši kako ovaj sportski projekt Radovicheva i Rudežova tima zlatnim slovima upisuje Zadar na mapu sportskih, medijskih i turističkih atrakcija Europe i svijeta. Nedvojbeno se može ocijeniti kako Sunset Sports Festival iz godine u godinu obrađuje sve relevantne tendencije u raznim granama sporta, ali i doprinosi obrazovanju naše sredine, umrežavanju te razmijeni pozitivnih praksi u profitabilnoj poslovnoj niši sportskog turizma gdje se isprepliću sport, turizam i mediji.

Doista je bilo korisno čuti sudionike protekla četiri festivala kako bismo i mi u Hrvatskoj ubuduće mogli upravljati složenim sustavom sportske ekonomije i to s ciljem inovacija i bržeg prepoznavanja ključnih igrača u hrvatskoj i međunarodnoj sportskoj areni – koju nam je eto u zabavnoj formi Sunset Sports Festivala filantropski približio američki sportski producent hrvatskih korijena Peter Radovich.

Bio je računalni genij u Jugoslaviji kojem je bilo zabranjeno imati – računalo i stan. U Australiji je ostvario svjetski uspjeh!

Ovih su dana, točnije 16. siječnja 2026., u Zagrebu dodijeljene godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u protekloj godini. Nagradu za životno djelo primio je Tomislav Mikulić, s višedesetljetnom australskom adresom, pionir u području računalne grafike, animacije i digitalne umjetnosti, dok je Robertu Šimraku, slikaru, grafičaru i profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu […]

Podsjetimo, u Zadru se pozorno slušalo primjerice duhovito predavanje mega-zvijezda Super Bowla, Juliana Edelmana i Raya Lewisa. Poučan je bio panel u kojem su nastupili Debola Adebanjo iz BBC Sport Africa i Marco Messina, analitičar Serie A za CBS Sports, otvorivši temu sportskih prijenosa uživo na TV-u, kojima nemilosrdno konkuriraju mladi kreatori sportskih sadržaja s kanala YouTube i društvenih mreža. Iskustva u borilačkim sportovima dijelio je genijalac Stephena Espinoze, predsjednik Showtime Sportsa. Za nas je u domovini Hrvatskoj svaki put kruna festivala nastup Radovicha koji nam je približio Moć priče (Power of story), otkrivši sudionicima i posjetiteljima kako oblikuje autentičnu sportsku priču u četverominutnoj formi, koja zrcali vrijednosti suvremenog društva kao što su jednostavnost, ljepota, elegancija, borbenost, rizik, uzbudljivost, prestiž i bogatstvo.

Eto, razloga ako ste blizu Mediterana da nam se pridružite na petom jubilarnom izdanju ovog Festivala, koji se održava u Zadru od 4. do 6. lipnja 2026. Ovaj festival sportske industrije danas karakterizira sinergija sporta, tehnologije i biznisa, koja je zaživjela prema ideji spomenutog američkog Dalmatinca. Zadar su u protekle četiri godine posjetile legende poput Alessandra Del Piera, Petera Schmeichela, Stipe Miočića, Ivice Kostelića, Matta Barnesa i Juliana Edelmana te mnogi drugi, dok su medijsku i poslovnu stranu industrije obrađivali na panel diskusijama stručnjaci veličine Petea Radovicha, kreativnog direktora CBS Sporta.

Zbog toga se može reći kako festival potiče i zanimljive veze iseljeništva i domovine, ali i povratničke inicijative. Vjerujem da niste zaboravili kako je lani predsjednik Vlade RH Andrej Plenković prigodom četvrtog zadarskog sportskog festivala uručio hrvatsko-američkom borcu mješovitih borilačkih sportova Stipi Miočiću, njegovoj supruzi i djeci hrvatske domovnice čime su oni i službeno postali državljani Republike Hrvatske, budući je Stipe tijekom 15 godišnje vrhunske sportske karijere toliko isticao da je ponosan na svoje hrvatsko porijeklo. Premijer Plenković mu je izrazio veliko poštovanje jer je tijekom cijele svoje izvrsne karijere nastavio posao vatrogasca, a Miočić je iskreno zahvalio premijeru Plenkoviću za domovnice u ime cijele obitelji koja rado dolazi u Lijepu Našu i održava veze s zavičajem predaka.

U posljednje vrijeme, razumljivo, veliku pozornost privlače teme poput evolucije digitalnih platformi, novih modela ulaganja u sport te primjene umjetne inteligencije u sportskim prijenosima, koje su dominirale i dominiraju ovih dana na panelima u organizaciji strateških festivalskih partnera poput Sofascorea, vodeće planetarne tehnološke tvrtke sa sjedištem u Zagrebu koja se afirmirala u razvoju globalne sportske platforme i mobilne aplikacije za praćenje sportskih rezultata uživo i sportske statistike. Festival se dokazao kao specijalizirani sportski poslovni događaj namijenjen liderima industrije koji traže relevantne i inovativne sportske ideje iz prakse.

Jubilarno izdanje donosi tri uobičajene specijalizirane pozornice: Main Stage, Esports Stage te Performance Lab, čime se otvara dijaloški prostor za sve stručnjake i sportske igrače ove atraktivne industrije u kojoj se talent i natjecanje pretvaraju u globalni proizvod kroz medijska prava, sponzorstva, brendiranje kao i upravljanje iskustvom publike. Usto, Marco Messina, analitičar i sportski novinar sa CBS Sporta, vraća se u Zadar i u seriji podcasta s festivala nastavlja donositi inventivne razgovore s trofejnim sportašima i ljubiteljima sporta…

Ovogodišnje izdanje festivala uveličat će legendarna šahistica Judit Polgár, Callum Williams iz The Economista te Alan Goh iz Sport Singaporea, uz niz vodećih imena europske košarke i odbojke. Gostovanje šahistice Judit Polgár zanimljivo je i izvan sportskog konteksta te namijenjeno svima koje zanima strateško razmišljanje, donošenje odluka i leadership, vještine koje su poželjne u svakoj industriji.

Udruga koja okuplja Hrvate u Čileu broji više od tisuću članova: Evo kako promišljamo o svom hrvatskom identitetu

U Santiagu de Chileu ovog je proljeća Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskog porijekla proslavila 60. godišnjicu uspješnog djelovanja, uz pokretanje kampanje za učlanjivanje mladih – kako bi ova poslovna organizacija nastavila kreativno povezivati Čile s Hrvatskom na gospodarskom i kulturnom planu. Vizija joj je od osnutka poslovno umrežavanje, ali i njegovanje hrvatskog identiteta u domicilnoj […]

Uz edukativni i biznis dio programa, peti Sunset Sports Festival u fokus stavlja i svoju društvenu komponentu kroz hvalevrijednu inicijativu za renoviranje košarkaških terena i vraćanje mladih na sportske terene Zadra, ostavljajući tako pozitivan trag u lokalnoj zajednici i potičući sportski duh među mladima.

Julienne Bušić: Naslov knjige koju mi je Zvonko poslao iz zatvora slomio mi je srce na milijun bolnih komadića

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka dva tjedna […]

Dirljivim riječima, koje prenosimo u cijelosti, od nje se oprostio i fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM…

Julienne Bušić, dobra duša Hrvatske!

O, Julienne! Jedna, jedincata Julienne! Znali smo se dugo. Prijatelji smo koje je povezivala ljubav prema istini i Hrvatskoj! Nisam čvršću, slobodniju, bolju ženu nikada susreo. Čast mi je uvijek bila s njom biti. Svaki dan od nje čuti riječ.

O kako je bezgranično Hrvatsku voljela! U zatvoru zbog nje. U slobodi za nju. To je ljubav. Bezgranična, bezuvjetna, bezinteresna! Pisala je, tražila je, istraživala je, borila se samo za istinu. O kako je istinu voljela! Bila ja zaista nadahnuće upravo zbog te borbe za istinu! Vrhunski intelektualac! Sjećam se godinama neumornog traženja slobode za Zvonku. Zauvijek ću biti zahvalan da sam mogao biti dio… putovanja u zatvor i svih muka i nadanja.

I nakon Zvonkina odlaska nastavila je put. Iako joj bijaše jako teško, nije odustala. Nikada! Pisala je memoare. O tako često sam napominjao i molio ju da piše, koraca naprijed. Pisala je, ali završetak će pisati povijest…

U Hrvatskoj nisu je mnogi razumjeli. Takva je valjda sudbina velikih. Napadali su nju kao i Zvonka. Tako to valjda uvijek ideologije rade. Njih istina nikada nije ni zanimala.

Nisu joj kazali niti hvala. O kako smo u zahvalnosti škrti. O kako joj dugujemo. Njeno ime bit će ipak uvijek među najvećim ženama hrvatske povijesti. Vjerujem doći će vrijeme kada će njeno ime biti tamo gdje zaslužuje! Bog ljubi istinu. On je istina! Vjerujem da je ime Julienne Bušić u njegovu Kraljevstvu istine.

Julienne Bušić u memoarima otkrila jednu od najuznemirujućih spoznaja koju je shvatila izlaskom iz zatvora

“Poslijepodne zna ono što je jutro samo sumnjalo”, Robert Frost. Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap […]

Dodajmo ovome kako je Julienne Bušić napisala nekoliko velikih priča za naš portal Dijaspora.hr koje se nalaze na ovoj poveznici...

Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces […]

Na komemorativnoj je akademiji prikazan i kraći dokumentarni film u kojem se donose svjedočanstva očevidaca te rezultati slovenskih istraživača, koji potvrđuju spomenuto. Osim toga, i pojedina arheološka iskopavanja slovenskih istraživača potvrdila su da se među žrtvama hrvatske nacionalnosti ne nalaze samo odrasli muškarci. To je svjedočanstvima preživjelih dokumentirano još 1963. godine u knjizi La tragedia de Bleiburg na španjolskom jeziku. Potonja je knjiga uvelike napisana na temelju svjedočanstava koja je od preživjelih prikupio i zabilježio hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih organizatora brige za hrvatske izbjeglice u zapadnoj Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Draganović je, kako sugeriraju neki izvori, pripremao još opsežniju knjigu o Bleiburškoj tragediji, a njeno izdavanje spriječila je jugoslavenska sigurnosna služba koja ga je otela 1967. godine u Italiji i ilegalno dovela u Jugoslaviju. Na komemorativnoj akademiji izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, s Fakulteta hrvatskih studija, pročitala je svjedočanstvo jedne preživjele Hrvatice, koja je nakon zarobljavanja u Sloveniji natjerana na povratak u Hrvatsku, u jednom od „marševa smrti“. Njeno se svjedočanstvo nalazi u dijelu Draganovićevoga arhiva, koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Spomenuta je svjedočila kako su pripadnici Jugoslavenske armije neljudskim ponašanjem, tjeranjem na gotovo neizdržive fizičke napore te uskraćivanjem ne samo hrane nego i vode – ženama i djeci – potonje zapravo ubijali. Posebno su bili potresni slučajevi kada su zbog opisanoga tretmana trudne žene pobacivale – što se dogodilo i ovoj svjedokinji, a one koje bi uspjele roditi ostavljalo se da umru zajedno sa svojom novorođenčadi. Pojedine su žene u toj groznoj situaciji, da skrate muke i djeci i sebe, ubijale djecu i sebe. Opisano postupanje pripadnika Jugoslavenske armije može se izjednačiti s nacističkom metodom ubijanja u koncentracijskim logorima, koja se na njemačkome jeziku naziva Vernichtungernährung, ili ubijanje iznurivanjem. Ovdje valja dodati i da je jedan od sudionika izručenja Hrvata iz britanskih zarobljeničkih logora, britanski obavještajni časnik Nigel Nicholson, postupak ukrcavanja Hrvata u stočne vagone i zaključavanje u njih te laganje britanske strane da idu u Italiju – dok su zapravo putovali pred streljačke vodove jugoslavenskih komunista – usporedio s transportom u nacističke logore smrti za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

No, bez obzira na sve navedeno, i prije nekoliko dana mogle su se čuti izjave, dane i od nekih od osoba koje se nalaze na vrlo odgovornim dužnostima, da se radilo o pojedinačnim odmazdama koje oni tobože osuđuju. Žalosna je, ali i opasna, protucivilizacijska činjenica, da su u hrvatskom javnom prostoru, intelektualnoj zajednici te na lijevom dijelu političkoga spektra i dalje prisutni pokušaji prešućivanja zločina, umanjivanja broja žrtava i nuđenja objašnjenja – kako je prethodno bilo vidljivo – da se radilo o pojedinačnim osvetama. Štoviše, tvrdokorno se zadržavaju i laži koje je sazdao jugoslavenski komunistički režim – krivac za navedene zločine – da su ubijeni bili „zločinci“ koje se sustigla „pravedna kazna“.

Za zapitati se što bi valjalo poduzeti da se žrtvama sustavnoga komunističkog terora osigura dostojanstven tretman – pravo na grob i komemoriranje, ali i snažnije krene u moralno ozdravljenje hrvatskoga društva, kojemu je to zasigurno potrebno, čim jedan njegov dio negira, opravdava, pa čak i slavi opisana masovna ubijanja? Morbidno, ali i zakonski kažnjivo – neki po društvenim mrežama žale što razmjeri usmrćivanja u proljeće i ljeto 1945. godine nisu bili još veći.

