Godine 1930. od tadašnje 33 hrvatske katoličke župe u Americi, njih 17 imalo je župne škole. Njihov glavni oslonac bile su časne sestre

Premda su prve katoličke škole u Americi počele nicati već u 17. stoljeću, naglo širenje katoličkih župnih škola otpočelo je polovicom 19. Naime, kako je rastao broj katoličkih useljenika, rastao je i antikatolički osjećaj protestantske većine pa je nužnost katoličkih škola bila velika. Prvo, u velikim (milijunskim) brojevima pristizali su Irci, posebice zbog „Velike gladi” […]

Budući da je ove godine 120. obljetnica osnutka toga povijesno važnoga udruženja, ne samo za muslimane iz Bosne i Hercegovine nego i za povijest muslimana u Americi, ukratko ću se osvrnuti na dvije točke vezano uz njegovo utemeljenje i jednu „sitnicu” koju knjiga ne spominje, a tiče se Hrvata.

Prvo, muslimansko društvo Džemijetul Hajrije [potporno društvo] utemeljeno je 1. svibnja 1906., a ne u srpnju te godine. Naime, nekoć poznate čikaške novine Hrvatska zastava, u broju 19, 10. svibnja 1906., donose (i) sljedeću vijest: „Lijep broj Hrvata iz kršne Hercegovine, osnovali su na prvi svibnja o. g. u Chicagu ‘Muslimansko podpomagajuće družtvo Džemijetul Hajrije’, te ih se je u družtvu okupilo do sada oko 80 članova, a svaki dan javljaju se novi članovi, tako da će družtvo u skoroj budućnosti brojiti oko 200 članova. Ovo je prvo muslimansko družtvo u Americi, kog sačinjavaju naša braća iz Hercegovine. U odbor su birani ovi rodoljubi: Predsjednik Salih [Z]ekky Bakšić, podpredsjednik Zaim Kapić, blagajnik Nazif Volić, tajnik Arif Kapič[dž]ić, blagajnikov zastupnik Abas Arslanagić, tajnikov zastupnik Hamdija Drljević, revizorni odbor Smajo Busuladžić, Muslija Bekić, Šaćir Ćatović. Ovih dana družtvo je poslalo vladi u Springfield [glavni grad države Illinois] molbu za charteriranje [registraciju]. Veoma nas veseli, da su se evo i naša braća muslimanske vjere počeli organizirati u dalekom tudjem svijetu. Pokretačima bilo njihovo djelo na čast, a narodu od koristi.”

Hrvatska zastava, dakle, donosi dan utemeljenja društva i imena njegovih prvih dužnosnika, a društvo je dobilo potvrdu odobrenja (certifikat) države Illinois 9. srpnja 1906. godine.

Utemeljitelji udruge Džemijetul Hajrije bili su Hercegovci, većinom iz južne, kolokvijalno istočne, Hercegovine i poneki iz zapadne. U to vrijeme najviše muslimana iz BiH pošlo je u Ameriku upravo iz Hercegovine jer se „američka groznica” širila od priobalja prema unutrašnjosti i mlađi muslimani, kao i drugi, iz dubrovačkoga zaleđa pohrlili su tražiti sretniju budućnost na drugoj strani Atlantika. Najveći ih se broj nastanio u Chicagu i okolici. Koliko mi je poznato, prvi imam u Chicagu bio je Ljubušak Munib Krehić (1885. – 1950.).

Zašto se Hrvatima u Americi žurilo upriličiti tako dojmljivu proslavu prije nego što se u domovini o tome i govorilo?

Približava se kraj 2025. godine – jubilarne 1100. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja Tomislava. Koliko se naroda u svijetu može podičiti da su imali državu i kralja unatrag tisuću i sto godina?! Ne samo da su Hrvati tako davno imali kralja i državu, nego je hrvatska kraljevina u ovakvom ili onakvom obliku trajala sve do […]

Drugo, zanimljivo je zamijetiti da novoutemeljeno muslimansko društvo nije imalo nikakav etnički, pokrajinski ili državni predznak, nego samo vjerski. Dok su, na primjer, sva imalo važnija hrvatska društva u Americi već krajem 19. stoljeća u imenu nosila nacionalni predznak, društvo Džemijetul Hajrije nije bilo etnički/nacionalno određeno. U useljeničkim spisima na Ellis Islandu nalazimo da su se na ulasku u Ameriku tadašnji hercegovački muslimani većinom izjašnjavali kao Hercegovci, neki kao Hrvati, rijetko „Bosnian”, možda poneko i Srbin, a zamijetio sam da jedan Ljubušak (iz Studenaca) izjavljuje (1911.) da je Turčin. Dakle, uzelo je podulje vremena dok su članovi Džemijetul Hajrije i drugi muslimanski doseljenici iz BiH počeli svoju zajednicu identificirati pod bosanskim imenom. To svjedoči i registracija Muslimanskog vjerskog i kulturnog doma u državi Illinois, odnosno u Chicagu, iz 1955. godine. Tek 1968. članovi tog Doma promijenili su naziv u Bosansko-američko kulturno udruženje. Činjenica je da među muslimanima iz BiH i u Americi nije bilo čvrstoga zajedničkoga nacionalnoga nazivnika pa, vjerojatno, (i) radi vjerskoga jedinstva nisu se htjeli dijeliti po nacionalnim osjećajima ili pokrajinama iz kojih su dolazili.

Nadalje, ne ulazeći u povijest, posebice ne u sadašnjost, hrvatsko-bošnjačkih odnosa, gore spomenuta knjiga prešućuje (a to je danas nekakav standard) jedan važan segment međuvjerskih poštovanja i međuljudskih odnosa između Hrvata katolika i muslimanima iz BiH u Americi, a slično je bilo i drugdje u svijetu.

Naime, Hrvatska zastava pratila je rad čikaških muslimana i pozdravila njihovo organiziranje, a vjerujem da su to radile i druge tadašnje hrvatske tiskovine u Americi. Mi koji smo u Americi živjeli dobro znamo kako su muslimanska društvena i kulturna događanja bila redovno popraćena objavama i člancima u hrvatskim glasilima kao što su bila franjevačka Danica u Chicagu, HSS-ov Hrvatski glas i Hrvatski put u Kanadi te drugim glasilima. Slično je bilo i s lokalnim hrvatskim radijskim rasporedima. K tomu, analitički članci, rasprave, pjesme… muslimanskih autora objavljivani su u časopisima kao što je bila Hrvatska revija.

Još konkretnije i znakovitije, kad se u drugoj polovici 1950-ih radilo na gradnji džamije u Chicagu, svoj su doprinos davali i Hrvati katolici (uključujući i fratre), a gradnju džamije, odnosno Hrvatskoga islamskoga centra u Torontu (i Melbourneu, Australija) zdušno su pomagali Hrvati katolici, novčano i dragovoljnim radom. Ali u spomenutoj knjizi (i drugdje) to se i ne spominje, osim usputno da se u Torontu radilo o „hrvatskim nacionalistima”! Na drugoj strani, muslimani doseljeni iz BiH odazivali su se na neke od katoličkih poziva za pomoć i suradnju. Još se sjećam rahmetli Mehe Zulića koji je, na primjer, prikupljao u Chicagu pomoć (i) za samostan časnih sestara u Bijelom Polju. Sve navedeno može mnogima danas izgledati kao samozavaravanje i obmana, ali bila je to stvarnost koju ne bi trebalo preskakati i ignorirati kad se povijest piše.

Osim toga, jedan broj muslimana iz BiH u Americi i drugdje, uključujući i vrhunske intelektualce, bili su Hrvati, ne samo „deklarativno”, nego po osjećaju i djelovanju. Brojni su bili u prvim redovima u radu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Istina, jedni su bili pobornici demokratske države Hrvatske u kojoj bi BiH imala federativni položaj. Ovi su bili bliski HSS-u, središte im je bilo u Londonu i jedno vrijeme izdavali su glasilo Svijest – list Društva bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana u Velikoj Britaniji. Drugi su bili za Hrvatsku bez federalizma i izdavali su list Hrvatska volja – glasilo Hrvata na Orijentu. Sljedbenici obiju struja bile su pobornici države Hrvatske, samostalne, slobodne i demokratske. Istina, bio je tu i Ljubušak Alija Konjhodžić (1899. – 1984.), koji je pripadao četničkom pokretu i u Torontu izdavao srpski list Bratstvo.

Tražio je Radićevu Hrvatsku

Prijatelj, kojega zanima sve o hrvatskom iseljeništvu, nedavno me upita kakvi su bili (i ostali) odnosi Hrvata i Srba u Chicagu (gdje sam ponajdulje živio) i drugdje u svijetu. Kažem mu: „Odlični!“ To ga je začudilo, pa priupita: „Zaista odlični?“ „Da, savršeni! Živjeli smo odvojeno, svatko u svojoj etničkoj zajednici, u svom svijetu, i bilo […]

Spomenute „sitnice” napominjem jer kod pisanje povijesti muslimana iz BiH, ili bilo koje druge povijesti, treba uzimati u obzir činjenice, kakve god one bile, sviđale se one nama ili ne, a ne ih zaobilaziti ili ih prekrajati zbog trenutačnih (ne)prilika i/ili novopečenih ideologija. Ono što ne ide „pod kapu” današnjim ideolozima, ne znači da nije postojalo. Uostalom, tko ima pravo nijekati osobni identitet, vjerski ili nacionalni, bilo pokojnima ili živima. (Istina, imamo u BiH i one koji zlorabe ovo pravo i mijenjaju svoju „nacionalnost” prema trenutačnim osobnim i/ili političkim interesima.)

Hrvatice iz Amerike poslale su 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara!

Ovih ožujskih dana 2026. godine mogli smo gledati na HRT-u o radu i uspjesima udruge Mreža hrvatskih žena koja obilježava 10. obljetnicu utemeljenja. To me je ponukalo ovim putem svratiti pozornost javnosti na povijest ženskih udruga u hrvatskim naseobinama u Americi, posebice od kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Ove crtice pišem ne […]

Povijest nije modna pista na kojoj ljudima i događajima možemo „u hodu” mijenjati „odoru” prema trenutačnoj „modi” i/ili ideološkim prohtjevima. Od povijesnih čimbenika i onog što se zbilo ne smije se zazirati, nego ih treba što objektivnije sagledavati da bismo doznali što je zaista bilo, a ne što bismo mi željeli da je bilo.

dr. Ante Čuvalo

Okusi djetinjstva povratnika iz SAD-a na policama prestižnog Whole Foods Marketa

Tvrtka Hermes International iz Sračinca pokraj Varaždina, u vlasništvu povratnika iz SAD-a Neba Chupina, afirmirala se u organskoj proizvodnji i izvozu prirodnih džemova i namaza na strana tržišta, pretežno ona preko Atlantika i Pacifika. Inovativno poduzetništvo ovog povratnika iz Amerike, koji se posvetio ekološkoj proizvodnji hrane prema tradicionalnoj hrvatskoj recepturi, temelji se na transnacionalnome kulturnom […]

Međutim, autentičnost suvremene kulturne formacije hrvatske dijaspore u Čileu nije više isključivo vezana uz fizičku blizinu prvih tamošnjih hrvatskih naseobina, nastalih tijekom prošlostoljetnih zlatnih i salitrenih groznica koje su masovno privlačile siromašne Dalmatince u potrazi za poslom na geografskim širinama od najjužnijeg naselja Purvenira do najsjevernijeg čileanskog gospodarskog središta Antofagaste, preko središnjeg višemilijunskog megapolisa Santiaga de Chilea. Globalizacija i procesi asimilacije hrvatske zajednice u Čileu na vremenskoj okomici od 150 godina učinili su svoje, budući da promjene na globalnoj razini koje se događaju ubrzano ne potvrđuju uvijek isti identitet i strukture izvornog oblika, već pokazuju kako identitet (skupine ili pojedinca) nikad nije dovršen i rijetko se uklapa u jedan apsolutan oblik – što daje posebnu vrijednost ovakvih Udruga koje umrežavaju pripadnike različitih jezika i kultura, u ovom slučaju čileanske i hrvatske.

Ta je vrijednost posebno valorizirana na svečanom prijemu Udruge stručnjaka i poduzetnika hrvatskog podrijetla iz Čilea (CPEAC), priređenom u Santiagu za više stotina uzvanika, koji su se okupili u dvorani prestižnog Hrvatskog stadiona uz predstavnike hrvatske diplomacije (26. IV. 2026.). Bio je to značajan društveni čin za 60. obljetnicu inovativnog djelovanja Udruge, čija je atmosfera zračila prijateljstvom i zajedništvom. Prisutni čelnici Udruge u prigodnim su govorima podsjetili na utemeljitelje te organizacije za vrijeme radne industrijalizacije i odali im veliku počast. Također, iznijeta je strategija razvoja usmjerena na očuvanje i jačanje djelotvornih veza između poslovnih subjekata iz Hrvatske i hrvatske zajednice u Čileu digitalne epohe, te čileanskih partnerskih organizacija.

Svečanosti su prisustvovali tamošnji istaknuti aktivisti hrvatskih društava i čileanskih srodnih institucija, bivši predsjednici CPEAC-a te predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske iz Santiaga de Chilea. Za sve članove ove renomirane udruge, proslava 60. godišnjice razlog je ponosa i nade kako će Z naraštaj nastaviti njegovati veze između dviju udaljenih i prijateljskih zemalja. Čelnici CPEAC-a prisjetili su se ključnih ljudi i u prigodnim govorima odali počast bivšim aktivistima, među kojima je znameniti gospodarstvenik i utemeljitelj Udruge Ozren Agnić Krstulović, (Antofagasta, Čile, 1935.), čiji su obiteljski korijeni s otoka Brača. Uz karijeru glavnog direktora tvrtke „Merkosurci”, Ozren je svestrano podupirao kulturne aktivnosti hrvatskih udruga i održavao poslovne veze s mediteranskom kolijevkom svojih djedova na Jadranu. Pohvaljen je aktivizam na razvitku čileansko-hrvatskih poslovnih i kulturnih veza Walda Violića, Dušana Šimunovića, Yovana Trkovića i Ljube Radnića, koji su dali neprocjenjiv doprinos ovoj čileansko-hrvatskoj udruzi. Također su među agilnim aktivistima izdvojeni Lorenzo Caglević, vrsni organizator društvenih i kulturnih manifestacija, zatim Danilo Kalafatović te pravnici Patricio Rodríguez Glasinović i Vesna Matulić, čelni ljudi ove organizacije koji će zauvijek ostati u sjećanju cijele zajednice.

Filmska priča pariškog Slavonca u Firenci do početka studenog

U povodu Svjetskoga dana audiovizualne baštine, koji se na prijedlog UNESCO-a tradicionalno obilježava 27. listopada, ove sezone uočili smo hvalevrijedan napor istarske udruge ArtRencontre, bračnoga para poduzetnikā Tamare i Kristijana Floričića, koja s velikim entuzijazmom predstavlja zanemarene umjetnine hrvatskoga slikara i kipara međunarodnoga ugleda s polustoljetnom pariškom adresom – Slavka Kopača (Vinkovci, 21. VIII. 1913. […]

Predsjednik Udruge Guillermo Mimica podsjetio je kako je „Hrvatska dijaspora u Čileu, koja broji oko 200 tisuća ljudi hrvatskih korijena, zahvaljujući radišnosti i dobrom obrazovanju jedna od najznačajnijih u svijetu, a aktivnosti koje njezine institucije provode već više desetljeća zaslužuju trajno priznanje hrvatskih vlasti i njihovih predstavnika. Naša je udruga na raspolaganju Republici Hrvatskoj – to smo već rekli i ovom prigodom svečano potvrđujemo. Odnosi između dviju zemalja temelje se na uzajamnoj razmjeni informacija i promišljanja između Veleposlanstva Republike Hrvatske i iseljeničkih udruga.“ Proslava šezdesete obljetnice CPEAC-a ostavila je snažan dojam na prisutne članove i prijatelje, te će ostati u lijepom sjećanju u dolazećim vremenima.

CPEAC, koji ima oko tisuću članova, od 1965. godine okuplja u toj južnoameričkoj zemlji poduzetnike, znanstvenike, umjetnike, pravnike, pisce, liječnike i druge profesionalce kako bi održao hrvatski identitet i povezao dvije zemlje. Udruga CPEAC nastoji privući četvrti i peti naraštaj potomaka hrvatskih iseljenika. Mnogi od njih su zatražili hrvatsko državljanstvo, ali nemaju izražen identitet kao prethodne naraštaja Hrvata koji su pristigli u Čile od 1880-ih naovamo…

„Želimo ih uključiti kako bi i oni imali taj osjećaj identiteta te vrijednosti koje su nam ostavili u naslijeđe naši preci“, objasnio je predsjednik Udruge Guillermo Mimica, koji je dio karijere proveo u Europi.U tu svrhu, nastavio je Mimica: „Objavljujemo, uz ostao, knjige autora hrvatskog porijekla u Čileu ili pak djela autora iz Hrvatske prevodimo na španjolski jezik. Tako promišljamo o svom hrvatskom identitetu“.