Najbolji i najsigurniji put jesu relevantna znanstvena istraživanja, a onda uvrštenje njihovih rezultata prije svega u sve razine odgojno-obrazovnoga sustav te nastojanje da budu što prisutniji u javnome prostoru. Tako će svi oni koji budu inzistirali na lažnim i mržnjom prožetim stavovima o žrtvama jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma sami sebe osuditi na životarenje na društvenim marginama, sami sebi prišiti znak redikula. Pored ranijih te tekućih istraživanja i inicijativa, kao što je niz međunarodnih znanstvenih skupova pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini“, čije će se već četvrto izdanje u prosincu ove godine održati u Osijeku, veliki pomak u opisanome pravcu jest nedavno pokretanje znanstvenoga projekta „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“. Nositelji projekta su Hrvatski institut za povijest i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, podržala ga je Vlada Republike Hrvatske što mu daje znatan politički i društveni značaj, a cilj je stvaranje što preciznijeg mozaika svih žrtava od početka Prvoga svjetskog do završetka Domovinskoga rata. Voditelj projekta, istaknuti hrvatski povjesničar dr. sc. Domagoj Knežević, u nedavnom je intervjuu, osvrćući se na ocjene nekih povjesničara i sveučilišnih profesora (!) o poratnoj komunističkoj represiji i masovnim ubijanjima, ustvrdio i sljedeće: „Nakon toliko objavljenih arhivskih dokumenata i toliko otkopanih žrtava, tvrditi kako tu nije postojao plan masovnog obračuna s ‘narodnim neprijateljem’ radi ostvarivanja ciljeva komunističke revolucije ulazi u izvanznanstvene sfere“.

Neki smatraju da je prethodno opisano stanje posljedica dubokih podjela u hrvatskome društvu, manje-više po linijama iz Drugoga svjetskog rata – kolokvijalno, na „ustaše“ i „partizane“. Sukladno potonjemu, da onda i znanstvena istraživanja neće rezultirati bitnijim pomacima, budući da svaka strana ljubomorno čuva i promiče svoju „istinu“. No, stvarno je stanje bitno drukčije, pa se u sljedećoj ocjeni valja složiti s dr. Kneževićem, koji je također rekao: „Da, i pitanje žrtava represije komunističkog režima vrlo je osjetljivo. Unatoč dijelu medijskih interpretacija, u kojima se te žrtve tretiraju kao ideološki nepodobne i kao zapravo ‘nužne’ u ostvarivanju ‘komunističkog jugoslavenskog raja’ predvođenog njihovim doživotnim predsjednikom Titom, ipak smatram da je uvjerljiva većina u hrvatskom društvu spremna na prihvaćanje rezultata istraživanja i ovog teškog povijesnog nasljeđa 20. stoljeća.“ Tomu je dodao i sljedeće: „Moje je osobno mišljenje da se najveći dio hrvatskog naroda i hrvatskog društva ideološki pomirio i pritom pronašao u ideji Franje Tuđmana u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske.“

U atentatu na Berislava teško je ranjena i njegova supruga te trudna kći Marijana. Trogodišnja Dinka smrtno je stradala u eksploziji bombe u Buenos Airesu

Jugoslavenski komunistički režim, nastao u posljednjim dionicama te nakon završetka Drugog svjetskog rata, svoju uspostavu i učvršćenje u prvome redu duguje širokoj i masovnoj represiji. Ona je uključivala masovna ubojstva stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, dakle svih onih koji bi se u budućnosti mogli protiviti komunističkim vlastima. Želja za provođenjem komunističke revolucije, što je podrazumijevalo […]

Dakle, državno-ideološki rovovi iz Drugoga svjetskog rata davno su prevladani. Još koncem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, među mladićima koje je zbog isticanja hrvatstva progonio jugoslavenski komunistički sustav bilo je sinova partizanskih boraca. Među hrvatskim političkim emigrantima na Zapadu također je bilo takvih primjera – Miro Barešić svakako jest najpoznatiji. Hrvatsko proljeće, a još više njegov slom, rezultiralo je prelaskom dijela bivših hrvatskih partizana te komunista na hrvatske državotvorne pozicije. Kod nekih je do te evolucije došlo i ranije, što je bio slučaj s Franjom Tuđmanom. Štoviše, hrvatsku nacionalnu pomirbu i sintezu ranije sukobljenih opcija i to u tekstu u kojem se dotaknuo i Bleiburške tragedije, zagovarao je i jedan od najvažnijih promotora spomenute ideje, za što je platio i životom – hrvatski disident i politički emigrant, Bruno Bušić.

Simbolički važno, taj tekst naslova „Branitelji Odžaka“ prije svega govori o pripadnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske koji se nisu željeli povući prema Zapadu, nego su ostali branili svoj rodni kraj u Bosanskoj Posavini, pružajući otpor nemjerljivo nadmoćnijim snaga Jugoslavenske armije, čak do 25. svibnja 1945. godine. Bušićeva je poruka bila da spomenutim Hrvatima ništa nije značila ni kapitulacija Trećega Reicha ni nacizam kao ideologija – nego samo borba za samostalnu hrvatsku državu. I dok su branitelji Odžaka pružali ogorčeni otpor, znajući da će svi izginuti, tih je dana trajalo masakriranje onih koji su se predali, povukao je paralelu Bušić, istodobno odaslavši poruku da predaja, kao ni nadanje u pomoć stranaca, više nikada ne smije biti opcija u hrvatskoj državotvornoj borbi. Zagovarajući hrvatsko nacionalno pomirenje onih koji su bili sukobljeni u ratu i poraću, a još više suradnju mladih hrvatskih generacija koje nisu bile zahvaćene bratoubilačkim ratom, i to u kontekstu Bleiburške tragedije, napisao je sljedeće:

„Hrabrost hrvatskih boraca u toj ‘zadnjoj bitci drugog svjetskog rata’ i neslavne pobjede srpskih divizija još dandanas uznemiruje neprijatelje suverene države Hrvatske, a daje nadu i ohrabruje i one Hrvate koji su se u prošlom ratu borili na suprotnoj strani. Za većinu hrvatskih vojnika rat je okončan u Bleiburgu, u tankovskim rovovima, slovenskim jamama, križnom putu, velikim grobovima u Odžaku i bezbroj drugih već odavno zatravljenih grobova. Većina hrvatskih partizana shvatila je zlokobnost bleiburške tragedije mnogo godina nakon što se ona zbila. Oni sada znaju da pobjeda jugoslavenske vojske nije bila njihova pobjeda, već krvavo okončanje njihovih naivnih uzdanja. Mnogi od njih sada otvoreno žale što hrvatska vojska nije nastavila daljnji otpor, iako znaju da bi u narednim bitkama i sami zaglavili. Nakon Karađorđeva [gušenja Hrvatskoga proljeća, op. au.] iz prosinca 1971. u logoru u Staroj Gradiški našli su se u istim memljivim uzničkim ćelijama hrvatski časnici s obje strane bojišta. Obostranim tragičnim spoznajama uklonjene su dotadašnje činjenice raskola. Toga su svjesni i logorski stražari, pa se uopće ne iščuđavaju kad hrvatski partizanski prvoborci dijele svoje pakete s hrvatskim gerilcima, koji robijaju od godine 1963. [Bušić je vjerojatno mislio na pripadnike Hrvatskog revolucionarnog bratstva iz skupine Tolić-Oblak, op. au.] i s hrvatskim časnicima koji robijaju od početka pedesetih godina. Za srpsku logorašku upravu među njima nema nikakve razlike, što je uistinu istina. Nikada u povijesti hrvatski narod nije bio duhovno jedinstveniji nego što je to sada. Zbog toga iduća borba za suverenu hrvatsku državu ne pruža tek mogućnost časnog traga, časne lubanje, već je potpuno jamstvo konačne hrvatske pobjede.“

Bušićeva vizija ostvarila se nešto više od 20 godina nakon što ga je ubila jugoslavenska sigurnosna služba u Parizu. Osim što su hrvatski branitelji bili sinovi i unuci domobrana, ustaša i djela hrvatskih partizana, prije svega onih iz jadranskih dijelova Hrvatske koji su se našli na toj zaraćenoj strani spašavajući se od talijanskih progona i četničkih pokolja, obranu i oslobođenje Hrvatske isto su tako predvodili ljudi s ranije sukobljenih strana. Bivši partizani i komunisti, progonjeni prije i nakon sloma Hrvatskoga proljeća – Franjo Tuđman, Janko Bobetko i Zvonimir Červenko, a pored njih stajali su ranije politički emigranti, poput Ante Rose.

Podjela iz Drugoga svjetskoga rata odavno ne postoji; ne postoje dvije brojčano podjednake Hrvatske koje stoje na potpuno različitim ideološkim pozicijama. Velika većina hrvatskih državljana slobodarski je orijentirana i ne želi nikakvu vezu s bilo kojim totalitarizmom, uključujući onaj koji je na hrvatskom nacionalnom teritoriju postojao najduže i ostavio u hrvatskom nacionalnom biću najdublje ožiljke – jugoslavenskim komunizmom. U stvarnosti, a kada se radi o negatorima zločina jugoslavenskoga komunističkog režima, riječ je o brojčano malenoj, ali dobro organiziranoj i financiranoj lijevoj grupaciji, koja je pod krilaticama tobožnjeg antifašizma, napretka, zauzimanja za jednakost i ravnopravnost te borbe protiv korupcije zaposjela pojedine pozicije u društvu i državi, koristeći ih za projekciju svojih radikalnih stavova. Demoniziranjem i negiranjem žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda te zazivanjem podjela iz Drugoga svjetskog rata zapravo pokušavaju ocrniti ideju hrvatske državne samostalnosti, što potvrđuju njihove neskrivene simpatije prema „jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu“. Na nedavnom skupu njihovih podržavatelja mogao se pročitati transparent s porukom „Balkanska federacija bez država i nacija“ uz isticanje komunističkog simbola srpa i čekića.

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Šireći istinu o Bleiburškoj tragediji, komemorirajući ubijene te boreći se za stvaranje samostalne hrvatske države, hrvatski politički emigranti gotovo jednoglasno isticali su da će stvaranje samostalne hrvatske države biti čin najvećega pijeteta prema žrtvama, njihov najveći i najtrajniji spomenik. Jer, ti su Hrvati masakrirani budući da su ih jugoslavenski komunisti doživljavali preprekom na putu u ostvarenje svojih ciljeva. Preživjeli te potomci stradalih zato su poručivali su da će njihova „osveta“ biti oživotvorenje ideje koju su jugoslavenski komunisti nastojali zatrti fizički uništavajući one za koje su smatrali da su njeni najvatreniji nositelji – ideje samostalne hrvatske države. Zato, najbolji put za sve one koji žele odavati počast ubijenima – muškarcima, mladićima, ženama, djeci i novorođenčadi – jest davanje doprinosa u očuvanju, izgradnji i snaženju onoga zbog čega su oni ubijeni, onoga što je na temelju nacionalne pomirbe stvoreno 1990-ih. To je samostalna i demokratska Republika Hrvatska te konstitutivni položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

U atentatu na Berislava teško je ranjena i njegova supruga te trudna kći Marijana. Trogodišnja Dinka smrtno je stradala u eksploziji bombe u Buenos Airesu

Jugoslavenski komunistički režim, nastao u posljednjim dionicama te nakon završetka Drugog svjetskog rata, svoju uspostavu i učvršćenje u prvome redu duguje širokoj i masovnoj represiji. Ona je uključivala masovna ubojstva stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, dakle svih onih koji bi se u budućnosti mogli protiviti komunističkim vlastima. Želja za provođenjem komunističke revolucije, što je podrazumijevalo […]

Jedan od oblika nadzora, kontrole i osiguravanja utjecaja bilo je i organiziranje jugoslavenske dopunske škole (JDŠ) u državama s većim brojem djece radnih migranata iz Jugoslavije. Proklamirani cilj spomenutoga poteza bio je spriječiti asimilaciju djece radnih migranata te ih pripremiti za povratak u jugoslavenski školski sustav budući da je režim neprestano isticao privremenost boravka radnih migranata i članova njihovih obitelji u inozemstvu, iako je znatan broj njih tendirao trajnom životu izvan Jugoslavije. No, JDŠ se u prvom redu koristila za indoktrinaciju djece marksizmom i jugoslavenskom državnom ideologijom. Također, pod izgovorom borbe protiv asimilacije, kod djece se u prvom redu nastojao izgraditi zajednički, jugoslavenski identitet na temeljima onoga srpskoga, što je, među ostalim, podrazumijevalo potiskivanje elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta kod hrvatske djece. Takva praksa bila je neprihvatljiva mnogim obiteljima hrvatskih radnih migranata, čiji su članovi bili praktični katolički vjernici te gajili zazor, pa i neprijateljstvo prema jugoslavenskom komunističkom režimu. K tomu, hrvatska djeca bila su izložena zatiranju jednog od najvažnijih elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta – jezika, jer su u nizu slučajeva bila prisiljena učiti tzv. istočnu varijantu umjetnog i od strane vrha jugoslavenske komunističke vlasti nametnutog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. Opisano stanje dovodilo je do brojnih iskaza nezadovoljstva, pa dio djece hrvatskih radnih migranata nije polazio JDŠ zbog želje njihovih roditelja da sačuvaju hrvatski nacionalni identitet.

Dakle, komunistička je Jugoslavija dopunsku nastavu koristila za ideološko-državnu indoktrinaciju djece; drugim riječima, djeci se nastojala tim putem usaditi kako komunistička ideologija tako i vjernost Jugoslaviji kao državi. To sugerira niz jugoslavenskih dokumenata, pa tako i izvadak iz jednoga koji je nastao 1984. godine, a koji kaže: „Za Jugoslaviju je to krupno političko pitanje, za razliku od drugih zemalja emigracije, jer je dopunska nastava, bez obzira na ograničeni broj časova, najneposredniji oblik našeg vaspitno-obrazovnog i idejnog (! op. au.) delovanja na jugoslovensku decu i omladinu, uključenu u školski sistem i društvo zemalja imigracije čija je idejna i ideološka platforma suprotna našoj“. Također, baš kao i kod njihovih vršnjaka u Jugoslaviji, mnogo se radilo na razvijanju kulta ličnosti jugoslavenskoga doživotnog predsjednika i neprijepornog vođe, glavnog kohezivnog faktora jugoslavenske države – Josipa Broza Tita. Sve navedeno osnaživalo se primanjem u pionirsku organizaciju, koja je dijelom imala i paramilitarni karakter te bila važan mehanizam kojim se djecu radnih migranata, iako su boravila izvan Jugoslavije, nastojalo izgraditi da budu ne samo njeni odani građani, nego i vjerni „vojnici Partije“. Ključnu ulogu u tome imali su nastavnici JDŠ-a, koji su morali biti članovi SK, a u svojem su djelovanju čvrsto surađivali s jugoslavenskim konzulatima.

Hrvatski emigrantski časopis Nova Hrvatska prilično često je pisao o problemima hrvatskih radnih migranata, ponajprije u Saveznoj Republici Njemačkoj SRNj – gdje ih je bilo najviše, osvrćući se i na spomenuto pitanje. U članku iz 1976. godine, koji je opisivao situaciju na području Münchena, upozorava se da jugoslavenski konzulat vrši pritisak na radne migrante da upisuju svoju djecu u dopunsku nastavu, prijeteći im „političkim posljedicama“ i tvrdeći da se onoj djeci koja polaze samo njemačke škole neće priznati završeni razredi kada se vrate u Jugoslaviju. Dalje se navodi da hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku; zatim, da ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu, a isto tako da „ekstremno komunistički učitelji i nastavnici ideološki utječu na djecu koja potječu iz demokratski orijentiranih obitelji“. Stoga se donosi zaključak da su djeca hrvatske nacionalnosti u inozemstvu „podvrgnuta još koncentriranijem jugoslavenstvu nego da su u domovini“. Posljedice takve situacije, nastavljao je članak, ogledaju se u roditeljskim prigovorima da im djeca koriste srpske riječi i izraze; nadalje, da im nastavnici dopunske nastave odvraćaju djecu od vjere te ih ispituju o političkim stavovima njihovih roditelja.

Zbog opisanoga stanja, dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti slao je svoju djecu u odgojno-obrazovne organizacije koje su ustrojile hrvatske katoličke misije (HKM), zatim nekoliko Hrvatskih kulturnih zajednica (HKZ), koje su u SRNj osnivane od 1979. godine, dok je u Švedskoj tamošnji Hrvatski savez uspješno u dopunsku nastavu za hrvatsku djecu uspio jednim dijelom postaviti nastavnike koji ni na koji način nisu bili povezani s jugoslavenskim režimom. Stoga je prema kraju 1980-ih godina sve manji broj učenika hrvatske nacionalnosti polazio JDŠ, a zbog nasilja koje se provodilo nad njihovim nacionalnim identitetom, kao i političke indoktrinacije. Dio njih izlaz je tražio u asimilaciji. Jedan nastavnik JDŠ-a tako je izjavio djeca Talijana, Grka i Turaka u dopunskim školama za vrijeme stanke govore svojim materinjim jezikom, dok „moji učenici govore njemački“. Dalje je kazao da doseljenici iz spomenutih zemalja u raznim prilikama ističu svoju nacionalnost, a „mnogi Jugoslaveni kao da se trude, da se što više utope u sredinu u kojoj žive, kako bi bili manje uočljivi i prepoznatljiviji“. Autor članka iz Nove Hrvatske dodao je da je potonje razumljivo, budući da ne postoji jugoslavenska nacionalnost, a kada bi se isticala ona hrvatska ili albanska, onda bi takve osobe naišle na režimsku represiju.

Jugoslavenske su vlasti u inozemstvu nastojale umanjiti utjecaj HKM-ova, uključujući i onaj na hrvatsku djecu – ponovno koristeći razne oblike represije. Povodom proslave 1300 godina od pokrštavanja Hrvata, u Frankfurtu na Majni održana je Biblijska olimpijada za mlade hrvatske katolike. Međutim, nastavnici JDŠ-a prijetili su učenicima koji su namjeravali prisustvovati da im neće izdati svjedodžbu na kraju školske godine. To bi značilo da ako bi se dijete vratilo u Jugoslaviju, taj mu razred ne bi bio priznat kao završen. Posebno velik broj takvih prijetnji zabilježen je na području Nürnberga, a onda i velik broj odjava za sudjelovanje na Olimpijadi. Također, jugoslavenski su nastavnici uz pomoć jugoslavenskih konzulata sabotirali vjersku nastavu u njemačkim školama, koja je bila djelomično obvezna. Konkretnije, utjecali su na pravljenje rasporeda nastave na način da je katoličkom dušobrižniku bilo nemoguće uklopiti se u njega. Ili, tvrdili su da su djeca već umorna i preopterećena, i da nisu u stanju prisustvovati vjerskoj obuci u popodnevnim satima, kada se ona najčešće izvodila. Povodom niza subverzija i pritisaka raznih jugoslavenskih dužnosnika usmjerenih protiv jugoslavenskih građana općenito, koji su aktivno prakticirali katoličku vjeru, čak je i pomoćni biskup Brandenburga, koji je u Hamburgu i pokrajini Schleswig-Holstein vodio dušobrižničku službu za preko 50 000 katolika, među kojima su većinom bili Hrvati, izrazio „bojazan zbog pojačane komunističke špijunske djelatnosti među vjernicima strancima“. Da je za takav istup itekako imao argumenata, svjedoči događaj iz Stuttgarta. Naime, kada su se vršili manji popravci u prostorijama Hrvatskog centra u Stuttgartu, koji je otvoren u sklopu tamošnje HKM, otkriveni su prislušni uređaji u zidu. Hrvatski misionari bili su izloženi različitim oblicima psihičkog terora; primjerice, primali su velik broj anonimnih prijetnji putem telefona. Jugoslavenski konzuli pozivali su ih na razgovore i vršili razne oblike pritiska. Niz hrvatskih svećenika osjećao je strah povodom odlazaka u Jugoslaviju, jer nisu znali što im se može dogoditi. Jedan je hrvatski radni migrant tako dao sljedeću izjavu za njemačke medije: „Poznato je da Tito u vlastitoj zemlji radi što hoće, ali je neoprostivo da Nijemci ne vide ili ne žele vidjeti pod kakvim pritiskom žive danas gastarbajteri u Njemačkoj“.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Vraćajući se na problematiku školovanja djece radnih migranata iz Jugoslavije u SRNj, jedan tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj razotkrio je teško pojmljivu, ali ipak očito stvarnu situaciju u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. Prema njenom tadašnjem zakonu, za useljeničku djecu nisu se smjele uvoditi zasebne škole. Djeca su trebala pohađati njemačke škole, u kojima su pak predviđeni posebni razredi na jezicima zemalja iz kojih dolaze djeca radnih migranata. Takvi su razredi bili dio njemačkih škola i podlijegali njemačkim zakonima i propisima. Inozemna djeca dobivala su iste formulare i svjedodžbe kao i njemačka, na kojima su bile i ocjene iz nacionalne grupe predmeta. Ali, u praksi se odvijalo nešto sasvim drugo, budući da je tadašnja vlada spomenute pokrajine njegovala izrazito prijateljske odnose s Jugoslavijom. Tako se zbivalo ono što je opisano ranije – u nastavi se provodila jugoslavenska državna promidžba i njegovao Titov kult ličnosti. Roditelji hrvatske nacionalnosti, antijugoslavenski raspoloženi, to su trpjeli, jer su se bojali da će im se oduzeti ili neće produžiti putovnica, odnosno da će biti maltretirani prilikom boravka u Jugoslaviji. Nastavu u jednoj tamošnjoj školi, u kojoj su većinu činila hrvatska djeca, izvodio je srpski učitelj iz Bosne, koji je govorio da predaje „na svim dijalektima naših naroda“. „Velikodušno“ je dopuštao hrvatskoj djeci na govore na hrvatskom „dijalektu“, a on im je odgovarao na srpskom jeziku, ponekad ubacujući koju riječ na ijekavici. Kada ga je jedno dijete pitalo kako to da u udžbeniku koji je izdan u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i korišten u JDŠ piše „dijete“, a na ploči je učitelj napisao „dete“, on je odgovorio: „Pa, možeš ti napisati dete, tako je jednostavnije“.

Prema tada važećem njemačko-jugoslavenskom sporazumu, svjedodžbe dopunske nastave priznavale su se za nastavak školovanja u Jugoslaviji, bez potrebe polaganja diferencijalnog ispita. Iako je sporazum predviđao izdavanje njemačkih svjedodžbi, izdavale su se samo one na jugoslavenskim formularima, koji su imali i zvijezdu petokraku. Kada se jedan roditelj žalio školskim vlastima u Offenbachu, upozoravajući da je to suprotno zakonu, nadležni mu je službenik odgovorio: „Da, ali mi imamo još i interne upute, koje nisu sadržane u zakonu“. Pritužbe roditelja, bez obzira na pritiske i strah, ipak su se sve više gomilale. Kada su se školske vlasti pravile neinformiranima i pravdale „internim direktivama“, neki su se roditelji počeli obraćati političarima – najprije onima vladajućima iz SPD-a. Jedni su tvrdili da nisu informirani o toj temi, a drugi roditeljima odvraćali da su „preosjetljivi“ i da je u Jugoslaviji mnogo bolje nego li u ostalim komunističkim državama. Pokrajinski ministar kulture bio je „najbezobrazniji“ u osvrtu na ovu problematiku, zabilježila je Nova Hrvatska. On je u lipnju 1976. u pokrajinskom parlamentu rekao: „Zar ćete još zahtijevati da Njemačka tiska udžbenike za vašu djecu, kad vam ne odgovaraju oni iz Jugoslavije? Ili zar da dopustimo da se ti udžbenici priskrbe s one druge strane, protiv koje smo svi mi!?“. Mislio je, naravno, na protivnike jugoslavenskoga režima u inozemstvu. Unatoč opisanome, dio hrvatskih roditelja nastavio je upoznavati njemačke političare s nasiljem koje se provodilo nad nacionalnim identitetom, ali i ukupnim razvojem njihove djece.

Odrastajući u nekoj vrsti procijepa između diktature i demokracije, učenici podrijetlom iz Jugoslavije, a posebno Hrvati, bilježili su mnogo slabiji opći uspjeh u njemačkim školama, pa bi većina njih završila kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga je djelovanje JDŠ-ova, kada je u pitanju dio djece radnih migranata hrvatske nacionalnosti imao poguban utjecaj ne samo na očuvanje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, nego i razvoj te kvalitetu života uopće.

O tome je tekst objavio i hrvatski politički emigrant te istaknuti pjesnik Boris Maruna. Pri tome valja kazati da je kritika na račun režimskog tretmana hrvatske djece u inozemstvu u ovome slučaju dolazila od osobe koja je isto tako bila britak kritičar mnogih pojava među hrvatskim političkim emigrantima. Tome valja dodati i da je Maruna bio lijeve političke orijentacije. Pišući o teškoćama integracije i odupiranja asimilaciji hrvatske djece, ustanovio je da za to nisu odgovorne samo njemačke vlasti i hrvatski roditelji, nego i jugoslavenski režim. Procijenio je da u zapadnoj Europi Hrvati čine barem polovicu radnih migranata iz Jugoslavije, dodavši da prema jugoslavenskim izvorima oko 50% djece te populacije pohađa dopunsku nastavu, na čemu je angažirano preko 600 prosvjetnih radnika iz Jugoslavije. No, samo njih 150 dolazilo je iz SRH, a trećina svih radnika potjecalo je iz te republike – upozoravao je na znatan nesklad Maruna. Dio njih zasigurno nije hrvatske nacionalnosti, a kada se tu pridodaju prosvjetari iz BiH, nesumnjivo je da se radilo o diskriminaciji, zaključio je Maruna. Stoga je mali broj hrvatske djece pohađao JDŠ „jer ih ne može privući strani i naglašeno protuhrvatski karakter tog školovanja“, pojasnio je dalje. Djeca su se, prema Maruni, nalazila u teškoj poziciji – roditelji su željeli da se othrvaju germanizaciji, ali to nisu mogla činiti na temelju vlastite nacionalne kulture i jezika. Kao rješenje ovoga problema predložio je da se pokrene osnivanje zasebnih škola za hrvatsku djecu, ističući da i hrvatski radnici plaćaju poreze u zapadnim zemljama, pa imaju pravo odlučivati o školovanju vlastite djece.