Bio je računalni genij u Jugoslaviji kojem je bilo zabranjeno imati – računalo i stan. U Australiji je ostvario svjetski uspjeh!

Ovih su dana, točnije 16. siječnja 2026., u Zagrebu dodijeljene godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u protekloj godini. Nagradu za životno djelo primio je Tomislav Mikulić, s višedesetljetnom australskom adresom, pionir u području računalne grafike, animacije i digitalne umjetnosti, dok je Robertu Šimraku, slikaru, grafičaru i profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu […]

Divan se primjer toga romantičnog promišljanja može naći na stranicama njihove nedavno tiskane Antologije pjesama, kronika i priča čileanskih autora hrvatskog podrijetla pod naslovom „Mostovi iznad mora“ (Santiago de Chile, 2024.). Nakladnik tog recentnog izbora književnih ostvarenja je Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskih korijena. Uredništvo potpisuje María Teresa Pérez kojoj su u iščitavanju ovog literarnog korpusa raznih žanrova, uz predsjednika Mimicu, pomogli Pablo Franolić, Danilo Kalafatović i Nicoló Gligo. U figurativni književni most što se proteže preko oceana tako su utkani glasovi 20-ero autora – pjesnika, kroničara i prozaika. Uvršteni autori mahom nam poručuju da se kulturne veze uspostavljene prije nekoliko stoljeća i dalje uspješno njeguju. Štoviše, sve su čvršće. Među ostalima, zahvaljujući članovima ove Udruge s literarnim darom poput Juana Mihovilovicha, Astrid Fugelie Gezan, Nicolóa Gliga, Andrésa Moralesa Milohnica, Ramóna Díaza Eterovica ili pak Christiana Formosa Babicha. Alejandro Violić je najstariji zastupljeni autor (rođen 1925.), dok je najmlađi Mladen Matulić – rođen 1985. Ta činjenica potvrđuje koliko je književna riječ čileanskih pisaca hrvatskih korijena živa i otporna na protok vremena, a čemu evo doprinosi punih šest desetljeća Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskog porijekla.

U ime Upravnog odbora, okupljenima na svečanosti, poticajnu je poruku izrekla i pravnica Jasna Balich…

„Mi smo udruga čija je djelatnost očuvanje i promicanje hrvatskog identiteta u Čileu, stvaranje povezanosti među našim članovima te jačanje veza između dviju zemalja, uz potporu djelovanju naše dijaspore na nacionalnom teritoriju ove južnoameričke zemlje. To se ostvaruje, pored španjolskoga jezika – učenjem hrvatskog jezika, povijesti i kulture, prenošenjem vrijednosti unutar zajednice, njegovanjem bratstva među članovima i prijateljima te solidarnošću prema čileanskoj zajednici, osobito prema onima kojima je pomoć najpotrebnija“, zaključila je Balich.

Tko je čovjek koji više od 30 godina povezuje Hrvate u Argentini? ‘Potomci iseljenika nerijetko se suočavaju s nedostatkom konkretne institucionalne potpore’

Publicist José Maria Vrljicak iliti Joza Vrljičak, urednik časopisa i portala Studia Croatica iz Argentine, govori o suvremenoj južno-američkoj iseljeničkoj publicistici na španjolskome jeziku u prigodi 30. obljetnice izlaska toga časopisa na Internet. U proteklih 30 godina zabilježeno je više od 15 milijuna posjeta na toj prestižnoj hrvatskoj mrežnoj stranici u Latinskoj Americi… Revija Studia […]

Za vođenje programa bio je zadužen poznati televizijski novinar Davor Gjuranović, dok je prigodni glazbeni program izvodio vokalni sastav „Daleko“.

Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva na hrvatskom i španjolskom jeziku.

Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u […]

Hrvati koji su doselili u Argentinu krajem 19. i početkom 20. stoljeća bili su prvenstveno ekonomski emigranti, većinom iz Dalmacije. Među njima našao se manji broj onih koji su bili školovani ljudi i pokretači različitih društvenih i kulturnih aktivnosti, publicistike i književnosti. Prvi pravi intelektualac pojavio se već u 18. stoljeću. Bio je to Nikola Plantić, isusovac, hrvatski sveučilišni profesor i filozofski pisac postavljen za poglavara isusovačkog kolegija u Buenos Airesu (1748. – 1768.) gdje je proveo 20 godina života. Nakon Plantića, jedan od najagilnijih intelektualaca koji već 1880. godine stiže u Argentinu bio je Serafin Livačić iz Milne na Braču. Kao povjesničar, publicist i plodan autor dokazao se u argentinskim kulturnim krugovima i s vremenom postao upravitelj knjižnice Museo Mitre u Buenos Airesu. Objavio je više knjiga na španjolskom jeziku o argentinskoj povijesti, uključujući djela o Inkama te povijest grada Buenos Airesa. Drugo, ne manje značajno, ime bio je Mateo Carević koji se posvetio pisanju o životu hrvatskih iseljenika u provinciji Santa Fe, početkom 20. stoljeća i objavio knjigu pod naslovom Argentina (1930., Zagreb). Osim Carevića i svećenik Krunoslav Janda kao i Božo Banac objavili su knjige s istim naslovom donoseći na hrvatskom jeziku detaljne informacije o zemlji koja je mnogim Hrvatima postala novi dom.

Kada je 1931. u Buenos Airesu osnovano društvo “Hrvatski domobran”, između ostalih aktivnosti, počelo je tiskati i istoimeni tjednik. Taj je list izlazio punih 13 godina i bio je glavno glasilo za hrvatske autore i intelektualce u to vrijeme. Na njegovim stranicama, u glasilu pod nazivom “Domovina” te u drugim ranim listovima sačuvana je većina književnih priloga, pjesama i kronika iz života hrvatske zajednice. Ipak, bilo je vrlo malo tekstova od većega umjetničkog značaja. Postojale su i druge publikacije koje su okupljale pismene iseljenike, poput onih u Rosariju i Santa Feu, a sadržaji tih tekstova bili su prvenstveno informativnog i kroničarskog karaktera.

Hrvatski pisci koji su stigli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata mogli su se osvjedočiti o postojanju razvijene etničke zajednice s dugom tradicijom novinstva i kulturnih društava koju su gradile generacije njihovih prethodnika. To su međutim, bila dva različita svijeta s posve drugim iskustvima i razlozima odselidbe iz domovine. Novoj generaciji, uglavnom političkih, emigranata ideja o slobodnoj Hrvatskoj i mogućnosti povratka bila je osnovni cilj i svrha izbjegličkog iskustva. Značajan iskorak na planu publicistike u vrijednosnom smislu dogodit će se već u prvim godinama nakon 2. svjetskog rata zahvaljujući brojnim hrvatskim intelektualcima, koji su potražili utočište na južnoameričkom tlu.

Jezgru okupljanja hrvatske inteligencije u Argentini činili su Vinko Nikolić i Antun Bonifačić, dvojica uglednih književnika koji su u domovini prije rata već bili afirmirani kulturni djelatnici i pisci. Obojica su bili zaslužni za pokretanje časopisa Hrvatska revija koja je ubrzo postala središnja platforma hrvatskih mislilaca i umjetničke elite u egzilu te se s vremenom povezala i s disidentima u domovini, i postala najvažnije glasilo hrvatske emigracije. Prvi broj Hrvatske revije izlazi 1951. godine, a potpisuju ga Antun Bonifačić do odlaska iz Brazila u SAD i Vinko Nikolić, punih 40 godina, do povratka u Hrvatsku, 1991. godine. Do svibnja 1966. izlazila je Revija u Buenos Airesu, zatim Nikolić uredništvo seli u Francusku, no ne zadugo, jer je pod pritiscima jugoslavenske tajne službe odande protjeran pa odlazi u Barcelonu (1968.). Tamo će se zadržati do političkih promjena u Hrvatskoj 1990. godine kada se Hrvatska revija konačno vraća u krilo Matice hrvatske u Zagrebu.Više hrvatskih intelektualaca u domovini pod pseudonimom ili anonimno objavljivali su u Reviji svoje priloge. Time je pružala uvid iseljeništvu o aktualnim društvenim i kulturnim događanjima u domovini i pridonosila razumijevanju političkih prilika u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Hrvatska revija bila je i prozor za umjetničke i književne kreacije, prozu, esejistiku i poeziju hrvatskih pisaca u izbjeglištvu i dijaspori. Na stranicama Revije objavljivali su svoje tekstove enciklopedist Pavao Tijan, povjesničar, diplomat, publicist i prevoditelj Bogdan Radica, glavni urednik lista Borba i negdašnji član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije Ante Ciliga, politički emigrant i pisac Ivo Rojnica, bivši Intendant HNK i esejist Dušan Žanko, književnici Branko Kadić i Zdravko Sančević te pjesnik Boris Maruna, a uz njih i brojni drugi autori. Tijekom 40 godina izlaženja Revija je stekla više od 600 suradnika, autora svih provenijencija. Važno je istaknuti da je bila izvanstranačko glasilo, ali i otvorena za kritičke prosudbe komunističkih vlasti i njezinih progona slobodoumnih ljudi.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

Posebno vrijedan korpus tekstova koji je Nikolićeva Revija sačuvala Hrvatskoj donosi preglednu sliku razdoblja velikog egzodusa hrvatske inteligencije koja je stvarala u egzilu. Nikolićeva i Bonifačićeva Hrvatska revija bila je svojevrsni nastavak Matičine Hrvatske revije pokrenute 1928. godine, a ugašene krajem rata, ali je dobila puno značajniju ulogu od one iz ranog perioda u domovini jer je pratila sudbinu izbjegloga naroda i njegov san o povratku u domovinu. Među najuglednijim emigrantima koji su u Hrvatskoj reviji objavljivali svoje priloge, osim već spomenutih, bili su Rajmund Kupareo, estetičar, pjesnik i pisac; franjevac Lucijan Kordić, pjesnik; Vinko Grubišić, Književnik i jezikoslovac; Nada Kesterčanek, pjesnikinja; Tihomil Radja, glasoviti publicist i povjesničar; Filip Lukas, ekonomist i književni kritičar, jedan od ključnih suradnika i organizatora Revijinih simpozija, geograf i bivši predsjednik Matice hrvatske; Ivan Meštrović, kipar; Franjo Nevistić, pravnik i publicist; Ernest Bauer, povjesničar i publicist; Kvirin Vasilj, filozof i teolog; Jure Petričević, agronom i političar; Jakša Kušan, novinar, publicist i nakladnik; Ivo Korsky, pjesnik i politički esejist i političar; Gojko Borić, novinar, publicist i prevoditelj; Branko Salaj, makroekonomist i politolog; Pero Tutavac Bilić, hrvatski publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac, zaslužan za promidžbu hrvatske kulture i jezika u Argentini i Vilim Cecelja, svećenik, čuvar sjećanja na bleiburško stradanje hrvatskoga naroda. Navedena imena s dugačke liste popisanih suradnika svjedoče o velikom gubitku hrvatske inteligencije za Hrvatsku koju su Jugoslavenke vlasti pokušale ušutkati i uništiti.

Stoga je časopis Hrvatska revija osobito zaslužan „most između domovine i emigracije“ i čuvar hrvatskog kulturnog kontinuiteta u uvjetima političke zabrane djelovanja najobrazovanijih pripadnika hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijekom godina izbjeglištva, Hrvatska revija nije bila samo časopis, već platforma s koje je kroz političke i kulturne teme i simpozije nastojala oblikovati viziju slobodne Hrvatske. Autori su obrađivali širok spektar pitanja, od čisto književnih do strogo političkih. Hrvatska državnost i sloboda bila je središnja preokupacija njezinih urednika i suradnika kroz kritiku jugoslavenskog komunističkog poretka. Poseban naglasak stavljen je na Blajburšku tragediju i „Križni put“, teme koje su u domovini bile strogo zabranjivane. Velika pozornost polagala se i na čuvanje hrvatskog jezika, književnosti i umjetnosti u egzilu kao zalog za budućnost naroda u slobodi. Političke analize, osobito događanja iz sedamdesetih godina buđenjem Hrvatskog proljeća i podrška reformskim strujanjima u domovini sačuvani su u Reviji kao dokumenti vremena. Hrvatska revija objavljivala je i članke iz područja etike te o ulozi Katoličke crkve u hrvatskom narodu, a posebice o progonu i montiranom procesu bl. kardinalu Alojziju Stepincu i njegovu tamnovanju u komunističkoj kaznionici u Lepoglavi, a potom i u kućnom pritvoru do smrti.

Hrvatska revija je bila i pokretač dvaju simpozija ključnih za okupljanje intelektualaca i dogovaranje zajedničkih strategija djelovanja. I. Simpozij (Grandvillard, Švicarska, 1968.) bio je posvećen temi „Hrvatska danas i sutra“, a okupio je elitu emigracije kako bi raspravljali o budućnosti nacije i angažmanu mladih u stvaranju društvenih i političkih promjena. Među inim predavačima bio je i predstavnik domovine čije ime nije objavljeno. II. Simpozij organiziran je u Luzernu (1971.). Tema toga Simpozija bila je „Hrvatski razgovori o slobodi“. Održan je u jeku Hrvatskog proljeća, a usredotočio se na pravo naroda na samoodređenje i slobodu stvaralaštva. Nakon ovih simpozija organizirani su novi skupovi nakon povratka Revije u domovinu. Organizaciju dvaju europskih simpozija predvodili su Vinko Nikolić i Tihomil Radja, stvarajući „intelektualni parlament“ u egzilu.

Za profesora Nikolića je povratak časopisa u okrilje Matice hrvatske 1991. godine bio kruna njegova životne misije. Bio je pjesnik i publicist inspiriran gubitkom domovine (zbirke Lirika grude, Izgubljena domovina) komunističkom političkom represijom nad hrvatskim narodom, osobito progonom bl. Alojzija Stepinca, i stradanjima Hrvata na Bleiburgu. U domovinu se vraća nakon demokratskih promjena 1991. godine i umire u rodnom Šibeniku ostavivši neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda. I nakon njegove smrti Hrvatska revija nastavlja svoju misiju u Matici hrvatskoj. Činjenica da Revija i dalje redovito izlazi kao tromjesečnik u slobodnoj Hrvatskoj za njega bi bila dokaz njezine povijesne pobjede. Dok je njegova emigrantska publikacija bila borbeno sredstvo za očuvanje identiteta pod jugoslavenskim političkim terorom, današnja je Revija posvećena akademskim i kulturološkim sadržajima i prilagođena novim društvenim i političkim prilikama te je zadržala visoku razinu obrade tema iz povijesti, umjetnosti i društva.