Doprinos Hrvata u iseljeništvu kanonizaciji prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića

Dana 21. lipnja 1970. g0dine, papa Pavao VI. u prisustvu svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko 15 tisuća hodočasnika iz svih krajeva hrvatskoga etničkog teritorija, tada u sastavu komunističke Jugoslavije, stare dijaspore te iseljeništva, proglasio je prvoga sveca iz reda hrvatskoga naroda – Nikolu Tavelića. On je […]

Jedan članak iz Nove Hrvatske koji je govorio o ukupnoj štetnosti opisanih režimskih pritisaka na hrvatsku djecu započinjao je ogorčenom reakcijom jednog oca čiji je sin protiv svoje volje primljen u pionire. To je otac komentirao rekavši da se ne bi čudio da uskoro jugoslavenski milicajci ne počnu jurit njemačkim ulicama. Taj slučaj iskorišten je kao ilustracija za sljedeće sumiranje situacije: Jugoslavija drži hrvatske radnike u strahu i nastoji ih što snažnije kontrolirati, dok njemačke vlasti govore o integraciji radnika. Prema njemačkim podatcima, u toj je državi sredinom 1970-ih godina boravilo oko pola milijuna useljeničke djece između 6 i 16 godina života, a najviše raznih poteškoća imala su djeca iz Turske i Jugoslavije. Kada je bila riječ o potonjoj, hrvatska djeca najviše su patila zbog neke vrste rastrganosti između njemačkoga demokratskog i jugoslavenskoga totalitarnog sustava. Tako se u jednoj brošuri koje je izdalo njemačko Ministarstvo za rad i socijalno osiguranje opisivao slučaj jednog hrvatskog dječaka koji je plakao pred putovanje u Jugoslaviju. Jer, to je za njega bila strana zemlja. U njemačkim ga se školama učilo kritičkom razmišljanju, nije mu se nametao politički stav, dok bi koji sat kasnije u jugoslavenskoj dopunskoj nastavi slušao o „strahotama kapitalizma“ i idealnom socijalističkom društvu. Djecu su bila zbunjena – kako može biti loš kapitalistički sustav u kojem njihovi roditelji dobro žive i zarađuju, a dobar onaj iz kojega su otišli „trbuhom za kruhom“?

Prema njemačkim podatcima u spomenutome razdoblju, samo je polovica strane djece završavala pučku školu, a četvrtina njih postajali su kvalificirani radnici. S druge strane, preko 60% te djece završavalo je kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga su njemačke vlasti počele s raspravom o izmjenama pravila o obrazovanju djece stranaca. Autor članka u Novoj Hrvatskoj smatrao je da se djeca stranaca neće „više prepustiti na milost i nemilost svojih vlada“, budući da je savezni ministar za naobrazbu Schmude rekao da nacionalne škole na materinjem jeziku doprinose izolaciji djece te da strani učitelji moraju biti podvrgnuti njemačkim školskim nadzornim institucijama. Udžbenici se također mogu koristiti tek nakon odobrenja njemačkih vlasti, a najavljeno je da će strani učitelji moraju polaziti tečajeve kao i njihovi njemački kolege. Zato je sa stranica Nove Hrvatske odaslan apel da i hrvatski roditelji dignu svoj glas te upozore na brojne nepravde koje se vrše nad njihovom djecom, a u situaciji kada su se nazirale možebitne promjene.

Tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj 1983. godine opisuje bitno drukčiju situaciju od one koja je vladala prvih desetak godina nakon početka masovne radne migracije iz komunističke Jugoslavije u zapadnu Europu. Naime, do početka 1980-ih mnogi su radni migranti doveli i članove svojih obitelji u inozemstvo, a mnoga su djeca i rođena ondje. Takvima je sve više, u konkretno slučaju, SRNj postajala domovina. „Tako izrasta tzv. ‘druga generacija’, koja razvija anacionalni identitet dvostrukih kultura u kojem kržljaju i gube se kulturne osobine roditelja“, upozoravalo se u članku. Naime, objašnjavalo se da su roditelji veći dio dana na poslu, a djeca u vrtićima i školama, gdje su izložena „stranim utjecajima“. Ta akulturacija, pa i asimilacija događala se iz više razloga, a jedan od njih bio je i „nemarni odnos hrvatskih roditelja prema svome podrijetlu, običajima, jeziku, vjeri“ – bila je kritična autorica Demetra Antunović, dodajući da dio Hrvata „pokazuje i poguban strah“ da se izjasne Hrvatima u SRNj i radije se deklariraju Jugoslavenima, nazivajući svoj jezik jugoslavenskim ili „naš“. Objašnjavajući podrijetlo toga straha, napisala je: „On je politički motiviran, eksportiran iz Jugoslavije, da bi postao dio hrvatskog pečalbarskog karaktera. To držanje kultivira velikosrpska i jugoslavenska propaganda, koja funkcionira preko konzulata, jugo klubova, dopunskih škola i medija razne vrsti.“

Nastavila je s tvrdnjom da hrvatska djeca jako slabo poznaju hrvatski jezik, najčešće narječje svojega kraja, baš kao i kulturne običaje. Nadalje, napisala je da su Hrvati nezastupljeni u njemačkom javnom životu, iako čine oko 40% populacije radnih migranata iz Jugoslavije. Djecu im se predstavlja kao Jugoslavene, „a Hrvati kao etnička grupa usvojili su i razvili kolektivno držanje nacionalnog poricanja“, nastavila je svoju kritiku autorica. Smatrala je da je navodna opisana situacija posljedica stoljetnog života pod tuđinskom vlašću, ali i gubitka bitaka za slobodu, iz kojih su Hrvati izlazili kao krivci. Kako se opisana situacija reflektirala na djecu, vidljivo je u sljedećoj rečenici koja se odnosi na tu mladu generaciju, stasalu u tuđini: „Raste kao dvojezični i bikulturni analfabet; hrvatski jezik pritom za nju predstavlja tek drugi jezik koji ima neku vrijednost samo utoliko što njime govore roditelji“. Autorica je dalje napisala da dvije trećine hrvatske djece ne pohađa jugoslavenske dopunske škole, ističući da je to dobro, „jer su te škole politički škandal prvoga reda – u pedagoškom, jezičnom i ideološkom smislu“. Njen rezultat bila su „jezično oštećena djeca“.

Ipak, određene pomake na bolje, čak i pored odgoja i obrazovanja hrvatske djece u okviru hrvatskih katoličkih misija, upornošću i hrabrošću bilo je moguće ostvariti. Jedan od njih zbio se upravo u pokrajini Hessen. Nova je Hrvatska 1985. godine prenijela jedan članak iz njemačkog katoličkog časopisa Neue Bildpost od 20. siječnja koji je pak objavio tekst naslova „Beogradski teledirigirani nastavnici na naš trošak“. U njemu se pohvaljuje ministra za kulturu Karla Schneidera, „jer ispravlja jedno loše stanje koje se ne može uskladiti s našom slobodoljubivom demokracijom“. Naime, pojašnjeno je da su djeca iz Jugoslavije kroz dopunsku nastavu daleko manje bila učena svojem materinskom jeziku, a mnogo više izložena komunističkoj promidžbi, dok su ih poučavali „vatreni komunisti“. A takvi su učitelji većim dijelom bili plaćeni novcem – njemačkih poreznih obveznika. Za roditelje te djece navodi se da su pobožni i u 97% slučajeva nekomunisti. Iako duboko nezadovoljni takvom praksom, nisu se usudili glasno prosvjedovati, jer su se bojali da će se naći u nemilosti mjerodavnog jugoslavenskog konzulata. Strahovali su, primjerice, da će im se oduzeti putovnica kada dođu u posjet u Jugoslaviju, a koja je pogođena sve većom nezaposlenošću. No, u tekstu se navodi da je donesen novi nastavni plan u Hessenu, koji predviđa da će izvedbeni plan za dopunsku nastavu izraditi njemačke vlasti, a ne jugoslavenske. Isto tako, da se u nastavi više neće upotrebljavati udžbenici iz Jugoslavije. Nadalje, da će se za izvođenje dopunske nastave kadar više tražiti među radnicima na privremenom radu, pogotovo onima koji žele ostati u SRNj za stalno i koji onda neće imati razloga indoktrinirati učenike komunističkom ideologijom. Pored problema s ideološkom indoktrinacijom, članak je progovorio i o nacionalnoj diskriminaciji, a oboje je vidljivo u sljedećoj rečenici: „Umjesto da kuju u zvijezde Tita ili da veličaju partizansku borbu komunista, trebali bi učitelji podučavati djecu u njihovom materinskom jeziku, pri čemu se mislilo i na to da nastavnici po mogućnosti pripadaju dotičnoj nacionalnoj skupini, kojoj pripadaju njihovi učenici, budući da se u višenacionalnoj Jugoslaviji govore različiti jezici.“

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Demokratske promjene u Hrvatskoj u proljeće 1990. godine dočekane su s oduševljenjem i među hrvatskim radnim migrantima, a odrazile su se i na pitanje dopunske nastave. Jasno, još uvijek egzistirajuća jugoslavenska diplomatska mreža u SRNj žestoko se protivila lobiranju i organizacijskim pripremama za pokretanje hrvatske dopunske nastave, u čemu su pak sudjelovali i tamošnji Hrvati, okupljeni oko HKM-ova i HKZ-ova, kao i hrvatske domovinske institucije. Kako se samo s područja Stuttgarta do početka rujna 1990. za takvu vrstu nastave prijavilo preko 2 500 djece, njemačke su vlasti uvidjele da postoji praktična potreba za hrvatskom nastavom zbog čega su i podržale navedenu inicijativu. Ona je, pod nazivom Hrvatske dopunske škole zaista i zaživjela te uz podršku resornog ministarstva tada već Republike Hrvatske započela s radom 1. listopada 1990. godine.

Hrvatska književna prisutnost u Sjevernoj Americi i Kanadi predstavlja fascinantan mozaik glasova koji se protežu od vrhova američkih bestseler lista do intimnih pjesničkih zbornika iseljeničkih udruga. Dok autori poput Josipa Novakovicha, Sare Nović i Courtney Angele Brkic na engleskom jeziku uvode hrvatske ratne i emigrantske traume u kanon svjetske književnosti, intelektualci poput Vinka Grubišića i Ante Čuvala desetljećima su u Kanadi i SAD-u gradili čvrste bedeme za očuvanje hrvatskog jezika i povijesne istine. Između ta dva svijeta stoje svestrane umjetnice poput Nede Mirande Blažević-Krietzman i neumorne promotorice hrvatskog identiteta poput Katarine Pejaković, čija djela svjedoče o trajnoj razapetosti između pacifičkih obala i jadranskog krša. Ova književnost nije samo zapis o odlasku iz domovine, već živi dokaz o vitalnosti hrvatskog identiteta koji u novom svijetu ne prestaje tražiti svoj izričaj kroz stih, roman i znanstvenu misao.

Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom. Evo što se još događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva

Salve Argentina! Ne povrijedi ranu,Budi dobra s nama, al nam ne daj groba:Moramo mi natrag u žuđenu danu!(Vinko Nikolić: Salve Argentina, 1978: 98). Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo […]

Počeci hrvatske književnosti na sjevernoameričkom tlu usko su vezani uz valove iseljavanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a obilježeni su stvaralaštvom iseljenika koji su bilježili život, nostalgiju i borbu za opstanak u novoj sredini. Najznačajnije ime iz toga ranog razdoblja je ime Josipa Marohnića (1866. – 1921.), prvog pjesnika iseljene Hrvatske. Marohnić je bio istaknuti prvak hrvatske zajednice u Pittsburghu, objavio je nekoliko zbirki pjesama (Jesenke, 1897; Amerikanke, 1900; Spomen pjesme i Šaljive pjesme, 1913), a bavio se i tiskanjem, uredništvom i nakladništvom te je bio osnivač prve hrvatske knjižare u Americi. Objavio je značajna djela kao što su: Popis Hrvata u Americi i kratki opis Sjedinjenih Država sa zemljovidnim kartama (1902.), Povijest Sjedinjenih Država Amerike (1903) te hrvatsko-engleske rječnike i priručnike.

Rano iseljeničko stvaralaštvo u Sjevernoj Americi i Kanadi dominantno je obilježeno temama nostalgije za domovinom, teškim radom u rudnicima i tvornicama, te pokušajima očuvanja nacionalnog identiteta, slično kao u to vrijeme u Novom Zelandu (Ante Kosović). Prvi tekstovi, pjesme i crtice o životu iseljenika objavljivani su u hrvatskim novinama. To je bio temelj na kojem se kasnije razvila bogata hrvatska iseljenička književnost. Mnogi autori djelovali su u sklopu hrvatskih katoličkih župa i organizacija poput Hrvatske bratske zajednice, gdje su objavljivali prve književne radove. Stoga možemo zaključiti da je književno stvaralaštvo hrvatskih iseljenika prije Drugog svjetskog rata u Americi (oko 1900. – 1930-ih) imalo najčešće karakter pučke književnosti, pjesama, kalendara i priručnika. Autorima je cilj bio očuvanje hrvatskog identiteta, kao i učenje engleskog jezika, u čemu su prednjačili Marohnićevi kalendari poput Hrvatske Vile i Amerikansko-Hrvatskog Koledara.

Osim Marohnića treba spomenuti manje poznata imena poput pjesnika i prozaika Ivana Arsena (I.A. Spalatin), koji je djelovao unutar hrvatske iseljeničke zajednice, često objavljujući u Marohnićevim kalendarima i novinama. Stjepan H. Vukčević također je bio poznat među iseljenicima po svome književnom i prosvjetnom radu. Pisao je pjesme i članke djelujući na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Ime Alojza Pavletića vezano je uz rane hrvatsko-engleske rječnike i priručnike, ključne za opismenjavanje i prilagodbu iseljenika u SAD-u, što je bilo usko povezano s djelatnošću Prve američke hrvatske knjižare. Povjesničar Ivan Čižmić detaljno je obradio život i djela iseljeničkih pisaca iz tog razdoblja.

Nakon Drugog svjetskog rata, hrvatska emigracija u Sjevernoj Americi proizvela je niz pjesnika, prozaika, kritičara i esejista koji su stvarali s ciljem očuvanja nacionalne svijesti. Hrvatski pisci u Sjevernoj Americi često su bilježili teškoće prilagodbe, nostalgiju, ali i uspjehe integracije, oblikujući tako bogatu dionicu hrvatske kulture na tom kontinentu.

Jedan od najistaknutijih američkih pisaca useljenika u SAD je Josip Novakovich (Josip Novaković). Rođen je u Daruvaru 1956. godine. Finalist je prestižne nagrade „Man Booker International 2013. Godine“, dobitnik „American Book Awarda“ i mnogih književnih stipendija. Poznat je po svojim zbirkama priča (Yolk, Salvation and Other Disasters) i esejima. Josip Novakovich piše isključivo na engleskom. Tematika njegovih djela vezana je uz Hrvatsku i širu regiju istoka Europe u kojima se često ruga apsurdnosti totalitarizma satiričnim i humorističnim tonom. Najbolji primjer njegova stila jest roman April Fool’s Day u kojemu parodira rat koristeći vrhunsko umijeće političke satire.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Istaknuto ime u hrvatskoj emigrantskoj znanstvenoj i književnoj produkciji je Jure George Prpić, sveučilišni profesor, hrvatski povjesničar i pjesnik (1920. – 2009.). Pravo je završio u Zagrebu, a povijest u Grazu. Odlaskom u SAD nastavio je studij i doktorirao na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu disertacijom o Hrvatima u Americi. Kao vrlo plodan autor objavio je niz historiografskih radova o povijesti Jugoistočne Europe. Osobito vrijedno je njegovo djelo o Hrvatima u Americi (The Croatian Immigrants in America, 1971) te knjiga Hrvatske knjige i knjižnice u iseljeništvu (1973.). Osim publicistike i znanstvenih radova, pisao je poeziju, eseje i književne prikaze. Zbirka pjesama Posljednji svibanj (1973.) posvećena je stradalnicima na Bleiburgu.

Od ostalih autora Hrvata u SAD-u i autora hrvatskog podrijetla koji pišu na engleskom jeziku antropologinja Courtney Angela Brkic piše kratke priče. Brkic u svojim djelima najviše piše o Domovinskom ratu u Hrvatskoj te o ratu u Bosni i Hercegovini. Njezina knjiga The Stone Fields mješavina je obiteljskih memoara i svjedočanstva o radu na ekshumaciji masovnih grobnica u Srebrenici. Sara Nović je Gluha američka autorica hrvatskog podrijetla. Piše na engleskom čiji je prvijenac Girl at War postao međunarodni hit, a tematizira djetinjstvo tijekom Domovinskog rata. Natasha Sajé je nagrađivana pjesnikinja i profesorica čija poezija često istražuje teme identiteta i povijesti. Ottessa Moshfegh je jedna od trenutačno najpoznatijih američkih spisateljica mlađe generacije. Autorica je bestselera My Year of Rest and Relaxation, čija je majka podrijetlom iz Hrvatske premda u njezinim djelima hrvatska tematika gotovo uopće nije zastupljena. Njezino je podrijetlo biografska zanimljivost, ali ne i primarni motiv njezine proze.

Ukratko, dok je kod Novakovicha, Brkic i Nović hrvatska tematika ključna za radnju, kod mlađih „mainstream“ zvijezda poput Ottesse Moshfegh ona ostaje u drugom planu. Nicholas Kulish je pisac i novinar, Jason Smilovic je pisac i izvršni producent, Bill Rancic, poduzetnik, pisac i televizijski voditelj, Melissa Milich je pjesnikinja i prozaik, a Anthony Mlikotin pisac filozofske tematike. Navedeni autori pridonose američkoj književnosti pišući na engleskom jeziku, ali često s temama koje su povezane s hrvatskom baštinom ili imigrantskim iskustvom.

Književnica koja je pisala na oba jezika, Neda Miranda Blažević-Krietzman (1951. – 2021.) bila je svestrana umjetnica i sveučilišna profesorica koja je provela velik dio svog života i karijere u Americi. Njezina djela, poput romana Američka predigra (1989.) i zbirke Zmajeve glave i tajna dvanaest magičnih jaja (The Dragonheads and the Twelve Magical Eggs), često istražuju teme multikulturalnosti i identiteta proizašle iz njezinog iskustva života u Americi. Za svoj rad je primila nagradu udruženja San Diego Book & Writing Award (2009.) te nagradu Denny Prize za izvrsnost u pisanju (2005.). Uz pisanje, aktivno se bavila slikarstvom i fotografijom. Njezino se ime u književnim krugovima često spominje uz Josipa Novakovicha kao primjer autora koji su svojim transnacionalnim iskustvom obogatili i hrvatsku i američku književnu scenu. Neda Miranda Blažević-Krietzman ostavila je značajan trag djelima koja su nastala ili su tematski usidrena u njezinom životu u SAD-u.

Melkior Mašina hrvatski je pjesnik i prevoditelj koji živi i djeluje u Los Angelesu, SAD. Iako u američkom mainstreamu nije toliko prisutan, on je izuzetno važan za književni život hrvatske dijaspore na zapadnoj obali SAD-a. Njegov najznačajniji doprinos je zbirka pjesama Škrinjo zakovana (1992.). Knjigu je objavio u Zagrebu, a pjesme su pisane na hrvatskom jeziku, prožete su temama zavičaja, nostalgije i iseljeničkog života. Bavio se prevođenjem, čime je doprinio kulturnoj razmjeni unutar iseljeničke zajednice. U njegovim djelima dominira hrvatska tematika, a stilski pripada krugu pjesnika koji njeguju tradicionalni izričaj i čuvaju materinski jezik u tuđini.

Ante Kadić, hrvatski je književni povjesničar, nositelj dva doktorata: teologiju je doktorirao u Rimu (1938.), a u Ženevi političke znanosti (1947.), sveučilišni profesor, istraživač, znanstvenik i autor brojnih knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku.

U Kanadi treba istaknuti nekoliko imena. Na prvom mjestu to je Antun Bonifačić, povijesno važna ličnost emigrantske književnosti koji je nakon 1945. živio u Južnoj Americi, SAD-u i Kanadi, pišući eseje i političku prozu. U ranijoj kolumni sam već spomenula da je s Vinkom Nikolićem u Buenos Airesu pokrenuo 1951. časopis Hrvatska revija. Kao političar djelovao je u Chicagu i Torontu i bio jedan od vođa iseljeničkog kulturnog života. Pisao je primarno na hrvatskom jeziku kako bi očuvao vezu s domovinom, a njegova tematika bila je gotovo isključivo vezana uz Hrvatsku, politiku i nostalgiju. Pjesnik Alan Horić koji je pisao na francuskom i hrvatskom jeziku, djelovao je u Montrealu. a Stjepan Hrepić poznat je kao publicist i kroničar kanadskih Hrvata koji je kroz svoja djela značajno pridonio očuvanju kulturne baštine. Marin Sopta, iako primarno povjesničar i političar, njegovi radovi o Hrvatima u Kanadi ključna su literatura za razumijevanje intelektualnog života zajednice. Ovi autori čine most između dviju kultura, pišući o univerzalnim temama gubitka, novih početaka i hibridnih identiteta. Kako navodi Šimun Šito Čorić u djelima 45 hrvatskih emigrantskih pisaca i 60 hrvatskih emigrantskih pisaca, ovi autori nisu samo pisci, već čuvari jezika u vremenima kada je on u domovini bio pod političkim pritiskom.

Stereotipi o hrvatskoj dijaspori: Govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevine i igraju nogomet

Ne tražite ljudi ovdje,Ne tražite mene,Već tražite mene tamoIspod masline zelene.(S. Žarnić) Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i […]

Jedna od najplodnijih suvremenih autorica iseljeničke lirike i proze, Katarina Pejaković, redovito je zastupljena u antologijama iseljeničkih pisaca. Njezina prva pjesnička zbirka Samotni putnici (1989.) bila je zapažena po tome što se odmaknula od tadašnjih iseljeničkih klišea prema intimnijoj, ljubavnoj tematici. Izuzetno je prepoznatljiva kao utemeljiteljica i urednica prvog hrvatskog televizijskog programa u Torontu (1975. – 1977.) te hrvatskog radijskog programa u Vancouveru. Njezin autobiografski roman Anđeo (2021.) svjedočanstvo je o stradanju hrvatskog naroda i o tome kako je iseljeništvo doživljavalo Domovinski rat. Knjiga Postanka i Mjesec boje jagoda (2024.) njezina su najnovija djela koja nastavljaju istraživati domoljubne teme i nostalgiju. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Za kratku priču na engleskom „A Paper Angel“ osvojila je prvo mjesto za najbolju kanadsku priču godine u časopisu Storyteller.

Marija Fabek, još jedna književnica i zanimljiva figura spaja svijet crtanog filma, teologije i književnosti. Njezin je životni put vodio od Zagreba, preko Njemačke, do Kanade, što se duboko odražava u njezinu pisanju. Rođena je u Moravicama a u Kanadu doselila je 1978. godine. Prije nego što se potpuno posvetila književnosti, radila je na crtanom filmu u Njemačkoj i Kanadi (istaknuti Nelvana-Film u Torontu). Uz to je diplomirala engleski jezik i laičku teologiju. Piše poeziju, prozu i anegdote. Njezino najpoznatije djelo je zbirka poezije i novela Na ličkom kamenu (Toronto, 1985.). Njezine priče često služe kao autentičan zapis o integraciji Hrvata u sjevernoameričko društvo, zadržavajući pritom snažnu vezu s rodnim krajem.

Dva su autora (uz Novakovicha i Blažević) koji čine savršen presjek od vrhunske suvremene proze na engleskom jeziku do duboko proživljene iseljeničke sudbine na hrvatskom jeziku. To je Ante Čuvalo u SAD-u i Vinko Grubišić u Kanadi.

Dr. Ante Čuvalo je povjesničar i publicist koji je desetljećima bio pokretačka snaga hrvatske zajednice u Americi (posebno u Chicagu i Ohiu). Poznat je po dokumentiranju sudbina hrvatskih iseljenika. Njegove knjige Od Bleiburga do Ljubuškog i Bleiburška tragedija i britanska obmana donose potresna svjedočanstva preživjelih i svjedočanstva britanskih časnika o najvećem zločinu nad hrvatskim narodom nakon Drugog svjetskog rata. Sa suprugom je utemeljio izdavačku kuću CroLibertas Publishers kako bi promovirao hrvatsku povijest i kulturu na engleskom jeziku. Napisao je djelo o hrvatskim školskim početnicama, istražujući kako se kroz školstvo čuvao nacionalni identitet. Bio je jedan od rijetkih koji je sustavno pisao biografije uspješnih Hrvata kako bi ih približio novim generacijama (101 životopis za školarce).

Dok je Čuvalo je usmjeren na povijesnu istinu, publicistiku i očuvanje baštine kroz obrazovne institucije i medije (poput radija „Zvuci Hrvatske“), Grubišić se više posvećuje visokoj književnosti, jezikoslovlju i drami. On je vjerojatno najvažniji živući hrvatski intelektualac u Kanadi. Bio je dugogodišnji profesor na Sveučilištu Waterloo. Ondje je kao profesor emeritus utemeljio prvu katedru za hrvatski jezik i kulturu. Njegov književno-povijesni pregled Hrvatska književnost u egzilu (1991.) ključna je literatura za svakoga tko proučava ovu temu. Vinko Grubišić piše poeziju (Robotov poljubac, Bitarion, Gregorijanske šutnje), drame (Tri drame) i eseje. Piše primarno na hrvatskom, ali je i vrstan prevoditelj s latinskog, njemačkog, francuskog i engleskog jezika. Ante Čuvalo i Vinko Grubišić su istinski stupovi hrvatske intelektualne i književne scene u Sjevernoj Americi. Iako su obojica znanstvenici, njihov doprinos književnosti i očuvanju hrvatskog identiteta je neprocjenjiv.

Na kraju treba spomenuti i pjesničku udrugu Hrvatske iseljeničke lirike (HIL) New York na čelu s ključnom figurom i dugogodišnjom predsjednicom Nadom Pupačić. Udruga je osnovana 2000. godine u New Yorku (Astoria), a okuplja hrvatske pjesnike iz cijelog svijeta – od SAD-a i Kanade do Europe i Australije. Udruga redovito objavljuje zajedničke zbornike pjesama iseljeničkih autora. Povodom 20. obljetnice, Nada Pupačić uredila je opsežnu monografiju pod naslovom Tisuće milja opletenih stihovima (2021.), koja na gotovo 600 stranica dokumentira dva desetljeća rada udruge. Godišnja okupljanja pjesnika pod nazivom Susreti iseljeničke lirike održavaju se na različitim lokacijama – često u Hrvatskoj (Zadar, Split, Osijek), ali i u inozemstvu (New York, Rim, Toronto, Beč), čime se održava živa veza između domovinske i iseljene Hrvatske. Pjesnici okupljeni oko Nade Pupačić pišu primarno na hrvatskom jeziku. Njihova poezija je duboko prožeta domoljubnim i religioznim temama, nostalgijom za zavičajem te pokušajima očuvanja materinskog jezika u tuđini. Značaj Nade Pupačić prvenstveno se odnosi na njezin golemi doprinos očuvanju hrvatskog identiteta kroz stihove u dijaspori.

Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u […]

Fra Šimun Šito Ćorić, u svojim ranije spomenutim naslovima, obradio je autore koji su stvarali u teškim uvjetima političke emigracije te su u određenom periodu djelovali i na tlu Sjeverne Amerike. To su Vinko Nikolić, ključna figura i urednik Hrvatske revije; Bogdan Radica, Istaknuti intelektualac, diplomat i pisac koji je živio u New Yorku; Boris Maruna poznat po svojoj „gastarbajterskoj“ poeziji (iako je živio i u Argentini i Španjolskoj, dio opusa vezan mu je uz SAD) te Karlo Mirth, publicist i urednik iz New Yorka, osnivač Croatia Pressa.

Godine 1930. od tadašnje 33 hrvatske katoličke župe u Americi, njih 17 imalo je župne škole. Njihov glavni oslonac bile su časne sestre

Premda su prve katoličke škole u Americi počele nicati već u 17. stoljeću, naglo širenje katoličkih župnih škola otpočelo je polovicom 19. Naime, kako je rastao broj katoličkih useljenika, rastao je i antikatolički osjećaj protestantske većine pa je nužnost katoličkih škola bila velika. Prvo, u velikim (milijunskim) brojevima pristizali su Irci, posebice zbog „Velike gladi” […]

Budući da je ove godine 120. obljetnica osnutka toga povijesno važnoga udruženja, ne samo za muslimane iz Bosne i Hercegovine nego i za povijest muslimana u Americi, ukratko ću se osvrnuti na dvije točke vezano uz njegovo utemeljenje i jednu „sitnicu” koju knjiga ne spominje, a tiče se Hrvata.

Prvo, muslimansko društvo Džemijetul Hajrije [potporno društvo] utemeljeno je 1. svibnja 1906., a ne u srpnju te godine. Naime, nekoć poznate čikaške novine Hrvatska zastava, u broju 19, 10. svibnja 1906., donose (i) sljedeću vijest: „Lijep broj Hrvata iz kršne Hercegovine, osnovali su na prvi svibnja o. g. u Chicagu ‘Muslimansko podpomagajuće družtvo Džemijetul Hajrije’, te ih se je u družtvu okupilo do sada oko 80 članova, a svaki dan javljaju se novi članovi, tako da će družtvo u skoroj budućnosti brojiti oko 200 članova. Ovo je prvo muslimansko družtvo u Americi, kog sačinjavaju naša braća iz Hercegovine. U odbor su birani ovi rodoljubi: Predsjednik Salih [Z]ekky Bakšić, podpredsjednik Zaim Kapić, blagajnik Nazif Volić, tajnik Arif Kapič[dž]ić, blagajnikov zastupnik Abas Arslanagić, tajnikov zastupnik Hamdija Drljević, revizorni odbor Smajo Busuladžić, Muslija Bekić, Šaćir Ćatović. Ovih dana družtvo je poslalo vladi u Springfield [glavni grad države Illinois] molbu za charteriranje [registraciju]. Veoma nas veseli, da su se evo i naša braća muslimanske vjere počeli organizirati u dalekom tudjem svijetu. Pokretačima bilo njihovo djelo na čast, a narodu od koristi.”

Hrvatska zastava, dakle, donosi dan utemeljenja društva i imena njegovih prvih dužnosnika, a društvo je dobilo potvrdu odobrenja (certifikat) države Illinois 9. srpnja 1906. godine.

Utemeljitelji udruge Džemijetul Hajrije bili su Hercegovci, većinom iz južne, kolokvijalno istočne, Hercegovine i poneki iz zapadne. U to vrijeme najviše muslimana iz BiH pošlo je u Ameriku upravo iz Hercegovine jer se „američka groznica” širila od priobalja prema unutrašnjosti i mlađi muslimani, kao i drugi, iz dubrovačkoga zaleđa pohrlili su tražiti sretniju budućnost na drugoj strani Atlantika. Najveći ih se broj nastanio u Chicagu i okolici. Koliko mi je poznato, prvi imam u Chicagu bio je Ljubušak Munib Krehić (1885. – 1950.).

Zašto se Hrvatima u Americi žurilo upriličiti tako dojmljivu proslavu prije nego što se u domovini o tome i govorilo?

Približava se kraj 2025. godine – jubilarne 1100. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja Tomislava. Koliko se naroda u svijetu može podičiti da su imali državu i kralja unatrag tisuću i sto godina?! Ne samo da su Hrvati tako davno imali kralja i državu, nego je hrvatska kraljevina u ovakvom ili onakvom obliku trajala sve do […]

Drugo, zanimljivo je zamijetiti da novoutemeljeno muslimansko društvo nije imalo nikakav etnički, pokrajinski ili državni predznak, nego samo vjerski. Dok su, na primjer, sva imalo važnija hrvatska društva u Americi već krajem 19. stoljeća u imenu nosila nacionalni predznak, društvo Džemijetul Hajrije nije bilo etnički/nacionalno određeno. U useljeničkim spisima na Ellis Islandu nalazimo da su se na ulasku u Ameriku tadašnji hercegovački muslimani većinom izjašnjavali kao Hercegovci, neki kao Hrvati, rijetko „Bosnian”, možda poneko i Srbin, a zamijetio sam da jedan Ljubušak (iz Studenaca) izjavljuje (1911.) da je Turčin. Dakle, uzelo je podulje vremena dok su članovi Džemijetul Hajrije i drugi muslimanski doseljenici iz BiH počeli svoju zajednicu identificirati pod bosanskim imenom. To svjedoči i registracija Muslimanskog vjerskog i kulturnog doma u državi Illinois, odnosno u Chicagu, iz 1955. godine. Tek 1968. članovi tog Doma promijenili su naziv u Bosansko-američko kulturno udruženje. Činjenica je da među muslimanima iz BiH i u Americi nije bilo čvrstoga zajedničkoga nacionalnoga nazivnika pa, vjerojatno, (i) radi vjerskoga jedinstva nisu se htjeli dijeliti po nacionalnim osjećajima ili pokrajinama iz kojih su dolazili.

Nadalje, ne ulazeći u povijest, posebice ne u sadašnjost, hrvatsko-bošnjačkih odnosa, gore spomenuta knjiga prešućuje (a to je danas nekakav standard) jedan važan segment međuvjerskih poštovanja i međuljudskih odnosa između Hrvata katolika i muslimanima iz BiH u Americi, a slično je bilo i drugdje u svijetu.

Naime, Hrvatska zastava pratila je rad čikaških muslimana i pozdravila njihovo organiziranje, a vjerujem da su to radile i druge tadašnje hrvatske tiskovine u Americi. Mi koji smo u Americi živjeli dobro znamo kako su muslimanska društvena i kulturna događanja bila redovno popraćena objavama i člancima u hrvatskim glasilima kao što su bila franjevačka Danica u Chicagu, HSS-ov Hrvatski glas i Hrvatski put u Kanadi te drugim glasilima. Slično je bilo i s lokalnim hrvatskim radijskim rasporedima. K tomu, analitički članci, rasprave, pjesme… muslimanskih autora objavljivani su u časopisima kao što je bila Hrvatska revija.

Još konkretnije i znakovitije, kad se u drugoj polovici 1950-ih radilo na gradnji džamije u Chicagu, svoj su doprinos davali i Hrvati katolici (uključujući i fratre), a gradnju džamije, odnosno Hrvatskoga islamskoga centra u Torontu (i Melbourneu, Australija) zdušno su pomagali Hrvati katolici, novčano i dragovoljnim radom. Ali u spomenutoj knjizi (i drugdje) to se i ne spominje, osim usputno da se u Torontu radilo o „hrvatskim nacionalistima”! Na drugoj strani, muslimani doseljeni iz BiH odazivali su se na neke od katoličkih poziva za pomoć i suradnju. Još se sjećam rahmetli Mehe Zulića koji je, na primjer, prikupljao u Chicagu pomoć (i) za samostan časnih sestara u Bijelom Polju. Sve navedeno može mnogima danas izgledati kao samozavaravanje i obmana, ali bila je to stvarnost koju ne bi trebalo preskakati i ignorirati kad se povijest piše.

Osim toga, jedan broj muslimana iz BiH u Americi i drugdje, uključujući i vrhunske intelektualce, bili su Hrvati, ne samo „deklarativno”, nego po osjećaju i djelovanju. Brojni su bili u prvim redovima u radu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Istina, jedni su bili pobornici demokratske države Hrvatske u kojoj bi BiH imala federativni položaj. Ovi su bili bliski HSS-u, središte im je bilo u Londonu i jedno vrijeme izdavali su glasilo Svijest – list Društva bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana u Velikoj Britaniji. Drugi su bili za Hrvatsku bez federalizma i izdavali su list Hrvatska volja – glasilo Hrvata na Orijentu. Sljedbenici obiju struja bile su pobornici države Hrvatske, samostalne, slobodne i demokratske. Istina, bio je tu i Ljubušak Alija Konjhodžić (1899. – 1984.), koji je pripadao četničkom pokretu i u Torontu izdavao srpski list Bratstvo.

Tražio je Radićevu Hrvatsku

Prijatelj, kojega zanima sve o hrvatskom iseljeništvu, nedavno me upita kakvi su bili (i ostali) odnosi Hrvata i Srba u Chicagu (gdje sam ponajdulje živio) i drugdje u svijetu. Kažem mu: „Odlični!“ To ga je začudilo, pa priupita: „Zaista odlični?“ „Da, savršeni! Živjeli smo odvojeno, svatko u svojoj etničkoj zajednici, u svom svijetu, i bilo […]

Spomenute „sitnice” napominjem jer kod pisanje povijesti muslimana iz BiH, ili bilo koje druge povijesti, treba uzimati u obzir činjenice, kakve god one bile, sviđale se one nama ili ne, a ne ih zaobilaziti ili ih prekrajati zbog trenutačnih (ne)prilika i/ili novopečenih ideologija. Ono što ne ide „pod kapu” današnjim ideolozima, ne znači da nije postojalo. Uostalom, tko ima pravo nijekati osobni identitet, vjerski ili nacionalni, bilo pokojnima ili živima. (Istina, imamo u BiH i one koji zlorabe ovo pravo i mijenjaju svoju „nacionalnost” prema trenutačnim osobnim i/ili političkim interesima.)

Hrvatice iz Amerike poslale su 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara!

Ovih ožujskih dana 2026. godine mogli smo gledati na HRT-u o radu i uspjesima udruge Mreža hrvatskih žena koja obilježava 10. obljetnicu utemeljenja. To me je ponukalo ovim putem svratiti pozornost javnosti na povijest ženskih udruga u hrvatskim naseobinama u Americi, posebice od kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Ove crtice pišem ne […]

Povijest nije modna pista na kojoj ljudima i događajima možemo „u hodu” mijenjati „odoru” prema trenutačnoj „modi” i/ili ideološkim prohtjevima. Od povijesnih čimbenika i onog što se zbilo ne smije se zazirati, nego ih treba što objektivnije sagledavati da bismo doznali što je zaista bilo, a ne što bismo mi željeli da je bilo.

dr. Ante Čuvalo

Okusi djetinjstva povratnika iz SAD-a na policama prestižnog Whole Foods Marketa

Tvrtka Hermes International iz Sračinca pokraj Varaždina, u vlasništvu povratnika iz SAD-a Neba Chupina, afirmirala se u organskoj proizvodnji i izvozu prirodnih džemova i namaza na strana tržišta, pretežno ona preko Atlantika i Pacifika. Inovativno poduzetništvo ovog povratnika iz Amerike, koji se posvetio ekološkoj proizvodnji hrane prema tradicionalnoj hrvatskoj recepturi, temelji se na transnacionalnome kulturnom […]

Međutim, autentičnost suvremene kulturne formacije hrvatske dijaspore u Čileu nije više isključivo vezana uz fizičku blizinu prvih tamošnjih hrvatskih naseobina, nastalih tijekom prošlostoljetnih zlatnih i salitrenih groznica koje su masovno privlačile siromašne Dalmatince u potrazi za poslom na geografskim širinama od najjužnijeg naselja Purvenira do najsjevernijeg čileanskog gospodarskog središta Antofagaste, preko središnjeg višemilijunskog megapolisa Santiaga de Chilea. Globalizacija i procesi asimilacije hrvatske zajednice u Čileu na vremenskoj okomici od 150 godina učinili su svoje, budući da promjene na globalnoj razini koje se događaju ubrzano ne potvrđuju uvijek isti identitet i strukture izvornog oblika, već pokazuju kako identitet (skupine ili pojedinca) nikad nije dovršen i rijetko se uklapa u jedan apsolutan oblik – što daje posebnu vrijednost ovakvih Udruga koje umrežavaju pripadnike različitih jezika i kultura, u ovom slučaju čileanske i hrvatske.