Ipak, Nikolić bi vjerojatno primijetio manjak nekadašnje „strasti“ i političke oštrine koju je diktirala sudbina izbjeglištva. Kao vizionar koji je širio hrvatsku riječ po cijelome svijetu, sigurno bi pozdravio što je časopis sada dostupan na virtualnom mrežištu, jer to omogućuje povezanost s iseljeništvom koju je on desetljećima održavao pismima i tiskanim svescima. Pretpostavljam da bi svojoj Reviji poželio malo više „emigrantskog žara“ u obrani nacionalnih interesa koji je obilježio njezine najteže godine. Iako je prijelaz iz „borbenog sredstva“ u emigraciji u „akademski glasnik“ u domovini prirodna evolucija časopisa koji je ispunio svoju primarnu političku svrhu – opstanak ideje slobodne države, vjerojatno bi Nikolić bio oštar kritičar činjenice da danas, u vlastitoj državi, moramo donositi zakone kako bismo zaštitili jezik od potiskivanja, dok bi miješanje kulturnih matrica i nove migracije vjerojatno tretirao kao novi test za čvrstoću hrvatskog identiteta – onaj koji se ne prolazi pasivnošću, već aktivnim njegovanjem vlastite kulture. Njegov „emigrantski žar“ najviše bi došao do izražaja kod novog iseljavanja mladih. Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom, pa bi mu današnji dobrovoljni odlazak mladih ljudi vjerojatno bio najbolniji poraz ideje o „slobodnoj Hrvatskoj“ za koju se desetljećima borio.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Desetak godina nakon izlaska prvog broja Hrvatske revije skupina hrvatskih intelektualaca osnovala je u Buenos Airesu (1960) časopis Studia Croatica, na španjolskom jeziku. Glavni cilj bio je informirati hispanski svijet (intelektualce, političare i javnost) o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku i pravu na neovisnost u vrijeme kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Riječ je o visokokvalitetnom časopisu koji je 2025. obilježio 65 godina postojanja. Uz Nikolićevu Reviju smatra se jednim od najvažnijih glasila hrvatske dijaspore. Prvi urednici bili su Ivo Bogdan i Ante Oršanić. Ivo Bogdan ubijen je u atentatu 1971. godine pa ga zamjenjuje Franjo Nevistić. Nakon njegove smrti, uredništvo je preuzeo Radovan Latković, a od 1994. do danas je glavni urednik Joza Vrljičak (posljednje vrijeme uz Adrianu Smajić). Časopis Studia Croatica moderniziran je i dostupan u digitalnom obliku te je najveći hrvatski web portal u cijeloj hrvatskoj dijaspori sa oko 6500 stranica tekstova. Upravo je ova publikacija bila ključna platforma za autore koji su pisali na španjolskom, a obrađivali hrvatske teme, čime je izravno pripremila teren za formiranje termina „Hispanistika Croatica“ koji je prva upotrijebila Željka Lovrenčić u svojoj doktorskoj disertaciji 2011. godine. Tim terminom i službeno se uvodi književnost autora hrvatskih korijena na španjolskom jeziku u korpus hrvatske književne baštine.

I Studia Croatica je kroz desetljeća okupila najistaknutije intelektualce hrvatske dijaspore i obradila ključna pitanja hrvatskog identiteta tiskana na španjolskom jeziku.

Na stranicama časopisa objavljivali su velikani poput Ivana Meštrovića, Viktora Vide, Bogdana Radice, Vinka Nikolića, te povjesničari poput Ernesta Bauera i umjetnici poput Kristiana Krekovića i Joze Kljakovića. Među autorima se pojavljuje i ime Franje Tuđmana. Sadržaj Studie Croatice uvijek je bio usmjeren na informiranje hispanskog svijeta o „hrvatskom pitanju“ kroz znanstveni i publicistički pristup povijesti i politici, tezama o pravu naroda na samoodređenje i borbi protiv dezinformacija o Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji. Drugi važan segment sačinjavali su eseji o hrvatskoj književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi, a što se tiče pitanja dijaspore, objavljivali su se prilozi o pitanjima selilaštva i hrvatskog identiteta te očuvanja nacionalne svijesti među potomcima iseljenika koji više ne govore hrvatski. Studia Croatica je aktivno pratila proces međunarodnog priznanja RH devedesetih godina.

Među potomcima Hrvata u razdoblju između Drugog svjetskog rata i raspada Jugoslavije nije bilo značajnijih književnika. Zato navodim samo tri primjera: hrvatsko-argentinsku književnicu Dunju Ožanić (1944. – 2007.) čiji roman Guenechen je prevela Ariana Švigir te je objavljen u Zagrebu 2006. godine (Mozaik knjiga) te političara, ekonomista i pisca Javiera Gerardo Mileia, sadašnjeg predsjednika Argentine, s majčine strane iz obitelji Lucich, talijansko-hrvatskog podrijetla. Najznačajnije ime hrvatskih korijena na književnoj sceni Argentine je Carmen Verlichak (Karmen Vrljičak) književnica i novinarka, rođena u Madridu, a odrasla u Argentini. Školovala se u Buenos Airesu. Bila je sveučilišna profesorica, nositeljica je ugledne nagrade Academic institucije „Museo General“ iz Belgrana. Suradnica je brojnih časopisa i novina u Argentini i Hrvatskoj (La Nación iz Buenos Airesa, zagrebački Vjesnik i dr.). Argentinskoj publici predstavila se prvi put 1962. godine knjigom Mujeres de la imagen. Objavila je desetak knjiga na španjolskom jeziku, od kojih su neke prevedene na hrvatski.

Najčešće istražuje sudbinu hrvatskih iseljenika u Argentini, povijesne teme te likove važne za hrvatsku i svjetsku kulturu. Redovita je članica Argentinske akademije znanosti i umjetnosti i jedna od rijetkih osoba hrvatskog podrijetla s tako visokim priznanjem. Njezina knjiga Hrvati u Argentini (Los Croatas en la Argentina) – kapitalno je djelo koje dokumentira povijest i doprinos hrvatske dijaspore u toj zemlji, a drugo značajno djelo, knjiga Kardinal Stepinac – najsvjetliji lik u Hrvata, prevedena je i na hrvatski. S vremenom će se sigurno pojaviti još koje književno ime među potomcima Hrvata, no zasad pripadnici egzilne književnosti u Argentini daleko nadmašuju kvalitetom i opusom književnu produkciju potomaka hrvatskih iseljenika.

Stereotipi o hrvatskoj dijaspori: Govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevine i igraju nogomet

Ne tražite ljudi ovdje,Ne tražite mene,Već tražite mene tamoIspod masline zelene.(S. Žarnić) Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i […]

Na kraju zaključujem da je za Vinka Nikolića i plejadu ovdje istaknutih imena izbjeglih intelektualaca iz Jugoslavije slobodna Hrvatska bila sveta dužnost i jedini cilj kojem su težili, dok je za Viktora Vidu, koji se bez pritisaka osudio na iseljeničku avanturu, bila tek izgubljeni raj, ali za potomke hrvatskih iseljenika, izbjeglica i prognanika, danas je ona ljupki ures u biografijama, a ponekome od njih i čudesno nadahnuće.

Stereotipi o hrvatskoj dijaspori: Govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevine i igraju nogomet

Ne tražite ljudi ovdje,Ne tražite mene,Već tražite mene tamoIspod masline zelene.(S. Žarnić) Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i […]

Njihovo stvaralaštvo nam na različite načine osvjetljava naše zajedničko ishodište, kako oživljavanjem priča i iskustava predaka, tako i vlastitim iskustvima potomaka i nadahnućem koje crpe iz hrvatske duhovne ostavštine upletenom u društveno i kulturno okruženje nove domovine. Stoga bi bilo brzopleto i neodgovorno na prvu prihvatiti ili odbaciti književnost pisaca hrvatskog podrijetla nastalu unutar društvenoga korpusa i jezika drugih kultura čak i ako oni ne pišu o Hrvatskoj, o kulturi i životu u domovini svojih djedova.

Ovoga puta zavirit ćemo u bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena. S obzirom na to da je riječ o stotinama imena autora koji imaju korijene u hrvatskom narodu, bit ćemo prisiljeni vrlo površnim potezima donekle osvijetliti taj bogati kontejner njihovih djela. Jedan broj Hrvata koji su se primili pera i postali književnici doselio je u Čile u nekoliko valova, krajem 19. stoljeća, ali i prije i poslije Drugog svjetskog rata, dok su drugi rođeni u Čileu te su potomci ovih prvih doseljenika uglavnom s dalmatinskih otoka, a u najvećem broju s jednog jedinog otoka Brača. Ti su se doseljenici u većini uspješno integrirali u zemlju domaćina. Radišni i štedljivi otkrili su mogućnosti koje im nudi novi društveni okoliš i dokazali se u različitim strukama i karijerama. Djecu su školovali, a kao pripadnicima europske bijele rase pružale im se daleko bolje mogućnosti za postignuće višega životnoga standarda i socijalnih kompetencija od pripadnika domicilnih etnija.

Rano se među doseljenicima i njihovim potomcima pojavile i osobnosti koje su se isticale književnim talentom. Jedan od najistaknutijih i najranijih bio je liječnik Antonio Rendić, rođen krajem 19. stoljeća u Sutivanu na Braču, a danas na glasu svetosti po svojoj požrtvovnosti i skrbi za siromašne i potrebite, bio je poznat kao odličan pjesnik. Ostavio je 50 knjiga poezije nadahnute Kristovom otkupiteljskom figurom. Njegova nećakinja, Amalia Rendic García, bila je sveučilišna profesorica i poznata čileanska književnica. Rendic je pisao na španjolskome jeziku kao i ostali književnici koji su doselili u Čile ili su pripadnici novih naraštaja potomaka, a među njima ima samo par izuzetaka koji su pisali i na hrvatskom jeziku.

Čile je poznat kao zemlja pjesnika, ali osim poetskoga dara, mnogi su autori hrvatskih korijena ostavili čileanskoj književnoj baštini značajna prozna i dramska djela, rafiniranu estetiku i kvalitetnu književnu kritiku. Neki od njih pripadaju samom vrhu književnoga pantheona i nosioci su brojnih uglednih književnih nagrada i priznanja. Možda je Hrvatskoj najpoznatiji slučaj književnika Estebana Antonija Skármete, romanopisca i scenarista, poznatoga po romanu Ardiente paciencia po kojemu je snimljen i film (Il Postino), te po djelima koja kombiniraju političku i emotivnu tematiku. Scarmeta je dobitnik više književnih nagrada, a bio je i značajan prevoditelj i kulturni djelatnik.

Postoji i niz drugih, jednako dobrih, priznatih i manje priznatih autora. U Hrvatskoj gotovo nepoznat, no sjajan dramski pisac, kazališni producent, kritičar, učitelj drame i scenarist, Fernando Josseau Eterovic, bio je autor popularnih drama 50-ih godina te 32 filmska scenarija. Također se s velikim uspjehom bavio narativnom fikcijom, pišući kratke priče koje su zadivile kritičare i donijele mu nekoliko renomiranih nagrada i priznanja.

Spomenimo i Ramóna Díaza Eterovica, pisca kriminalističkih romana, posebno popularnog i omiljenog među čileanskom čitalačkom publikom. Roque Esteban Scarpa istaknuo se kao povjesničar književnosti, esejist i kritičar značajno doprinijevši razvoju književne kritike. Svojim djelima nimalo ne zaostaju za gore spomenutim autorima ni Andrés Morales Milohnic, lirik izvanredno izbrušenog stila, jedan od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja te Juan Mihovilovic Hernández, odvjetnik, pjesnik, pisac kratkih priča, romana i eseja i Eugenio René Mimica Barassi. Esteban Jaksic, književnik i pjesnik ili Luka Fertilio Nikolić, poznat po vrsnoći stila i nadareni pripovjedač i jedan od rijetkih autora koji su pisali i na hrvatskom jeziku, a tematikom vezan uz zbivanja i ljude s rodnoga Brača ‒ obojica su vrijedni našega spomena.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Mateo Martinic Beros, povjesničar i pisac iz Punta Arenasa, autor je opsežnih radova o Patagoniji i o prisutnosti Hrvata u Magallanesu. Óscar Barrientos Bradasic, suvremeni čileanski pisac i pjesnik iz Punta Arenasa čiji je rad prepoznat na širem južnoameričkom književnom prostoru, također je hrvatskih korijena. Među najstarijima su pisac društvenih romana Arturo Givovich, koji se javio u drugoj polovici 19. stoljeća i Andrés Garafulic, prisutan na književnoj sceni tridesetih godina prošlog stoljeća te plejada drugih autora koje je nemoguće sve obuhvatiti ovim prikazom.

U djelima većine navedenih autora Hrvatska nije uvijek izrijekom prisutna. Ipak, posljednja tri desetljeća nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske trend spominjanja domovine predaka, priče nadahnute uspomenama i događajima iz prošlosti postaju sve češće dio književnoga sadržaja čileanskih autora. Jedan takav primjer je Boris Buvinic, pisac i publicist, aktivan član društva literata i posvećen literarnim i kulturnim inicijativama dijaspore. Drugi je Lorenzo Caglevic Bakovic, koji u svojoj knjizi pod naslovom El Anegdotario Croata en Chile zapisuje o razlozima zašto je odlučio pisati o Hrvatskoj: “To sam odlučio kad su mi pali na pamet ovi dugovi koji postoje prema našim precima. Jednostavno sam mislio da možda sama površna uspomena nije dovoljna. Mogla bi umrijeti čak prije nas samih. S njom, također bi zauvijek iščeznule vrijednosti koje su utisnute u jasnoj formi ili, pak, u maglovitome obliku u tim sjećanjima. Kad već tako stoje stvari, uvjerih se da bi pisana riječ mogla biti najuspješnija metoda za povrat duga i tako prionuh k zadaći pisanja ove knjige”.

Bez obzira na osjećaj duga, na književne forme i stilske finese autora, semantiku i teme koje obrađuju, veza s korijenima i identitetom u svakom vremenu na ovaj ili onaj način izlazi na vidjelo u njihovim djelima ‒ ponekad diskretno, a ponekad dominira.

Suvremeni svijet u mješavini kultura, obogaćen novim tehnološkim otkrićima i nomadskim načinom život, poseže za korijenima da bi se usidrio, potreban mu je osjećaj postojanosti obitelji, prijenosa moralnih vrlina i intelektualnog i kulturnog naslijeđa koje su pojedincu ostavili preci. Obiteljska dota suvremenom naraštaju daje važan duhovni okvir na vjetrometini nemirnog vremena. Pradjedovi i prabake poput davnašnjih Lara i Penata čuvari su novih obiteljskih ognjišta, svjedoci opstojnosti i jamstvo identiteta.

Među starijim naraštajem književnica posebno mjesto pripada Lenki Franulić, kazališnoj glumici, prevoditeljici i najistaknutijoj osobi čileanskog novinarstva i publicistike. U čast prvoj ženi novinarskom reporteru i publicističkom autoru, Čile je ustanovilo državnu nagradu za novinarstvo koja nosi njezino ime. Još jedna čileanska Hrvatica ostavila je duboki trag na kulturnoj i književnoj sceni Čilea. Spisateljica i književna kritičarka Jozefa Pepita Turina, autorica eseja, književnih rasprava, priča i romana koja je uz Zlatka Brnčića pokrenula Eksperimentalno kazalište na Čileanskom sveučilištu, a u Muzeju Benjamina Vicuñe Mackenne organizirala sa suprugom Oresteom Plathom seriju predavanja okupivši književnu kremu čileanskog društva sredinom prošloga stoljeća.

Bitno je spomenuti i Višnju Milohnic Roje, liječnicu, istaknutu kulturnu djelatnicu, odličnu pjesnikinju i prozaisticu koja je pisala na hrvatskom i španjolskom jeziku posvetivši se osobito migrantskim i pitanjima identiteta. Patricia Stambuk, među mlađima, dobitnica Nacionalne nagrade za Novinarstvo, također se bavi temama identiteta i osobito kolektivnog sjećanja. Zahvaljujući knjizi “Rosa Yagán: el último eslabón”, Patricia je značajno utjecala na promjenu diskursa o izvornim narodima Čilea, o njihovim običajima, životu i stradanjima na margini društvene ljestvice. Osim toga, Patricia je prepoznata i po poetskom radu te je aktivna u književnim krugovima i organizacijama hrvatskih žena Južne Amerike (CroActiva).

Drage Hrvatice i Hrvati, evo zašto je važno da se počnete vraćati u domovinu

DOMOVINI IZ TUĐINE Dan će doći! Oh, i ja ću tadaPohrliti kući hrabrom nogom,Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,Hrvatska, oj divna majko, zbogom! Antun Gustav Matoš Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo […]

Od autora kazališnih djela, uz već spomenutog Fernanda Josseaua, treba istaknuti Dominga Mihovilovica Rajcevica Tessiera, akademika, dramatičara, redatelja i glumca kao i Sergia Vodanovića odvjetnika, novinara, dramskog i televizijskog autora. Obojica su svojim djelima dali veliki doprinos čileanskoj drami i novim medijima. Vodanovićeve drame i televizijski scenariji utjecali su na široku publiku često svojom suptilnom političkom kritikom i profinjenim smislom za humor.

Na čileanskim sveučilištima djelovali su i danas djeluju brojni ugledni profesori i znanstvenici hrvatskih korijena. Ovdje posebno treba spomenuti sveučilišnog profesora i akademika Ernesta Andrésa Livacica Gazzanoa, književnika i povjesničara književnosti, nekadašnjeg ravnatelja Instituta za književnost i profesora na Čileanskom papinskom katoličkom sveučilištu te predsjednika Hrvatsko-čileanskog instituta za kulturu u Santiagu koji se, između ostaloga, posvetio i istraživanju književnih autora hrvatskih korijena prikupivši oko dvije stotine njihovih imena.