Ta je vrijednost posebno valorizirana na svečanom prijemu Udruge stručnjaka i poduzetnika hrvatskog podrijetla iz Čilea (CPEAC), priređenom u Santiagu za više stotina uzvanika, koji su se okupili u dvorani prestižnog Hrvatskog stadiona uz predstavnike hrvatske diplomacije (26. IV. 2026.). Bio je to značajan društveni čin za 60. obljetnicu inovativnog djelovanja Udruge, čija je atmosfera zračila prijateljstvom i zajedništvom. Prisutni čelnici Udruge u prigodnim su govorima podsjetili na utemeljitelje te organizacije za vrijeme radne industrijalizacije i odali im veliku počast. Također, iznijeta je strategija razvoja usmjerena na očuvanje i jačanje djelotvornih veza između poslovnih subjekata iz Hrvatske i hrvatske zajednice u Čileu digitalne epohe, te čileanskih partnerskih organizacija.

Svečanosti su prisustvovali tamošnji istaknuti aktivisti hrvatskih društava i čileanskih srodnih institucija, bivši predsjednici CPEAC-a te predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske iz Santiaga de Chilea. Za sve članove ove renomirane udruge, proslava 60. godišnjice razlog je ponosa i nade kako će Z naraštaj nastaviti njegovati veze između dviju udaljenih i prijateljskih zemalja. Čelnici CPEAC-a prisjetili su se ključnih ljudi i u prigodnim govorima odali počast bivšim aktivistima, među kojima je znameniti gospodarstvenik i utemeljitelj Udruge Ozren Agnić Krstulović, (Antofagasta, Čile, 1935.), čiji su obiteljski korijeni s otoka Brača. Uz karijeru glavnog direktora tvrtke „Merkosurci”, Ozren je svestrano podupirao kulturne aktivnosti hrvatskih udruga i održavao poslovne veze s mediteranskom kolijevkom svojih djedova na Jadranu. Pohvaljen je aktivizam na razvitku čileansko-hrvatskih poslovnih i kulturnih veza Walda Violića, Dušana Šimunovića, Yovana Trkovića i Ljube Radnića, koji su dali neprocjenjiv doprinos ovoj čileansko-hrvatskoj udruzi. Također su među agilnim aktivistima izdvojeni Lorenzo Caglević, vrsni organizator društvenih i kulturnih manifestacija, zatim Danilo Kalafatović te pravnici Patricio Rodríguez Glasinović i Vesna Matulić, čelni ljudi ove organizacije koji će zauvijek ostati u sjećanju cijele zajednice.

Filmska priča pariškog Slavonca u Firenci do početka studenog

U povodu Svjetskoga dana audiovizualne baštine, koji se na prijedlog UNESCO-a tradicionalno obilježava 27. listopada, ove sezone uočili smo hvalevrijedan napor istarske udruge ArtRencontre, bračnoga para poduzetnikā Tamare i Kristijana Floričića, koja s velikim entuzijazmom predstavlja zanemarene umjetnine hrvatskoga slikara i kipara međunarodnoga ugleda s polustoljetnom pariškom adresom – Slavka Kopača (Vinkovci, 21. VIII. 1913. […]

Predsjednik Udruge Guillermo Mimica podsjetio je kako je „Hrvatska dijaspora u Čileu, koja broji oko 200 tisuća ljudi hrvatskih korijena, zahvaljujući radišnosti i dobrom obrazovanju jedna od najznačajnijih u svijetu, a aktivnosti koje njezine institucije provode već više desetljeća zaslužuju trajno priznanje hrvatskih vlasti i njihovih predstavnika. Naša je udruga na raspolaganju Republici Hrvatskoj – to smo već rekli i ovom prigodom svečano potvrđujemo. Odnosi između dviju zemalja temelje se na uzajamnoj razmjeni informacija i promišljanja između Veleposlanstva Republike Hrvatske i iseljeničkih udruga.“ Proslava šezdesete obljetnice CPEAC-a ostavila je snažan dojam na prisutne članove i prijatelje, te će ostati u lijepom sjećanju u dolazećim vremenima.

CPEAC, koji ima oko tisuću članova, od 1965. godine okuplja u toj južnoameričkoj zemlji poduzetnike, znanstvenike, umjetnike, pravnike, pisce, liječnike i druge profesionalce kako bi održao hrvatski identitet i povezao dvije zemlje. Udruga CPEAC nastoji privući četvrti i peti naraštaj potomaka hrvatskih iseljenika. Mnogi od njih su zatražili hrvatsko državljanstvo, ali nemaju izražen identitet kao prethodne naraštaja Hrvata koji su pristigli u Čile od 1880-ih naovamo…

„Želimo ih uključiti kako bi i oni imali taj osjećaj identiteta te vrijednosti koje su nam ostavili u naslijeđe naši preci“, objasnio je predsjednik Udruge Guillermo Mimica, koji je dio karijere proveo u Europi.U tu svrhu, nastavio je Mimica: „Objavljujemo, uz ostao, knjige autora hrvatskog porijekla u Čileu ili pak djela autora iz Hrvatske prevodimo na španjolski jezik. Tako promišljamo o svom hrvatskom identitetu“.

Bio je računalni genij u Jugoslaviji kojem je bilo zabranjeno imati – računalo i stan. U Australiji je ostvario svjetski uspjeh!

Ovih su dana, točnije 16. siječnja 2026., u Zagrebu dodijeljene godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u protekloj godini. Nagradu za životno djelo primio je Tomislav Mikulić, s višedesetljetnom australskom adresom, pionir u području računalne grafike, animacije i digitalne umjetnosti, dok je Robertu Šimraku, slikaru, grafičaru i profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu […]

Divan se primjer toga romantičnog promišljanja može naći na stranicama njihove nedavno tiskane Antologije pjesama, kronika i priča čileanskih autora hrvatskog podrijetla pod naslovom „Mostovi iznad mora“ (Santiago de Chile, 2024.). Nakladnik tog recentnog izbora književnih ostvarenja je Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskih korijena. Uredništvo potpisuje María Teresa Pérez kojoj su u iščitavanju ovog literarnog korpusa raznih žanrova, uz predsjednika Mimicu, pomogli Pablo Franolić, Danilo Kalafatović i Nicoló Gligo. U figurativni književni most što se proteže preko oceana tako su utkani glasovi 20-ero autora – pjesnika, kroničara i prozaika. Uvršteni autori mahom nam poručuju da se kulturne veze uspostavljene prije nekoliko stoljeća i dalje uspješno njeguju. Štoviše, sve su čvršće. Među ostalima, zahvaljujući članovima ove Udruge s literarnim darom poput Juana Mihovilovicha, Astrid Fugelie Gezan, Nicolóa Gliga, Andrésa Moralesa Milohnica, Ramóna Díaza Eterovica ili pak Christiana Formosa Babicha. Alejandro Violić je najstariji zastupljeni autor (rođen 1925.), dok je najmlađi Mladen Matulić – rođen 1985. Ta činjenica potvrđuje koliko je književna riječ čileanskih pisaca hrvatskih korijena živa i otporna na protok vremena, a čemu evo doprinosi punih šest desetljeća Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskog porijekla.

U ime Upravnog odbora, okupljenima na svečanosti, poticajnu je poruku izrekla i pravnica Jasna Balich…

„Mi smo udruga čija je djelatnost očuvanje i promicanje hrvatskog identiteta u Čileu, stvaranje povezanosti među našim članovima te jačanje veza između dviju zemalja, uz potporu djelovanju naše dijaspore na nacionalnom teritoriju ove južnoameričke zemlje. To se ostvaruje, pored španjolskoga jezika – učenjem hrvatskog jezika, povijesti i kulture, prenošenjem vrijednosti unutar zajednice, njegovanjem bratstva među članovima i prijateljima te solidarnošću prema čileanskoj zajednici, osobito prema onima kojima je pomoć najpotrebnija“, zaključila je Balich.

Tko je čovjek koji više od 30 godina povezuje Hrvate u Argentini? ‘Potomci iseljenika nerijetko se suočavaju s nedostatkom konkretne institucionalne potpore’

Publicist José Maria Vrljicak iliti Joza Vrljičak, urednik časopisa i portala Studia Croatica iz Argentine, govori o suvremenoj južno-američkoj iseljeničkoj publicistici na španjolskome jeziku u prigodi 30. obljetnice izlaska toga časopisa na Internet. U proteklih 30 godina zabilježeno je više od 15 milijuna posjeta na toj prestižnoj hrvatskoj mrežnoj stranici u Latinskoj Americi… Revija Studia […]

Za vođenje programa bio je zadužen poznati televizijski novinar Davor Gjuranović, dok je prigodni glazbeni program izvodio vokalni sastav „Daleko“.

Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva na hrvatskom i španjolskom jeziku.

Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u […]

Hrvati koji su doselili u Argentinu krajem 19. i početkom 20. stoljeća bili su prvenstveno ekonomski emigranti, većinom iz Dalmacije. Među njima našao se manji broj onih koji su bili školovani ljudi i pokretači različitih društvenih i kulturnih aktivnosti, publicistike i književnosti. Prvi pravi intelektualac pojavio se već u 18. stoljeću. Bio je to Nikola Plantić, isusovac, hrvatski sveučilišni profesor i filozofski pisac postavljen za poglavara isusovačkog kolegija u Buenos Airesu (1748. – 1768.) gdje je proveo 20 godina života. Nakon Plantića, jedan od najagilnijih intelektualaca koji već 1880. godine stiže u Argentinu bio je Serafin Livačić iz Milne na Braču. Kao povjesničar, publicist i plodan autor dokazao se u argentinskim kulturnim krugovima i s vremenom postao upravitelj knjižnice Museo Mitre u Buenos Airesu. Objavio je više knjiga na španjolskom jeziku o argentinskoj povijesti, uključujući djela o Inkama te povijest grada Buenos Airesa. Drugo, ne manje značajno, ime bio je Mateo Carević koji se posvetio pisanju o životu hrvatskih iseljenika u provinciji Santa Fe, početkom 20. stoljeća i objavio knjigu pod naslovom Argentina (1930., Zagreb). Osim Carevića i svećenik Krunoslav Janda kao i Božo Banac objavili su knjige s istim naslovom donoseći na hrvatskom jeziku detaljne informacije o zemlji koja je mnogim Hrvatima postala novi dom.

Kada je 1931. u Buenos Airesu osnovano društvo “Hrvatski domobran”, između ostalih aktivnosti, počelo je tiskati i istoimeni tjednik. Taj je list izlazio punih 13 godina i bio je glavno glasilo za hrvatske autore i intelektualce u to vrijeme. Na njegovim stranicama, u glasilu pod nazivom “Domovina” te u drugim ranim listovima sačuvana je većina književnih priloga, pjesama i kronika iz života hrvatske zajednice. Ipak, bilo je vrlo malo tekstova od većega umjetničkog značaja. Postojale su i druge publikacije koje su okupljale pismene iseljenike, poput onih u Rosariju i Santa Feu, a sadržaji tih tekstova bili su prvenstveno informativnog i kroničarskog karaktera.

Hrvatski pisci koji su stigli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata mogli su se osvjedočiti o postojanju razvijene etničke zajednice s dugom tradicijom novinstva i kulturnih društava koju su gradile generacije njihovih prethodnika. To su međutim, bila dva različita svijeta s posve drugim iskustvima i razlozima odselidbe iz domovine. Novoj generaciji, uglavnom političkih, emigranata ideja o slobodnoj Hrvatskoj i mogućnosti povratka bila je osnovni cilj i svrha izbjegličkog iskustva. Značajan iskorak na planu publicistike u vrijednosnom smislu dogodit će se već u prvim godinama nakon 2. svjetskog rata zahvaljujući brojnim hrvatskim intelektualcima, koji su potražili utočište na južnoameričkom tlu.