Novi naraštaji potomaka čileanskih Hrvata nose svoju nostalgiju kao svojevrsni simpatičan identifikacijski znak, kao pripadnost društvu odabranih, kao posjedovanje specijalnoga fetiša koji ih izdvaja iz bezlične mase običnih ljudi. Mladi Čileanci hrvatskih korijena s ponosom pričaju o svojim precima i s poštovanjem čuvaju uspomenu na njih svjesni da su ti njihovi prethodnici i pioniri u novoj domovini bili cijenjene figure u očima njihovih novih sugrađana. Taj pečat njihova identiteta pobuđuje u potomaka pomiješani osjećaj dragosti, sjete i ponosa.

Na čileansku književnu scenu iz godine u godinu stupaju novi naraštaji Čileanaca hrvatskih korijena. Pred desetak godina pojavila se Dragica Vukelić, kći hrvatskog emigranta koji je u novoj domovini našao utočište nakon Drugog svjetskog rata. Dragica je s odličnim romanom Halcones en mi alma (Sokolovi u mojoj duši) vratila dug svome ocu za žrtve koje je podnio na svome izbjegličkom putu. Od nedavna svoje pero brusi talentirana autorica kratkih pripovjedaka Keka Ilic, koja je 2025. Objavila svoj prvi roman “El Sisley”, a u ovo društvo mogli bismo uvjetno pripisati i Maximiliana Jara Pozoa, čileanskog diplomatu, koji (iako nije hrvatskih korijena) romanom 2Tito vs. Pinochet s, 1975: Historia de un encuentro inédito” ulazi svojom tematikom duboko u političku, društvenu i kulturnu povijest Hrvatske 20. stoljeća.

Što se tiče prijevoda na hrvatski jezik djela Čileanaca hrvatskog podrijetla, značajan broj naslova doživio je hrvatsko izdanje zahvaljujući ponajviše predanosti i afinitetu za hrvatske autore izvan nacionalnih granica nakladnika Zorana Boškovića iz Splita te prevoditeljima ‒ pokojnom Jerku Ljubetiću i dr. sc. Željki Lovrenčić.

Na kraju spomenimo i to da je u Čileu na Papinskome katoličkom sveučilištu, od 1950. do 1971. godine djelovao dominikanac i književnik Rajmundo Kupareo kao sveučilišni profesor i čileanski akademik. On je 1964. godine osnovao Institut za estetiku na spomenutom sveučilištu koji je do danas ostao jedini takve vrste u cijeloj Južnoj Americi. Osim estetikom, Institut se bavi teorijom umjetnosti, glazbe, filma i fotografije. Kupareova raskoš jednostavnosti u prelijepim stihovima posvećena je veličanju Stvoritelja, a njegov doprinos čileanskoj znanosti na polju humanistike neizbrisiv je.

Ovim pregledom dotaknuta je samo površina bogatog književnog nasljeđa čileanskih autora hrvatskih korijena. Buduća istraživanja trebala bi dati odgovore na to koliko je ta ostavština povezana s dušom i identitetom hrvatskog književnog korpusa u domovini. Što od toga blaga možemo umjestiti pod zajednički krov s hrvatskom nacionalnom književnom produkcijom, a što može biti ne pripada u taj duhovni izvor i zavičaj. Mlada Katarina Kraljevic nudi nam svoj odgovor u snažnom osjećaju pripadanja zajedničkom ishodištu: Danas, nakon više od 80 godina otkako mog pradjeda Ivana Krstulovica-Marcelica Kevecica nema u hrvatskoj zajednici, mi kao obitelj Kraljevic Krstulovic želimo se vratiti ostavštini onoga koji je bio trajna vrijednost i pokretačka snaga naših duša. Vrijeme je prošlo i od njegovih materijalnih dobara nije ostalo mnogo, ali opstaje sva njegova čast, vrlina i poštenje i povrh svega osjećaj identiteta u borbi za ono što smo kao osobe, obitelj i Hrvati.

Koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine?

Malo nam je znano koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine. Od najranijih dana odselidbe stvarana je književnost na hrvatskom materinskom jeziku u dijaspori, kako među iseljenicima tako i među izbjeglicama, ali i u Bosni i Hercegovini kao i u manjinskim hrvatskim enklavama u susjednim zemljama te je bila […]

Većinu djela talentiranih i sjajnih čileanskih umjetnika riječi hrvatskoga podrijetla, naša kulturna sredina uopće ne poznaje pa ne mogu ni zamisliti koliko se baštinskoga blaga, uspomena, snova i nostalgije nataložilo u dušama njihovih autora. Oni svojim perom utiskuju u čileansku kulturnu matricu buru otoka Brača, njihanje korablji na jadranskim valovima, miris mirte, ružmarina i rogača ‒ i pjesmu „Tamo daleko…“ pa se na svakome koraku osjeća prisutnost naših korijena koji su snažnim žilama urasli u nacionalno tkivo Čilea.

Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i […]

Stoga je hrvatski narod posebno teško stradao pri stvaranju jugoslavenske komunističke vlasti, pa najrecentnije historiografske procjene kažu da je samo u kompleksu događaja poznatih pod nazivom Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda ubijeno najmanje 100 tisuća Hrvata. Najnoviji rezultati višedesetljetnih i interdisciplinarnih istraživanja, s posebnim naglaskom na ona arheološka, potvrdili su ranija saznanja da su u masovnim likvidacijama u Sloveniji bili ubijani ne samo odrasli muškarci – vojnici i civili – nego i žene, maloljetnici i djeca. K tome, da se radilo o sistematskom uništenju jednog dijela pripadnika hrvatskoga naroda koji je krenuo u povlačenje prema Austriji u svibnju 1945. godine

Nadalje, represija je podrazumijevala zatvaranje stotina tisuća osoba u zatvore i logore, od kojih je dio korišten kao robovska radna snaga, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja i društvenu marginalizaciju. Ukratko, svi oni koji su se našli na meti jugoslavenskih komunista bili su ili ubijeni ili protjerani iz Jugoslavije ili pak lišeni i najosnovnijih sredstava za život te bilo kakvog društvenog utjecaja. Glavna poluga jugoslavenskih komunističkih vlasti za provođenje spomenutih radnji bile su jugoslavenske sigurnosne službe. Ona prva nastala je još u svibnju 1944. godine pod imenom Odjeljenje za zaštitu naroda ili OZN-a, dok su njeni temelji udareni još u početcima djelovanja Narodnooslobodilačkog pokreta pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Dvije godine kasnije od OZN-e je ustrojena civilna sigurnosna služba nazvana Uprava državne bezbjednosti (UDB) te vojna, koja je nazvana Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). UDBA je u drugoj polovici 1960-ih godina preimenovana u Službu državne sigurnosti (SDS). O karakteru jugoslavenske komunističke vlasti u razdoblju njezinog stvaranja i učvršćivanja mnogo govori podatak kako je OZN-a obilno kršila vlastite propise, zakone koji su vrijedili na tlu Jugoslavije te međunarodno pravo, a uz suradnju tužiteljstva i sudstva. Potonje se u prvom redu odnosilo na nezakonita smaknuća, koja su bila posljedica naredaba viših i nižih razina vlasti, ali i samovoljnog postupanja lokalnih OZN-inih dužnosnika, koje se pak nije sankcioniralo.

Nakon što je novouspostavljena komunistička vlast brutalnom i širokom represijom uništila, istjerala i marginalizirala bilo kakvu oporbu, jugoslavenske sigurnosne službe postale su jedan od najvažnijih faktora u očuvanju nestabilne Jugoslavije, uz Komunističku partiju Jugoslavije (kasnije: Savez komunista Jugoslavije) te Jugoslavensku narodnu armiju s dominantno srbijanskim visokim časničkim kadrom. Komunisti su nastojali kontrolirati i izvršiti utjecaj nad što više aspekata života stanovnika u Jugoslaviji, a oni koji su se tome pokušali opirati dolazili su pod nadzor, a često i udar sigurnosnih službi. O tome što je režim smatrao „neprijateljskom djelatnošću“ bilo kakvo kritiziranje, mnogo govori činjenica da je „neprijateljska promidžba“ određena i kao kritički razgovor o bilo kojem aspektu života u Jugoslaviji između samo dvije osobe.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Unatoč navedenome, u mladim hrvatskim naraštajima, koji su kroz školski sustav, omladinske komunističke organizacije, medije i slično bile izvrgnuti snažnoj komunističkoj ideologizaciji i jugoslavenskoj državnoj promidžbi, formirali su se brojni pojedinci koji su smatrali kako je od presudnog interesa hrvatskoga naroda stvaranje samostalne i demokratske države. Stoga su se sastajali i razgovarali o toj i drugim temama, a u nekim slučajevima izrađivali i širili antirežimske letke te ispisivali antirežimske parole na javnim zgradama. Režim je preko sigurnosnih službi reagirao na brutalan način, pa su mnogi mladići, ali i neke djevojke zbog spomenutoga izbačeni iz škola, bili prisiljeni pobjeći u inozemstvu, ali isto tako osuđeni na zatvorske kazne te poslani u logore za tzv. preodgoj, u kojima su kažnjenici bili izvrgnuti nečovječnim fizičkim i psihičkim mučenjima. Jugoslavenske sigurnosne službe, a onda tužiteljstvo i sudovi, izrazito su tendenciozno tumačili opisanu aktivnost hrvatskih mladića i djevojaka, prikazujući spontane susrete i razgovore koji su sadržavali i kritike na račun režima kao opasnu neprijateljsku djelatnost. Bila je to posljedica, pored želje za potpunom kontrolom života stanovnika Jugoslavije, i paranoje režima, koji je u svakoj kritici, pa i potencijalnoj, vidio opasnost za svoj opstanak. Želeći dobiti „priznanje“ kako iza susreta i razgovora prijatelja i istomišljenika stoji zapravo nekakva revolucionarna organizacija, UDBA je čak i otimala neke hrvatske studente, držeći ih danima zatočene i podvrgavajući ih najtežim mučenjima.

Niz režimskih neistomišljenika osuđen je na najteže kazne, uključujući kazne smrti, na temelju izmišljenih optužbi za terorizam. Nadzor takvih ljudi i skupljanje „dokaza“ obavljale su upravo sigurnosne službe, a takvih postupaka nije bila pošteđena ni Katolička Crkva. Tako su dva hrvatska civila i dva franjevca osuđeni na smrt zbog navodnog postavljanje eksploziva kraj jedne tvornice u Zagrebu godine 1947., iza čega je zapravo stajala UDBA. Godine 1975. osuđena je skupina od 16 Hrvata, sastavljena u prvome redu intelektualaca i studenata, za provođenje i planiranje niza terorističkih djela. U stvarnosti, radilo se o povremenim susretima i razgovorima režimskih neistomišljenika, a jedino „terorističko djelo“ koje je počinjeno bilo je paljenje šume u okolici grada Zadra, koje je zbog prijetnji SDS-a bio prisiljen izvršiti jedan od osuđenih – Pavle Perović. On je prije uhićenja pobjegao u Saveznu Republiku Njemačku te javno svjedočio o ovim događajima, opisavši kako ga je SDS zavrbovao kao doušnika nakon premlaćivanja i mučenja električnim šokovima te da mu je jedan od zadataka bio poticati članove da daju „političke izjave“. Dakle, SDS-ov cilj bio je navesti režimske neistomišljenike da daju antirežimske izjave, kako bi se dobila podloga za njihovo kazneno gonjenje.

U tome kontekstu prikladno je navesti izjavu Milovana Đilasa, jednog od vodećih jugoslavenskih komunista, koji je od sredine 1950-ih godina postao disident. Pošto je sudjelovao u dirigiranju komunističke represije, kasnije je u svojoj popularnoj knjizi Nova Klasa. Kritika savremenog komunizma mogao utemeljeno ustvrditi da ljudi u komunističkim sustavima stradavaju ne zato što su prekršili zakon, nego zato što su protivnici režima te da je većina kažnjenih s pravnog stajališta nevina. Još je teže prošla skupina Hrvata osuđenih iduće, 1976. godine, budući da su njih čak petorica osuđeni na smrtnu kaznu, koja im je zatim zamijenjena onom od 20 godina zatvora. I u ovome slučaju radilo se o intelektualcima, režimskim neistomišljenicima, koji su pod groznim mučenjima priznali da su stajali iza eksplozije koja se zbila u središtu Zagreba. Iako nema izravnih dokaza kako je bombu postavila i aktivirao SDS, opravdano se sumnja da se dogodilo upravo to s ciljem dobivanja izlike djelovanja protiv osvjedočenih antirežimski orijentiranih osoba.

Jugoslavenske sigurnosne službe nastojale su što bolje nadzirati i kontrolirati političku emigraciju iz Jugoslavije, u kojoj su se brojem i djelatnošću isticali hrvatski politički emigranti. Glavni cilj jugoslavenskih sigurnosnih službi bio je onemogućiti hrvatske političke emigrante u širenju informacija o ideološki i nacionalno motiviranim progonima njihovih sunarodnjaka u domovini te zagovaranju stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Pri tome se nisu birala sredstva – prijetnje, ucjene, izazivanje sukoba unutar obitelji, kruga prijatelja, društva ili organizacije lažnim informacijama, klevetanje pred vlastima država u kojima su emigranti živjeli, uništavanje imovine. Uz to, jugoslavenske sigurnosne službe ubile su, ranile ili otele preko stotinu Hrvata u inozemstvu. Vrlo mali broj hrvatskih političkih emigranata, kao posljedicu represije i društvene marginalizacije jugoslavenskog komunističkog režima, a često iz očaja i/ili obrane od jugoslavenskih agenata u inozemstvu, odlučio je zagovarati i koristiti nasilje u antijugoslavenskom djelovanju. Međutim, jugoslavenski je režim to iskoristio da ocrnjuje cjelokupnu hrvatsku političku emigraciju ne samo kao fašističku nego i terorističku, ubijajući i otimajući i one Hrvate koji nisu ni zagovarali ni poduzimali akcije koje su uključivale korištenje nasilja.

Kako je moguće da ‘ustaški simbol’ narušava demokratske vrijednosti u Austriji?

Kako se ove godine navršilo 80 godina od Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, taj je događaj u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji te u nizu drugih država obilježen nizom komemoracija i drugih manifestacija. Ipak, tradicionalnu, masovnu komemoraciju na Bleiburškome polju nije bilo moguće održati, budući da je i dalje na snazi zabrana austrijskih […]

Tako su jugoslavenske obavještajne službe godine 1977. otele u Italiji boležljivog hrvatskog političkog emigranta, pjesnika i filozofa, Vjenceslava Čižeka. Nakon što je bio neko vrijeme ilegalno zatočen, „službeno“ je uhićen, optužen i osuđen na 15 godina robije. U dokumentu jugoslavenskih sigurnosnih službi o otmici i ispitivanju njegova je djelatnost u emigraciji opisana ovako: „Njegova neprijateljska djelatnost naročito je došla do izražaja u organizovanju i izdavanju emigrantskih listova, pisanju članaka, pamfleta, pjesama, anegdota, letaka, karikatura i drugih brojnih materijala neprijateljske sadržine“. Čižek je brutalno zlostavljan i ponižavan u zatvoru gdje je potpuno oslijepio, a nakon mnogih prosvjeda hrvatske političke emigracije te apela Amnesty Internationala i zalaganja zapadnih političara i intelektualaca pušten je na slobodu 1988. godine.

Jugoslavenskim sigurnosnim službama posebno je bilo stalo izazivati što veće podjele među hrvatskim političkim emigrantima te su razni pokušaji okupljanja hrvatskih političkih izbjeglica za njih predstavljali opasnost. S tim ciljem u Parizu je 1978. godine ubijen Bruno Bušić, istaknuti hrvatski novinar i publicist, kojega je komunistički režim nadgledao od osnovnoškolskih dana, a počeo progoniti kao srednjoškolca. Naime, Bušić je sredinom 1970-ih godina bio prisiljen treći puta pred progonima pobjeći iz domovine, a kao osvjedočeni i nepopustljivi zagovaratelj samostalne i demokratske hrvatske države djelovao je kao kohezivni faktor velikog dijela hrvatske političke emigracije. Nakon njegove smrti, jugoslavenske su sigurnosne službe zaključile: „Ukupne mjere Službe na razbijanju jedinstva hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije posebno su rezultirale nakon smrti Brune Bušića. Dakle, u prošloj godini Služba je uspjela razbiti ono što je Bušić ostvario kroz HNV [Hrvatsko narodno vijeće, op. au.], tj. kakvo takvo jedinstvo starije i mlađe hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije.“

U napadima jugoslavenskih komunističkih službi na hrvatske političke emigrante bilo je i kolateralnih žrtava. Tako je u atentatu na Berislava Deželića u Saveznoj Republici Njemačkoj 1965. godine, pored njega teško ranjena i njegova supruga Marija te trudna kći Marijana. Svi troje pogođeni su s nekoliko metaka, kao što su svi troje ranjeni u glavu. Marijana je bila ranjena i u ruku koju je držala na trbuhu da zaštiti nerođeno dijete, budući da joj je jedan od ubojica nakon hitca u glavu, pucao i u trbuh. Dok je tada šestomjesečni dječak u Marijaninoj utrobi preživio, te sreće nisu bile dvije djevojčice. Trogodišnja Dinka Domančinović smrtno je stradala u eksploziji bombe u Hrvatskom domu u Buenos Airesu 1960. godine, a devetogodišnju Rosemarie Ševo plaćeni ubojica jugoslavenskih sigurnosnih službi smaknuo je 1972. godine u Italiji zajedno s njenom majkom Tatjanom i poočimom, hrvatskim političkim emigrantom Stjepanom Ševom.

Jedna od metoda djelovanja jugoslavenskih obavještajnih službi bilo je i nagovaranje hrvatskih političkih emigranata na kršenje zakona država u kojima su živjeli, kako bi isprovocirali njihov kazneni progon, ali i podmetanje „dokaza“ i davanje lažnih svjedočanstava s istim ciljem. Najpoznatiji takav slučaj bilo je suđenje šestorici Hrvata u Australiji 1981. godine, koji su najvećim dijelom osuđeni na visoke kazne zatvora zbog navodnog planiranja terorističkih napada na temelju svjedočenja SDS-ovog doušnika koji se infiltrirao među njih.

U poticanju pobune dijela srbijanskog stanovništva u Hrvatskoj te vođenju agresije Savezne Republike Jugoslavije na Republiku Hrvatsku u prvoj polovici 1990-ih godina važnu su ulogu igrali i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi. Kao ilustraciju toga, dovoljno je reći da je čelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević organizirao logore u Hrvatskoj i Srbiji za hrvatske ratne zarobljenike i civile, u kojima su oni bili mučeni i zlostavljani, od čega su neki i preminuli.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Na raspad komunističke Jugoslavije početkom 1990-ih godina dio pripadnika komunističkih sigurnosnih službi, a koji su bili uključeni u ubojstva, otmice i progone političkih protivnika jugoslavenskoga režima u zemlji i inozemstvu, reagirao je oportunistički. Odnosno, prihvatio je samostalnu hrvatsku državu i demokratski izabranu vlast kako bi sačuvao do tada stečene pozicije moći, povlastice i zgrnuti kapital, a u situaciji kada se mlada hrvatska država borila za opstanak i imala ograničene mogućnosti za – najšire govoreći – lustraciju od svih elemenata komunizma. Tako su postupile i mnoge druge osobe koje su bile dio raznih struktura jugoslavenskoga komunističkog režima. Uz navedeno, izostala je i jasnija osuda komunističkih zločina od strane svih relevantnih društvenih faktora, zbog čega su psihički, ali i fizički ožiljci stradanja kod malobrojnih još uvijek živih žrtava bolni, kao i kod brojnih potomaka i rođaka progonjenih i ubijenih

Pišući o percepciji koju je prosječni Australac imao o Hrvatima, australska znanstvenica i politologinja Kristina Kalfic (2017) istaknula je kako se stereotipi o njima najčešće svode na to da „govore grub jezik, jedu čudnu hranu, rade na poslovima građevinske i prerađivačke industrije, i što je najvažnije, igraju nogomet koji je toliko pridonio sportskom životu Australije.“ Borba protiv tih predrasuda nije bila laka. Negativne su predodžbe o cijeloj hrvatskoj zajednici nekoliko desetljeća kolale u javnom prostoru Australije potpomognute djelovanjem jugoslavenskih tajnih agenata čemu su pridonosili i pojedini australski mediji i povodljivi političari, predstavljajući ih empirijskim činjenicama, te su u znatnoj mjeri utjecale na dugotrajnu izolaciju hrvatske etničke zajednice od australskog mainstreama.

Koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine?

Malo nam je znano koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine. Od najranijih dana odselidbe stvarana je književnost na hrvatskom materinskom jeziku u dijaspori, kako među iseljenicima tako i među izbjeglicama, ali i u Bosni i Hercegovini kao i u manjinskim hrvatskim enklavama u susjednim zemljama te je bila […]

Politizacija društvenog života hrvatske dijaspore odrazila se i u kulturnoj sferi i u svakodnevnom životu, kako u autopercepciji pojedinaca i skupine u cjelini tako i u kontinuiranom manifestiranju “buntovničke prirode” pripadnika hrvatske etnije kao rezultata izbjeglištva, borbe za priznanje nacionalnog identiteta, dubokih frustracija zbog položaja drugosti i osobnih gubitaka brojnih pripadnika hrvatske dijaspore u Australiji.

U prethodnoj kolumni naveli smo, a sada možemo i potvrditi, da se to odnosilo na sve sredine gdje su se stvarale dijasporske zajednice u vrijeme nepostojanja hrvatske države na raznim stranama svijeta, tamo gdje se vodila borba za očuvanje nacionalnog identiteta. Kada je riječ o australskim Hrvatima, bila je to heterogena skupina pristiglih iz raznih krajeva hrvatskih zemalja s različitim navikama, jezičnim, kulturnim i tradicijskim specifičnostima čiji su životni uvjeti s početka bili osobito teški, a udaljenost od obitelji i doma nepremostiva. U takvim okolnostima, bez posebne naobrazbe, u borbi za kruhom i uspostavom kakvog-takvog društvenog nukleusa u kojemu će se osjećati svoji sa svojima, iseljenici nisu imali vremena, znanja ni mogućnosti da stvaranju i uživaju plodove visoke kulture.

Malobrojni pojedinci ponešto bi uspjeli napisati i objaviti u iseljeničkom tisku ili se izraziti na neki drugi umjetnički način dok je većina svoje potrebe za kulturnim i umjetničkim sadržajima nalazila isključivo u njegovanju vjerskih i narodnih običaja i priredbi, kada su im to prilike dopuštale. Trebalo je raditi od jutra do sutra na poljima šećerne trske ili u brdima Snowy Mountainsa, u tvornicama i na građevinama pa nije bilo ni znanja ni prilika za predah. Tako su mnoga djela nastajala tek u godinama relativnog smiraja i stečene materijalne sigurnosti budućih autora kad su retrospekcija i memorija dobile vrijeme i prostor za slobodno cvjetanje.

Prvi skromni pokušaji kreativnog izričaja u iseljeničkom tisku pojavljuju se kao članci, pjesme i crtice o životu u tuđini i prilikama u domovini. Od kompleksnijih djela, najbrojniji bili su izvještaji o doselidbi Hrvata na australsko i novozelandsko tlo te neka vrsta kronika o zbivanjima i načinu života u novom okruženju. Zahvaljujući autorima poput Marina Alagicha; Vincenta Serventyja (An Australian Life); Nevena Smoje (History of Croatian Pioneers in Western Australia); Mate Tklačevića (Croats in Australia); Mary Stenning (Croatian and Slav pioneers in Australia) u Australiji te Andrije Trlina (The Yugoslav in New Zealand…); Stephena Jelicicha (From distant villages); Ante Klarića (Povijest hrvatske katoličke misije u Aucklandu); Georgea L. Skansija (The Fight for Freedom of the Yugoslavs 1919) i Jamesa Belicha, autora četiri knjige o povijesti Novog Zelanda, sačuvana su svjedočanstva o ranim migracijama u taj udaljeni predio našega planeta.

Od novijih autora povijesti useljavanja, nastalih krajem 20. i početkom 21. stoljeća, najcjelovitije djelo su dvije knjige Fabijana Lovokovića, (Hrvatske zajednice u Australiji: nastojanja i postignuća te U pomoć Hrvatskoj), zatim A cry from afar: Croats of (Western) Australia (1976-2016) Stjepana Asića i The Fountain and the Squeezebox, o životu moliških Hrvata u Perthu, Johna F. Clissa-e. Pojavom znanstvenih radova istaknutih profesionalaca hrvatskog podrijetla, Vesne Drapač, Ilije Šutala, Waltera Voryja Lalicha, Kristine Kalfic ‒ posvećenih istraživanju i povijesti hrvatske dijaspore otvoren je, u posljednjih tridesetak godina, prostor za dubinsku analizu društvenog fenomena hrvatske dijaspore u Australiji.

Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima i kakve to veze ima s hrvatskim iseljeništvom?

Ovaj tekst pišem nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500 tisuća njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je […]

Od tada se sve češće pojavljuju i autobiografije i memoari. Među najranijim memoarskim zapisima su djela Zona Darvenice (An Australian Saga) te The Home Fires Anthonyja Splivala. Steve Horvat piše Accomplished dreams: from hardship in a tiny Croatian village to success in Australia, a Vanda Boras Podravac, Dnevnik iz hrvatske dijaspore…; Frank Grivec progovara o svome životu u knjizi A glimpse from the past: the life and story of Frank Grivec. Ivana Bačić Serdarević, pak, donosi romansiranu biografiju Mojmira Damjanovića (Mojmir); Phillip Brajkovich objavljuje Memories of the past, Our Family Tree, Mick Illich objavljuje autobiografiju The Toil and The Promise a Ivica Licitar (John Lisyak), Stories of my Life. Neke od tih (auto)biografija pisane su na engleskom jeziku dok su druge nastale na hrvatskom ili su objavljene u dvojezičnoj varijanti.

Romani, drame i kratke pripovijesti pojavljuju se relativno kasno i u velikom broju slučajeva na hrvatskom su jeziku da bi se tek na prijelazu tisućljeća, a posebno u posljednja dva desetljeća pojavili novi autori čija su djela na engleskom originalu. Pripadnici starije dijaspore, doseljenici, osim izuzetaka, pisali su na hrvatskome dok se njihovi potomci rođeni u Australiji i Novom Zalandu javljaju na engleskom jeziku.

Prve pripovijesti i romane na Novom Zelandu nalazimo u djelima Amelije Batistich (An Olive Tree in Dalmatia and Other Stories, Sing Vila in the Mountain te brojni drugi naslovi) koja, osim što je plodan autor i odličan pripovjedač, svojim djelima prva osvaja prostor novozelandske manjinske i „ženske“ književnosti. Slijedi zatim Anna Roberts s povijesnim romanom Luka, John Yelash, (Forty Thousands Beers i monodrama Jail Song) s prikazujući mračne strane iseljeničkog života, Veljko Ćurin s autobiografskim romanom Živjet ćete kao bogovi i Leanne Radojkovich s pregrštom kratkih priča po časopisima i zbornicima.

U Australiji je posebno uspješan iseljenik iz Zavidovića, Karlo Kiseli. Kao politički izbjeglica iz Jugoslavije odlično je savladao engleski te se istaknuo kao izvrstan dramski pisac i prozaik, a piše na engleskom i hrvatskom jeziku. Neki ga književni teoretičari smatraju jedinim relevantnim književnikom među australskim Hrvatima. Među rijetkim dramskim piscima istaknuo se George Blazevic iz Pertha autor nekoliko vrlo uspjelih kazališnih komada (Grind Core i Nevesinjska 17).

U počecima, romani nose puno autobiografskog sadržaja, no s vremenom autori proširuju tematiku obogaćujući svoja djela likovima, dijalozima i zapletima iz mašte, katkad povezanima sa stvarnim osobama i događajima, uvezujući gotovo redovito u pripovjedno tkivo konture Hrvatske i Australije kao dvije sastavnice jedne iste priče. Kod pojedinih autora osjeća se duboka povezanost s prošlošću i domovinom ili zemljom porijekla, dok se noviji autori okreću temama iz australskog života i sadržajima u kojima prevladavaju psihološke i obiteljske drame i kriminalistički zapleti u australskom društvu.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Među najplodnijim književnicima u Australiji svakako je Duška Tomašić, koja je kao visoko obrazovana pedagoginja doselila u Australiju 1985. gdje se isključivo bavila pisanjem poezije i proze. Objavila je 11 knjiga pjesama, proze, zapisa i putopisa iz Hrvatske i Australije. Drugi vrlo plodan autor koji je stigao u Australiju 1960. godine je Drago Šaravanja. U domovini je završio gimnaziju, u Australiji program hrvatskog jezika i kulture na Sveučilištu Macquarie. Književnim radom počeo se baviti u zreloj životnoj dobi te je objavio deset naslova, od kojih četiri romana, tri monografije i tri zbirke. Vladimir Mark Jakopanec iz Gornje Voće stigao je u Australiju 1987. Visoko obrazovanje stekao je u Hrvatskoj, ali se u Australiji bavio restauriranjem i reprodukcijom pozlaćenih antikviteta. Objavio je dvije zbirke pjesama i tri romana (Nefretiti, Heretici i Requiem za Belu Nemeth).

Među autorima novog naraštaja rođenih u Australiji treba istaknuti Morgan Yasbincek, dobitnicu brojnih uglednih književnih nagrada. Njezin roman Liv uvodi nas u napetu obiteljsku dramu žena triju naraštaja. Djelo je jezikom i stilom dubok poetski izričaj u suprotnosti s mračnom dramom ispunjenom obiteljskim nasiljem i jedan od najdubljih urona u psihu hrvatske žene u dijaspori. Radnja romana događa se 90-ih godina u Australiji, ali i u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U posljednje vrijeme pojavilo se još nekoliko vrlo uspješnih prozaista: Lidia Kardos s romanom A Boy from Zara: The Rebuilding of Croatia; Emma Viskić, autorica serije fikcije o gluhom dječaku Calebu Zelicu te Lenny Bartulin iz Tasmanije s romanom Unearthed. Viskić, Bartulin i Kardos nosioci su više prestižnih australskih književnih nagrada i priznanja.

Jedna od autorica autobiografske proze s Novog Zelanda, Florida Vela, u knjizi Croatia Mine, opisala je mučno iskustvo mlade majke koja je svoje dijete istrgnula iz voljenih korijena i odvela u svijet gdje će daleko od ratnih strahota uživati mir i blagodati demokracije. Malo poznata priča o dalmatinskoj zajednici u Aucklandu pozadina je romana The Way to Spell Love autorice Nine Nole iz Whangateaua, objavljene nedavno u Aucklandu. Djelo je pokušaj razumijevanja autoritarnog oca, osobe s nerealnim očekivanjima od svoje obitelji pod utjecajem kulture koja ga je oblikovala. Ninina romansirana biografija svjedoči o vezanosti za hrvatsku baštinu iako se stvarni život odvija na Novom Zelandu. Njezin sljedeći roman već je u pripremi. Posvećen je iskustvima života u utočištu El Shatt, u Egiptu.

Većina autora proze također se okušala i u poeziji (Tomašić, Šaravanja, Bačić Serdarević, Jakopanec, Yasbincek i dr.). Među pjesnicima najraniji je autor, kopač smole, Ante Kosović iz Zaostroga koji je odselio na Novi Zeland. Napisao je više zbirki pjesama, ali mu je pjesmarica Dalmatinac iz Tudjine (1907) doživjela veliki uspjeh u Novom Zelandu i u Dalmaciji.

Lista pjesnika u hrvatskom iseljeništvu u Australiji i Novom Zelandu podugačka je pa ćemo ovdje spomenuti samo udrugu Hrvatsko-australsko literarno i umjetničko društvo (HALUD)/koja je značajno pridonijela popularizaciji hrvatskih pjesnika te je do danas objavila pet zajedničkih zbirki i 20-ak zbirki pjesama pojedinih autora gdje se, uz gore spomenute, pojavljuju Mirjana Emina Majić, Ana Kumarić (Anna Kumarich), Marija Kosović Makić, Ante Glavor, Vlado Pucak, Bartul Salečić Šale, Frano Pervan, Slavko Žarnić, Mato Stula, Ante Pucar – Ribicic, Pero Milostić Tragetir, Stipe Pecar, Ivan Skračić, Srećko Vukorepa, Vladimir Barać, Veselko Grubišić, Miroslav Črljenac, Dinka Bednjačić, Marija Kusec Teofilović, Luis Postružin, Ivan Bralić, Marko Bakušić, Tomislav Mravičić, Ivan Filipović i Ilija Majdandžić i drugi, manje poznati pjesnici. Od novozelandskih pjesnika treba spomenuti Paula Alesicha (zbirka 10 Each s K. Willoughby) i Slavka Žarnića (zbirka Rastanak). Očito je da pjesnička duša hrvatskog čovjeka, otrgnutog od vlastitih korijena nalazi plodno tlo za oslobađanje unutarnje drame koju proživljava u procjepu između dvaju svjetova.

Živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško…

Nema ništa ljepše nego podijeliti radost Kristova rođenja u krugu svoje obitelji. To jedinstveno iskustvo prati me od najranijih dana kad je naša mama svirala na glasoviru stare božićne napjeve, a cijel obitelj je pjevala. Tata je godinama gradio jaslice, izrađivao figurice, sagradio Jeruzalem od kartona, izradio svetu obitelj, anđele i pastire pa je to […]

Ovim prikazom nije bilo moguće obuhvatiti sva imena autora i predstaviti svu raznolikost njihovih stvaralačkih uradaka, ali vjerujem da ovo štivo barem donekle odražava dinamičnu i kreativnu prirodu hrvatske iseljeničke zajednice u Australiji i Novom Zelandu koja je, zahvaljujući nadarenim i marljivim pojedincima, svoje doživljaje, nostalgiju i uspomene sačuvala od zaborava – u romanu, priči, drami i stihu ostavivši u nasljeđe budućim generacijama aromu sredine u kojoj su ta djela nastajala.

Živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško…

Nema ništa ljepše nego podijeliti radost Kristova rođenja u krugu svoje obitelji. To jedinstveno iskustvo prati me od najranijih dana kad je naša mama svirala na glasoviru stare božićne napjeve, a cijel obitelj je pjevala. Tata je godinama gradio jaslice, izrađivao figurice, sagradio Jeruzalem od kartona, izradio svetu obitelj, anđele i pastire pa je to […]

Hrvatska iseljenička književnost imala je nekoliko presudnih uloga ‒ čuvala je jezičnu baštinu naroda kao temeljni simbol nacionalnog identiteta u dijaspori, kako u standardnoj jezičnoj inačici tako i u dijalektalnim varijantama, te doprinosila usporenoj asimilaciji pripadnika hrvatskog narodnog korpusa u novi društveni okoliš. Potomcima doseljenika ta je književna produkcija omogućavala živi dodir s kulturnom baštinom predaka, a nama u domovini bila je gotovo nepoznata. Izdavačka djelatnost u poslijeratnom razdoblju u počecima je bila posvećena povijesnim, političkim i vjerskim temama. S vremenom su zaredale pjesmarice, romani, povjesnice, jezični i drugi priručnici, vjerske i poučne knjige, kalendari, dječje pripovijesti, autobiografije, kuharice i monografije ‒ cijela lepeza raznolikih poučnih sadržaja, emotivnih refleksija i životnih priča.

Kako je hrvatska iseljenička književnost predstavljala “drugo plućno krilo” nacionalnog kulturnog organizma, kako joj se danas često tepa, ona je nastajala kao odgovor na krize identiteta svojih autora kao i hrvatskoga naroda u domovini, te kao reakcija na šutnju intelektualaca i letargičnost hrvatskoga društva kada je sloboda izražavanja u domovini bila ograničena, a iseljeništvo „potencijalno opasan“ čimbenik destabilizacije komunističkog političkog sustava. Ovdje treba izuzeti jednu epizodu buđenja nacionalnog otpora negativnoj propagandi jugoslavenskog režima spram hrvatskoga naroda ‒ period nakon objavljivanja Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika te oko političko-kulturnog pokreta ranih 70-ih godina, poznatog Maspoka ili Hrvatskoga proljeća, potaknutog djelovanjem Matice hrvatske i njezinog glasila Hrvatskog tjednika, kada su mnogi hrvatski intelektualci završili na robiji te su im oduzeta građanska prava kao i odvažan, ali uzaludan pokušaj akademika Ivana Supeka u obrani istaknutih studentskih vođa proljećara u djelu Krivokletnik na ljevici koje se tih godina šapirografom umnažalo i raspačavalo među studentima i profesorima (objavljeno je tek 1980. godine u Bristolu).

Iseljenički pisci poput onih okupljenih oko Hrvatske revije pažljivo su pratili sva ta zbivanja. Slobodni od cenzure, desetljećima su održavali kontinuitet slobodne misli, kritičkog promišljanja društva i političkih ideja kojima je represivna vlast ušutkavala inteligenciju u Hrvatskoj. Hrvatska revija ugošćavala je one odvažnije domaće autore koji su u njoj objavljivali pod pseudonimima. Bio je to prostor „posredovane memorije“, koji je čuvao sjećanja na domovinu i otkrivao prave razloge odselidbe i izbjeglištva, čime je nakon osamostaljenja Hrvatske doprinio izgradnji cjelovitije slike novije povijesti hrvatskoga naroda.

Pisci u iseljeništvu i izbjeglištvu bili su i najčešće jesu kulturni posrednici. Njihova djela često tematiziraju život „između dvije domovine“. U njihovim knjigama razabire se proces potrage za čvrstom osi vlastitog identiteta pod utjecajima koji dopiru izvana, iz društva prihvata, te se talože i miješaju s uspomenama iz staroga poznatog ambijenta sažimajući se sa slikama iskustva života u novom okolišu. Potrajat će dosta vremena da dozrije onaj presudni trenutak kada autor književnog djela neće više biti stranac u novom društvenom okolišu, nego vitalan sudionik zbivanja u sredini prihvata kao jedan među jednakima. U toj će sredini hrvatski pisci i pisci hrvatskih korijena progovoriti na drugim jezicima, pisat će na engleskom, njemačkom španjolskom, ali će ta njihova djela natopljena naplavinama iz starih korijena donositi slike prethodnih iskustava kao i slike neposrednog života pa ćemo ih s pravom smatrati dijelom zajedničkog hrvatskog književnog nasljeđa.

Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih […]

U kritičnim povijesnim trenucima, književnici u inozemstvu često su prvi glas naroda koji se bori za međunarodno priznanje. To isto bilo je slučaj s hrvatskim piscima u dijaspori. Oni su ti lučonoše koji ruše predrasude i predstavljaju kulturne vrijednosti svoga naroda i njegove baštine svjetskoj javnosti. Domovinska književna scena danas konačno prepoznaje vrijednosti tih autora i njihovih djela nastalih izvan granica domovine bez obzira na kojem jeziku su napisana i prihvaća činjenicu da pripadaju, kao zasebna grana zajedničkom stablu, u bogatu književnu produkciju hrvatskoga naroda. O tome svjedoče novi pregledi i bibliografije suvremene hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske. Hrvatskom narodu, ovo književno stvaralaštvo naših sunarodnjaka izvan hrvatskih granica svjedoči da kultura nije fenomen zatvoren u sebe sama, već se širi kamo god se prostire jezik kojim se objavljuje – i mnogo dalje ‒ ugrađuje se u književni kod i jezični izričaj drugih domaćinskih kultura doprinoseći tako ukupnom bogatstvu svjetske književne baštine. U našem slučaju, ta baština obuhvaća i stoljeća iseljavanja, od moliških Hrvata u Italiji i gradišćanskih Hrvata u Austriji do onih u Južnoj Americi, od pjesama Ante Kosovića na Novom Zelandu do poezije Adolfa Polegubića i Malkice Dugeč ili romana Irene Vrkljan u Njemačkoj, od najranijih romana Karla Kiselija u Australiji do djela Josipa Marohnića u sjevernoj Americi i Antonija Skarmete u Čileu.

Nema sumnje da najbogatije razdoblje hrvatske izvandomovinske književnosti obuhvaća vremenski raspon od 1945. do 1990. godine. “Književnost u egzilu” najvećim dijelom stvarali su pisci koji su napustili Jugoslaviju iz političkih razloga. Njihov rad bio je usmjeren na očuvanje nacionalnog identiteta i jezika, ali je bio zabranjen u domovini. Danas novi naraštaji hrvatskih autora izvan domovine unose u svoja djela nove sadržaje, kako žanrovski tako i tematikom na tragu književnog stvaralaštva suvremenih autora i trendova u svjetskoj književnosti. Fokus njihova interesa se pomiče s političkog otpora na teme integracije, identiteta u globaliziranom svijetu, pojedinačnih i obiteljskih drama, samorefleksije i autobiografija. Među brojnim imenima hrvatske dijaspore u vrijeme Jugoslavije najznačajnija mjesta pripadaju Borisu Maruni, Vinku Nikoliću, Antunu Bonifačiću, Viktoru Vidi, dok od majstora esejistike na prvom mjestu treba istaknuti Antu Ciligu i Bogdana Radicu, ključne figure hrvatske intelektualne povijesti 20. stoljeća, neraskidivo povezane s emigrantskom fazom Hrvatske revije. Obojica su prošli dramatične političke transformacije, od ljevičarskog idealizma do kritike totalitarizama.

Boris Maruna (1940. – 2007.) je neupitno jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskog egzila. Njegov poetski jezik moderan i slobodan donosi ironičan i beskompromisan pogled na domovinu i emigrantsku sudbinu. Njegovo domoljublje, puno kritičkih opservacija na račun društvene zbilje i ljudi zarobljenih predrasudama i mitovima, lišeno je svake patetike te otkriva ciničan i oštar duh čovjeka koji koristeći umjetnički izričaj obračunava, ponekad s onima zbog kojih je morao napustiti domovinu kao i s onima koji su zarobljenici prevladanih ideja prošlosti.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Marunin podupiratelj, Vinko Nikolić (1912. – 1997.) kao dugogodišnji urednik i pokretač (obnovljene) Hrvatske revije, najvažnijeg časopisa u iseljeništvu bio je ključna figura hrvatske kulturne emigracije. Neprocjenjiv je značaj ovoga kultnog književno-kulturnog časopisa koji je kontinuirano pratio društvena i kulturna zbivanja u domovini pod njegovim uredništvom punih 40 godina. Inače, časopis Hrvatska revija star je gotovo stotinu godina te je živi svjedok povijesnih turbulencija i teške sudbine hrvatske kulture u 20. stoljeću. Utemeljena u Zagrebu (1928.–1945.), Hrvatska revija okupljala je do Drugog svjetskog rata cvijet onodobnih hrvatskih intelektualaca da bi nakon zabrane u domovini, Vinko Nikolić i Antun Bonifačić obnovili časopis u Buenos Airesu. Zahvaljujući njihovom požrtvovnom radu i viziji časopis je postao najvažnija platforma za očuvanje hrvatskog identiteta i slobodne misli u iseljeništvu. Nakon Buenos Airesa revija je nastavila izlaziti u Parizu, Münchenu i Barceloni. Povratkom Vinka Nikolića iz iseljeništva u domovinu, Hrvatska revija 1991. godine vratila se kući te je ponovno preuzima Matica hrvatska gdje kao tromjesečnik izlazi i danas. Osim nemjerljivog doprinosa reviji, bio je Nikolić pjesnik i publicist, a iznad svega povezujući čimbenik razasutih hrvatskih intelektualaca u svijetu.

Antun Bonifačić (1901. – 1986.), osim što je bio književnik, bavio se aktivno i politikom. Osam godina bio je na čelu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Pisao je romane, eseje i kritike, a u svom je pisanju često spajao nacionalne teme s religioznim i filozofskim promišljanjima, ostavši do kraja života ustrajan u političkoj borbi za neovisnost Hrvatske.

Bokeljski Hrvat Viktor Vida (1913. – 1960.) bio je jedan od najprofinjenijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Veći dio života proveo je u Argentini. Za razliku od gore navedenih autora, Vida nije bio izbjeglica, već iseljenik. Njegovo stvaralaštvo obilježeno je melankolijom, nostalgijom i vrhunskom estetikom, a njegova tragična smrt u Buenos Airesu označila je kraj jednog od najautentičnijih lirskih glasova hrvatske književnosti uopće.

Ante Ciliga (1898. – 1992.) poznat po nevjerojatnom životnom putu od visokopozicioniranog komunista do oštrog kritičara Staljina i zagovornika hrvatske samostalnosti, bio je jedan od rijetkih Hrvata koji je preživio Staljinove čistke u Gulagu. Svoja iskustva opisao je u svjetski poznatoj knjizi „U zemlji velike laži“, koja je među prvima u Europi razotkrila brutalnost sovjetskog režima. Nakon bijega iz SSSR-a i razočaranja u komunizam, tijekom Drugog svjetskog rata u jednom periodu bio je zatočenik logora u Jasenovcu, a nakon rata postao je istaknuti emigrantski pisac i briljantan publicist. Redovito je surađivao u Hrvatskoj reviji analizirajući geopolitički položaj Hrvatske i kritizirajući jugoslavenski unitarizam.

Osim Cilige, jedan od najvažnijih suradnika Vinka Nikolića u emigrantskoj Hrvatskoj reviji bio je i Bogdan Radica (1904. – 1993.). Ondje je objavljivao bibliografski neprocjenjivo vrijedne tekstove o povijesti i kulturi. Bio je istaknuti diplomat, esejist i povjesničar te je smatran jednim od najobrazovanijih hrvatskih intelektualaca svoga vremena. U mladosti je bio pristaša jugoslavenske ideje, a kao diplomat služio je Kraljevini Jugoslaviji. Tijekom rata bio je uz jugoslavensku vladu u Londonu, kratko je podržavao i Tita, ali se brzo uvjerio da se iza fasade demokracije krije opasan totalitaristički projekt.

Autori koji su napustili Hrvatsku početkom 1990-ih iz osobnih neslaganja s politikom nove vlasti, uz pomoć i jaku promidžbu ljevičarskih krugova u europskim zemljama, stekli su relativno brzo međunarodnu vidljivost.To se u prvom redu odnosi na Dubravku Ugrešić, jednu od najčešće prevođenih hrvatskih književnica koja je našla svoj novi dom u Nizozemskoj te na Slavenku Drakulić koja živi između Hrvatske i Švedske, a poznata je po esejima i romanima koji kritički preispituju post komunizam i osobito položaj žena u suvremenom društvu.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

Cjelovitijem razmatranju umještanja suvremenih pisaca iz dijaspore kao i onih hrvatskih korijena koji pišu na stranim jezicima u korpus hrvatske nacionalne književnosti, te o dilemama oko raščlambe na egzilu i emigrantsku književnost posvetit ću se u jednoj od narednih kolumni.

Širenjem neistinite vizije Brune Bušića diskreditira se hrvatsku državu

Kako već dvadesetak godina tvrdokorno opstaje po zakutcima svemrežja, jednako tako svake godine u vrijeme obljetnice ubojstva hrvatskoga borca za slobodu – Brune Bušića – s nevjerojatnom upornošću i posvećenošću prosljeđuje se kroz aplikacije za razmjenjivanje poruka putem mobitela, objavljuje i dijeli na društvenim mrežama te na druge načine širi njegova navodna vizija buduće hrvatske […]

Potisni faktori uglavnom su bili nepovoljna gospodarska situacija te politički progoni i marginalizacija, ali i neki drugi, poput avanturizma. Znatan dio iseljenika kvalitetniji i sigurniji život potražio je u prekomorskim zemljama, dok je zapadna Europa postala novi dom za jedan dio političkih izbjeglica te ekonomskih emigranata ponajviše u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, odnosno za postojanja komunističke Jugoslavije.

Savezna Republika Njemačka postala je utočište za dio političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata, kao i odredište daleko većeg broja Hrvata koji su od početka 1960-ih godina stizali kao radni migranti na tzv. privremeni rad.  Hrvati iz te dvije kategorije – političke izbjeglice te radni migranti, čiji je ostanak u inozemstvu sve više gubio karakter privremenosti, imigrirali su i u Švedsku, državu na sjeveru Europe s dugom tradicijom parlamentarizma i propulzivnim gospodarstvom, koja je nudila ono što nisu imali u domovini – mogućnost nesmetanog političkog i društvenog djelovanja te zaposlenja i ostvarivanja bržeg napretka na društvenoj ljestvici. Iako ne postoje istraživanja o točnom broju Hrvata i njihovih potomaka u Švedskoj, procjenjuje se da ih je početkom 21. stoljeća bilo oko dvadeset tisuća.

Kao i diljem zapadnoga svijeta, i hrvatske političke izbjeglice u Švedskoj počele su tijekom 1950-ih godina djelovati na političkom planu s ciljem stvaranja samostalne i demokratske države, koje je bilo obilježeno snažnom antijugoslavenskom i antikomunističkom notom. Nadalje, Hrvati u Švedskoj tijekom 1960-ih godina počeli su se okupljati i na društvenom planu, dok se novi oblik organiziranja, ovoga puta u ozračju ograničene liberalizacije u domovini te s osloncem na domovinsku kulturnu instituciju – Maticu hrvatsku, pojavio 1970. godine sa stvaranjem Društva prijatelja Matice hrvatske „Matija Gubec“ (skraćeno – Društvo „Matija Gubec“, DMG).