Jezgru okupljanja hrvatske inteligencije u Argentini činili su Vinko Nikolić i Antun Bonifačić, dvojica uglednih književnika koji su u domovini prije rata već bili afirmirani kulturni djelatnici i pisci. Obojica su bili zaslužni za pokretanje časopisa Hrvatska revija koja je ubrzo postala središnja platforma hrvatskih mislilaca i umjetničke elite u egzilu te se s vremenom povezala i s disidentima u domovini, i postala najvažnije glasilo hrvatske emigracije. Prvi broj Hrvatske revije izlazi 1951. godine, a potpisuju ga Antun Bonifačić do odlaska iz Brazila u SAD i Vinko Nikolić, punih 40 godina, do povratka u Hrvatsku, 1991. godine. Do svibnja 1966. izlazila je Revija u Buenos Airesu, zatim Nikolić uredništvo seli u Francusku, no ne zadugo, jer je pod pritiscima jugoslavenske tajne službe odande protjeran pa odlazi u Barcelonu (1968.). Tamo će se zadržati do političkih promjena u Hrvatskoj 1990. godine kada se Hrvatska revija konačno vraća u krilo Matice hrvatske u Zagrebu.Više hrvatskih intelektualaca u domovini pod pseudonimom ili anonimno objavljivali su u Reviji svoje priloge. Time je pružala uvid iseljeništvu o aktualnim društvenim i kulturnim događanjima u domovini i pridonosila razumijevanju političkih prilika u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Hrvatska revija bila je i prozor za umjetničke i književne kreacije, prozu, esejistiku i poeziju hrvatskih pisaca u izbjeglištvu i dijaspori. Na stranicama Revije objavljivali su svoje tekstove enciklopedist Pavao Tijan, povjesničar, diplomat, publicist i prevoditelj Bogdan Radica, glavni urednik lista Borba i negdašnji član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije Ante Ciliga, politički emigrant i pisac Ivo Rojnica, bivši Intendant HNK i esejist Dušan Žanko, književnici Branko Kadić i Zdravko Sančević te pjesnik Boris Maruna, a uz njih i brojni drugi autori. Tijekom 40 godina izlaženja Revija je stekla više od 600 suradnika, autora svih provenijencija. Važno je istaknuti da je bila izvanstranačko glasilo, ali i otvorena za kritičke prosudbe komunističkih vlasti i njezinih progona slobodoumnih ljudi.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

Posebno vrijedan korpus tekstova koji je Nikolićeva Revija sačuvala Hrvatskoj donosi preglednu sliku razdoblja velikog egzodusa hrvatske inteligencije koja je stvarala u egzilu. Nikolićeva i Bonifačićeva Hrvatska revija bila je svojevrsni nastavak Matičine Hrvatske revije pokrenute 1928. godine, a ugašene krajem rata, ali je dobila puno značajniju ulogu od one iz ranog perioda u domovini jer je pratila sudbinu izbjegloga naroda i njegov san o povratku u domovinu. Među najuglednijim emigrantima koji su u Hrvatskoj reviji objavljivali svoje priloge, osim već spomenutih, bili su Rajmund Kupareo, estetičar, pjesnik i pisac; franjevac Lucijan Kordić, pjesnik; Vinko Grubišić, Književnik i jezikoslovac; Nada Kesterčanek, pjesnikinja; Tihomil Radja, glasoviti publicist i povjesničar; Filip Lukas, ekonomist i književni kritičar, jedan od ključnih suradnika i organizatora Revijinih simpozija, geograf i bivši predsjednik Matice hrvatske; Ivan Meštrović, kipar; Franjo Nevistić, pravnik i publicist; Ernest Bauer, povjesničar i publicist; Kvirin Vasilj, filozof i teolog; Jure Petričević, agronom i političar; Jakša Kušan, novinar, publicist i nakladnik; Ivo Korsky, pjesnik i politički esejist i političar; Gojko Borić, novinar, publicist i prevoditelj; Branko Salaj, makroekonomist i politolog; Pero Tutavac Bilić, hrvatski publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac, zaslužan za promidžbu hrvatske kulture i jezika u Argentini i Vilim Cecelja, svećenik, čuvar sjećanja na bleiburško stradanje hrvatskoga naroda. Navedena imena s dugačke liste popisanih suradnika svjedoče o velikom gubitku hrvatske inteligencije za Hrvatsku koju su Jugoslavenke vlasti pokušale ušutkati i uništiti.

Stoga je časopis Hrvatska revija osobito zaslužan „most između domovine i emigracije“ i čuvar hrvatskog kulturnog kontinuiteta u uvjetima političke zabrane djelovanja najobrazovanijih pripadnika hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijekom godina izbjeglištva, Hrvatska revija nije bila samo časopis, već platforma s koje je kroz političke i kulturne teme i simpozije nastojala oblikovati viziju slobodne Hrvatske. Autori su obrađivali širok spektar pitanja, od čisto književnih do strogo političkih. Hrvatska državnost i sloboda bila je središnja preokupacija njezinih urednika i suradnika kroz kritiku jugoslavenskog komunističkog poretka. Poseban naglasak stavljen je na Blajburšku tragediju i „Križni put“, teme koje su u domovini bile strogo zabranjivane. Velika pozornost polagala se i na čuvanje hrvatskog jezika, književnosti i umjetnosti u egzilu kao zalog za budućnost naroda u slobodi. Političke analize, osobito događanja iz sedamdesetih godina buđenjem Hrvatskog proljeća i podrška reformskim strujanjima u domovini sačuvani su u Reviji kao dokumenti vremena. Hrvatska revija objavljivala je i članke iz područja etike te o ulozi Katoličke crkve u hrvatskom narodu, a posebice o progonu i montiranom procesu bl. kardinalu Alojziju Stepincu i njegovu tamnovanju u komunističkoj kaznionici u Lepoglavi, a potom i u kućnom pritvoru do smrti.

Hrvatska revija je bila i pokretač dvaju simpozija ključnih za okupljanje intelektualaca i dogovaranje zajedničkih strategija djelovanja. I. Simpozij (Grandvillard, Švicarska, 1968.) bio je posvećen temi „Hrvatska danas i sutra“, a okupio je elitu emigracije kako bi raspravljali o budućnosti nacije i angažmanu mladih u stvaranju društvenih i političkih promjena. Među inim predavačima bio je i predstavnik domovine čije ime nije objavljeno. II. Simpozij organiziran je u Luzernu (1971.). Tema toga Simpozija bila je „Hrvatski razgovori o slobodi“. Održan je u jeku Hrvatskog proljeća, a usredotočio se na pravo naroda na samoodređenje i slobodu stvaralaštva. Nakon ovih simpozija organizirani su novi skupovi nakon povratka Revije u domovinu. Organizaciju dvaju europskih simpozija predvodili su Vinko Nikolić i Tihomil Radja, stvarajući „intelektualni parlament“ u egzilu.

Za profesora Nikolića je povratak časopisa u okrilje Matice hrvatske 1991. godine bio kruna njegova životne misije. Bio je pjesnik i publicist inspiriran gubitkom domovine (zbirke Lirika grude, Izgubljena domovina) komunističkom političkom represijom nad hrvatskim narodom, osobito progonom bl. Alojzija Stepinca, i stradanjima Hrvata na Bleiburgu. U domovinu se vraća nakon demokratskih promjena 1991. godine i umire u rodnom Šibeniku ostavivši neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda. I nakon njegove smrti Hrvatska revija nastavlja svoju misiju u Matici hrvatskoj. Činjenica da Revija i dalje redovito izlazi kao tromjesečnik u slobodnoj Hrvatskoj za njega bi bila dokaz njezine povijesne pobjede. Dok je njegova emigrantska publikacija bila borbeno sredstvo za očuvanje identiteta pod jugoslavenskim političkim terorom, današnja je Revija posvećena akademskim i kulturološkim sadržajima i prilagođena novim društvenim i političkim prilikama te je zadržala visoku razinu obrade tema iz povijesti, umjetnosti i društva.

Ipak, Nikolić bi vjerojatno primijetio manjak nekadašnje „strasti“ i političke oštrine koju je diktirala sudbina izbjeglištva. Kao vizionar koji je širio hrvatsku riječ po cijelome svijetu, sigurno bi pozdravio što je časopis sada dostupan na virtualnom mrežištu, jer to omogućuje povezanost s iseljeništvom koju je on desetljećima održavao pismima i tiskanim svescima. Pretpostavljam da bi svojoj Reviji poželio malo više „emigrantskog žara“ u obrani nacionalnih interesa koji je obilježio njezine najteže godine. Iako je prijelaz iz „borbenog sredstva“ u emigraciji u „akademski glasnik“ u domovini prirodna evolucija časopisa koji je ispunio svoju primarnu političku svrhu – opstanak ideje slobodne države, vjerojatno bi Nikolić bio oštar kritičar činjenice da danas, u vlastitoj državi, moramo donositi zakone kako bismo zaštitili jezik od potiskivanja, dok bi miješanje kulturnih matrica i nove migracije vjerojatno tretirao kao novi test za čvrstoću hrvatskog identiteta – onaj koji se ne prolazi pasivnošću, već aktivnim njegovanjem vlastite kulture. Njegov „emigrantski žar“ najviše bi došao do izražaja kod novog iseljavanja mladih. Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom, pa bi mu današnji dobrovoljni odlazak mladih ljudi vjerojatno bio najbolniji poraz ideje o „slobodnoj Hrvatskoj“ za koju se desetljećima borio.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Desetak godina nakon izlaska prvog broja Hrvatske revije skupina hrvatskih intelektualaca osnovala je u Buenos Airesu (1960) časopis Studia Croatica, na španjolskom jeziku. Glavni cilj bio je informirati hispanski svijet (intelektualce, političare i javnost) o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku i pravu na neovisnost u vrijeme kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Riječ je o visokokvalitetnom časopisu koji je 2025. obilježio 65 godina postojanja. Uz Nikolićevu Reviju smatra se jednim od najvažnijih glasila hrvatske dijaspore. Prvi urednici bili su Ivo Bogdan i Ante Oršanić. Ivo Bogdan ubijen je u atentatu 1971. godine pa ga zamjenjuje Franjo Nevistić. Nakon njegove smrti, uredništvo je preuzeo Radovan Latković, a od 1994. do danas je glavni urednik Joza Vrljičak (posljednje vrijeme uz Adrianu Smajić). Časopis Studia Croatica moderniziran je i dostupan u digitalnom obliku te je najveći hrvatski web portal u cijeloj hrvatskoj dijaspori sa oko 6500 stranica tekstova. Upravo je ova publikacija bila ključna platforma za autore koji su pisali na španjolskom, a obrađivali hrvatske teme, čime je izravno pripremila teren za formiranje termina „Hispanistika Croatica“ koji je prva upotrijebila Željka Lovrenčić u svojoj doktorskoj disertaciji 2011. godine. Tim terminom i službeno se uvodi književnost autora hrvatskih korijena na španjolskom jeziku u korpus hrvatske književne baštine.

I Studia Croatica je kroz desetljeća okupila najistaknutije intelektualce hrvatske dijaspore i obradila ključna pitanja hrvatskog identiteta tiskana na španjolskom jeziku.

Na stranicama časopisa objavljivali su velikani poput Ivana Meštrovića, Viktora Vide, Bogdana Radice, Vinka Nikolića, te povjesničari poput Ernesta Bauera i umjetnici poput Kristiana Krekovića i Joze Kljakovića. Među autorima se pojavljuje i ime Franje Tuđmana. Sadržaj Studie Croatice uvijek je bio usmjeren na informiranje hispanskog svijeta o „hrvatskom pitanju“ kroz znanstveni i publicistički pristup povijesti i politici, tezama o pravu naroda na samoodređenje i borbi protiv dezinformacija o Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji. Drugi važan segment sačinjavali su eseji o hrvatskoj književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi, a što se tiče pitanja dijaspore, objavljivali su se prilozi o pitanjima selilaštva i hrvatskog identiteta te očuvanja nacionalne svijesti među potomcima iseljenika koji više ne govore hrvatski. Studia Croatica je aktivno pratila proces međunarodnog priznanja RH devedesetih godina.

Među potomcima Hrvata u razdoblju između Drugog svjetskog rata i raspada Jugoslavije nije bilo značajnijih književnika. Zato navodim samo tri primjera: hrvatsko-argentinsku književnicu Dunju Ožanić (1944. – 2007.) čiji roman Guenechen je prevela Ariana Švigir te je objavljen u Zagrebu 2006. godine (Mozaik knjiga) te političara, ekonomista i pisca Javiera Gerardo Mileia, sadašnjeg predsjednika Argentine, s majčine strane iz obitelji Lucich, talijansko-hrvatskog podrijetla. Najznačajnije ime hrvatskih korijena na književnoj sceni Argentine je Carmen Verlichak (Karmen Vrljičak) književnica i novinarka, rođena u Madridu, a odrasla u Argentini. Školovala se u Buenos Airesu. Bila je sveučilišna profesorica, nositeljica je ugledne nagrade Academic institucije „Museo General“ iz Belgrana. Suradnica je brojnih časopisa i novina u Argentini i Hrvatskoj (La Nación iz Buenos Airesa, zagrebački Vjesnik i dr.). Argentinskoj publici predstavila se prvi put 1962. godine knjigom Mujeres de la imagen. Objavila je desetak knjiga na španjolskom jeziku, od kojih su neke prevedene na hrvatski.

Najčešće istražuje sudbinu hrvatskih iseljenika u Argentini, povijesne teme te likove važne za hrvatsku i svjetsku kulturu. Redovita je članica Argentinske akademije znanosti i umjetnosti i jedna od rijetkih osoba hrvatskog podrijetla s tako visokim priznanjem. Njezina knjiga Hrvati u Argentini (Los Croatas en la Argentina) – kapitalno je djelo koje dokumentira povijest i doprinos hrvatske dijaspore u toj zemlji, a drugo značajno djelo, knjiga Kardinal Stepinac – najsvjetliji lik u Hrvata, prevedena je i na hrvatski. S vremenom će se sigurno pojaviti još koje književno ime među potomcima Hrvata, no zasad pripadnici egzilne književnosti u Argentini daleko nadmašuju kvalitetom i opusom književnu produkciju potomaka hrvatskih iseljenika.

Stereotipi o hrvatskoj dijaspori: Govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevine i igraju nogomet

Ne tražite ljudi ovdje,Ne tražite mene,Već tražite mene tamoIspod masline zelene.(S. Žarnić) Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i […]

Na kraju zaključujem da je za Vinka Nikolića i plejadu ovdje istaknutih imena izbjeglih intelektualaca iz Jugoslavije slobodna Hrvatska bila sveta dužnost i jedini cilj kojem su težili, dok je za Viktora Vidu, koji se bez pritisaka osudio na iseljeničku avanturu, bila tek izgubljeni raj, ali za potomke hrvatskih iseljenika, izbjeglica i prognanika, danas je ona ljupki ures u biografijama, a ponekome od njih i čudesno nadahnuće.