Dočim su liberalno-nacionalna kretanja u Hrvatskoj nasilno zaustavljena otprilike dvije godine kasnije gušenjem pokreta popularno zvanog Hrvatsko proljeće, DMG je nastavio s djelovanjem, koje se sastojalo od upoznavanja švedske javnosti s represijom u domovini, zastupanja svojih članova i njihovih interesa pred raznim švedskim institucijama neovisno od Jugoslavije te raznih akcija i manifestacija kojima je cilj bio očuvati hrvatski nacionalni identitet hrvatskih useljenika i njihovih potomaka.

Tko je bio hrvatski politički emigrant i komunist koji je – „progledao“?

Jedan od vodećih jugoslavenskih komunista iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća – Milovan Đilas, sredinom 1950-ih godina zbog zahtjeva za liberalizacijom i demokratizacijom izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a do konca postojanja komunističke Jugoslavije bio je progonjen i zatvaran. S druge strane, na Zapadu je postao daleko najpoznatiji disident iz Jugoslavije, prvenstveno zbog […]

Želeći biti još učinkovitije u spomenutim i sličnim naporima, DMG je poveo akciju okupljanja hrvatskih organizacija i društava u Švedskoj koja su bila demokratski orijentirana te se bavila kulturnom i športskom aktivnošću. To se nastojanje uobličilo kroz stvaranje Saveza hrvatskih kulturnih, športskih i vjerskih društava u Švedskoj godine 1978. Naziv organizacije na švedskom jeziku glasio je Kroatiska riksförbundet, a sljednik spomenute organizacije postoji i danas te djeluje pod imenom Savez Hrvatskih Društava Švedska (Kroatiska Riksförbundet Sverige). Kolokvijalno se nazivao Hrvatski savez.

Uz neke hrvatske političke emigrante u Švedskoj, većinu članova Hrvatskog saveza činili su radni migranti hrvatske nacionalnosti, koji nisu željeli sudjelovati u radu tzv. jugoslavenskih klubova, koji su djelovali u okviru Jugoslavenskog saveza, paradržavne organizacije jugoslavenskoga komunističkog režima, koja je služila za nadzor, kontrolu i osiguranje utjecaja među jugoslavenskim građanima na tzv. privremenom radu u inozemstvu. Dakle, Hrvatski je savez služio i kao obrana od raznih oblika represije jugoslavenskoga komunističkog režima, kako tijekom boravka članova HS-a u Jugoslaviji, tako i u Švedskoj. Doista, neki od hrvatskih imigranata bili su izloženi pritisku i demonizaciji od strane jugoslavenskoga režima u svojoj novoj domovini, uglavnom kroz aktivnosti jugoslavenskog veleposlanstva i konzulata, ali i od strane jugoslavenskih obavještajnih službi. Iako nominalno nepolitička organizacija, Hrvatski savez zalagao se za poštivanje ljudskih i nacionalnih prava u Jugoslaviji. Jedan od aspekata ove vrste aktivnosti bilo je informiranje švedskih političara i javnosti o progonu hrvatskih disidenata ili o mučenju hrvatskih političkih zatvorenika.

Jedna od težnji Hrvatskoga saveza bila je i što bolja integracija hrvatskih useljenika u švedsko društvo, uz istodobno očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Govoreći o potonjem, velika se pozornost posvećivala očuvanju i prezentiranju kulturne tradicije, posebno u vidu godišnjih manifestacija koje su okupljale velik broj sudionika i gledatelja, a nazivale su se Smotre hrvatske kulture. Iako je ustavom Socijalističke Republike Hrvatske hrvatski književni jezik definiran kao službeni jezik, pa se onda koristio i za poučavanje u školama, u dopunskoj nastavi za djecu radnih migranata u zapadnoj Europi, pa tako i u Švedskoj, koristio se srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik. Pored toga, hrvatskoj je djeci često nametana njegova tzv. istočna, srpska varijanta. Hrvatski se savez pak u nizu slučajeva uspješno izborio da se za učitelje dopunske nastave izaberu njegovi članovi, koji su hrvatsku djecu podučavali na hrvatskom književnom jeziku. Uz to, Hrvatski savez zalagao se za korištenje hrvatskoga književnog jezika u Švedskoj i na drugim poljima, primjerice u komunikaciji švedskih državnih institucija s hrvatskim useljenicima. K tome, imao je značajnu ulogu u tome što je došlo do izdavanja zasebnog, hrvatsko-švedskog rječnika, a ne samo srpskohrvatsko-švedskog, kako je bilo planirano prvobitno.

Koncentrirajući se na značaj Smotre hrvatske kulture za Hrvate u Švedskoj, njihov je cilj bio dvostruk. Jedan od njih bio je okupljanje hrvatskih društava razasutih po ogromnim švedskim prostranstvima i osvještavanje o potrebi zajedničkih nastupa. Ovi događaji bili su od velike važnosti za članove Hrvatskog saveza, posebno za one iz manjih švedskih gradova gdje je bilo relativno malo Hrvata, u usporedbi s, primjerice, Göteborgom ili Malmöem, jer su doprinosili društvenoj koheziji i sprječavali ili usporavali asimilaciju. Također, impresivan program pjesama, plesova i recitacija, izložbi rukotvorina i slično poslužio je da švedskim gostima dade predodžbu o hrvatskoj kulturi, ali je istodobno služio i kao iskaz ozbiljnosti djelovanja Hrvatskoga saveza u odnosu na švedske institucije. Povremeno su sudjelovali čak i švedski folklorni ansambli, a bili su pozvani i švedski umirovljenici.

Nastup na Smotri hrvatske kulture bio je posebno važan za djecu i mlade, u kontekstu izgradnje i očuvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Svaka Smotra hrvatske kulture bila je rezultat cjelogodišnjih priprema hrvatskih, prvenstveno kulturnih društava, koja su zauzimala značajan dio slobodnog vremena njihovih članova. Pritom je važno istaknuti ulogu instruktora i učitelja, prvenstveno onih koji su radili s djecom i mladima, jer su uglavnom bili samouki i nisu bili plaćeni za taj ogroman trud i ulaganje slobodnog vremena. Stoga je Smotra hrvatske kulture bila rezultat ogromne količine idealizma i žrtve Hrvata u Švedskoj.

Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima. Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji […]

Na prvoj Smotri 1980. godine sudjelovalo je oko 100 izvođača pred skromnom publikom od oko 500 Hrvata. Sljedeća, održana 3. listopada 1981. u Göteborgu, bila je daleko posjećenija. Prema Hrvatskom glasniku, časopisu kojega je izdavao Hrvatski savez, prisustvovalo je oko 2000 ljudi, od kojih je nastupilo oko 300, uglavnom mladih i djece. Spomenuti izvor sugerira da je Jugoslavenski savez pokušao ishoditi zabranu Smotre, ali nadležne švedske vlasti nisu uslišile taj zahtjev. S druge strane, čini se da je jugoslavenska strana uspjela utjecati na neke novinare, budući da nisu bili prisutni oni koji su izvještavali o tzv. imigracijskim pitanjima.

Ipak, o događaju su izvijestili neki lokalni švedski mediji. Važno je reći i da su u ovoj manifestaciji sudjelovala i neka hrvatska društva koja nisu bila dio Hrvatskoga saveza, pa je Smotra hrvatske kulture povezivala nacionalno osviještene Hrvate u Švedskoj, koji su inače bili podijeljeni po ideološkim, političkim ili drugim linijama. Jutarnji dio programa uključivao je sportska natjecanja (nogomet, stolni tenis, šah), izložbu rukotvorina i knjiga. Kulturni dio održan je poslijepodne, u trajanju od čak četiri i pol sata, dok je na kraju događaja odana počast dvojici Hrvata koje je u Švedskoj pogubila jugoslavenska obavještajna služba – Miji Lijiću i Stipi Mikuliću. Godine 1987. jugoslavenska obavještajna služba, koja je ponekad znatno podcjenjivala brojke, izvijestila je da je festivalu prisustvovalo oko 1500 posjetitelja i 200 izvođača te da je nogometni klub „Croatia“ iz Malmöa odigrao prijateljsku utakmicu s veteranima trofejnog švedskog kluba „Malmö“.

Svake godine vodstvo Hrvatskog saveza izabralo bi jednu javnu osobu koja se tijekom protekle godine posebno zauzela za hrvatske useljenike te joj dodijelilo naslov „počasnog Krabata“ (krabat na starošvedskom znači Hrvat, a na modernom švedskom nestašan mladić), kao i značku tada zabranjene Matice hrvatske u domovini, s lovorovim vijencem. Brojni švedski političari i javne osobe, prvo s lokalne razine, a zatim sve češće i osobe iz vrha javnog života, prisustvovali su Smotrama, kojima je tako rasla važnost. Među istaknutim „Krabatima“ bili su zastupnik SDP-a u parlamentu i sindikalni dužnosnik u tvornici Volvo Ralf Lindström, jedna od vodećih osoba Liberalne stranke Andres Küng, ministrica obrazovanja Ulla Tillander iz Stranke centra te poznati publicist, stručnjak za vanjsku politiku i predsjednik švedske podružnice Paneuropske unije Arvid Fredborg.

Među počasnim Hrvatima najpoznatiji je bio predsjednik Liberalne stranke Bengt Westerberg, koji je počasnu titulu primio na smotri 1988. godine i tom se prilikom susreo s Vladimirom Šeksom, hrvatskim disidentom i potom jednim od vodećih hrvatskih političara 1990-ih. Kako je zbog prihvaćanja ove titule prema Westerbergu praktički preko noći proradio cijeli sustav laži i obmana koje je lansirao Jugoslavenski savez, pokazalo se do koje mjere je ta organizacija djelovala kao ekspozitura beogradskih vlasti.

Trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade […]

Zaključno, Smotre hrvatske kulture bile su najznačajnija manifestacija Hrvata u Švedskoj tijekom 1980-ih godina, u situaciji kada nije postojala samostalna hrvatska država, dok ih je ona iz koje su iselili – komunistička Jugoslavija – diskriminirala i progonila. Njihova organizacija činila je značajan dio cjelogodišnjih aktivnosti članova hrvatskih društava, a kroz ovu manifestaciju bili su najvidljiviji raznim švedskim institucijama, državnim dužnosnicima, političarima, intelektualcima i javnosti. O značaju Smotre hrvatske kulture možda najbolje svjedoči činjenica da se ona održava i danas.

Knjige iz dijaspore na ovogodišnjem Interliberu

Međunarodni sajam knjiga 47. Interliber, na kojemu je u Zagrebu ove jeseni od 11. do 16. studenoga svoje novitete predstavilo oko 360 izlagača, potaknuo je u Lijepoj Našoj rekordan interes čitatelja za svijet knjige. Interliber uobičajeno bilježi stotine tisuća posjetitelja, među kojima su bile i pojedine učeničke ekskurzije iz hrvatske dijaspore. Na otvorenju naše najznačajnije […]

Tako trenutačni iseljenički val u Republici Hrvatskoj donosi, suprotno očekivanjima statističara, dvojake koristi našoj ekonomiji kako u prijenosu znanja tako i u značajnim osobnim doznakama. Podaci Svjetske banke za prošlu godinu pokazuju kako su vrijednosti osobnih iseljeničkih doznaka iz inozemstva u Republiku Hrvatsku iznosile 6,739,238.33 milijardi eura.

S druge strane, mi smo se zapitali što domovina čini za svoje suvremene pečalbare i ima li rezultata Ministarstvo demografije i useljeništva u inicijativama povratništva, gdje počiva naša sveopća nada u demografski i gospodarski rast Lijepe Naše. Demografska obnova Hrvatske više nije pitanje izbora, već imperativ vremena i izraz nužnosti kako su brojna hrvatska naselja opustjela osobito u rubnim istočnim područjima naše zemlje. Uz poticaje za veći broj novorođenih, država računa i na povratak iseljenih Hrvata, nudeći im financijske olakšice i podršku kroz Ministarstvo demografije i useljeništva.

Poznato je kako je aktualni iseljenički val od ulaska RH u EU najviše pogodio Zagrebačku županiju i grad Zagreb te Slavoniju, Baranju i Srijem. Slijedom tih statističkih pokazatelja ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić sudjelovao je tako na 20. sjednici Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem koja se održala ovih predblagdanskih dana na krajnjem istoku Lijepe Naše u Iloku. Na području pet slavonskih županija provedeno je, prema ocjeni Savjeta, gotovo 165.000 raznih infrastrukturnih projekata čija je ukupna vrijednost dosegnula 4,9 milijardi eura, a koji neupitno stvaraju znatno prikladnije uvjete za održivi povratak iseljenika.

Ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić u svom je izlaganju na Savjetu istaknuo kako je Ministarstvo u 2025. godini za demografske mjere izdvojilo rekordnih 698 milijuna eura, dok u 2026. godini proračun raste na 822 milijuna eura, što je povećanje od 18 posto…

„Prema projekcijama, proračun Ministarstva u 2027. i 2028. godini iznosit će 844, odnosno 845 milijuna eura, što jasno pokazuje dugoročnu predanost Vlade Republike Hrvatske za demografsku revitalizaciju“, pojasnio je ministar gorljivu želju domovinskih struktura za jačanjem povratništva.

Govoreći na Savjetu za Slavoniju, Baranju i Srijem o provedenim projektima, istaknuo je kako je gradovima i općinama uoči blagdana dodijeljeno još 22,2 milijuna eura za ulaganja u dječje vrtiće i igrališta, pri čemu je značajan dio sredstava usmjeren upravo na Slavoniju, Baranju i Srijem, ukupno 6.9 milijuna eura za novih 180 projekata.

Nadalje, Šipić je dodao kako je Ministarstvo osiguralo 1,2 milijuna eura za projekte udruga usmjerene podršci roditeljstvu od kojih je 304.000 eura za zaklade s područja Slavonije, Baranje i Srijema. Ova ulaganja izjednačavaju razvoj istočnog područja Republike Hrvatske, gdje se očekuje veći broj povratnika raseljenih tijekom Domovinskoga rata diljem EU-a. Kada je u pitanju povratništvo Vlada RH i Ministarstvo useljeništva i demografije doista su napravili velike iskorake. Ministar se osvrnuo i na mjere za povratnike te revitalizaciju depopuliranih područja kroz jačanje gospodarske aktivnosti.

Prema njegovim naglascima podsjećamo kako su od 1. siječnja 2025. povratnici oslobođeni poreza na dohodak na razdoblje od pet godina, a Ministarstvo ima za tu mjeru zaprimljeno već više od 11 tisuća prijava…

„Uz to, kroz suradnju s HAMAG-BICRO-om naše domovinske vlasti na državnoj i lokalnoj razini potiču poduzetništvo u potpomognutim siromašnijim područjima kako bismo demografsku obnovu povezali s gospodarskim razvojem“, istaknuo je ministar Šipić.

Zaključno, ministar je najavio sljedeće korake Ministarstva demografije i useljeništva: „Radimo na Zakonu o demografskoj revitalizaciji kojim ćemo povezati sve razine vlasti u jedinstvenu demografsku politiku, a paralelno analiziramo novi model doplatka za djecu. Naš cilj je jasan – stvoriti uvjete u kojima će svako dijete u Hrvatskoj imati jednaku podršku, a svaka obitelj sigurnost“.

Ovo su Hrvatice i Hrvati iz dijaspore koji su diljem svijeta branili čast domovine

Vojno-redarstvena operacija „Oluja“, kojom je u tri dana oslobođeno 11 tisuća četvornih kilometara okupiranog područja Lijepe Naše, veličanstvena je pobjeda u Domovinskome ratu devedesetih prošloga stoljeća u kojoj se praktično ostvarila kruna jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. „Oluja“ je započela 4. kolovoza 1995. godine u zoru, a već do 7. kolovoza Hrvatska je vojska oslobodila […]

Prvi rezultati Vladinih mjera vraćaju desetke tisuća raseljenih Hrvata

O demografskoj obnovi govorio je također ovih dana i državni tajnik u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Ivan Vidiš. On je istaknuo kako se mjerom koju provodi Vlada RH „Biram Hrvatsku“ u zemlju vratilo ove godine više od 1360 osoba. Pokrenuli su svoj posao, osiguravaju lijep život svojim obiteljima te pri tome zapošljavaju i nove radnike. Prema njegovim riječima, građevina je najpopularnija branša za pokretanje posla u Hrvatskoj, ali tu je i cijeli niz drugih industrija poput rastućeg lukrativnoga IT sektora. Ono što svakako veseli je da ima onih povratnika koji posjeduju visoko sofisticirana znanja, mnogo je takvih primjera prijenosa znanja iz tehnološki naprednijih zemalja, dodao je. Trend povratka je primjetan u svim dijelovima Hrvatske, ali svakako prednjače Zagreb i Slavonija…

„Prije svega i mi u RH učimo s vremenom koje su potrebe naših državljana iz inozemstva, tako da kreiramo i cijeli niz usluga koje su njima potrebne. Vrtić, škola, mogućnost učenja hrvatskog jezika djece rođene u višejezičnim sredinama hrvatskih dijasporskih zajednica diljem svijeta na čemu je ministarstvo s partnerima iznimno puno radilo. Tako da sad imamo učenje hrvatskog jezika potpuno za naše povratnike do C1 razine. Zatim tu imamo pitanje reguliranja boravka u smislu državljanstva. Godišnje se u Hrvatsku vrati oko deset tisuća iseljenika, što nas posebno veseli budući da je riječ o višečlanim obiteljima”. otkrio je.

Državni tajnik Vidiš istaknuo je višestruka pozitivna kretanja u domaćem gospodarstvu te neospornu statističku činjenicu kako hrvatsko gospodarstvo raste već 19 kvartal za redom. Ukazao je na činjenicu kako u Hrvatskoj napokon rastu i plaće te se s gospodarskim napretkom otvaraju i nova radna mjesta. Naveo je da je na nedavnoj sjednici Gospodarskog socijalnog vijeća predstavljeno koliko Hrvatska ulaže u mjere aktivne politike zapošljavanja, uključujući i mjeru samozapošljavanja.

Osjećaju se snažne promjene u trendovima, jer je doista malo država koje nude 20.000 eura bespovratnih sredstava za pokretanje vlastitog posla. Podsjetimo kako su hrvatski građani najviše odlazili iz zemlje do 2017. godine, kada je prosječna plaća iznosila oko 700 eura u današnjoj vrijednosti, a minimalna plaća bila ispod 3.000 kuna. Prema općoj ocjeni situacija se pred kraj tekuće godine znatno promijenila, i dočekujemo Božić s rekordno niskom nezaposlenošću, rekordno visokom zaposlenošću i plaćama koje su primjerenije nego ranije, što jasno upućuje na preokret trendova – stvarajući optimistično ozračje i realnije nade za daljnji rast u 2026. godini. Hrvatska prema statistikama već nekoliko godina bilježi pozitivan migracijski saldo. Istina, taj saldo ne proizlazi isključivo iz povrataka hrvatskih državljana, ali je povratak hrvatskih građana ipak snažno vidljiv i u podatku kako se na godišnjoj razini prosječno vraća oko deset tisuća naših sugrađana.

Ozračje dobrosusjedstva

Vlada Republike Hrvatske pred blagdane je usvojila Odluku o trogodišnjem Programu potpore Hrvatima u Bosni i Hercegovini za razdoblje 2025. – 2027. godine, osiguravši iz Državnog proračuna RH ukupno 8,7 milijuna eura (2,9 milijuna eura na godišnjoj razini) u svrhu poticanja gospodarskog razvoja lokalne zajednice. Ova Odluka potvrđuje trajnu predanost Vlade RH jačanju položaja Hrvata u BiH, s primarnim ciljem stvaranja novih poslovnih prilika i povećanja zaposlenosti, kao jedinih bitnih preduvjeta za ostanak i povratak hrvatskog naroda na tim područjima.

Provedbom Programa Vlada Republike Hrvatske nastoji doprinijeti stvaranju poticajnog poslovnog okruženja u susjedstvu, razvoju obrtništva i malog gospodarstva, otvaranju novih radnih mjesta, jačanju gospodarske infrastrukture i unapređenju lokalnih razvojnih kapaciteta. Bespovratna sredstva dodjeljuju se putem natječajnih procedura županijama/kantonima u BiH i bit će usmjerena na poticanje mikro, malih i srednjih tvrtki. To uključuje potpore za ulaganja u modernizaciju poslovanja, digitalizaciju, energetsku učinkovitost, te razvoj poduzetničke infrastrukture i prekogranične gospodarske suradnje.

Filmska priča pariškog Slavonca u Firenci do početka studenog

U povodu Svjetskoga dana audiovizualne baštine, koji se na prijedlog UNESCO-a tradicionalno obilježava 27. listopada, ove sezone uočili smo hvalevrijedan napor istarske udruge ArtRencontre, bračnoga para poduzetnikā Tamare i Kristijana Floričića, koja s velikim entuzijazmom predstavlja zanemarene umjetnine hrvatskoga slikara i kipara međunarodnoga ugleda s polustoljetnom pariškom adresom – Slavka Kopača (Vinkovci, 21. VIII. 1913. […]

Eto razloga da i vi razmislite o mogućem povratničkom pothvatu ma gdje trenutačno slavili Božić, koji vam od srca čestitamo.

Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva […]

U komunističkoj Jugoslaviji mnogi su naši susjedi i znanci skrivali svoje vjerske osjećaje i potajice slavili čin Kristova rođenja, a mnogi se izdavali za ateiste trudeći se iščupati iz srca vjeru svojih otaca. Moji su baka i djed morali otići u iseljeništvo da bi preživjeli, jer su kao mnogi naši sunarodnjaci ostali bez svega. Savezničko bombardiranje sravnilo im je sa zemljom jedini dom, a posjed su im „oslobodioci“ nacionalizirali. Težak život u tuđini, iako nisu naporno fizički radili jer su bili školovani i dobro su govorili njemački jezik, bio je još teži u danima kad su se slavili veliki crkveni blagdani. Tada bi ih, kao mnoge njihove sunarodnjake u inozemstvu, obuzela golema tuga za domom i obitelji. I oni su kao i mnogi drugi Hrvati u inozemstvu štedjeli i spremali različite potrepštine, slatkiše i darove za svoje najmilije mjesecima unaprijed kako bi na vrijeme stigli u domovinu i koliko-toliko olakšali im život u egzistencijalnoj stisci.

Njihovi, pak, Božići bili su daleko od onih čudesnih starih običaja, slatkih mirisa i topline koju su ostavili za sobom. Hrvatskih svećenika u to doba nije još bilo dovoljno u dijaspori, svete se mise slavile na jeziku domaćina, a nedostajao im je i duh divnih hrvatskih božićnih pjesama. Srce je bilo u domovini, a tijelo u tuđini. Jedino bi ih grijala nada da će se jednoga dana vratiti kući, iako se to ipak mnogima nikada nije ostvarilo.

Vremenom se broj obitelji koje su se odlučile potražiti sreću u inozemstvu povećao. Pomalo su se počeli okupljati oko prvih župnih kuća i hrvatskih katoličkih centara. Društveni život je počeo bujati, a domaći običaji budili su osjećaj bliskosti s korijenima.

Ono što je u iseljeništvu izraslo u snažan domoljubni narativ bio je rezultat kolektivne memorije koja se održavala na životu zahvaljujući čvrstoj povezanosti dijasporske zajednice i njezinoj neuništivoj želji za pravom na hrvatsku državu kamo bi se mogli vratiti i gdje se ne bi osjećali građanima drugoga reda. Taj je narativ u mnogočemu nalikovao biblijskim slikama židovskoga egzodusa. Prikaz svete obitelji u siromašnim jaslicama u Betlehemskoj štalici gdje je sam Bog došao na svijet podsjećao je hrvatskog iseljenika i njegovu obitelj na vlastito iskustvo izbjeglištva, nepriznatih i ponižavanih stranaca, sirotinje i isključenih iz društva većine s osjećajem s kojim su se morali nositi. Bile su to 60. i 70. godine dvadesetog stoljeća, godine nacionalnog zanosa i nade u velike političke promjene u domovini koje su donijele otrežnjenje cijeloj jednoj generaciji iseljene i domovinske mladosti gašenjem Hrvatskog proljeća.

Do pada berlinskog zida i raspada komunističkog imperija stasao je još jedan naraštaj Hrvata izvan domovine. Gastarbajteri su pustili korijene u zemljama srednje Europe i ostali, a s agresijom na Hrvatsku njima su se pridružili iseljenici iz novog kontingenta. Stvarale su se nove zajednice i obitelji, a domovina se polako počela prazniti. Područne Škole u udaljenim mjestima jedna za drugom počele su se gasiti, lokalni promet ostao je bez putnika, dućani pošte, bolnice bez klijenata. Dječji smijeh i igra utihnuli, a stara čeljad u domovini nije više imala ni snage ni potrebe pripremati i održavati tradiciju. Državne institucije i vlast uljuljkani se u sinekuri i po mogućnosti tražili vlastite probitke pa se nisu time zamarali, a vrijeme je nemilosrdno radilo protiv mlade države. Izostala su često i upozorenja duhovnih autoriteta o moralnoj iskvarenosti u društvu. New Age kultura i nastrane ideološke matrice počeli su na mala vrata prodirati sa Zapada i u hrvatsko društvo. Iako se dijaspora s tim nakaradnim filozofijama susretala ranije nego domaći ljudi, nekako se uspijevala sačuvati od lošega utjecaja zahvaljujući čvrstoj religioznoj i nacionalnoj svijesti i zdravom razumu svojih članova. Ali ni to se nije moglo zadugo održati.

Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih […]

Kako danas u konzumerističkom svijetu izgleda Božić našega čovjeka u domovini i u tuđini? Gotovo da se ne razlikuju jedan od drugoga. Globalistička agenda donijela je nove plodove sekularističkog i relativističkog pogleda na svijet. Božićni sajmovi preplavili su planetu, pa je postalo svejedno jeste li u Tokiju ili Madridu, u Sao Paulu ili Johannesburgu, u Zagrebu ili u Berlinu ‒ Božić je svugdje isti šareni cirkus, a Kristove prisutnosti nigdje. Svijet je postao malen, a autentične kulturne prakse i običaji se gube u jednoobraznosti kvazi kulture globalnoga tržišta robom i ljudima. Posvuda nas oplakuju isti mirisi, nude se iste marke, proizvodi, predmeti bez pečata kreativnosti. Prodaje se i kupuje, konzumira i troši. Tako je zapadni svijet pretvorio Božje Došašće u veliki sajam taštine, novca i provoda, a mali je Isus ostao negdje po strani. Ako naš iseljenik ili onaj u domovini želi doživjeti istinski susret s malenim Bogom, jedino mjesto gdje ga još može naći jest u nekoj crkvi i u svojoj vlastitoj duši.

Istina je, danas se osamljenost tijekom blagdanskih dana u dijaspori više ne osjeća tako snažno kao u prošlosti kad nije bilo tehnoloških sprava i interneta niti povoljnih putovanja, jer su suvremene tehnologije omogućile na umjetan način virtualnu bliskost ljudima s udaljenih odredišta svijeta, a pristojan dohodak mnogima i priliku za posjet domovini. Ipak, živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško, jer se uspomene neminovno jave snažnije nego u svakodnevnom životu, a nostalgija često preplavi dušu. Blagdanska tuga, različitog intenziteta, ovisit će o tome koliko su pojedinci bili spremni i sposobni prilagoditi se novim okolnostima u sredini koja im nije prvotni dom. Prijatelji kao i dobri domaćini u novom okruženju mogu uvelike pomoći da zemlju useljenja prihvatimo kao novo i pouzdano utočište. Ako u mjestu boravka postoji i hrvatski crkveni centar ili kakva druga udruga u kojoj se okupljaju sunarodnjaci, a pogotovo ako su još i veliki entuzijasti pa organiziraju različite vjerske i kulturne aktivnosti, mogu vam također dočarati ugođaj koji će podsjećati na stari dom. Naši ljudi u tim prigodama organiziraju i brojne humanitarne priredbe pokazujući tako skrb o potrebitima u duhu kršćanskog milosrđa. Božić u iseljeništvu često je prilika za velika okupljanja Hrvata u katoličkim misijama, udrugama ili obiteljima, a služi i kao most između starog i novog života daleko od domovine. Iseljeničke zajednice u tim prilikama ugošćuju i poznata imena hrvatskog glazbenog i umjetničkog miljea pa je doživljaj bliskosti s domovinskim ljudima još snažniji.

Osim toga, na blagdan Svete Obitelji koji dolazi u božićnome tjednu, 29. prosinca, katolička crkva obilježava i Svjetski dan iseljenika. Razgranate mreže hrvatskih katoličkih misija diljem svijeta posjećuju o blagdanima biskupi i hrvatski kler iz domovine s porukama ohrabrenja i utjehe iskazujući tako primjerom da nisu od Hrvatske zaboravljeni. Činili su to i u teškim vremenima agresije na Republiku Hrvatsku kada su hrabrili i podizali poljuljani moral naših iseljenika o mogućnosti da se dogodi čudo ‒ neovisnost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Neke od tih poruke aktualne su i u današnjim prilikama. Tako su biskupi 1988. godine, kako bilježi Glas Koncila, u svome pastirskom pismu upućenom hrvatskoj dijaspori diljem svijeta istaknuli: „Množe se godine izbivanja brojnih naših ljudi izvan domovine i godine naših zajedničkih napora da u tuđem svijetu ne izgube same sebe, da ne zaborave svoje vjere i svoga naroda. Oni su potrebni domovini i domovinskoj Crkvi, a ta hrvatska domovina i ta Crkva potrebne su njima. Narod i Crkva bez njih su siromašniji i slabiji, a oni su bez čvrstih veza s Crkvom i domovinom bez svojih korijena, bez svog ponosa, izloženi na milost i nemilost mnogim nedaćama“.

I zaista, te su riječi pogotovo danas žive u ovim bremenitim vremenima sveopće krize duha humanosti i mira. I posve je razumljivo da hrvatska dijaspora i danas s jednakom ljubavlju i brigom prati procese u domovini i da za nju moli Krista, kralja mira, ljubavi i radosti da je sačuva od svake pogibli. Glas hrvatske dijaspore, kao što je to bilo u najtežim časovima hrvatske opstojnosti, domovina ne smije zanemariti.

Priča o instrumentu koji stoljećima dijeli sudbinu s hrvatskom dijasporom

„Iz drveta izdelana, u njoj duša [domovine],žice na njoj ugrađene ,mesečinom posrebrene.[…]Ona nosi zvuk davnina koji spava u žicama,pa kad note zaigraju prošlost živne na strunama.“ Hrvatski iseljenici diljem svijeta oduvijek su se okupljali u društvima u kojima se njegovao folklor i glazba kao neotuđivo blago hrvatske kulturne baštine. Nenadmašno bogatstvo i ljepota hrvatskog folklora […]

Prošlo je 1100 godina od krunidbe prvoga hrvatskog Kralja Tomislava kad je hrvatska država bila politički čimbenik na karti tadašnjega svijeta priznata od pape Ivana X., moćna i ponosna, obranjena i ujedinjena. Nakon ubojstva kralja Zvonimira i tisuću godišnjeg gubitka hrvatske samostalnosti, dok je stenjala pod tuđim vladarima, bilo je gotovo nezamislivo da će se ikada san o ponovnoj uspostavi Hrvatske kao slobodne države ostvariti. I to se istinsko čudo dogodilo zahvaljujući sinergiji domovinske Hrvatske i njezine dijaspore ‒ vjeri, upornosti i predanosti oba pola hrvatskoga razdijeljenog bića zahvaljujući žrtvi hrvatskih branitelja i uz pomoć Svevišnjega. Stoga smo pozvani da budemo čuvari pamćenja nacije i graditelji njezine budućnosti, usprkos burama i olujama svijeta. Ovu kolumnu završit ću s božićnom čestitkom svim čitateljima portala dijaspora.hr:

Tebi
I
Svim
Samotnicima
Kao i vama okruženima obiteljima
Susjedima i prijateljima
Sebi
Mojima i tvojima, našima
U domovini i u dalekim zakutcima svijeta
Svima otvorena srca koji uzdižu svoj pogled k nebesima
Pjevajući i slaveći s anđeoskim zborovima milost rođenja Djeteta Božjega
Vama
Čija srca se raduju
Čija kuća se zove Luka dobre nade
Onima koji vjeruju u božansku prirodu spasitelja Isusa
Onima koji ustraju u svjedočenju Radosne vijesti Njegova Evanđelja
I onima koji se traže, posrću i još ne nalaze snage da se odupru izazovima svijeta
Svima
Želim
Ljubav
Zdravlje
Mir, mudrost
I milost vjere u otajstvo vječnoga života
AMEN!

Tuga Tarle, Zagreb, Badnjak 2018.